SPOMEN – KNJIGA

1951 - 1971

20 GODINA SAVEZA SLIJEPIH U ISTRI

UZ 20-GODIŠNJICU DJELOVANJA

VELJAČA 1971

I Z D A V A Č :

OPĆINSKI ODBOR SAVEZA SLIJEPIH - P U L A

Trg Avnoja 4

Redakcijski odbor:

BORISLAV KRESOJEVIĆ

SREĆKO ĐTIFANIĆ

MILOŠ RAJŠIĆ, prof.

JURAJ RUBEŠA

JOSIP UŠIĆ

Glavni i odgovorni urednik:

JURAJ RUBEŠA

Lektor:

DESANKA RELJIĆ, prof.

Tehnička oprema:

FRANJO EKLIĆ

Snimci:

ARSEN KOVAČIĆ

Tisak: Tiskara »Otokar Keršovani« — Pula

SPOMEN – KNJIGA

1951 - 1971

SADRŽAJ

PREDGOVOR ………………………………………….………………….…….… 7

Ante Sedić: UZ DVADESETOGODIŠNJICU …………………………...……... 9

INTERVJU S DRUGOM JOSIPOM UŠIĆEM ……………………………..…… 11

Borislav Kresojević: OD EMIGRANTA, OSUĐENIKA NA SMRT, DO

PREDSJEDNIKA OS U PULI …………………………………………………… 16

Borislav Kresojević: TVORAC IDEJE O MEĐUOPĆINSKOM FINANCIRANJU

SAVEZA SLIJEPIH U PULI ………………………………..………………...… 19

Borislav Kresojević: UVIJEK ZAINTERESIRAN ZA PROBLEME SLIJEPIH … 21

Borislav Kresojević: PROBLEMI SLIJEPIH I NJEGOVI SU PROBLEMI .… 23

Borislav Kresojević: UVIJEK SE NAĐE MOGUĆNOST ZA POMOĆ ONIMA

KOJIMA JE POTREBNA …………………………………………………..…… 25

Juraj Rubeša: UVIJEK UZ ORGANIZACIJU ………………………………….. 28

Juraj Rubeša: JUBILEJ JOSIPA UŠIĆA ……………………………………….. 30

Borislav Kresojević: NEUMORNI AKTIVIST ………………………………….. 33

Borislav Kresojević: BORAC-ČLANICA SAVEZA SLIJEPIH ……………….. 35

Miloš Rajšić: NAŠOM DRUŠTVENO-POLITIČKOM AKTIVNOŠĆU SJEČEMO

AFIRMACIJU U DRUŠTVU …………………………………...……………….. 37

Juraj Rubeša: DJELATNOST SAVEZA SLIJEPIH U PULI OD 1951 DO 1971

………………………………………………………………………….……….... 39

Lujo Lovrić: ODBORU SAVEZA SLIJEPIH HRVATSKE

— PULA ……………………………………………………………..…………. 54

Josip Ušić, Anamarija Kresojević i Zorica Ušić: O ŠKOLOVANJU I

OSPOSOBLJAVANJU SLIJEPIH ISTRE ……………...……………………… 56

Josip Ušić: NABAVA TIFLOPOMAGALA ZA SLIJEPE U ISTRI …….….... 62

Petar Turčić: NEKI OD UZROKA SLJEPILA I VEĆEG OŠTEĆENJA VIDA NA

PODRUČJU ISTRE ………………………………………….………………….. 65

Zorica Ušić: MATERIJALNI I SOCIJALNI POLOŽAJ SLIJEPIH ………..…… 72

Borislav Kresojević: PRVI POKUŠAJ SNIMANJA STANJA U ORGANIZACIJI

POTPUNO USPIO ……………………………………………..……….……….. 74

Borislav Kresojević: GRUPNI IZLETI — STALAN OBLIK REKREACIJE I

KULTURNOG UZDIZANJA ČLANSTVA …………….……………………… 78

Susreti

MILOŠ RAJŠIĆ ……………………………………………………….……….... 84

BRUNO GRIPARIĆ ……………………………………………….………….… 87

Borislav Kresojević: SAMO PREKO SVOJE ORGANIZACIJE VIDI SVIJET U

KOJEM ŽIVI ………………………………………………………….………… 95

Borislav Kresojević: PRIMJER BRIGE ORGANIZACIJE U VEZI S RJEŠAVANJEM

STAMBENIH PROBLEMA SLIJEPIH ………….…...…….... 97

Emilija Miličević: PORTRETI NAŠIH TELEFONISTA ……………..…..…..… 98

Ugolina Štifanić: U NEVOLJI — RADOST ………………………………….... 111

Juraj Rubeša: NJEGOV PROBLEM …………................................................. 112

Josip Ušić i Anamarija Kresojević: ZA 12 IZBORNIH MANDATA U PROTEKLIH 20

GODINA BIRANO JE 58 ODBORNIKA ……………………………...…... 114

Juraj Rubeša: RATNI VOJNI INVALIDI I UČESNICI NOB-a ČLANOVI SAVEZA

SLIJEPIH ………………………………………….……………………………. 121

In memoriam — ĆIRIL VIVODA I ANTON UŠIĆ …………………………… 123

OPHOĐENJE SA SLIJEPIMA …………………………………………….... 126

Lokalna štampa o nama

RUŽA PETROVIĆ — GOST PULSKE DJECE ………………………………... 130

TREBALO JE ĆUTI I VIDJETI ………………………………………………… 132

POVODOM 10-GODIŠNJICE SAVEZA SLIJEPIH ………………………...… 133

ZLATNI PIR PJERA I JOSIPE MATEJČIĆ ……………………………………. 133

POBIJEĐENA TAMA ………………………………………………………….. 134

ODRŽAT ĆE SE TJEDAN PREVENCIJE SLJEPOĆE ……………………….. 136

USPJEŠNA DOSADAŠNJA DJELATNOST …………………………………... 137

PLAN PREVENTIVNE AKCIJE PROTIV SLJEPOĆE ……………………….. 138

AKCIJA TJEDNA PREVENTIVE PROTIV SLJEPOĆE USPJEŠNO SE

ODVIJA ……………………………………………………………………….… 140

MOŽE SE BAR ODGOVORITI …………………………………………….… 140

PROLAZNICI KROZ PULU I GRAĐANI PULE! …………………………...… 141

OBEĆALI I ONDA …………………………………………………………… 141

TETA LUCIJA BILA JE GANUTA ……………………………………………. 142

PLODNA DVOGODIŠNJA DJELATNOST SAVEZA SLIJEPIH U

ISTRI ….…………………………………………………………………………. 144

NOVA AKCIJA SAVEZA SLIJEPIH …………………………………………... 145

PLENUM ORGANIZACIJE SLIJEPIH ……………………………………...… 145

JEDNO STOLJEĆE ISPOD UĆKE ………….………………………………..… 146

PREDGOVOR

Godine 1961. prvi put smo se javili našoj javnosti izdavanjem prigodne knjige

»Svjetlosti tmine« u povodu proslave 10-godišnjice osnivanja Saveza slijepih u Istri. Na

isti način javljamo se i sada kada slavimo 20-godišnjicu uspješnog rada naše

organizacije.

Obilježavajući dvadesetogodišnjicu djelovanja Općinski odbor Saveza slijepih u

Puli želi upoznati širu javnost s djelovanjem organizacije i s građanima koji su zaslužni

za njen napredak te je upoznati s članovima Saveza slijepih.

Dvadesetogodišnje djelovanje značajan je period za svaku organizaciju, za Savez

slijepih ono je posebno značajno jer se radi o specifičnoj društvenoj organizaciji

humanog karaktera, koja je svojim članovima često i radna organizacija. Uz njenu pomoć

i preko nje građani bez vida ostvaruju svoja prava, stječu ohrabrenje, pa se lakše i

nesmetanije uključuju u normalne tokove života i rada sredine koja ih okružuje.

Zahvaljujući socijalističkoj Jugoslaviji, njenom zakonodavstvu, teška prošlost

slijepih i ostalih defektnih osoba ostaje sve više za nama. U proteklih 20 godina

postignuto je toliko uspjeha da slobodno možemo reći kako slijepi čovjek uživa sva prava

građana socijalističkog društva. Naša je zajednica na području rehabilitacije invalida, a

posebno slijepih, učinila ogroman korak naprijed. Sva slijepa djeca s područja Istre (12)

uključena su u redovno školovanje. Od osnivanja organizacije do danas redovnu školu u

Zavodu za slijepe u Zagrebu završilo je 36 slijepih dječaka i djevojčica, 11 članova

završilo je birotehničku školu, 22 učenika osposobljena su u Školi učenika u privredi na

Kanalu u Zagrebu i u Specijalnom zavodu za rehabilitaciju slijepih u Osijeku za razne

poslove (pretežno telefoniste). Petorica su osposobljena za fizioterapeute, redovnu

srednju školu završila su četiri učenika, višu školu dva, fakultet jedan, a jedan se član

nalazi pri završetku studija na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

U radnom odnosu je 31 član, socijalnom zaštitom obuhvaćeno je 87 članova,

starosnu mirovinu primaju 52 člana, a invalidsku 88. V domovima i zdravstvenim

ustanovama smještena su 42 člana. Sve je to bilo moguće postići zahvaljujući brizi

općinskih skupština i službi socijalne zaštite i, s druge strane, organiziranom radu Saveza

slijepih u Puli. Predanim radom i zalaganjem na radnom mjestu slijepi se radnici odužuju

zajednici, uz čiju su pomoć doživjeli priznanje i afirmaciju.

Proslava 20-godišnjice postojanja organizacije slijepih Istre uveličana je time što je

pokrovitelj proslave prvi građanin Pule, Josip Lazarić, predsjednik Općinske skupštine. U

odbor za proslavu izabrani su Josip Ušić, predsjednik Saveza slijepih u Puli, Željko

Marinac, predsjednik OS Buzeta, Josip Gobo, načelnik Štaba narodne obrane u Labinu,

Mario Herak, predsjednik OS Poreča, Mario Hrelja, predsjednik OS Rovinja, Ante Sedić,

predsjednik Republičkog odbora Saveza slijepih Hrvatske, Martin Duda, direktor

Općinskog centra za socijalni rad u Puli, prof. Miloš Rajšić, Borislav Kresojević, tajnik

Školskog centra za robni promet u Puli, Srećko Štifanić, penzioner, dr Petar Turčić,

pukovnik JNA, Nevija Matošević, član odbora SS Pule, Edo Šegando, direktor

Općinskog zavoda za zapošljavanje radnika u Puli, Ana Vranić, referent u službi

socijalne zaštite u Rovinju, Adam Ale-rić, predstavnik poduzeća Lokalni saobraćaj u

Puli, Milka Kuftić-Gabaj, socijalni radnik, Dragica Barić, socijalni radnik u Zavodu za

socijalno osiguranje u Puli, Đuro Trepov, direktor Osiguravajućeg zavoda u Puli, Anton

Racan, direktor Istarske banke u Puli, Josip Percan, direktor Službe društvenog

knjigovodstva u Puli, Boro Tadić, direktor Narodnog sveučilišta u Umagu, Franjo

Vodošek, predsjednik OS u Novigradu, Lino Šepić, predsjednik OS u Bujama, Dinko

Lovrečić, predsjednik SSRNH — Pazin, Vjekoslav Ivančić, član Međuopćinske

konferencije SSRNH za Riječko-istarsku regiju, i Juraj Rubeša, socijalni radnik u

Općinskom centru za socijalni rad u Puli.

Zahvaljujemo općinskim skupštinama i privrednim organizacijama s područja

Istre, naročito Općinskoj skupštini u Puli, Poreču, Novigradu, Umagu, Rovinju i Bujama

te ovim radnim organizacijama: Lokalnom saobraćaju u Puli, Tvornici termičkih uređaja

u Labinu, »Buje-exportu« u Bujama, Trgovačkom poduzeću u Rovinju,

Kinematografskom poduzeću u Puli, Tekstilnoj industriji »Pazinka« u Pazinu, Poduzeću

luke u Puli, Osiguravajućem zavodu u Puli, »Intercommercu« u Umagu i drugima koji su

svojim prilozima pomogli da se izda ova knjiga posvećena 20-godišnjici slijepih Istre.

Svim ostalim suradnicima i prijateljima srdačna hvala!

Općinski odbor Saveza slijepih za Istru

u Puli

UZ DVADESETOGODIŠNJICU

Prihvaćajući prijedlog predsjednika Osnovne organizacije Saveza slijepih u Puli da

se kraćim osvrtom pridružim proslavi 20-godišnjice rada pulske organizacije, osjećao

sam posebno zadovoljstvo jer se radi o jednoj tako dobroj i uspješnoj organizaciji.

Relativno kratko vrijeme i ograničen prostor ne dopuštaju mi da o radu te organizacije

govorim u onoj mjeri u kojoj ona to zaslužuje. No, i pored toga, nastojat ću da u ovom

kraćem osvrtu istaknem neke hitnije značajke rada ove organizacije.

Dvadeset godina i nije baš tako veliko razdoblje kada se govori o radu jedne

društveno-humanitarne organizacije. Međutim, uspjesi koje je ova organizacija postigla

veoma su značajni zaslijepe u Istri. Uzmemo li u obzir da je to područje u kojem

industrija nije dovoljno razvijena i gdje se još velik dio pučanstva bavi poljoprivredom

— a poznato je da rad u poljoprivredi, barem za sada, u nas još nije pristupačan slijepima

— onda možemo konstatirati da su uspjesi u ovoj organizaciji plod sistematskog i

nadasve predanog rada naših aktivista s tog područja.

U vrijeme osnutka organizacija je brojila svega 56 članova, ali nema sumnje da je

broj slijepih bio daleko veći, pa se veći dio aktivnosti u prvim godinama nakon osnutka

odnosio na pronalaženje i okupljanje slijepih. Danas ova organizacija ima 363 redovna

člana.

Iz statističkih podataka vidi se da ih je trideset u radnom odnosu, da šezdeset i tri žive od

poljoprivrede, dok su svi ostali više ili manje zaštićeni postojećim zakonima i smještajem

u socijalno-zdravstvenim ustanovama. Relativno velik broj slijepih koji žive od

poljoprivrede, u ovom slučaju oko 20%, nalazi se u nešto nepovoljnijem položaju, pa bi,

po mom mišljenju, rješavanju njihove problematike ubuduće trebalo pokloniti više

pažnje.

Interesantan je podatak da u pulskoj Osnovnoj organizaciji nema ni jednog nezaposlenog.

Svi koji su rehabilitirani i osposobljeni za posao relativno brzo dobili su zaposlenje, što

više, u nekoliko navrata ova je organizacija zaposlila naše slijepe iz drugih osnovnih

organizacija.

U najbližoj budućnosti izgradit će se društveni dom slijepih, što će omogućiti da se

rad ove organizacije proširi i poboljša.

U dosadašnjem radu oko zaštite i zbrinjavanja slijepih ova je organizacija stekla

velik ugled kod društveno-političkih organizacija i foruma istarskih komuna, što joj je

mnogo pomoglo u rješavanju neriješenih pitanja njenih članova.

Ovom prilikom bih se želio zahvaliti svim aktivistima pulske organizacije na radu i

zapaženoj suradnji s Republičkim odborom SSH u proteklih 20 godina, a posebno bih

istakao požrtvovan rad sadašnjeg predsjednika druga Josipa Ušica, čiji je doprinos za

uspješan rad ove organizacije izuzetno vrijedan.

Sa željom da rad u ovoj organizaciji bude i ubuduće na zavidnoj visini čestitam svim

članovima Saveza slijepih pulske organizacije ovaj vrijeđati i značajan jubilej.

Ante Sedić, predsjednik Republičkog

odbora Saveza slijepih Hrvatske

INTERVJU S DRUGOM JOSIPOM UŠIĆEM, PREDSJEDNIKOM

SAVEZA SLIJEPIH U PULI, U POVODU DVA-DESETOGODIŠNJICE

DJELOVANJA OVE ORGANIZACIJE U ISTRI

UREDNIK Druže predsjedniče, molio bih Vas da ukratko iznesete utiske i

iskustva iz Vašeg dvadesetogodišnjeg rada, jer je poznato da je

Vaša aktivnost vezana uz početke rada Saveza slijepih u Istri. Vi ste, naime,

jedan od osnivača ove organizacije.

JOSIP UŠIĆ Točno je da sam danas jedini koji je još ostao u odboru od

osnivanja organizacije. Odbor je osnovan zahvaljujući podršci Republičkog

odbora Saveza slijepih Hrvatske, koji je na osnivačku skupštinu udruženja

poslao druga Dragu Križanca, potpredsjednika Glavnog odbora SS Hrvatske

i Oblasnog odbora Saveza slijepih za Rijeku, čiji je delegat bio potpukovnik

invalid Lujo Lovrić, koji danas živi u Crikvenici kao umirovljenik.

U početku nismo imali ni pečata, a kamoli što drugo, ali svi smo bili

jedinstveni i složni u tome da treba početi okupljati slijepe iz cijele Istre.

Oblasni odbor u Rijeci dodijelio nam je za početak 5000 dinara, tako da smo

mogli nabaviti najnužnije, počevši od pečata. Narodna nam je vlast

dodijelila prostoriju u Ulici JNA br. 6, u kojoj je tada bilo i Udruženje

penzionera. Prvi namještaj dobili smo od Kotarske fronte i Sindikalnog

vijeća. Početak je bio tu. Skupljali smo olovke i na jednoj stranici već

korišteni papir radi prepiske i administrativnog poslovanja u radu

organizacije. U samom početku nismo imali jugoslavensku definiciju

sljepoće, a dobili smo statističke listove za popis slijepih i slabovidnih

osoba.

Učlanjivanje smo vršili i bez prethodnog pregleda okuliste, jer se do

liječnika tada teško dolazilo. Nakon rezolucije donesene na Kongresu

oftalmologa održanom godine 1953. na Bledu bilo je mnogo lakše angažirati

liječnike oftalmologe. Upravo na tom kongresu doneseni su zaključci o tome

tko se ima smatrati slijepom osobom. U obzir su došli građani s do 20%

ostatka vida s korekcijom na bolje oko. Godine 1955. ovaj je stav revidiran.

Saveznim je organima predloženo da donesu zakon o jugoslavenskoj

definiciji sljepoće. Na temelju tog prijedloga slijepim bi se osobama smatrali

građani koji imaju ostatak vida do 10% s korekcijom na bolje oko.

Organi Saveza slijepih počeli su odmah te stavove primjenjivali kao zakon,

iako je on donesen tek kasnije.

UREDNIK Nema sumnje da je osnivanje organizacije bilo neophodno

potrebno, činjenica da se u Odboru izmijenilo 58 članova govori o tome da

je organizacija bila aktivna, pružajući svakom pojedincu mogućnost

sudjelovanja u njenom radu. željeli bismo da navedete neke od Vaših

najdražih sjećanja vezanih uz rad ove organizacije.

JOSIP UŠIĆ Bilo je i neugodnih, ali 'kad ime pitate za najdraža, oreći ću bez

razmišljanja da su to uspomene na sve one mališane, slijepe učenike koji su

našli sebe završivši školu i osposobivši se da danas mogu raditi na

odgovarajućim radnim mjestima. Veseli me što su na svom poslu cijenjeni,

pa neki od njih i među boljim radnicima. Najdraže mi je bilo kad smo iz

socijalno teško ugroženih porodica neko dijete uputili u školu. Bilo je i

plača, a danas imamo za rad i život osposobljenog čovjeka, tako da su i

roditelji zadovoljni.

Veselilo me i kad su se, mada uz velike napore, rješavali i teški stambeni

problemi naših članova. Vodili smo brigu o tome da se svaki dinar koji

bismo dobili od Jugoslavenske državne lutrije racionalno utroši za nužne

popravke i adaptaciju stanova. Na taj smo način pomogli u više od 35

slučajeva.

Raduje me i to što smo uspjeli u tome da matična općina socijalno

ugroženim slijepim članovima dodjeljuje stalnu novčanu pomoć, tako da

danas imamo 38 korisnika stalnih novčanih pomoći, 7 korisnika pomoći

žrtava rata, 9 članova prima pomoć Sabora SRH, a u domovima i

zdravstvenim ustanovama smještena su 42 člana. Uspješno se rješavaju

zahtjevi slijepih za novčanom pomoći radi plaćanja tuđe njege i pomoći.

Napose želim istaći obilnu pomoć koju je naša organizacija dobila radi

nabavke tiflopomagala (magnetofona, diktafona, radio-aparata, ručnih i

džepnih satova, bijelih štapova itd.).

UREDNIK Dvadeset godina nije mnogo u jednom vijeku, ali je to za Vas

period značajnih uspjeha. Recite nam, molim Vas, nešto o planovima Vaše

organizacije.

JOSIP UŠIĆ Mislim da sad, uz ostalo, imamo i povoljnu kadrovsku strukturu

za rad našeg saveza. Znate da smo s punim radnim vremenom zaposlili

socijalnog radnika; socijalne službe u Istri pokazale su mnogo razumijevanja

za slijepe. Općinske skupštine garantiraju daljnje sufinanciranje naše

organizacije. Sve nam to daje nade da ćemo u budućnosti učiniti još i više.

Poljoprivredna domaćinstva slijepih koji imaju skromna primanja bit će

oslobođena od plaćanja poreza, sva slijepa djeca i dalje će biti obuhvaćena

školovanjem. Mogućnost školovanja pružit će se i onima koji kasnije izgube

vid, tako da se rehabilitacijom i prekvalificiranjem nađu trajna rješenja da i

mladi slijepi budu korisni društvu. Nećemo zanemariti ni slijepe s

kombiniranim nedostacima. Izborit ćemo se za republički plan izgradnje

zaštitne radionice zatvorenog tipa za slijepe s kombiniranim defektima, dok

će se slabovidnoj djeci preko redovnih škola koje polaze omogućiti nabavka

kontaktnih leća i posebnih bilježnica, te na taj način zajednici uštedjeti

ogromna sredstva, jer se djeca neće morati odvajati od kuće i slati u

specijalne zavode, što košta daleko više. Naša najveća akcija u narednom

periodu bit će izgradnja doma organizacije slijepih. Time će se poboljšati

preventivan rad, kulturno-prosvjetni i zabavni život, a i stambene prilike još

nekolicine članova. Naime, predložili smo da se u srednjoročni plan

društvenog i privrednog razvoja komune od 1971. do 1975. uvrstiti i

izgradnja doma Saveza slijepih Istre, u kojem bi se nalazile kancelarije,

kabinet s ambulantom, Brailleova (Brajeva) biblioteka, zvučni časopisi,

društvena prostorija te stanovi za samce a i članove s porodicama. Da bi se

ta zamisao mogla realizirati, potrebna je pomoć Fonda za socijalnu zaštitu

općine Pula, ostalih istarskih općina, Jugoslavenske lutrije, Republičkog

odbora Saveza slijepih, Komunalne zajednice za socijalno osiguranje,

Zavoda za zapošljavanje, Stambenog poduzeća i privrednih organizacija.

Razmatranje mjesečnih i tjednih planova rada nakon zaključaka Izvršnog odbora.

Ovako je svakog jutra prije početka redovnog radnog vremena. Uvijek raspoložena,

nasmijana i s mnogo optimizma i ljubavi za svoj posao ova trojka prilazi rješavanju svih

problema slijepih Istre

Josip Ušić, predsjednik, Anamarija Kresojević, tajnik, i Zorica Ušić, socijalna radnica

OD EMIGRANTA, OSUĐENIKA NA SMRT, DO PREDSJEDNIKA OS

U PULI

Težak je i trnovit put revolucionara. Oni koji ustraju obično imaju bogatu

biografiju. Takva je i biografija sadašnjeg prvog građanina Pule.

Josip Lazarić rođen je godine 1916. u Medulinu. Osnovno obrazovanje stekao je u

svom rodnom mjestu, i to na talijanskom jeziku. Iako je imao tek dvije godine kada je

Istra pripojena Italiji, kao dijete siromašne zemljoradničke obitelji shvatio je svu težinu

tuđinskog jarma. Kao šesnaestogodišnjak emigrira godine 1931. u Jugoslaviju iako je

znao da i u njoj vlada nenarodni režim kralja Aleksandra Karađorđevića. Ipak je bio

privrženiji i takvoj Jugoslaviji nego Italiji, u kojoj se sve više širio fašistički režim na

čelu s Mussolinijem.

Srednje obrazovanje stekao je godine 1937. na Krku, da bi odmah nakon toga

upisao i završio Pravni fakultet u Beogradu. Već samo emigriranje iz fašističke Italije

dovoljan je dokaz naprednih ideja, kojima je šesnaestogodišnja Lazarić bio naklonjen. Sa

sobom je donio bogato iskustvo o životu pod fašističkom Italijom. To iskustvo pomoglo

mu je da se svrsta u redove napredne srednjoškolske i studentske omladine u

kapitalitičkoj Jugoslaviji, jer je spoznao da i nenarodni režim Jugoslavije progoni sve one

snage koje su težile napretku, sve one snage koje su bile opasne za režim.

Nazirao je sudbonosne dane za Jugoslaviju, i ne štedeći sebe prionuo - na posao

oko okupljanja omladine i naprednih snaga u Sisku, gdje je radio kao pravni referent.

Partija je ocijenila vrijednost mladog pravnika, sada već dvadeset šestogodišnjaka, i

godine 1942. prima ga u svoje redove kao prokušanog borca za narodna prava.

No ni neprijatelj ne miruje! Početkom godine 1943. je uhapšen i od Prijekog

vojnog suda osuđen na smrt zbog aktivne suradnje s NOP-oim. S nepunih dvadeset šest

godina biti osuđen na smrt! Nije to lako podnijeti, ali je mladi Lazarić herojski podnio.

Međutim, i neprijatelj se plašio izvršiti zločin. Viši sud preinačio je prvobitnu presudu i

osudio ga na doživotnu robiju. Trebalo je da robijaši u Sremskoj Mitrovicd, ali je tada

Partija stupila u akciju. Trebali su joj mladi revolucionari, prokušani kadrovi kakav je bio

i Lazarić. Organiziran je bijeg iz kaznionice, pa se Lazarić godine 1944. našao na

slobodi. Odmah odlazi u partizane i sve do konačnog oslobođenja zemlje nastavlja borbu

s puškom u ruci. Kao iskusnom revolucionaru nije mu bilo teško da se privikne i na težak

život ratnika revolucije. Znao je da će se u okrilje nove slobodne ravnopravne Jugoslavije

vratiti i njegova voljena Istra. Nije se prevario.

Poslije oslobođenja i dalje ostaje u službi Partije. Odlazi tamo gdje ga Partija šalje

i radi ono što mu ona nalaže. Obavlja niz odgovornih dužnosti, da bi godine 1969.

aklamacijom odbornika bio izabran za predsjednika OS u Puli.

Kao i ranije, tako i sada sav svoj entuzijazam, sposobnosti i vrline revolucionara, čovjeka

i građanina Pule stavlja u službu naroda, smjelo rješavajući i najkrupnije probleme u

interesu prosperiteta komune, a time i čitave jugoslavenske zajednice. Odgovornost i

svestrana angažiranost nisu ga odvojile od »običnog« čovjeka d njegovih svakodnevnih

problema. Naprotiv, predsjednik Lazarić uvijek ima vremena i lijepu riječ baš za takve

ljude. Na ulici, u kancelariji, pa čak i u svom privatnom stanu, raspoložen je za razgovor.

Ne smeta ga ni to što se time njegov radni dan gotovo udvostručuje.

Takav je predsjednik i onda kada su problemi Saveza slijepih na dnevnom redu.

Pomaže, predlaže, savjetuje i sav se angažira kako bi i slijepi našli svoje mjesto u komuni

i kako bi mogli uspješno i ravnopravno s videćima sudjelovati u izgradnji svoje

domovine.

Ilustracije radi navest ćemo samo nekoliko primjera svestrane brige našeg

predsjednika za probleme slijepih. Pošto je detaljno upoznat s problemom službenih i

društvenih prostorija organizacije, i pošto se lično uvjerio da nisu uslovne, nije mirovao

dok nije pronašao mogućnost njegova rješenja. Trenutno je situacija takva da se u

dogledno vrijeme opravdano može očekivati rješenje i tog najtežeg problema

organizacije. U perspektivi predviđa se i gradnja doma za slijepe. Do sada smo se već

mnogo puta uvjerili da se možemo pouzdati u obećanja koja nam predsjednik daje.

Pitanje dotacija sada je prvi put riješeno na opće zadovoljstvo organizacije, i to

predsjednikovom zaslugom. Zapošljavanje slijepih na odgovarajuća radna mjesta stalna

je njegova briga. Do sada je uvijek pružao svesrdnu pomoć pri rješavanju takvih pitanja.

Organizirao je brojne sastanke i na njima sudjelovao u rješavanju problema slijepih u

Puli, a i čitavoj Istri.

Slijepi Pule, a preko njih i slijepi čitave Istre, na čelu s Općinskim odborom

Saveza slijepih zahvalni su drugu Lazariću zbog napora koje čini radi poboljšavanja

životnih i radnih uvjeta slijepih i zbog sudjelovanja u rješavanju njihovih svakodnevnih

problema.

TVORAC IDEJE O MEĐUOPĆINSKOM FINANCIRANJU

SAVEZA SLIJEPIH U PULI

JOSIP GOBO rođen je godine 1929. na području općine Labin. Kao

četrnaestogodišnji dječak stupio je u redove NOV-a i zajedno sa svojim starijim

suborcima borio se do konačnog oslobođenja zemlje. Poslije rata bio je neko vrijeme

oficir u JNA, a od 1962. do 1967. bio je predsjednik Općinske skupštine Labina, zatim

sekretar OKSK Labina, da bi godine 1969. bio postavljen za načelnika Štaba narodne

obrane u Labinu.

Čitav njegov život ispunjen je aktivnošću u službi naroda, a posebno se zalaže

kada su u pitanju oni kojima je još uvijek potrebna pomoć, invalidi. Za vrijeme

predsjedničkog mandata bio je u stalnom kontaktu s organizacijom slijepih, sudjelovao

na brojnim sastancima i dogovorima, bio organizator susreta s predstavnicima slijepih iz

Rijeke i uvijek se zalagao za afirmaciju organizacije. Tvorac je ideje o međuopćinskom

financiranju organizacije slijepih, koja je kasnije postala stvarnost i u proteklom periodu

potpuno opravdala svoje postojanje. Takav način financiranja stekao je pravo građanstva

i uspješno se provodi u istarskoj regiji. Drug Gobo je pored toga i neumoran zagovornik

postojanja jedinstvene organizacije slijepih za čitavu Istru, jer samo mnogobrojna

organizacija može ujedinjenim snagama i sredstvima postići bolje rezultate i odgovoriti

zadatku koji stoji pred njom.

Koliko je drug Gobo bio preokupiran problemima slijepih dok je bio predsjednik

Općinske skupštine Labina, vidi se i iz toga što je tražio iscrpne podatke o imovnom

stanju, stambenim prilikama, zdravstvenom stanju, problemima zapošljavanja i svim

drugim problemima na koje slijepi nailaze, čim bi iz podataka vidio da nešto nije u redu,

da je neki od slijepih naišao na problem, sam bi pristupio njegovu rješavanju ili bi

naredio da se to odmah izvrši.

Slijepi Labinštine i čitave Istre duguju zahvalnost drugu Gobi, jer je zaslužan za

sadašnju čvrstinu i homogenost organizacije u Istri i za njeno uspješno djelovanje u

interesu članova i društvene zajednice kao cjeline. Ime druga Goba trebalo bi spomenuti

kad god se bude pisalo o uspjesima organizacije slijepih Istre. Njegova angažiranost i

spremnost da u svako doba pomogne osigurala mu je poštovanje i zahvalnost onih kojima

je pomogao i njihovih najbližih, a preko njih i čitave organizacije.

Ističemo još i to da drug Gobo ni nakon odlaska s položaja predsjednika Općinske

skupštine Labina nije prestao surađivati s organizacijom slijepih, već, naprotiv, koristi

svaku priliku da razgovara, savjetuje, intervenira.

Mada na skroman način, ovim napisom organizacija se želi barem djelomično

odužiti drugu Gobi i zaželjeti da njegovi kontakti s organizacijom i dalje budu onakvi

kakvi su bili i do sada.

UVIJEK ZAINTERESIRAN ZA PROBLEME SLIJEPIH

Predsjednik Općinske skupštine Buzeta ŽELJKO MARI-NAC rođen je godine

1926. u selu Marinci (Buzet). U NOV je stupio u rujnu 1943. i uključio se u aktivan

društveno-politički život. Iz revolucije izlazi kao oficir JNA, da bi se odmah po

demobilizaciji prihvatio odgovornih dužnosti u vezi s izgradnjom i obnovom ratom

opustošene zemlje, a posebno Istre, koja je konačno priključena matici zemlji, a za čije se

priključenje borio i on. Samo radom i pregalaštvom stekao je simpatije svojih sugrađana,

koji ga u tri navrata biraju za predsjednika, i to za period od 1959. do 1965. i 1969.

godine. U međuvremenu, dakle između godine 1965. i 1969. bio je direktor industrijskog

poduzeća »Drvoplast« u Buzetu. Sada je i zastupnik u Organizaciono-političkom vijeću

Sabora SRH. Sve zadatke izvršavao je s posebnim entuzijazmom, sav se unoseći u posao.

Za svoj rad uvijek je dobivao samo pohvale.

Kao predsjedniku najnerazvijenije komune u Istri zadatak mu je da ulaže izuzetne

napore za razvitak komune, za njen privredni i politički prosperitet. Pod njegovim

vodstvom Buzet se postepeno, ali sigurno oslobađa neugodnog naziva najnerazvijenije

općine u Istri i jedne od najnerazvijenijih općina u Hrvatskoj. Svakodnevna i glavna

njegova preokupacija je čovjek. Čovjek radnik, stvaralac, invalid.

Mada njegova komuna i sama živi od republičke dotacije, Marinac je pobornik

međuopćinskog načina financiranja Saveza slijepih. Tvrdi da samo ujedinjenim

sredstvima i ujedinjenim snagama slijepe invalide možemo uvrstiti među korisne

graditelje socijalističke zajednice.

Problemi članova Saveza slijepih uvijek su bili njegova briga i nikad nije propustio

priliku da neposredno sudjeluje u rješavanju problema dotacija, zapošljavanja, školovanja

i si. Uvijek je imao razumijevanja za ovu kategoriju invalida i rado se odazivao svakom

pozivu kada je njegovo prisustvo moglo doprinijeti bržem i efikasnijem rješavanju

pojedinih slučajeva i kada je iza nekog obećanja trebalo da stoji čovjek njegova ugleda.

Predstavnicima Saveza slijepih uvijek su širom otvorena vrata predsjednika

Marinca, uvijek će naći vremena za razmjenu mišljenja i pronalaženje najboljeg rješenja.

Članovi Saveza slijepih Istre na čelu sa svojim općinskim odborom zahvalni su

drugu Marincu na svemu onome što je učinio i što će ubuduće činiti za dobrobit svoje

komune i slijepih invalida.

Ovim se napisom slijepi Istre samo djelomično odužuju drugu Marincu.

PROBLEMI SLIJEPIH I NJEGOVI SU PROBLEMI

»Zahtjevima slijepih i njihovim, potrebama mora se udovoljiti, pa makar se

zakidalo ostalima.« To su riječi prvog građanina turističkog giganta na jadranskoj obali

— Poreča.

Predsjednik Općinske skupštine Poreča Mario Herak neumoran je pregalac i

pokretač svih akcija usmjerenih ka prosperitetu i afirmaciji komune kojoj već tri godine

stoji na čelu. Dinamičan, pun stvaralačkog entuzijazma i želje da služi svom rodnom

Poreču, a time i jugoslavenskoj samoupravnoj socijalističkoj zajednici, uvijek je u žiži

događaja, tamo gdje je najteže i tamo gdje se donose najsudbonosnije odluke. Takvog ga

poznaje njegova komuna i svi članovi organizacije slijepih.

Briga za slijepe nije se očitovala samo u rješavanju pojedinačnih slučajeva boji bi s

vremena na vrijeme iskrsli na području općine Poreč. Od dolaska na čelo Općinske

skupštine Poreča drug Herak ima svoj stav, sivoj e principe i /poglede koji se

kontinuirano provode. Svoja gledanja i stavove on je prenio i na one koji su mu

neposredno podređeni i na one s kojima svakodnevno surađuje. Do danas ni jedan

'problem slijepih nije ostao neriješen. Moramo istaći da je u rješavanju gotovo svakog

problema neposredno sudjelovao i predsjednik Herak. Zaslužan je što je Općinska

skupština Poreča financirala nabavu tiflopomagala za slijepe, što slijepi učenici i studenti

redovito dobivaju stipendiju, što je Općinska skupština sudjelovala u financiranju

adaptiran ja stanova pojedinih članova i, na kraju, što organizacija redovito dobiva

dotacije, upravo onoliko koliko je predvidjela svojim planom prihoda i rashoda.

Iako angažiran na sve strane, iako često odsutan iz Poreča, predsjednik Herak

uvijek je našao vremena da s predstavnicima Saveza slijepih razmijeni mišljenja, da se

interesira za probleme i da sudjeluje u njihovu rješavanju.

Slijepi Poreštine, a preko njih i slijepi Istre, zahvalili su drugu Heraku na naporima

koje ulaže kada su na dnevnom redu njihovi problemi. Za uzvrat svaki će od njih, prema

vlastitim mogućnostima, uložiti sve svoje snage za dobrobit porečke komune, Hrvatske i

cijele Jugoslavije.

UVIJEK SE NAĐE MOGUĆNOST ZA POMOĆ ONIMA KOJIMA

JE POTREBNA

Revolucionar, borac, ratni vojni invalid, politički rukovodilac, novinar, glavni

urednik, direktor novinskog izdavačkog poduzeća »Glas Istre«, direktor Radio-stanice u

Puli, aktivni društveno-politički radnik. To bi bila najkraća biografija čovjeka koji već

drugi put, na opće zadovoljstvo, stoji na čelu rovinjske komune, komune koja ima

izuzetno ambiciozne planove za razvoj turizma, privredne grane koja već sada pruža

garanciju za brži razvoj ove donedavno siromašne poljoprivredno-ribarske komune.

MARIO HRELJA rođen je godine 1921. u Rovinju. Kao omladinac osjetio je svu

težinu jarma koji je Istra nosila za vrijeme talijanske okupacije. Zato se i nije dvoumio

kada mu se pružila prilika da se uključi među napredne omladince, a time i u borbu za

bolji, čovjeka dostojan život. Ubrzo je pokazao da je dorastao svakom, pa i najtežem

zadatku, a time je stekao velike simpatije i povjerenje svojih vršnjaka, a i starijih

drugova.

Već godine 1942. postaje sekretar Kotarskog komiteta SKOJ-a za Rovinj i član

Okružnog komiteta SKOJ-a za Pulu. Sve svoje sposobnosti i svu svoju energiju stavio je

u službu Partije u njenoj divovskoj borbi za oslobođenje porobljene zemlje. Kao aktivan

borac i rukovodilac u NOV-u bio je teško ranjen, zbog čega je postao doživotni invalid.

Poslije oslobođenja zemlje vrši mnoge teške i odgovorne dužnosti, samoprijegorno

radi, bez obzira na zdravstveno stanje i invaliditet. Sekretar Gradskog komiteta za Pulu te

član Oblasnog komiteta SKOJ-a za Istru, uvijek je u prvim redovima. Teški poslijeratni

dani iziskivali su od svih naprednih snaga, a posebno od SKOJ-a, izuzetne napore radi

obnove i izgradnje zemlje, učvršćivanja njene nezavisnosti i očuvanje tekovina

revolucije.

Ako se ima na umu da je organizacija SKOJ-a Istre sve postavljene zadatke

uspješno izvršila, onda se slobodno može reći da drug Hrelja ima za to najviše zasluga.

U razdoblju od godine 1953. do 1967. nalazi se na dužnosti novinara, glavnog

urednika pa direktora novinskog izdavačkog poduzeća »Glas Istre«, a zatim na položaju

direktora Radio-stanice u Puli. Na izborima godine 1967. biran je za odbornika Općinske

skupštine Rovinja, a na prvoj sjednici Skupštine tog saziva za njenog predsjednika. Novi

izborni sistem uvjetovao je i nove izbore za organe vlasti u općinama godine 1969, kada

je drug Hrelja ponovno biran za odbornika i ponovno za predsjednika s četverogodišnjim

mandatom.

Treba istaći da je drug Hrelja za predsjednika izabran sa 100% glasova odbornika

Općinske skupštine. To je ujedno bila i ocjena njegova dvogodišnjeg rada na čelu

komune. Drukčiji ishod glasanja nije se mogao ni očekivati.

Organizacija slijepih upoznala je druga Hrelju još u vrijeme kada je bio na

dužnosti direktora »Glasa Istre« i Radio-stanice u Puli. Već tada je s njim uspostavljena

prisna suradnja, već tada je on pokazivao da shvaća probleme onih kojima je sudbina

odredila da žive u mraku. Znao je često reći: »Uz dobru volju nađe se mogućnost za

rješenje i onih problema koji na prvi pogled izgledaju nerješivi.« I pronalazio je

mogućnosti. Pomagao je i više nego što je mogao, a njegova pomoć ponekad je bila

presudna.

Nakon njegova odlaska u Rovinj kontakti između organizacije slijepih i druga

Hrelje ne samo da se nisu prekinuli već su se još više učvrstili i dobili nove dimenzije. Na

svakom mjestu, u svakoj prilici podržavao je organizaciju slijepih. Pitanja dotacije,

zapošljavanja, školovanja, stambenih problema slijepih uvijek su zaokupljala druga

Hrelju i uvijek je nalazio pravi put i pravi način za njihovo rješavanje. Organizacija

slijepih mnogo duguje drugu Hrelji, a može mu samo reći — hvala! No i iskreno hvala

obradovat će druga Hrelju, jer sve ono što čini, čini ljudski, čini na način dostojan ljudi

njegova kova.

UVIJEK UZ ORGANIZACIJU

Ime dr. PETRA TURČIĆA, specijaliste za očne bolesti, sanitetskog pukovnika

JNA, usko je vezano za brojne akcije Saveza slijepih u Puli.

Rođen je na otoku Krku godine 1915. Gimnaziju je završio na Sušaku a

Medicinski fakultet u Zagrebu. U presud nim danima borbe naših naroda mladi liječnik,

oboružan stručnim znanjem koje je bilo potrebno baš kao i oružje u rukama boraca,

odlazi u partizane. Bilo je to u ljetu 1943, u jeku velikih borbi. Liječnik borac dr. Petar

Turčić i nakon oslobođenja zemlje ostaje u službi Armije, gdje se i danas nalazi.

Redovno je napredovao, završio specijalizaciju pri Vojno-medicinskoj akademiji u

Beogradu.

To je nekoliko šturih biografskih podataka o čovjeku koji se sav posvetio medicini,

svesrdnoj pomoći bolesnicima.

Godine 1954. po potrebi službe dolazi u Pulu. Dolazak dr. Petra Turčića u Pulu za

organizaciju slijepih predstavlja veliki događaj. Odmah uspostavlja kontakt, surađuje,

vezuje se uz ovaj kraj, čiju zdravstvenu patologiju ubrzo upoznaje obavljajući preglede i

u najudaljenijim dijelovima Istre. Danas nema očnog bolesnika, a posebno slijepog

čovjeka u Istri, koji ne poznaje dr. Petra Turčića, uvijek veselog i raspoloženog. Ljudima

prilazi s mnogo ljubavi i spremnosti da sasluša njihove probleme. Stoga je i normalno da

je postao pojam čovjeka dobrotvora.

U nekoliko navrata biran je za člana odbora Saveza slijepih. No i bez obzira na to da li je

član odbora ili nije dr. Turčić, kad god je potrebno slijepima, nađe se na pravom mjestu.

Znaju slijepi u organizaciji da ih je dr. Petar Turčić svojim radom zadužio, da mu se, kad

god im ustreba, bez ustručavanja mogu obratiti za savjet, za liječničku pomoć.

Čekaonica njegove ambulante uvijek je puna pacijenata. I ikada smo ga posjetila

na radnom mjestu na Dan Armije, na dan njegova praznika, u čekaonici je bilo mnogo

pacijenata. »Našem je doktoru najveći praznik kada nas ozdravi,« rekoše neki od njih, a

zatim dodaše: »Došli smo i da mu čestitamo praznik.«

I mnogi drugi pacijenti s poštovanjem i divljenjem govore o požrtvovnom

liječniku. U povodu proslave 20-godišnjice organizacije Saveza slijepih u Puli

jednoglasno je, uz buran pljesak, izabran za člana počasnog odbora za proslavu. Nedavno

je organizacija Predsjedniku Republike uputila prijedlog da se dru Petru Turčiću zbog

velikih zasluga u organizaciji dodijeli odlikovanje. To je jedan način priznanja za

dugogodišnju brigu i samoprijegoran rad.

Uz jedno iskreno hvala

Općinski odbor Saveza slijepih

P u l a

DVADESETOGODIŠNJICA USPJEŠNOG DJELOVANJA SAVEZA

SLIJEPIH U ISTRI UJEDNO JE I JUBILEJ JOSIPA UŠICA,

PREDSJEDNIKA OVE ORGANIZACIJE. NJEGOVO JE IME

VEZANO UZ NJENO OSNIVANJE I RAD DO DANAŠNJIH DANA,

BILO DA JE VRŠIO FUNKCIJU TAJNIKA, POTPREDSJEDNIKA,

PREDSJEDNIKA ILI ČLANA ODBORA.

JOSIP UŠIĆ rođen je 6. svibnja 1922. u Valturi kraj Pule. Sin je

zemljoradničke porodice u kojoj je bilo četrnaestom djece. Najranije djetinjstvo proveo je

u rodnom mjestu.

Teški materijalni životni uvjeti na istarskom selu, a k tome i fašistička okupacija,

onemogućili su da Ušić Josip nakon završetka pet razreda osnovne škole nastavi

školovanje, iako je to bila žarka želja njegovih roditelja. Sjećao se priča svog oca Ivana,

susjeda Blaža Radešića i drugih ljudi iz sela koji su bili na ruskom frontu o Boljševičkoj

partiji, oktobarskoj revoluciji i Lenjinu. Pod dojmom onoga što je čuo reagirao je u školi

pružajući otpor odnarođivanju, pa nije čudo da su počeli prvi sukobi s fašističkim

učiteljima i maltretiranja.

Za vrijeme NOB-a našao se u redovima boraca za oslobođenje naše zemlje i

pripajanje Istre Hrvatskoj, Jugoslaviji. U početku ustanka aktivno radi u Mjesnom

narodnooslobodilačkom odboru. Mnoge neprospavane noći probdjevene u snijegu, vrlo

slaba i oskudna ishrana prilikom izvršavanja zadataka prouzrokovale su prve tegobe. Vid

je ugrožen, smanjeno je vidno polje, a prilike za liječenje 'nije bilo. Uz mnoge poteškoće,

uz smanjen vid Josip Ušić aktivno učestvuje u redovima boraca NOV-a od 3. VII 1944.

do 6. V 1945. Odmah po oslobođenju Pule liječnik ga zbog smanjenog vida upućuje o

bolnicu, u kojoj je proveo četiri mjeseca. U međuvremenu Pula je doživjela

angloameričku okupaciju.

Kratko vrijeme nakon izlaska iz bolnice napušta Pulu i odlazi u Rašu, tadašnju

Zonu »B« pod vojnom upravom JNA, gdje se zapošljava na melioraciji rijeke Raše, a

zatim u Oblasnom građevinskom poduzeću za Istru. U obnovi i izgradnji zemlje ističe se

dobrovoljnim radnim akcijama, odlazi na izgradnju Omladinske pruge samac—Sarajevo,

odakle se vraća u Pulu s diplomom i značkom udarnika. U Puli najprije radi u

Ugostiteljskom poduzeću, zatim u »Uljaniku« i na kraju u Osnovnoj školi »Neven

Kirac«. Ali zbog invalidnosti (gubitak vida) odlazi u invalidsku mirovinu.

To je kratka biografija čovjeka koji je zaslužan za osnivanje i rad Saveza slijepih u Puli i

cijeloj Istri. U povodu proslave 20-godišnjice oslobođenja naše zemlje i 20-godišnji-ce

osnivanja Saveza slijepih Jugoslavije njegova organizacija predložila ga je za

odlikovanje. U tom prijedlogu stoji:

»JOSIP UŠIĆ aktivan je društveno-politički radnik, jedan od osnivača Saveza

slijepih u Istri, njen prvi tajnik i dugogodišnji predsjednik. Od oslobođenja do danas bio

je član rukovodstva ove organizacije, Oblasnog odbora slijepih u Rijeci i 1951. član

plenuma Republičkog odbora Saveza slijepih Hrvatske a od 12. XI 1963. član je

njegovog Izvršnog odbora.

Brojni su uspjesi Saveza slijepih u Puli postignuti zahvaljujući njegovom upornom

radu. Danas više ne postoji slijepi građanin u Istri za kojeg se nije pobrinula ova

organizacija da mu u granicama svojih mogućnosti osigura normalno uključivanje u

društvenu zajednicu. Pored postignutih uspjeha u radu organizacije Ušić je za čitavo

vrijeme rada u Savezu slijepih aktivan u radu i ostalih organizacija. Bio je član odbora

osnovne organizacije SSRN, predsjednik komisije za komunalnu djelatnost, predsjednik

osnovne organizacije Saveza boraca na svom području. U dobrovoljnim radnim akcijama

njegova organizacija dobila je prelaznu zastavicu kao najbolja na području općine. Do

sada je dobio nekoliko diploma i priznanja za nesebičan rad i zalaganje. Na Omladinskoj

pruzi samac—Sarajevo 1947. godine radio je u dvije smjene, te mu je dodijeljeno

priznanje udarnika. Kad je otvarana jama rudnika Raše u Potpićnu, mjesec dana je

dobrovoljno radio na melioraciji rijeke Raše. Dobrovoljni je davalac krvi, pa je i u

Crvenom križu stekao zasluženo priznanje.

Zbog njegove aktivnosti u dosadašnjem radu i zbog dobrog držanja u toku NOB-a

na općinskoj skupštini Saveza slijepih u Puli 24. X 1965. donijet je zaključak da se našim

najvišim predstavničkim organima uputi prijedlog za odlikovanje druga Ušica.«

Osamnaestog veljače 1967. od predsjednika Općinske skupštine druga Antona

Pavlinića naš je slavljenik primio Orden rada sa srebrnim vijencem, kojim ga je

odlikovao Predsjednik SFRJ.

Uz Orden rada JOSIP UŠIĆ čuva i druga brojna priznanja kao svoje drage

uspomene, uspomene koje zorno svjedoče o živoj aktivnosti čovjeka koji je sve svoje

biće i slobodno vrijeme posvetio organizaciji, u kojoj je još i danas tako vitalan i

požrtvovan i kojoj je potreban.

NEUMORNI AKTIVIST

Član Saveza slijepih MARIO FRANKOVIČ rođen je godine 1897. u Labinu, gdje

i sada živi. Spada među najstarije članove u organizaciji i najstariji je odbornik.

Kao trinaestogodišnji dječak počeo je svirati u općinskoj glazbi, što mu je omogućilo

druženje s naprednim snagama u Labinu. Aktivno učestvuje u pobuni rudara u Labinu

godine 1921. zajedno s rukovodiocima rudnika, na čelu s inž. Martićem. U to vrijeme bio

je rukovodilac općeg sektora u rudniku. Proganjan je od fašističkih vlasti jer se nikad nije

mirio s činjenicom da njegova Istra bude pod tuđinskom vlašću. Gdje god mu se pružila

prilika, iskazivao je privrženost naprednom radničkom pokretu i revolt protiv tadašnjih

vlasti, često je proganjan i zatvaran, ali ga ni to nije pokolebalo u nastojanjima da aktivno

doprinese oslobođenju Istre od fašističke Italije. Od prvih dana narodnog ustanka u Istri

uključio se u redove naprednih snaga i sav se posvetio prikupljanju pomoći za NOV.

Aktivno nije mogao sudjelovati u redovima NOV-a jer je već tada osjetio naglo

pogoršanje vida, a bolovao je i od drugih bolesti.

Zajedno sa svoja dva sina uhapšen je i zatvaran u Puli. Sinovi su odvedeni na rad u

Njemačku, a on je zbog slabog zdravlja pušten. No slabo ga zdravlje po povratku iz

zatvora nije omelo da s još većim žarom i elanom pristupi prikupljanju hrane, odjeće,

obuće i oružja za potrebe jedinica NOV-a. Bio je jedan od najboljih kurira na Labinštini.

S posebnim žarom Franković se uključio u akcije za obnovu i izgradnju ratom

opustošene zemlje. Sve do godine 1963. aktivno djeluje u mnogim društveno-političkim

organizacijama Labinštine, a tada odlazi u zasluženu mirovinu.

Franković je veoma mnogo doprinio u okupljanju slijepih na području Labina i okolice.

On je taj koji je najviše učinio za rehabilitaciju slijepih invalida i njihovo uključivanje u

sve društvene tokove.

Svojevremeno se na području Labina javila ideja o osamostaljenju organizacije

slijepih, odnosno o istupanju slijepih Labinštine iz organizacije slijepih u Puli. Neumoran

je bio u dokazivanju da slijepi Labina mogu naći sebe samo u jakoj pulskoj (istarskoj)

organizaciji i da svako cijepanje može imati nesagledive posljedice, pasivizaciju

organizacije. Samim tim Franković je na najočitiji način dokazao da je pobornik

međuopćinskog financiranja organizacije.

Rijetko ugledan i pošten građanin Labina, stekao je u svim društvenim slojevima

mnoštvo istomišljenika, pa su se i njegove ideje i stavovi usvajali kao jedino ispravni.

Kao dugogodišnji odbornik za područje Labina drug Mario je učinio mnogo u rješavanju

pitanja koja su se ticala organizacije. Starao se o urednom dostavljanju dotacija, o

zapošljavanju slijepih, o rješavanju stambenih problema, o pružanju socijalne pomoći

pojedinim socijalno ugroženim članovima. Nije mu bilo teško da pokuca na bilo koja

vrata i da uvjerava odgovorne ljude i forume u opravdanost svojih zahtjeva. T gotovo je

uvijek nailazilo na razumijevanje. Za svoj rad na polju afirmacije organizacije slijepih i

njenih članova Franković je nekoliko puta pohvaljivan i novčano nagrađivan.

Slijepi Istre, a posebno slijepi Labina, duguju zahvalnost drugu Frankoviću zbog

toga što je njihova organizacija jedna od najaktivnijih organizacija u komuni.

Poodmakle godine i bolest, barem prividno, udaljile su ga iz prvih redova borbe

organizacije slijepih za svoje mjesto u društvu i za puni prosperitet. Na tom radu drug

Franković je proveo dobar dio svog plodnog života i time zadužio organizaciju.

BORAC — ČLANICA SAVEZA SLIJEPIH

GAŠPERINI IVANKA rođena je u Cerionu nedaleko od Karojbe (Poreč). Već kao

trinaestogodišnja djevojčica imala je teškoće s vidom koji joj je naglo slabio. Ipak je

uspjela završiti školu učenika u privredi u Firenci d steći kvalifikaciju pletačice, ali joj

stalna tendencija pogoršanja vida nije dozvolila da se potpuno posveti svom zanimanju.

Odmah po kapitulaciji Italije vraća se u zemlju i pristupa NOP-u. Aktivno surađuje

s NOP-oim, a kako je bila vrsna pletačica, može se samo zamisliti od kolike je koristi bila

pokretu. Naime, svakome je poznato da NOV nije imala svojih tvornica i skladišta, već ju

je isključivo snabdijevao narod. Drugarica Ivanka uvijek se isticala u organiziranju svih

akcija kojima je zadatak bio da se što više proizvede i dopremi borcima NOB-a. Njezin

rad i zalaganje potrajali su sve do konačnog oslobođenja zemlje. Da je drugarica Ivanka

bila aktivistkinja i da je neumorno radila za NOV, vidi se i iz toga što joj je, nakon rata,

priznat borački status.

Vid joj se potpuno ugasio godine 1947, a takav ishod njezine bolesti posljedica je

napora kojima je bila izložena za vrijeme rata. Od oslobođenja do kolovoza 1953.

primala je socijalnu pomoć od samo 2000 st. dinara, kada je organizacija Saveza slijepih

preuzela brigu o njoj i pružila joj mogućnost dokvalifikacije i pomogla da se zaposli u

tvornici trikotaže u Pazinu, gdje je radila sve do godine 1965, kada je otišla u zasluženu

mirovinu. Sada je prosječno situirana, prima invalidsku mirovinu i pripadajući dodatak za

tuđu njegu i pomoć.

Organizacija Saveza slijepih iz svojih skromnih sredstava izdvojila je jedan dio i

sudjelovala u adaptaciji njezine kuće u Cerionu, koja je tek nakon adaptacije postala

uvjetna za stanovanje. To joj je dalo nov moralni podstrek i zadovoljstvo.

Zahvalna je organizaciji za sve ono što je za nju učinila, posebno zbog toga što joj je

preko nje omogućen kontakt sa širim krugom ljudi.

Miloš Rajšić, prof.

NAŠOM DRUŠTVENO-POLITICKOM AKTIVNOŠĆU STJEČEMO

AFIRMACIJU U DRUŠTVU

Prošlo je četvrt stoljeća od formiranja Saveza slijepih Jugoslavije. Sada kada

slavimo 25 godina veoma plodne aktivnosti naše organizacije normalno je da se zapitamo

kakve smo uspjehe postigli, koji su nam nedostaci u proteklom periodu i što bi još trebalo

da učinimo. Na pitanje koji nam je najveći uspjeh u proteklom razdoblju ja bih, bez

razmišljanja, odgovorio da je to afirmacija, i to afirmacija organizacije i afirmacija

slijepih kao pojedinaca. Iako je afirmacija Saveza slijepih usko vezana, a mogli bismo

reći i uvjetovana jedna drugom, u ovih nekoliko redaka ne namjeravamo pisati o

afirmaciji organizacije jer će o tome pisati drugi autori. Želio bih samo da ukažem na

aktivnost i afirmaciju slijepih ljudi kao pojedinaca u našem društvu.

Kad smo stvarali našu organizaciju, odredili smo da joj jedan od najvažnijih

zadataka bude osiguravanje materijalne egzistencije slijepih, pa je u vezi s tim

organizacija preuzela na sebe brigu da sve slijepe koji su sposobni za rad zaposli.

Organizacija je na tom polju postigla zaista velika rezultate. Međutim, slijepi se nisu

zadovoljili samo osiguravanjem osnovnih životnih potreba, oni su tražili nešto više.

Smatrali smo svojom obavezom da se uključimo u društveni život, i to da svojom

aktivnošću pridonesemo izgradnji socijalističkih odnosa u našoj zemlji. Ovdje je naročito

važno naglasiti da nam je ova »obaveza« činila i čini veliko zadovoljstvo. Našom

aktivnošću pokazali smo da smo zaista ravnopravni građani naše zajednice, i to u

pravima ti u dužnostima.

Naša aktivnost nije mogla ostati nezapažena i bez rezultata u organizacijama i

organima gdje smo djelovali. Tu su aktivnost ubrzo primijetili i članovi Partije u sredini u

kojoj živimo i radimo. Tako je veći broj slijepih primljen u SKJ.

Početkom godine 1970, prema nepotpunim podacima, u SRH bilo je 139 članova

SK. Prijem slijepih u Savez komunista značio je i povjerenje organizacije SK prema

slijepima, što je njih još više poticalo na rad.

Slijepi su se vrlo aktivno uključili u rad i ostalih društveno-političkih organizacija.

I u tim organizacijama aktivnost slijepih brzo se osjetila, tako da su birani u razne forume

organizacija. Početkom godine 1970. u raznim forumima društveno-političkih

organizacija na području SR Hrvatske bilo je 48 slijepih.

Naročito je značajno što su slijepi birani u organe društvenog upravljanja radnih

organizacija u kojima rade, pa i u organe vlasti. Početkom godine 1970. u organima

upravljanja bilo je 29 slijepih a dvojica su bili odbornici općinskih skupština. Izbor

slijepih u organe upravljanja i organe vlasti pokazuje da slijepi u sredinama u kojima žive

i rade mogu uživati veliko povjerenje. Izabrani u općinsku skupštinu, radnički savjet ili

upravni odbor slijepi učestvuju u donošenju bitnih odluka za dotičnu zajednicu. To znači

da su birači, birajući slijepe u spomenute organe, bili uvjereni da će slijepi biti sposobni

da predstavljaju interese zajednice koja ih je izabrala.

Navedene podatke dobio sam od tajnika Republičkog odbora SSH dr. Adamčića,

na čemu mu zahvaljujem. Podaci nisu potpuni, ali bez obzira na to oni pokazuju da.

slijepi uspješno djeluju u našem društvu, na svoju radost i zadovoljstvo ljudi među

kojima žive i rade.

PRETPLATITE SE NA »SOCIJALNU MISAO«,

GLASILO SAVEZA LIJEPIH JUGOSLAVIJE, MJESEČNIK

ZA SOCIJALNA I KULTURNA PITANJA

DJELATNOST SAVEZA SLIJEPIH U PULI OD 1951. DO 1971.

Od osnivačke skupštine Saveza slijepih općine i kotara Pula, koja je održana 22. II

1951, prošlo je dvadeset godina plodnog rada. Organizacija Saveza slijepih za Istru

bilježi u tom razdoblju značajne uspjehe na planu okupljanja slijepih, njihova školovanja,

rehabilitacije, zapošljavanja i normalnog uključivanja u svakodnevni život.

Osnivanje organizacije u Istri potaknuto je inicijativom Glavnog odbora, jer je, kao

što je poznato, organizacija najprije osnovana u republičkim centrima (u Zagrebu 16. VI

1946), a kasnije su se osnivale i podružnice. Značajnu ulogu u osnivanju podružnica

odigrali su kotarski i općinski organi socijalne zaštite. I upravo zahvaljujući ulozi organa

socijalne zaštite kotara i općine Pula osnovana je organizacija slijepih u Istri.

Tadašnji povjerenik Odjela za narodno zdravlje i socijalnu zaštitu grada Pule drug

Anđelo Finderle predsjedavao je osnivačkoj skupštini. Među tridesetak slijepih drugova i

drugarica bili su i Drago Križanac, predsjednik Glavnog odbora Saveza slijepih Hrvatske,

i potpukovnik invalid Lujo Lovrić, predsjednik Oblasnog odbora Saveza slijepih Rijeke.

Osnivačka skupština predstavljala je prvi veći skup slijepih Istre. Ne pamti se da se ikada

ranije odjednom okupilo toliko slijepih građana u ovom kraju. To nije bio samo dogovor

o osnivanju već su tom prilikom donijeti i značajni zaključci i planovi o djelovanju

organizacije. Prvenstveni zadatak bio je okupljanje i upućivanje na školovanje sve slijepe

djece, bez obzira na to što su (kao posljedica prošlosti) mnogi roditelji odbijali su da

svoju slijepu djecu upućuju na školovanje. Ništa manje važan zadatak nije bio

zapošljavanje odraslih slijepih osoba, kako ne bi čekale socijalnu pomoć ili živjele na

teret svoje porodice.

Prva konferencija Saveza slijepih u Puli, prva godišnja skupština, druga

konferencija, druga, treća, četvrta godišnja skupština i niz drugih sve više potvrđuju

značajnu ulogu organizacije, koja iz godine u godinu postaje sve značajniji faktor u

socijalnoj zaštiti i rehabilitaciji slijepih Istre.

Organizacija je doživjela nekoliko reorganizacija, koje se poklapaju s

reorganizacijom političko-teritorijalnih zajednica i podjelom SRH na kotareve i općine.

Svakom reorganizacijom organizacija slijepih u Istri obuhvaćala je teritorij cijele Istre.

Zahvaljujući tome, materijalne teškoće i kadrovski problemi nisu u većoj mjeri

iscrpljivali aktivnost organizacije. Uvijek je bilo dovoljno mogućnosti da se organizacija

angažira na svim područjima rada, počevši od opismenjavanja slijepih, upućivanja na

školovanje i rehabilitaciju, pružanja socijalne pomoći do njegovanja kulturno-

prosvjetnog i zabavnog života.

Savez slijepih u Puli štafetnom palicom šalje rođendanske čestitke predsjedniku

Republike za njegov rođendan

Od svega tridesetak slijepih, koliko ih je bilo učlanjeno pri osnutku organizacije,

broj članova se iz godine u godinu povećavao, tako da već pri kraju prvog decenija

organizacija okuplja više od 200 članova. Sve to nedvojbeno svjedoči o tome da je

organizacija opravdala svoje postojanje.

U prigodnom članku Glavnog odbora Saveza slijepih Hrvatske, objavljenom u

našoj knjizi »Svjetlosti tmine«, izdanoj u povodu proslave 10-godišnjice organiziranog

rada i života slijepih u Istri, o njihovom političkom i društvenom životu kaže se: »Slijepi

Istre shvatili su odmah nakon osnutka svoje organizacije eksponirani položaj svoje uže

domovine, te su stoga tim ozbiljnije i savjesnije pristupili radu oko rješavanja

mnogobrojnih problema slijepih ljudi svoga područja. I upravo tako, a možda još i nešto

brže, kako je tekao opći razvitak u našoj domovini, napredovala je organizacija slijepih

pulskog kotara i njezin je rad poprimao sve šire razmjere zahvaćajući solidno i dosljedno

sve probleme slijepih na svom području.« Na kraju članka stoji: »Kotarski se odbor

slijepih u Puli uvijek osjećao kao član svoga Saveza i stalno surađivao sa susjednim

organizacijama slijepih i s Predsjedništvom Glavnog odbora Saveza slijepih Hrvatske,

koji je redovito pratio rad pulske organizacije i prema potrebi i mogućnostima ukazivao

pomoć pojedinim odborima. Na taj je način Kotarska organizacija slijepih u Puli uz

suradnju i pomoć svih zainteresiranih faktora savjesnim i požrtvovnim radom postigla

lijepe uspjehe,

Sa jednog sastanka odbora i zaposlenih članova u Puli

U društvenim prostorijama šah je omiljena igra članova

pa joj i Glavni odbor želi prigodom proslave njezine 10-godišnjice osnutka da u

narednom deceniju postigne još bolje i vidnije rezultate, kako bi time još više koristila

svojim članovima, a ujedno i dala svoj skromni doprinos u izgradnji naše socijalističke

Jugoslavije.«

Takve čestitke i želje Glavnog odbora SSH sa zadovoljstvom i ponosom primili su

svi slijepa Istre. Daljnja aktivnost Kotarskog odbora Saveza slijepih usmjerena je u

pravcu uključivanja slijepih radnika u društveno-politički život svog kolektiva i njihove

daljnje afirmacije na radu. Ni jednom prilikom organizacija nije smetnula s uma brigu o

najmlađima, o njihovu školovanju i rehabilitaciji. Nisu zapostavljeni ni stari i nemoćni

slijepi članovi, korisnici socijalne i boračke pomoći, pomoći Sabora SRH te uživaoci

invalidnine i starosne mirovine.

Listajući brojne zapisnike sa sjednica Izvršnog odbora ne možemo se oteti utisku

da je s mnogo ozbiljnosti i pažnje pripreman svaki sastanak. Na svakom je sastanku

pročitan zapisnik s prošle sjednice, radi kontrole i analize izvršenja zadataka za proteklo

razdoblje. Gotovo nikad nije prošlo više od mjesec dana a da nije održana sjednica

odbora. Ponekad su u mjesec dana održane i dvije sjednice. Održavani su i masovni

sastanci svih članova, pa je tako članstvo neposredno bilo informirano o svim

zaključcima, o konkretnom radu odbora. Razumije se da je upravo odbor bio pokretač

pojedinih akcija koje je članstvo prihvaćalo. Da bi se osigurao kontinuitet u radu, pored

odbora i predsjedništvo je imalo vrlo značajnu ulogu. Na gotovo svakoj skupštini biran je

odbor u koji je pored predsjednika, tajnika i blagajnika biran i potpredsjednik. I ovakav

način biranja odbora osiguravao je demokratičnost i objektivnost u radu. Donesene

odluke to najbolje potvrđuju. Nije bilo slučajeva da je o nekoj odluci trebalo ponovno

raspravljati ili odgađati njeno provođenje. Razumije se da su ozbiljnost članstva i

shvaćanje važnosti pojedinih odluka umnogome doprinijeli redovnom i kontinuiranom

radu organizacije.

Od značajnih sastanaka potrebno je istaći sastanke sa slijepim učenicima koji se

nalaze na školovanju i njihovim roditeljima, uglavnom pri završetku polugodišta ili

školske godine, te sastanke s članovima koji su u radnom odnosu. Sastanci s učenicima

postali su već uobičajeni. Oni su vrlo značajni, organizacija javno odaje priznanje

najboljim učesnicima, pa tako djeluje na to da i oni slabiji ulože više truda vidjevši

zainteresiranost za njihov uspjeh ne samo roditelja već i organizacije koja je svakoj

slijepoj osobi značajan oslonac u postizavanju lične i društvene afirmacije.

Na sastancima sa zaposlenim članovima pokazalo se da je organizacija pri njihovu

zapošljavanju odigrala važnu ulogu. Svim slijepim osobama na našem području jasno je

da društvena zajednica putem odgovarajućih službi socijalne zaštite i socijalnog

osiguranja vodi brigu o zapošljavanju slijepih. Međutim, da na tim poslovima

svakodnevno nije bila angažirana organizacija slijepih, mnogi bi pojedinci znatno duže

čekali da dobiju zaposlenje. Na žalost, i pored najbolje volje odgovarajuće službe, osim u

nekoliko slučajeva, nisu unaprijed znale koje mjesto čeka člana Saveza slijepih kada se

vrati s profesionalnog osposobljavanja, činjenica je da socijalna služba ne vodi brigu

samo o invalidima vida, već i o brojnim drugim invalidnim osobama, pa je stoga jasno da

je za tako velik broj invalida teško moći za i kratko vrijeme odgovarajuće zaposlenje,

moći trajno rješenje egzistencije. Imajući u vidu takvo stanje stvari organizacija Saveza

slijepih za Istru na tom je planu postigla dobre rezultate, često se na sastancima odbora

raspravljalo o tome da Savez nabavi neka sredstva za rad (potrebna slijepoj osobi) radnoj

organizaciji koja bi zaposlila njenog člana. Iz svojih skromnih sredstava dodjeljivao je

novčanu pomoć do prve plaće, ili bi, dok se dotična radna organizacija ne bi uvjerila u

sposobnosti i mogućnosti slijepe osobe, sam snosio teret osobnog dohotka. Nije potrebno

isticati da je Savez mnogo vremena utrošio na planu borbe za zapošljavanje svojih

članova. Organizaciji je uspjelo zaposliti i nekoliko slijepih za koje naša organizacija nije

nadležna. Taj uspjeh smatramo našom pomoći drugim organizacijama Saveza slijepih u

Republici.

Kada je 29. X 1961. održana četvrta skupština Kotarske organizacije slijepih u

Puli, zapažena je prisutnost jednog od osnivača ove organizacije — druga Luje Lovrića,

potpukovnika-invalida, kojemu su u znak pažnje slijepi Istre povjerili da predsjedava

ovoj skupštini. U radnom predsjedništvu bili su i Ivan Friganović, Mila Rauhekar, tajnik

Kotarskog odbora Crvenog križa, te Edo Zufić i Dina Tončić.

Izvještaj o radu za razdoblje od 18. X 1959. do 29. X 1961, tj. od III do IV

skupštine, koji je podnio predsjednik odbora drug Josip Ušić obiluje podacima značajnim

za daljnji rad organizacije. U periodu između dviju skupština nije bilo nikakvih promjena

u sastavu odbora. Održano je 18 sjednica predsjedništva, 13 sjednica izvršnog odbora,

jedan plenarni sastanak, dva godišnja sastanka s učenicima iz Istre koji se nalaze na

redovnom specijalnom školovanju, a u svim općinskim centrima redovno su godišnje

održavani sastanci sa članovima dotičnog područja (u Bujama, Buzetu, Pazinu, Poreču,

Rovinju, Umagu i Novigradu). Broj članova povećao se od 205 na 247 (135 muških i 112

ženskih članova). Zbog poboljšanja vida, preseljenja ili smrti smanjen je broj starih

članova, ali je 90 novoučlanjenih. Novi su članovi postali članovi organizacije nakon

liječničkog pregleda. Predstavnici organizacije obilazili su s liječnikom i najudaljenija

sela i zaseoke u Istri iz kojih starije osobe vrlo rijetko traže liječnika ikada je u pitanju

gubitak vida zbog staračke sljepoće. I na ovoj su skupštini sumirani rezultati rada po

pojedinim sektorima, u kojima su djelovale komisija za rehabilitaciju, za socijalni rad i

stambene probleme te komisija za kulturno-prosvjetni rad. U tom je razdoblju šest novih

mladih članova dobilo zaposlenje, pretežno na telefonskim centralama. Organizacija je

dobila jedan četverosobni i jedan jednosobni stan, pa je tako riješen stambeni problem

petorice članova. Uslijedilo je obećanje Općinske skupštine Pule o dodjeli još tri-četiri

stana za naše članove. Na sektoru kulturno - prosvjetnog rada vrijedno je evidentirati da

je održano 15 predavanja za građanstvo i pripadnike JNA. U srpnju 1960. organizirana je

pokretna izložba Tiflološkog muzeja slijepih Jugoslavije, a 21. II 1961. održana su tri

koncerta. Prigodom 10-godišnji-ce izdana je spomen-knjiga »Svjetlosti tmine«, knjiga o

životu i radu slijepih u Istri. Organizacija je u ovom razdoblju nabavila magnetofon i

Brailleovu mašinu, a za članove potreban broj satova, 11 Brailleovih ploča, 25 patent-

štapova itd. Socijalni rad za slijepe u ovom razdoblju bilježi vidan napredak. Posjećeni su

svi slijepi u socijalnim ustanovama i bolnicama. Obavljeno je 147 kućnih posjeta i o

svakom slučaju izrađena socijalna anamneza, a nadležnim općinskim službama

dostavljeni su materijali sa prijedlozima za dodjelu socijalnih pomoći u slučajevima gdje

je to bilo potrebno. Predloženo je da se 12 članova smjesti u socijalnu ustanovu jer su

ostali bez srodnika ili su živjeli sami u vrlo teškim stambenim i materijalnim prilikama.

Četiri člana organizacije odbor je uputio u odmaralište Saveza slijepih u Okruglo, osam

članova koristilo je klimatsko liječenje na teret Komunalnog zavoda za socijalno

osiguranje. Odbor je podijelio 500 000 d za jednokratne pomoći ugroženim slijepim

osobama. Preko Kotarskog odbora Crvenog križa u Puli primljena je izdašna pomoć u

hrani po Care programu. Vrijednost pomoći iznosila je u novcu 473 000 d. U ime

Glavnog odbora Saveza slijepih Hrvatske četvrtoj skupštini prisustvovao je drug Rade

Marunić. Izabran je novi odbor od 11 članova, reviziona komisija od tri člana, imenovan

je sud časti i izabrana su dva delegata za Kongres slijepih Jugoslavije.

Peta redovna skupština Kotarskog odbora Saveza slijepih za Istru održana je 14.

VII 1963. Dvogodišnje razdoblje između četvrte i pete godišnje skupštine obogaćeno je

novim rezultatima u pogledu općeg napretka naše zemlje i u pogledu djelatnosti Saveza

slijepih. Brojno stanje članova je povećano, tako da 14. VII 1963. organizacija ima 277

članova. Od četvrte skupštine do danas održano je osam masovnih sastanaka, tri sjednice

predsjedništva i 16 sjednica izvršnog odbora. Ovaj period obiluje tjednim sastancima svih

članova u Puli, a za one na terenu sastanci su se rjeđe održavali. Na ovoj skupštini je,

pored uobičajenog iznošenja problematike u radu za protekle dvije godine, naročito došlo

do izražaja pitanje financiranja funkcionalnih rashoda organizacije. Zaključeno je da se

od matičnih općina za financiranje organizacije slijepih zatraže dotacije od po 6 000 d po

članu Saveza slijepih. Tako je (trebalo da Narodni odbor općine Pula za 11 članova

odobri 660 000 d dotacije. Ta relativno mala sredstva dostatna su za obavljanje funkcije

organizacije kao što je Savez slijepih u Puli. Jer konačno, zadatak organizacije slijepih

nije da do kraja rješava sve probleme invalida, već samo pomogne i učestvuje u

rješavanju problema vezanih uz školovanje, rehabilitaciju i zapošljavanje slijepih osoba. I

na taj je skupštini dominirala stambena problematika. Umjesto šest obećanih,

organizacija je dobila samo jedan stan. Izgubila je i neke, doduše stare stanove u kojima

su živjeli njeni članovi. Naime, poslije njihove smrti stanove nismo mogli dobiti za druge

članove organizacije (stan Anđeline Malinarić, Ražali je Pelastijer i dr.).

Petoj redovnoj skupštini pored delegata članova Saveza slijepih prisustvovali su

Rade Marulić, član Glavnog odbora Saveza slijepih, Ivan Rakić, načelnik Odjela za

narodno zdravlje i socijalno staranje kotara, Franjo Urban, član predsjedništva SSRNH

kotara Pula, Mirko Jeličić, direktor Zavoda za zapošljavanje radnika u Puli, Mario Kert,

referent u Privrednoj komori kotara Pula, dr Petar Turčić, predsjednik Kotarskog odbora

Crvenog križa, Miči Mustač, član Općinskog odbora Crvenog križa, Josip Homan,

upravitelj Specijalne osnovne škole u Puli, i Juraj Rubeša, zamjenik direktora Centra za

socijalni rad u Puli. Uzvanici su zaželjeli mnogo uspjeha u radu, a neki i obećali da će

ubuduće više surađivati s organizacijom i pomagati joj u radu. Zapažena je diskusija

Ivana Rakića i Juraja Rubeše, koji su naglasili važnost rada Saveza slijepih u odnosu na

djelatnost socijalnih službi, čime organizacija slijepih umnogome pomaže pri rješavanju

problema zaštite i rehabilitacije invalidnih osoba.

Na slijedećoj godišnjoj skupštini održanoj 24. X 1965. u društvenim prostorijama

Saveza slijepih u Puli .konstatirano je da su se u radu organizacije angažirali brojni

suradnici. Bila je to šesta skupština Saveza slijepih u Istri. Organizacija je tada imala 343

člana te 23 izvanredna člana iz redova socijalnih i društveno-političkih radnika.

Stanje članstva na području djelovanja organizacije vidi se iz ove tabele:

OPĆINA UKUPNO

M

ČLANOVA

Ž

SVEGA

BUJE 2 4 6

BUZET 12 7 19

LABIN 35 25 60

NOVIGRAD 3 1 4

ROVINJ 11 12 23

PAZIN 29 19 48

POREČ 20 14 34

PULA 65 80 145

UMAG 4 — 4

UKUPNO 182 162 343

Dva vrlo značajna momenta karakteristična su za protekli period (između pete i

šeste skupštine). Izvršeno je kompletno snimanje terena, odnosno dana je slika socijalnog

i zdravstvenog stanja slijepih građana na području Istre. Izvršena je analiza i obrađena

problematika slijepih, o kojoj je 23. IV 1965. raspravljala Općinska skupština u Puli, a

kasnije i druge općine u Istri. Izrađen je novi pravilnik o radu odbora i komisija,

prihvaćeno daljnje djelovanje organizacije na cijelom teritoriju Istre (bivši kotar Pula) te

u dogovoru s općinskim skupštinama utvrđeno daljnje međuopćinsko financiranje

funkcionalnih rashoda Saveza slijepih u Puli. Podnesen je i izvještaj o planiranim i

ostvarenim prihodima (dotacija općinskih skupština) u 1964. godini, što se vidi iz ove

tabele:

OPĆINA

Iznos dotacije

planirano ostvareno

BUJE 60 000 50 000

BUZET 130 000 70 000

LABIN 350 000 200 000

NOVIGRAD 40 000 40 000

PAZIN 300 000 100 000

POREČ 180 000 50 000

PULA 800 000 500 000

ROVINJ 180 000 100 000

UMAG 60 000 40 000

UKUPNO 2 100 000 1 150 000

Vidi se da realizacija plana dodjele dotacije nije u potpunosti ostvarena, da se vis-

a-vis nekih općina naprosto moralo postaviti pitanje daljnjeg djelovanja organizacije na

njihovu području, što bi bilo štetno za slijepe članove. Da do toga ne bi došlo,

predsjednik i tajnik odbora obišli su sve općinske skupštine, pa je postignuta suglasnost o

tome da se ubuduće planirano i realizira.

Nakon što je izabran novi odbor, formirana komisija za zaključke, predsjednik

radnog predsjedništva predložio je, a skupština jednoglasno usvojila, da se dosadašnji

predsjednik Josip Ušić predloži za odlikovanje, da se troje članova novčano nagradi, i to

Anton Načinović (20 000 d), Ana Vrančić (15 000 d) i Viktor Katičić (10 000 d), da se

desetorici članova i suradnika dodijele diplome zbog zalaganja i pružanja pomoći u radu

organizacije. Diplome su uručene Josipu Homanu, direktoru Specijalne osnovne škole u

Puli, prof. Milošu Rajšiću, članu SS, Juraju Rubeši, socijalnom radniku, Anamariji

Kresojević, tajniku odbora, Marčelu Je-romeli, Edi Žuticu, Mirku Krivicu, Blažu

Fonoviću, Antunu Viškoviću i Zdenbi Bratulić, povjereniku SS u Pazinu.

Uz donesene zaključke i plan rada, koji sadrži uobičajene programske zadatke SS,

odbor je nastavio rad da bi sedmu skupštinu Saveza slijepih za Istru dočekao s više

uspjeha zahvaljujući i činjenici da se u organizaciji okupilo više suradnika, a i da se broj

članova Saveza slijepih znatno povećao. Naročito je značajno što je organizacija ojačana

mladim članovima koji su se vratili sa školovanja i rehabilitacije.

Sedma skupština održana je 22. X 1967. Na njoj je konstatirano da organizacija

ima 424 slijepa lica: 223 su materijalno osigurana, 19 ih je zaposleno, 31 su lični i

porodični ratni vojni invalidi, 173 su uživaoci mirovina po propisima o socijalnom

osiguranju, 40 članova živi na poljoprivrednom imanju, 50 ih se nalazi u socijalnim i

zdravstvenim ustanovama, 34 člana primaju socijalnu pomoć općine, što se tiče

povlastica, na skupštini je konstatirano slijedeće: 101 član iz Pule koristi povlasticu

poduzeća Lokalni saobraćaj; nabavljeno je 77 novih knjižica za povlaštenu vožnju na

željeznici, parobrodu i autobusima. Podjelom ovih knjižica 228 članova koristit će

povlasticu od 75%.

U 1965, 1966. i 1967. godini uloženo je mnogo truda kako bi se brojnim

invalidima vida osiguralo pravo na tuđu njegu i pomoć, što ih inače po zakonu pripada. I

u vezi s ostvarenjem ovog prava trebalo je učiniti mnogo. Uspješno je riješeno 47

slučajeva, 23 predmeta čekala su rješenje, a u nekoliko slučajeva oštećeni su uložili

žalbu. Čitav problem svodi se na tumačenje definicije sljepoće, zbog čega kod komisije

socijalnog osiguranja i njihove pravne službe dolazi do nerazumijevanja, pa su poneki

članovi teško pogođeni. Dakle, nailazilo se na velike poteškoće pri ostvarivanju prava

danih zakonom, a bilo bi normalno da organizacija pri tom nije imala problema.

Uvijek se računalo s poteškoćama u onim slučajevima koje zakon nije regulirao,

kao što su npr. socijalne pomoći. Tu je, međutim, organizacija nailazila na

(razumijevanje, iako su dodjeljivane pomoći bile minimalne. I organizacija je povremeno

raspolagala svojim sredstvima, pa je tridesetorici članova dodijelila jednokratnu pomoć.

Sumirajući rezultate prijeđenog puta na VII redovnoj skupštini naglašeno je da

proteklo razdoblje karakteriziraju daljnji uspjesi i dvije pojave koje stvaraju problem.

Ceste promjene općinskih rukovodilaca zaustavljaju rad, čak ga pomalo vraćaju i natrag.

Tek su nas pojedini rukovodioci upoznali, ušli u našu problematiku, a već su došli novi,

pa je s uvjeravanjem i kontaktima trebalo početi iznova. Problemi se javljaju i u vezi sa

suradnjom sa zdravstvenom službom. Savez slijepih u cjelini je prihvatio brigu o slabo

vidnima i radi prevencije vida organizirano oftalmološke preglede po školama i na

terenu. Medicinski centar bio je obećao da će on obavljati taj posao, ali sve je ostalo na

obećanju. Budući da smo morali imati svoju evidenciju, nismo mogli čekati na

eventualne preglede koje bi organizirao Medicinski centar.

Skupštini od 22. X 1967. prisustvovali su dr. Branko Adamić, sekretar Republičkog

odbora Saveza slijepih Hrvatske, Vjera Šurkalo, direktor Općinskog centra za socijalni

rad u Puli, Ivan Gregorović, predsjednik Općinske skupštine Buzeta, drug Stane Oblak,

delegat iz Kopra, Petar Biondić, delegat iz Rijeke, te predstavnici Lokalnog saobraćaja i

brojni drugi gosti i suradnici. Na skupštini je osobito bila zapažena diskusija prof. Miloša

Rajšića i Josipa Ušica, koji su se kritički osvrnuli na rad i probleme organizacije. Drug

Miloš Rajšić upozorio je na potrebu većeg angažiranja potpuno slijepih članova u radu

organizacije, jer videći i slabovidni ne mogu u potpunosti shvatiti najintimnije probleme

slijepih za čije rješavanje treba da se bore u organizaciji. Dakle, u odboru organizacije

treba više potpuno slijepih a manje ostalih, dok je dosad najčešće bilo obratno. Prof.

Rajšić zamjerio je odboru što je data stipendija za školovanje socijalne radnice, a

organizaciji se ranije nudila osoba koja je već bila završila školu za socijalne radnike. Na

ovu primjedbu Josip Ušić je odgovorio da socijalna radnica koja se ponudila nije

diplomirala, da financijska sredstva organizacije nisu tolika da bi se moglo zaposliti novo

lice. O stipendiranju Zorice Ušić rješavano je na proširenom sastanku odbora, ikojem,

doduše, pojedini članovi nisu prisustvovali iako su svi bili pozvani i obaviješteni da će im

biti plaćen put, da će dobiti dnevnicu. Na žalost, pojedini članovi nisu prisustvovali ovom

sastanku. Josip Ušić je na kraju odluku o stipendiranju socijalne radnice potkrijepio

potrebom otvaranja mjesta socijalnog radnika, za koje su u međuvremenu osigurana

financijska sredstva. Predložena, studentica je seljačko dijete koje pozna prilike na

istarskom selu, a organizaciji je potreban socijalni radnik koji će se posvetiti brizi za

slijepe na selu, gdje organizacija ima najviše problema.

Osma, odnosno XII skupština od osnivanja organizacije održana je 26. X 1969. u

Buzetu. To je prva skupština ove istarske organizacije koja je održana na terenu. Iako. je

održavanje skupštine izvan Pule vezano uz veće financijske troškove, jer je većina

članova iz Pule, efekt i korist za organizaciju je veća jer doprinosi afirmaciji organizacije

na cijelom području, općinskim organima pruža se prilika da upoznaju slijepe i njihove

probleme, a ne da znaju samo za predstavnike organizacije. Prihvaćeno je da se ubuduće

češće održavaju takvi sastanci na terenu.

Skupština u Buzetu održana je u prisustvu brojnih delegata i gostiju, predstavnika

susjednih organizacija Rijeke i Kopra. Zapažena je prisutnost Željka Marinca,

predsjednika Općinske skupštine u Buzetu, i Petra Heraka, predsjednika Općinske

skupštine u Poreču, Ante Sedića, predsjednika Republičkog odbora Saveza slijepih

Hrvatske, Palmire Albanese, člana Općinskog odbora Crvenog križa u Puli, Juraja

Rubeše, socijalnog radnika Općinskog centra za socijalni rad, i Sofe Sulejmana, sekretara

organizacije Saveza gluhih u Puli.

Pored uobičajenog podnošenja izvještaja o radu, o financijskom poslovanju i

izboru novog odbora, na ovoj su skupštini usvojena pravila organizacije, donesen je

zaključak da se izda spomen-knjiga u povodu 20-godišnjice postojanja organizacije

slijepih u Istri, dodijeljene su nagrade i priznanja. Novčano su nagrađeni Anton Odoni

(800 d), Petar Sirotić (400 d) i Ana Vranić (400 d). Dr. Petar Turčić predložen je za

dodjelu odlikovanja Predsjednika Republike.

Govoreći o prevenciji sljepoće, o socijalnoj problematici i rehabilitaciji te o

stambenim problemima i kulturnom prosvjetnom radu mogli smo konstatirati vidan

napredak. Međuopćinsko financiranje za funkcionalne rashode organizacije poprimilo je

svoj stalni oblik, tako da se prihodi (redovito ostvaruju. Općina Pula prvi je put u cijelosti

usvojila financijski plan organizacije za 1970. godinu. Na skupštini je izabran novi

odbor, u koji su ušli Josip Ušić, Anamarija Kresojević, dr. Petar Turčić, Nevija

Matošević, Vera Rosanda, Bruno Griparić, Ivan Terlević, Đina Tončić i Ana Vranić.

Zaključci skupštine jednoglasno su prihvaćeni, itako da je osiguran kontinuitet u

daljnjem radu. 20-godišnjicu plodnog rada Saveza slijepih u Puli dočekujemo s mnogo

dobrih rezultata, uz zadovoljstvo slijepih članova koji su se osposobili, zaposlili, i tako

doživjeli ličnu i društvenu afirmaciju. Zadaci koji predstoje daljnja su briga organizacije i

njenih novih članova.

DRUŠTVO SOCIJALNIH RADNIKA I DRUŠTVO DEFEKTOLOGA HRVATSKE

U PULI IMAJU ODBORE KOJI OKUPLJAJU STRUČNE RADNIKE ZAPOSLENE

NA REHABILITACIJI, ŠKOLOVANJU I ZAŠTITI INVALIDNIH OSOBA.

OPĆINSKI ODBOR SAVEZA SLIJEPIH U PULI ZAINTERESIRAN JE ZA

NJIHOVU AKTIVNOST I NASTOJI DA SE ŠTO VEĆI BROJ STRUČNJAKA

AFIRMIRA NA OVOM PODRUČJU.

PREGLED PRIMLJENIH DOTACIJA

OD 1961. DO 1970. GODINE

Godina

Iz budžeta općinskih skupština Iz Fonda Jugoslavenske lutrije

1961. 575 000 112 500

1962. 774 000 826 250

1963. 780 000 501 000

1964. 1413 530 650 000

1965. 1 887 000 875 000

1966. 3 251 800 1 000 000

1967. 6 200 000 1 900 000

1968. 7 650 000 2 800 000

1969. 8 750 000 3 000 000

1970. 13 560 000 3 200 000

Pismo Luje Lovrića, potpukovnika JNA u mirovini, kojim zahvaljuje na

poklonu što ga je dobio od organizacije slijepih u povodu 75-godišnjice

svoga života i 50- godišnjice članstva u Savezu slijepih Jugoslavije

OSNOVNOM ODBORU SAVEZA SLIJEPIH HRVATSKE

PULA

—Dragi drugovi i drugarice, vrativši se sretno kući pun duševnog zadovoljstva

smatram svojom prvom i ne manje prijatnom dužnosti da vam se najtoplije zahvalim na

vašoj drugarskoj pažnji i iskrenim simpatijama, što ste mi ih tako svesrdno iskazali

povodom mog jubileja..

Istina je doduše da doživjeti nakon toliko burnog života 75 godina života i moći

reći da sam za moje slijepe drugove i u općem javnom radu proveo pola vijeka, nije tako

mala stvar. Međutim, kada se čovjek o svemu tome dublje zamisli i u mislima prođe sve

ono što je u tom razdoblju doživio, onda u tim događajima prošlosti ima mnogo i mnogo

dragih i nezaboravnih uspomena. Tako se danas rado sjećam osnivanja vašeg vrijednog

odbora, koji sada već ima za sobom toliko uspjeha svladanog puta i čitavu historiju

plodnog rada. Pri tim sjećanjima posebno se sjećam onih vaših drugova koji su zajedno

sa mnom bili osnivači vašeg odbora i moji prvi suradnici. Neka mi ovom prilikom bude

dozvoljeno da među njima ovdje posebno istaknem vašeg zaslužnog predsjednika druga

Josipa Ušica, pa onda sve vas moje stare znance sa kojima, kada se sastanemo, tako rado

provodim vrijeme. Isto tako, rado se sjećam svih onih naših propagandnih akcija po

čitavoj Istri i predavanja, kojima smo upoznali našu tamošnju javnost o tome da slijepi

mogu i hoće da rade, samo im treba dati mogućnosti zaposlenja.

Vaš plemeniti gest, kojim ste se pridružili odborima Rijeke i Splita, poklonivši mi

skupocjeni i za mene toliko potreban magnetofon, znat ću uvijek cijeniti, pa vam na tome

ovim izražavam moju naročitu i iskrenu zahvalnost. To mi je tim draže što ta tri- odbora,

koje sam ja imao čast i sreću osnovati, uz vašu punu pomoć i razumijevanje, danas u

našoj Republici predstavljaju najaktivnije i najuspješnije naše organizacije.

Ponavljajući vani moju blagodarnost, ja vas molim da to prenesete ne samo

cjelokupnom vašem radnom odboru, već zajedno sa mojim pozdravima svom vašem

članstvu.

Čestitajući vam ujedno praznik rada 1. maj, ja vam želim još mnogo daljnjih

uspjeha u vašem nesebičnom radu i sve vas drugarski pozdravljam.

Vaš drug

Lujo Lovrić

»Veoma često sam konstatirao da su slijepi strahovito osjetljivi, tako da nesvjesno

sve promatraju poprijeko; to nipošto nije posebna osobina slijepih, ali to često

dozvoljava da se posumnja u vjerodostojnost činjenica koje su ipak (iskreno

ispripovijedane. Danas, više nego ikad, masa ljudi ima više ili manje maniju

proganjanja, pa je shvatljivo da ta manija u izvjesnim nepovoljnim okolnostima

zahvati i slijepog«.

(1011) Iz knjige poznatog slijepog francuskog tiflologa Pierrea Henria »Slijepi i

društvo« (Les aveugles et la societe, Paris 1958).

O ŠKOLOVANJU I OSPOSOBLJAVANJU SLIJEPIH ISTRE

Podatke o školovanju i osposobljavanju slijepih u Istri u proteklih 20 godina nije

teško dobiti jer se o tome vodila evidencija. No, nije trebalo tragati po dokumentaciji, jer

je dugogodišnji predsjednik organizacije drug Josip Ušić govorio kao da čita:

— Za vrijeme talijanske vladavine u Istri dobrostojeće i materijalno osigurane

slijepe osobe odlazile su u neke zavode u Italiji. No, to su bili rijetki pojedinci. Samo tri

slijepe djevojke školovale su se u jednom od zavoda za slijepe u Italiji. Ali su početkom

II svjetskog rata vraćene svojim kućama u Istru. Jedna nije nastavila daljnje

osposobljavanje, druga je poslije oslobođenja upućena u Zavod za rehabilitaciju odraslih

slijepih u Osijek. Treća je slijepa djevojka uz pomoć Saveza slijepih u Puli osposobljena

za rad u trikotaži »Arena«, kasnije je prešla u trikotažu u Pazinu, gdje je radila

donedavno, kada je otišla u mirovinu.

U stvari, »tek nakon oslobođenja naše zemlje počinje intenzivna briga za školovanje i

osposobljavanje svih slijeih pa tako i slijepih s ovog našeg poluotoka. Najznačajnija

ustanova za osposobljavanje, odnosno za školovanje slijepih, jest Zavod za slijepe

»Vinko Bek« u Zagrebu. Toj ustanovi pripada primat jer je kroz tu specijalnu ustanovu

prošlo 36 slijepih dječaka i djevojčica iz Istre. Iza loga dolaze škole II stupnja. U

Birotehničkoj školi koja djeluje pri Zavodu »Vinko Bek« dvogodišnjim školovanjem bilo

je obuhvaćeno 13 naših članova. Jedan se još ,i danas školuje. Četiri člana našeg saveza

završila su četverogodišnju birotehničku školu i time postigli potpunu srednju stručnu

spremu. Školu učenika u privredi za slijepe u Zagrebu pohađalo je šest naših članova i svi

su osposobljeni za telefoniste, šesnaest članova imali smo i u Specijalnom! zavadu za

rehabilitaciju slijepih odraslih u Osijeku. Osam članova je s uspjehom završilo

školovanje, pa su svi osposobljeni za rad na kućnim telefonskim centralama, za rad na

pakovanju i sortiranju industrijske robe i za rad u trikotažnoj industriji. Dvije članice su

položile specijalnu školu za slijepe u Zemunu i osposobile se za pletačice u trikotažnoj

industriji. Pored onih koji su se školovali u specijalnim školama i zavodima za slijepe

imali smo i nekoliko članova koji su se školovali u redovnim školama i na fakultetu. Dva

člana su s uspjehom završila srednju školu, a još se jedan nalazi na školovanju. Jedan

član je završio fakultet kao jedan od boljih studenata i već 12 godina radi kao profesor,

dok je još jedan član pri završetku studija. Osim toga, jedna je članica završila pedagošku

akademiju, a još jedna izvanredno studira. Ona ima već četiri godine radnog staža kao

nastavnik muzike. Pored brige za školovanje i osposobljavanje slijepih organizacija brine

i o slabovidnim učenicima.

Matošević Nevija, fizioterapeut na Kirurškom odjelu Medicinskog centra u Puli. Marljiva

je i ambiciozna. Željela bi završiti višu školu. Aktivan je član organizacije. Na prošloj

godišnjoj skupštini izabrana je za potpredsjednika.

U tom pravcu organizacija je uz pomoć Komunalnog zavoda za socijalno

osiguranje u proljeće godine 1966. inicirala i organizirala akciju pregleda preko 12

000 učenika od I do IV razreda osnovnih škola s područja cijele Istre. 680 učenika

izdvojeno je za ponovne preglede, a u 20 slučajeva pronađeno je veće oštećenje vida, pa

je 14 učenika već obuhvaćeno specijalnim tretmanom uz angažiranje tiflopedagoga

Republičkog odbora Saveza slijepih u Zagrebu i socijalnog radnika naše organizacije.

Dobro se sjećam imena pa i pojedinosti o uspjehu naših učenika. U Zavodu za slijepe

»Vinko Bek« u Zagrebu bili su Franko Bakša, Dragan Behlić, Orijano Belušić, Dorijana

Benčić, Marija Brečević, Mirela Ipša, Elda Cvitić, Rita Ček, Marčelo Jeromela, Milan

Jukopila, Ante Juštinić, Aldo Kalebić, Romano Kontošić, Zlatko Kuftić, Marija Legović,

Marijan Lukarić, Nevija Matošević, Josip Močinić, Nada Mureta, Vineti Peruško, Anton

Pokrajac, Marijan Poropat, Željko Prene, Miloš Rajšić, Antonija Ranogajac, Marica

Ranogajac, Giuliano Roza, Zlatko Sandrić, Irena Šestan, Drago Štoković, Anton

Terlević, Mario Terlević, Ivan Terlević, Đina Tončić, Nikola Živković i Edo Žufić.

Dvogodišnju birotehničku školu pohađali su Vilma Golja, Milica Kranjčić, Marija

Nikoli, Željko Prene, Antonija Ranogajac, Marica Ranogajac, Milan Rojnić, Anton

Terlević i Marija Žudili.

Golja Vilma već četiri godine uspješno obavlja dužnost telefoniste u »Istratransu«

u Labinu. U Zavodu za slijepe osposobljena je i za daktilografa.

Četvorogodišnju birotehničku školu završili su Elda Cvitić, Gradela Knapie,

Silvana Ljubičić, Vanda Maružin.

Terlević Ivan, fizioterapeut u Istarskim toplicama, član odbora Saveza slijepih,

član organa upravljanja u radnom kolektivu i odbornik u Buzetu. Želio bi preći na rad u

Medulinsku rivijeru kada se otvori radno mjesto fizioterapeuta. Bio bi bliže, te bi još više

mogao pomoći u radu organizacije.

Specijalnu školu učenika u privredi završili su Anton Cvitić, Marčelo Jeromela,

Aldo Kalebić, Romano Kontošić, Anton Pokrajac i Edo žufić.

Terlević Marijan, kvalificirani radnik, osposobljen je za pakovanje i sortiranje

industrijske robe. Marijan na radu u Tvornici duhana u Rovinju.

Specijalni zavod za rehabilitaciju odraslih slijepih u Osijeku pohađali su Marija

Brečević iz Pazina, Marija Brečević iz Poreča, Ivan Bulić, Milica Bulić, Anton Dasena,

Blaž Fonović, Zlatko Kuftić, Marija Ladiha, Josip Močinić, Anton Percan, Josip Sergo,

Marija Smilović, Ogulina Štifanić, Mario Terlević, Zorko Žagrić i Mate Žudić. U Zavodu

za osposobljavanje fizioterapeuta bili su Milan Jukopila, Nevija Matošević, Marijan

Poropat, Ivan Terlević i Nikola Živković. Redovne srednje škole završili su Đina Tončić

(završila Srednju muzičku školu u Puli) i Mario Terlević (gimnaziju, također u Puli).

Više škole završili su Milica Kranjčić (Pedagošku akademiju u Puli) i Bruno Griparić

(Višu pomorsku školu u Rijeci). Zavod za rehabilitaciju u Zemunu završile su Derviša

Kovač i Nada Mureta.

U HRVATSKOJ VEĆ POSTOJI TRADICIJA REDOVNOG ŠKOLOVANJA

SLIJEPE DJECE I OMLADINE.

1970. GODINE ZAVOD ZA SLIJEPU DJECU I O-MLADINU »VINKO BEK« U

ZAGREBU PROSLAVIO JE 75-GODIŠNJICU SVOG POSTOJANJA.

I GENERACIJE SLIJEPIH IZ ISTRE SA ZADOVOLJSTVOM GOVORE O TOJ

ŠKOLI, KOJA JE U NJIHOV ŽIVOT UNIJELA SVJETLO I OTVORILA IM

PERSPEKTIVE BOLJEG ŽIVOTA.

NABAVA TIFLOPOMAGALA ZA SLIJEPE U ISTRI

U prvim danima djelovanja organizacije slijepih u Istri nije se moglo ni zamisliti

koje sve vrste tiflopomagala postoje da bi se slijepa djeca i omladina mogla lakše

školovati, da bi slijepi mogli lakše raditi i komunicirati u svakodnevnom životu.

Napredak 'tehnike u poslijeratnom periodu išao je u prilog slijepima, ali prvenstveno u

zapadnoevropskim zemljama. Trebalo je da prođe dvije, pa čak i tri godine, dok naši

slijepi dobiju tiflopomagala, jer su se ona uvozila i za njihovu nabavku trebalo je imati

deviznih sredstava, do kojih se teško dolazilo. Doduše, devizna sredstva su se u

ograničenim iznosima odobravala Saveznom odboru Saveza slijepih Jugoslavije, ali je od

uplate akontacije do dolaska željenog pomagala trebalo da prođe mnogo vremena.

Zahvaljujući poboljšanju materijalne baze naše zajednice stvoreni su povoljniji

uvjeti za korištenje deviznih sredstava, a i naša je industrija počela proizvoditi mnoga

pomagala. Briga o nabavci tiflopomagala prešla je na republičke odbore Saveza slijepih,

pa je tako i Republički odbor Saveza slijepih Hrvatske preuzeo brigu o nabavci

pomagala. Razumije se da je tako znatno skraćen put do nabavke, pa čekanje od uplate

akontacije do prispijeća željenog pomagala ne traje ni godinu dana, a neka pomagala su

odmah dostupna slijepim osobama.

Prva pomagala koja su počela pristizati za slijepe u Istri bile su dvostrane pisaće

ploče češke izrade,. s kojima su naši članovi bili veoma zadovoljni. Danas već imamo

znatno kvalitetnije pisaće ploče, ali zbog nedostatka u finalnoj obradi s njima nismo baš

najzadovoljniji.

Prve pisaće Brailleove mašine i magnetofone dobili smo godine 1960. Dvokanalni

magnetofon za potrebe organizacije nabavljen je godine 1958.

Nesebično zalaganje Saveza slijepih u Puli urodilo je plodom — sve su naše narudžbe

realizirane. Kada naše uspjehe na tom planu povezujemo s 20-godišnjicom postojanja

Saveza slijepih u Istri, slobodno možemo reći da nisu baš mala sredstva investirana u

nama tako potrebna pomagala.

Tiflopomagala na radnom mjestu telefoniste

Razumije se da je i svaki naš član, osim novčane pomoći koju je pružila naša

organizacija i društvena zajednica, učestvovao u investiranju.

U toku 20-godišnjeg postojanja Saveza slijepih u Puli nabavljena su 23 velika

strujna magnetofona, 19 reporterskih magnetofona s mrežnim ispravljačima i dovoljno

velikih i malih magnetofonskih traka, ikoje članovi u svako doba mogu i kupiti. Također

je nabavljeno 11 Brailleovih pisaćih mašina, 95 muških i ženskih Brailleovih ručnih

satova, 20 džepnih satova, 25 stolnih budilica, jedan diktafon s potrebnom opremom, više

jednostranih većih i manjih pisaćih ploča i šila. Po tvorničkim cijenama kupljena su tri

velika radio-aparata i četiri tranzistora, nabavljen je jedan dijaprojektor, koji organizaciji

služi prilikom održavanja predavanja. Organizacija je kupila oko 500 kg papira za

Brailleovo pisanje, koji se također uvozi, dok je u radionicama Saveza slijepih u Zagrebu

izrađeno mnogo releja obiju vrsta za kućne telefonske centrale.

Od 23 velika strujna magnetofona članovi su do sada otkupili 20 komada. Jednim

se koristi Općinski odbor Saveza slijepih u Puli, dok još dva stoje ,na raspolaganju

članovima.

Naši članovi imaju na raspolaganju još tri mala reporterska magnetofona, 28

ručnih satova, 7 džepnih satova, šest Brailleovih budilica i jednu Braillovu pisaću

mašinu, članovima su u organizaciji dostupne dvije garniture domina, šest garnitura šaha,

čovječe ne ljuti se, lopte za rolbal i druge društvene igre. Već spomenuti diktafon stoji

neiskorišten u organizaciji, iako bi se njime mogli koristiti članovi koji su završili

četverogodišnju birotehničku školu, jer su za to osposobljeni.

Na kraju treba istaći da nam je Zavod za zapošljavanje radnika u Puli nabavio

jednu telefonsku centralu, što nam je mnogo koristilo prilikom zapošljavanja

osposobljenih mladih slijepih telefonista.

Iz ovog (kratkog prikaza vidi se da naša organizacija nije žalila truda i vremena

kako bi se svi naši članovi opskrbili svim onim što im je potrebno, a u danoj je situaciji

bilo i dostupno. To je bilo moguće zahvaljujući materijalnim mogućnostima naših

članova i naše zajednice.

Nabava tiflopomagala je naš stalni zadatak i Savez slijepih u Puli i dalje će biti

aktivan na tom području.

Dr. PETAR TURČIĆ

NEKI OD UZROKA SLJEPILA I VEĆEG OŠTEĆENJA VIDA NA

PODRUČJU ISTRE

Točno, sveobuhvatno upoznavanje uzroka neke bolesti i borba protiv tog uzroka

predstavljaju jednu od najefikasnijih mjera u njezinu liječenju. Odavno je poznata izreka:

bolje spriječiti, nego liječiti. Na žalost, nije u svatom slučaju moguće otkriti pravi uzrok

bolesti, pa je i liječenje dugotrajno, mukotrpno i mnogostruko. Put do uspjeha je dug,

vijugav i trnovit, i na kraju ne mora dovesti do željenog rezultata, čak ni približno. Takvi

slučajevi iziskuju od pacijenta i njegove okoline, a i od liječnika, maksimalnu dozu

strpljenja i upornosti. Ako toga na bilo kojoj strani nema, komplicira se već ionako

komplicirana situacija i može prouzrokovati neuspjeh. Najveći postotak kompliciranih

slučajeva ipak se riješi na potpuno zadovoljstvo i pacijenata i liječnika, kome uspješno

rješenje baš takvih slučajeva predstavlja izvor najveće sreće u životu.

U svakoj grani medicine ima zasad nejasnih slučajeva, pa tako i u okulistici, što

nam mora biti odmah jasno, kada znamo da je oko jedan od najsavršenijih i najfinijih

organa tijela, pa i najmanja promjena u njegovoj finoj i dragocjenoj funkciji može dovesti

do većih poremećaja. Dobar vid naročito je važan u današnje doba, ikada se pred svakog

pojedinca postavljaju sve veći a kompliciraniji zadaci koji se bez dobrog vida ne mogu

potpuno i na vrijeme izvršiti. Toga moraju biti svjesni i pacijenti i liječnici već pri prvom

kontaktu, kako bi taj prvi, pa svi daljnji njihovi kontakti bili što prisniji, međusobno

povjerenje što veće, jer to predstavlja jedan od glavnih preduvjeta daljnjeg uspjeha.

Prema podacima iz kartoteke Osnovne organizacije SSH u Puli, koja ima zadatak

međuopćinske organizacije, proizlazi da su ovo najčešći uzroci sljepila i većeg oštećenja

vida u Istri:

1. U 23,6% slučajeva visoka (kratkovidnost, ikoja se zbog popratnih komplikacija

ne može ispraviti ma oštrinu vida veću od jedne desetine normalnog vida, što predstavlja

zasad gornju granicu prema kojoj neko lice može postati članom Udruženja slijepih;

2. Na drugom mjestu po malignitetu dolazi glaukom sa 20,2% u svim njegovim

oblicama;

3. Treći uzrok potpunog ili većeg gubitka vida (19,4%) su posljedice promjena na

providnim sredinama oka — u najviše slučajeva na rožnici;

4. 16,8% otpada na različite povrede;

5. U daljnjih 20% slučajeva uzroci su pigmentozna degeneracija očnog dna i

oštećenja vidnog živca (6,3%), skvrčenje očne jabučice zbog oboljenja (3,4%), treperenje

očiju (3%). U preostalih jedan posto spada chorioretinitis različitih uzroka.

Sada nekoliko riječi o mjerama protiv navedenih, najčešćih uzroka potpunog

gubitka ili jakog oštećenja vida. Spomenut ćemo samo one koje se najčešće

upotrebljavaju, jer nam detaljnije upuštanje u ove probleme ne dozvoljava raspoloživi

prostor.

Treba istaknuti da se u najviše slučajeva radi o starim ili barem zrelim ljudima u

pravom smislu riječi, prosječnim građanima, što je naročito važno s obzirom na vrijeme i

odnose u društvu kada su oni bili mladi, kada bi na njih bile djelotvornije utjecale mjere

koje je trebalo poduzeti. To se naročito odnosi na visoke, zapuštene maligne

kratkovidnosti, koje u našim slučajevima uopće nisu bile ili su vrlo rijetko bile

kontrolirane. Zdravstvena služba tada nije bila tako razgranata i skoro svakom

pristupačna. Neki dolaze liječniku kada više ne mogu dalje, kada imaju velike smetnje pri

obavljanju svakidašnjih poslova.

U tim slučajevima nastojimo zadržati proces i sačuvati preostali vid davanjem

sredstava za proširenje krvnih sudova, sredstava za širenje zjenice, vitamina, hormona,

naočala, subkonjunktivalnih injekcija itd. Stavljanjem na oko kontaktnih leća u

posljednje smo vrijeme postigli neočekivano dobre rezultate u nekoliko slučajeva. Oni

koji su s pomoću veoma jakih stakala, čak do minus 26 i više dioptrija, jedva nazirali

0,10 na Snellenovim tablicama, naprosto su progledali. Bilo ih je koji su bez poteškoća

mogli pročitati gotovo svu tablicu. Promjene na očnom dnu kod izvjesnog broja

kratkovidnih obično su toliko uznapredovale da u makularnom predjelu više nema

perceptornih elemenata i, jasno, leće ne mogu pomoći, ili je broj dioptrija tako velik da

mijenja dimenzije okolnog svijeta, pravi ga sitnim. Zbog kretanja okoline pri hodanju s

naočalama neki od njih ne mogu podnositi naočale, naročito ako ih prethodno nisu nikada

nosili. U prijašnjim vremenima, a i danas, mnogi su smatrali da je nošenje naočala znak

manje vrijednosti, sramota, pa ih nikako i ne nose ili ih nose kako nije propisano, što

obično utječe na pravilnu funkciju organa vida. Posljedice mogu biti veće što je netko

mlađi (radi toga se inzistira na kontroli vida u djece). U tim slučajevima može se razviti

tzv. ametropsika slabovidnost na jednom ili na oba oka. Ona se češće javlja kod visoke

kratkovidnosti ili astigmatizma negoli kod dalekovidnosti. Ako se naočale pravovremeno

počnu nositi, onda se vid u nekim slučajevima može poboljšati bez ikakve druge terapije.

Nošenjem naočala proces rehabilitacije funkcije organa vida nije tako brz, već traje

dosta dugo, pa i u tim slučajevima i pacijenti i liječnici treba da imaju mnogo strpljenja.

Mehanizam ove reverzibilne slabovidnosti nije nam još u potpunosti poznat, ali mora da

je različit od mehanizma nastajanja slabovidnosti kod škiljavosti, odnosno

anizometropije, kada dolazi do centralne supresije stimulusa koji nastaje u fovei

deviiranog, odnosno anizometropskog oka. Kod visokih 'kratkovidnosti kod kojih postoji

ireverzibilna slabovidnost, uz postojeću kratkovidnost treba pomišljati i na glaukom. Po

mišljenju nekih autora kod svih visokih kratkovidnosti treba isključiti istovremeni

glaukom, što nije baš jednostavno. Već sama po sebi kratkovidnost može imati

izmijenjenu adaptaciju. U većem ili manjem stupnju može postojati miopska

hemeralogija. Mogu postojati defekti vidnog polja, koji unose nesigurnost u interpretaciju

rezultata pogleda vidnog polja, zatim mogu postojati i promjene na papili, koje nas

zbunjuju. U tim situacijama morat ćemo se boriti ne samo s malignom kratkovidnošću

nego i s glaukomom, koji već postojeću lošu situaciju neizrecivo opasno pogoršava.

Kao što je već naprijed napomenuto, na našem području s obzirom na uzroke

sljepila ili jačeg oštećenja vida glaukom dolazi na drugo mjesto. Glaukom još uvijek u

pogledu uzroka njegova nastajanja predstavlja slabo istraženo područje. Znamo da je kod

glaukoma tangiran cijeli organizam i da je jedan od njegovih simptoma povišem očni

tlak, protiv koga se mi uglavnom i borimo. Intraokularni tlak predstavlja u normalnim

odnosima konstantnu vrijednost, slično kao i intrakranijalni. To osigurava zamršeni

regulacioni mehanizam pritjecanja i otjecanja sobne vodice u oko i iz oka. U zdravom

oku vrijednosti pritiska tokom dana i noći neznatno variraju oko prosječne vrijednosti od

oko 17 mm Hg. Svako jače 'Odstupanje i izraženija oscilacija tlaka već su patološki. Pri

tom, osim u rijetkim slučajevima sniženja tlaka, prvenstveno dolazi u obzir povišenje

tlaka — glaukom.

Cilj je terapije glaukoma uspostavljanje normalnih odnosa u vezi s tlakom u oku

noću i danju, što je tlak viši i što dulje traje, čak i kod relativno laganih skokova, to je

veća opasnost trajnog oštećenja. Opasnost od glaukoma može se spriječiti

pravovremenim otkrivanjem ranih simptoma, ranim postavljanjem dijagnoze, u čemu

mora učestvovati širi krug zdravstvenih radnika, u prvom redu okulisti i liječnici opće

prakse. Važni su porodična podaci, iz kojih možemo saznati da li u dotičnoj porodici

postoji dispozicija za glaukom, jer glaukom može biti izrazito porodična pojava s

karakteristikama sve ranijeg javljanja u mlađim generacijama, slično kao i katarakta.

Uzevši u obzir porodične i lične podatke nekada se može doći do bitnih

zaključaka. Osim toga, treba tragati i za izvjesnim znacima koji mogu dovesti do

glaukoma. U njih spada plitka prednja sobica, kod čega postoji i uski sobični kut. U tim

slučajevima već obično širenje zjenice a može dovesti do naglog zatvaranja sobnog ugla i

zbog toga do naglog skoka očnog tlaka.

Kako se glaukom najviše javlja nakon četrdesete godine života, u početku javljanja

staračkog vida (presbiopije) treba izvršiti detaljan pregled očiju.

Izrazitiji rani simptomi uglavnom se javljaju kod glaukoma s uskim uglom, što znači kod

naglog skoka tlaka, kod akutnog glaukoma. I ovdje se u početku mogu javiti simptomi,

samo prolazno, u obliku kratkotrajnog zamućenja vida, kratkotrajnih glavobolja, obojenih

kolutova oko svjetla, pritiska u predjelu čela, u obliku mušica pred očima itd. Nekada svi

ovi simptomi mogu biti tako slabo izraženi da ih pacijent zaboravlja, da ih se sjeti samo

kada je direktno upitan. Glaukom širokog ugla u početku izaziva samo rijetko jače

skokove intraokularnog tlaka, i prema tome vrlo rijetko poteškoće, pa se zato i zove

kronični glaukom. Trajne smetnje vida javljaju se ili nakon napada akutnog glaukoma (za

vrijeme kojeg obično postoje i žestoke glavobolje, i mučnina, povraćanje itd.) ili kao

izraz već uznapredovalog kroničnog glaukoma. Kronični glaukom može imati tako

podmukao tok da se u početku može dijagnosticirati samo detaljnim pregledom oka uz

pravljenje krivulje tlaka, ili se moraju čak izvršiti provokativni testovi.

Dok god se glaukom može obuzdati neoperativnim liječenjem, tj. konzervativno

(kapi, masti, tablete itd.), ne primjenjuje se operativna terapija. Medikamentozma je

terapija, uz rijetke izuzetke, trajna terapija, pa prema tome i pacijenti koji je

upotrebljavaju treba da se dugotrajno liječe. Te bolesnike treba kroz čitav život

kontrolirati u određenim razmacima.

Stoga moraju biti vrlo disciplinirani, upoznati s eventualnim nuspojavama

provođenja terapije, i određenu terapiju ne smiju prekidati. Kirurški se intervenira gdje

konzervativna terapija ne dovodi do željenog rezultata. Operirati treba i onda kada ne

postoji garancija da će se konzervativna terapija provoditi kako treba, izuzevši pacijente

visoke starosti ili one u kojih je već došlo do jakog oštećenja funkcije oka. No u novije

vrijeme ima ih koji iznose podatke o povoljnim rezultatima i nakon operacije i kod

nastalih većih oštećenja funkcije organa vida. Kod mladih se lakše odlučujemo za

operativni zahvat, umjesto dugotrajne terapije koja treba da traje cijeloga života. Osim

toga, zbog dugotrajne upotrebe opada i djelovanje lijekova. No, u svakom slučaju,

odlučujuću riječ ima funkcija oka, a naročito vidno polje koje se prvo ošteti.

Daljnji uzrok oštećenja ili gubitka vida u Istri su zamućenja sredina, u prvom redu

rožnice. Te promjene većinom počinju već u ranom djetinjstvu. Proces ikoji do njih

dovodi povremeno se potpuno smiri, da bi zatim ponovno buknuo, ostavljajući gotovo

uvijek tragove, što se ponavlja u 20-im ili 30-im godinama života. Većinom dolazi kao

reakcija na oskudan život, slabu ishranu, slab mračan i vlažan stan, slabu ličnu higijenu,

slabu odjeću i obuću. Stoga takva djeca naginju i čestim oboljenjima gornjih dišnih

putova, koja ascendiraju i na oči. Izmijenjenim načinom života i izmjenom strukture

stanovništva sada je gotovo nestalo tih pojava, ili su veoma rijetke.

Od povreda najčešće su mehaničke i kemijske. Propisima i njihovim

pridržavanjem uspjele su se smanjiti predvidive teže povrede oka, dok se lakše

mehaničke povrede organa vida i dalje veoma često dešavaju. Poznato je da su sredstva

za zaštitu organa vida na radnom mjestu dosta neprikladna, ali su svrsishodna, i dok se ne

pronađu bolja, moraju se upotrebljavati. Problem ne predstavljaju veća poduzeća, već

male, samostalne radionice, manja postrojenja. Nadzorni organi moraju biti vrlo oštri

prema pojedincima koji se na radnom mjestu dovoljno ne zaštićuju, jer svaka nas povreda

skupo košta, a naročito skupo (košta svaki pojedini slijepi član našeg društva.

Za otklanjanje 20% oštećenja tili gubitka vida ili još ne postoje efikasne mjere ili se

liječenjem postižu mali rezultati, barem zasad, iako u rješavanju tih problema učestvuju

sve grane medicine koje mogu biti korisne (razne atrofije nakon upale, neke vrste

horioretinitisa, retinopatnia pigmentosa itd.).

Ovo izlaganje trebalo je da dade konturnu sliku najčešćih uzroka sljepila i većeg

oštećenja vida na našem području, radi čijeg sprečavanja 'treba da svi zajedno

poduzimamo već poznate i pronalazimo nove preventivne mjere.

LITERATURA

1. DOMINGUEZ, D. D.: Ann. ocl. 194: 597, 1961.

2. KLIEN, B. A.: Amer. J. Ophth. 55: 1179, 1963.

3. PODOS, St. M. et al.: Amer. J. Ophth. 62: 1039, 1966.

4. Von NORDEN G. K.: Amer. J. Ophth. 63: 238, 1967.

5. NORDMANN J.: Ann. ocul. 193: 17, 1960.

6. KECMANOVIĆ, Z.: Acta Ophth. iug. 3: 247, 1965.

7. HARRIS, D.: Amer. J. Ophth. 60: 91, 1965.

8. RADIAN, A. B. et al.: Ann. ocul. 199: 242, 1966.

9. STANKOVIĆ, Iv. — DERGANC: Acta Ophth. iug. 5: 71, 1967.

10. BANGERTER, A.: Dtsch. M. Wschr. 11: 475, 1967.

11. Kartoteka OOSS — Pula.

Maružin Vanda, telefonist u Poljoprivredno-industrijskom kombinatu u Umagu. U

Zagrebu je završila Birotehničku školu za slijepe. Progledala je zahvaljujući kontaktnim

lećama.

MATERIJALNI I SOCIJALNI POLOŽAJ SLIJEPIH

Defekt vida sam po sebi stvara u svakodnevnom životu različite probleme. Slijepe

su osobe u usporedbi s ostalim građanima u nepovoljnijem materijalnom i socijalnom

položaju. Prije svega zato što su njihovi prihodi manji, i to zbog više razloga, a rashodi su

isti, ili čak i veći u usporedbi s rashodima ostalih građana.

Među slijepim osobama na području Istre prevladavaju penzioneri (oko 35%), i to

uglavnom invalidski penzioneri. Zatim dolaze poljoprivrednici ili članovi njihovih

obitelji. Materijalni i socijalni položaj te kategorije građana svakako je nizak. Razlozi su

sasvim jasni: prihodi su smanjeni zbog smanjene radne sposobnosti. AH za tu kategoriju

građana još važnija je zdravstvena zaštita, koju oni po današnjim pozitivnim propisima

ne mogu ostvariti, a zdravstvena je zaštita toj kategoriji građana veoma potrebna jer nju

uglavnom sačinjavaju starije i boležljive osobe.

Posebnu kategoriju čine oni bez ikakvih stalnih prihoda, bez imovine i nesposobni

za rad. Postoji mogućnost da im općina dodijeli socijalnu pomoć ili ih smjesti u neku

socijalnu ustanovu. Nakon donošenja republičkog zakona o socijalnoj zaštiti (Narodne

novine br. 19/69) položaj te kategorije građana je poboljšan jer je barem n neki način

reguliran. Danas na području Istre ima 38 slijepih osoba korisnika socijalne pomoći.

Visina socijalne pomoći kreće se od 50 do 250 d mjesečno. Socijalna pomoć našim

slijepim članovima v. svim istarskim općinama varira između navedenih iznosa, dok

jedino na području općine Pula svi slijepi primaju najviši iznos, 250 dinara mjesečno.

Ipak u Zakonu (član 32) stoji da ta pomoć ne može biti niža od 100 d, u praksi se to

događa jer se u obzir uzimaju i drugi prihodi.

Da bi se slijepim invalidima nekako olakšao položaj i da bi se izjednačili s ostalim

građanima, pojedini propisi reguliraju njihovu zaštitu.

Cilj je socijalne politike u našoj socijalističkoj društvenoj zajednici da ublaži i

postepeno iz osnove likvidira sve nejednakosti koje su nekad postojale između invalidnih

i zdravih osoba. Radi toga njen je zadatak, da koristeći sve moguće načine i forme, svima

koji su zbog bilo kojih razloga sputani u svom životu omogući aktivno djelovanje u

društvenom životu. Slijepu osobu treba osposobiti da sama stvara materijalna dobra za

svoju egzistenciju i time doprinosi društvu. Time će joj se ujedno povratiti povjerenje u

sebe, u svoje snage i sposobnosti, osjetit će da je korisna ne samo sebi nego i društvu.

Zorica Ušić

Čeh Riti iz Labina organizacija Saveza slijepih ispunila je veliku želju — darovala joj je

tranzistor.

PRVI POKUŠAJ SNIMANJA STANJA U ORGANIZACIJI POTPUNO

USPIO

Na inicijativu tadašnjeg odbora Osnovne organizacije Saveza slijepih Istre i

posebno njegovog predsjednika Josipa Ušica, godine 1966. pristupilo se temeljitoj analizi

stanja i problematike unutar organizacije. Višegodišnja lutanja i traženja smjesta u

društvu relativno brojne organizacije slijepih, pored svih negativnih, donijela su i mnoga

pozitivna iskustva. Trebalo je da se svi nagomilani nedostaci i pozitivna iskustva u

redovima organizacije te problem njenog postavljanja prema vani sistematiziraju na

najbolji način na jednom mjestu, jer su dotadašnja iskustva pokazala da je lutanja bilo

dosta i da treba prijeći na sistematsko i postupno rješavanje godinama gomilanih

problema. Cilj tog poduhvata nije bio da se pojedini događaji, teškoće ili uspjesi samo

registriraju, već je trebalo da svi ti podaci posluže daljnjem unapređenju rada

organizacije i izradi perspektivnih planova rješavanja problema.

Veličina područja koje spada u djelokrug Općinskog odbora Saveza slijepih Pula,

brojnost članstva, starosna i socijalna struktura, problem zapošljavanja, školovanja,

stanovanja i drugo stajali su na putu realizacije ideje o izradi tako obimnog materijala, za

koji se sada može slobodno reći da predstavlja vrijedan dokument organizacije. Time se

ni u kom slučaju ne želi reći da je »analizom« obuhvaćeno sve, da je ona savršena. No

baš se na njezinim manjkavostima, koliko i na raspoloživom materijalu, može zasnivati

daljnja aktivnost onih faktora društva koji se brinu o stanju i problemima Saveza slijepih.

Iako manjkava, »analiza« je opravdala svrhu radi koje se pristupilo njenoj izradi.

Stvorena je osnova s koje se mogu činiti daljnji zahvati s manje truda i s daleko većim

uspjesima. Daljnju razradu, pa i eventualna studioznija ispitivanja stanja u organizaciji,

bit će daleko lakše efikasnije i temeljitije provesti.

Tom »analizom« obuhvaćena su najosjetljivija pitanja, na koja su dati dosta

interesantni odgovori. Pored tekstualnog dijela »analiza« sadrži i 19 tabela, kojima su

obuhvaćeni podaci, počevši od brojnog stanja do podataka iz kojih proizlazi koji bi organ

trebalo da riješi pojedini konkretni slučaj.

Svrha ovog napisa nije u tome da ponavlja podatke iz »analize«, već da čitaocu

skrene pažnju .na najinteresantnije. To ne znači da i ostali podaci nisu interesantni, ali bi

njihovo nabrajanje samo zamaralo, a čitalac time ne bi dobio ništa.

Dana 30. IX 1966. na području Istre bilo je

a) muških 190 članova

b) ženskih 169 članova

Ukupno 359 članova

ili po općinama:

a) zajednica općina Buje, Umag

i Novigrad muških 10

ženskih 5

ukupno 15

b) Buzet 11 7 18

c) Labin 37 31 68

d) Pazin 25 19 44

e) Poreč 20 15 35

f) Pula 73 79 152

UKUPNO 190 169 359

Iz brojnog stanja vidi se da je veći broj slijepih invalida za prebivalište odabrao

uglavnom industrijski razvijenija mjesta na području Istre. Sada se može ustvrditi da je to

stanje pretrpjelo zapažene promjene, jer je nagli razvoj turističke privrede izbacio u prvi

plan ona mjesta koja su još tada bila zapostavljena. Može se očekivati da će se turistička

privreda i dalje razvijati 'istim tempom, što će, nadamo se, uvjetovati daljnju migraciju

slijepih. Inače, brojno stanje se iz godine u godinu mijenja. Netko dolazi, netko odlazi.

Ostaje, međutim, činjenica da bivši kotar Pula (sada Istra) zauzima drugo mjesto po broju

članova u Hrvatskoj, i to iza Zagreba. Koji su uzroci doprinijeli takvom stanju u to se

ovom prilikom nećemo upuštati. Spomenut ćemo samo dva podatka, koji su, po našem

mišljenju, interesantni.

Godine 1966. na području Istre živjelo je čak 35 članova SS starosne dobi između

jedne i dvadeset pet godina. Najbrojniji su oni članovi koji su prešli 60 godina života. Iz

ta dva podatka dade se zaključiti da uzroka zaista ima više.

Obrazovanje slijepih, a time i njihovo uključivanje u redove građana sposobnih za

privređivanje, bilo je oduvijek problem broj jedan. Nedostaci školskog i internatskog

prostora, pomanjkanje odgovarajućih udžbenika, otpor konzervativnih roditelja i okoline

bili su dugo vremena prepreka nastojanjima organizacije da se broj nepismenih svede na

najmanju moguću mjeru. Sa zadovoljstvom se može konstatirati da je na tom polju

organizacija izvojevala svoju najvredniju pobjedu. Danas gotovo i nema mladog člana SS

koji nije pismen, ili koji se trenutno ne nalazi na školovanju. Izuzetak su samo oni

članovi koji zbog drugih nedostataka zaista nisu sposobni pratiti nastavu u pojedinim

školama.

Stanje u godini 1966, mada nepotpuno (nisu anketirana 43 člana), bilo je ovakvo:

Visoka i viša stručna sprema 4 člana

Srednja stručna sprema 34 člana

Osnovna škola 151 član

Nepismeni 127 članova

Napori koji se čine na tom planu ukazuju da će problem nepismenosti u

organizaciji slijepih svakog dana sve više ne-stajati, što ne znači da će u potpunosti

nestati. U osnovnim, srednjim i školama za kvalificirane radnike godine 1966. bilo je

ukupno 19 članova. Svi su oni do sada završili školu, a jedan dio, koji nije nastavio

daljnje školovanje, radi u radnim organizacijama širom Istre.

Smatramo potrebnim istaći primjer Marija Terlevića i Đine Tončić, koji su 100%

slijepi. Teirlević trenutno studira na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i redovno polaže

ispite, dok Đina Tončić studira na Pedagoškoj akademiji u Puli, i od 15 ispita, koliko ih

je do sada položila, 14 ih je položila s odličnim i jedan s vrlo dobrim uspjehom. Ti podaci

idu u prilog tvrdnji da su i slijepi sposobni za najveće podvige i da se ni u čemu ne

razlikuju od onih koji vide.

Međutim, neka iskustva ukazuju da 'Slijepim invalidima ipak najviše odgovara

posao telefonista na kućnim centralama radnih organizacija. U vrijeme sastavljanja

»analize« 10 članova bilo je zaposleno na kućnim centralama, 2 u prosvjeti, 3 u

medicinskim ustanovama, a ostali u nekim drugim zanimanjima.

Pohvale i nagrade koje slijepi radnici dobivaju u radnim organizacijama dokazuju

da su naši članovi savjesni, vrijedni i disciplinirani radnici i da drugima služe za primjer.

Ovim podacima organizacija treba da se koristi u nastojanjima da svojim članovima

osigura odgovarajuće »mjesto i da od njih stvori korisne graditelje socijalističkog

društva.

Socijalna struktura članstva godine 1966. izgledala je ovako:

Djeca 15 članova

Đaci i intelektualci 18 članova

Radnici 20 članova

Zemljoradnici 23 člana

Penzioneri 147 članova

Ratni vojni invalidi 147 članova

Domaćice 47 članova

Uživaoci socijalne pomoći 45 članova

Zabrinjavajuće je visok broj uživalaca stalnih ili povremenih socijalnih pomoći

(45). Ako se ima na umu činjenicu da ti ljudi imaju i neki drugi fizički nedostatak ili da

boluju od neke neizlječive bolesti, onda bi toj kategoriji članova trebalo posvetiti daleko

više pažnje nego što je to činjeno do sada, mada je organizacija, iz svojih skromnih

financijskih sredstava, povremeno intervenirala u najkritičnijim slučajevima, što će u

granicama mogućnosti činiti i ubuduće.

I na kraju, valja spomenuti da je organizacija slijepih Pule jedna od najboljih

organizacija Istre, pa i izvan nje.

Napori ikoje organizacija ulaže i ozbiljnost kojom se prilazi pojedinim problemima

dovoljna su garancija da će sve teškoće biti savladane i da postojanje organizacije nikada

neće doći u pitanje, tim prije što je dosadašnjim rezultatima potpuno opravdala svoje

postojanje.

GRUPNI IZLETI — STALAN OBLIK REKREACIJE I KULTURNOG

UZDIZANJA ČLANSTVA

Od osnutka pa do današnjeg dana organizacija Saveza slijepih vodi stalnu brigu o

kulturnom uzdizanju svog članstva. Zbog toga i nije slučajno da Općinski odbor, pored

ostalih, ima i svoju stalnu komisiju za kulturno-prosvjetni rad. Osim obilaska najljepših

krajeva naše zemlje nekoliko puta organizirani su izleti u inozemstvo.

Dosadašnja iskustva govore da je to najbolji i najefikasniji oblik širenja horizonta znanja,

rekreacije i zbližavanja ljudi. Rijetke su organizacije čiji članovi žive na ovako velikom

području, a da se ipak tako dobro poznaju, da su tako bliski jedni drugima.

Prema podacima kojima sada raspolažemo u nekoliko posljednjih godina

organizirani su grupni izleti radi upoznavanja pojedinih historijski značajnih krajeva

zemlje te industrijskih i turistički razvijenih krajeva.

Split, Plitvička jezera, Petrova gora, Zagreb, Rogaška Slatina, Bled, Kranjska gora,

Krapinske toplice, Istarske toplice i mnoga usputna mjesta posjetili su naši članovi i sa

tih putovanja donijeli najljepše uspomene.

Interesantno je spomenuti i to da su članovi na masovnim sastancima sami

odlučivali koja će mjesta posjetiti, kada će ih posjetiti i o svim drugim detaljima

putovanja. Dakle, nitko im nije nametao svoju volju, a to se pokazalo ispravnim. Radi

ilustracije navest ćemo samo jedan primjer. Impresionirani onim što su prvi put vidjeli na

povijesnoj Petrovoj gori na Kordunu, svi do jednog glasali su da se partizanska bolnica

posjeti još jednom. I posjetili su je. Nitko im zbog toga nije prigovarao niti ih je odvraćao

od namjere.

Rezultati koji su postignuti takvom dosadašnjom praksom nameću obavezu da se

ona i dalje nastavi i da se pronalaze novi putovi, nova mjesta, nove mogućnosti za još

kvalitetnije i svestranije izlete.

S jednog izleta u Pazin

Ali sada kada su rezultati evidentirani, kada se otvaraju nove mogućnosti za

organiziranje grupnih izleta, zapažen je smanjen interes za takvu vrstu rekreacije i

kulturnog uzdizanja. Dok ranijih godina ponekad nisu bila dovoljna čak ni dva autobusa,

sada se ne može organizirati ni izlet jednim autobusom jer se ne prijavi dovoljan broj

putnika. Organizacija treba da otkrije uzroke takvom stanju, da ih ukloni te da i ubuduće

provodi tu aktivnost.

U ovom članku treba istaći još jedan značajan podatak. Naime, sve što je na tom

polju učinjeno, učinjeno je uz ogromnu pomoć pulskog poduzeća Lokalni saobraćaj,

njegovih organa upravljanja i rukovođenja. Da nije bilo te pomoći, sva nastojanja

organizacije bila bi propala, ili bi planovi bili izvršena u daleko manjem obimu nego što

jesu, a možda i nikako. Kada je bio u pitanju grupni izlet članova SS Pula, na

raspolaganje su stavljeni najmoderniji autobusi, a ako ih nije bilo, zbog angažiranosti na

drugoj strani, rukovodioci poduzeća pronalazili su najbolja i najprikladnija rješenja.

No, to nije i jedini oblik pomoći koju ova radna organizacija pruža slijepim

invalidima. Svima je, naime, poznato da slijepi, kao i svi ostali građani, moraju da se

kreću po gradu, da idu na radna mjesta, prijateljima, poznanicima i si. Nevolja je u tome

što su im potrebni i pratioci. Već niz godina organi upravljanja ove radne organizacije

donose odluke da se slijepim invalidima i njihovim pratiocima omogući besplatan

prijevoz na svim gradskim prugama. Uvjereni smo da takvi oblici pomoći slijepima od

strane poduzeća Lokalni saobraćaj u Puli neće izostati ni narednih godina, na čemu će

tom radnom kolektivu svi članovi organizacije slijepih biti zahvalni.

UKAZANO GOSTOPRIMSTVO

Grupa slijepih iz Čehoslovačke u posjeti našoj organizaciji

Lijep primjer suradnje organizacija je i ova posjeta grupe slijepih iz Čehoslovačke.

Oni su nakon boravka u Kopru, u ljeto 1966. godine, posjetili i organizaciju slijepih u

Puli.

Gosti su se upoznali s kulturno-historijskim znamenitostima grada. Josip Ušić,

Mirko Krivić, Ante Ušić i Edo Žufić u ime naše organizacije vodili su s gostima

drugarske i prijateljske razgovore. Tom prilikom su se naši članovi upoznali

provođenjem zaštite i rehabilitacije slijepih u Čehoslovačkoj. Tako npr. slijepi u ovoj

prijateljskoj zemlji uživaju određene beneficije od države, a za osposobljavanje i

zapošljavanje otvorene su posebne zaštitne radionice. Kod njih je znatno manji broj

telefonista, pa slijepi u Čehoslovačkoj rade u posebnim radionicama.

Oduševljeni prijemom na koji su naišli gosti iz Čehoslovačke napustili su Pulu

obogaćeni saznanjem da ovdje postoji organizacija koja brine o svakom svom članu, što

se može istaći kao primjer rada organizacije.

Na rastanku su uslijedili pozivi za uzvratnu posjetu, za buduću suradnju

prijateljskih organizacija.

SUSRETI

Već punih 12 godina obavlja značajan posao, staložen, raspoložen i uvijek

spreman da pomogne, a pogotovo svojih učenicima. Takav je od prvih dana službovanja.

Danas već s bogatim iskustvom, slijepi profesor Miloš Rajšić obavlja odgovoran i složen

nastavnički posao.

Rođen je 1928. u Starom Selu nedaleko od Topuskog, gradića poznatog iz historije

NOB-a. Miloš je četvrto dijete, najmlađi sin siromašnih roditelja zemljoradnika. Mali je

Miloš kao živahno i bistro dijete zapažen u svojoj okolini. Vida se uopće ne sjeća. Zna

samo to da je šarlah ostavio teške posljedice. Kada je dječak stigao u bolnicu, bilo je

prekasno. Liječnici su samo mogli konstatirati da je vid izgubljen. Bio je to težak udarac

za Miloševe roditelje, dok je dječak rastao s puno vedrine i životne radosti intenzivnije

razvijajući ostala čula. Već sa šest i po godina odlazi u Specijalni zavod za slijepe u

Zagrebu. U Ilici 83 ostaje do pred rat i okupaciju naše zemlje, kada odlazi roditeljima u

rodno selo. No i tamo bjesni okupator i njegove sluge. Neprijatelj ruši kuću, pali selo, pa

Miloševa porodica prelazi na oslobođeni teritorij. Borci prihvaćaju Miloša s mnogo

razumijevanja i ljubavi, pružaju mu zaštitu. Miloš se aktivno uključuje u rad omladinskih

organizacija dajući svoj prilog borbi za oslobođenje naše zemlje. Hvale vrijedne su akcije

u kojima je učestvovao omladinac bez vida, koji postaje uzor mnogim drugim

omladincima. Potiče ih da s još više energije rade za stvar NOB-a. često je prelazio s

jednog oslobođenog teritorija na drugi. Godine 1946. došao je u oslobođeni Zagreb i

upisao se u Gimnaziju »Maršal Tito«, koju su pohađali brojni mladići, aktivni učesnici

NOB-a. U rekordnom je vremenu polagao ispite, tako da je u jednoj godini završavao dva

razreda. Gimnaziju je završio s odličnim uspjehom, što je još jedan dokaz upornosti i

radinosti mladića koji će nastaviti školovanje i steći diplomu akademski obrazovanog

građanina. Sve je to Miloš Rajšić postigao zahvaljujući svojoj ljubavi prema knjizi,

glavnoj preokupaciji od najranije mladosti.

Već nakon jednogodišnjeg rada u prosvjetnoj struci slijepi profesor polaže i

državni stručni ispit, još jednom potvrđuje svoju 'marljivost, sposobnost i privrženost

svom pozivu. Kada govori o djetinjstvu i školovanju, ne zaboravlja da istakne ulogu

Saveza slijepih, organizacije koja mu je pomogla da doživi punu afirmaciju. Uz pomoć i

na prijedlog ove organizacije došao je da radi u Istru, gdje je proveo decenij plodnog

rada.

Organizacija mu je pomogla, ali i on vraća dug organizaciji. Vršio je funkciju

predsjednika Saveza slijepih Hrvatske, a i predsjednika Saveza slijepih u Puli. I danas je

aktivan u radu organizacije, osobito u realizaciji zadataka kulturno-prosvjetnog rada.

U svom kolektivu, u Mješovitoj školi učenika u privredi u Puli zadužen je za rad s

omladinom. »Tu je on u svom fahu,« rekao nam je u razgovoru drug Mijo Posavec,

direktor škole. Predaje povijest i društveno uređenje SFRJ. Ima pun fond sati, poznaje

svakog učenika, prilazi im s ljubavi, ljudski. Kod učenika je razvio osjećaj odgovornosti

prema zadacima, korektan odnos prema nastavniku (nema šaptanja, korištenja bilježnica

za vrijeme provjeravanja, prepisivanja i si.).

U zbornici njegove škole čuli smo da je uzoran kolega i suradnik. Kad se izmjenjuju

iskustva o nastavi ili rješavaju problemi učenika, rado ga konzultiraju, traže njegovo

mišljenje. Aktivan je također i u društveno-političkom životu svoje škole. Dvije škole su

ga izabrale za delegata na Općinskoj partijskoj konferenciji, što dokazuje kakvo je

povjerenje stekao među kolegama.

Nasuprot mišljenju po kojem slijepi ne mogu raditi u nastavi, Miloš Rajšić je

pokazao ne samo da se može prihvatiti te dužnosti već da u radu može postići vrlo dobre

rezultate, tako da su učionice bez nepovjerenja otvorene eventualnim budućim slijepim

nastavnicima. Rajšić je svojim primjerom na tom području otvorio perspektivu daljnjeg

zapošljavanja slijepih koji se opredijele za nastavnički poziv.

Posjetili smo slijepog profesora i u njegovu domu i zatekli ga među članovima porodice u

dvosobnom stanu u novogradnji, što mu ga je dodijelila njegova radna zajednica.

Primjer profesora Rajšića još jednom potvrđuje da se slijepe osobe, uz ličnu borbu

i pomoć svoje organizacije, mogu ravnopravno s videćim osobama uključiti u tokove

životne svakidašnjice, postizati uspjeh i društveno priznanje.

Želimo mu na kraju još mnogo godina plodnog rada!

Posljednje putovanje pomorca koji je osam godina proveo na moru, da bi kao oficir stroja

M/B »Trebinje« doplovio u luku iz koje se nikad više neće vratiti na more. Život je

nastavio u krugu porodice, bez plavih prostranstava jer je savjesno vršeći svoju dužnost

oslijepio.

Bruno Griparić često je u djetinjstvu s užitkom promatrao prekooceanske brodove

usidrene u riječkoj luci i sanjao o tome kako će i on jednog dana zaploviti pučinom,

vidjeti mnoge luke, upoznati razine krajeve i narode. Uspješno je završio Srednju

pomorsku školu u Bakru, a kasnije Višu pomorsku u Rijeci. Želja iz djetinjstva mu se,

dakle, ostvarila.

Plovio je brodovima »Jugolinije«. Nizala su se putovanja, naporna i zanimljiva.

Mladi pomorski časnik bio je sretan. Osam godina radnog staža u struci bilo je dovoljno

da stekne iskustvo, da savlada tehniku, upozna detalje stroja. O svemu što je vezano uz

brodske uređaje Bruno Griparić priča i danas s mnogo topline i ljubavi. Volio je on svoj

brod, volio je drugove s kojima je često u slobodnim časovima, u nekoj dalekoj luci ili na

pučini daleko od domovine, slušao vijesti iz domovine, emisiju za pomorce.

Veza sa zemljom, slušanje radija, pomagala lim je da lakše dočekaju dan povratka,

dan susreta s rodbinom. Na žalost, jedan je povratak motornog broda »Trebinje« za prvog

oficira stroja bio sudbonosan. Umjesto uobičajenog veselja, koje obuzima mornare kada

im brod kreće prema domovini, na tom je povratku zavladala tuga.

Izuzetno hladna siječanjska noć godine 1963. »Trebinje« je usidreno u njujorškoj

luci. Prvi oficir stroja upisuje u brodski dnevnik da su se smrzli cjevovodi i raspoređuje

ljude na posao. Sebi je ostavio najodgovorniji dio posla. Trebalo je zaštititi 80-tonski

teretni tank kojim se prevozi biljno ulje. Jer ako na njemu dođe do kvara, kontrola Lloyd

registra ne bi dozvolila ukrcavanje tereta. Da bi spriječio oštećenje, Bruno Griparić vario

je veliku površinu tanka. Sati su prolazili, a on kao da je zaboravio na vrijeme. Sav

posvećen poslu na zaleđenoj površini, Bruno se ukočio. Ne zna kako se našao u brodskoj

kabini. Ukrcavanje tereta u njujorškoj luci odgođeno je zbog zime, pa je »Trebinje«

krenulo prema lukama Južne Amerike.

Za vrijeme plovidbe u dva je navrata tražena liječnička intervencija. Bilo je to u

Casablanci i u talijanskoj luci Savoni. Od sumaglica do visokog postotka gubitka vida put

nije bio dug. Posljednji pokušaj da mu se povrati vid uslijedio je kad je Bruno Griparić

upućen u Zagreb na Neurokirurgiju pri Medicinskoj klinici. Pošao je pun nade i

optimizma, ali je poslije operacije postao svjestan da više neće vidjeti morske valove,

doživjeti novu luku. A mnoge su ostale nedoživljene!

Nije preostalo drugo nego pomiriti se sa sudbinom. Dobio je rješenje komisije za

invalidsku mirovinu. Tražio je da mu se omogući prekvalifikacija, da radi. No, do danas,

na žalost, uzalud. Bruno je čovjek u punoj snazi. Omogućiti mu da se prekvalificira i

zaposli značilo bi učiniti zadovoljnim čovjeka koji ima dvoje djece i ženu koja nije u

radnom odnosu.

»Jadrolinija« ima mnogo razumijevanja za svog bivšeg člana. Svake godine sjeti se

Bruna i njegovih sinova, kojima uputi financijsku pomoć za školovanje. Organizacija

Saveza slijepili u Puli najozbiljnije nastoji riješiti taj i za nju važan zadatak. Bruno

Griparić aktivan je član organizacije, biran je za odbornika. Nada se da će mu ta

aktivnost pomoći u rješavanju problema koji ga muči.

Moramo vjerovati da će obostrana nastojanja i želje biti ostvarene. To je društvena

i ljudska obaveza prema nesebičnom čovjeku, koji je u ovu situaciju doveden jer je više

nego savjesno vršio svoju dužnost na M/B «Trebinje».

Ljubičić Silvana, vrijedan daktilograf na radu u Općinskoj skupštini u Rovinju. Završila

je četverogodišnju Birotehničku školu za slijepe u Zagrebu.

Žudih Marija, telefonist u »Siporexu« - Pula, završila je Birotehničku školu u Zagrebu.

Žagrić Albino, nekadašnji vozač u Istarskim ugljenokopima Raša, nakon prekvalifikacije

u Zavodu za odrasle slijepe u Osijeku radi kao telefonist u »Prvomajskoj« u Krapnju.

Želio bi raditi u Puli, gdje ne bi bio jedini slijepi radnik.

Ranogajac Antonija iz Našica zaposlena je u Ugostiteljskom poduzeću »Veruda«. Njeno

zaposlenje uslijedilo je zahvaljujući pomoći pulske organizacije drugim organizacijama

u Republici.

Prenc Željko, telefonist u Općinskoj skupštini Pazina. Vid mu se popravio, pa više nije

redovan član organizacije, uz čiju je pomoć završio Birotehničku školu u Zagrebu.

Slobodno vrijeme provodi uz harmoniku.

Pokrajac Anton, telefonist u Istarskim boksitima u Rovinju.

Mikoli-Soršan Marija završila je Birotehničku školu u Zagrebu. Vezana je za

organizaciju SS, rado je posjećuje kad god joj je to moguće. Zaposlena je u Tvornici

cementa u Umagu.

SAMO PREKO SVOJE ORGANIZACIJE VIDI SVIJET U KOJEM

ŽIVI

Mišura Andrija rođen je prije 37 godina na području općine Šibenik. Mlad, zdrav i

odlično građen, potražio je egzistenciju u rudniku ugljena u Raši. Kao

osamnaestogodišnjak prihvatio se teškog rudarskog posla i bio zadovoljan sve do godine

1953, kada je doživio nesreću na radu. Teško povrijeđena glava i kičma izazvale su teške

posljedice. Postepeno je počeo gubiti vid, da bi mu u kratkom vremenu ostatak vida bio

sveden na manje od 10%. Dakle, u cvijetu mladosti drugu Mišuri navukao se mrak na

oči. Da li je tragedija, izuzev smrti, mogla da bude veća? Nije. No, mladi Mišura ne

očajava. Teško mu pada odlazak u invalidsku mirovinu, ali u tom trenutku drugog izbora

nije bilo. Ne miruje on kao mnogi drugi umirovljenici.

Traži posao koji i s ostatkom vida može uspješno obavljati. Zahvaljujući

razumijevanju svog ranijeg radnog kolektiva, nakon četiri godine »mirovanja« ponovno

se vraća među svoje stare drugove, ali ne kao kopač, već kao garderobijer rudnika.

Od tada pa sve do danas s uspjehom i na opće zadovoljstvo obavlja ovaj težak i

odgovoran posao. Njegovi drugovi, organi upravljanja i rukovođenja pokazuju puno

razumijevanja kad god je u pitanju neki problem druga Mišure. Iako ima ženu i troje

djece i osobni dohodak nešto viši od 1 000 n.d, kaže da mu je dobro i da mu ništa ne

nedostaje.

O organizaciji slijepih, čiji je član od prvog dana gubitka vida, Mišura ima najbolje

mišljenje. Samo organizacija je spona između njega i svijeta koji gotovo i ne vidi.

Principi rada i aktivnosti organizacije, po mišljenju druga Mišure, postavljeni su tako da

na najbolji način mogu zadovoljavati potrebe članova i treba učiniti sve da ne dođe ni do

kakvih organizacionih promjena. U interesu je svakog savjesnog člana da učini sve što je

u njegovoj moći kako bi organizacija uspješno djelovala i kako bi se i dalje društveno

afirmirala. To je jedini način da bi se slijepi uspješno uključili u normalne tokove života.

Za uspjehe koje svaki slijepi postiže u svakom pogledu najzaslužnija je organizacija.

PRIMJER BRIGE ORGANIZACIJE U VEZI S RJEŠAVANJEM

STAMBENIH PROBLEMA SLIJEPIH

Dante Vižentin živi sa svojom porodicom u malom istarskom mjestu Taru,

nedaleko od Poreča. Do nesreće u kojoj je potpuno izgubio vid radio je i radom

osiguravao egzistenciju. U slobodno vrijeme održavao je svoju trošnu kućicu popravljao

je, uređivao i radovao se svakom novom poduhvatu. Nesreća na poslu zauvijek mu je

onemogućila da to i dalje čini sam. Brojna porodica mogla je skromno da živi od

mirovine, ali za bilo kakva ulaganja u kuću sredstava nije bilo. Drug Vižentin nije vidio,

ali je osjećao da njegova trošna kućica, kojoj se toliko radovao, u koju je uložio mnogo

svog truda, iz dana u dan sve više propada.

U pravi čas vidjela je to i organizacija slijepih, organizacija kojoj i Vižentin

pripada. Vidjela je, ali se sama nije mogla upustiti u skup poduhvat spašavanja kućice od

propadanja, u njeno

adaptiranje oradi stvaranja snošljivijih uvjeta stanovanja. No, time bitka nije bila

izgubljena, nije rečena posljednja riječ. Organizacija je iz svojih skromnih sredstava

najprije odvojila samo mali dio za izvođenje najnužnijih radova. To je bio samo početak,

početak koji je obećavao sretan ishod. Upornošću organizacije slučaj druga Vižentina

dospio je čak na dnevni red Općinske skupštine u Poreču. A kada je rasprava počela,

ishod se mogao naslutiti. Zar bi i moglo biti drugačije nego da Općinska skupština odobri

preostala sredstva, koja su bila znatna, da bi se Važentinova kuća iz ruševine pretvorila u

komforna stan, koji ni u čemu ne zaostaje za najsuvremenijim stanovima. Dok je kuća

propadala, zajedno s njom propadao je i drug Vižentin, propadao je jer nije mogao ništa

učiniti da spasi ono što je godinama ljubomorno njegovao.

A sada! Sada drug Vižentin ponosno šeta ispred svoje kuće, ponoseći se sobom,

svojom organizacijom, Općinskom skupštinom u Poreču. Ponosna je i organizacija,

ponosna je i Općinska skupština. Svi smo ponosni jer smo humanim gestom vratili

čovjeku vjeru u čovjeka, vratili mu vjeru u ovaj lijepi svijet, koji on, i na žalost, ne vidi.

Neka ovaj primjer posluži i u budućim nastojanjima, a zapisan je upravo radi toga

da se ne zaboravi.

PORTRETI NAŠIH TELEFONISTA

Zabilježila Emilija Miličević

ALDO KALEBIĆ, telefonist u »Elektroistri« u Puli

Bila je subota, 26. rujna 1970, kada sam dobila poziv da kao roditelj učenika

Muzičke škole »Ivan Matetić Ronjgov« prisustvujem svečanoj akademiji koju priređuje

poduzeće »Elektroistra« — Pula u čast 20-godišnjeg svoga rada.

Otišla sam u Dom Jugoslavenske narodne armije da prisustvujem prvom javnom nastupu

svoga djeteta, ni ne sluteći da ću među nagrađenima vidjeti vrijednog slijepog radnika

telefonistu Alda Kalebića. Gromki pljesak odjeknuo je kad je drug Aldo pozvan da primi

zasluženo priznanje i trajao je dok Aldo nije ponovno sjeo na svoje mjesto.

Druže Aldo, treba da Vam i lično čestitam, rekla sam sama sebi. Na zelenom stolu

telefonska manipulativna tablica i telefon za vanjske razgovore. Na prozorima zelene

zavjese, prostoriju zagrijava električni kamin. Tu sjedi Kalebić Aldo, posao obavlja

režijski, kada netko pozove.

Na tom radnom mjestu Aldo radi već deset godina i veoma je zadovoljan. Živi na

selu i čeka stan, koji će mu slijedeće godine osigurati radna organizacija.

— To mi je u prvom planu, a u drugom je naći djevojku. Znate, dok videći

mladići prvo nađu djevojku, pa stan, mi moramo obrnuto, stan pa djevojku.

Iz sela Šikići, tri i pol kilometara udaljenog od Pule, Alda prevozi brat svojim

kolima. Aldo voli raditi i ni za kakvu penziju ne bi dao svoj posao. Voli radni kontakt s

ljudima. Najviše posla ima ujutro, a kasnije već manje.

Aldo nema drugih aktivnosti, jer se poslije osmosatnog rada želi odmoriti i

prošetati, a ne ponovno u prostoriju. Ne odlazi u organizaciju slijepih zbog udaljenosti od

grada. Teško je, naime naći čovjeka koji bi ga dopratio. Smatra da će se sve izmijeniti

kad dobije stan.

— A kako ćete s hranom, druže Aldo?

— Neće biti problema, ja se moram držati riječi druga Tita »Pružite se koliko vani

je pokrivač dug.«

Na pitanje kojim se beneficijama koristi Aldo je odgovorio da se najviše koristi

besplatnim vožnjama na linijama Lokalnog saobraćaja.

Pomalo ga smeta što ljudi u prolazu često izgovaraju »vidiš on je slijep«. S

Aldovim vidom nije bilo u redu od rođenja. Desno mu je oko pet puta operirano — i

uništeno, dok je na lijevom postojao ostatak vida, vidio je samo ljudsku siluetu. Prije

četiri godine stanje se počelo pogoršavati i kad čovjek ima malo, i ono malo nestane,

onda treba za svaku sitnicu pitati drugoga. — Mogao sam ići igrati karte, a sada ni to.

Naš razgovor prekidaju često upadi drugih, svi traže podatke od Alda jer Aldo zna

napamet oko 400 telefonskih brojeva. Aldo je veoma zadovoljan u svojoj radnoj

organizaciji i zahvaljuje na pomoći koja mu je omogućila kontrolu kod dr. Čavke u

Sarajevu, da ne mora čekati pomoć Zavoda za socijalno osiguranje. Zato Aldo cijeni tu

pomoć i vraća svoj dug poštenim radom.

EDO ŽUFIĆ, telefonist na kućnoj centrali u Općinskoj skupštini

Edo nije nikada sam u svojoj sobi. Po svjetlu kreće se sam, a po mraku manje. Na

ruci mu je Brailleov sat koji ima od godine 1958, pa je već pomalo i ostario. Brailleovo

pismo drži pripremljeno u ladici, ako ustreba. Edo je prilično sredio svoj lični život, ima

zdravo muško dijete, koje se nasmije kad tata ne može naći izgubljenu igračku. Hvata ga

za ruku, koju stavlja na igračku s riječima: »Kako ne vidiš, tata?« Ostatak vida od 4% na

lijevo oko nije dovoljan da se nađe sinčićeva igračka. Edo ne nosi bijeli štap jer mu nije

potreban, ali se uvijek pita da li bi učenici Auto škole zaustavili kola kada bi ugledali

bijeli štap na kolniku. On nema magnetofon da bi mogao čitati zvučne knjige, ali redovito

čita časopis »Naš vjesnik«. Organizacija slijepih posjeduje nove knjige i on odlazi u

organizaciju jedanput tjedno, od 16 do 19 sati. Smatra da vanjski videći nisu baš aktivni u

radu organizacije.

Od beneficija kojima se slijepi koriste prilikom vožnje Edo se koristi uglavnom

samo onom na željeznica, kad odlazi do Pazina, odakle mu je supruga.

Edo ne vidi već 20 godina i sasvim je zaboravio što znači vidjeti normalno. On će

za Novu godinu dobiti nagradu od svoje radne organizacije i siguran je da drugovi neće

zaboraviti da za Edu treba drugačiji sat, sat sa 17 točkica.

ROMANO KONTOŠIĆ, telefonist u Tvornici cementa »Giulio Revelante« u Puli

Sjedi u minijaturnoj prostoriji pored svoje tablice, s tamnim naočalama. Razgovor

s drugom Romanom počeo je o sinu prvijencu. Rodio se na Novu 1970. godinu 15

minuta poslije pola noći. Već hoda, sve pozna i zove.

Veseljak Romano voli život iznad svega i sretan je što živi. Kuću je popravio,

vlastitu kuću, još je samo treba oličiti. »Mi moramo biti mudraci s malo,« kaže on.

Romano rijetko ide u organizaciju. Najviše voli držati svoje dijete i pomagati ženi.

»Nemam ništa ni protiv koga, ali neka greju koji mogu, ja ću rade gledati familiju.«

Romano redovito dobiva i čita časopis »Naš vjesnik«. Piše na stroju, jer tastaturu zna

napamet. Ne vođi evidenciju o razgovorima jer je biranje automatsko. Romano voli

viceve i šale. Pun je zgoda o Branislavu Nušiću. Svi koji ga posjete zadovoljni su

njegovim radom i nastupom. »Delat računi i živit kako treba,« to je Romanov moto.

Druže Romano, hvala na ugodnom razgovoru i sretan rođendan Vašem prvijencu.

MARČELO JEROMELA, telefonist u Službi društvenog knjigovodstva u Pula

Nije sam u sobi, s njim su videće kolegice, tako da pokoji slobodan trenutak može

razgovarati s njima. Tri vrijedna prsta na Marčelovoj lijevoj ruci kazuju sve. Dakle, ovdje

je život učinio svoje. Osjećaj samilosti, koji se i nehotice nameće pri susretu sa slijepim

čovjekom, ubrzo se gubi poslije promatranja načina, brzine i sposobnosti koju Marčelo

pokazuje pri radu.

Marčelo kaže da je njegov posao prilično lak (osam sati javlja se na pozive

stranaka i povezuje ih sa službama radnih organizacija). U Marčelovoj sobi čuju se pozivi

samo jedanput. Zvoni... I već odgovara, kao da je imao pripremljen odgovor. Uvijek

vedar, ugodne boje glasa.

Zbog te besprijekornosti na poslu nemojmo zaboraviti jedinu Marčelovu želju:

Brailleov stolni sat. »Treba mjeriti koliko minuta razgovor traje,« kaže Marčelo.

Savjestan je u radu i bilo bi mu neugodno da doživi primjedbu stranke zbog zakašnjenja

u uspostavljanju veze itd. Ti opipni relejni signali, umjesto svjetlosnih, Marčelov su alat i

zanat. Marčelo je veoma zadovoljan s drugovima na poslu, a sam ne može da kaže što

drugi misle o njemu. Mislim da je to jasno, jer se čovjek cijeni po tome koliko radi, a

Marčelo je veoma vrijedan.

Pred Marčelom je Brailleova tablica, koja se nikad ne istroši. Marčelo će svakom

laiku pokazati kako se piše na toj tablici. Piše od desna na lijevo, a čita od lijeva na

desno. Razgovore bilježi skraćenim pismom, skraćuje skupinu slova. Skraćeno pismo je

izradio profesor Košta Milanović. Marčelo ima i vlastite kratice za međumjesne i

međugradske razgovore. Njegov rad je sveobuhvatan, pa me interesiralo tko ga

zamjenjuje na radnom mjestu za vrijeme godišnjeg odmora. »Kolegice koje rade u

ekspediciji,« odgovorio je Marčelo, »iako ja njih ne mogu zamijeniti.«

— Sve razgovore što ih evidentiram izdiktiram kolegici, koja ih unese u knjižicu

razgovora i stranka uvijek ima pravo da provjeri.

Marčelo izjavljuje da telefonski razgovori nikad ne jenjavaju. Najviše posla ima oko

13,30 u dane kada se vrši isplata osobnih dohodaka.

SDK je radna organizacija koja vodi bruto--knjigo vodstvo radnih organizacija, devizno

poslovanje, blagajnu i platni promet, otvorene devizne račune privrednih organizacija.

Jedina Marčelova razonoda je izlazak s obitelji i ništa više. Otkada je stradao, kao

dijete od 10 godina, nije mogao prihvaćati igre u prostoru i drugovi su ga udaljavali.

— Igrao sam šah, a nije bilo napretka, nisam ulazio u tajne rješavanja šahovskih

problema.

Marčelo čita i zvučne članke iz časopisa »Izbor« jer je zvuk prikladniji i traži

manje napora nego čitanje Brailleova pisma. Ali i pored toga, Marčelo smatra da, ma

koliko tehnika napredovala, ništa neće moći zamijeniti Brailleovo pismo kao što ni

videćima ništa neće zamijeniti crno-bijelu tehniku pisanja, klasičnu knjigu. Knjiga se

može čitati usporeno, brzo, može se stati, a kod uređaja bi takav način čitanja izazvao

dekoncentraciju.

Na ozvučenom tisku Marčelo je pročitao »Bijelu ženu«, a na Brailleovu tisku

»Zlatarevo zlato«, »Put u visoko društvo«, »Seljačku bunu« i Tolsto-jev »Hljeb«. Na

ozvučenom tisku želio bi pročitati Turgenjeve »Proljetne vode«. Još jednu želju ima

Marčelo: da izlaze godišnji dodatni katalozi izdanja štampanih Brailleoivim pismom.

— Imamo malih poteškoća pri potraživanju ozvučenih knjiga iz Savezne biblioteke.

Naime, kako je mnogo interesenata, odnosno vlasnika magnetofona, oni nam pošalju bilo

koju knjigu, koju smo mi možda već pročitali, pa se javljaju nepotrebne poteškoće.

Naš razgovor je prekinula djevojčica Nives, koja je ušla da traži mamu. Marčelova

tri prsta već su držala slušalicu da joj je pozove. Marčelo je bio kratak, ali ljubazan. Iz tih

nekoliko oskudnih riječi izbijalo je vedro raspoloženje radnika. »Mi smo veoma upadljivi

kao invalidi, još ako smo grubi, što onda?«

Marčelo je zadovoljan plaćom, ali ga muči pitanje kvalifikacije, koje još nije

riješeno za sve telefoniste.

— PTT radnici u pošti dobiju kvalifikaciju, a mi ne možemo obavljati nikakav

drugi posao nego biti telefonisti. Mi želimo da nam se prizna kvalifikacija. Mi imamo

školu i svjedodžbu, a radna organizacija to ne može priznati ako nema odobrenje od

centrale matične organizacije.

— Svi ćemo pročitati Vaše želje, misliti o Vašoj brzini zapamčivanja telefonskih

brojeva, priželjkivati Vašu ekspeditivnost i učiniti sve što se može.

Marčelo je pozivan u organizaciju. Dugo je bio član odbora organizacije i redovno ju je

posjećivao. Otkada se zaposlio godine 1958, to mu je otežano zbog pomanjkanja

pratioca.

BLAŽ FONOVIĆ, telefonist na glavnoj centrali Ugostiteljskog poduzeća »Veruda« na

Zlatnim stijenama

Da bi me ohrabrio, Blaž je počeo razgovor: »Čovjek ne smije nikada izgubiti

povjerenje u sebe.«

Blaž se prekvalificirao. Da to nije učinio, bio bi sasvim izgubio vid. Predlagali su

mu da se penzionira, ali to nije prihvatio. Prekvalifikacija je bila sretnije rješenje. Tada je

čuo riječi koje neće nikada zaboraviti: »Hvala što otvaraš put da se i drugi slijepi mogu

zapošljavati.«

Blaž je bio i u školi za rehabilitaciju slijepe i kratko vidne omladine u Osijeku.

Više ne upotrebljava Brailleovo pismo, ali uvijek strepi da ne izgubi to malo vida. S

pomoću magnetofona čita zvučne knjige, govori talijanski i njemački jezik, čudno koliki

je entuzijazam u tom čovjeku! Nikada ne prestaje raditi, misliti i učiti. Presnimio je

engleske vježbe po sistemu ASSIMIL i dva mjeseca uporno učio, dok nije počeo graditi

kuću. Nada se da će naučiti ono što mu je neophodno prije nego završi kuću.

Blaž se autom poduzeća prevozi do radnog mjesta i natrag. Ako ide sam, teže se

orijentira, pa nosi bijeli štap. Blaž ima previše povjerenja u svoj ostatak vida, pa se

dogodi da udari u saobraćajni znak. Glava mu je sva išarana od udaraca. Njegov stalni

pratilac je njegova drugarica, koja je u stalnoj brizi za Blaža, koji, kako ona kaže, vjeruje

da vidi više nego što vidi. Blaž osjeća tu brigu svoje drugarice, ona nikamo ne ide bez

njega. Otkada je u braku, nije išla u kino, a televizor su zapečatili jer im je mjesečna

pretplata preskupa. Možda bi bilo neophodno potaknuti pitanje besplatnog slušanja

televizije za slijepe. I Blaževa djeca rado gledaju emisiju »Hajde da rastemo« kao i sva

druga djeca. Primanja slijepih radnika su strogo ograničena na plaću, dok videći zarade i

honorarno. Želji da završi kuću i odgoji zdravu djecu, kojima će putokaz davati slijepi

otac, koji poštenim radom želi osigurati ugodan život. Blaž se razbolio i pozvan je u

bolnicu radi liječenja. Poželimo mu brzo ozdravljenje, zdravlje i napredak djece i

završetak gradnje kuće.

MARIJA BREČEVIĆ, telefonistica u Istarskoj banci u Puli

Na ovom radnom mjestu radi od 17. III 1969. Jednogodišnju školu za telefoniste

završila je u Osijeku, a školovala ju je općina Poreč. Marija na vanjske pozive daje vezu s

kancelarijama, ali ne sluša razgovore jer, pomalo u šali, kaže da bi je releji izdali.

Marija radi u lijepoj svijetloj prostoriji. Sve telefonske brojeve zna napamet i ne

služi se imenikom.

Čita crni tisak, ne nosi štap ni naočale, sama kuha i kupuje. Stanuje privatno sa

svojom slijepom kolegicom. Redovito posjećuje organizaciju slijepih i ne treba vodiča.

Voli ples i odlazi u Talijanski klub kulture.

Marija se rodila slijepa. I majka joj je slijepa i član je organizacije Saveza slijepih. Stanje

Marijina vida (8%) nije se mijenjalo od rođenja.

Bilježi olovkom privatne razgovore te evidenciju predaje knjigovodstvu. Trajanje

razgovora prati s pomoću Brailleova sata a završetak razgovora joj pokazuje relej.

U utorak u 13,30 sati Marija odlazi iz Banke nešto ranije nego u ostale dane. Bez

bijelog štapa i nečije pomoći ide kupiti namirnice i spremiti obrok za taj dan.

ANTON TERLEVIĆ, telefonist u Veletrgovačkom poduzeću »Istra«

Najmlađi slijepi radnik, slijep od rođenja sedamnaestogodišnji Anton završio je

dvogodišnju školu za telefoniste, a radno mjesto ga je čekalo, zahvaljujući organizaciji.

Anton je najmlađi, ali sam bez ičije naredbe vodi evidenciju telefonskih razgovora,

»za svaki slučaj,« kako kaže, »radi dokumentacije«.

Godine 1967, kada se krizmao, dobio je na poklon od kuma Brailleov sat. Taj dar

iz Pariza dobro čuva jer mu je neophodno potreban.

Antonovi roditelji žive u selu Seflini kod Poreča, a on stanuje u Puli kod tete, koja

mu je vjeran pratilac. Podstrek i volju za Život Antonu daju i dva starija slijepa brata, koji

su veoma vrijedni. Jedan studira hrvatsku književnost i njemački, a drugi je fizioterapeut

u Istarskim toplicama.

Anton je danas zabilježio dvadeset međumjesnih razgovora, pa ga je to navelo da

poželi Brailleovu pisaću mašinu, kojom bi bilježio i sa koje bi kolegama u knjigovodstvu

diktirao zapisane razgovore.

Do radnog mjesta prevozi se autobusom radne organizacije uz svakodnevnu

pomoć svoje tete.

NA PODRUČJU ISTRE DJELUJE OSNOVNA ORGANIZACIJA SAVEZA

GLUHIH I DRUŠTVO ZA POMOĆ MENTALNO NEDOVOLJNO RAZVIJENIM

OSOBAMA.

ZA RJEŠAVANJE PROBLEMA OVIH DVIJU KATEGORIJA INVALIDNIH

OSOBA ZAINTERESIRAN JE ODBOR SAVEZA SLIJEPIH U PULI.

UZ POMOĆ I SURADNJU INVALIDSKIH ORGA NIZACIJA LAKŠE SE

RJEŠAVAJU ZAJEDNIČKI PROBLEMI REHABILITACIJE.

U NEVOLJI — RADOST

Bila sam djevojka, mlada, puna snage i poleta, volje i

radosti. Ni od čega nisam prezala. Ali jednog tmurnog i snježnog dana, rano kao i uvijek,

išla sam na posao vlakom jer mi je radno mjesto bilo udaljeno 20 km. Prilikom ulaska u

vlak nesretnim slučajem 100% izgubih vid. Odveli su me slijepu na Očnu kliniku u

Beograd. Bez nade bila sam tu skoro dvije godine. Uporni i humani liječnici nastavljahu

liječenje, koje mije bilo nimalo lako jer se radilo o ablaciji retine. No čudo se dogodilo:

nakon pete operacije ponovo ugledah sunce, ali ne i lica ljudi. Malo pomalo vraćao mi se

vid i odjednom — stao, a time su stale i moje nade u potpuno ozdravljenje. Ne bih mogla

reći da li mi je bilo teže kad sam posve izgubila vid ili kad sam se morala zauvijek

pomiriti sa sudbinom da mi se vratio u samo tako niskom procentu. Trebalo je mnogo

vremena i jake volje da bih se snašla i povratila od teške nevolje koja me zadesila. Bila

sam duševno klonula u strahu pred neizvjesnošću za svoju budućnost. Na moju sreću taj

je strah ubrzo nestao kad sam saznala da postoji organizacija Savez slijepih, kojoj sam se

i obratila za savjet i pomoć. Postala sam član te organizacije s velikim oduševljenjem jer

sam se osjetila preporođenom u društvu sebi ravnih drugova. Više nisam bila sama i bez

nade. Sretna sam jer mi je ta organizacija omogućila da se prekvalificiram iz zvanja

bolničarke u zvanje telefonistice i da tako dopunim radni staž potreban za invalidsku

mirovinu. Da toga nije bilo, bila bih morala čamiti u nekom staračkom domu. Zato vi koji

ne vidite i vi koji vidite malo, znajte da postoji organizacija Savez slijepih, kojoj se

možete obratiti u svojoj nevolji i tako doći do utjehe i pomoći, koja će vam biti pružena,

zahvaljujući ustrajnoj požrtvovnosti stručnjaka i nesebičnom zalaganju humanih ljudi

koji njome rukovode.

Štifanić Ugolina

NJEGOV PROBLEM

Šezdeset osmogodišnji slijepi financijski inspektor u mirovini, veoma vitalan, sa

svojim bijelim štapom svakodnevno provodi tri-četiri sata u šetnji.

Kada smo ga zapitali kako se osjeća, odgovorio je: »Teško pišem, teško dišem,

ništa ne vidim, a inače sam zdrav.«

Već dugo živite u Puli?

Točno je, već pune 23 godine. Tu sam stekao sva građanska prava. Volim ovaj

grad, veseli me njegov napredak, pogotovo kad se sjetim kako je izgledao prvih dana

nakon oslobođenja. Tada sam, kao i mnogi drugi, radio po cijele dane ne osvrćući se na

radno vrijeme. Nije tada bilo honorara za prekovremeni rad. Bio sam financijski

službenik, najprije u Gradiškom odboru, a kasnije u Općinskoj skupštini.

Što vas najviše smeta u kontaktu s drugim ljudima?

Po naravi sam prilično sjetan, te sam se stidio svog invaliditeta. Više volim da urni

netko zaviđa, nego da ime žali. Još nisam doživio da mi tko pomogne i da mi koliko-

toliko olakša život, osim Saveza slijepih. Evo vidite, i moj problem sa stanom. Na

temelju sudske presude morao sam iseliti iz stana u kojem sam godinama živio. Da je

stan koji mi je ponuđen u zamjenu uvjetan, ocijenila je komisija. Ja ga nisam vidio. A i

kako bih kad ne vidim!? Zamislite, u sudskom rješenju piše da sam vidio stan. Posjetiti

stan je jedno, a moći ga vidjeti nešto sasvim drugo. Kako to nekome nije jasno!?

Zbog čega vam sadašnji stan ne odgovara?

Nikako mi ne odgovara. To je visoko prizemlje, stan je u vrlo prometnoj ulici,

dnevna je soba okrenuta prema dvorištu u kojem su danas izgrađene garaže u visini mog

stana, tako da sav smrad i prašina idu izravno u taj moj nesretni stan, koji je ionako bez

zraka. Možete zamisliti što takav stan, takva situacija znači meni koji imam emfizam.

Želite li nešto poručiti sugrađanima?

Već sam Vam rekao da volim ovaj grad, ali bih isto tako vidio da u njemu doživim

što sam doživio u Zagrebu: kamo god sam se kretao sa svojini bijelim štapom, svatko, pa

i najmanje dijete, prišao bi mi i pitao: »Čiko, da Vas prevedem preko ceste?« Na žalost,

to sam u Puli doživio samo jednom, ali susretljivost nisu pokazali 'mještani. Bili su to

turisti, strani državljani. Vidjevši me sa bijelim štapom znali su da pred sobom imaju

slijepu osobu.

Znamo da ste se u mlađim danima viđali na kupanju prije i poslije sezone,

činite li to i sada?

Moj hobi je priroda. Volio sam planine, a u nedostatku planina more i kupanje, što

mi je potpuno zamijenilo raniji hobi. Kupao sam se cijele godine, a sada je to otpalo jer

nema tko da me vodi.

Sva moja veza sa svijetom i okolinom odvija se čulom sluha. Uz pomoć Saveza

slijepih uz povoljnu cijenu kupio sam magnetofon, imam radio i tranzistor, tako da sam

od jutra do sutra u toku događaja.

Molim da ne spominjete moje ime. Tko bude čitao, znat će o kome se radi. čitav

sam život proveo u sjeni i pozadini, nisam želio koristiti svoj invaliditet.

Općinski odbor Saveza slijepih u Puli 1960. godine

ZA 12 IZBORNIH MANDATA U PROTEKLIH 20 GODINA BIRANO

JE 58 ODBORNIKA

ORGANIZACIJA JE REDOVNO VRŠILA IZBOR NOVIH

ČLANOVA, ZAMJENJIVALA NEAKTIVNE ILI ONE KOJI

ZBOG DRUGIH RAZLOGA NISU MOGLI RADITI U

ODBORU ORGANIZACIJE

Evo nekoliko kraćih podataka o članovima odbora u proteklih 20 godina.

BANKOVIĆ MIHO, načelnik Odjela za narodno zdravlje i socijalnu zaštitu

NOK-a Pula, na osnivačkoj skupštini 22. II 1951. izabran je za člana odbora. Mnogo je

pomogao u prvim danima, pri prvim koracima organizacije. Dok nismo dobili svoju

prostoriju za rad organizacije, ustupio nam je svoje uredske prostorije i svojim

službenicima omogućio da se angažiraju i pruže nam pomoć u radu. Njegov mandat

odbornika trajao je godinu i 4 mjeseca.

BLAŠKOVIĆ JOSIP, bio je odbornik samo u jednom mandatom razdoblju, ,tj. od

30. VI 1956. do 14. IX 1957.

BREČEVIC MARIJA, odbornik od 14. VII 1963. do 26. X 1969. Dakle, punih

šest godina i tri mjeseca.

BRENKO IVAN, izabran je za odbornika na osnivačkoj skupštini 22. II 1951.

Iako već tada starija slijepa osoba, redovno je dolazio na sjednice, bio aktivan i davao

korisne prijedloge. Ukupan odbornički staž — 5 godina i 4 mjeseca.

BUJIĆ ANTON, izabran na osnivačkoj skupštini za člana odbora kao videći

predstavnik Organizacije ratnih vojnih invalida. U prvom mandatnom periodu bio je član

revizione komisije.

ČEPAK ANITA, kao videće lice prvi put izabrana za odbornika 30. VI 1956. i

drugi put 12. V 1958. Odbornički staž — pune dvije godine. Kao odbornik bila je aktivna

u radu na području Bujštine.

DE LEO KARMELO, za odbornika je izabran 14. VII 1963. Odbornički mandat

trajao mu je godinu i 4 mjeseca. Bio je na funkciji potpredsjednika odbora. Zahvalio se

na dužnosti i nakon kratkog vremena prestao raditi u organizaciji.

FRANKOVIĆ MARIO (iz Labina), prvi put izabran za odbornika 14. IX 1957.

Ukupan odbornički staž — 6 godina i 1 mjesec. U odboru je bio aktivan i savjesno

izvršavao zadatke organizacije na terenu općine Labin.

FERLIĆ JOSIP, prvi put izabran za odbornika 24. X 1965. Odbornički mu je staž

u dva mandatna razdoblja trajao dvije godine. Redovno je dolazio na sjednice odbora. Od

malih je riječi i konkretan u izvršavanju zadataka organizacije.

FINDERLE ANĐELO, bio je načelnik Odjela za narodno zdravlje i socijalnu

zaštitu NOG-a Pule. Za odbornika izabran na osnivačkoj skupštini. Uz njegovu pomoć

organizacija je dobila početni namještaj i prostorije u Ul. JNA br. 6. Odbornički mandat

trajao mu je godinu i 4 mjeseca.

FONOVIĆ BLAŽ, slijepi radnik iz Koromačnog. U odbor je izabran 24. X 1965.

Nakon rehabilitacije preselio u Pulu i radio kao telefonist. Odbornički staž trajao mu je

dvije godine.

FRIGANOVIĆ IVAN, kao odbornik izabran za potpredsjednika odbora od 14. IX

1957. do 12. V 1958. Za kratko vrijeme rada u organizaciji veoma se zalagao za

rješavanje financijskih problema i blagajničkog poslovanja. U tri izborna mandata, što

ukupno iznosi 5 godina i 9 mjeseci, bio je član revizione komisije.

GAŠPARINI IVANKA (iz Ceriona), prvi put izabrana za odbornika godine 1959.

Odbornički staž od tri godine i 9 mjeseci stekla je u tri mandata. Bila je aktivna i u radu

odbora, zalagala se prema svojim mogućnostima, jer joj je stan udaljen od Pule.

GRIPARIĆ BRUNO, prvi put izabran za odbornika u posljednjem mandatnom

roku, tj. 26. X 1969. Za vrijeme kratkotrajnog rada u odboru pokazao je svoju zrelost i

smisao za odborničke dužnosti, što je upravo potrebno ovoj organizaciji, to jest da u

odborima bude više sposobnih slijepih članova.

JEROMELA MARČELO, za odbornika izabran godine 1959. Ukupan

odbornički staž — 5 godina. Do skupštine godine 1965. bio je potpredsjednik. Za -

vrijeme trajanja mandata bio je aktivan član odbora. Povukao se iz rada u organizaciji

zbog problema vezanih uz dolaženje i na sjednice.

JUKIĆ LOVRO, prvi put biran za odbornika 5. VI 1956. Odbornički staž — 3

godine i 10 mjeseci. Zastupao je područje općine Poreč i bio aktivan u radu odbora za to

područje.

KAIN JOSIP, u ime socijalne zaštite općine Buzet za odbornika izabran 14. VII

1963. Odborni staž — 2 godine i 3 mjeseca.

KALAC MARICA, izabrana za odbornika 5. XII 1954. Odbornički staž — 2

godine i 9 mjeseci. Pogođena gubitkom vida, napustila učiteljsku školu i prestala raditi u

odboru Saveza slijepih u Puli.

KALČIĆ JOAKIM, slijepi radnik u Tvornici lokota, za odbornika u Savezu

slijepih izabran prvi put 18. XI 1953. Ukupan staž u odboru — 2 godine i 7 mjeseci. U

jednom mandatnom roku vršio je funkciju predsjednika odbora. Neko vrijeme bio je

predsjednik suda časti i na toj funkciji vrlo aktivan odbornik.

KAPURALIN PETRICA, za odbornika izabrana na osnivačkoj skupštini kao

videće lice, predstavnik Gradskog NO Pule. Vršila je dužnost blagajnika organizacije.

KATIČIĆ VIKTOR (iz Labina), za odbornika izabran 18. X 1959. Tri mandata

— odbornički staž šest godina.

KRESOJEVIĆ ANAMARIJA, kao videće lice izabrana na dužnost tajnika i u

organizaciji neprekidno od 1. I 1962. Uspješno i savjesno obavlja dužnost tajnika odbora.

KONTOŠIĆ ROMANO, za odbornika izabran godine 1956. Bio je odbornik u tri

mandatna roka. Godinu dana i četiri mjeseca bio je član revizione komisije. Ukupan

odbornički staž 5 godina i 4 mjeseca.

KRIVIĆ MIRKO, za odbornika prvi put izabran 24. X 1965. U drugom

mandatnom roku izabran za 'potpredsjednika odbora, a član revizione komisije bio je od

18. X 1959. do 29. X 1961. Odbornički staž — dvije godine i pet mjeseci.

MATOŠEVIĆ NEVIJA, za odbornika izabrana prvi put 22. X 1967. a u drugom

mandatnom roku izabrana za potpredsjednika odbora. Na dan proslave

dvadesetogodišnjice osnivanja organizacije imat će tri godine i pet mjeseci odborničkog

staža. Vrlo aktivan je član odbora.

MILAT ROKO, prvi put za odbornika izabran 30. VI 1956. Odbornički staž — 2

godine i 8 mjeseci.

MULINARIĆ ANĐELA, za odbornika izabrana na osnivačkoj skupštini 22. II

1951. Odbornički staž — godina i 4 mjeseca.

MURETA NADA, prvi put izabrana za odbornika godine 1956. Ukupan

odbornički staž — pet godina i četiri mjeseca.

ODONI ANTON, za odbornika izabran 22. X 1967. Ukupan odbornički staž — 3

godine i 5 mjeseci. Godinu i sedam mjeseci bio je potpredsjednik, a član revizione

komisije bio je od 24. X 1965. do 22. X 1967.

OSTOJIĆ MARIJA, odbornik — samo jedan izborni mandat, od 29. X 1961. do

14. VII 1963. Veoma korektna i zainteresirana za rješavanje problema slijepih.

PETROVIĆ RUŽA (umrla 24. VIII. 1958.) na osnivačkoj skupštini izabrana za

predsjednika odbora. Odbornički staž — 7 godina d 6 mjeseci. Slijepa žrtva fašističkog

terora i učesnik NOB-a. Vrlo aktivan član odbora. Nenadana smrt otela je iz sredine u

kojoj je bila vrlo cijenjena.

POKRAJAC ANTON, u odboru je bio od 22. X 1967. do 26. X 1969. Odbornički

staž — dvije godine.

POROPAT MARIJAN, za odbornika izabran 18. X 1959. Odbornički staž — 3

godine i 9 mjeseci. Aktivan član odbora za područje općine Rovinj.

RAJŠIĆ MILOŠ, na V redovnoj skupštini 5. VI 1956. izabran za predsjednika

odbora, i tu dužnost vršio do plenuma 12. V 1959, kada je razriješen dužnosti.

ROSANDA VERA, za odbornika 'kooptirana 27. III 1968. i redovno izabrana na

skupštini godine 1969. Na dan proslave 20-godišnjice organizacije ukupan odbornički

staž — tri godine. Aktivna je u radu organizacije, osobito sa starijim članovima.

RUBEŠA JURAJ, socijalni radnik, videće lice, izabran za odbornika kao

predstavnik službe socijalne zaštite kotara Pula. U dva mandatna raka ukupan odbornički

staž 3 godine i 6 mjeseci.

SMOJVER JELKA, za odbornika izabrana prvi put 24. VI 1952. U tri mandatna

roka odbornički staž — 4 godine. Neko vrijeme obavljala je administrativne i financijske

poslove u organizaciji.

ŠEPIĆ PETAR, kao predstavnik socijalne službe općine Pazin prvi put izabran za

odbornika 30. VI 1956. U dva mandatna roka odbornički staž — dvije godine.

ŠTIKOVIĆ JOSIP, za odbojnika izabran na osnivačkoj skupštini 22. II 1951.

Kao slijepo lice bio je odbornik godinu i četiri mjeseca.

TERLEVIĆ IVAN, za odbornika izabran 22. X 1967. Na

dan proslave 20 godišnjice osnivanja organizacije odbornički staž — 3 godine i 5

mjeseci.

TONČIĆ ĐINA, odbornik je u tri mandatom roka, s prekidom za vrijeme

školovanja. Na dan proslave 20-godišnjice odbornički staž — 5 godina i 7 'mjeseci.

TREPOV ĐURO, načelnik Odjela za narodno zdravlje i socijalnu zaštitu NOK

Pula, za odbornika izabran 5. XII 1954. Odbornički staž — godina dana, a godinu dana

bio je i član revizione komisije.

TURAK OLGA, kao videće lice izabrana je u odbor i postavljena za tajnika 1. XI

1957. Na toj je dužnosti ostala do odlaska u mirovinu, 31. XII 1961. Odbornički staž — 4

godine i 2 mjeseca.

TURCIĆ dr. PETAR, prvi put izabran za odbornika 29. X 1961, a bio je

odbornik i u daljnja četiri mandatna roka. Ukupan staž na dan proslave 20-godišnjice

osnivanja organizacije — 9 godina i 4 mjeseca. Prisustvo liječnika dr. Petra Turčića

značajan je prilog kvaliteti rada odbora.

URBAN FRANJO, socijalni radnik, izabran za odbornika 29. X 1961. kao videći

predstavnik socijalne službe kotara Pula. Odbornički staž — godina i devet mjeseci.

UŠIĆ JOSIP, na osnivačkoj skupštini 22. II 1951. izabran za odbornika i

postavljen na dužnost tajnika, kasnije izabran za potpredsjednika i predsjednika.

Odbornički staž — 20 godina,

UŠIĆ ANTON (umro 4.V.1968.), za odbornika izabran prvi put 14. IX 1957. Bio

na dužnosti potpredsjednika i tajnika. Ukupan odbornički staž — deset godina i šest

mjeseci.

UŠIĆ IVAN, na osnivačkoj skupštini izabran za predsjednika u prvom mandatnom

roku. Ukupan odbornički staž — 3 godine i 4 mjeseca.

VALKOVIĆ JOSIP, videće lice, predstavnik općine Ponika u prvom mandatnom

roku. Ukupan odbornički staž — 3 godine i 4 mjeseca.

VIŠKOVIĆ ŠTEFANIJA, za odbornika izabrana 14. VII 1963. Odbornički staž

— 2 godine d 3 mjeseca.

VITAS JOSIP, videća osoba, predstavnik službe socijalne zaštite NOG Pule,

izabran za člana odbora 5. XII 1954. Odbornički mandat — godina i sedam mjeseci.

VIVODA ĆIRIL (umro 6.II.1969), prvi put izabran za člana odbora 24. VI 1952.

Odbornički mandat — godina i pet mjeseci. Bio je i na dužnosti predsjednika Soda časti,

a u tri mandatna roka biran je i za člana revizione komisije.

VORKAPIĆ MIRJANA, kooptirana prvi put u odbor 27. III 1968. Odbornički

staž — godina i sedam mjeseci.

VRANČIĆ ANA, videći predstavnik službe socijalne zaštite općine Rovinj. Za

odbornika izabrana u posljednjem mandatnom roku 26. X 1969.

ZAKINJA NEVENKA, načelnik Odjela za narodno zdravlje i socijalnu zaštitu

NOO Pula, kao predstavnik službe socijalne zasitite u odbor izabrana 30. VI 1956.

Odbornički mandat — godina i tri mjeseca.

ZENZEROVIĆ ANTON, videće lice, predstavnik socijalne službe kotara Pula,

izabran na osnivačkoj skupštini. Mandat mu je trajao godinu i četiri mjeseca.

ŽUFIĆ EDO, slijepo lice, u tri mandatna roka član odbora. U jednom mandatnom

razdoblju vršio je funkciju potpredsjednika. Ukupan odbornički staž — 5 godina i 9

mjeseci. U jednom mandatnom razdoblju od dvije godine bio je član revizione komisije.

ŽUDETIĆ MARIJAN, za odbornika organizacije izabran 18. XI 1953. Ukupan

odbornički staž dvije godine i sedam mjeseci.

U toku dvadesetogodišnjeg postojanja organizacije članovi revizione komisije u

jednom, dva, a najviše su tri mandatna razdoblja bili su Mira Bolf, Rudolf Celić, Andoa

Cvitković, Jerko Dragičević, Hiniko Gužvan, Josip Iveša, Zorko Lju-bičić, Ana Pržiklas,

Irma Rosanda, Bogdan Stojnić i Ardea Urbinc.

Do sada je za odbornike bilo birano mnogo videćih osoba samo zbog njihova

utjecaja s obzirom na njihove društvene funkcije, zvanje i položaj. Mnogi od njih bili su

samo formalno prisutni u organizaciji. Da se to više ne bi događalo, ubuduće ćemo među

videćim birati pojedince bez obzira na njihove ostale društvene funkcije. Treba da biramo

humane videće građane koji imaju smisla i volje da pomažu u životu i radu članovima

Saveza. U obzir naročito može doći rodbina i članovi obitelji slijepih građana.

RATNI VOJNI INVALIDI I UČESNICI NOB-a ČLANOVI SAVEZA

SLIJEPIH

Svaki rat prouzrokuje ogromne 'materijalne štete i, što je mnogo bolnije, uništava

ljudske živote. A oni se ne mogu nadoknaditi!

Brojni su drugovi i drugarice 'koji su u burnim danima naše nedavne historije padali po

brdima, šumama ili dolinama, uz hirovite rijeke ili obalu morsku. Padali su širom zemlje,

boreći se, prkoseći.

Brojni su i oni koji su se vratili, ali —kao invalidi. Nije malen broj učesnika NOB-

a koji su oslijepili u toku borbe ili su kasnije izgubili vid, bilo od zadobivenih rana ili

kasnijih oboljenja.

Savez slijepih u Puli okuplja slijepe građane — ratne vojne invalide i učesnike

NOB-a, pomaže im da se lakše snađu u svakodnevnom životu, premda se o njima brinu i

boračke i invalidske organizacije.

Trideset članova SS Istre ratni su vojni invalidi i učesnici NOB-a. Donosimo

njihova imena. Neki od njih više nisu među živima. Savez slijepih sačuvat će ih u trajnoj

uspomeni. Kao i ratni vojni invalidi i učesnici NOB-a evidentirani su slijedeći članovi

naše organizacije:

Josip Blašković iz Šumbera 121, Ivan Brenko iz Pule, Ivan Brčić iz Balići kod

Umaga, Vjekoslav Celić iz Pule, De Leo Karmelo iz Pule, Giovanni Fianella iz Rovinja,

Josip Ferli iz Fuškulina, Anton Ivančić iz Tankovića kod Žminja, Grgo Jadreško iz

Jadreški, Lovro Jukić iz Vrsara, Tiho Janković iz Jankovići kod Pazina, Ivan Ligović iz

Flegi, Anđelo Kovačić iz Brkača, Petar Matejčić iz Pazina, Joakim Milotić iz Pazina,

Roko Milat iz Pule, Dinka Milatović iz Pule, Josip Matikio iz Pule, Ivan Oravić iz

Valture, Mate Paškvalić iz Vranja kod Lupoglava, Josip Pavlović iz Rafaeli, Anton

Peruško iz Pule, Ruža Petrović iz Rezanci, Blaž Radešić iz Valture, Eduard Tartikio iz

Galižane, Josip Udovičić iz Dračevca, Josip Ušiie iz Pule, Dinko Vlačić iz Labina, Josip

žudić iz Šišana i Josip Župičić iz Labina.

IN MEMORIAM

Pored mnogo radosti, uspjeha i zadovoljstva u životu organizacije bilo je i bolnih

trenutaka jer je zauvijek izgubila pojedine dobre i zaslužne drugove. Takav je bio i pok.

Ćiril Vivoda, Istranin koji je u odsudnim godinama fašističke vladavine u Istri učio naše

male Istrane da čitaju i pišu na materinjem jeziku.

Zbog toga i zbog njegovih zasluga za organizaciju slijepih u Puli ispraćaj druga na

njegov vječni počinak bio je težak i dirljiv. Tužno su odzvanjale oproštajne (riječi:

Dragi i voljeni naš Ćirile! S tugom u srcu i suznih očiju primili smo vijest da te je nemila

smrt otrgla od tvoje rodbine i prijatelja. Tvoj život, kroz koji su prošla dva strašna

svjetska rata, nije bio lak ni jednostavan.

Velike patnje ostavile su trag na tvom krhkom zdravlju, ali čovječnost i tvoje

moralne kvalitete ostale su primjerom do posljednjeg časa tvog života. Tvoja dobrota i

ljubav prema tvojoj obitelji, rodbini i prijateljima ostat će trajna uspomena u našim

srcima. Tebe će se dugo sjećati i mnoge generacije djece koje si upoznao s osnovnim

znanjem i pogledom na život. Ti si jedan od prvih učitelja koji su u našoj dragoj Istri

govorili i učili na svom materinjem hrvatskom jeziku, ne mareći za prijetnje i prezir

tuđinaca. Zato nam je težak i bolan rastanak s tobom.

Šaljući ti posljednji pozdrav riječi nam zastaju u grlu. Teško je gledati s koliko boli

i tuge se rastaju od tebe tvoja supruga, sin Bero, kći Zvezdana, zet Mato i snaha Stana,

unuci Jakica i Ljiljana i ostala rodbina i prijatelji. Predajemo te utrobi drage istarske

zemlje, koju si svim srcem volio. Neka i ovi visoki čempresi drže vječnu počasnu stražu,

a šum vjetra u granju oda posljednja pozdrav dobrom i dragom čovjeku, dobrom suprugu,

ocu i djedu. Lagana ti crna zemlja bila kao sjena ovih čempresa.

Slava dragom i dobrom čovjeku!

* * *

Prošle su već dvije godine otkada je opaka bolest i neumoljiva smrt otrgla iz naših

redova dugogodišnjeg člana i potpredsjednika Antona Ušića.

Izaslanik predsjednika Općinske skupštine Lula Radoičić, sekretar Socijalno-

zdravstvenog vijeća predaje odlikovanje drugu Anti Ušiću

Rijetko vrijedan i aktivan član, i rijetko vrijedan radnik na telefonskoj centrali u

Tvornici laboratorijskog stakla »Boris Kidrič« u Puli, drug Ušić je stekao mnogobrojne

prijatelje i drugove, koji su ga voljeli i poštivali. Osnovavši porodicu pokazao se dobrim

suprugom i nježnim ocem.

Velika mu je vrlina bila ta što je od starijih uvijek učio, a mlađima služio za

primjer kakav treba biti član SS, građanin, suprug, roditelj. Gdje god se zatekao u

društvu, bio je rado viđen jer je znao razveseliti i raspoložiti.

Teška bolest, koja je godinama nagrizala njegov organizam, prekinula je sve

životne planove, sve želje i htijenja. U 34. godini zauvijek je prestalo da kuca plemenito

srce roditelja, druga, prijatelja, ostavljajući svoje najbliže da za njim vječno tuguju, a

svoje drugove i prijatelje da ga se sjećaju.

Orden Tada sa srebrnim vijencem, kojim ga je odlikovao Predsjednik Republike,

dovoljno svjedoči o tome kakav je radnik bio pak. drug Ušić.

Članovima SS lik druga Antona Ušica ostat će u trajnoj uspomeni, a njegovim

radnim drugovima u sjećanju.

Neka je vječna slava i hvala drugu Antonu Ušiću!

OPHOĐENJE SA SLIJEPIMA

Često se događa da osobe koje vide nisu upućene kako treba saobraćati sa

slijepima. Uzrok tome jest što mnogi sa slijepima dosta rijetko stupaju u neposredni

kontakt, pa im u tom pogledu nedostaje potrebno iskustvo. Kako bi se izbjegli svi mogući

nesporazumi, preporuča se osobama koje vide da se u kontaktu sa slijepima pridržavaju

ovih uputa:

1. ODNOS PREMA SLIJEPOJ OSOBI

— Nemojte sažalijevati slijepu osobu. Sažalijevanje i razumijevanje nije isto. Prije

svega, slijepi se s pravom vrijeđaju kad ih žale, jer su kao ljudi ravnopravni s drugima, a

osim toga vašim se sažalijevanjem njihovo stanje ne može nimalo izmijeniti. I

prenaglašenu pažnju prema sebi slijepi može doživjeti kao odnos prema nemoćnome.

— Pomoć slijepome pri kretanju i u drugim prilikama pružajte samo onda kad je

to zaista potrebno. Činite to što je moguće neupadljivije i prirodnije. Imajte na umu da

slijepi može znatno više sam sebi pomoći nego što vi očekujete.

— Ne ocjenjujte sve slijepe podjednako. Oni se međusobno razlikuju kao i svi

ostali ljudi. Među njima ima onih s prosječnim sposobnostima, a ima i onih koji

posjeduju natprosječne, pa i ispod prosječne sposobnosti. Neki su od njih veoma

društveni, dok su drugi manje ili više skloni samoći; s jednima možete sklapati trajna

prijateljstva, dok su drugi u svojim odnosima prema ljudima suzdržljivi itd. Nemojte,

dakle, o svim slijepima suditi prema onome što vam se kod pojedine slijepe osobe sviđa

ili što vas od nje odbija. Zbog toga ne možete ni pristupiti svim slijepim jednako.

2. POMOĆ PRI KRETANJU

— Rastući gradski saobraćaj sve više otežava slijepima samostalno prelaženje

preko ulice. Zato pomoć koju im u tom pogledu pružaju oni koji vide postaje sve

značajnija za slijepe. U tom slučaju slijepome se možete jednostavno obratiti riječima:

»ŽELITE LI DA ZAJEDNO PREĐEMO ULICU?« Ako se dogodi da pojedini slijepi tu

vašu ponuđenu pomoć ne prihvati, neka vas to ne odvrati od daljnjeg pružanja takve

pomoći. Mnoge druge slijepe osobe takvu susretljivost rado će prihvatiti.

— Kad se nađete u situaciji da povedete slijepu osobu, onda će za nju biti

najprikladnije ako joj omogućite da vas uhvati pod ruku. Hodajte tako da ste uvijek

ispred nje najmanje pola koraka. To osobito vrijedi za silaženje i uzlaženje stepenicama

kao i za kretanje po opasnijim terenima.

— Kad se sa slijepom osobom približavate terenu gdje postoji mogućnost da se

ona spotakne upozorite je na to. Upozorite je uvijek kad počinju stepenice.

— U uskim prolazima, kao što su na primjer hodnici željezničkih vagona, obično

je za slijepog osobito prikladno da ide iza svoga pratioca. Pri tome se on može držati za

vašu unatrag zabačenu ruku, a može također da svoju ruku postavi na vaše rame ili da

vam lagano dodiruje leđa.

— Pri ulazu u željeznički vagon, automobil i druga vozila pokažite slijepome

ručicu kojom se otvaraju vrata ili koja služi za prihvaćanje.

3. OBRAĆANJE I RAZGOVOR

— Kad se približavate slijepoj osobi, javite joj se. Inače ona najčešće ne može

znati da ste to vi. Ako vam slijepi odmah ne prepozna glas, recite mu sami tko ste. I

uopće, nemojte nikada zaboraviti da na bilo koji način otkrijete svoju prisutnost. Ako ste

sa slijepim završili razgovor pa se želite udaljiti od njega, ponovo ga o tome obavijestite.

Kad to ne biste učinili, moglo bi se dogoditi da vam se on i dalje obraća, a vas tu više

nema. Ponekad bi se takav vaš postupak mogao protumačiti i kao zloupotreba sljepoće,

iako vam to nije bila namjera.

— Sa slijepom osobom razgovarajte direktno kao i sa svakom drugom. Tako

postupajte i onda kad se pored slijepe osobe nalazi njen pratilac. Nemojte se nikada

obraćati pratiocu u stvarima koje se tiču same slijepe osobe. Sa slijepim razgovarajte

sasvim prirodno. Ima, naime, ljudi koji u kontaktu sa slijepima govore suviše glasno i

uprošćeno kao da imaju pred sobom nagluhu ili umno zaostalu osobu.

4. U SOBI I ZA STOLOM

— Ako slijepa osoba u nepoznatoj sredini treba da sjedne, bit će dovoljno da

njenu ruku položite na naslon ili sjedalo stolice. Nemojte nastojati da je sami posadite na

stolicu, jer to nije podesan način.

— Kad slijepoj osobi pomažete da nađe neki predmet, nemojte se služiti

opisivanjem položaja toga predmeta kao na primjer: »ovdje je«, »eno ga tamo« itd.

Umjesto toga radije mu predmet sami pokažite. To možete učiniti ili tako da po predmetu

udarite i proizvedete zvuk ili šum, prema ikojemu se slijepi orijentira, ili pak možete

njegovu ruku jednostavno položiti na sam predmet.

— Vaša pomoć slijepoj osobi može biti potrebna i za stolom pri jelu. Pokažite joj

mjesto gdje se nalazi čaša s pićem, košarica s kruhom itd., a ako je potrebno, izrežite joj i

meso na tanjuru.

Kako se iz ovih nekoliko osnovnih uputa može razabrati, slijepi se najčešće

suočavaju s teškoćama tehničke naravi. Po tome se oni, u stvari, najviše razlikuju od ljudi

koji vide. U svemu ostalom slijepom čovjeku treba da se pristupa kao svakom drugom.

On opravdano želi da ga oni koji vide ne promatraju prvenstveno kao slijepoga nego kao

čovjeka koji je slijep.

(Tiflološki muzej Saveza slijepih Jugoslavije: »Slijepi«)

LOKALNA ŠTAMPA O NAMA

»Glas Istre« 15. III 1957.

RUŽA PETROVIĆ — GOST PULSKE DJECE

Male nožice tapkale su na mjestu. Čekali su je nestrpljivo. Pozvali su još neki dan.

Obećala je da će doći. Gdje je tako dugo? Svakom minutom raslo je nestrpljenje.

Uzbuđenje također.

Glavice, pokrivene pionirskim kapama, nadvirivale su se preko ograde — tko će

prvi ugledati automobil.

Konačno. Šofer je zaustavio kola ispred osmoljetke »Neven Kirac«. Došao je dragi

gost — Ruža Petrović . . . Zapljeskale su ručice, mnogo malih ruku. Doček su priredili

sami oni najmanji, koji su postali đaci tek ove godine.

Izašla je iz auta. Umjesto uzvika, umjesto radosti, djeca su zanijemila. Zaboravili

su pljesak. Uzdignute glave, blijeda, obučena u crno, sa maramom isto takve boje na

glavi, krenula je vođena ispod ruku, prema vratima škole. Ruža Petrović je slijepa. Njen

korak jednak je koracima tolikih slijepih. Gotovo nečujan, ali oprezan. Pogledi djece nisu

se skidali s nje. Zadržavali su se najviše tamo gdje su ostale samo brazgotine, prazne

očne šupljine.

Ruža nije vidjela tu djecu. Ni njihove crvene marame, koje su tako brižno

popravljali dok su je očekivali, ni lutku one male djevojčice, što ju je pomno zamatala da

ne ozebe.

Ni crveno cvijeće na stolu do kojeg su je odveli nije vidjela. Osjetila je sve to. I

mališane, za koje je tražila da joj se opišu; osjetila je toplinu kojom je primljena.

Nekoliko puta maramicom je prebrisala očne kapke, što joj se nikada ne otvaraju, i

trepavice, što su joj neprestano sljubljene jedna uz drugu.

Djeca su tog dana, 8. marta, priredila u svojoj školi literarno sijelo. U čast svom

dragom gostu, u čast svojini majkama . . . S Ružom Petrović sjedio je za stolom štab

odreda pionira osmoljetke »Neven Kirac«, načelnik, tajnica, blagajnica . . .

Dirljivo je bilo u samom početku. Direktoru škole, Edi Girardiju, zadrhtao je glas, orosile

su mu se oči kada je pozdravio goste, i one koji su priredili ovaj prijem, svoje pionire . . .

»Taj dan nije samo dan žena, taj dan — dan je naših majki.. . Došla vam je u goste ona,

koja je u ratu dala vid da bi vama bilo bolje, da bi sretno živjeli u našoj zemlji . . .«

— Donijela sam vam tortu, djeco. Hoćete da jedete? rekla je tiho. Uzbuđenje joj

nije dozvoljavalo da bude glasnija. A torta je bila velika, torta koja se prema običajima u

Istri, nosi u svatove, kada se rodi dijete . . . Samo u velikim i sretnim časovima.

Bila je zadovoljna, kada je čula da je torta lijepa, kada je čula usklike djece: —

Kako je velika! . . . Pioniri su i njoj predali svoje darove: orni veliki šal, a podmladak

Crvenog križa: crnu suknju, onakvu, kakve nose žene u Istri.

Pionirke su čitale svoje radove posvećene majci, majčinom danu. .. Drhtavi glasovi

postajali su sve mirniji, jači. .. Ruža Petrović je pljeskala, svaku pjesmicu, pričicu, svaki

sastav pomno je saslušala.

Zamolili su je da priča nešto o sebi. Ispričala se: — Teško • je meni promisliti,

opet bih plakala . . . Da, teško je sjećati se onih dana, kada su joj uzeli najvrednije — vid.

Bilo je to 22. srpnja 1944. godine. Imala je tada 33 godine. U njeno selo Rezanci došli su

talijanski fašisti. Muškarci su se razbježali od kuća. Žene su ostale u domovima. Fašisti

su pljačkali. I Ružin dom su opljačkali. Natovarili su na njezina kola i pšenicu i tele iz

staje . . . Sama je morala voziti u garnizon. Tu su je zatvorili. Izgleda da su znali da su u

njenoj kući bili Kotarski komitet SKOJ-a, Kotarski komitet Žminja, a jedno vrijeme i

Agit-prop, da je njenu kuću Partija smatrala svojom1. Ujutro oko 3 sata, izveli su je

napolje. Prijetili su joj da će joj iskopati oči. Nije mogla vjerovati. Odveli su je nekoliko

kilometara, a onda svezali za stablo drena. Ujutro su je seljaci našli — bez očiju.

Kada je ozdravila, opet nije klonula. I slijepa plela je rukavice za partizane.

I danas radi sve kućne poslove — kuha, sprema . . . Samo vatru treba da joj naloži i kruh

izvadi iz peći netko drugi . . . Njene su ruke izrađene. Čvrsto su grlile djecu, koja su k

njoj došla. Htjela je da joj pjevaju. I pjevali su. Oni najmlađi najviše. Zapjevala je s

njima. A prije odlaska, zaželjela je da s njima zapleše kolo. Radost je sve više rasla.

Veselo se oprostila s djecom, a ona su joj od srca uputila svoju želju: — Dođi nam opet!

Kada su djeca došla da je pozovu, da dođe k njima u Pulu, upitala je: — Ima li

koje među vama iz mojeg doma.. . Naravno. I njen dom, dječji dom »Ruža Petrović«

pozvao ju je tog dana k sebi u goste.

U domu je većina djece bez majke. Oni koji su bili kod kuće dočekali su je sa

cvijećem pred domom. Bila je ganuta. Dolazili su ostali štićenici, postepeno, iz škole.

Zajedno su ručali. Mnogi nisu bili u stanju da prinesu žlicu ustima. Nije im se jelo. Ona,

čije ime nosi njihov dom, koji im je zamijenio i oca i majku, došla je k njma. Silvana

Završnik dvanaestogodišnja djevojčica, poklonila joj je ručni rad što ga je sama izvezla,

Renato Basarić duborez u drvu: sliku uokvirenu školjkama. Poklonili su joj i sliku, kada

su se slikali s drugom Titom i drugaricom Jovankom Broz. Opisali su joj sve što se na

slici vidi. Pamtit će Ruža Petrović sve ono što su joj rekli, a oni će sigurno uvijek znati

cijeniti njezinu žrtvu da njima bude bolje. . .

I plakali su i smijali se, pjevali i plesali kola. Sve to, i plač i smijeh, pjesma i kolo,

bilo je jednako lijepo — sve je bilo od srca..

B. Mogorović

»Glas Istre«, 25. VI 1954.

TREBALO JE ĆUTI I VIDJETI

Priredba Zavoda za odgoj slijepe djece iz Zagreba u pulskom Narodnom kazalištu

Ako je vrijedno pogledati kakvu nogometnu utakmicu, susret u boksu ili neki

strani film, onda je sigurno bilo mnogo vrednije pogledati ovu kulturno-umjetničku

priredbu, koju je u Narodnom kazalištu u Puli davala Osmogodišnja škola Zavoda za

odgoj slijepih iz Zagreba. Učenici ove škole nalaze se sada na odmoru u Medulinu. Došli

su da uživaju u našem moru, da osjete blizinu naroda Istre, iako ne mogu da uživaju u

ljepoti naših krajeva. Oni ne vide, ali ipak osjećaju blizinu onih, koji ih vole, onih, koji se

za njih brinu, koji ih odgajaju i pripremaju za život. Oni su svjesni da su članovi naše

velike zajednice koja za njih brine i trude se da se dostojno pripreme da svojim radom

koriste toj zajednici.

Zavod za odgoj slijepih u Zagrebu djeluje već pet godina. U ovo kratko vrijeme

Zavod je postigao vidne rezultate, tako da već mnogi od njegovih pitomaca djeluju u

javnom životu. Tako, osim mnogih majstora u pletarskoj struci i drvodjelstvu ima ih oko

60 na službi kao telefonista u telefonskim centralama.

Pitomci Osmogodišnje škole Zavoda osim redovnih školskih predmeta mnogo gaje

i lijepu umjetnost. Njihove priredbe u Zagrebu su na zamjernoj visini te služe kao primjer

drugim školama i učenicima, koji se odgajaju u normalnim prilikama. Da je tako, mogli

su se uvjeriti posjetioci priredbe, koju su pitomci škole dali u Puli 20. lipnja. Čudno je

samo što se na ovoj priredbi nisu u većem broju vidjeli oni koji se bave odgojem

omladine kao i ostalo građanstvo. Šteta je što kazalište nije bilo ispunjeno do posljednjeg

mjesta, jer priredba ovakve vrste i ove osmogodišnje škole to zaslužuje. Posjećivanjem

njihove priredbe odali bi priznanje radu i zalaganju njihovih nastavnika, a to je ujedno

veliko zadovoljstvo djeci, koja u brojnom posjetu osjećaju ljubav odraslih prema njima.

Priredba je bila upravo na visini. Na početku je upravitelj Zavoda Stjepan Barač

lijepim i biranim riječima pozdravio sve prisutne predstavnike vlasti, Saveza komunista,

kao i predstavnike ostalih organizacija. Zatim je mješoviti zbor pod ravnanjem prof.

Franje Tonkovića otpjevao nekoliko pjesama. Slijedilo je nekoliko uspjelih točaka, koje

su pitomci izvodili solo ili u grupama: recitacije, nastup na klaviru, gimnastičke vježbe,

sviranje na harmonici. Učenik Josip Ceglec je na klaviru dobro i sa razumijevanjem izveo

Beethovenovu »Sonatu u G — duru« i »Prvi let malog vrapca« od Bjelinskog. Na kraju

je folklorna grupa ove škole izvela i jedan splet narodnih kola. Dostojni završetak lijepe

priredbe. Narodna kola su vrlo lijepo uvježbana i izvedena te mogu da posluže kao

primjer mnogim folklornim grupama, koje rade pod normalnim uvjetima.

Prof. F. B.

»Novi list«, 4. I 1957.

POVODOM 10-GODIŠNJICE SAVEZA SLIJEPIH

Ovih dana održana je u kinodvorani Doma JNA u Puli svečana akademija

povodom desetogodišnjice Saveza slijepih Jugoslavije. Predsjednik Kotarskog odbora

Saveza slijepih Miloš Rajšić osvrnuo se na historiju djelovanja slijepih i na njihovo

socijalno zbrinjavanje. Slijepe u Puli pozdravio je i predsjednik Kotarskog odbora Saveza

slijepih iz Rijeke Šime Begonja, a Ivan Siljan, predsjednik Općinskog odbora

Socijalističkog saveza, istaknuo je važnost Saveza slijepih, naročito u kulturno-

prosvjetnom radu i u ime Socijalističkog saveza dao je Kotarskom odboru slijepih u Puli

pedeset tisuća dinara.

Poslije ovog, uručen je Josipu Ušicu električni aparat za brijanje kao dar u znak

priznanja za njegov dugogodišnji rad u Savezu slijepih u Puli. Predsjednik Kotarskog

odbora saveza slijepih Miloš Rajšić objavio je imena autora najboljih sastava na temu:

»Slijepi žele da budu korisni članovi, a ne balast društvene zajednice«. Prvu nagradu

dobila je Dina Bilbašić, drugu Josipa Visković i treću Aleksandar Saldo. Svi su oni

učenici Srednje ekonomske škole u Puli. Nagrađeni su knjigama.

U umjetničkom dijelu programa akademije nastupio je mješoviti zbor KUD

»Brajša Rasan« pjesmom Ive Lotke Kalinskog: »Ja prokleh« i Mokranjčevom »Desetom

rukoveti«. Zatim su neki članovi Narodnog kazališta za Istru čitali odlomke iz

neobjavljenog romana »Drugi čovjek« koji je napisao slijepi profesor Stanislav Šarić.

čitane su i neke pjesme Katice Lukšić, slijepe radnice iz Osijeka. Literarni program

akademije uredila je profesor Ljubica Filipić-Ivezić.

Lj. B.

»Novi list« od 3. decembra 1961. godine, broj 281

ZLATNI PIR PJERA I JOSIPE MATEJČIĆ

U kući Petra Matejčića u Pazinu održana je 27. novembra mala svečanost koja je

nastala, može se reći, iznenada.

Nitko od ukućana nije računao na to da će svečare Petra Matejčića i njegovu ženu

Josipu tog dana posjetiti ljudi iz Saveza slijepih kotara Pula: Josip Ušić, predsjednik, i

Edo Žufić, član predsjedništva odbora. Sa sobom su poveli Mariju Grabar, povjerenika

Saveza u Pazinu, da bi zajedno s Matejčićem i njegovom ženom proslavili zlatni pir

starih Pazinjana. Petar Matej-čije je, naime, član Saveza slijepih, jer je u prvom

svjetskom ratu izgubio vid od talijanske šrapnele. On je bio prvi predsjednik Saveza

slijepih nekadašnjeg kotara Pazin, a danas je, iako u godinama, aktivan član Saveza.

Petar Matejčić i njegova žena Josipa vjenčali su se 27. novembra 1911. godine. On

je tada imao 23, a ona 18 godina. Upoznali su se u Pazinu. Josipa je služila u jednoj kući

kod željezničke stanice, a Pjero se tada bavio zemljoradnjom, kasnije je bio konobar u

Narodnom domu u Pazinu i u Puli.

Legenda: Josipa i Petar Matejčić slikani 27. XI u Pazinu

Barba Pjer kaže: »Moja Pepina je imala jedva 14 godina kad sam je prvi puta

vidio. Išla je iz grada. Bacio sam oko i ono se zaustavilo na ramenu.« Josipa se na to

nasmijala i odmahnula rukom govoreći: »On vam je uvijek takav. Samo, istina je da ga je

njegov stariji brat zbog mene istukao i da smo se »pet lit maružali.«

Oko Pjera i Josipe nikla je velika obitelj: petoro djece i dosta unuka.

»Glas Istre« od 13. IV 1962, broj 16

SUSRETI POBIJEĐENA TAMA

Bijele i crne tipke klavira. I zvuči. Bacha, Mendelssohna. Vježbe. Kajdanke i

uporna volja i želja da se savlada ono još nesavladano u muzici. To je svijet dvadeset

jednogodišnje Đine Tončić. Muzika je njen život, sve ono što joj pruža radost, njen

životni cilj. Učenica je šestog, završnog razreda Niže muzičke škole u Puli u klasi

profesora klavira Duška Nožice.

Dok sunce, ovo proljetno probija kroz prozor i tjera kanarinca da se oglasi na

pozdrav nježnim cvrkutom, Dina priča svoju životnu priču sadržanu u dvadeset i jednoj

godini. Jednog jutra probudila se još kao dijete i — pokrila oči rukama ne vjerujući. Oko

nje je bila tama. Gusta, neprozirna. I uvijek tako. Imala je više od dvanaest godina kada

je otišla u Zavod za slijepu djecu u Zagreb. Učila je uporno i završavala po dva razreda u

jednoj školskoj godini. Pomogli su joj tetka Ana i barba Ivo Antonači. Prihvatili je kao

svoje dijete, brinuli se oko nje. Jer oca je izgubila kada je imala sedam godina, a mati, na

selu, nije joj mogla sve to pružiti. I završila je Dina osnovno školovanje. Što dalje?

— Muziku volim. Pomogli su mi. Sada sam učenica Niže muzičke škole, a kada je

završim, nastavit ću školovanje u srednjoj muzičkoj. Poslije toga željela bih raditi i

studirati na pedagoškoj akademiji. Od Narodnog odbora općine primam stipendiju, a

organizacija Saveza slijepih nabavlja mi svu potrebnu literaturu, sve ono što mi je za rad

u školi potrebno. Nailazim na puno razumijevanje svih. Prvih dana u školi nije bilo lako.

Ali sada mogu samo najpohvalnije govoriti o svojim drugovima i drugaricama u školi,

profesorima. Ponekad me netko od mojih školskih drugova pita: »Kako možeš tako?«

»Čovjek sve može« — odgovaram. »Ako ima volju, ako želi nešto da postigne, čovjek

sve može. Volim muziku, klavir, uživam da vježbam na njemu. Ponekad ruke neće da

slušaju misao. Pa mi je onda teško. Dok ruke ne postanu poslušne i prsti zaigraju po

dirkama klavira i počnem drugovati s melodijama Mendelssohna, Mozarta. Klasičnu

muziku obožavam, volim i zabavnu, ali džez još uvijek mi je stran. Vjerojatno ste čuli —

slijepi muzičar Rej Čarls jedan je od najboljih muzičara Amerike. Eto vidite . . .

— Vrijedna je ona djevojka. Stalno uči, vježba — kaže teta Ana.

— Dobro je to dijete — kaže barba Ivo, spremajući se za odlazak u ribolov. —

Dođite još koji put da porazgovaramo, izaći ćemo malo čamcem na more.

— Klavir imam i ovdje u kući. To mi puno pomaže — kaže Dina. I pogled njenih

očiju okreće se prema teti Ani, koja sjedi s nama za stolom. Kao da time želi nešto reći,

nešto što se ne govori, što se osjeća.

Tiho proljetno, nedjeljno prijepodne, sunce, žuti kanarinac

koji pjeva i njene riječi:

»Dolazi proljeće. Sunce. Kiša je bila tako dosadna.« I tako: muzika je vratila

samopouzdanje, muzika je postala njen život, njen vid, njena svjetlost. Drugovanje sa

melodijama.

— Čovjek sve može — zvoni kao najljepša melodija njena izrečena misao. A to

dvadeset jednogodišnja Dina kaže kao nešto što se samo po sebi razumije.

V. Hubač

Danas je Đina Tončić nastavnik muzike u OKUD »Istra« u Puli. Iza nje su već

četiri godine plodnog rada. Nedavno se rastala sa svojini učenicima i suradnicima u

Umagu, da bi isti posao nastavila u Puli, gdje uz redovan rad studira u Pedagoškoj

akademiji.

Od direktora škole u Umagu, gdje je Dina započela svoj nastavnički poziv, čuli

smo mnogo pohvalnih riječi. Drug Boro Tadić, direktor Sveučilišta u Umagu, rekao je da

je Đina Tončić uzor nastavnika, pa rastanak s njom nije jednostavan, ali njen dosadašnji

kolektiv shvaća njenu zelju da se preseli u Pulu jer je to vezano za završetak studija.

Članovi organizacije Saveza slijepih u Puli svjesni su da će Dina pored redovnog

rada i studija rado pomagati i u radu organizacije.

»Glas Istre« od 30. III 1962, broj 14

ODRŽAT ĆE SE TJEDAN PREVENCIJE SLJEPOĆE

U utorak, 27. marta, održan je u Puli sastanak Kotarskog odbora Saveza slijepih,

na kojem je oformljen Koordinacioni odbor za pripremu i provođenje Tjedna prevencije

sljepoće, koji će se održati od 8. do 14. aprila, Ova akcija uslijedit će neposredno iza

svjetskog Dana zdravlja, koji će odlukom Svjetske zdravstvene organizacije biti

posvećen temi »Čuvaj vid — spriječi sljepoću«.

Akciju u Puli i na području našeg kotara karakterizirat će niz raznih oblika

obilježavanja prevencije sljepoće, razna predavanja i slično. Da bi se postigao što bolji

uspjeh, odlučeno je da se u petak 30. marta održi u vijećnici Narodnog odbora kotara

sastanak, na kojem će se usvojiti konkretni program i plan provođenja Tjedna prevencije

sljepoće na području pulskog kotara. U Koordinacioni odbor izabrano je 20 drugova i

drugarica.

»Glas Istre« od 13. IV 1962. god. broj 16

USPJEŠNA DOSADAŠNJA DJELATNOST

RAZGOVOR SA JOSIPOM UŠIĆEM, PREDSJEDNIKOM KOTARSKOG

ODBORA SAVEZA SLIJEPIH ZA ISTRU

U ovom mjesecu provodi se Tjedan prevencije sljepoće. Oko toga se u velikoj

mjeri angažirao Savez slijepih, koji je i nosilac cijele akcije. Obratili smo se u povodu

toga Josipu Ušicu, predsjedniku Kotarskog odbora Saveza slijepih za Istru, da nam nešto

kaže o djelatnosti organizacije slijepih.

— Sada u našoj organizaciji na području kotara Pula imamo 250 članova. U

dosadašnjih deset godina djelatnosti polučiti smo takve rezultate koji nas samo mogu

radovati — započeo je svoje izlaganje drug Ušić.

— Najviše nas, svakako, raduje što smo uspjeli djecu i mlade ljude uputiti u

odgovarajuće zavode na školovanje, te smo im omogućili da nađu svoje mjesto u društvu.

Oni su sada, što je vrlo pohvalno, među najaktivnijim članovima naše organizacije. Kroz

Zavod za odgoj slijepe djece u Zagrebu prošlo je do sada sedamnaestoro mladih sa našeg

područja. Također, htio bih istaći da smo prilikom upošljavanja slijepih drugova i

drugarica naišli na veliko razumijevanje u pulskoj trikotaži »Olga Ban«, Tvornici stakla

»Boris Kidrič« i Kombinatu za preradu i ulov ribe »Istra« u Banjolama. Bilo je nekih

poteškoća u pazinskoj trikotaži, Narodnoj banci u Puli, ali to je sada prošlost, jer je

zajednički jezik ubrzo nađen, i sada su svi zadovoljni.

— Da li imate još uvijek nekih konkretnih problema u vezi sa upošljavanjem

članova Vaše organizacije?

— Problema uvijek ima. Međutim, nadamo se da će uskoro sve biti u najboljem

redu, jer, kako smo obaviješteni, neke ustanove će otvoriti svoje interne automatske

centrale, a to je već prilika za naše članove. Ali htio bih nešto drugo istaći. Ima pojava da

se u nekim poduzećima, kao na primjer u Tvornici cementa u Koromačnu, ne nalazi

najbolje rješenje za one koji rade na radnim mjestima, a kojima vid slabi, s obzirom na

uvjete određenog posla. Mislimo da bi tu prekvalifikacija i slične mjere morale ipak da

budu stvar svih nas. Ne bismo smjeli jednostavno čovjeka premjestiti na drugo radno

mjesto, koje mu ne odgovara. Takvih pojava nema toliko da bi trebalo zvoniti na uzbunu,

ali i pojedinačni slučajevi opominju da u tom pogledu treba stvari drugačije postavljati.

— Recite nam, druže Ušicu, što smatrate sada najaktualnijim problemima

organizacije slijepih, koje ona treba da rješava u dogledno vrijeme?

— Vidite, kao i druge, i nas muči stambeni problem. Od Narodnog odbora općine

Pula obećano nam je u 1960. i 1961. godini šest stanova. Dobili smo samo jedan, a tih

šest nam je bilo neophodno potrebno da bismo riješili one zaista najteže slučajeve.

Stječem dojam da se radi o nerazumijevanju, iako smo podsjećali na obećanje. Zatim,

zapošljavanje naših članova, no to će se, kako sam već prije rekao, nadam se, riješiti

ubrzo. Jedna od najvećih briga nam je svakako da našim najmlađima poklonimo što veću

pažnju. Sada se radi na kategorizaciji djece sa slabim vidom. Htio bih ukazati na još

jedan problem: trebalo bi čim prije riješiti pitanje uzdržavanja te djece u zavodima, jer,

ako se to ne riješi, ubrzo se može desiti da nam djeca ostanu izvan škole, s obzirom na to

da se kapaciteti kojima takve ustanove raspolažu brzo popunjavaju. Inače, radom naših

najmlađih u školama vrlo smo zadovoljni. Uopće, naši članovi pokazuju stalan napredak,

trude se da steknu više kvalifikacije, korisni su članovi društva.

— Što očekujete od akcije koja je upravo sada već u toku, Tjedna prevencije

sljepoće?

— Nadam se da će akcija uspjeti, da ćemo našu javnost upoznati ne samo sa

radom naše organizacije, njenim uspjesima i problemima već i u znatnoj mjeri s

potrebama prevencije sljepoće, čuvanja vida, rada na preventivi u tom pogledu.

Koordinacioni odbor koji akciju provodi okupio je širi krug ljudi, što nas raduje, te

vjerujemo da će ova akcija dati određene rezultate, pogotovo jer je njen program zahvatio

ono najvažnije.

V. H.

»Glas Istre« od 6. IV 1962, broj 15

U TOKU MJESECA APRILA OVE GODINE

PLAN PREVENTIVNE AKCIJE PROTIV SLJEPOĆE

Ovogodišnji 7. april, svjetski Dan zdravlja, posvećen je temi »Čuvaj vid — spriječi

sljepoću«. U povodu toga Savez slijepih Jugoslavije organizira ove godine od 8. do 14.

aprila Tjedan prevencije sljepoće. I u kotaru Pula izvršene su sve pripreme da se takva

akcija provede. Osnovan je Koordinacioni odbor, koji broji 20 članova. U odbor je ušao

širi krug aktivista, društvenih radnika. Odbor je održao prvi sastanak prošlog petka, na

kojem je usvojen program akcije.

S obzirom na to da je program vrlo obiman, zaključeno je da se Tjedan prevencije

sljepoće u kotaru Pula provodi kroz cijeli mjesec april. Predviđeno je da se angažiraju i

druge društvene organizacije i da se velika pažnja posveti aktivnostima u komunama.

Svakako je vrijedno pažnje to da će se održati savjetovanje sa referentima higijensko-

tehničke zaštite, a osim toga u komunama sastanci sa inspektorima rada i referentima

HTZ te izvršiti obilazak općina, zapravo organizacija i članova Saveza slijepih. U

školama, ustanovama i poduzećima bit će održana predavanja koja će spremiti slijepi

profesor Miloš Rajšić i oftalmolog dr. Petar Turčić. Predviđeno je da narodna i radnička

sveučilišta također organiziraju predavanja i prikazivanje filmova sa tematikom o vidu i

prevenciji sljepoće. Vrijedan pažnje je i prijedlog da se izvrši analiza radnih mjesta u

nekim poduzećima, školama, ustanovama, kako bi se došlo do podataka što treba učiniti

da bi se otklonile mogućnosti pojave slabljenja vida kod ljudi koji na njima rade. U

periodu od 15. do 21. aprila bila bi održana priredba na kojoj bi nastupili slijepi članovi

organizacije, kao i neka omladinska kulturno-umjetnička grupa. Priredba bi se održala u

dvorani Doma JNA ili Istarskog narodnog kazališta.

H.

»Glas Istre« od 30. IV 1962, broj 18—19

Posljednji tjedan aprila, zapravo posljednja dva tjedna, preciznije rečeno, donijela

su pulskoj publici nekoliko prijatnih iznenađenja. Kao da su se sve ustanove koje

organiziraju priredbe natjecale koja će dati više zabava i razonode građanima.

Ako izuzmemo iz toga priredbu koju je Koordinacioni odbor za provođenje Tjedna

prevencije sljepoće upriličio u Domu JNA u subotu 26. aprila, tematski vezanu za ovu

akciju, onda nam, i pored toga, ostaje još niz raznovrsnih i interesantnih nastupa domaćih

umjetnika i onih iz drugih gradova. No zadržimo se, prvo, na priredbi slijepih. Priredba je

zapravo bila svečana akademija, na kojoj je slijepi profesor Miloš Rajšić održao

predavanje o Savezu slijepih i Tjednu prevencije, a zatim su nastupali slijepi kao

recitatori, muzičari. Svakako je lijep gest Srednje muzičke škole i OKUD »Istra« što su

sudjelovali na ovoj akademiji. Ženski pjevački zbor Srednje muzičke škole izveo je

nekoliko zbornih kompozicija pod ravnanjem Mladena Markova, a harmonikaška sekcija

OKUD »Istra« pod vodstvom Stanka Mihovilića također je oduševila prisutne. Nastupila

je i folklorna sekcija ovog društva.

»Glas Istre« od 20. IV 1962, broj 17

AKCIJA TJEDNA PREVENTIVE PROTIV SLJEPOĆE USPJEŠNO SE

ODVIJA

U toku mjeseca aprila, kao što je već poznato, održava se akcija Tjedna prevencije

sljepoće. U kotaru Pula akcija se odvija dobro. U nekim osnovnim školama održana su

predavanja iz oblasti zaštite vida, a nabavljeno je i šest dijafilmova na tu temu, koji će se

prikazivati u svim osnovnim školama. Osim toga, za narodna sveučilišta nabavljen je

kratkometražni film »Čuvajmo oči«. U Rovinju je 17. aprila održana projekcija toga

filma, sutradan u Poreču, a 19. aprila u Labinu. Uz film je dr. Petar Turčić, oftalmolog,

održao predavanja o zaštiti vida. Ovim oblikom aktivnosti bit će obuhvaćene i druge

općine.

Vrijedno je pažnje i ono što je učinilo brodogradilište »Uljanik« u Puli: služba

HTZ i sindikalna podružnica obratili su se Koordinacionom odboru za provođenje akcije

da se nakon prvomajskih praznika u tri večeri za njihove članove održi predavanje o

zaštiti vida, koje je pripremio dr. Turčić.

Osim toga, 21. aprila u Domu JNA bit će održana priredba, na kojoj će pored

članova Saveza slijepih nastupiti i ženski pjevački zbor Muzičke škole u Puli i sekcija

harmonikaša te folklorna sekcija Omladinskog kulturno-umjetničkog društva

»Istra«.

V. H.

»Glas Istre« od 30. IV 1962, broj 18—19

BILJEŠKA

MOŽE SE BAR ODGOVORITI

Ono što su ispričali u Kotarskom odboru slijepih u Puli pomalo je tužna priča o

odnosu administracije prema ovoj organizaciji. I uopće o odnosu administracije prema

strankama.

No. dajmo riječ njima.

— Kotarskom zavodu za socijalno osiguranje uputili smo još 28. VII 1961. godine

dopis u kome ih molimo da nam izađu ususret radi rješavanja problema jednog člana —

započeli su svoju priču. — Na Višoj fizioterapeutskoj školi u Zagrebu studira jedna

slijepa drugarica, stipendist Opće bolnice. Molili smo da se osigura 70 000 dinara za psa-

vodiča, što je praksa u nekim drugim republikama i kotarima. Urgirali smo i usmeno. Ali,

odgovora nema. Jedan dopis, makar i negativnog sadržaja, mogao bi se i morao dati da

barem znamo na čemu smo.

Drugi slučaj: Narodnom odboru općine Pula pisali smo 28. VII i 5. XII 1961.

godine podsjećajući ih da će za naše slijepe članove osigurati pet stanova. Odgovor

nismo dobili.

Treći slučaj: Narodnom odboru općine upućen je dopis 15. februara ove godine

radi rješavanja zaposlenja jednog slijepog člana na radnom mjestu telefonistice, jer smo

još u januaru dobili usmena uvjeravanja da će sve biti u redu. Odgovor do danas nije

stigao.

To su samo tri slučaja. A takvih ima još.

Zar je zaista teško službenicima u administraciji odgovoriti na dopise? Obavijestiti

ljude što je i kako je. Da znaju, da mogu poduzimati potrebne mjere, da mogu tražiti izlaz

na drugoj strani.

Riječ je o ljudima. Invalidima. A oni sigurno više znače od jednog papira i marke

od dvadeset pet dinara. Može se bar odgovoriti, makar i negativno. Ali odgovoriti...

»Glas Istre« od 31. VIII 1962, broj 36

PROLAZNICI KROZ PULU I GRAĐANI PULE!

Naš servis osobnih vaga u Puli od 1. septembra raspolagat će kasa-blokom, tako da

će naši ugovarači vaga biti dužni da svakom građaninu koji se važe daju kasa-blok, a na

zahtjev na taj blok da napisu i težinu dotične osobe. Ovo smo uveli zbog prigovora koje

smo primili od građana da na vagama nemamo nikakve kontrole.

Jedini naši prihodi su dvije osobne vage i servis za parkiranje bicikla na Gradskoj

tržnici.

Parkirajte svoje bicikle kod našeg servisa! Za vrijeme obavljanja raznih poslova u

gradu, uz minimalnu uplatu od 20 dinara, on će vam biti na sigurnom mjestu.

Češćim kontroliranjem vlastite težine kontrolirate ujedno i vaše zdravlje, a time

pomažete i socijalno ugrožene članove našeg Saveza.

Kotarski odbor Saveza slijepih Pula.

»Glas Istre« od 21. XII 1962.

OBEĆALI I ONDA...

Druže uredniće,

Direktor Osiguravajućeg zavoda u Puli August Rosanda čvrsto je obećao ovom

Odboru da će prilikom proširenja kućne telefonske centrale imati u vidu da na radno

mjesto telefoniste zaposli slijepo lice. Predstavnici Saveza slijepih u Puli u više navrata

su posjetili druga Rosandu i uvijek dobivali odgovor da će biti udovoljeno našoj molbi

čim Pošta u Puli bude Osiguravajućem zavodu dodijelila još jednu vanjsku telefonsku

liniju. Kada je Zavod konačno dobio novu liniju, predstavnici našeg Odbora zajedno s

predstavnicima Zavoda za zapošljavanje radnika ponovno su razgovarali sa drugom

direktorom i predsjednikom savjeta radnog kolektiva, koji su 11. oktobra ove godine

načelno obećali da će primiti slijepo lice na rad u svojstvu telefoniste. Jedino je trebalo da

Kotarski odbor Saveza slijepih podnese pismenu molbu. Molba je podnijeta 15. oktobra

pod brojem 450/62, a savjet kolektiva Osiguravajućeg zavoda razmatrao ju je 23.

oktobra, a zatim ponovno 19. novembra ove godine, ali na žalost sva dugogodišnja

obećanja direktora, a kasnije i predsjednika savjeta kolektiva ostala su samo obećanja.

Obaviješteni smo da našem zahtjevu nije udovoljeno po dopisu Osiguravajućeg zavoda

broj 328/62. od 24. XI 1962.

Kad bi svi rukovodioci zauzeli ovakav stav, ne bi u novoj socijalističkoj

Jugoslaviji više bilo potrebno vršiti rehabilitaciju ili prekvalifikaciju invalida jer bi nakon

osposobljavanja ostali i dalje bez posla.

Savez slijepih Hrvatske Kotarski odbor Pula Predsjednik: Josip Ušić

NAPOMENA REDAKCIJE

Interesirali smo se za slučaj koji je u dopisu iznijet i saznali da su rukovodioci

Osiguravajućeg zavoda u Puli zaista obećali da će uposliti slijepo lice na radno mjesto

telefoniste ako to radno mjesto bude otvoreno i ako se savjet kolektiva suglasi s

prijedlogom. Međutim, praksa je pokazala da takvo radno mjesto u Zavodu nije potrebno,

pa se stoga nije moglo udovoljiti zahtjevu Kotarskog odbora Saveza slijepih.

»Glas Istre« od 21. XII 1962, broj 52

TETA LUCIJA BILA JE GANUTA

Svi u Balama znaju za slijepu staricu Luciju Godina, ali malo ima onih koji

poznaju njenu prošlost.

Teti Luciji sada je 76 godina, a već 75 godina, ili od ranog djetinjstva, potpuno je

slijepa. U 23. godini ostala je bez roditelja i time sama prepuštena borbi za život. Imala je

dvije sestre, ali one su se udale i malo su marile za nju. Nakon smrti majke tadašnja ju je

općina smjestila u jednu kuću u Balama nazvanu »staračkim domom«, jer su u njoj bili

smješteni nemoćni starci.

Po dolasku u tu kuću Lucija je živjela sa jednom staricom, ali je ona uskoro umrla.

Pomoć koju je primala od općine nije bila dovoljna ni za najbjedniji život, pa je bila

prisiljena da počne i sama nešto raditi. Najprije uz pomoć susjeda, a kasnije potpuno

samostalno, Lucija je godinama šivala papuče, koje je onda prodavala mještanima Bala.

Iz doba oslobodilačkog rata Lucija se posebno sjeća jednog detalja koji je vezan

direktno uz nju i njezin dom. Negdje 1944. godine jednog dana u kuću su joj dovedena

četiri partizana, ranjena prilikom nekog okršaja s fašistima u blizini Bala. Dovedeni su

radi liječenja u njezinu kuću, jer su na nju fašisti najmanje sumnjali. Lucija se u početku

bojala tih ljudi. Nije znala kako da se prema njima ophodi, kako da s njima govori.

Bojala se da su joj fašisti nekoga podmetnuli samo da bi je onda mogli okriviti za pomoć

partizanima. Da ipak nije podvala, uvjerila se kada je opipala njihove rane. Međutim, i

dalje se bojala da će fašisti u Balama saznati za njih, pa da će onda stradati, a s njima i

ona sama. Prvog dana nije imala hrane koju bi pripremila za njih, ali je već sutradan

jedan čovjek donio potrebne namirnice. A kada su oni ozdravili i napustili kuću, sjeća se

Lucija, nešto od te hrane je ostalo i za nju. Lucija se sjeća da se jedan od ranjenih

partizana zvao Milan i da je govorio i talijanski. Kada joj se zahvaljivao na

gostoprimstvu, obećao je da će joj doći u posjet nakon oslobođenja, ali do danas se

nikada nije javio.

Nakon oslobođenja mnogi Talijani iz Bala su optirali za talijansko državljanstvo i

seliti u Italiju. Zvali su i Luciiu da pođe s njima, ali ona nije htjela da napusti svoje Bale.

U tadašnjem Narodnom odboru općine Bale su joj obećali pomoć, koju i danas prima i od

nje živi.

Život Lucije Godina je pun uspomena. Većinom su te uspomene ružne, vezane uz

teškoće s kojima se morala boriti u svom životu. Prilikom nedavne proslave Dana

Republike teta Lucija je doživjela nešto što je nazvala najljepšim trenutkom u svom

životu.

29. novembra dva predstavnika Narodne omladine iz Bala i jedan predstavnik

Lovačkog društva posjetili su bolesnu staricu u njezinom stanu, zaželjeli joj sretan

praznik Dana Republike i brzo ozdravljenje te uručili skromne poklone svojih

organizacija, među kojima i jednog zeca. Bolesna i slijepa starica je bila upravo ganuta

tim posjetom. »Prije sam se nadala smrti nego vašem dolasku,« rekla je. »Nemam riječi

kojima bih vam se mogla zahvaliti na poklonu, vama i vašim organizacijama. Posebno

vam se zahvaljujem na posjetu. U životu, vjerujte mi, nikad nisam bila sretnija od ovog

trenutka. Jer, dok su se ljudi veseliti raznim praznicima, smijali se, pjevali i plesali, ja

sam ostajala uvijek sama u svojoj kući, u vječnoj tami, potpuno zaboravljena. Nikad me

nitko nije posjetio u prazničkom danu do danas, a i danas su došli omladinci kojima sam

se najmanje nadala. Normalno bi bilo da njihova misao bude okupirana zabavom, a eto,

oni vode brigu i o nama nemoćnim starcima. Drago mi je da se veselite Danu Republike,

ali, vjerujte mi, moje je današnje veselje veće od vašeg. Moram vam priznati još nešto:

ovo je prvi put u životu da svojom rukom diram zeca, a ovo će biti prvi put i da ga

jedem.«

Teta Lucija je na kraju rekla da se još uvijek nada da će je, ako je samo živ,

jednom posjetiti i nekadašnji partizan Milan, koji se, kad je bio ranjen, oporavljao u

njenoj kući.

Mala delegacija je napustila kuću Lucije Godina sa suzama u očima. Članovi

aktiva Narodne omladine su joj obećali da njihov posjet neće izostati ni prilikom budućih

praznika.

Albino Jurman

»Glas Istre« od 19. VII 1963, broj 29

PLODNA DVOGODIŠNJA DJELATNOST SAVEZA SLIJEPIH U ISTRI

U nedjelju je održana peta redovna skupština organizacije slijepih kotara Pula, na

kojoj se raspravljalo o radu i problemima slijepih na području Istre u toku protekle dvije

godine, odnosno od četvrte skupštine organizacije, održane u oktobru 1961. godine.

U navedenom razdoblju broj članova Saveza slijepih u Istri popeo se od 238 na

277. Na skupštini je naglašeno da se Savez slijepih i na našem području sve više afirmira

u rješavanju niza problema s kojima se susreću članovi organizacije. Značaj Saveza

slijepih sve više uviđaju i u svim općinama. Na primjer, općinske skupštine, odnosno

ranije narodni odbori općina, prema svojim mogućnostima osiguravaju financijska

sredstva za upućivanje na školovanje slijepe djece i omladine, a vode brigu i o rješavanju

drugih problema slijepih. Od prošle skupštine, zahvaljujući komisiji za kategorizaciju pri

Kotarskom odboru Saveza slijepih i medicinskom osoblju, kategorizirana su sva slijepa

lica na području Istre, tako da se sada znade koliko članova treba uputiti u predškolski

razred, koliko u redovnu školu, a koliko treba rehabilitirati, odnosno osposobiti za

poslove koje će moći obavljati usprkos oslabljenom ili izgubljenom vidu. Nadalje,

Kotarski odbor Saveza slijepih vodio je i brigu da se pojedini članovi Saveza oslobode od

radio-pretplate, intervenirao kod Komunalnog zavoda za socijalno osiguranje kako bi

pojedini članovi stekli pravo na dodatak zbog tjelesnog oštećenja i za tuđu njegu i

pomoć, zatim poduzimao korake kod privrednih organizacija za zapošljavanje

rehabilitiranih slijepih lica.

Kotarski odbor Saveza slijepih se angažirao i na rješavanju stambenih problema

svojih članova. Međutim, na toni polju nije mnogo učinjeno. U Puli, na primjer, Narodni

odbor općine je bio obećao da će osigurati za članove Saveza slijepih šest stanova, a

dobiven je samo jedan dvosobni stan. žalosno je da -u dva stana čak i izgubljena, jer su

po smrti ranijih korisnika članova Saveza slijepih dodijeljena trećim osobama, što se

ubuduće ne bi smjelo dogoditi, već bi trebalo da barem takve stanove opet dobiju članovi

Saveza slijepih.

Zahvaljujući suradnji Kotarskog odbora Saveza slijepih i zdravstvenih organizacija

velika pažnja poklanja se i zdravstvenom prosvjećivanju u vezi s vidom. Na području

Istre održano je više predavanja o zaštiti vida uz prikazivanje dijafilma »čuvajmo oči«, i

drugih brojnih predavanja po školama i u narodnim sveučilištima.

Na skupštini je posebno spomenuta pomoć u odjeći i obući u vrijednosti od oko

700 000 dinara, koju je organizaciji slijepih dodijelio Kotarski odbor Crvenog križa.

Na skupštini je izabran novi Kotarski odbor Saveza slijepih, dva delegata za Republičku

skupštinu i reviziona komisija.

»Glas Istre« od 9. VIII 1968, broj 33

NOVA AKCIJA SAVEZA SLIJEPIH

ISTARSKE TOPLICE — Na proširenoj sjednici plenuma Općinskog odbora

Saveza slijepih, koja je u nedjelju održana u Istarskim toplicama, osnovana je sekcija

mlađih članova Saveza, koja će pružati pomoć slijepim ženama u porodici i na radu. Na

ovom plenumu, kojem je prisustvovalo cjelokupno članstvo sposobno za rad,

raspravljano je i o prilogu slijepih proslavi 25-godišnjice priključenja Istre Jugoslaviji,

predlagane su ocjene 35 članova koji polaze razne škole i zavode, a bilo je riječi i o

zapošljavanju osposobljene slijepe omladine.

»Glas Istre« od 31. V 1968, broj 23

PLENUM ORGANIZACIJE SLIJEPIH

Osnovna organizacija Saveza slijepih u Puli održala je u nedjelju, 26. maja, svoj

Plenum, na kojem su doneseni neki zaključci značajni za daljnju aktivnost. Prije svega tu

spada odluka o uključivanju u proslavu 25-godišnjice pripojenja Istre matici zemlji, zatim

donošenje završnog računa za prošlu godinu i predračuna prihoda i rashoda za ovu

godinu, te odobrenje regresa slijepim i njihovim pratiocima za korištenje odmarališta

Saveza slijepih Jugoslavije.

Tretirana je i problematika zapošljavanja slijepih i njihovog uključivanja u radni

proces, kojom su prilikom istaknuti uspjesi, ali i još uvijek otvoreni problemi.

SUSRETI

JEDNO STOLJEĆE ISPOD UČKE

MARTIN RIBARIĆ, ČLAN KOTARSKOG ODBORA SAVEZA SLIJEPIH,

NASTANJEN ISPOD UČKE, U LUPOGLAVU BROJ 59, ROĐEN U PROŠLOM

STOLJEĆU, TACNIJE 4. NOVEMBRA 1864.

To je bilo sve što smo usput do Pazina saznali o slijepom Martinu Ribariću. Ali,

kasnije, kada nas je bijela cesta provela kroz plodnu Pazinštinu i poslije zašla među brda,

prošla kroz Paz i preko Boljunskog polja — saznali smo više. Jer, ljudi poznaju barba

Martina.

Kada se Martin doselio ispod Učke, Lupoglav je imao samo jednu kuću, jednu

obitelj. To je još bilo ondje gdje je sada Kaštel Lupoglav. Danas Lupoglav s Kaštelom

zajedno broji 19 domaćinstava i 350 ljudi. I ljudi ne moraju pješačiti sat i pol da bi stigli

do Boljunskog polja ili nešto manje od toga hodati do Vranja, Lesišćine, ili još dalje u

Buzet i Pazin, na primjer. Tako je to danas. I Martin to zna. Ali onda, u ono vrijeme, kada

je Martin još bio dječak, i poslije, kada je narastao u momka — išao je pješice čak u Trst

da se regrutira i usput su mu tabani popucali od hodanja... Pa kad se to završilo — vratio

se momak Martin u svoj Lupoglav, opet pješice. I bio je neko vrijeme zemljoradnik. Prvo

to. Onda su došli ljudi, nešto mjerili nekim spravama, rukama pokazivali na put ispod

polegle, široke padine Učke. Nekoliko dana tako. Onda se saznalo da će se graditi pruga

od Divače do Pule. Došli su i radnici, ali ih je bilo malo. Trebalo je još radnika, onih koji

su naučili da rade od jutra pa sve dok dan ne završi. I tako se to dogodilo; Martin je

postao fizički radnik na izgradnji pruge Divača—Pula. Pilio je stabla

i tesao pragove, dok se nije dogodilo ono najgore: pogodio ga je komad drveta u glavu,

iznenada i silno, i Martin je oslijepio. Ugasio se zauvijek dan u njegovim očima. A kako

mu je bilo, to najbolje zna Anton Ravnić, isto iz Lupoglava.

S njim je Martin danima razgovarao, od njega saznao sve što ga je zanimalo.

Anton Ravnić je Martinu nadopunjavao nedostatak, vida. »Vidiš, Martine, opet je podne

nad Učkom i opet je crkva Gorenja Vas kao kita makova nad Šumom.« Tako je govo-rio

Anton. A Martin je slušao i skupljao u sebi sjećanja o boji neba, o obliku padina Učke, o

tome kako izgleda junsko podne kad se razvuče i lijeno opruzi po Učki. Polako je udisao

miris vjetra što je dolazio s njiva Boljunskog polja i slušao žagor dječaka i djevojčica,

koji su dolazili u školu i odlazili iz nje, tu odmah preko puta, s lijeve strane mlade trešnje.

A kad je Anton umro u 70. godini rekli su mu: »Otiša je Tonči, Martine.«

Članovi odbora sa slavljenikom u njegovu domu

Martin tada ništa nije rekao. Ni tada, ni kasnije. Pa čak ni onda kada je počeo

navraćati Miho Kuharić iz Semića. Jest da je Martin volio razgovarati i još uvijek voli

kad Miho dođe, da se zajedno prisjete onoga što je bilo, što je nepovratno prošlo ispod

Učke. Ali to više nije ono kako je bilo kada je Tonči kazao: »Opet je podne nad Učkom,

Martine. Sjećaš li se kad smo ono bili djeca, pa kad smo igrali...«

U Kaštelu Lupoglav dočekala su nas dva radnika, čekali su lokalni autobus za

Vranje. Kuća Martina Ribarica bila je naprijed. Pokazali su rukom gdje otprilike treba da

bude. »Idite samo cestom, nećete zalutati,« rekli su.

Sjedio je kraj samih vrata, oslonjen na štap.

Raduje ga posjet drugova iz Kotarskog odbora Saveza slijepih u Puli, druga i

drugarice iz Općinske skupštine Pazina i drugarice Valerije, ona je odavde iz Kaštela...

Usne Martina Ribarića razvlače se u osmijeh i ruka traži pružene ruke, ruje po

zraku, steže ih i drži dugo.

Ostao je pred kućom, okrenut suncu i Učki. Odatle vidi se Paz i iza Paza naslućuje

Boljunsko polje. Gore, nad kućom, nadvisio se Kras, iza kuće vijuga puteljak.

Sava Dimitrijević

Komunalno poduzeće za

LOKALNI SAOBRAĆAJ PUTNIKA PULA

Pruža vam usluge prijevoza putnika u gradskom i prigradskom saobraćaju.

Iznajmljuje autobuse za izlete i ekskurzije.

Vrši opravke svih vrsta motornih vozila.

Općinska skupština

PULE, BUJA, UMAGA, NOVIGRADA, POREČA, ROVINA, LABINA, PAZINA I

BUZETA

Učestvuju u međuopćinskom financiranju Osnovne organizacije Saveza slijepih za Istru

» BUJE-EKSPORT« B U J E

JUGOSLAVIJA

Tel.: Centrala 71-026, Gl. direktor 71-115, Kom. direktor 71-150,

Telegram: »Bujexport«, telex: 25-130 Bujexp, Pošt. pret. 7,

Tek. račun 3376-1-1323 Umag

Poduzeće za vršenje malograničnog prometa s Italijom, izvoz i uvoz, zastupanje

inozemnih firmi i Veletrgovinu.

» P A Z I N K A « TEKSTILNA INDUSTRIJA PAZIN

Proizvodi:

vrlo kvalitetno posteljno platno pod komercijalnim nazivom ROSSEOVIH širina:

145, 180, 200, 220, 240 i 260 cm — bijeljeno i u četiri nježne pastelne boje (žuta,

roza, zelena i plava) široko 145, 240 i 260 cm.

na našem tržištu najrenomiraniji keper MORNAR, 140 cm, plave, SMB i bijele

boje — za radna odijela, mantile i drugo.

PLASTIFLEX tapete — za površinsko oblaganje zidova — novost na našem

tržištu. Proizvodimo ih na podlozi od papira ili platna s osnovnim nanosom da

PVC.

U asortimanu tapeta ima nekoliko različitih dezena u gotovo neograničenom broju

ukusnih pastelnih boja.

ISTARSKA BANKA PULA

Trg Republike 2

ŠTEDNJA JE KĆERKA OBAZRIVOSTI, SESTRA UZDRŽLJIVOSTI I MAJKA

SLOBODE. ZATO ŠTEDITE KOD ISTARSKE BANKE — PULA.

Tvornica laboratorijskog stakla »BORIS KIDRIČ« PULA

Telegrami: Staklana Pula — Post. pret. 146 — Telex: 25-226 —

Telefoni: 20-30, 21-55, 20-64, 23-20

Tek. rač.: Narodna banka Pula 337-1-400

Proizvodimo:

laboratorijsko staklo

tehničko staklo i staklo za industriju i široku potrošnji!

stakleni mozaik

Rovinj TRGOVAČKO I PROIZVODNO PODUZEĆE ROVINJ Istarska bb

Telefoni: Direktor i Opći sektor 81-196 — Komercijalni sektor 81-293, 81-195 —

Knjigovodstvo 81-294

KOMUNALNO PODUZEĆE ROVINJ

vrši građevinske i podvodne radove, stolarske radove za građevine i monterske radove.

KINEMATOGRAFSKO PODUZEĆE PULA

Kinematografi

♦ ZAGREB

♦ BEOGRAD

♦ PARTIZAN

♦ ISTRA

Telefon 24-34

PODUZEĆE LUKE PULA

Trg oslobođenja br. 5

Telegrami: LUKE — Pula; Telefoni: Direkcija 25-69, Prometnik i Špediter 24-71; Tek.

rač.: Narodna Banka Pula 432-11-1-1008; Post. pretinac: 106

Predmet poslovanja poduzeća

a) u osnovnoj djelatnosti:

održavanje i izgradnja luke

ukrcavanje robe

iskrcavanje robe

uskladištavanje robe

b) u sporednoj djelatnosti:

sortiranje robe

pakovanje robe

lučka remorkaža i pilotaža

privez i odvez brodova

opskrba brodova vodom i električnom energijom

usluge putnicima

prevoz robe

usluge — špedicija

» C R O A T I A «

ZAVOD ZA OSIGURANJE I REOSIGURANJE — ZAGREB

FILIJALA PULA

PREDSTAVNIŠTVO U UMAGU EKSPOZITURA — LABIN

Filijale: ^r

Beli Manastir — Bjelovar — Daruvar — Delnice — Dubrovnik — Đakovo — Gospić —

Karlovac — Knin — Križevci — Kutina — Metković — Našice — N. Gradiška —

Ogulin — Osijek — Podr. Slatina — Pula — Rijeka — Sisak — Slav. Brod — Slav.

Požega — Valpovo — Varaždin — Vinkovci — Virovitica — Vukovar — Zabok —

Zagreb

Predstavništva:

Beograd — Čakovec — Kopar — Ljubljana — Niš — Prijedor — Sarajevo — Zadar

Komunalno poduzeće ISTARSKI VODOVOD BUZET

održava i proširuje vodovodnu mrežu, uređaje i postrojenja, te izgrađuje vodovod

»Gradole« — Poreč

„UNIKUM" POGON ROVINJ

HORTIKULTURNO - -KOMUNALNO PODUZEĆE ZAGREB, AUTOPUT B B

ISTARSKI BOKSITI ROVINJ

BANKOVNA VEZA: NARODNA BANKA ROVINJ

BROJ TEKUĆEG RAČUNA 3374-601-1088

TELEFONI: 81-124 — 81-144

TELEGRAM: BOKSITI — ROVINJ

» J E D I N S T V O « PODUZEĆE ZA TRGOVINU I TURIZAM —

POREČ

Trgovina:

U našim prodavaonicama, koje se nalaze na području cijele općine Poreč, možete se

snabdjeti svim količinama prvorazredne industrijske i prehrambene robe te alkoholnim i

bezalkoholnim pićima, uz povoljne cijene.

Ugostiteljstvo:

U našim hotelima »Jadran« i »Parentino« možete dobiti smještaj uz odličnu ishranu.

Pored ostalog na jelovniku imamo svježu ribu, poznati istarski pršut i druge domaće

specijalitete te velik izbor svih vrsta kvalitetnih alkoholnih i bezalkoholnih pića, uz

umjerene cijene.

Uslužne djelatnosti:

U našim auto-servisima u Poreču i Rovinju vršimo pranje i podmazivanje kola,

obavljamo sve manje popravke, prodajemo rezervne dijelove. Sve uz brzu uslugu i

povoljne cijene.

UGOSTITELJSKO PODUZEĆE » J A D R A N « ROVINJ — JUGOSLAVIJA

Direkcija pod.: Tel.: 81-302, 81-322, 81-077; Telex: 25-229 yu Jadran

Hoteli :

Istra i Dvorac — Crveni otok tel. 81-400

Crveni otok tel. 81-133

Otok Katarina tel. 81-404

Park tel. 81-122

Monte Mulin tel. 81-141

Lone tel. 81-070

Centar tel. 81-176

Eden tel. 81-402

Villas »Rubin« tel. 81-308

Autocamp tel. 81-308

Private accommodation tel. 81-176

»PRVOMAJSKA«« POGON »RAŠA TVORNICA ALATNIH STROJEVA

PROIZVODIMO univerzalne i produkcione tokarilice, tračne pile, trake za tračne pile,

tokarilice visine šiljaka 160, 200, 250 i 300 mm tipa TNP odnosno TP (izrađuju se na

bazi jediničnih sklopova). Konstruirane su prema najnovijim dostignućima u gradnji

alatnih strojeva, naročito u pogledu kapaciteta i posluživanja, a imaju široko područje

upotrebe. Centraliziranim biračima brzina i posmaka postignuto je vrlo veliko

pojednostavljenje u posluživanju mašine, čime se povećava kapacitet tokarenja. Ove

tokarilice imaju široku mogućnost opremanja priborima i dogradnim uređajima. Pored

normalnih izrada i njihovih alternativa izvode se još i u specijalnim izradama.

»TEHNOMONT« MONTAŽNO POUZEĆE PULA

Izvodi:

Sve vrste elektroinstalacija, vodovodne i plinske instalacije, kao i instalacije centralnog

grijanja i kotlova, te keramičarske, bravarsko-limarske, krovopokrivačke i taracerske

radove.

INTERKOMMERCE EXPORT— IMPORT

UMAG — JUGOSLAVIJA

Predstavništva:

ZAGREB — Jurišićeva 2/a; Telefoni: 33-759, 425-488, 419-849, 419-885;

Telex: 21-107 BEOGRAD — Starine Novaka br. 5; Telefoni: 343-678, 343-298

RIJEKA, — Blaže Polica 2/1; Telefon 25-935 SEŽANA — Transjug međunarodna

špedicija; Telfeoni 73-195, 73-164

1. Izvoz i uvoz robe u malograničnom prometu

2. Vršenje međunarodnog cestovnog prevoza vlastite robe kamionima

3. Izvoz i uvoz robe u sve zemlje svijeta

4. Vršenje vanjsko trgovinskog prometa

5. Poslovi posredovanja u vanjskotrgovačkom prometu

6. Zastupanje inozemnih firmi.

TVORNICA TRIKOTAŽE KONFEKCIJE I LUTAKA » 25. M A J « — R A Š A

žiro račun broj 3375-601-1168 kod SDK Pula — Ekspozitura Labin

»ISHRANA«

VELETRGOVAČKO PODUZEĆE PULA — VI KONGRES 5

Žiro račun NB Pula 337-1-1012 Telegram: ISHRANA Pula

Telefoni: Direktor 33-61 — Komercij. 32-91, 23-28

Računov. 26-90 — Opći 24-70

Alkoholna i bezalkoholna pića

♦ Drogerijska roba

♦ živežne namirnice

POLJOPRIVREDNO INDUSTRIJSKI KOMBINAT UMAG

GENERALINVEST RIVIJERA

PULA, Stoja bb — Tel. 23-78

SAMOSTALNA ORGANIZACIJA UDRUŽENOG RADA ZA UGOSTITELJSTVO I

TURIZAM

»JEDINSTVO«

PEKARSKO PODUZEĆE LABIN

KOMUNALNO PODUZEĆE ZA PUTOVE P U L A

»AGROPRODUKT«

Poduzeće za proizvodnju, preradu i promet poljoprivrednih proizvoda na veliko i malo

PULA

Sergije Dobrića br. 7-9 — Tek. rač.: 337-1-1043 kod Narodne banke Pula nudi u svim

svojim prodavaonicama od Savudrije do Premanture cijenjenim potrošačima širok izbor

voća i povrća, industrijsko prehrambenih proizvoda, osvježujućih pića i mesa.

»MESOPROMET«

PODUZEĆE ZA PROMET MESOM I MESNIM PRERAĐEVINAMA NA VELIKO I

MALO

PULA — Trg Revolucije 3

»ISTRATRANS« AUTOTRANSPORTNO PODUZEĆE — LABIN

Tekući račun NB Labin 3375-601-1201

PREDSTAVNIŠTVA:

RIJEKA — Bulevar Marksa i Engelsa 6, telefon 22-677 stan 41-453

BEOGRAD — Admirala Geprata 8, telefon 42-031 stan 22-965

NOVI SAD — Bele Njive 33, telefon 44-958

ZAGREB — Branimirova 53, telefon 413-688 PULA — 43. Istarske divizije,

telefon 30-68 stan 29-82

LJUBLJANA — Parmova 33, telefon 312-171

KOPAR — Ljubljanska 6, telefon 22-785

lU » R A Š A «

TVORNICA TERMIČKIH UREĐAJA — LABIN

Telefon: Kućna centrala 82-324 — Telegram: TERMOUREĐAJ LABIN Žiro račun

SDK filijala Pula — Expozitura Labin 3375-601-1358

»PULJANKA« PEKARSKO-MLJEKARSKO PODUZEĆE PULA

Uprava — Premanturska 24 — Žiro račun kod SDK Pula 337-1-1305 P. pretinac 92.

Telefon: Direktor 31-33

MLIJEKO I MLIJEČNE PROIZVODE PROIZVODIMO i PRODAJEMO NA

CIJELOM PODRUČJU ISTRE

»ELEKTROMEHANIKA« — PULA

Premanturska broj 13

»ELEKTROMEHANIKA« zanatsko poduzeće Pula

Izvodi strojnobravarske, elektromehaničarske i

elektroinstalaterske radove.

»ISTRA« VELETRGOVAČKO PODUZEĆE — PULA

VI Konkresa br. 5

»TRGOPROMET«, Trgovačko poduzeće na veliko i malo — Umag, ove godine slavi 20-

godišnjicu svog postojanja i tom prilikom nudi svojim potrošačima sve vrste robe u

svojim prodavaonicama u Umagu, Novigradu, Savudriji i drugima.

»TRGPROMET« — UMAG

»REMONT« POGON AGROTEHNIH EKSPORT-IMPORT

LJUBLJANA

POREČ

vrši sve popravke na automobilima, obavlja tehničke preglede vozila i drugo.

PODUZEĆE VODOVOD PULA

Poduzeće vodovod — Pula, Omladinska ul. 9, crpi i prerađuje vodu, snabdijeva pitkom i

industrijskom i vodom te obavlja montažne radove na vodovodnim mrežama.

»A D R I A « Poduzeće za turizam i ugostiteljstvo — UMAG

POZIVA VAS U SVOJE OBJEKTE:

HOTEL KRISTAL B-KATEGORIJE

TURISTIČKO NASELJE STELLA MARIS

s lijepo uređenim bungalovima i lijepim auto-kampom

HOTEL PALMA s lijepo uređenom terasom.

»JADRAN« POLJOPRIVREDNO TRGOVAČKO PODUZEĆE BUZET

U okviru svoje djelatnosti

vrši kupoprodaju robe za široku potrošnju i građevnog materijala na veliko i

na malo u vlastitim prodavaonicama skladištima

vrši otkup poljoprivrednih i šumskih proizvoda, mesa i mlijeka

vrši usluge transporta.

»DUHAN« TRGOVAČKO PODUZEĆE ZA PROMET DUHANOM, ŠIBICAMA I

VRIJEDNOSNICAMA TE PAPIRNATOM I GALANTERIJSKOM ROBOM —

RIJEKA

Poduzeće posluje na području Istre, Gorskog kotara i Hrvatskog primorja u svojim

poslovnicama u

Crikvenici — Delnicama — Krku — Labinu — M. Lošinju — Opatiji — Pazinu —

Poreču — Puli — Rovinju — Umagu

»POLET « ZANATSKO KOMUNALNO PODUZEĆE B U J E

Izvodi sve radove visokogradnje i niskogradnje, te sve komunalne usluge.

»ISTRAPLASTIKA« — PAZIN -PODUZEĆE ZA PRERADU PLASTIČNIH MASA

Proizvodi:

polietilen crijevo i vrećice

reklamne torbice štancane ili s ručkom. Izrađujemo većice i torbice svih

dimenzija, bez štampe ili sa štampom, u bojama po kupčevoj želji.

»OTPAD« Poduzeće za promet otpacima PULA

Kupuje i prodaje sve vrste otpadnog materijala u svojim otkupnih stanicama u Poreču,

Pazinu, Rovinju i poslovnicama u Labinu i Vodnjanu.

Poduzeće djeluje na cijelom teritoriju Istre. Na zalihi imamo industrijske viškove i drugi

upotrebljivi materijal.

»INDUSTROCHEM« KEMIJSKA INDUSTRIJA PULA Premanturska 24

PROIZVODNI PROGRAM

1. Eksploatacija i prerada nemetala u razne finoće

2. Proizvodnja premaznih sredstava za livarstvo

3. Proizvodnja ljepila i plemenitih žbuka za građevinarstvo.

»SAVREMENA ADMINISTRACIJA« BEOGRAD

SOUR — »ISTARSKE KNJIŽARE« PULA

Laginjina 7

TVORNICA BRODSKIH BOJA »SUBMARINKOLOR« — UMAG

Kemijski kombinat »Cromos — Katran — Kutrilin« — Zagreb

HOTELSKO TURISTIČKO PODUZEĆE » R I V I ! E R A« — P O R E Č

telef. (053) 86-147, 86-124 Telex: 25-123 YU RIVIJERA —

Telegram: RIVIJERA — POREČ

... nudi Vam udobnost, odmor, razonodu, sport i zdravstvenu njegu ... Hoteli RIVIJERA

i depandanse ADRIATIC, ISTRA, MIRAMAR, LANTERNA, NEPTUN, hotel u centru

grada, otvoren cijele godine, te KRISTAL, novosagrađeni hotel s bazenima.

SIPOREX TVORNICA MONTAŽNIH ELEMENATA OD PLINOBETONA — PULA

PROIZVODI: elemente od plinobetona za polumontažnu gradnju:

— krovne ploče, armirane dužine do 6,22 m

— stropne ploče, armirane dužine do 6,22 m

— zidne horizontalne ploče, armirane dužine do 6,22 m

— zidne vertikalne ploče, armirane dužine do 4,00 m

— pregradne ploče, armirane dužine

do visine spratnih konstrukcija maksimalno do 4,00 m

zidne blokove malog formata, nearmirani za nosive i nenosive zidove

izolacione ploče, malog formata nearmirane

»DUGA«

ZANATSKO SOBOSLIKARSKO-LIČILACKO I KONZERVATORSKO PODUZEĆE

— PULA

Ciglana

CEROVLJE BORUT

Sekcija za održavanje pruge PULA

Vodnjanska b. b. — telefon 30-34

Komercijalna služba VI. Gortana 5

telefon 27-57

LJEKARNA »CENTAR« PULA, Trg bratstva jedinstva 15

»ARENA«, JNA 68

»VERUDA«, A. Butorac 27

PODUZEĆE ZA CESTE PULA

Strosmayerov trg 2

Telefoni:

— direktor 25-59

— računovodstvo 33-63

— tehnički odsjek 27-75

TVORNICA DIZL MOTORA »ULJANIK BRODOGRADILIŠTE PULA

Telef. centrala 23-22 Rade Končara 1

DRVNO INDUSTRIJSKO PODUZEĆE »5 MAJ« PULA

I. G. Kovačića 25

»ELEKTROISTRA« PODUZEĆE ZA DISTRIBUCIJU ELEKTRIČNE ENERGIJE

PULA — L. MARIANI 2

POLJOPRIVRENA ZADRUGA »1 MAJ«

V O D N J A N

STAMBENO PODUZEĆE PULA

Trg Republike 17

Telefoni: direktor 37-54 — tajnik 21-10 — Šef komercijale 38-29 Rukov. građevnog

pogona 21-92

UGOSTITELJSKO PODUZEĆE »PLAVA LAGUNA«

P O R E Č

Tel. centrala 86-109

ZAGREBAČKA PIVOVARA I TVORNICA SLADA - ZAGREB

POGON PULA, Trg AVNOJ-a 5 telefon 26-63

PIK SLJEME ZAGREB

RESTORAN 2, PULA

VERUDA PULA

Telef. centrala 23-48 .

Raspolaže sa šest objekata i to hotelima Brioni, Splendid i Park hotelom, te turističkim

naseljima Verudela, Zlatne stijene i Ribarska koliba. Hoteli Brioni i Splendid su otvoreni

tokom cijele godine.

TRGOVAČKO PODUZEĆE

9. SEPTEMBAR PAZIN

„JADRAN"

GRAĐEVNO PODUZEĆE RIJEKA

POGON PULA

Rovinjska 12

SLUŽBA DRUŠTVENOG KNJIGOVODSTVA PULA

Trg bratstva jedinstva 5

Telefonska centrala 22-55 Telegrami: SDK

Telex: 25234 YU — sdk

Šumsko gospodarstvo

BUZET