SPECIFIČNE BAKTERIJSKE INFEKCIJE - sf.unsa.basf.unsa.ba/wp-content/uploads/2018/11/Ćorić-Darija.pdf · Zahvala Najveću zahvalnost dugujem svom voljenom nedavno preminulom ocu,

STOMATOLOŠKI FAKULTET SA KLINIKAMA

UNIVERZITET U SARAJEVU

SPECIFIČNE BAKTERIJSKE INFEKCIJE

ZAVRŠNI RAD

Studentica, broj indeksa: Mentorica:

Darija Ćorić, 6881 Prof.dr.sc. Sanja Hadžić

Sarajevo, rujan 2018.

Univerzitet u Sarajevu

Stomatološki fakultet s klinikama

Katedra za oralnu medicinu i parodontologiju

Diplomski rad

Izjava o autentičnosti radova

Seminarski rad, završni (diplomski odnosno magistarski) rad za I i II ciklus studija i integrirani

studijski program I i II ciklusa studija, magistarski znanstveni rad i doktorska disertacija1

Ime i prezime: Darija Ćorić

Naslov rada: Specifične bakterijske infekcije

Vrsta rada: Revijalni članak

Broj stranica: 48

Potvrđujem:

• da sam pročitao/la dokumente koji se odnose na plagijarizam, kako je to definirano Statutom

Univerziteta u Sarajevu, Etičkim kodeksom Univerziteta u Sarajevu i pravilima studiranja koja se

odnose na I i II ciklus studija, integrirani studijski program I i II ciklusa i III ciklus studija na

Univerzitetu u Sarajevu, kao i uputama o plagijarizmu navedenim na web stranici Univerziteta u

Sarajevu;

• da sam svjestan/na univerzitetskih disciplinskih pravila koja se tiču plagijarizma;

• da je rad koji predajem potpuno moj, samostalni rad, osim u dijelovima gdje je to naznačeno;

• da rad nije predat, u cjelini ili djelimično, za stjecanje zvanja na Univerzitetu u Sarajevu ili nekoj

drugoj visokoškolskoj ustanovi;

• da sam jasno naznačio/la prisustvo citiranog ili parafraziranog materijala i da sam se referirao/la na

sve izvore;

• da sam dosljedno naveo/la korištene i citirane izvore ili bibliografiju po nekom od preporučenih

stilova citiranja, sa navođenjem potpune reference koja obuhvata potpuni bibliografski opis korištenog

i citiranog izvora;

• da sam odgovarajuće naznačio/la svaku pomoć koju sam dobio/la pored pomoći mentora/ice i

akademskih tutora/ica.

Sarajevo, 19.9.2018.godine

Darija Ćorić

__________________

1 U radu su korišteni sljedeći dokumenti: Izjava autora koju koristi Elektrotehnički fakultet u Sarajevu; Izjava o

autentičnosti završnog rada Centra za interdisciplinarne studije – master studij „Evropske studije”, Izjava o

plagijarizmu koju koristi Fakultet političkih nauka u Sarajevu.

Rad je ostvaren na katedri za oralnu medicinu i parodontologiju Stomatološkog fakulteta u

Sarajevu.

Mentor rada: Prof.dr. Sanja Hadžić

Katedra za oralnu medicinu i parodontologiju

Stomatološki fakultet sa klinikama u Sarajevu

Rad sadrži: 48 stranica

22 slika

CD

Zahvala

Najveću zahvalnost dugujem svom voljenom nedavno preminulom ocu, majci, te ostalim

članovima moje obitelji što su mi olakšali period studiranja jer bez njih ne bi mogla postići

ovakav rezultat.

Također se zahvaljujem i svojim prijateljima koji su bili uz mene i pružali potporu u svakom

pogledu.

Zahvalnost dugujem i svojoj mentorici prof. dr. Sanji Hadžić za nesebičnu pomoć i podršku

pri izradi ovog rada.

Darija Ćorić, Diplomski rad

SADRŽAJ

1. UVOD ............................................................................................................................1

1. 1. Mikroorganizmi u usnoj šupljini- faktori virulencije....................................................3

1. 2. Faktori obrane u usnoj šupljini......................................................................................6

2. SVRHA RADA................................................................................................................8

3. INFEKCIJE ORALNE SLUZNICE.............................................................................9

3. 1. Bakterijske infekcije usta..............................................................................................9

4. SPECIFIČNE BAKTERIJSKE INFEKCIJE............................................................11

4. 1. Mycobacterium tuberculosis.......................................................................................11

4. 2. Treponema pallidum...................................................................................................12

5. TUBERKULOZA.........................................................................................................14

5. 1 .Etiologija i patogeneza................................................................................................14

5. 2. Oralne manifestacije tuberkuloze................................................................................17

5 .2. 1. Primarna tuberkuloza.............................................................................................17

5. 2. 2. Sekundarna tuberkuloza........................................................................................19

5. 2. 2. 1. Lupus vulgaris....................................................................................................19

5. 2. 2. 2. Tuberculoma......................................................................................................20

5. 2. 2. 3. Tuberculosis ulcerosa........................................................................................21

5. 2. 2. 4. Lymphadenitis tuberculosa................................................................................22

5. 2. 2. 5. Osteomyelitis tuberculosa..................................................................................23

5. 3. Dijagnoza...............................................-...................................................................23

5. 4. Diferencijalna dijagnoza.............................................................................................25

5. 5. Terapija.......................................................................................................................26


6. SIFILIS..........................................................................................................................28

6. 1. Etiologija i epidemiologija..........................................................................................28

6. 2. Klinička slika..............................................................................................................28

6. 2. 1. Primarni sifilis.........................................................................................................29

6. 2. 2. Sekundarni sifilis.....................................................................................................31

6. 2. 3. Tercijarni sifilis.......................................................................................................33

6. 2. 4. Kongenitalni sifilis..................................................................................................35

6. 3. Dijagnoza....................................................................................................................36

6. 4. Diferencijalna dijagnoza.............................................................................................37

6. 5. Terapija.......................................................................................................................37

7.RASPRAVA..................................................................................................................39

8. ZAKLJUČAK..............................................................................................................42

9. SAŽETAK....................................................................................................................43

10. SUMMARY................................................................................................................44

11. LITERATURA...........................................................................................................45

12. ŽIVOTOPIS.......................................................................................................48


1

1.UVOD

Oralna medicina se bavi dijagnostikom i liječenjem bolesti i njihovih simptoma koje se

primarno javljaju na sluznici usta. Oralna medicina je područje patologije usta koje obuhvaća

bolesti oralnih sluznica, žlijezda slinovnica, čeljusti, smetnje orofacijalne inervacije i

mastikacije, bolesti koje zahvaćaju meka oralna tkiva. Uzrok ovih bolesti najčešće je

sistemske prirode. U okviru oralne medicine, patološke procese koji se odvijaju na mekim

oralnim tkivima najčešće su označavani kao bolesti mekih oralnih tkiva , a ne kao oboljenja.

Bolesti označavaju već formirano bolesno stanje sa jasnom kliničkom slikom, čija je

etiologija, pa i liječenje poznato. Oboljenje predstavlja razvijanje nekog bolesnog stanja bez

jasne kliničke slike pa i etiologije, pa je i terapija koja se primjenjuje simptomatska

(djelujemo na simptome, ali ne i na uzrok) (1).

Prilikom postavljanja dijagnoze oralnih oboljenja neophodno je primijeniti neke principe.

Prilikom inspekcije usne šupljine prvo je potrebno utvrditi očuvanost morfološkog integriteta

oralnih mekih tkiva. Pregled usne šupljine i ždrijela provodi se direktoskopijom tj. direktnim

pregledom na strukture. Usna šupljina se također pregledava palpacijom, pipanjem struktura u

prvom redu žlijezda slinovnica, štitne žlijezde te eventualno povećanih limfnih čvorova.

Uočavanje određenih promjena koje ukazuju na postojanje ili sumnju u postojanje bolesti

zahtijevaju dodatne dijagnostičke preglede. Utvrđuje se stanje sluznice, zubi, jezika, te

krajnika i mekog nepca (2).

Usna šupljina je početni dio trakta, ima specifične funkcije važne za život: uzimanje hrane,

žvakanje, gutanje kao i formiranje govora. Usna šupljina ima i sekrecijsku ulogu. Sluznica

usne šupljine štiti organe usne šupljine, prima podražaje, sprječava nefiziološku izmjenu tvari,

omogućava apsorpciju i resorpciju korisnih tvari, sprječava gubitak sastojaka tkiva iz

organizma, stimulira ekskreciju štetnih tvari iz organizma (3).

Histološka građa oralnih sluznica

Usna šupljina je obložena sluznicom koja je histološki građena od epitela, bazalne membrane

i vezivnoga tkiva. Epitel je mnogoslojni pločasti, na površini keratiniziran, a gledajući od usta

prema submukozi, sastoji se od četiri sloja: stratum corenum (rožnati sloj), stratum

granulosum (zrnati sloj), stratum spinosum (trnasti sloj) i stratum germinativum (bazalni sloj).


2

Površinski rožnati sloj se sastoji od kvadratičnih orožnjenih stanica, difuzno ispunjenih

keratinom, koje su raspoređene u nekoliko redova. Zatim slijedi zrnati sloj s dva do pet redova

stanica u kojima se nalaze osnove za orožnjavanje u obliku zrnca keratina. Trnasti sloj također

ima nekoliko redova stanica, međusobno povezanih dezmosomskim nastavcima. Bazalni sloj

tvori jedan sloj stanica različitih oblika, koje su mitotskom aktivnošću odgovorne za stanje

epitela koji se sazrijevanjem ljušti i ponovno obnavlja. Bazalna membrana se nalazi između

epitela i veziva. Građena je od kiselih mukopolisaharida, a čine je dva sloja i to : lamina densa

i lamina lucida. Ispod bazalne membrane nalazi se vezivno tkivo koje je sastavljeno od

korijuma i submukoze. Vezivno tkivo tvore kolagena vlakna, krvne žile, živci i tkivne stanice

(4).

Prema funkciji

Prema funkciji oralna sluznica se dijeli na: oblažuću, žvačnu ili mastikatornu i

visokospecijaliziranu. Oblažuća je najzastupljenija u usnoj šupljini, prekriva usnice, predvorje

usne šupljine, obraze, donju stranu jezika, dno usne šupljine i meko nepce. Karakterizira je

pokretljivost i promjena oblika zbog velikog broja elastičnih niti i rahlog submukoznog

veziva (3). Žvačna sluznica prekriva gingivu i meko nepce tj. područja koja podnose veći

pritisak. Visokospecijalizirana sluznica je sluznica dorzuma jezika. Jezik je mišićni organ

građen od snopova poprečno-prugastih mišićnih vlakana, prekriven sluznicom usne šupljine.

Na površini jezika razlikujemo četiri vrste papila: vallate, filiformes, foliate i fungiformes (4).

Papillae vallate su nanizane u jednom nizu ispred terminalne brazde. Najveće su papile i ima

ih od sedam do dvanaest. Okružene su dubokim jarkom oko kojeg se nalazi bedem, pa se

stoga zovu ograđene papile. U epitelu jarka nalaze se okusni pupoljci koji prenose okus

gorkoga. Ispod ovih papila nalaze se von Ebnerove male žlijezde slinovnice koje izlučuju

serozni sekret.

Papillae foliate ili listaste papile nalaze se na stražnjem dijelu bočnog ruba jezika i odgovorne

su za kiseli okus.

Papillae filiformes ili končaste papile orožnjele su papile koje daju sluznici jezika

karakterističan bijeli, baršunasti izgled. Ima ih najviše, a smještene su po cijelom dorzumu

jezika te njegovim rubovima.


3

Papillae fungiformes ili gljivaste papile dobile su naziv zbog svog izgleda. Njihov gornji dio

širi je od bazalnog pa imaju oblik gljive. Najviše ih ima na rubovima jezika i na njegovom

vrhu, a nalaze se među filiformnim papilama. Prenose okus slatkog i slanog (3,4).

Usta su ogledalo zdravlja. Sluznica usne šupljine je lako dostupna pregledu zbog toga nam je

važan pokazatelj zdravlja ili bolesti organizma čovjeka. Znakovi i simptomi bolesti različitih

organskih sustava mogu se manifestirati u ustima te tako pomoći pri dijagnostici te bolesti (3).

U usnoj šupljini se odvijaju različiti procesi, kako fiziološki tako i patološki. Mikrobna flora

usne šupljine je vrlo složena, kvalitativno i kvantitativno vrlo različita, no ipak dominantnu

ulogu imaju bakterije. Istraživanja su pokazala da se u usnoj šupljini nalazi između 700 i 1200

različitih vrsta bakterija. Pri rođenju oralna šupljina novorođenčeta je sterilna. Prvim

kontaktom sa spoljašnjom sredinom ili pri prvom dojenju naseljavaju se različiti

mikroorganizmi koji postaju normalna oralna flora (5). Do nicanja prvih zuba većinu oralne

flore čine streptococcus salivarius, dok ostatak čine drugi aerobi. Sa nicanjem zuba oralna

flora se mijenja, a dominantnu ulogu preuzimaju Streptococcuc mutans i sanguis, a neke

streptokoke naseljavaju gingivu i obraznu sluznicu. Oralna flora se mijenja sa starošću, te se

uspostavlja ravnoteža i saradnja mikroorganizama i domaćina. Oralna flora se mijenja ovisno

o prehrani,upotrebi lijekova, higijenskim navikama,pušenju, karijesu, anomalijama položaja

zuba, a kasnije i protetskim nadomjescima i slično.

1. 1. Mikroorganizmi u usnoj šupljini-faktori virulencije

Većina mikroorganizama koji se mogu naći u tijelu čovjeka mogu se naći i u usnoj šupljini.

Neki organizmi u usnoj šupljini ne izazivaju oboljenja te se nazivaju apatogeni, dok su neki

uslovno patogeni tj.pod određenim uvjetima izazivaju oboljenje. Patološke promjene na

oralnim sluznicama izaziva skupina patogenih mikroorganizama (6).

Prema McFarlane i Samaranayake najčešći patogeni i uslovno patogeni mikroorganizmi koje

se nalaze u ustima su:

- Actinobacillus (actinomycetemcomitans)-bakterija koja se može naći u gnojim

procesima i juvenilnom parodontitisu

- Actinomyces (israelii,naeslundii,viscosus,odontolyticus)-bakterije koje su slične

gljivicama i izazivaju aktinomikozu. Smatra se da viscosus izaziva karijes korijena

zuba


4

- Arachia (propionica)-anaerob koji se nalazi u plaku, karioznim šupljinama,

nekrotičnoj pulpi i u kroničnim parodontalnim lezijama

- Bacteroides (gingivalis, intermedius, melaninogenius, endodontalis, oralis)-gram –

negativni bacili koji izazivaju akutne i kronične lezije na parodontalnim tkivima

- Candida (albicans, glabrata, tropikalis)- gljivica koja pod određenim uvjetima izaziva

patološke promjene

- Capnocytophaga (sputigena, ochracea, gingivalis) - bakterija koja se može naći na

različitim dijelovima usne šupljine, u pljuvačci te u toku parodontalne bolesti.

- Eikenella (corrodens)- bakterija koja se nalazi u plaku, dentoalveolarnim abscesima i u

sklopu kroničnog parodontitisa.

- Eubacterium (suburreum, timidum)- anaerobi koji su prisutni plaku, kalkulusu,

karioznim lezijama, nekrotičnoj pulpi i u području kronično oboljelog parodoncijuma.

- Entamoeba (gingivalis)- anaerob koji se nalazi u parodontalnim tkivima i vrlo

vjerovatno izaziva kronično oboljenje

- Fusobacteria (nucleatum) -gram-negativni anaerobi koji su česti uzročnici oboljenja

ginigve, dentoalveolarnih apscesa i parodontalnih patoloških promjena.

- Haemophilus (parainfluenca,segnis, aphrophilus)- anaerobi koji se mogu naći u plaku,

pljuvačci, ponekad u sklopu dentoalveolarnih infekcija i akutnih sialodentisa

- Lactobacillus (casei, fermentum)- bakterija koja sudjeluje u nastanku karijesa

- Propionibacteria (acnes)- bakterija koja se nalazi u plaku i kod dentoalveolarnih

infekcija

- Streptococcus (peptococcus, peptostreptococcus)- anaerobi koji se nalaze u

subgingivalnom plaku. Mogu izazvati dentoalveolarne infekcije.

- Streptococcus (sanguis, oralis, mitis, mutans, salivarious, milleri)- nalaze se i na

tvrdim i na mekim strukturama usne šupljine, mogu izazvati različita oboljenja.

- Treponema (denticola, microdentium, orale, Vincenti)- anaerobne bakterije koje

izazivaju ulcerozne procese na gingivi i destrukciju na parodontalnim tkivima.

- Wolinella (recta)- anaerob koji izaziva promjene na parodontalnim tkivima (6).

Postoje i drugi organizmi u usnoj šupljini koji ne izazivaju patološke procese već imaju ulogu

u stabilnosti flore.

Mikroorganizme dijelimo na adherentne i neadherentne. Adherentni mikroorganizmi su oni

koji su vezani za površinu oralnih sluznica i dentalnih tkiva, dok su neadherentni slobodni u

ustima i pljuvačci.


5

U određenim uvjetima patogeni i uvjetno patogeni mikroorganizmi mogu izazvati bolest. Pri

ulasku u organizam moraju se prilagoditi novoj sredini. Opstaju samo oni koji imaju faktore

koji im omogućavaju adheziju, inhibiraju mikrobicidne supstance organizma, sprječavaju

fagocitozu i intrafagocitno ubijanje mikroorganizama (6).

Virulencija označava stepen patogenosti nekog mikroorganizma. Virulencija je njegova

kvantitativna osobina, dok je patogenost kvalitativna.

Virlenciju patogenih mikroorganizama predstavlja :

- invazivnost ili sposobnost adherencije, multipliciranja i širenja u tkiva

- toksičnost ili sposobnost produkcije supstanci koje su štetne za humane ćelije

Faktori koji doprinose virulenciji su:

- faktori koji pomažu kolonizaciju površine domaćina

- faktori koji izbjegavaju imunološki sustav domaćina i pomažu u invaziji tkiva

- faktori koji proizvode toksine koji oštećuju tkiva domaćina.

Zavisno od uvjeta u kojima se mikroorganizam nalazi virulencija se može povećati ili

smanjiti. Kada se mikroorganizam nalazi u prirodnim uvjetima virulencija se povećava

prenošenjem sa osjetljive osobe na osjetljivu, a smanjuje prenošenjem na neosjetljivu osobu.

Osnovne karakteristike patogenih bakterija su: prenosivost, invazivnost, sposobnost da

izbjegnu odbrambene mehanizme domaćina i toksikogenost.

Infekcija započinje kolonizacijom mikroorganizama na odgovarajuća ulazna vrata

ogranizama. Mikroorganizmi ulaze tako da se pričvrste na osjetljiva tkiva ili ćelije. Tu

adherenciju im omogućavaju adhezini, koji su specifični za pojedina tkiva i ćelije. To je

razlog zašto se pojedine vrste patogena pričvršćuju samo na određena mjesta sluznica. Nakon

ulaska u domaćina većina bakterija prodire u stanice i tkiva kako bi se razmnožavali i ispoljili

svoju patogenost, a pomoću raznih struktura (kapsula, lipopolisaharidi u membrani) štite se od

prisutnih mikrobicidnih supstanci (lizozim, komplement, bazični peptidi itd.). Komponente

patogenih bakterija koju aktivno inhibirati neutrofile i makrofage, a polisaharidi kapsule i

staničnog zida znatno inhibiraju fagocitozu od strane neutrofila. Otpuštanjem enzima bakterije

povećavaju svoju invazivnost. Neki od enzima su: kolagenaza, koagulaza, hijaluronidaza,

proteinaza, lipopolisaharidi, leukotoksin, Arg1- proteaza, fimbrilin (tip I i II), heat-shock

proteini (7).


6

1. 2. Faktori obrane u usnoj šupljini

Stupanj oboljenja ne zavisi samo od patogenosti mikroorganizma već i od drugih faktora , od

kojih je najznačajniji imunološki status organizma. Pored općih faktora, u koje spadaju

nespecifične i specifične humoralne i celularne obrane, za nastanak oboljenja su bitni i lokalni

faktori obrane koji se nalaze u usnoj šupljini. Imuni sistem se sastoji od dvije komponente, a

to su urođeni (nespecifični) i stečeni (specifični) imunitet. Urođeni imunitet je prva linija

obrane te njega čine prirodne anatomske barijere kao što su kože i sluznica, neke ćelije te

njihovi produkti. Specifični imunitet čine limfocitna tkiva i njihove ćelije: B i T limfociti.

Stečeni imunitet ima sposobnost prepoznavanja specifičnog stranog antigena (6,7).

Intaktna koža i sluznica su veoma važna barijera pri obrani organizma. Nekeratinizirana

sluznica obraza, usana, mekog nepca, ventralne strane jezika i poda usne šupljine je elastična

te tako zaštićena od oštećenja. Ona je pokretna, mekana te se mikrooraganizmi u toku

žvakanja i kretanja jezika lako skidaju. Procesom deskvamacije i regeneracije osigurava se

uklanjanje ćelija sa površine sluznica, a s tim i određenog broja mikroorganizama.

Keratinizirana sluznica koja se nalazi na gingivi, tvrdom nepcu i dorzalnoj strani jezika,

grublje je površine, čvrsto je vezana za podlogu te manje pokretna i elastična. Keratinski sloj

je štiti od ozljeda u toku žvakanja. Receptori usne šupljine je štite od različitih vrsta traume, a

gustativna tjelešca od neprijatnih okusa (5,6).

Postojanje pljuvačke u usnoj šupljini jedan je od važnijih obrambenih faktora. Pljuvačka vlaži

i oblaže sluznicu, što sprječava adheziju mikroorganizama na njenu površinu. Stalnim

lučenjem pljuvačka uklanja mikroorganizme sa površine sluznice. Također, pljuvačka kvasi,

razmekšava te obavija zalogaj kako bi se lakše progutao te na taj način štiti sluznicu od

oštećenja. S pljuvačkom se proguta i određeni broj mikroorganizama. Važan faktor obrane

jest i puferski sistem koji kontrolira pH. Pljuvačka sadrži sekretorni imunoglobulin A,

lizozime, sijaloperoksidaze, laktoferin, mucine i proteaze koje utječu na stabilnost oralne

flore. Lizozim skupa sa IgA kontolira količinu i aktivnost oralne flore, dok sijaloperoksidaza i

laktoferin djeluju antibakterijski.

Gingivalna tekućina se nalazi u gingivalnom sulkusu, a porijeklom je iz intersticijske

tekućine. U njoj se nalaze imunoglobulini, albumini, transferin, heptoglobulini, glikoproteini,

kolagenaze, lizozimi, lipoproteini i drugi. Pored toga tu se nalaze i stanice kao što su

neutrofili, makrofagi, T i B limfociti. Stvarajući se , gingivalna tečnost vrši ispiranje

gingivalnog sulkusa. Proteini koji se nalaze u gingivalnoj tekućini poboljšavaju adheziju


7

spojnog epitela gingive s površinom zuba. Gingivalna tekućina posjeduje antimikrobna

svojstva. Oko 47% leukocita je porijeklom iz gingivalne tekućine, među njima je najviše

polimorfonukleara koji proždiru i razaraju bakterije plaka.

Stabilost oralne flore je također bitan faktor za obranu usta. Za stabilnost oralne flore bitni su

fenomeni simbioze i antibioze, to jest međusobno potpomaganje i međusobno uništavanje

mikroorganizama. Na njenu stabilnost utječe i pljuvačka svojim višestrukim funkcijama.

Dugotrajna upotreba antibiotika može narušiti ravnotežu između bakterija te tako dovesti do

gljivične infekcije (6).

Morfologija zubi i zubnih lukova takđer ima zaštitnu ulogu. Pravilna morfologija zubi

omogućava hrani da klizi prema ekvatoru zuba čime se ne oštećuje gingiva. Morfološke

nepravilnosti stvaraju takve anatomske situacije u kojima standardne mjere oralne higijene

nisu dovoljne. Uslijed gubitka kontakta među zubima, intedentalna papila je podložna

oštećenjima i prodoru mikroorganizama, što može predstavljati početak ozbiljnih patoloških

procesa na gingivi.

Procesom žvakanja i gutanja mikroorganizmi odlaze u gastrointestinalni trakt gdje bivaju

uništeni od strane želučane kiseline. Zbog nedostatka zuba, onemogućeno je pravilno

žvakanje te nedostaje stimulacije za lučenje pljuvačke i gingivalne tečnosti, koji su nam od

velike važnosti za odbranu usne šupljine (5,6).

Svi ovi faktori predstavljaju ključni mehanizam za obranu usne šupljine. Ipak , u određenim

uvjetima kao što su pad obrane organizma ili povećanje virulencije i brojnosti

mikroorganizama, patogeni ili uslovno patogeni mikroorganizmi mogu izazvati bolest (6).


8

2. SVRHA RADA

Stomatologija je medicinska nauka koja se između ostalog bavi bakterijskih infekcijama usne

šupljine. Cilj stomatologije jest na vrijeme prepoznati infekciju, liječiti, ali i preventivno

djelovati na pojavu infekcije. Svaki doktor stomatologije bi trebao znati djelovati preventivno,

prepoznati infekciju, te primjeniti odgovarajuću terapiju. Tuberkuloza i siliflis su specifična

bakterijska oboljenja, ali svoje prve manifestacije daju upravo u usnoj šupljini. Stomatolog bi

stoga trebao imati neka osnovna znanja o tim bakterijskim infekcijama kako bi ih prepoznao i

djelovao ispravno. Cilj ovog rada je da se kroz pregled najnovije literature i istraživanja opišu

etiološki faktori, klinička slika, dijagnoza te terapija specifičnih bakterijskih infekcija.


9

3. INFEKCIJE ORALNE SLUZNICE

Usna sluznica je mjesto prvog kontakta sa nekim mikroorganizmima, te patogeni

mikroorganizmi mogu ući u epitel i izazvati lokalnu oralnu bolest ili sistemnu bolest.

Stomatitisu tj. upali oralne sluznice mogu pogodovati razni opći i lokalni čimbenici.

Opći čimbenici stomatitisa su:

-sistemna infekcija

-intoksikacije

-alergije

-metabolički poremećaji.

Lokalni čimbenici stomatitisa:

-mikroorganizmi

-fizikalni čimbenici

-kemijski čimbenici

-lokalne alergijske reakcije

-galvanizam

-radijacijska oštećenja.

Klinički simptomi jednostavnih stomatitisa jesu crvenilo, oteklina oralne sluznice, neugodan

zadah, suhoća usta i obložen jezik (3).

3. 1. Bakterijske infekcije usta

Bakterijske infekcije usta uzrokuju bakterije koje se nalaze u usnoj šupljini i koje pod

određenim uvjetima mogu izazvati oštećenje. Imamo također i bakterije iz vanjske sredine

koje mogu iazvati oštećenje npr. gonococcus. Imamo infekcije koje se često javljaju kao što je

ulceronekrozni gingivitis i one koje se rijetko pojavljaju npr. tuberkuloza.


10

Neka oboljenja nisu uzrokovana bakterijama, već one naseljavaju ozlijeđeni epitel te tako

dovode do komplikacija.

Infekciji pogoduju endogeni čimbenici organizma koji mijenjaju propusnost oralne sluznice,

te dovode do deskvamacije i atrofije epitela (3,8).

Bakterijske infekcije u ustima manifestiraju se kao:

1. Vincetove infekcije

- Gingivitis ulcerosa necroticans

- Stomatitis ulcerosa necroticans

- Stomatitis gangrenosa- noma.

2. Kokalne infekcije

- Gingivitis streptococcalis

- Gingivitis gonococcalis

3. Stomatitis angularis

Specifične infekcije usta

Uzročnik je specifičan i uzrokuje istu upalnu reakciju, sa specifičnim patohistološkim

supstratom koji je može patohistološki verificirati.

Nespecifične infekcije usta

Uzrokuje ih niz različitih uzročnika koji daju sličnu kliničku sliku, koja nije specifična za

uzročnika, a ni patohistološki supstrat nije specifičan (3,9).


11

4. SPECIFIČNE BAKTERIJSKE INFEKCIJE

U grupu specifičnih bakterijskih infekcija spadaju tuberkuloza i sifilis. Uzročnici tih infekcija

daju specifičnu kliničku i histopatološku sliku bolesti. To su granulomi (Mycobacterium

tuberculosis) i gume (Treponema pallidum) kakve se ne pojavljuju ni kod jedne druge bolesti

(7).

4. 1. Mycobacterium tuberculosis

Mycobacterium tuberculosis su pravi ili lagano savijeni vitni aerobni bacili, dugi od 1 do 4

µm i široki od 0,3 do 0,6 µm. Raspoređeni su u vidu slova X, V, M, a ponekad su nanizani u

lance. Mycobacterium tuberculosis je nesporogen, nema kapsulu i nepokretan je. Važna

karakteristika je njihova acido-alkoholo-rezistentnost, pa se stoga boje po Gramu.

Mycobacterium tuberculosis je etiološki uzročnik tuberkuloznog oboljenja kod ljudi. U 90%

slučajeva prodire u domaćina preko respiratornih puteva, ostalo je putem digestivnog trakta,

konjuktiva te sluznice vagine. Infekcija se sa oboljele na zdravu osobu širi direktnim

kontaktom (poljupcem), indirektnim putem (ručnici, čaše) i putem Flugeovih kapi.

Klinički oblik može biti akutan, subakutan i kroničan. Oblik u kojem će se javiti tuberkuloza

zavisi od virulencije Mycobacterium tuberculosis, veličine inokuluma (broj mikroorganizama)

i otpornosti domaćina (7).

Većina bakterija ovog roda osjetljiva je na beta laktamske antibiotike, većinu cefalosporina,

metronidazol, klindamicin.


12

Slika 1. Morfologija kolonija Mycobacterium tuberculosis

Slika 2. Mycobacterium tuberculosis, TEM.

Slika 1. i slika 2. preuzete iz: Bešlagić E. i saradnici. Medicinska mikrobiologija. Univerzitet

u Sarajevu Medicinski fakultet. Sarajevo. 2010. (10).

4. 2. Treponema pallidum

Treponema pallidum je vitka spirala, široka 0,2 µm i široka 6-15 µm. Ima od 8 do 15

pravilnih zavoja. Rotira se vrlo brzo oko uzdužne osovine. Ponekad se savijaju i formiraju

puni krug ili oblik slova S. U viskoznim sredinama, kao što su uzorci iz sifilitičnih lezija,

kreće se zmijoliko. Treponema pallidum subspecies pallidum je uzročnik sifilisa, oboljenja

koje se prenosi seksualnim kontaktom ili intrauterino sa oboljele majke na plod.

Treponema pallidum je mikroaerofilna bakterija, najbolje opstaje u prisustvu 1-4% kisika.

Najjednostavniji i najvažniji postupak u dijagnostici spiroheta je mikroskopija nativnih

preparata u tamnom polju (7).


13

Slika 3.Treponema pallidum, SEM

Slika 3. preuzeta iz: Bešlagić E. i saradnici. Medicinska mikrobiologija. Univerzitet u

Sarajevu Medicinski fakultet. Sarajevo. 2010. (10).


14

5. TUBERKULOZA

Tuberkuloza je specifična zarazna bakterijska infekcija koju uzrokuje Mycobacterium

tuberculosis. Prema podatcima Svjetske Zdravstvene Organizacije (WHO) stopa smrtnosti od

tuberkuloze i dan danas je velika bez obzira na poznavanje etiološkog faktora i postojanje

mogućih antituberkulotika. Najveći broj oboljelih i smrtnih slučajeva događa se u slabo

razvijenim zemljama (4).

1980-ih godina u SAD- u obilježen je velik broj slučajeva zaraženih tuberkulozom , zbog čega

se pažnja javnosti usmjerila na čimbenike koji su pridonijeli porastu stope ove bolesti : načine

prenošenja Mycobacterium tuberculosis, profesionalni rizik stjecanja zaraze na radnom

mjestu i na mjere predostožnosti usmjerene na suzbijanje infekcije koje se šire zrakom.

Unatoč poboljšanjima uvjeta rada i življenja, te pada učestalosti tuberkuloze u SAD-u i još

nekim zemljama, tuberkuloza ostaje jedan od najvećih zdravstvenih probelma u većini

zemalja svijetu. Tome u prilog govore sljedeći podatci:

- Tuberkuloza je je jedan od najčešćih uzroka smrti koju uzrokuje samo jedan mikrobni

patogen.

- Tuberkuloza je odgovorna za najmanje jedan od četiri smrtna slučaja u svijetu koji bi

se mogli spriječiti.

- Svjetska zdravstvena organizacija procjenjuje da u svijetu ima otprilike 20 milijuna

slučajeva aktivnog TBC-a.

- Približno 3 milijuna ljudi svake godine umire od TBC-a, a oko 80 % smrtnih

slučajeva se odnosi na zemlje u razvoju (11).

U zavisnosti koji organi su zahvaćeni tuberkulozom, ona se dijeli na: pulmonalnu (85-

90% slučajeva) i ekstrapulmonalnu (10-15% sličajeva) tuberkulozu (11,12). Oralna

tuberkuloza je dosta rijetka, ona se javlja svega u 0,05-5% ukupnih slučajeva tuberkuloze.

Tuberkuloza se javlja u primarnom, sekundarnom, milijarnom obliku (13,14,15).

5. 1. Etiologija i patogeneza

Rodu Mycobacterium pripadaju različite vrste, od onih humanih patogenih pa do relativno

bezopasnih mikroorganizama. Najistaknutiji predstavnik ove grupe bakterije jest M.

tuberculosis, glavni uzročnik TBC-a. Osim što se vrlo sporo razvijaju na posebno obogaćenim

medijima, ove aerobne tanke štapiće karakterizira i njihovo kiselo bojenje. Neobično visok

sadržaj lipida u staničnoj stijenci daje ovim organizmima sposobnost da zadržavaju crvenu


15

boju (karbolfuksin) nakon tretmana kiselo- alkoholnom otopinom. Jedistvena struktura

omogućuje ovoj bakteriji preživljavanje izvan tijela domaćina i dulje razdoblje budući da

ostaje očuvana u jezgri mikrokapljice koja se prenosi zrakom (11).

Kao što smo već spomenuli glavni uzročnik tuberkuloze kod čovjeka jest Mycobacterium

tuberculosis (Kohov bacil), aerobna, acidorezistentna bakterija, koja se prenosi kao kapljična

infekcija. Postoji više tipova micobakteriuma koji mogu izazvati tuberkulozu. Za čovjeka su

patogeni humani, poslije toga bovini, a najrjeđe avium-ptičji tip. Humani tip se najčešće

prenosi sa odrasle osobe na zdravog čovjeka poslije duže ekspozicije. Infekcija se događa

radeći i živeći u istoj sredini sa oboljelom osobom. Bovinim tipom se čovjek može inficirati

preko mlijeka zaraženih krava ili osoba oboljelih od bovine tuberkuloze. Tuberkuloza

izazvana bovinim tipom micobacteriuma je kod čovjeka vrlo rijetka. M. tuberculosis se lako

prenosi u gusto naseljenim mjestima i lošim socioekonomskim uvjetima. Najlakše oboljevaju:

HIV inficirani, dijabetičari, alkoholičari, stariji ljudi, imunosuprimirane osobe i dr. (4,16).

Tuberkuloznim bacilom se mogu inficirati i zdravstveni radnici, kao i stomatološko osoblje.

Pojava infekcije povezuje se sa sposobnošću bacila tuberkuloze da se razmnožavaju unutar

stanica i tkiva domaćina, a da se istovremeno odupru obrambenim snagama domaćina.

M.tuberculosis obično pretpostavlja dugotrajni bliski kontakt između podložnog domaćina i

izvora infekcije. Blizina kontakta s bacilima raspršenim u zraku i stupanj virulentnosti

mikrobakterijskog izvora, najvažniji su preduvjeti infekcije.

Većina primarnih infekcija kod čovjeka nastaje inhaliranjem mikrokapljica koje nastaju

kašljanjem, kihanjem, ili pak govorom, a ispunjene su mikrobakterijama M.tuberculosis.

Promjer tih, u zraku raspršenih kapljica, kreće se u rasponu od 1 do 5 µm. Mikrokapljične

jezgre su dovoljno male da premoste mukocilijarnu zaštitu bronha, što dovodi do naknadnog

umnožavanja mikrobakterija u slobodnim prostorima alveola i fagocitnih stanica. Ponovljena

dugotrajnija izloženost zraku koji je kontaminiran kapljicama osobe koja boluje od TBC-a

predisponira druge osobe za infekciju. Zbog toga osobama koje žive ili rade sa osobama u

koji još nije dijagnosticiran ili liječen plućni TBC, prijeti veliki rizik stjecanja infekcije.

Potreba organizma za kisikom predisponira pluća kao primarno mjesto za infekciju, s

potencijalom naknadnoga prenošenja infekcije na druga tkiva. Križna infekcija, ili širenje

bacila tuberkuloze nije rezultat tek sporadičnog ili usputnoga izlaganja izvoru (11,4).

Pojavu kliničke bolesti karakterizira posutpna infiltracija neutrofilima, makrofagima i

limfocitima T. Na parenhimu pluća,najvidljiviji na periferiji, pojavljuju se karakteristične


16

granulomatozne TBC-lezije zvane tuberkuli. Budući da je TBC protoptip mikrobne infekcije,

da bi se potaknula zaštitna stanična imunost, veliku ulogu u kontroli opsega i ozbiljnosti

bolesti ima imunokompetentnost zaražena domaćina. Važno je znati da se u većine ljudi

zaraženih bakterijom M.tuberculosis razvije pozitivni test reakcije preosjetljivosti na koži koja

je podvrgnuta testu (tip IV), ali ne dolazi do razvoja kliničke slike bolesti. U zaraženih osoba

u kojih se pojavljuju simptomi, pojavljuju se: slabost, malaksalost, gubitak tjelesne mase,

noćna znojenja i povišena temperatura. Potvrdu bolesti daje nam rentgenska slika pluća.

Zahvaćenost pluća očituje se najčešće kao pojava boli u prsnom košu, krvavog ispljuvka i

prisutnost produktivnoga kašlja duljeg od tri tjedna (11,16,17). Početna mikrobakterijska

infekcija može se razviti u nekoliko različitih kliničkih stanja, ovisno o trajanju izlaganja

bakteriji M.tuberculosis i otpornosti bolesnika. To su:

1. Asimptomatična primarna tuberkuloza

2. Simptomatična primarna tuberkuloza

3. Progresivna primarna tuberkuloza

4. Reaktivirana tuberkuloza (11).

Slika 4. Različitost oblika kod infekcije sa M.tuberculosis



Za asimptomatičnu primarnu tuberkulozu karakteristično je to da su osobe inficirane

bakterijom M. tuberculosis, ali se kod njih ne razvijaju očite kliničke promjene. Prilikom

testiranja kože, osobe s asimptomatičnom primarnom tuberkulozom pokazuju pozitivnu


17

kožnu tuberkulinsku reakciju, što pokazuje da su bili zaraženi i da se u njih razvila stanično-

posredovana imunost na bakterije. Ova imunost sprječava kontinuirano razmnožavanje i

širenje bakterija, ali ne uništava sve prisutne bakterije. Preostale bakterije budu zaštićene

unutar tuberkula u zaraženim tkivima i mogu postati izvorom bakterija koje će potaknuti

reaktiviranu tuberkulozu.

Kod simptomatične primarne tuberkuloze, M. tuberculosis se širi limfogeno, uzrokujući

granulomatozne upale na periferiji pluća i limfnih čvorovima hilusa, popraćene respiratornim

simptomima. Rezultat liječenje je obično izlječenje i razvoj stanično posredovane imunosti. U

novorođenčadi i djece najčešče se pojavljuje Ghonov kompleks (ostatak ove infekcije), kojeg

čine mali kalcificirani čvorovi u plućima i limfadenopatija limfnih čvorova hilusa.

Progesivna primarna tuberkuloza je mnogo ozbiljniji oblik koji se javlja u osoba koje su

manje otporne na bacil tuberkuloze. Kod ovih bolesnika mikroorganizmi se mogu proširiti

cijelim tijelom i to: krvlju, dišnim putem ili pak gastrointerstinalnim traktom. Širenje krvlju

izaziva milijarnu tuberkulozu. Kod ove tuberkuloze žarišta infekcije pojavljuju se na

udaljenim organima i tkivima, ali najčešće se javljaju na moždanim ovojnicama, plućima,

jetrima i bubrežnoj ovojnici (11).

Reaktivirana tuberkuloza javlja se u osoba u kojih se razvila primarna tuberkuloza i koji su

asimptomatični, ali koji u svojim tuberkulima jos uvijek nose bakteriju. Ovi bolesnici imaju

pozitivan tuuberkulinski test na koži. Vjeruje se da reaktivacije bolesti dolazi zbog aktiviranja

perzistentnih bakterija koje su od prošle infekcije ostale u tuberkulima (11).

5. 2. Oralne manifestacije tuberkuloze

Tuberkuloza se oralno najčešće pojavljuje u sekundarnom obliku, ali može i u primarnom i

milijarnom. Sekundarna je disemirana iz pluća ili krvim putem iz drugih organa. Primarna

tuberkuloza usta je vrlo rijetka.

Imunodeficijencija, česta alergija organizma, masivna onečišćenost uzročnikom i ozljede

oralne sluznice su uvjeti koji pogoduju pojavi oralne tuberkuloze (5,6,18).

5. 2. 1. Primarna tuberkuloza

Najčešća lokalizacija primarne tuberkuloze je na plućima i to češće na desnom plućnom krilu.

Ukoliko se javi u usnoj šupljini, primarna tuberkuloza se razvija najčešće na jeziku. U ustima

se otkriva rijetko zbog toga što se radi o veoma sitnoj leziji, ili zbog toga atipične lokacije ili


18

zbog nepažnje doktora koji primarnu tuberkulozu zamjeni za banalne promjene. Na mjestu

prodora bakterije dolazi do inflamacije koja je praćena eksudacijom, staničnom infiltracijom,

te formiranja primarnog afekta. Mnoge bakterije idu u obližnje limfne čvorove i otok limfnih

žlijezda čini primarni kompleks.

Primarna tuberkuloza se može javiti još na nepcu, obraznoj sluznici i gingivi.

Primarna tuberkuloza se češće javlja kod djece i mladih ljudi. Zaštita se postiže BCG

vakcinom novorođenčadi (5,6).

Slika 5. Primarna tuberkuloza jezika

Slika 5. preuzeta iz: Đukanović D, Đajić D, Stanić S, Kovačević K. Atlas Bolesti usta-oralna

medicina. 3.dopunjeno izdanje. Draslar partner. Beograd. 2008. (19).

Tuberkulozna lezija počinje sa crvenilom sluznice, zatim se javljaju specifične granulacije i

čvorići, a njihovom nekrozom nastaju uleracije. Ulceracije su obično malih dimenzija,

nazubljenih i lividnih ivica, pokrivenih zidova, granuliranog dna i više ili manje bolne. Oko

centralnog ulkusa nekada se mogu vidjeti čvorići koji poslije izvjesnog vremena

egzulceriraju. Centralni ulkus može imati fisurni oblik.

Ulkus predstavlja primarni afekt, koji sa regionalnih limfadenitisom čini primarni ili Ghonov

kompleks.

Primarna tuberkuloza završava ozdravljenjem ako je opća imunost dobra. Ukoliko opća

imunost nije zadovoljavajuća dolazi do širenja, sa mjesta primarne tuberkuloze hematogenim

i limfogenim putem, u ostala tkiva (6,13,20).


19

5. 2. 2. Sekundarna tuberkuloza

Sekundarna tuberkuloza nastaje prijenosom infekcije iz pluća i može zahvatiti bilo koje tkivo

ili organ. Teško je utvrditi vrijeme nastanka sekundarne tuberkuloze. Sekundarna tuberkuloza

usta se pojavljuje u različitim oblicima, a lokalizacija joj je na sluznici stražnje regije usta,

vjerovatno zbog količine limfoidnog tkiva (3,21).

- TUBERCULOSIS ULCEROSA

- LUPUS VULGARIS

- LYMPHADENITIS TUBERCULOSA

- OSTEOMYELITIS TUBERCULOSA

- ARTRITIS ARTICULUS TEMPOROMANDIBULARIS

- SYALOADENITIS TUBERCULOSA

5. 2. 2. 1. Lupus vulgaris

Lupus vugaris je rijedak oblik tuberkuloze, ali najčešći oblik kožne tubekuloze. Obično se

manifestira kao sekundarnda tuberkuloza. U usnu šupljinu dospijeva sa kože lica ili sluzokože

usana. Ovaj oblik tuberkuloze se može lokalizirati na nepcu, obraznoj sluznici, gingivi i

usnama.

Na koži lica, oko nosa i na nosu, javljaju se tamno obojene makule, a na njima sitni čvorići.

Test vitropresije je pozitivan. Test se izvodi tako da se izvrši pritisak na leziju predmetnim

staklom tako da tuberkulozni čvorići dobiju ćilibarsku boju, boju želea od jabuke ili boju

dinje. Lupus prate atrofične promjene koje mogu preći u ulceroznu formu i dovesti do teških

mutilacija. U tom procesu mogu stradati hrskavica nosa i uha.

Na sluznici usne šupljine dolazi do stvaranja malinastih infiltrata, koji lako egzulceriraju. Ako

su promjene na usnama, onda se javljaju ulceracije, fisure i otok usana. Promjene su češće na

gornjoj usni. Kada ovaj proces zahvati meko nepce može doći do odvajanja krpica epitela od

podloge, što se označava kao ,,znak poderane zavjese“, i tako nastaju smetnje pri govoru i

jelu. Zarastanjem ulceracija ostaju ožiljci. Limfni čvorovi mogu biti uvećani (6,19).


20

5. 2. 2. 2. Tuberculoma

Tuberkulom predstavlja specifičan infiltrat u usnoj šupljini nastao hematogenim prijenosom

TBC-bacila iz plućnih žarišta. Oni su obično predstadij za nastanak ulceroznih promjena.

Najčešće se javljaju na jeziku, ali mogu se javiti na nepcu i ostalim dijelovima usne šupljine.

Poslije nekroze tuberkuloma nastaju ulceracije, prečnika 1-2 centimetra. Ivice tog ulkusa su

strme, podrivene, crvene, a dno je pokriveno granulacijama i nekrotičnim naslagama.

Tuberkulomi mogu biti bolni i praćeni otokom limfnih žlijezda, blago bolno osjetljivih (6).

Slika 6. Tuberkulom na jeziku




21

Slika 7. Tuberkulom na jeziku



5. 2. 2. 3. Tuberculosis ulcerosa

Tuberculosis ulcerosa je rijedak primjer tuberkuloze, ali najčešći oblik oralne tuberkuloze.

Ulkusi se najčešće lokaliziraju na jeziku, ali i na bukalnoj sluznici, usnama, gingivi, podu

usta, tvrdom i mekom nepcu. Ulceracije su nazubljenih ivica, pokrivenih zidova i

granuliranog dna. Dno i zidovi mogu biti prekriveni žuto-sivom fibrinskom membranom.

Ulceracije su izložene različitih oralnim mikroorganizmima tako da postoji mogućnost

sekundarne infekcije. Limfne žlijezde su otečene. Oko ulkusa na jeziku nekada se vidi

atrofija papila ili okolni čvorići koji liče na granulaciono tkivo. Čvorići oko centralnog ulkusa

mogu egzulcerirati (6).


22

Slika 8. Tuberkulozna ulceracija na dorzalnoj strani jezika

Slika 8. preuzeta iz: Laskaris G. Pocket atlas of oral diseases. 2nd ed. Thieme, Stuttgart. New

York. 2006. (22).

Slika 9. Tuberkulozna ulceracija

Slika 9. preuzeta iz: Arifhodžić F, Hamzić S. Infekcije oralne sluzokože. Stomatološki

fakultet Univerziteta u Sarajevu. Sarajevo.2011. (5).

5. 2. 2 .4. Lymphadenitis tuberculosa

Lymphadenitis tuberculosa zahvaća limfne žlijezde vrata. Obično se radi o osobama koje

boluju od aktivne plućne tuberkuloze, a infekcija limfnih žlijezda vrata nastaje hematogeno,

limfogeno ili kroz oštećenu oralnu sluznicu. Na početku žlijezde su uvećane, bezbolne i


23

mobilne. Kasnije se žlijezde fiksiraju i mogu apscedirati i fistulirati. Žlijezde mogu biti

zahvaćene jednostrano ili obostrano (6).

5. 2. 2. 5. Osteomyelitis tuberculosa

Tuberkuloza kosti je sekundarni oklik tuberkuloze. Može nastati unutar pet godina nakon

primarne infekcije. Tuberkuloznu infekciju prati bol i otok, a koža na tom mjestu nakon

nekog vremena postane lividna. Bolest također prati pojava fistula, iz kojih se može cijediti

purulentni eksudat. Ukoliko je proces lokaliziran u molarnoj regiji mandibule onda se javlja

trizmus. Limfne žlijezde su bolne i otečene, a rendgen snimku se uočavaju koštana destrukcija

i sekvestracija (6).

5. 3. Dijagnoza

Dijagnoza tuberkuloze se može postaviti na osnovu:

- anamneze

- kliničkog pregleda

- rendgen

- specifičnih testova ( tuberkulinski test, test PPD)

- nalaza bacila tuberkuloze u pljuvačci ili drugim eksudatima

- histopatološke analize

- molekularne metode (5,13).

Za pravilnu dijagnozu tuberkuloze prije svega su nam potrebni iscrpna anamneza i

detaljan klinički pregled. Što se tiče anamneze važna nam je epidemiološka anamneza i

podatci o kontaktu s aktivnim TBC bolesnikom. Pored anamneze, jako je važan detaljan

klinički pregled kako bismo na vrijeme uočili promjenu i započeli sa terapijom. Rano

prepoznavanje simptoma tuberkuloze ima veliki značaj u liječenju ove opake bolesti.

Tuberkuloza je izlječiva bolest jedino ako se na vrijeme otkrije i pravilno liječi. RTG

snimak pluća i srca također može povrditi tuberkulozne promjene.

Najčešći test koji se koristi za dijagnozu tuberkuloze jest tuberkuliski test. U kožu se

ubrizgava tuberkulin koji će stvoriti reakciju.


24

- Reakcija na koži veličine 5 mm ili veća nakon 48 sati, smatra se pozitivnom kod

bolesnika s poznatom ili suspektnom HIV-infekcijom, zatim u bolesnika čiji

rendgenski nalaz pluća odgovara staroj, ''neaktivnoj'' tuberkulozi, kod

imunokomprimitiranih bolesnika, te kod osoba koje su bile u bliskom kontaktu sa

zaraženim pojedincima.

- Reakcija 10 mm ili veća smatra se pozitivnom kod ostalih visokorizičnih skupina

(intravenski narkomani, djeca mlađa od 4 godine, bolesnici smješteni u psihijatrijske

ustanove, te osobe s bolestima koje oslabljuju imunološki sustav, kao što su dijabetes i

zloćudne bolesti).

- Za sve ostale, reakcija veća od 15 mm se smatra pozitivnom.

Negativna reakcija ne isključuje infekciju ili bolest.

Pravi dokaz aktivne tuberkuloze je izolacija Mycobacterium tuberculosis iz bolesničkog

materijala (iskašljaja, aspirata bronha, urina, krvi i dr.) mikroskopski i kultivacijom (14).

Slika 10. Tuberkulozna granulomatozna upala

Slika 10. preuzeta iz: Arifhodžić F, Hamzić S. Infekcije oralne sluzokože. Stomatološki

fakultet Univerziteta u Sarajevu. Sarajevo. 2011. (5).


25

Slika11. Pozitivan tuberkulinski test



5. 4. Diferencijalna dijagnoza

U diferencijalnoj dijagnozi tuberkuloze imamo niz oboljenja, a neka od njih su: lupus

erythematosus, sifilis, afte, karcinomi, ulceronekrotični gingivostomatitis, aktinomikoza,

sarkoidoza, leukemija, dekubitalni ulkus itd. (6).

Lupus eritematozus je autoimuna bolest vezivnog tkiva. Nju karakterizira stvaranje

autoantitijela u različitim organima, uključujući kožu i sluznicu.

Diskoidni lupus eritematozus je ograničen samo na kožu i sluznice, dok sisemski razara

unutrašnje organe, ali i stvara površne lezije. Diskoidni lupus eritematozus stvara kožne lezije

na svim dijelovima koji su izloženi suncu: obrazi, nos, predio sljepoočnice i ušiju, kosmati dio

glave, dorzalne strane ruka. Simetričan eritematozni osip lica u obliku leptira klasična je

kožna lezija. Lezije su eritematozne, ljuskaste i hiperpigmentirane. Kod diskoidnog lupusa

oralne lezije su udružene sa kožnim u 30% slučajeva, rijetko se pojavljuju same. To su bijele

lezije, hrapavog, plakoznoga izgleda s perifernim ulceracijama ili eritemom. Najveće

dijagnostičko značenje imaju antinuklearna antitijela i L.E. stanice (23).

Ulceronekrotični gingivostomatitis karakteriziraju ulceracije i nekroze na oralnim sluznicama

i gingivi. Njegov akutan tok prate još i otok i bol limfnih žlijezda, te karakterističan zadah iz

usta. Od tuberkuloze ga razlikuje to što prolazi brzo nakon odgovarajuće terapije (6).


26

Karcinom se obično nalazi u vidu proliferativne ili ulcerozne lezije. Može se naći bilo gdje u

usnoj šupljini, ali najčešće je lociran na jeziku. Za postavljanje točne dijagnoze služe nam

biopsija i histološka analiza.

Dekubitalni ulkus nastao mehaničkim oštećenjem uslijed nošenja neadekvatne proteze može

ličiti na tuberkulozni ulkus, ili se sekundarno inficirati tuberkuloznim bacilima.

Suttonove afte također možemo zamijeniti sa tuberkuloznom lezijom. Njih karakterizira

nazubljen ulkus, pokriven prljavo-žućkastom fibrinskom pseudomembranom. Suttonove alte

su jako bolne.

Aktinomikoza je infektivno oboljenje koje izaziva anaerobna i mikroaerofilna bakterija koja

se nalazi u usnoj šuljini. Diferencijalno dijagnostički cervikofacijalnu aktinomikozu možemo

zamijeniti sa tuberkulozom. Cervikofacijalna aktinomikoza je najčešće lokalizirana u predjelu

ugla mandibule, zatim obraznoj sluznici, usnama, gingivi i bradi, a može se pojaviti i na

jeziku, tonzilama i parotidnim žlijezdama. Bolest karakteriziraju kronične, bezbolne, tvrde,

granulomatozne lezije. Granulomatozne lezije napreduju u multiple apcese, sa fistulama koje

se otvaraju na koži ili sluznici iz kojih se cijedi purulentni žućkasti sadržaj sa

karakterističnim sumpornim granulama (5).

5. 5. Terapija

Terapiju za bolesnike s aktivnom tuberkulozom čine višestruki antibiotici, kako bi se osigurao

prodor u organizam i smanjenje pojavljivanja otpornih mikroorganizama. Glavni čimbenik

uspješnosti kemoterapije predstavlja procjena bolesnika na liječenje.

Temeljni antimikobakterijski lijek je izoniazid (INH). Izoniazid-om se liječe osobe pozitivne

na tuberkulinski test na koži, a nemaju aktivnu bolest te osobe koje su u kontaktu s

bolesnicima u kojih se razvila tuberkuloza. Liječenje traje od 6 mjeseci do jedne godine.

Bolesnici s aktivnom tuberkulozom liječe se kombinacijom tri ili više lijeka. Najčešće

primjenjivane kombinacije lijekova su pored izoniazida, rifampin, pirazinamid i etambutol.

Glavna komplikacija koja sprječava uspješno uklanjanje bacila tuberkuloze iz organizma jest

bolesnikov negativan odgovor na produljeni režim liječenja. Bolesnici često prekinu liječenje

nakon par tjedana zbog vidljivog poboljšanja. Kao posljedica toga razvili su se

mikobakterijski sojevi koji uzrokuju tuberkulozu otpornu na većinu kemoterapeutika (11).


27

Slika 12. Utjecaj antituberkulostatika na M.tuberculosis


Sarajevu. Medicinski fakultet. Sarajevo. 2010. (10).

U stomatološkoj praksi svakodnevno postoji rizik od oboljenja neke infektivne bolesti pa tako

i tuberkuloze. Tuberkuloza se može prenijeti sa pacijenta na ljekara ili stomatološko osoblje,

ali i druge pacijente. Stomatološki tretman kod zaraženih pacijenata radi se samo u slučaju

hitnih tretmana. Ukoliko je tretman hitan treba provesti sve mjere zaštite kao sto su:

koferdam, zaštitne naočale, maska, rukavice, manje koristiti ultrazvučne aparate koji raspršuju

tečnost (5,13).


28

6. SIFILIS

Sifilis je kronična, infektivna i spolno prenosiva bolest. Stari nazivi za sifilis su Leus i

,,Francuska bolest“. Bolest može zahvatiti različita tkiva i organske sisteme kao što su : koža,

kardiovaskularni sistem, koštani sistem i centralni nervni sistem. Uzročnik su 1905.godine

otkrili patofiziolog F. Schaudinn i dermatolog E. Hoffman, što je omogućilo točnu dijagnozu i

uspješno liječenje ove bolesti (6,24,25).

6. 1. Etiologija i epidemiologija

Uzročnik sifilisa je Treponema pallidum ili Spirocheta pallida. Bolest se prije svega prenosi

spolnim putem (heteroseksualnim ili homoseksualnim), čak u 90% slučajeva. Mogućnost

prijenosa pri seksualnom kontaktu iznosi od 30-50%. Drugi načini prijenosa ove infektivne

bolest jesu transplancentarno sa zaražene majke na plod ili preko zaražene krvi. Sifilis se

može prenijeti i preko zaraženih medicinskih instrumenata, kojim je tretiran oboljeli pacijent,

a instrumenti nisu adekvatno sterilizirani. Infekcija se može prenijeti i na zdravstvenog

djelatnika tijekom pregleda sifilitičnog bolesnika sa svježim lezijama na koži i sluznici usne

šupljine ili preko ženskih genitalija. Što se tiče drugih načina kao što se prijenos bolesti preko

zagađene čaše ili pribora za jelo sumnja se da postoji šansa za oboljenjem jer je treponema

veoma osjetljiva i brzo ugiba u vanjskoj suhoj sredini. Inkubacija traje prosječno tri tjedna

(6,4,25,26).

40-ih godina 20. stoljeća učestalost sifilisa se znatno smanjila zahvaljujući penicilinu. 80-ih

godina 20. stoljeća broj oboljelih ponovno raste zbog promiskutetnog ponašanja, češćeg

uživanja u drogama te velikim migracijama stanovništva (27).

6. 2. Klinička slika

Sifilis karakteriziraju tri stadija: primarni sifilis, sekundarni sifilis i tercijarni sifilis. U nekim

slučajevima se može javiti i kvartarni ili kasni sifilis. Lues connata tarda ili kongenitalni sifilis

usta se opisuje kao poseban oblik sifilisa. Između stadija javljaju se periodi bez kliničkih

simptoma bolesti tj. latentni stadij (11).

Bolest počinje pojavom određene promjene na vanjskom spolnom organu ili ekstragenitalno.

Ekstragenitalno se može javiti na usnama, oralnom sluzokoži, tonzilama te anusu (4).


29

6. 2. 1. Primarni sifiis

Primarni stadij sifilisa počinje kada T.pallidum prodre kroz oštećenu kožu ili sluznicu.

Vidljive promjene ovog stadija nastaju 3-4 tjedna nakon inkubacije. Glavna odlika ovog

stadija jest ulcus durum ili tvrdi čir. Obično se javlja jedan ulkus durum, rijetko dva i više

istovremeno. Usna šupljina je nakon genitalija druga najčešća lokalizacija ulkus duruma. U

usnoj šupljini se najčešće javlja na usni, vrhu jezika, bukalnoj sluznici, nepcu, rijetko na

gingivi (6,24,28,29).

Slika 13. Ulcus durum jezika

Slika 13. preuzeta iz: Topić B. Diferencijalna dijagnoza i terapija bolesti oralnih sluznica.

Stomatološki fakultet Univerziteta u Sarajevu. Stomatološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

Sarajevo-Zagreb. 2004. (23).


30

Slika 14. Ulcus durum na donjoj usni

Slika 14. preuzeta iz: Wood N K, Goaz P W. Differential diagnosis of oral and maxilofacial

lesions. 5th ed. Mosby- Year book. St. Louis. Missouri. 1997. (30).

Slika 15. Ulcus durum usne




Ulkus durum je oštro ograničena promjena, okruglog ili ovalnog oblika, smećkastocrvene

boje, veličine od 5 mm do nekoliko centimetara. Brzo egzulcerira i tada se oboljeli najčešće

javlja liječniku. Ulkus je pojednačan, tvrd, uglavnom bezbolan i glatkoga masnog dna. Može

biti prekriven bjelkastom do sivkastom pseudomembranom, a ako je lokaliziran na usni biti će

prekriven krustom (3,31).


31

8 do 14 dana nakon javljanja ulcusa duruma pojavljuje se regionalni limfadenitis, bezbolnih

limfnih žlijezda tj. sifilitični primarni kompleks.

Ako se ulkus ne liječi regradira za 3-8 tjedana, ne ostavljajući ožiljak, dok uz terapiju

epitelizira za jedan do dva tjedna. Nakon šest tjedana nastaje generalizirani limfadenitis koji

zahvaća i pazušne, lakatne i druge limfne žlijezde (19,32). Prvi stadij traje devet tjedana.

6. 2. 2. Sekundarni sifilis

Sekundarni sifilis nastaje otprilike deset tjedana nakon infekcije, zahvaljujući hematogenom i

limfogenom širenju uzročnika. Javljaju se opći znaci infekcije kao što su: glavobolja,

povišena temperatura, slabost, ubrzana sedimentacija eritrocita, otok limfnih žlijezda (32).

U ranom stadiju sekundarnog sifilisa javljaju se promjene u vidu mrlja bakrenocrvene boje,

oštrih granica, veličine leće. Ovaj osip nikad ne svrbi, a lokaliziran je na koži trupa,

unutrašnjim stranama gornjih i donjiih udova (6).

U kasnijem stadiju sekundarnog sifilisa javljaju se makule i papule te ovaj stadij nazivamo

makulo-papulozni stadij. Makule su u usnoj šupljini locirane na posteriornijim dijelovima kao

što su meko nepce, nepčani lukovi, uvula i tonzile. Spajanjem makula nastaju promjene u vidu

enantema koji je jasno ograničen od tvrdog nepca, a zbog toga što se nalaze na tonzilama

nazivaju se Angina syphilitica. Makule mogu biti i na jeziku uslijed čega on postaje crven i

gladak (19,27).

Papule se javljaju na tonzilama, retromolarnom predjelu, u blizini uglova usana te na jeziku.

Mrko crvene su boje, mogu biti pojedinačne ili se spajati u enantem ili velike infiltrate nakon

čega podliježu ulceronekrotičnom raspadanju. Promjene mogu biti i u vidu plakova (Plaque

muqueses) na površini jezika, podu ispod jezika, na bukalnoj sluznici i na uglovima usana. Te

promjene su sivobjeličaste boje. Na njihovog površini se nalazi veliki broj treponema, te su

veoma zarazne (6,19).

Na koži oko oralne šupljine javljaju se promjene koje se nazivaju condilomata lata. Na

sluznici se nalaze kondilomi hipertrofične lezije, glatke, nerijetko lobularne površine i mogu

se naći u svim dijelovima usta i grla (5).


32

Slika 16. Sekundarni sifilis - condyloma latum usne šupljine




Slika 17. Sekundarni sifilis Slika 18. Condilomata lata na nepcu

Slika 17. i slika 18. preuzete iz: Laskaris G. Pocket atlas of oral diseases. 2nd ed. Thieme,

Stuttgart. New York. 2006. (22).

Što više vremena prolazi od momenta infekcije sifilisom, to se promjene grupiraju na manjim

područjima površine kože.

U toku ovog stadija sifilisa može doći do afekcije nekih unutrašnjih organa kao što su jetra,

bubreg i moždane ovojnice (33).


33

6. 2. 3. Tercijarni sifilis

Tercijarni stadij nastaje nakon pet ili više godina od infekcije. Promjene u ovom stadiju nisu

disemirane već su ograničene na uža područja kože i vidljivih sluznica. Glavna odlika ovog

stadija je guma ili tuber (6).

Slika 19. Tercijarni stadij sifilisa. Guma na nepcu

Slika 19. preuzeta iz: Cherniak W, Silverman M. Syphilitic Gumma. N Engl J Med. 2014.

317(7), 667. (34).

Slika 20. Tercijarni sifilis- guma perforirala nepca




Promjene u ustima započinju kao glossitis syphilitica diffusa interstitialis tj. staklasti ili

voštani jezik. To je poseban oblik upale jezika koji je nastao kao posljedica difuznoga


34

vaskulitisa koji prelazi u obliterirajući endarteritis sa sklerozacijom sluznice, nestankom

papila, te uz pojavu nepravilnih fisura i hiperkeratozu dorzuma jezika. Takva upala dovodi i

do gubitka okusne osjetljivosti (ageusya) (6).

Slika 21. Tercijarni sifilis- intersticijalni glossitis




Promjena dovodi i do kserostomije, zbog involucije žljezdanih acinusa.

Guma se može javiti na svakom mjestu bilo gdje na koži, na sluznici usne šupljine, na

kostima ali i u organima kao što su jetra, bubreg, mozak, srce itd. To su čvorovi koji obično

egzulceriraju, te se stvaraju defekti na koži ili sluznici. Mogu biti lokalizirane i na nepcu,

kostima vilica, jeziku i usnama (6).

Gume se na usnama razvijaju na površini ili u dubokom mišićnom sloju. Nakon njihove

ulceracije nastaju ulkusi sa podrivenim ivicama. Zarastaju ožiljkom na čijoj se periferiji

stvaraju novi tuberi i proces se ponavlja. Poslije toga nastaje nekroza, nakon čega se razvija

ulkus uzdignutih rubova. Dno ulkusa je pokriveno žućkastom masom ispod koje se nalaze

granulacije. I one zarastaju ožiljkom.

Na jeziku gume se razvijaju na površini ili u dubljim slojevima, te ih može biti više.

Površinske gume ulceriraju, nastaju ulkusi uzdignutih rubova sa žućkastim dnom. Duboke

gume se resorbiraju i prožimaju fibroznim tkivom zbog čega može nastati skleroza jezika.

Površinske gume zarastaju ožiljkom te mogu dovesti do deformiteta jezika. Zbog stvaranja

guma na dorzalnoj strani jezika, te njihove resorpcije i zamjene vezivnim tkivom nastaju

poprečne i uzdužne brazde. Takav jezik nazivamo lingua lobata syphilitica (5,19).


35

Ako su gume smještene na tvrdom nepcu doći će do trajne komunikacije između usne i nosne

šupljine, te takvi pacijenti imaju unjkav govor (6).

U trećem stadiju u lezijama nema uzročnika i bolesnici nisu infektivi. Kod nagle gluhoće,

uveitisa, aneurizme torakalne aorte, neuroloških ispada treba posumnjati na sifilis (5).

6. 2. 4. Kongenitalni sifilis

Kongenitalni ili urođeni sifilis je oblik sifilisa koji se dobiva u utrobi majke. U četvrtom

mjesecu trudnoće placenta postaje propusna za treponemu. Infekcija treponemom može

dovesti do abortusa ili do preranog rođenja djeteta npr. u sedmom mjesecu trudnoće.

Novorođenče može imati specifični osip na koži makuloznog, papuloznog ili

papulopustuloznog tipa, te promjene na sluznici usne šupljine (6).

Jedan od patognomatičnih simptoma sifilisa jest tzv. Pemphigus syhiliticus. To je rani

sekundarni stadij sifilisa kojeg karakteriziraju bullae diseminirane po koži i sluznici. Ove bule

su infektivne.

Jedan od najranijih simptoma kongenitalnog sifilisa je Coryza (Rhinitis). Kasnije se javljaju

Hochsingerovi infiltrati to jest cirkumoralni plakovi koji se resorbiraju te za sobom ostavljaju

cirkumoralne ožiljke (Parrotove brazde).

Hepatomegalija i splenomegalija također su simptomi koji je javljaju kod ovog oblika sifilisa.

Jedna od karakteristika je i sedlast nos koji je javja zbog perforacije nosnog septuma. Na

čeonim kostima dolazi do tzv. Olimpijskog-izbočenog čeka, a na klavikuli dolazi do

zadebljanja njezinog medijalnog dijela (Higoumenakisov znak).

Sve ovo su dakle simptomi rane manifestacije kongenitalnog sifilisa, ali su ustvari oblici

sekundarnog sifilisa novorođenčeta.

Dijete se također može roditi bez ikakvih promjena na koži ili sluznici, a da se oboljenje

naknadno dijagnosticira pregledom krvi. Ukoliko se oboljenje javi u prvim godinama

djetetova života radi se o tardivnom(kasnom) kongenitalnom sifilisu. Sifilis u novorođenčeta

može aficirati jetru, bubreg, pluća, organe centralnog živčanog sustava itd. (6,35).

Kasni kongenitalni sifilis karakterizira tzv. Hutchinsonov trijas simptoma u što spada:

- Hutchinsonovi zubi-gornji centralni stalni sjekutići imaju bačvast izgled, a incizalni

rub je u obliku mjeseca; prvi molari imaju griznu površinu u obliku dude


36

- Keratitis parenchymatosa- specifično oboljenje rožnjače

- Centralna gluhoća-surditas (6).

Slika 22. Kongenitalni sifilis; Hutchinsonovi zubi; izgled novorođenčeta sa kongenitalnih

sifilisom; malinasti molari.

Slika 22. preuzeta iz: Chowdhary N, Kavya Rani B S, Mukunda K S, Kiran N K. Early

detection of congenital syphilis. J Indian Soc Pedod Prev Dent. 2014. 32(4), 333-337. (36).

6. 3. Dijagnoza

Anamneza i klinički pregled su nam osnovno i najvažnije sredstvo za otkrivanje bolesti, pa

tako i kada je riječ o sifilisu. Iz anameze tj. razgovora za pacijentom možemo otkriti detalje o

njegovom sekusalnom životu, koji nam mogu pomoći da posumnjamo na sifilis. Klinički

pregled nam je jednako bitan kod otkrivanja sifilisa. Rano prepoznavanje promjena koje

ukazuju na sifilis kod pacijenta pomaže u liječenju ove bolesti. Kod sifilisa je najbitnije što

ranije otkrivanje T.pallidum.

Bolest se može otkriti mikroskopiranjem uzorka u tamnom polju, koji je uzet iz eksudata iz

kožnih ili sluzničnih lezija. Uzorci iz oralnih lezija nisu pogodni jer se u njima nalaze

apatogene spirohete (5,11,13).

Za dijagnozu sifilisa koriste se i serološke reakcije. Imamo nespecifične i specifične serološke

reakcije. U specifične reakcije spadaju FTA ABS ( Fluorescent Treponemal Antibody

Absorbcion), TPH (Treponema Pallidum Haemaglutination), za koje se koriste treponema

antigeni koji reagiraju sa treponema antitijelima iz seruma oboljele osobe. Ponekad se mora

uzeti i biopsija kako bismo postavili točnu dijagnozu (5,26).


37

6. 4. Diferencijalna dijagnoza

U diferencijalnog dijagnozi sifilisa imamo:kandidijazu, leukoplakiju, tuberkulozne ulkuse,

lichen planus, rekurentne afte, stomatitis ulcerosu, erythemu exudativum multiforme,

ulcerirane maligne lezije (5,11).

Mukozne mrlje kod sekundarnog sifilisa podsjećaju na aftozne ulceracije, osim što su blago

zadebljale i nisu bolne. Od sistemskih karakteristika prisutne su limfadenopatije, povišena

temperatura, te opća slabost. Na osnovu seroloških reakcija identificira se ili isključi sifilitična

reakcija (3).

Tijekom akutne atrofične kandidijaze dolazi do atrofije jezičnih papila, jezik postaje gladak te

pokazuje sumnju na sifilitično oboljenje. Također, kronična hiperplastična kandidijaza svojim

promjenama na uglovima usana može podsjećati na sifilis. Mikrobiološki nalaz na Candidu

albicans pomaže u diferencijalnoj dijagnozi.

Tuberkulozni ulkusi svojim izgledom također mogu podsjećati na sifilitično oboljenje,

dijagnoza se postavlja na osnovu nalaza mikobakterija tuberkuloze, te nalazom primarnog

tuberkulozonog žarišta (5).

Leukoplakija je fokalno zadebljanje epitela oralne sluznice koje se također može zamjeniti sa

sifilisom. Leukoplakija se manifestira u vidu svijetlobjelkastih promjena oralne sluznice, oštro

ograničenih od okoline.

Ukoliko je lichen planus nodularan, atrofičan ili u obliku plakova, te lokaliziran na jeziku

može se posumnjati na sifilis. Dijagnoza se može potvrditi serološkim pretragama ili

biopsijom (5).

6. 5. Terapija

U liječenju ove spolne bolesti koriste se razna sredstva. Cilj je preveniranje bolesti i

izbjegavanje kasnih komplikacija u osoba oboljenih od sifilisa.

Najstariji antisifilitik bile su soli žive. Iako su pokazivale dobru efikasnost imale su niz

nuspojava kao što su: stomatitits mercurialis, oštećenje parenhima bubrega, te eritrodermije.

Zbog toga se danas živa ne koristi u terapiji sifilisa. Koristile su se i organske i neorganske

soli joda, ali su i one izazivale nuspojave u vidu čvorova na koži - jododema tuberosum.


38

Ogranski preparati arsena, Salvarsan i Neosalvarsan, značili su revoluciju u liječenju sifilisa.

Danas se ne koriste zbog svojih nuspojava, a to su: eritrodermije, oštećenje centralnog

živčanog susatav, oštećenje bubrege itd.

Kasnije se pokazalo da je penicilin puno efikasniji u liječenju bilo koje stadija sifilisa,

pogotovo benzatin-penicilin. On ima mogućnost prodiranja u sve tjelesne tekućine, te

sposobnost prolaska placentarne i likvorske barijere.

Rani sifilis se liječi jednom dozom penicilina 2,4mil.ij. intramuskularno. Sekundarni sifilis se

liječi sa dvije doze 24 mil.ij. sa razmakom od sedam dana, dok se kasni sifilis liječi sa tri doze

24 mil.ij. intramuksularno u razmaku od sedam dana (26,32). U slučaju preosjetljivosti na

penicilin koristi se eritromicin (11).

U slučaju pojave sifilisa u trudnoći važno je provesti terapiju trudnice, kako bi se prevenirao

prijenos infekcije sa majke na plod. Kod trudnica se primjenjuje benzatin penicilin G 2,4

mil.ij. intramuskularno u dvije doze s razmakom od 7 dana. U slučaju preosjetljivosti na

penicilin daje se azitromicin 500 mg jedan put na dan tokom deset dana.

Kod novorođenčadi terapija se provodi kristalnim penicilinom 150.000 ij/kg intravenozno,

podijeljeno u 4 dnevne doze, tokom 14 dana (11).


39

7. RASPRAVA

Za tuberkulozu se smatra da se pojavila kada i Homo sapiens, prije otprilike 40 000 godina.

Međutim prva dokazana infekcija tuberkulozom pronađena je 2008.godine sofisticiranim

ispitivanjima ostataka neolitičkog čovjeka.

Tragovi infekcije tuberkulozom pronađeni su i kod egipatskih mumija, a neki naučnici

smatraju da je tuberkuloza najstarija bolest za koju čovjek zna.

Tuberkuloza je dakle od davnina bila poznata čovjeku mada nije bila dovoljno istražena. U

jednoj od najstarijih medicinskih knjiga, Ebers papirus, koja datira još iz 1550.godine p.n.e.

preporučuje se da se bolest koja izjeda pluća kirurški liječi uklanjanjem cisti i tretiranjem

smjesom u kojoj je mješavina različitog bilja, voća, meda, soli, sjemenki, životinjske krvi i

insekata.

Hipokrat je tvrdio da je tuberkuloza, koju su u Grčkoj zvali phthisis, bolest od koje umire

najveći broj ljudi u to vrijeme. Zaključio je da bolest napada većinom osobe između 18 i 35

godina i da gotovo uvijek završava smrću. U to vrijeme se o tuberkulozi znalo da izaziva

čireve u plućim i grlu, da se od nje i kašlje i da je povišena temperatura, a da vrlo brzo izjeda

tijelo i da je letalna. Hipokrat je učio svoje ljekare da ne posjećuju oboljele jer se ishod smrti

svakako zna, pa je bolje da ljekari čuvaju svoju reputaciju (37).

U srednjem vijeku se nije bilo novih saznanja o ovoj smrtonosnoj bolesti. Ponegdje se

tuberkuloza smatrala vampirskom bolešću, a u nekim zemljama se liječila ,,kraljevskim

dodirom“. Francuski kralj Henri IV je dodirivao bolesnike jednom nedeljno, dok je Luj XIV

to radio puno češće. Kako su tvrdili dvorski ljekari, dodiri nisu bili od velike pomoći pa su se

tražili novi načini liječenja.

U 17. stoljeću znanje o tuberkulozi nije bilo puno veće nego u vijekovima ranije. Ljekari su

znali da je bolest zarazna i da se vrlo teško zarazili bez kontakta sa zaraženom osobom.

Pretpostavljali su da uzročnik može da opstane na odjeći ili u organizmu godinama i da

postoji određeni period inkubacije prije nego počnu simptomi bolesti.

Studija Wiliama Vulcomba govore o tome kako je broj umrlih od tuberkuloze, u engleskom

gradu Bristolu, između 1790. i 1796. bio 683. U Londonu je krajem 18. stoljeća svaka četvrta

osoba umirala od tuberkuloze (37,38).


40

Rene Laenek, francuski ljekar i izumitelj stetoskopa, koji je i sam umro od tuberkuloze,

početkom 19. stoljeća pronalazi vezu između plućnih lezija koje je pronalazio radeći autopsije

kod umrlih od tuberkuloze i respiratornih smetnji koje su se javljale kod oboljelih. Laenek je

napisao i knjigu na tu temu, te se to vrijeme smatra začetkom modernog naučnog ispitivanja

tuberkuloze.

Do kraja 19. stoljeća istraživanja su se vršila na zečevima, ali je tek za 50-ak godina otkriveno

efikasno riješenje protiv tuberkuloze. Međutim, broj oboljelih je počeo opadati. Razlog tome

su saznanja o širenju bolesti te industrijska revolucija koja je donijela poboljšanje sanitarnih

uvjeta i higijene (37).

Danas se zna da tuberkulozu uzrokuje Mycobacterium tuberculosis, koja se dijeli svakih 16

do 20 sati. Bakterija preživljava u oštrim uvjetima te ju je teško uništivi i sredstvima za

dezinfekciju. Međutim prisustvo bacila u organizmu ne znači da će doći do ispoljavanja

simptoma, već bakterija mora doći do pluće alveole i tu se razmnožavati. Kao najveći rizik za

nastanak tuberkuloze smatra se prisustvo HIV-a. Čak 13 % oboljenih ima tuberkulozu.

Tuberkuloza je učestalija u siromašnim i gusto naseljenim mjestima, a više je susrećemo kod

beskućnika, narkomana, zatvorenika, itd. Istraživanja su pokazala da su i pušači rizična

skupina, te da je broj oboljelih duplo viši u odnosu na nepušače. Isto to vrijedi i za

alkoholičare, te oboljele od dijabetesa. Danas se pored bolje higijene i lakšeg saznavanja o

dijagnozi štitimo i vakcinom protiv infekcija. Od tuberkuloze se možemo zaštititi BCG

vakcinom koju primamo kao novorođenče. Svjetska zdravstvena organizacija je 1972 uvela

obaveznu vakcinaciju , pa je danas prima odo 90% novorođenčadi (37,38).

Podaci istraživanja pokazuju da je i pored toga jedna trećina svjetskog stanovištva zaražena

bacilom tuberkuloze (38).

1993. godine Svjetska zdravstvena organizacija je progasila uzbunu zbog sve većeg broja

oboljenih u pojedinim dijelovima svijeta. Razlog tome bili su problemi u zdravstvenom

sustavu, loše ekonomske situacije, velike migracije itd. Poseban problem jest sve veća

rezistencija bacila tuberkuloze na lijekove koji se koriste u terapiji ove bolesti.

Doktor stomatologije se u svakodnevoj praksi može susresti sa tuberkulozom, tako da svaku

sumnjivu oralnu leziju mora dobro ispitati. Tuberkulozne oralne lezije se često previde (39).

U studiji 2012. godine od 300 ispitanih pacijenata oboljenih od tuberkuloze samo 3 pacijenta

( 1% ) imalo je oralne lezije u vidu ulkusa (40). Dok u drugoj studiji 2009. godine od ispitanih


41

78 oboljenih pacijenata, oralne lezije su bile prisutne kod 57 (73%) (41). Stoga, doktor

stomatologije je dužan svaku promjenu u usnoj šupljini detaljno analizirati i napraviti dodatne

pretrage ukoliko je to potrebno.

U ranijem periodu sifilis se širio svijetom bez ikakve posebne kontrole. Kao endemska bolest

javljaju se u različitim područjima pa i na Balkanskom poluostrvu. Iskorjenjivanjem sifilisa na

području balkana bavili su se mikrobiolozi , epidemiolozi i dermatolozi, koji su uspješno

obavljali svoj posao. Sifilis se javlja u različitim dijelovima Rusije, Amerike, Kanade i nekih

Europskih zemalja, kao samostalno oboljenje ili u sklopu drugih spolno prenosivih bolesti

npr. gonoreje (4).

Krajem 19. i početkom 20. stoljeća sifilis je bio jedan od vodećih javno zdravstvenih

problema, kada je skoro 10% populacije Europe i Amerike bilo zaraženo sifilisom (21).

Američki centar za kontrolu bolesti konstatirao je da se u USA godišnje javljalo oko 55.400

novih slučajeva sifilisa, a u 72% infekcija je nastala u homoseksusalnom odnosu (4).

Otkrivanje penicilina 1940. godine, kao efikasnog terapijskog sredstva, broj oboljelih od

sifilisa se znatno smanjio.

Sifilis danas nije jedan od vodećih javnozdravstvenih problema, iako je posljednih godina

zamjećen blagi poras “de novo“. Podatci pokazuju i udruženost sifilisa sa nekim drugim

spolno prenosivim infekcijama kao što su HIV i klamidija. Ta se pojava djelomice pripisuje

spolnim odnosima bez zaštite u skupini muških homoseksualaca, povećanju promiskuiteta,

prostituciji i smanjenoj uporabi mehaničkih sredstava za zaštitu od začeća. Ovaj porast se

bilježi na našim područjima u kojima se broj povećava posljednja dva desetljeća (42).

Smatra se da je 1999. godine u svijetu od sifilisa bolovalo 12 milijuna ljudi, od čega više od

90% u zemljama u razvoju. U Hrvatskoj je 2009. godine zabilježeno 36 slučajeva oboljelih od

sifilisa, a u 2010. godini 18 slučajeva. 2011. Godine u Institutu Robert Koch u Njemačkoj je

zabilježeno 3.700 slučajeva zaraze ovom bolešću.

Sifilis je također proglašen “velikim imitatorom“ zbog raznolikosti kliničkih slika kojima se

on očituje. Zbog toga je poznavanje različitosti kliničkih slika u raznim stadijima sifilisa jako

važno, kako zbog ranog otkrivanja dijagnoze, tako i zbog diferencijalne dijagnoze različitih

bolesti i terapije (43).


42

8. ZAKLJUČAK

Tuberkuloza i sifilis su specifične bakterijske infekcije koje predstavljaju veliki zdravstveni

problem. I pored poznatog uzročnika, načina prenošenja i postojanja odgovarjuće terapije,

smrtnost od tuberkuloze i sifilisa je idalje velika. U svakom slučaju stopa smrtnosti je

smanjena u odnosu na prošli vijek. Razlog tome su: bolja educiranost i veći broj kadra, bolji

uvjeti življenja, bolja higijena, te veća dostupnost edukativno-preventivnih mjera. Također,

postoje i globalne strategije od strane Svjetske zdravstvene organizacije u cilju prevencije i

smanjenja incidence bakterijskih infekcija.

Tuberkulozu češće susrećemo u siromašnim i gusto naseljenim mjestima, a uspješno se

prevenira BCG vakcinom. Tuberkuloza usne šuljine je vrlo rijetka bolest, ali ako se javi, može

se manifestirati u primarnom i sekundarnom odnosno milijarnom obliku. Da bi se tuberkuloza

pojavila u oralnoj šupljini potrebno je da postoje određeni preduvjeti za to kao što su: da je

oralno područje masovno onečišćeno bacilom tuberkuloze, da je bacil po svojoj virulenciji

sposoban prodrijeti kroz epitel, da postoji određeni diskontinuitet epitela sluznice, da je

promijenjen sastav pljuvačke (s obzirom na njemu baktericidnu sposobnost), te da su

smanjeni ostali lokani i opći čimbenici rezistencije.

Sifilis kao spolno prenosiva bolest predstavlja jedan od vodećih problema na globalnom

nivou. Postoji velika mogućnost transmisije ove bolesti, a prenosi se gotovo uvijek spolnim

putem. Za prijenos infekcije dovoljan je i samo jedan poljubac za zaraženom osobom, ukoliko

osoba ima ranicu na ustima. Infekciji su naročito muškarci iz rizičnih skupina ponašanja,

homo i biseksualci. Ulazna vrata infekcije su oštećenja sluznice i kože, najčešće sluznice

genitala.

Tuberkuloza i sifilis svoje prve manifestacije mogu dati u usnoj šuljini, zbog čeka doktor

stomatologije treba imati osnovna znanja kako bi mogao prepoznati kliničku sliku i simptome

ovakih oboljenja i djelovati ispravno. Promjene treba pravilno dijanosticirati i liječiti, ili

pacijenta uputiti doktoru odgovarajuće specijalnosti, kako bi se prevenirale kasnije

komplikacije ovih oboljenja. Bakterijske infekcije mogu imati i letalan ishod, ali ako se

pravilno i na vrijeme dijagnosticiraju i liječe imaju dobru prognozu.


43

9. SAŽETAK

Oralna šupljina posjeduje normalnu mikrobnu floru. Mikrobna flora usne šupljine je veoma

složena, kvalitativno i kvantitativno različita, a dominantnu ulogu imaju bakterije. U usnoj

šupljini se nalazi između 700 i 1200 različitih vrsta bakterija.U usnoj šupljini se nalaze i

faktori obrane organizma od infekcije u koje spadaju: intaktnost kože i sluznice, pljuvačka,

gingivalna tekućina, stabilnost oralne flore, te morfologija zuba i zubnih lukova. U određenim

uvjetima kao što su pad obrane organizma ili povećanje virulencije i brojnosti

mikroorganizama, patogeni ili uvjetno patogeni mikroorganizmi mogu izazvati bolest.

U ovom preglednom radu su detaljno obrađene kliničke slike specifičnih bakterijskih

infekcija, tuberkuloze i sifilisa, te značaj ranog prepoznavanja navedenih bolesti koje prve

manifestacije daju u usnoj šupljini. Zatim su prikazane bolesti koje mogu diferencijalno

dijagnostički doći u obzir, te detaljno objašnjene dijagnostičke procedure i terapija specifičnih

bakterijskih infekcija. Tuberkuloza je bakterijska infekcija koju izaziva Mycobacterium

tuberculosis, dok sifilis izaziva Treponema pallidum ili Spirocheta pallida.

Uvođenjem općih mjera prevencije, edukacije stanovništva, boljom higijenom i uvjetima

života smanjena je incidenca specifičnih bakterijskih infekcija. Bez obzira na tu činjenicu

doktor stomatologije mora imati opće znanje o ovim bolestima kako bi mogao djelovati

preventivno, dijagnosticirati i liječiti već nastale promjene.


44

10. SUMMARY

The oral cavity has a normal microbial flora. The microbial flora in the oral cavity is very

complex, it is different qualitatively and quantitatively, nonetheless the dominant role plays

the bacterium. In the oral cavity there are between 700 and 1200 different types of bacteria. In

addition, in the oral cavity there are also factors of the organism's defense against infection.

Body defence factors include: intact skin and mucous membranes, saliva, gingival fluid,

stability of oral flora, and morphology of teeth and dental arches. However, under certain

conditions such as weak immune system or the increase of virulence and the number of

microorganisms, pathogenic or conditionally pathogenic microorganisms can cause disease.

In this scientific review, specific bacterial infections were analyzed; namely tuberculosis and

syphilis. Tuberculosis and syphilis present their first manifestations in the mouth cavity.

Tuberculosis is a bacterial infection caused by mycobacterium tuberculosis, while syphilis is

caused by treponema pallidum or spirocheta pallida.

By introducing general measures of prevention; educating the general public, improving

hygiene and improving living conditions, the number of people suffering from these

infections has been reduced. Although rare, a dentist may encounter these infections in which

case he must have a general knowledge about them, in order to prevent, diagnose and treat the

changes that have already occurred.


45

11. LITERATURA

1. Duraković Z, i sur. Medicina starije dobi. Medicinska biblioteka Naprijed. Zagreb.

1990.

2. Hrošć I. Oralne manifestacije zaraznih bolesti djece. Sveučilište Sjever. 2017.

3. A. Cekić-Arambašić i suautori. Oralna medicina. Školska knjiga Zagreb.

2005.17(2),29; 17(11), 199-200.

4. Arifhodžić F i saradnici. Specifičnosti kontrole infekcije u stomatologiji. TKD

Šahinpašić. Sarajevo. 2014.3(2), 31-39.

5. Arifhodžić F, Hamzić S, Infekcije oralne sluzokože. Stomatološki fakultet

Univerziteta u Sarajevu. Sarajevo. 2011. 5(2),48-61,308-313,316-322.

6. Topić B. Oralna medicina. Stomatološki fakultet Univerziteta u Sarajevu. Sarajevo.

2001

7. Pašić E, Hadžić S, Gojkov- Vuletić M, Hukić M. Oralna mikrobiologija. 1st ed.

Stomatološki fakultet sa klinikama Sarajevo. Sarajevo. 2017. 8(4),98-100.

8. Beus I, Škerk V, Infektologija za stomatologije. Graphis. Zagreb. 2002.

9. Dobrenić M. Oralne bolesti- dijagnostika i terapija. JUMENA. Zagreb. 1987.

10. Bešlagić E i saradnici. Medicinska mikrobiologija. Univerzitet u Sarajevu Medicinski

fakultet. Sarajevo. 2010.

11. Greenberg M S, Glick M, Ship J A. Burket's oral medicine. 12th ed. BC Decker

Hamilton. Ontario. 2008.

12. Nanda K D, Mehta A, Marwaha M, Kalra M, Nanda J. A Disguised Tuberculosis in

Oral Buccal Mucosa. Dent Res J (Isfahan). 2011.

13. Grom A G. Textbook of oral medicine. 2nd ed. Jaypee Brothers Medical Publishers.

New Delhi. India. 2010.

14. Dvorski I. Tuberkuloza usne šupljine. Acta Stomatologica Croatica. 1998.

15. Kolokotronis A, Antiniadis D, Trigonidis G, Papanagioto U. Oral tuberculosis. Oral

dis. 1996.

16. Hent H, Kleinschmindt H, Uehlinger E. Handbuch der Tuberculose. Stuttgart. Tieme

Verlag. 1964.

17. Metodiev B, Čoseva – Manceva S, Trpeenov I. Retka lokalizacija tuberkulozne

infekcije. Pluć Bol Tuberk. 1975. 27.

18. Regenzi J, Scinbba J. Oral Pathology. Secund Edition WB Sannders. Phildelphia.

London. 1993.


46

19. Đukanović D, Đajić D, Stanić S, Kovačević K. Atlas: Bolesti usta-oralna medicina.

3.dopunjeno izdanje. Draslar partner, Beograd. 2008.

20. Ebenzer J, Samuel R, Mathew G C, Koshy S, Chacko R K, Jesudason M V. Primary

oral tuberculosis. Report of two cases. Indian J Dent Res. 2006.

21. Engel H L, Lu S Y, Yang C H, et al. Oral Tuberculosis. Oral Surg Oral Med Oral

Pathol. 1996.

22. Laskaris G, Pocket atlas of oral diseases. 2nd ed. Thieme, Stuttgart. New York. 2006.

23. Topić B. Diferencijalna dijagnoza i terapija bolesti oralnih sluznica. Stomatološki

fakultet Univerziteta u Sarajevu. Stomatološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

Sarajevo-Zagreb. 2004. 6(4),112-114,147-152.

24. Ljubojević S, Skerlev M, Alajbeg I, Manifestacije spolno prenosivih bolesti na oralnoj

sluznici. Acta Med Croatica. 2013.

25. Prohić A. Dermatovenelogija. Medicinski fakultet Univerziteta u Sarajevu. Sarajevo.

2012.

26. Avelleira J C R, Bottino G, Syphilis. Diagnosis, treatment and control. An Bras

Dermatol. 2006.

27. Perić M, Perković I, Buljan M. Oralne manifestacije spolno prenosivih bolesti. Sonda.

2012

28. Leao J C, Gueiros L A, Porter S R. Oral manifestations of syphilis. Clinics. 2006.

29. Kanski i sur. Kožne i spolne bolesti. Jugoslovenska medicinska naklada. Zagreb.

1982.

30. Wood N K, Goaz P W. Differential diagnosis of oral and maxilofacial lesions. 5th ed.

Mosby- Year book. St. Louis. Missouri. 1997.

31. Cawson R A, Odell E W, Porter S. Cawson’s Essential of Oral Pathology and Oral

Medicine. Churchill Livingstone. Edinburgh. 2002. 178-91.

32. Marinović B, Lipozenčić J, Lakoš Jukić I. Sifilis danas. Medicus. 2009.

33. Nelson D. Dental Periodental and Oral mucosal Infectiones. Am J Otolaryngol. 1983.

4.

34. Cherniak W, Silverman M. Syphilitic Gumma. N Engl J Med. 2014. 317(7), 667.

35. Arnold S R, Ford-Jones L. Congenital syphilis. A guide to diagnosis and management.

Paediatr Child Health. 2000.

36. Chowdhary N, Kavya Rani B S, Mukunda K S, Kiran N K. Early detection of

congenital syphilis. J Indian Soc Pedod Prev Dent. 2014. 32(4), 333-337.


47

37. Bajrović T i saradnici. Tuberkuloza. Veterania. Sarajevo. 2009.

38. Škordić-Trifunović V. S tuberkulozom i u XXI veku. Medicinski podmladak. 2008.

39. Von Arx D P, Husain A. Oral tuberculosis. Br Dent J. 2001.

40. Kumar M P, Kumar M C S, Sarkar S, Ramasubramanin S, Anu K J, Aravindh L. Oral

manifestation in patient with pulmonary tuberculosis. Int J Biol Med Res. 2012.

41. Selvamuthukumar S C, Aswath N Pattern of oral lesions in Tuberculsis patient. A

cross-sectional study. JAIOMR. 2011.

42. Škrobonja A, Muzur A, Rotschild V. Povijest Medicine za praktičare. Rijeka. 2003.

43. Cartwright FF, Biddiss M. Bolest i povijest. Zagreb. Naklada Ljevak. 2006.


48

12. ŽIVOTOPIS

Darija Ćorić je rođena 9. prosinca 1993. godine u Mostaru, Bosna i Hercegovina. Osnovnu

školu '' Bartol Kašić'' je pohađala u periodu od 2000. do 2008. godine i završila sa odličnim

uspjehom , te dobila diplomu ponosa generacije. 2008. godine upisuje Gimnaziju Mostar, a

završava 2012. godine sa vrlodobrim uspjehom. Iste te godine upisuje Stomatološki fakultet s

klinikama u Sarajevu, na kojem apsolvira 2018. godine.

Tijekom osnovne i srednje škole aktivno se bavila sportom, te predstavljala školu na brojim

natjecanjima. 2004. godine osvaja 1. mjesto na natjecanju iz likovne umjetnosti pod nazivom

'' Kako ja želim da izgleda Stari most''. Tijekom studiranja prisustvovala je na brojim

znanstvenim skupovima iz oblasti stomatologije.

Aktivno poznaje engleski jezik, te rad na računaru.

Documents

SPECIFIČNE BAKTERIJSKE INFEKCIJE - sf.unsa.basf.unsa.ba/wp-content/uploads/2018/11/Ćorić-Darija.pdf · Zahvala Najveću zahvalnost dugujem svom voljenom nedavno preminulom ocu,