Stanko Andrić - O Obitelji Bosanskog Protukralja Radivoja Ostojića

Stjepan Tomaevi (1461.-1463.) slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva

Stjepan Tomaevi (1461.1463.) slom srednjovjekovnoga Bosanskog KraljevstvaZbornik radova sa Znanstvenoga skupa odranog 11. i 12. studenoga 2011. godine u JajcuNakladniciHrvatski institut za povijestKatoliki bogoslovni fakultet u SarajevuZa nakladnikadr. sc. Jasna Turkaljprof. dr. sc. Pavao JuriiUrednikdr. sc. Ante BirinUrednitvodr. sc. Darko Tomaevidr. sc. Gordan RavaniPrevoditeljica saetaka na engleski jezikdr. sc. Tatjana BuklijaLekturaGordana MalnarNaslovnicaDenar kralja Stjepana TomaeviaGrafika priprema i tisakDenona, ZagrebNaklada:500 primjerakaPrvo izdanje, 2013.ISBN 978-953-7840-22-8 (Hrvatski institut za povijest)ISBN 978-9958-747-38-0 (Katoliki bogoslovni fakultet u Sarajevu)CIP zapis dostupan je u raunalnom kataloguNacionalne i sveuiline knjinice u Zagrebu pod brojem 860007.Tiskano potporom Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta Republike Hrvatske.

Stjepan Tomaevi (1461.-1463.) slom srednjovjekovnoga Bosanskog KraljevstvaZbornik radova sa Znanstvenog skupa odranog 11. i 12. studenog 2011. godine u Jajcu

Hrvatski institut za povijestKatoliki bogoslovni fakultet u Sarajevu

2013.

5SADRAJProslov 7

Radovi sa znanstvenog skupa Stjepan Tomaevi (1461.-1463.) slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva Emir O. FilipoviHistoriografija o padu Bosanskog Kraljevstva The Fall of the Bosnian Kingdom in Historiography 11Dino Mujadevi Pad Bosne 1463. prema osmanskim narativnim izvorima The 1463 Fall of Bosnia in Ottoman Narrative Sources 29Zdenka Janekovi Rmer Kraj srednjovjekovnog Bosanskog Kraljevstva u dubrovakim izvorima The End of the Medieval Bosnian Kingdom in Dubrovnik Sources 47Borislav Grgin June granice Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva u vrijeme Stjepana Tomaevia Southern borders of the Hungarian-Croatian Kingdom during the Reign of Stjepan Tomaevi 69Tams Plosfalvy The Political Background in Hungary of the Campaign of Jajce in 1463 Politike okolnosti u Ugarskoj glede pohoda na Jajce 1463. godine 79Richrd Horvth The Castle of Jajce in the Organization of the Hungarian Border Defence System under Matthias Corvinuss Utvrda Jajce u ugarskom pograninom sustavu u vrijeme Matijaa Korvina 89uro Toi Bosanska vlastela u oslobaanju Jajca od Turaka 1463. godine Bosnian Nobility in the Liberation of Jajce from the Turks in 1463 99

6Stjepan Tomaevi (1461.-1463.) slom srednjovjekovnoga Bosanskog KraljevstvaStanko Andri O obitelji bosanskog protukralja Radivoja Ostojia (prilog rasvjetljavanju branih veza posljednjih Kotromania s plemstvom iz dravsko-savskog meurjeja) On the Family of the Bosnian Anti-king Radivoj Ostoji: A Contribution to the Study of Marriages between the Last Members of the Kotromani Dynasty and the Nobility from the Drava-Sava Interamnium 109Marija Karbi Uloga plemstva s podruja dananje Slavonije u obrani Jajake banovineThe Role of Nobility from the Territory of Modern Slavonia in the Defence of Banate of Jajce 133Hrvoje Kekez Knezovi Blagajski i tvrdi grad Blagaj nakon osnutka Jajake banovine 1464. godine The Counts of Blagaj and the Blagaj Castle after the Foundation of Banate of Jajce in 1464 151Tomislav Galovi Ego a puero baptizatus fui et litteras Latinas didici prilog prouavanju latinske pismenosti u srednjovjekovnoj Bosni (s posebnim osvrtom na 15. stoljee) Ego a puero baptizatus fui et litteras Latinas didici: A Contribution to the Study of Latin Writing/Literacy in the Medieval Bosnia with a Special Consideration of the Fifteenth Century 179Andrija Zirdum Crkve i njihovi patroni u srednjem vijeku u Bosni i Hercegovini Churches and their Patrons in the Medieval Bosnia and Herzegovina 221Jaka Ragu Sudbina posmrtnih ostataka kralja Stjepana Tomaevia 1463. 1888. 1992. 1999. The Fate of Posthumous Remains of King Stjepan Tomaevi,1463 1888 19921999 235Kazalo osoba 283Kazalo zemljopisnih pojmova 291

109

Stanko AndriO obitelji bosanskog protukralja Radivoja Ostojia (prilog rasvjetljavanju branih veza posljednjih Kotromania s plemstvom iz dravsko-savskog meurjeja)dr. sc. Stanko Andri UDK 929 Ostoji, R.Hrvatski institut za povijest 94(497.6)1421/1471Podrunica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje Izvorni znanstveni radAnte Starevia 8 Primljeno: 11. listopada 2012.35 000 Slavonski Brod Prihvaeno: 25. oujka 2013.HRVATSKA

U radu se kritiki razmatraju izvori i literatura koji se odnose na brak izmeu Radivoja Ostojia (strica posljednjeg samostalnog bosanskog kralja Stjepana Tomaevia) i Ka-tarine iz obitelji Velikih iz Poeke upanije. Radivoj Ostojin (Ostoji), konkurentski kralj Bosne u vrijeme vladanja Stjepana Tvrtka II. i neko vrijeme protukralj svom bratu Stjepanu Tomau, u politikim je odnosima u Bosni i oko nje igrao istaknutu ulogu i u razdoblju pred njezin pad pod osmansku vlast. Rad istrauje i problem Radivojeva potomstva, od kojeg je najpoznatiji Matija, osmanski vazalni kralj Bosne. Nakon pada Bosne i Radivojeva smaknua, Katarina se preko Dalmacije vratila u Slavoniju, gdje se preudala za plemia Ivana Svetakog iz Krievake upanije.Kljune rijei: Bosansko Kraljevstvo, Kotromanii, Radivoj Ostoji, obitelj Veliki, Katarina Velika, Poeka upanija, Slavonija, Osmanlije.

Kao i sve ostale europske vladarske dinastije, bosanska banska i kraljev-ska dinastija Kotromania branim je vezama uvrivala svoj meunarod-ni poloaj i podupirala svoje politike planove i akcije. Dosadanja su rodo-slovna istraivanja, u mjeri u kojoj to doputaju raspoloivi izvori, uglav-nom ve rasvijetlila sve takve veze izmeu pojedinih lanova loze Kotro-mani i vladarskih ili aristokratskih obitelji iz sredinje i jugoistone Euro-

110

Stjepan Tomaevi (1461.-1463.) slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstvape. Kao to se moe i oekivati, znatan dio enidbenih veza Kotromanii su sklapali sa svojim prvim susjedima na zapadu i sjeveru, to jest vladarima i velikaima iz Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva. Meu tim brakovima naji-staknutije mjesto svakako pripada udaji Elizabete, keri bana Stjepana II. Kotromania, za ugarsko-hrvatskoga kralja Ludovika I. Anuvinca. Osim toga, poznato je da je u kasnom 13. stoljeu ki bana Prijezde I. bila udana za jednog od sinova slavonskoga bana Stjepana Babonia Vodikoga, kao i da je u 14. stoljeu brat Stjepana II. Kotromania Vladislav bio oenjen Je-lenom, kerju Jurja ubia Bribirskog, te je u braku s njome imao sina, kralja Tvrtka I. U 15. stoljeu pak kralj Stjepan Ostoja imao je od 1416., u svojem treem braku, za enu Jelenu iz roda Nelipia Cetinskih, udovicu bosanskoga velikog vojvode Hrvoja Vukia Hrvatinia. Napokon, kralj Stjepan Tvrtko II. oenio se 1428., u razdoblju svojeg drugog i dueg vlada-nja, Dorotejom Gorjanskom, kerju velikaa Ivana Gorjanskog iz tada naj-monije ugarsko-hrvatske velikake obitelji.1

Preostaje jo jedna brana veza Kotromania s ugarsko-hrvatskim plem stvom, koja se u zemljopisnom pogledu uklapa meu dosad spome-nute: i ona naime potvruje da su Kotromanii pri gradnji branih spona prednost davali istaknutim obiteljima iz Bosni najbliih dijelova Ugarsko-Hrvatskoga Kraljevstva, to jest iz Hrvatske, Slavonije i donjeg meurjeja Drave i Save. To je i razumljivo jer su vane obitelji s tih podruja bile naj-neposrednije ukljuene u odnose izmeu Bosne i njezina nadmonog sje-vernog i zapadnog susjeda.

Radi se o braku izmeu Radivoja Ostojia, sina kralja Ostoje, i Katarine iz obitelji Velikih iz Poeke upanije. Ostoja i njegovi sinovi pripadali su zasebnoj grani Kotromania, razliitoj od stare banske i kraljevske loze koja se ugasila smru Tvrtka II. u studenome 1443. godine. Radivojeva uloga u politikoj povijesti Bosne najkrae se opisuje tvrdnjom da je on u dva na-vrata ozbiljno pretendirao na krunu, oslanjajui se pritom na potporu Tu-raka. Za razliku od brata Tomaa, Radivoj se ni u jednom razdoblju nije

1 Mr Wertner, A kzpkori dlszlv uralkodk genealogiai trtnete. Temesvr, 1891., 207-239; Ljudevit Thallczy, Historika istraivanja o plemenu gorikih i vodikih knezova, Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini 10 (1897): 343 i 366; Vjekoslav Klai, Bribirski knezovi od plemena ubi do god. 1347. Zagreb: Naklada Matice hrvatske, 1897., 146; Sima irkovi, Istorija srednjovekovne bosanske drave. Beograd: Srpska knjievna zadruga, 1964., 74, 122, 260, 387; Pavao Aneli, Bosanska kraljica Doroteja Gorjanska, Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine u Sarajevu Arheologija n. s. 27-28 (1972-1973): 377-395; Dubravko Lovrenovi, Na klizitu povijesti. Sveta kruna ugarska i sveta kruna bosanska, 1387-1463. Zagreb Sarajevo: Synopsis, 2006., 216-217 i 446.

Stanko Andri O obitelji bosanskog protukralja Radivoja Ostojia

111

uspio nametnuti kao legitiman kralj. Najblie je tomu bio 1433., kada je za svoje pretenzije uspio pridobiti glavne domae podrune gospodare, Ko-sae i Pavlovie, kao i srpskog despota. Prethodno je na Visokoj Porti u Jedrenu izrazio pokornost sultanu, pa je tako uspio na dvije godine poti-snuti u stranu dotadanjeg zakonitog kralja Tvrtka II., koji se morao sklo-niti u Ugarsku. Iako faktino kralj, Radivoj nije za svoju vlast dobio prizna-nje nigdje na kranskom Zapadu, a i Dubrovnik se dosljedno drao neu-tralna stava, tako da je ve 1435. Tvrtko II. iskoristio unutarnje bosanske preokrete i s ugarskom pomoi obnovio svoju kraljevsku vlast. Poslije vie godina provedenih u sjeni, Radivoj je kao pretendent ponovno izbio u prvi plan nakon Tvrtkove smrti. Izabrani kralj bio je tada Radivojev vlastiti mla-i brat Toma Ostoji, iju je vlast 1444. priznao ugarsko-hrvatski kralj Vladislav I. Jagelovi. U oponiranju Tomau Radivoj je raunao na svoju odanost sultanu i uivao potporu domaeg velmoe Stjepana Vukia Ko-sae. No ni ugarsko-hrvatski poraz u bitci kod Varne (10. studenoga 1444.) nije poboljao Radivojev poloaj, a ravnotea snaga u Bosni dovela je 1446. do pomirbe izmeu kralja Tomaa i Stjepana Kosae. Time je doao kraj kraljevskim ambicijama Radivoja Ostojia, kojeg su moderni povjesniari oznaili kao zlog brata Radivoja (Thallczy) i prepredena spletkara (u-nji). Ostatak ivota proveo je, ini se, uglavnom u slozi s kraljem Tomaem i njegovim nasljednikom.2

Plemika obitelj Velikih, iz koje je potekla Radivojeva ena, nije daka-ko ni na koji nain stajala na ravnoj nozi s Kotromaniima ili njihovim pojedinim lozama. Jedino se po svojoj starini obitelj Velikih mogla mjeriti s bosanskom dinastijom. Poznati poeci seu joj naime u prvu polovinu 13. stoljea. Iz ranih je izvora vidljivo da su Veliki bili grana starijeg roda, koji se maarski zvao Zsadny, a slavenski vjerojatno dan (u latinskim izvori-ma pisano Sudan i Sadan). Osim velike grane rod je imao i granu u podu-navskoj ugarskoj upaniji Fejr, koja se nazivala prema tamonjim obitelj-skim posjedima Pentele i Szentkirly, a ini se da je ondje bilo i prvotno sijelo i ishodite itava roda. Utemeljitelj velike grane bio je Ivanka (ili Ivanko) Abrahamov, prvi put zabiljeen 1232. kao poeki upan, koji je

2 Krunoslav Draganovi et al., Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine od najstarijih vre-mena do godine 1463. Knjiga prva. Sarajevo: HKD Napredak, 1942., 451-592; irkovi, Istorija srednjovekovne bosanske drave, 265-281; Lovrenovi, Na klizitu povijesti, 252-360; saeto i u: Hrvatski biografski leksikon, Zagreb, 1983.-, sv. 7, 732-734. Za citirane kvalifikacije Radivojeve osobe vidi Ljudevit pl. Thallczy, Povijest (banovine, grada i varoi) Jajca 1450.-1527., prev. Milan pl. ufflay. Zagreb, 1916., pretisak 1998., 51; Marko unji, Bosna i Venecija (odnosi u XIV. i XV. st.). Sarajevo: HKD Napredak, 1996., 227.

112

Stjepan Tomaevi (1461.-1463.) slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstvastekao znatne posjede u sjevernim dijelovima te upanije, uzdu gorja Pa-puka i Krndije. Ve 1250. spominje se utvrda u Velikoj koju je Ivanka sa-gradio o vlastitom troku. (Danas je to gradina zvana Turski grad ponad sela Velike.) Ivankini sinovi proirili su obiteljska imanja novim posjedima u junom, posavskom dijelu upanije (Petnja, Glogovica, Vrbova). Ni oni ni njihovi potomci u sljedeim naratajima nisu se ipak izdignuli u redove barones regni: najistaknutiji meu njima obnaali su tek upanske i podu-panske slube te bili familijari krupnijih ugarsko-hrvatskih velikaa; do najvie se asti uspeo Ladislav Tomin, koji je, kao to je utvrdio maarski medijevist Pl Engel, bio familijar palatina Nikole od Zsmboka i njegov zamjenik 1344.1347. godine. U 15. stoljeu Veliki su bili mnogoljudan i razgranat rod, unutar kojeg se donekle izdvojila dominantna loza Bekefy, nazvana tako prema zaetniku Bekeu (Benediktu) Tominu iz prve polovine 14. stoljea. Svoj drutveni status i ugled Veliki su zaokruili, kao to je kod imunijeg plemstva bilo uobiajeno, osnivanjem samostana prosja-kog reda augustinskih pustinjaka u Velikoj. Samostan se prvi put spominje 1435. i vjerojatno nije bio utemeljen puno prije toga. Potkraj 15. stoljea Veliki su poeli propadati. Tada su izgubili svoj matini posjed, Veliku, iz kojeg su ih, preko nasljednog ugovora, istisnuli Berislavii Grabarski iz Po-eke upanije, a meu njima poimence jajaki ban Franjo Berislavi. U predveerje turskog osvajanja spominje se jo Stjepan Velikey ili Veliki, koji ivi u Radovancima pokraj Velike. Od njega vjerojatno potjee kasniji rod Stivanovi ili tivanovi, o kojem je u 18. stoljeu franjevaki kroniar Ivan Straemanac zabiljeio da u Velikoj jo uvijek ima mnogo njegovih lanova, koji ive u velikom siromatvu, iako je neki njihov ugledni predak neko sagradio utvrdu iznad Velike.3

ena Radivoja Kotromania bila je ki Nikole Velikoga, sina Ladisla-vova, koji je, prema sustavnim istraivanjima Pla Engela, takoer pripa-3 O rodu Zsadny i ranoj povijesti Velikih vidi Jnos Karcsonyi, A magyar nemzetsgek a XIV. szzad kzepig. Budapest, 2004. (pretisak), 1069-1072; rekonstrukciju rodoslovlja Velikih daje Pl Engel, Kzpkori magyar genealgia, u: Isti, Magyar kzpkori adattr PC CD-ROM. Budapest, 2001., rodoslovna tablica Zsadny nem 1. Velikei; pregled dobrog dijela sauvanih izvora za povijest Velikih vidi u: Stanko Andri, Podgorje Papuka i Krndije u srednjem vijeku: prilozi za lokalnu povijest (drugi dio), Scrinia Slavonica 9 (2009): 70-87; Isti, Podgorje Papuka i Krndije u srednjem vijeku: prilozi za lokalnu povijest (trei dio), Scrinia Slavonica 10 (2010): 90-95. Uz to vidi i: Attila Zsoldos, Magyarorszg vilgi archontolgija 1000-1301. Budapest, 2011., 182; Pl Engel, Magyarorszg vilgi archontolgija, 1301-1457, 2 sv. Budapest, 1996., sv. 2, 227, s. v. Szentkirlyi, 256, s. v. Velikei, 265, s. v. Zsadny. Za Straemanev navod vidi Ivan Straemanac, Expositio provinciae Bosnae Argentinae / Povijest franjevake provincije Bosne Srebrene, prir. i prev. S. Sran. Zagreb: Matica hrvatska, 1993., 248-249.


113

dao lozi Velikih poznatoj pod prezimenom Bekefy.4 Nikola se u izvorima javlja od 1404., kada mu je kralj igmund Luksemburgovac vratio ranije oduzete posjede i ponitio osudu koju je bio izrekao zbog prijestupa to ih je Nikolin otac u sada ve minulim vremenima neumjesno poinio protiv Naega Velianstva. Ladislav Veliki bio je, sudei prema tome, jedan od brojnih plemikih protivnika budimskoga dvora koji su nasuprot igmun-du podupirali kraljevske pretenzije Ladislava Napuljskoga.5 U desetljeima to su slijedila izvori tek uzgred spominju Nikolu, a glavnina vanih poda-taka o njemu potjee iz izvora nastalih oko polovine 15. stoljea. Tako je od veljae 1449. do oujka 1450. Nikola zabiljeen kao baranjski, a od svibnja 1450. do lipnja 1451. kao poeki podupan. U oba je sluaja upanska ast pripadala velikau Ivanu Koroskome, inae mavanskom banu, kojemu je Nikola Veliki sluio kao familijar.6

Najsadrajniji izvori o Nikoli Velikom ujedno su oni koji se odnose na vezu njegove obitelji s Radivojem Kotromaniem. To je u prvom redu svo-jevrstan nasljedni ugovor izmeu Nikole i Radivoja, sklopljen u Budimu 19. lipnja 1449. godine. Ugovornu listinu izdao je budimski zborni kaptol, pred koji su osobno dole obje ugovorne stranke. Nikola je u listini pred-stavljen kao Nikola sin Ladislava od Velike, a Radivoj kao Radivoj od Vranduka, brat bosanskoga kralja Tome (Radywoy frater Thome regis Bo-znensis de Wranduk). U ugovoru stoji da je Nikola dao svoju ker Katarinu Radivoju za enu i da e njihov brak biti sklopljen prema zakonu Rimske Crkve; stoga iz roditeljske ljubavi Nikola sada daruje zetu i keri treinu svojih utvrda u Velikoj i Petnji, kao i svih ostalih posjeda to se nalaze u kraljevstvima Ugarskoj i Slavoniji. Donacija e stupiti na snagu nakon smrti Nikoline i njegove ene, plemenite Margarete. Isto se odnosi i na sve druge posjede koje e Nikola eventualno jo stei u budunosti. S druge strane, Radivoj i Katarina obvezuju se da e, najprije, potivati Nikolu i Margaretu kao oca i majku i da ih nee za njihova ivota ometati u posje-dovanju darovanih dobara. Isto tako, Radivoj sa svoje strane daruje tastu i punici, odnosno njihovim potomcima i nasljednicima, polovicu svoje utvr de Slyomk, drugim imenom Sokol zvane, kao i svih posjeda i posje-

4 Engel, Kzpkori magyar genealgia, rodoslovna tablica Zsadny nem 1. Velikei. Naratajni slijed koji vodi k tom Nikoli glasio je, prema Engelu: Toma > Beke > Nikola > Ladislav > Nikola (a ne Toma > Nikola > Ladislav > [Ladislav >] Nikola, kao to je svojedobno zakljuio autor ovoga rada).5 Andri, Podgorje Papuka i Krndije (drugi dio), 78.6 Engel, Magyarorszg, sv. 1, 105 i 165.

114

Stjepan Tomaevi (1461.-1463.) slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstvadovnih udjela to ih ima napose na podruju Bosanskog Kraljevstva i Sla-vonije, ali i bilo gdje drugdje. To se odnosi i na Radivojeve eventualne bu-due steevine. Ugovor zavrava uobiajenim obvezivanjem stranaka da jed na drugu tite i brane u pravima na donacijom primljene posjede. Listi-na je pisana na papiru, u dva primjerka ovjerena viseim kaptolskim pea-tom i prerezanim slovima alfabeta, odnosno tzv. hirografom (literas no-stras alphabetoque intercisas).7

Kao to se vidi, ugovor sadri relativno obilje podataka te omoguuje i neke malo ire zakljuke. Prije njihova razmatranja osvrnut emo se na ne-koliko pojedinosti formalne naravi. Ugovor o kojem je tu rije nije u pra-vom smislu nasljedni ugovor kakvim se dvije obitelji obvezuju da e u slu-aju izumiranja jedne od njih njeni posjedi prijei u vlasnitvo druge. Ov-dje se ne radi o tome, nego zapravo o dvostrukoj darovnici, odnosno uzaja-mnoj donaciji, od kojih jedna (Radivojeva Velikima) stupa na snagu od-mah, a druga (donacija Velikih Radivoju i njegovoj eni) ima stupiti na snagu nakon smrti donatora.

Druga formalna pojedinost posve je tehnika i tie se samo, zasad je-dinog, tiskanog izdanja listine. U vrijeme kada ju je diplomatiar Imre Nagy potkraj 19. stoljea priredio za tisak, listina se nalazila u privatnom arhivu grofovske obitelji Bnffy Losonczy u erdeljskom gradu Kolozsvru (danas Cluj, odnosno Cluj-Napoca, u Rumunjskoj). Poslije je postala dio arhivske zbirke maarskoga Drutva Erdeljskog muzeja (Erdlyi Mzeum-Egye-slet), s kojom je zatim prela u knjinicu filijale Rumunjske akademije u Cluju te naposljetku u tamonji dravni arhiv, gdje se i danas nalazi. Ma-arski dravni arhiv u Budimpeti posjeduje u svojem fondu, pod signatu-rom DF. 260 762, crno-bijelu fotografiju listine, koju je sada mogue prou-avati i na internetskim stranicama toga arhiva.8 Usporedbom s izvornikom mogue je dakle otkloniti jednu dvojbu i ispraviti jednu pogreku u Nagye-vu izdanju. Dvojba se tie mjesne, a pogreka vremenske datacije listine. Naime u kratkom regestu na maarskom jeziku prireiva navodi Bosan-ski kaptol (a boszniai kptalan) kao izdavatelja listine, iako samo izdanje izvornog teksta zapoinje formulom Capitulum ecclesie Budensis. Pogled u original potvruje da je doista rije o budimskom, a ne o bosanskom (ili

7 Imre Nagy et alii, Hazai okmnytr / Codex diplomaticus patrius, 8 sv. Gyr Budapest, 1865.-91., sv. 7, 449-451, br. 406. To izdanje manjkavo, uz nekompetentan prijevod i beskorisnu anali-zu, prenosi Ivan Balta, Novovjekovna diplomatika analiza (XIX i XX vijeka) prve latinske isprave o gradu Sokolu kod Graanice, Graaniki glasnik 7/13 (2002): 28-43.8 .


115

akovakom) kaptolu. Isto tako, pri kraju listine Nagyevo izdanje donosi datacijsku formulu: feria quinta proxima post festum Sacratissimi Corporis Cristi anno eiusdem millesimo quadringentesimo vigesimo nono. To je u re-gestu ispravno preraunato u datum 2. lipnja 1429. godine. No u izdanju je jedna rije pogreno prenesena, jer u originalu na mjestu rednog broja vi-gesimo stoji zapravo quadragesimo. Kada se uzme u obzir taj ispravak, stva-ran nadnevak listine glasi 19. lipnja 1449. godine. Na to je upozorio ve Lajos Thallczy u svojim studijama o staroj bosanskoj povijesti.9

U sadrajnom smislu, dokument najprije otkriva jednu temeljnu biograf-sku injenicu o Radivoju Kotromaniu. Bio je oenjen Katarinom Velikom, a brak je vrlo vjerojatno sklopljen 1449., ubrzo nakon toga uzajamnog dari-vanja. U trenutku nastanka dokumenta Radivoj i Katarina bili su jo uvijek samo zarueni, ne i vjenani.10 U to vrijeme Radivoj sigurno vie nije bio mladi. U izvorima ga nalazimo od 1431., i ve od tih godina on je poslovno i politiki samostalan akter.11 Prema tome, teko je mogao biti roen nakon 1410. godine. Takva kronologija sugerira mogunost da je bio oenjen i prije sklapanja braka s Katarinom Velikom. O tom eventualnom ranijem Radivo-jevu braku nemamo, barem zasad, nikakvih izvora, i genealozi Kotromania ga ne biljee. Ipak ga ne treba izgubiti iz vida kao mogunost.12

Dokument iz 1449. s druge strane otkriva neke dijelom nepoznate po-jedinosti o obitelji Nikole Velikoga. ena mu se zvala Margareta; rod joj ne znamo (ne doznajemo ga ni iz drugih izvora). Imao je ker Katarinu, koja se te godine zaruila i vjerojatno udala za Radivoja Kotromania. Bio je vlasnik ili barem suvlasnik, odnosno vlasnik treine glavne obiteljske utvrde Velike, kao i utvrde Petnje u sjeverozapadnoj okolici Broda, koju su Veliki stekli jo u kasnom 13. stoljeu.

Obiteljska situacija Nikole Velikoga poznata nam je malo cjelovitije zahvaljujui jo nekim malobrojnim izvorima. Osim Katarine, imao je jo dvije keri, Doroteju i Anu. Sinova nije imao. Sve se tri keri spominju u

9 Lajos Thallczy, Bosnyk s szerb let-s nemzedkrajzi tanulmnyok, Turul 25 (1907): 1-2; Ludwig von Thallczy, Studien zur Geschichte Bosniens und Serbiens im Mittelalter, prev. Franz Eckhart. Mnchen Leipzig, 1914., 79-81, 87.10 To jasno proizlazi iz izvornoga latinskog izriaja: per eundem Nicolaum sponte confessum exti-tit () quomodo ipse quandam puellam Katherina vocatam filiam videlicet suam ritu Romane Ecclesie seu matrimonio federe eidem Radywoy in conthoralem tradidisset et subarasset. Lat. su-barrare znai zaruiti. Da je brak ve bio sklopljen, bilo bi suvino spominjati zaruke.11 Thallczy, Bosnyk, 3; Thallczy, Studien, 83-84.12 Zanimljiv je, u vezi s tim pitanjem, Wertnerov navod da se Radivoj 1446. zajedno sa enom pridruio rimskoj crkvi (Wertner, A kzpkori, 229). Wertner za to ne navodi izvor; mogue je da se zapravo poziva na ugovor iz 1449., koji stavlja u pogrenu godinu.

116

Stjepan Tomaevi (1461.-1463.) slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstvalistini peukog kaptola od 3. studenoga 1455., u kojoj se Nikola odrekao svojih vlasnikih udjela u utvrdama Velika i Petnja i u njihovim pripadno-stima u korist svojih keri i njihovih potomaka. Kao primateljice oevih imanja redom su navedene plemenite gospoe Ana, supruga Nikole Gor-janskoga, Katarina, supruga Radivoja od katela Slatinik, i neudana dje-vojka Doroteja.13 Sudei prema tom redoslijedu, Ana bi bila najstarija se-stra. Njezin je mu bio slabije poznat lan banske grane velikakog roda Gorjanskih; poznato je i to da ga je ona nadivjela i da se drugi put udala za mavanskog bana Ladislava od Nagyvlgya iz Bake upanije.14 O najmla-oj sestri Doroteji nema drugih poznatih izvora. Sam Nikola Veliki u toj se peukoj povelji javlja vjerojatno posljednji put. ini se da mu ena Mar-gareta tada vie nije bila na ivotu, jer je se u toj darovnici kerima uope ne spominje.

Iz dvaju dosad razmotrenih vrela, kao i iz vie drugih, jasno je da je Radivojeva ena bila Katarina Velika. Nije se dakle zvala Margareta, kao to se pogreno navodi u vie djela o povijesti Bosanskoga Kraljevstva. Za-buna je vjerojatno potekla iz Thallczyjeve njemake studije iz 1914., gdje su na jednom mjestu pobrkana imena majke i keri, pa se govori o Radi-vojs Gattin, Margarete von Velike.15

U budimskom ugovoru iz 1449. Radivoj nosi posjedniki pridjevak od Vranduka (Radywoy de Wranduk), a u peukoj darovnici iz 1455. zabi-ljeen je s pridjevkom od katela Slatinik (Radywo[y] de castello Zalath-nak). Posrijedi su oito njegovi vaniji posjedi, meu koje je spadala i utvrda Slyomk, drugim imenom Sokol zvana (castrum Solyomkew alio nomine Zokol vocatum), to se jedina poimence navodi meu imanjima ije polovice Radivoj daruje svojem tastu. To je danas gradina blizu Graanice

13 (...) totales porciones suas in castris Welyke predicto et Pethnewar vocatis in comitatu de Posega existentibus habitas () nobilibus dominabus Anne Nicolai de Gara et Katherine Radywo de ca-stello Zalathnak consortibus puelleque Dorothee filiabus scilicet suis. I ta se povelja, kao i ona iz 1449., danas nalazi u spomenutom dravnom arhivu u Cluju, kamo je dospjela na istovjetan nain. Crno-bijelu fotografiju povelje ima Maarski dravni arhiv pod signaturom DF. 253 504. Moe je se nai na internetskoj adresi . Usporedi Engel, Kzpkori magyar genealgia, rodoslovna tablica Zsadny nem 1. Velikei, gdje se tu povelju datira ne-odreenije, u razdoblje izmeu 1450. i 1456. godine.14 Engel, Kzpkori magyar genealgia, rodoslovne tablice Dorozsma nem 2. Garai Bnfi, Nagyvlgyi (Bcs m.) i Zsadny nem 1. Velikei.15 Thallczy, Studien, 86 (usporedi drukije, tj. ispravno, na str. 79). Za ponavljanje pogrenog imena vidi npr. Draganovi et al., Poviest hrvatskih zemalja, 592; irkovi, Istorija srednjovekov-ne bosanske drave, 387; Lovrenovi, Na klizitu povijesti, 294 i 446.


117

u sjevernoj Bosni.16 U kasnom srednjem vijeku to je podruje pripadalo pokrajini, odnosno vojvodstvu Usori, u koju je prije toga uklopljena i po-krajina Soli. Iako je uglavnom pripadala sklopu bosanske drave, Usora je esto dolazila u zonu neizravnog ili izravnog politikog utjecaja Ugarsko-Hrvatskoga Kraljevstva, pa stoga ne udi previe da je utvrda Sokol nosila i maarsko ime Slyomk, to znai Sokol-kamen ili Sokolov kamen.

Nije otprve jasno zato je 1449. meu svim Radivojevim imanjima po-sebno istaknuta i jedino imenovana upravo usorska utvrda Sokol. Moda je razlog za to u njezinu poloaju, jer je Sokol stajao sjevernije i blie preko-savskim posjedima Velikih nego ostale dvije utvrde za koje se zna da ih je tada drao Radivoj Ostoji. Osim utvrde Vranduk u dolini rijeke Bosne nedaleko od Zenice, Radivoj je u to vrijeme vjerojatno imao u rukama i utvrdu Komotin kod Jajca.17 Te je dvije utvrde Radivoj u dokumentima obino isticao u svojem posjednikom pridjevku.

Pridjevak de castello Zalathnak uz Radivojevo se ime javlja jedino u dokumentu iz 1455. godine. Nije lako odgovoriti na pitanje to on u danom sluaju znai. Zalathnak je maarska toponimska posuenica iz slavensko-ga koja se danas pie Szalatnak (ili Szalatnok) i odgovara slavenskim ime-nima Slatinik, Slatnik, Slatinjak, odnosno izvornijem obliku Slatina.18 Po-srijedi je est toponim, zastupljen svakako i u srednjovjekovnoj Bosni, ali se u njoj ne zna za katel takva imena. S druge strane, u srednjovjekovnoj Po-ekoj upaniji takvo se mjesno ime javlja na barem dva mjesta: na junoj strani Dilj-gore poznat je od 13. do 15. stoljea posjed Szalatnok ili Slatinik (dananja sela Donji i Gornji Slatinik); i u okolici Velike, gdje je 1435. zabi-ljeena pustoselina Zalath(n)wk.19 No ni u jednom ni u drugom sluaju nema govora o katelu. Slatinik na Dilj-gori nalazio se, dodue, nedaleko od mjesta na kojem je stajala utvrda Petnja, pa bi se moda moglo pomisli-ti da se castellum Zalathnuk u Radivojevu pridjevku odnosi na tu dobro poznatu utvrdu, kojoj je Radivoj 1449. postao suvlasnik (ili barem suvla-snik in spe). No takva kombinacija otpada ve zato to se u istom dokumen-tu iz 1455. Petnja spominje kao castrum Pethnewar. Prema tome, katel

16 Hamdija Kreevljakovi, Stari bosanski gradovi, Nae starine 1 (1953): 22; Engel, Magyaror-s zg, sv. 1, 412, s. v. Sokol (1); Esad Kurtovi, Emir Filipovi, etiri bosanska Sokola, Pregled 52/1 (2011): 88-93.17 Engel, Magyarorszg, sv. 1, 345, s. v. Komotin, i 463, s. v. Vranduk.18 Usporedi Lajos Kiss, Fldrajzi nevek etimolgiai sztra, 2 sv. Budapest, 1988., pretisak 1997., sv. 2, 516, s. v. Szalatna, Szalatnak, Szalatnya.19 Dezs Csnki, Magyarorszg trtnelmi fldrajza a Hunyadiak korban, 5 sv. Budapest, 1890.-1913., sv. 2, 426, s. v. Szalatnok i Szalat(n)ok.

118

Stjepan Tomaevi (1461.-1463.) slom srednjovjekovnoga Bosanskog KraljevstvaSzalatnok/Slatinik morao je stajati negdje drugdje, izvan Poeke upanije, kao i izvan Bosne. Nedaleko od Poeke upanije, upravo preko Papuka ako se gleda iz Velike, nalazio se posjed i trgovite takva imena koji je pri-padao zagrebakim biskupima; odgovara mu dananji grad Slatina. Taj se Zalathnok spominje u povelji Matije Korvina iz 1460. u sklopu niza slavon-skih utvrda (castra), pa je dakle zaista mogue da se pridjevak de castello Zalathnak odnosi na to mjesto.20 No ostaje posve nejasno kako je moglo doi do toga da bosanski velika Radivoj Kotromani 1455. prisvaja taj po-sjed i da mu ga ak stavljaju u posjedniki pridjevak. U to je vrijeme na elu Zagrebake biskupije stajao Toma od Debrentea, koji je meutim imao ve-likih tekoa u uspostavljanju pune biskupske vlasti, na koju su pravo pola-gali i drugi pretendenti, tako da su to razdoblje u povijesti biskupije njezini istraivai oznaili kao vrijeme smutnji.21 O tome uostalom govori i spome-nuta kraljeva povelja iz 1460. godine. Trebalo bi, oito, paljivo istraiti sve niti tadanje povijesti zagrebakih biskupa i njihovih imovinskih odnosa kako bi se u nju eventualno uplela i povijest Radivoja Kotromania.

O okolnostima koje su zbliile Radivoja Ostojia i Nikolu Velikoga, i na kraju dovele do povezivanja dviju obitelji udajom Nikoline keri za Radivoja, ne znamo nita poblie. Moemo samo pretpostaviti da je do prvih kontaka-ta dolo zahvaljujui Nikolinim poslovima u Bosni, koje je vjerojatno obav-ljao kao familijar i pomonik Ivana Koroskoga, mavanskog bana od 1447. do 1456. godine. Poznata je istaknuta uloga koju je Koroski imao u drav-nim odnosima s Bosnom. Kao izaslanik Ugarskoga Kraljevstva on je na Mar-tinje (11. studenoga) 1449. u utvrdi Dobor kod Modrie ishodio od bosan-skoga kralja Stjepana Tomaa izjavu o saveznikom protuturskom dranju i obvezama prema Ugarskoj i njezinu gubernatoru Ivanu Hunyadiju. Mogue je da je u toj slubenoj prigodi uz Koroskoga sudjelovao i Nikola Veliki, kao to je vjerojatno da je Radivoj bio jedan od svih naih plemia i velmoa za koje kralj Toma u izjavi kae da su ondje bili uza nj.22

20 Dezs Csnki, Krsmegye a XV-ik szzadban [rtkezsek a trtneti tudomnyok krbl, sv. 15, br. 12]. Budapest, 1893., 54; usporedi Ive Mauran, Slatina od prvog spomena 1297. do kraja osmanske vladavine 1684. godine, u: Slatina 1297.-1997., ur. Ive Mauran i eljko Tomii. Slatina Zagreb: Poglavarstvo grada Institut za arheologiju, 1999., 81-84. Navedeni dokument iz 1460. nalazi se u Maarskom dravnom arhivu u Budimpeti, DL. 102 143.21 Zagrebaki biskupi i nadbiskupi, ur. Franko Miroevi. Zagreb: kolska knjiga, 1995., 199-201.22 Tekst doborske izjave ili sporazuma vidi u: Jzsef Teleki, Hunyadiak kora Magyarorszgon, sv. 10-12 [Oklevltr]. Pesten, 1853.-7., sv. 10, 245-246, br. 116. Usporedi Vjekoslav Klai, Povijest Hrvata od najstarijih vremena do svretka XIX stoljea, 5 sv., prir. Trpimir Macan. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske, 1985. prvo izd. 1899.-1911., sv. 3, 273; Lovrenovi, Na klizitu povijesti, 318-319.


119

Ubrzo nakon to su dogovorili brak izmeu Radivoja i Katarine Velike te utanaili uzajamne imovinske obveze, Nikola Veliki i Radivoj Kotromani zajedno su se latili irenja svojih sada zdruenih imanja. Pred poekim kap-tolom sklopili su 17. rujna 1449. zaloni ugovor s potomcima Benedikta Ne-lepca (Nelipia) od Dobre Kue, poteklog iz bosanskoga roda Hrvatinia. Oni su od Radivoja i Nikole prema ugovoru trebali dobiti dvije tisue zlatnih florena i za to su im kao zalog dali svoju utvrdu i vlastelinstvo Ljeva (Lewa-ch) u Vrbaskoj upaniji. Ta se utvrda, odnosno katel, nalazila nedaleko od rijeke Save na podruju poznatom kao Lijeve polje, poplavnom zemljitu na zapadnoj strani najdonjeg toka Vrbasa.23 Prema dvije ugovorne listine koje je izdao poeki kaptol sv. Petra, ini se da su Radivoj i Nikola Veliki Nelepci-ma odmah platili tisuu florena, daljnjih etiri stotine obvezali su im se ispla-titi 1. sijenja 1450., a kao protuvrijednost za preostalih est stotina florena predali su im slavonske posjede Kravarnu i Talovac, koje su sami drali pod zalogom (radilo se o imanjima velikaa Talovakih, ije su bogatstvo i dru-tvena mo u to vrijeme ve izgubili sjaj).24

O tom zalaganju utvrde Ljeva sauvala su se jo dva malo mlaa izvo-ra, nastala takoer u poekom kaptolu. Iz njih se vidi da su Radivoj Ostoji i Nikola Veliki imali tekoa u prikupljanju i isplati cjelokupnoga ugovo-renog iznosa, ali da su ga naposljetku ipak uspjeli isplatiti. Prema ranijem ugovoru, do 1. sijenja 1450. isplatili su Nelepcima tri stotine florena, a za preostalu stotinu izdao je kaptol 5. sijenja 1450. kratku listinu o nepotpu-noj isplati.25 itavu godinu i pol poslije platili su pred kaptolom i taj ostatak duga, pa je kaptol 30. lipnja 1451. o tome izdao konanu potvrdu, ponitiv-i svoje prethodne litterae obmissionales.26

23 Engel, Magyarorszg, sv. 1, 362, s. v. Ljevac; Jelena Mrgi, Lijeve polje beleke o naseljima i prirodi, 15-19. vek, Istorijski asopis 5 (2007): 178-180.24 Lajos Thallczy, Sndor Horvth, Als-Szlavniai okmnytr (Dubicza, Orbsz s Szana vr-megyk), 1244-1710. Codex dipl. partium regno Hungariae adnexarum, sv. 3 / Monumenta Hungariae historica Diplomataria, sv. 36. Budapest, 1912., 174-180, br. 119-120. Opirnija od dviju listina o zalonom ugovoru nalazila se u vrijeme tog izdanja u arhivu herceke grane obi-telji Eszterhzy, a danas je u Maarskom dravnom arhivu pod signaturom DL. 88 244. Kraa listina, u kojoj se Radivoj i Nikola obvezuju platiti 400 florena, nalazila se u arhivu obitelji Batthyny, a danas je u Maarskom dravnom arhivu pod signaturom DL. 102 111. Izvrsne fo-tografije obiju mogu se vidjeti na: .25 Maarski dravni arhiv u Budimpeti, DL. 102 113. Dostupno i na: .26 Ta se u gornjem dijelu oteena listina nalazi danas u Hrvatskom dravnom arhivu u Zagrebu (fond obitelji Drakovi, 56-133). Maarski dravni arhiv ima crno-bijelu fotografiju (DF. 279 402), koju se moe vidjeti na: . Thallczy, Studien, 89, prepriava

120

Stjepan Tomaevi (1461.-1463.) slom srednjovjekovnoga Bosanskog KraljevstvaSpomena je vrijedna pojedinost da se u svim navedenim poveljama po-

ekoga kaptola Radivoj Ostoji Kotromani uvijek biljei bez posjedni-kog pridjevka, a istie se samo njegovo srodstvo s bosanskim kraljem 1449. i 1450. izriajem Radywoy frater serenissimi principis Thome regis Bozne, a 1451. krae: Radywoy frater regis Bozne.

Sauvani izvori o katelu i vlastelinstvu Ljeva toliko su malobrojni da nemamo kasnijih potvrda o tome da su Radivoj Ostoji i Nikola Veliki (ili njihovi potomci) stvarno gospodarili nad njima.27 Openito su malobrojni izvori o Radivoju i njegovoj obitelji tijekom 1450-ih.28 Znamo tek da je Ra-divoj pri kraju toga desetljea sudjelovao u bosanskim pregovorima s ugar-sko-hrvatskim kraljem Matijom Korvinom i srpskom despotskom kuom, koji su na kraju 1458. doveli do sporazuma na ugarskom Saboru u Segedi-nu. Na temelju toga sporazuma Radivoj je u oujku 1459. otpratio kraljeva sina, mladog Stjepana Tomaevia, u despotsku prijestolnicu Smederevo, gdje je ovaj proglaen novim srpskim despotom i vjenan s Jelenom (Ma-rom), keri pokojnoga despota Lazara Brankovia. No ve 20. lipnja 1459. sultan Mehmed II. prisilio je nove gospodare Smedereva da mu predaju utvreni grad, uklanjajui time zadnji ostatak Srpske Despotovine. Kralj Matija nato je otro optuio Kotromanie za izdaju, prihvaajui glasinu da je Smederevo izrueno Turcima u zamjenu za novac. Bosanski kralj Toma uloio je mnogo truda u pobijanje tih glasina koje su se proirile po Europi, zabrinutoj za sve tee i beznadnije stanje na Balkanu.29

Krivce za pad Smedereva kralj Matija bez oklijevanja je kaznio oduzi-manjem posjeda koje su oni drali u Ugarskoj. Sauvana je, izmeu ostalog, povelja o jednoj takvoj Matijinoj odluci protiv Radivoja. Tie se posjeda Pake u Poekoj upaniji. Taj posjed u sjevernom podnoju Dilj-gore imao je zanimljivu pretpovijest. Kralj igmund Luksemburgovac dao ga je 1425. Vuku Druiu od Guje Gore i njegovim dvjema kerima u zamjenu za

sadraj potonjih dviju listina poekoga kaptola (prvu od njih datira netono 11. sijenja 1451. godine). Zaudo, o zalaganju katela Ljeva Thallczy ne govori i na temelju dviju ugovornih listina iz 1449. koje je tih godina objavio u diplomataru Donje Slavonije.27 Tibor Koppny, A kzpkori Magyarorszg kastelyai [Mvszettrtneti fzetek, 26]. Budapest, 1999., 173, s. v. Levcs; Mrgi, Lijeve polje, 178-180.28 Sauvana je, primjerice, dopusnica pape Kaliksta III. iz 1457. naslovljena na Radivoja, u vezi s crkvom u Podmilaju (Augustinus Theiner, Vetera monumenta Slavorum meridionalium histo-riam illustrantia, 2 sv. Romae, 1863., Zagrabiae, 1875., sv. 1, 428, br. 608). Radivoj je tu tituliran kao roeni brat bosanskoga kralja, bez posjednikog pridjevka i bez spominjanja supruge ili potomaka.29 irkovi, Istorija srednjovekovne bosanske drave, 316-319; Lovrenovi, Na klizitu povijesti, 328-334.


121

Druieve utvrde u Usori i u upaniji Sani, od kojih se poimence navodi samo utvrda Kozara (kod Prijedora) u Sanskoj upaniji.30 Poslije je Paka na zasad nepoznat nain dola u ruke obitelji Kastellanffy (Katelanovi) iz Kri evake upanije. Otud je Gapar Kastellanffy, nekadanji katelan u Srebreniku u Bosni i slavonski podban, mogao za 400 zlatnih florena zalo-iti polovicu posjeda Pake Radivoju Komotinskom, bratu Tomaa, kralja Bosne. To je uinjeno pred poekim kaptolom u veljai 1459. godine. Na-alost, listina o tome nije se sauvala ni u izvorniku ni u cjelovitom prijepi-su, nego samo u mnogo mlaem regestu.31 S obzirom na narav toga regesta, ne moemo biti sigurni da je njegova (priblina) datacija vjerodostojna. Pomalo je neobino da je u veljai 1459. Radivoj naao vremena da se nae u poekom kaptolu i uzme u zalog polovicu Pake tada je naime, prema dostupnim podacima, pratio Stjepana Tomaevia iz Bosne u Budim i odande u Smederevo ali se ne moe ni posve iskljuiti da je bilo tako.32

Sigurno je ipak da se to zalaganje posjeda Pake stvarno dogodilo, jer se na nj odnosi kaznena listina Matije Korvina izdana u Budimu 12. srpnja 1459. godine. Za vladara Korvinova formata radi se o pomalo sitniavoj kazni. Razlog za kaznu je, nesumnjivo, krupan. Kralj je izrie zbog biljega nevjere odlinoga Radivoja od Komotina (Radywoy de Komothyn) kojim je on, kao to je poznato, sebe okaljao kada je, udruen s kraljem Bosne, svo-jim bratom, utvrdu Smederevo predao u ruke najokrutnijih Turaka, nani-jevi time tetu ne samo ovome [tj. Ugarskom] kraljevstvu, nego i itavome Kranstvu. Kazna za to nedjelo sastojala se u tome da Gapar Kastellanffy, koji je Radivoju i njegovoj supruzi Katarini za etiri stotine florena dao u

30 Tekst osnovne darovnice vidi u: Thallczy, Studien, 354-356, br. 25 = Josip Buturac, Pisani spomenici Poege i okolice 1210-1536. Jastrebarsko: Naklada Slap, 1995., 270-271, br. 250. Za daljnje povezane listine vidi Buturac, Pisani spomenici, 271-273, br. 251-253. O posjedu Paki, koji se sastojao od vie zasebnih dijelova, vidi Csnki, Magyarorszg, sv. 2, 420, s. v. Paka; Buturac, Pisani spomenici, 37-38. Za utvrdu Kozaru vidi Kreevljakovi, Stari bosanski grado-vi, 29; Engel, Magyarorszg, sv. 1, 347-348, s. v. Kozara.31 Regest se nalazi u Arhivu HAZU, meu Elenkima arhiva obitelji Patai. Objavili su ga Jakov Stipii i Miljen amalovi, Isprave u Arhivu Jugoslavenske Akademije, Zbornik Historijskog instituta Jugoslavenske Akademije [2 (1959): 289-379, 3 (1960): 563-643, 4 (1961): 465-554, 5 (1963): 533-578], II, 590, br. 2411. Manjkavost prijepisa u Elenkima vidi se u pisanju de Zomothyn umjesto de Komothyn i regis Bohemiae (!) umjesto regis Bosnae.32 Potkraj 1458. Osmanlije su opsjele Stjepana Tomaevia u Bobovcu, ali je on uspio pobjei i zajedno sa stricem Radivojem otii u Ugarsku, pa se 12. oujka 1459. nalazio u Budimu kod Matije Korvina, a nedugo potom bio je u Smederevu. Usporedi Thallczy, Studien, 100-101; Draganovi et al., Poviest hrvatskih zemalja, 545-547; irkovi, Istorija srednjovekovne bosanske drave, 318; Lovrenovi, Na klizitu povijesti, 330 i 332.

122

Stjepan Tomaevi (1461.-1463.) slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstvazalog polovicu svojeg posjeda Pake (u kojoj polovici sada ima deset kmet-skih selita), vie ne mora vratiti primljeni novac jer Radivoj i Katarina gube svako pravo na zaloeno im dobro. Stoga se poekom upanu i pred-stojniku kraljeva dvora Emeriku Hdervryju nalae da Kastellanffyja po-novno uvede u imanje koje je zaloio i da ga ondje kao punopravnog po-sjednika titi od moebitnog Radivojeva protivljenja.33

Nije poznato je li kralj povukao sline poteze i na tetu drugih Radivoje-vih posjednikih prava na podrujima pod vlau ugarske krune. U vrijeme izricanja opisane kazne jedno poslanstvo bosanskoga kralja nalazilo se u gra-du Mantovi na sjeveru Italije, gdje je papa Pio II. sazvao protuturski sabor. Papa je izaslanike kralja Tomaa primio blagonaklono, tim vie to mu u to vrijeme jo nije do uiju doao glas o bosanskoj krivnji za pad Smedereva: Prije su, naime, bosanski poslanici otputovali iz Mantove nego to se dozna-lo za izdaju, kao to je sam papa poslije zapisao u svojim znamenitim memo-arima.34 Mogue je da je lan toga bosanskog poslanstva bio i Radivoj. Na takvu pretpostavku navodi injenica da je upravo tih dana, tonije 10. srpnja 1459., u Mantovi papa Pio II. udovoljio Radivojevoj pobonoj molbi da smije bez ogranienja u svako doba upriliiti slavljenje svete mise za svoj obiteljski krug. Dakako, mogue je i da je Radivoj tu supliku uputio papinskoj kuriji u nekoj ranijoj prilici, a da je traeno doputenje bilo izdano tijekom posjeta bosanskoga poslanstva kako bi ono potvrdu o povlastici moglo ponijeti u Bosnu. Znaajno je da je tu povlasticu Radivoj zatraio i dobio za sebe i svoju suprugu i djecu (sibi ac uxori et liberis suis).35

Smrt kralja Stjepana Tomaa u srpnju 1461. obavijale su suvremene i kasnije glasine, vjerojatno neutemeljene i izmiljene, da ga je ubio brat Ra-divoj u dosluhu s prijestolonasljednikom Stjepanom Tomaeviem.36 Skla-dan odnos izmeu posljednjega bosanskoga samostalnog kralja i njegova strica trebala bi potkrijepiti i darovnica na slavenskom (bosanskom) jeziku kojom je mladi kralj 18. rujna 1461. u Bobovcu potvrdio Radivoju sve nje-

33 Izdanje teksta povelje vidi u: Thallczy, Bosnyk, 11 = Thallczy, Studien, 105-106. Nije mi poznato gdje se danas nalazi izvornik povelje.34 Pii Secundi Pontificis maximi Commentarii, 2 sv., prir. Ibolya Bellus i Ivn Boronkai. Budapest, 1993., 143.35 Thallczy, Studien, 108, s izvornim tekstom povlastice u bilj. 2. U vatikanskom regestu povla-stice Radivojevo je ime iskrivljeno, ali cijeli izriaj ne ostavlja sumnje da je posrijedi on: Radme-rus devotissimi et fidelissimi eiusdem Sanctitatis et Sanctae Romanae Ecclesiae filii, regis Bosniae frater laicus.36 Draganovi et al., Poviest hrvatskih zemalja, 553-554; irkovi, Istorija srednjovekovne bosan-ske drave, 323.


123

gove tvrde gradove i posjede u Bosni. Darovnica je izdana mnogo pote-nomu naemu i virnomu sluzi, naemu stricu knezu Radivoju za njegova virna i prava posluenja, koja poslui kruni kraljestva naega. U njoj se, uz mnogo drugih posjeda, spominju etiri grada (tj. utvrde), Komotin u Luci, Visui (u blizini Jajca?) i Teanj i Graac (Gradaac) na Usori. Vran-duk i Sokol se ne spominju. Posebno je zanimljiva odredba: I ako bi primi-nuo s ovoga svita pri gospoje svoje Katarine, nejmajui poroda od nje a ostala posli gospoja Katarina nejmajui sarca, da grad Komotin njegovim pogradjem i selmi () da se nejma uzeti iz ruku njegove gospoje Katarine dokole je ijedan od nje roda.37

Naalost, vjerodostojnost te povelje je upitna. Nju se, dodue, u litera-turi esto koristi bez ograda i kao valjan izvor,38 iako je se u drugim prilika-ma opisuje kao ne ba pouzdanu povelju (Kreevljakovi) i ak kao pro-vidan falsifikat (irkovi), odnosno falsificirani dekret (Zirdum).39 U prilog oprezu govori i citirana klauzula u vezi s Radivojevom suprugom Katarinom, koja kao da podrazumijeva da oni 1461. jo nisu imali potoma-ka. To je u neskladu s drugim izvorima, primjerice sa spomenutom papin-skom dopusnicom iz 1459. koja spominje Radivojevu djecu. Dodue, mo-gla bi se dopustiti mogunost da Radivoj tada (pa moda ni uope) nije imao djece s aktualnom suprugom Katarinom, ali da ih je imao iz svoga prethodnog, u sauvanim izvorima nepoznatog braka, pa bi u tom sluaju bila razumljiva citirana odredba u Katarininu korist. U ovom radu, dakako, nije mogue potanje analizirati tako sauvane kraljeve potvrdnice kako bi se pokualo odgovoriti na pitanja je li posrijedi potpuni ili djelomini falsi-fikat, kada je mogao nastati te tko ga je mogao izraditi i radi ega.

Kao ni sam kralj Stjepan, knez Radivoj nije preivio pad Bosanskoga Kra-ljevstva u ruke sultana Mehmeda II. Zarobljen je u svibnju 1463. u tvrdom gradu Kljuu u Donjim Krajima, kamo se sklonio zajedno s kraljem i njego-vom pratnjom u pokuaju da pred nadmonim osvajaima pobjegne na za-

37 Ta se kraljevska povelja sauvala samo u prijepisima u sklopu djela mnogo kasnijih franjeva-kih kroniara. Stariji od dvaju poznatih prijepisa nalazi se u tzv. Fojnikoj kronici nepoznatog autora iz kasnog 17. stoljea. Taj su prijepis objavili: Milan M. Vukievi, Iz starih Srbulja, Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini 13 (1901): 345-347 (izvornom irilicom) = iro Truhelka, Fojnika kronika, Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini 21 (1909): 446-448 (u latininoj transkripciji).38 Usporedi Draganovi et al., Poviest hrvatskih zemalja, 557-558; Lovrenovi, Na klizitu povije-sti, 457.39 Kreevljakovi, Stari bosanski gradovi, 21; irkovi, Istorija srednjovekovne bosanske drave, 379; Andrija Zirdum, Franjevaki ljetopisi u Bosni i Hercegovini, Croatica Christiana periodica 9/15 (1985): 48.

124

Stjepan Tomaevi (1461.-1463.) slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstvapad, u Hrvatsku. Smaknut je odmah pod Kljuem ili neto kasnije kod Jajca, kada i kralj. Uz Radivoja bi, prema nekim autorima i nejasnim vrelima, bio pogubljen i njegov sin djeake dobi.40 Taj bi se sin, prema dosad najcjeloviti-joj genealogiji Kotromania, zvao Tvrtko i u vrelima bi se prvi put pojavio 1455. godine. Iste te godine bio bi zabiljeen i drugi Radivojev sin, Juraj (ura).41 Nije meutim jasno koliko su svi ti podaci pouzdani. Izriaj bi-zantskoga kroniara Laonika Halkokondila o roaku kralja Stjepana koji je smaknut zajedno s njime nejasan je i moe se tumaiti drukije, bez veze s Radivojem i njegovim sinom.42 Za spominjanje Radivojevih sinova tijekom 1450-ih naveo je srpski medijevist Sima irkovi odreene izvorne podatke iz dubrovakih arhiva. Ondje se u vie navrata, 1451., 1454. i 1455. godine, spominje sin Radivojev ili sin kralja Radivoja, a u jednoj se prilici govori i o sinovima u mnoini. Njihova se imena meutim ondje ne biljee. irkovi uz to primjeuje: Oigledno je od dvojice ili vie sinova jedan bio izrazito stariji ili autoritativniji43 Sve je to utoliko zagonetnije kada se ima na umu da je Radivoj u svoj jedini poznati brak stupio tek 1449. godine. Ako bi doista ve do 1455. jedan od Radivojevih sinova bio izrazito stariji ili autoritativni-ji, to bi moralo znaiti da je Radivoj imao barem jednog sina roenog prije braka s Katarinom Velikom. No dubrovake arhivske zabiljeke moda ipak ne nameu takav zakljuak; pojava rijei gniacharini (usp. tal. naccherino, zvekica, mala egrtaljka) kao da prije sugerira da je rije o maloj djeci, kojoj Dubrovani daruju, uz ostalo, igrake. To bi pak dopustilo mogunost da se radi o djetetu ili djeci koju je Radivoju rodila Katarina Velika.

Barem jednom Radivojevu sinu ipak se pouzdano (tj. u izvorima uteme-ljeno) znade ime. To je Matija, koji se poevi od 1465. u nekoliko izvora

40 Vjekoslav Klai, Poviest Bosne do propasti kraljevstva. Zagreb, 1882., 335-339; Wertner, A kzpkori, 229; Thallczy, Povijest Jajca, 64-69 i 268; Franc Babinger, Mehmed Osvaja i njegovo doba, prev. Tomislav Beki. Novi Sad: Matica srpska, 1968., 190-191. Bez spominjanja Radivojeva sina Draganovi et al., Poviest hrvatskih zemalja, 571-574.41 irkovi, Istorija srednjovekovne bosanske drave, 387. Babinger, Mehmed Osvaja, 190-191, takoer zove Tvrtkom Radivojeva sina koji je smaknut zajedno s ocem. U starijoj literaturi, Wertner, A kzpkori, 234, naznauje jednog Radivojeva sina nepoznata imena. Rodoslovlje u: Draganovi et al., Poviest hrvatskih zemalja, 585, ne naznauje nikakve Radivojeve potomke.42 Usporedi uro Toi, Bosanska kraljica Katarina (1425-1478), u: Zbornik za istoriju Bosne i Her-cegovine, sv. 2, ur. Milorad Ekmei. Beograd, 1997., 86; Jozo Dambo, Geschicht von der Tur ckey Jrga iz Nrnberga s izvjeem o propasti Bosne 1463. godine, u: Zbornik radova sa Znan st venoga skupa u povodu 500. obljetnice smrti fra Anela Zvizdovia, Sarajevo, 16. i 17. listopada 1998., ur. Marko Karamati. Sarajevo Fojnica: Franjevaka teologija Franjevaki samostan, 2000., 254.43 Sima M. irkovi, Vlastela i kraljevi u Bosni posle 1463. godine, Istoriski glasnik br. 3 (1954): 129.


125

spominje kao novopostavljeni kralj Bosne pod paskom Turaka. On se prvi put javlja u izvjetaju koji je talijanski diplomat Gerardo Colli potkraj 1465. iz Venecije poslao milanskom vojvodi Francescu Sforzi. Kao novost u vezi s Turcima on je naveo da je sultan nedavno postavio kralja u Bosni, koji se zove Matija, a neko je bio barun drugoga kralja Bosne, ali je postao renegat i ima enu u Carigradu. Sultan ga je, prema Colliju, ustoliio s jedinim ciljem da se pomou njega domogne Jajca, bez kojeg ne moe sigurno drati Bosnu. Kada naime ta zemlja vidi da joj je vraena njezina stara uprava, onda e se novom kralju prikloniti i grad Jajce (inae po prirodi nesklon Ugrima, koji ga dre u to vrijeme), a samim time i pasti u turske ruke.44 Oito je da se na toga marionetskog kralja Bosne odnosi i neto kasniji arhivski podatak, s po-etka 1467., prema kojem su vlasti Dubrovake Republike odluile darovati tkanina u vrijednosti 100 perpera gospodinu Matiji, kralju Bosne, sinu ne-kadanjeg kralja Radivoja (domino Mathie regi Bosne filio olim regis Radi-voy). I u rujnu 1471. Dubrovani su opet darivali, ovaj put gotovim novcem, kralja Bosne, kojeg u toj prigodi zovu gospodin Matija, zvan abani, kralj Bosne (domino Mathie Sabancich nuncupato regi Bosne). Napokon, jo jedan diplomatski izvjetaj, poslan 1476. s budimskoga dvora u Milano, govori raz-mjerno opirno o novopostavljenom kralju u Bosni, koji se (na talijanskom jeziku) zove Mathia Christianissimo.45 injenica da u svim nabrojenim izvo-rima taj turski bosanski kralj nosi krsno ime Matija navela je moderne povje-sniare na miljenje da je posrijedi jedna te ista osoba koju se od prilike do prilike donekle razliito predstavlja. S time je prekinuo irkovi, pokazavi da pomno itanje izvjetaja iz 1476. upuuje na zakljuak da je kralj Matija o kojem se tu govori nedvojbeno razliit od kralja Matije u izvorima iz 1465., 1467. i 1471. godine. Taj bi kasniji od dvojice kraljeva imenjaka mogao biti istovjetan Matiji Vojsaliu, kojeg iste godine u konspirativnom ozraju spo-minju dubrovaki izvori. Onaj raniji kralj Matija bio bi zaista sin Radivoja Kotromania, koji je u jednoj prilici iz nekog nedovoljno jasnog razloga na-zvan i Matijom abaniem.46

44 Ivn Nagy, Albert B. Nyri, Magyar diplomacziai emlkek Mtys kirly korbl 1458-1490., 2 sv. (Monumenta Hungariae historica, ser. 4: Diplomacziai emlkek / Acta extera). Budapest, 1875.-1877., sv. 1, 380-385, br. 231, cit. str. 384. Usporedi Thallczy, Povijest Jajca, 98; irkovi, Vlastela, 125; Lovrenovi, Na klizitu povijesti, 378-379.45 Podatke svih triju izvora donosi irkovi, Vlastela, 126. Za izvjetaj iz 1476. vidi izvorni tekst u: Nagy i Nyri, Magyar diplomacziai, sv. 2, 316-318, br. 219.46 irkovi, Vlastela, 126-129, s uputama na miljenja u starijoj historiografiji. irkovievu inter-pretaciju prihvaa Lovrenovi, Na klizitu povijesti, 378-380 i 387, koji kao raspon vladanja ranije-ga kralja Matije, sina Radivoja Ostojia (ili Radivojevia), uzima godine 1465.1471. (usporedi

126

Stjepan Tomaevi (1461.-1463.) slom srednjovjekovnoga Bosanskog KraljevstvaU lanku iz 1954. Sima irkovi nije se mogao osvrnuti i na miljenje

koje je o tom pitanju u netom objavljenoj biografiji Mehmeda II. iznio Franz Babinger. I taj veliki njemaki osmanist svrstao se meu autore koji dre da se svi podaci od 1465. do 1476. odnose na jednog te istog kralja Ma tiju, koji se potkraj svoje vazalne vladavine odmetnuo od Osmanlija. Ovdje nam je ponajprije zanimljiv Babingerov zakljuak da se ne radi o sinu nekadanjeg pretendenta na prijestolje Radivoja, nego vjerojatno o stvarnom lanu bosanske plemike obitelji abania.47

Treu moguu interpretaciju ponudio je bosanski osmanist Hazim a-banovi, prema kojem bi se u navedenim izvorima radilo o tri razliita kra-lja Matije: Radivojevu sinu (1465. i 1467.), Sabaniu (1471.) i Vojsaliu (1476.). Kralj Matija Sabani (ne abani) bio bi, prema abanoviu, iza-bran iz redova domae sitne vlastele nakon smjene prethodnoga kralja koji, kao renegat, nije mogao uspjeno igrati ulogu koju su mu Osmanlije nami-jenili.48 Takvo bi rjeenje toga problema bilo i najprirodnije, samo kada bi svi ti kraljevi nosili razliita imena. No budui da svi, od onoga spomenu-tog 1465. do onoga iz 1476., nose ime Matija, teko je posve iskljuiti mo-gunost da se radi o jednoj te istoj osobi, ili moda o dvije. Svako daljnje poveavanje broja pretpostavljenih turskih kraljeva Bosne poveava i za-udnost injenice da se svi zovu Matija.

injenica je da u podacima o turskome vazalnom kralju Bosne, kada se uzme u obzir i njihova kronologija, ima zbunjujuih pojedinosti koje kao da nisu u skladu s tvrdnjom da je posrijedi sin Radivoja Ostojia. Osim prezimena abani u izvoru iz 1471., takva je pojedinost i tvrdnja u izvoru iz 1465. da je taj kralj, prije no to je promijenio vjeru, bio gia Barone de laltro Re de Bosna. Takav podatak donekle bi pristajao samomu Radivoju (iako bi i za njega bilo oekivanije da ga se opie kao kraljeva roaka nego kao kraljeva baruna), ali je mnogo manje prikladan uz njegova sina. Ako je, tovie, kralj Matija bio Radivojev sin iz braka s Katarinom Velikom, on bi tada (1465.) mogao biti u najboljem sluaju petnaestogodinjak, to bi navedenu tvrdnju o njemu kao nekadanjem barunu uinilo posve nepri-mjerenom. Dodue, potonju se tekou moe relativno bezbolno ukloniti

kazalo u: isto, 790), ali ne pokuava objasniti pojavu prezimena abani. S podatkom iz 1471. kratak prikaz turskoga kralja Bosne zavrava i Draganovi et al., Poviest hrvatskih zemalja, 592.47 Babinger, Mehmed Osvaja, 208. U svojoj poznatoj sintezi irkovi je ostao pri miljenju da se prvi turski kralj Bosne ne spominje nakon 1471. i da je on bio istodobno sin Radivoja Ostojia i abani (irkovi, Istorija srednjovekovne bosanske drave, 335-336 i kazalo na str. 399).48 Hazim abanovi, Bosanski paaluk. Postanak i upravna podjela. Sarajevo: Svjetlost, 1982., 48-49. (Knjiga je prvi put objavljena 1959. godine.)


127

ako se pretpostavi da je talijanski diplomat podatke koje je imao na raspo-laganju prenio poneto neprecizno, napomenuvi o kralju Matiji ono to se zapravo odnosilo na njegova oca Radivoja. Kako god da se u konanici daju najbolje uskladiti podaci iz svih spomenutih vrela, izriit zapis dubrova-koga Vijea umoljenih o Matiji kao sinu nekadanjeg (ili pokojnog) kralja Radivoja ne izgleda kao element koji je lako izbaciti iz cjelovite slike o za-gonetnom turskom kralju Bosne. Vjerodostojnost toga podatka potkrep-ljuje i injenica da su postavljanjem kralja Osmanlije eljeli u Bosni stvoriti dojam da se obnavlja stara uprava (kao to je, prenosei ire miljenje, primijetio Gerardo Colli), a takav se dojam zaista najlake mogao proizve-sti uzimanjem preivjelog lana stare dinastije. Takvu projektu obnove (va-zalne) vlasti ne bi puno smetalo ni to to je nosilac krune bio, po svemu sudei, jo u djeakoj dobi.49

Povijesna znanja o potomcima Radivoja Kotromania, kao to vidimo, u velikoj su mjeri nejasna i nesigurna. Sigurno je ipak da je on imao barem jednog sina, a vjerojatno i vie njih (sinove u mnoini spominje dubro-vaki izvor iz 1455.). Jedan je od njih moda (izrazito moda) ubijen zajed-no s ocem 1463. godine. Drugi je, vrlo vjerojatno, preao na islam i postao turski kralj Bosne, a zvao se Matija. Svi su, vjerojatno, potekli iz Radivojeva braka s Katarinom Velikom, dakle bili su roeni nakon 1449., ali se na temelju sauvanih izvora ne moe iskljuiti ni da je bilo drukije. Za razliku od potomaka, spoznaje o sudbini Radivojeve ene nakon njegove smrti pri-lino su jasne i pouzdane. U novije je vrijeme bosanski medijevist Marko unji u zadarskom arhivu naao notarski zapis datiran u ibeniku 22. srp-nja 1463., u kojem se spominje Radivojeva udovica Katarina. Zabiljeeno je da je ona ovlastila splitskog trgovca Venturu de Meraviglia da kao njezin zastupnik naplati 460 zlatnih dukata od dvojice dalmatinskih dunika nje-zina mua Radivoja. Katarina je pritom opisana vrlo zanimljivim izriajem: supruga neko velemonog mua i gospodina Radivoja Hrstia, i ki po-kojnoga gospodina Mikloua Betcicha od Velike Poege (consors olim po-tentis viri et domini Radivoj Herstich, et filia condam domini Miclous Betcich de Velika Posega).50 To je dakle bilo kakva dva mjeseca nakon to je Radivoj pao u tursko zarobljenitvo i u njemu ubrzo izgubio ivot. Katarina se oito na vrijeme sklonila u Dalmaciju i ondje je pokuavala doi do poneega od

49 Usporedi Lovrenovi, Na klizitu povijesti, 379, koji u odabiru Radivojeva sina vidi s jedne strane sultanov respekt prema bosanskoj politikoj tradiciji, a s druge politiki pragmati-zam.50 unji, Bosna i Venecija, 318.

128

Stjepan Tomaevi (1461.-1463.) slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstvaimovine pokojnoga mua. S obzirom na prezime Hrsti s kojim je zabilje-en, moglo bi se pomiljati da tu nije rije o Radivoju Ostojinom Kotroma-niu ni o Katarini Velikoj; no drugi dio njezine identifikacije ne ostavlja mjesta dvojbi oko toga. Sklop vlastitih imena kojima je tu opisan Katarinin otac malo je neobian, ali je u njemu zapravo sve na svojem mjestu. Tono je zapisan maarski oblik imena Nikola (dananjom ortografijom Mikls). Prezime koje je unji proitao kao Betcich moglo bi biti nekakva inaica tonoga oblika Bekefy ili Bekeffy. Mjesni pridjevak de Velika Posega trebalo bi radi vee jasnoe dopuniti u oblik de Velika in Posega ili de Velika de Po-sega, ali i ovako je dovoljno jasno. Nema dakle sumnje da je Katarina Veli-ka sretno preivjela pad Bosne i da se u ljeto 1463. nalazila izvan Bosne, na dalmatinskoj obali.

Osoba koja se zvala Radivoj Hrsti (ili Krsti, Kristi, Hristi) ve je due vrijeme poznata u povijesnoj literaturi. Podaci o njoj na neobian su se nain preklapali s onima o Radivoju Ostojinom, ali se ipak jo uvijek nije izravno pretreslo pitanje o njihovoj moguoj istovjetnosti. Tako je papa Pio II. u oujku 1461. odobrio indulgencije franjevakoj crkvi sv. Jurja u Tenju koju je podigao ljubljeni sin plemeniti mu Radivoj Krsti (Radiuoi Charstich).51 U vrijeme kad je bosanski kralj ve bio u sultanovim rukama, dubrovako Vijee umoljenih odobrilo je 29. svibnja 1463. odreenu koli-inu baruta za bombarde kraljevu stricu Radiu (!) Kristiu.52 Ve je i to dovoljno da se zakljui da se pod imenima Radivoj Krsti i Radi Kristi zapravo krije Radivoj Ostojin Kotromani. Po svemu sudei, arhivski poda-tak koji je otkrio unji to svakako potvruje. Ostaje, dakako, pitanje kako objasniti pojavu toga prezimena kod Radivoja Kotromania, ali taj zadatak izlazi izvan okvira ovoga rada.

Vratimo se naposljetku preostalim izvorima koji govore o Katarini Ve-likoj kao Radivojevoj udovici. U literaturi se jo od maarskoga arhivista Dezsa Csnkija zna da je ona, nakon braka s Radivojem, bila 1470. zabi-ljeena kao ena Ivana Seneja (Szencsei) ili Svetakoga.53 U drugom radu Csnki je na temelju arhivskih vrela saeto prikazao povijest te obitelji,

51 Augustinus Theiner, Vetera monumenta historica Hungariam sacram illustrantia, 2 sv. Romae, 1859.-1860., sv. 2, 373-374, br. 558. Usporedi Draganovi et al., Poviest hrvatskih ze-malja, 552.52 Usporedi Draganovi et al., Poviest hrvatskih zemalja, 567; Lovrenovi, Na klizitu povijesti, 354.53 Csnki, Magyarorszg, sv. 2, 435. Usporedi Thallczy, Studien, 109. I Draganovi et al., Poviest hrvatskih zemalja, 592, citira za taj podatak Thallczyja, ne povezujui ga s u meuvremenu objavljenom Klaievom studijom.


129

ogranka roda Tibold, i njezine posjede u jugoistonom, posavskom dijelu Krievake upanije.54 Potom je hrvatski povjesniar Vjekoslav Klai u svo-joj opsenoj raspravi o plemikoj obitelji Svetaki, o jednome njezinu la-nu, Ivanu Ladislavovu iz 15. stoljea, naao da je imao za enu neku Kata-rinu od nepoznate nam porodice. Klai je uz to utvrdio i da je taj Ivan de Zenche imao etiri sina, Ladislava, Jurja, Franju i Stjepana, te ker Urulu, ali nije bio siguran jesu li mu sva djeca od ene Katarine; za najstarijeg sina, Ladislava, inilo mu se da je potekao od neke druge ene, a ne od Katari-ne. O Katarini je naao izvore iz razdoblja 1483.1487., kada je njezin mu Ivan ve bio pokojni.55 U novije je vrijeme izvore koji su bili poznati Csn-kiju sabrao i jo obogatio Pl Engel, pokazujui u sklopu svoje genealogije obitelji Velikih da se Katarina spominje kao ena Ivana Svetakoga u vie navrata izmeu 1470. i 1477. godine.56

Po nalogu palatina kraljevstva, bosanski je kaptol u ljeto 1470. sasluao svjedoke u Poekoj upaniji na temelju tube koju je podigla plemenita gospoa Katarina, supruga odlinoga Ivana od Svetaja, ki, naime, pokojno-ga Nikole, sina Ladislavova, od Velike (nobilis domina Katherina consors egregii Johannis de Zenche, filia videlicet quondam Nicolai filii Ladislai de We-like). Katarina je tuila vie svojih roaka iz obitelji Velikih zbog nezakoni-tog zauzimanja njezinih dijelova veeg broja obiteljskih posjeda na raznim stranama upanije. Kaptol je 31. kolovoza 1470. izvijestio palatina da je naao da tuba odgovara istini.57 Preko supruge Katarine Ivan Svetaki doao je u posjed nekih starih listina njezina roda, pa ih je dao prepisati na najviem mjestu. Kralj Matija Korvin izdao mu je 3. prosinca 1470. sveani ovjereni

54 Csnki, Krsmegye, 37-39.55 Vjekoslav Klai, Plemii Svetaki ili nobiles de Zempche (997-1719), Rad JAZU 199 (1913): 29 i rodoslovlje nakon str. 26.56 Engel, Kzpkori magyar genealgia, rodoslovna tablica Zsadny nem 1. Velikei.57 Maarski dravni arhiv u Budimpeti, DL. 74 512. Dostupno i na: . Csnki, Magyarorszg, sv. 2, 435, navodi signature jo nekoliko dokumenata iz 1470., od kojih se u nekima takoer spominje Katarina Velika-Svetaka. Thallczy, Studien, 89-90, citira dokument od 5. lipnja 1470. prema kojem su sinovi Nikole od Kisvrde (iz upanije Szabolcs) dali u zalog svoje dijelove vlastelinstava Velika i Petnja sinovima Ivanke Velikoga i svojoj tetki Katarini Velikoj. Obitelj od Kisvrde povezala se s Velikima brakom izmeu Nikole od Kis vrde i Barbare Velike, koja je prema Thallczyju bila Katarinina sestra i Radivojeva ogorica. Zapravo, kao to je na temelju potanjeg istraivanja pokazao Engel, Barbara Velika bila je ki Stjepana iz aglinske grane Velikih (dakle samo dalja Katarinina roakinja), a plemii od Kisvrde koji se javljaju 1470. nisu bili njezini sinovi, nego unuci (usporedi Engel, Kzpkori magyar genealgia, rodoslovne tablice Zsadny nem 1. Velikei i Gtkeled nem 5. Srvr monostori g, 11. tbla: Vrdai). Pod datumom koji navodi Thallczy nisam uspio ui u trag takvu dokumentu.

130

Stjepan Tomaevi (1461.-1463.) slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstvaprijepis, u formi sveia (libellus), triju predoenih pergamentnih listina. Na poetku prve stranice prijepisa navedeno je da je Ivan Svetaki s tom mol-bom pristupio u ime plemenite gospoe Katarine, keri pokojnoga Nikole, sina Ladislava od Velike, nekada Radivojeve udovice, a sada njegove supruge (in persona generose domine Katherine filie quondam Nicolai filii Ladislai de Welyke, alias relicte Radiuoy, nunc vero consortis sue).58 Prema Engelu, Kata-rina se spominje kao udovica Radivoja od Komotina i supruga Ivana Sve-takoga jo i 1475. u listini koja se uva u Sekeljskom nacionalnom muzeju u Rumunjskoj, u tamonjoj zbirci Jena Nagya. Ta nam je listina ostala nedo-stupna. Napokon, kralj Matija Korvin izdao je 19. srpnja 1477. istrani nalog Poekoj upaniji na temelju nekih tubi koje su podnijeli Ivan Svetaki i njegova ena Katarina, roena Velika.59

Iz svega je, i bez potanje ralambe maloprije spomenutih izvora, ra-zvidno da je Katarina Velika proivjela neobino buran ivot, koji je trajao tijekom veeg dijela 15. stoljea. Mladost je provela u zaviaju u poekom kraju. Nadivjela je dva mua, od kojih je prvi bio bosanski velmoa i lan kraljevske dinastije. U Bosni je uz njega provela kakvih 14 godina, i Bosnu je napustila u najdramatinijim trenucima njezine povijesti, kada je izgubi-la i mua i, po svemu sudei, sinove koje je s njime rodila. Sudbina koja ju je u tom pogledu snala slina je onoj njezine poznatije imenjakinje, kralji-ce Katarine Kosae, udovice kralja Tomaa, koja je takoer sama izbjegla tursko suanjstvo, ali je ono zapalo njezinu djecu. Nakon takva rasula obi-telji i kraljevine u koju se udala, Katarina Velika vratila se preko Dalmaci-je u rodni kraj, udavi se za vlastelina iz onog dijela Kraljevine Slavonije koji meai s Poekom upanijom. Moemo samo, i u tom sluaju, poali-ti to zemlje u kojima je ivjela nisu imale razvijeniju pismenu kulturu i to plodovi te kulture nisu imali sreu da budu u veoj mjeri sauvani, pa da nam se taj izniman ivot, umjesto u turim i dvojbenim naznakama, poka-e u punijem bogatstvu svojih ljudskih i drutvenih sadraja.

58 Maarski dravni arhiv u Budimpeti, DL. 88 516. Dostupno i na: .59 Maarski dravni arhiv u Budimpeti, DL. 74 530. Dostupno i na: .


131

On the Family of the Bosnian Anti-king Radivoj Ostoji: A Contribution to the Study of Marriages between the Last Members of the Kotromani Dynasty and the Nobility from the Drava-Sava InteramniumThe medieval Bosnian dynasty of Kotromani, which gave the country most if not all of its bans and kings from the mid-thirteenth century on, established matrimonial relations with several high-ranking families from the kingdom of Hungary-Croatia, Bosnias north-ern and western neighbour. Besides the best-known marriage of Elizabeth, daughter of Ban Stephen II, to the Hungarian-Croatian king Louis I the Great, there were four other marriages between the members of the house of Kotromani and the nobility of baronial rank from Croatia (ubi of Bribir, Nelipi of Cetina), Slavonia (Baboni of Vodica) and the eastern part of the Drava-Sava interamnium (Gorjanski/Garai). This paper aims to shed more light on the remaining and probably the least known case of this kind, i. e. the mar-riage between Radivoj Ostoji, son of King Ostoja and paternal uncle of the last independ-ent king of Bosnia Stephen Tomaevi, and Catherine of the family of Velika (Hung. Velike) from Poega county. Radivoj acted as an anti-king during the rule of King Stephen Tvrtko II (1421-1443) and he also claimed the throne at the beginning of the rule of his own brother Stephen Toma (1443-1461), until finally renouncing his royal ambitions in 1446. Since he actively entered the public and political sphere as early as in 1431, it is possible that he had been married to an unknown before 1449 when he got engaged to and ex-pected to marry Catherine of Velika. The marriage was laid down in a contract concluded in that year between himself and Catherines father Nicholas. Nicholas and his wife Marga-ret gave their shares in the family estates of Velika and Petnja (Poega county) to Radivoj of Vranduk and his fiance, while Radivoj gave them in return one half of his castle of Slyomk or Sokol (in Bosnias northern region of Usora). Nicholas did not belong to baro-nial elite, his family being only locally significant and, as owners of lands and castles, re-stricted to the county of Poega. He served as a vice-count in the counties of Baranja and Poega when these were administered by John of Koro (Krgy), Ban of Mava. It is pos-sible that Nicholas came into contact with Bosnias aristocracy while assisting John of Koro in his political missions along the southern borders of the kingdom. In the later part of 1449, Radivoj Ostoji and Nicholas of Velika took under mortgage the castle and estate of Ljeva (county of Vrbas) from the members of the family of Nelepec of Dobra Kua, a Slavonian branch of the prominent Bosnian family of Hrvatini. Radivoj and Nicholas loaned 2 000 golden florins in cash and lands to the Nelepec family. In 1455 Nicholas of Velika left all of his possessions to his three daughters including Catherine, wife of Radivoj de castello Zalathnak (he did not appear with this designation anywhere else). The only information about Radivojs (and probably Catherines) children before the fall of Bosnia comes from the Dubrovnik archives, where an unnamed son (and in one case sons) of Radivoj were referred to in 1451, 1454 and 1455. The context of these mentions seems to suggest that he was (or they were) still very young, which would make it probable that

132

Stjepan Tomaevi (1461.-1463.) slom srednjovjekovnoga Bosanskog KraljevstvaCatherine was indeed his/their mother. Radivojs children (liberi) are also cursorily men-tioned in a privilege granted to Radivoj and his family by Pope Pius II in July 1459. This act coincided with a Bosnian legation visiting the pope at Mantua; it is possible that Radivoj himself took part in he mission, shortly after he and his nephew, kings son Stephen Tomaevi, had surrendered the castle of Smederevo to the Ottomans. An important cas-tle on the Danube, Smederevo was the last territorial remnant of the Serbian Despotate. The castle was acquired by the Kotromani prince along with his appointment as a new despot of Serbia in March 1459. The succession was approved and supervised by the Hun-garian-Croatian king Matthias Corvinus, who soon bitterly regretted it and accused the Bosnians of treason and a deal with the Turks. The king quickly seized the Hungarian es-tates of the Kotromani family members, nullifying, among other things, mortgage of a half of the estate of Paka (Poega county) to Radivoj of Komotin, brother of the king of Bosnia, and his wife Catherine. Back in Bosnia, the last independent king Stephen Toma-evi (1461-1463), shortly after inheriting the throne, confirmed his uncle Radivojs posses-sions in Bosnia in a Slavic-language charter from September 1461. Unfortunately, the charter in its surviving form is certainly a later forgery, which makes its interesting refer-ence to Radivojs wife devoid of historical value. Neither the king nor Radivoj, along with most of the Bosnian aristocracy, survived the Ottoman conquest of the Bosnian Kingdom in May and June of 1463. Although some modern historians mention a young son who was captured and executed together with Radivoj, evidence for such statements is dubi-ous. It is however certain that in 1467 Bosnia had a king Matthias, according to a source from Dubrovnik (a) son of the former king Radivoj. This Matthias was obviously a puppet king installed by the Ottomans and was mentioned in a 1465 Italian diplomatic report. The report related the news of a king recently enthroned in Bosnia by Sultan Mehmed II to cre-ate the impression in the country of a restoration of its old government. The new king, according to this earlier source, was a Christian renegade and had a wife in Constantino-ple. It is uncertain whether this king Matthias is identical with Matthias named Sabancich who was referred to, also by the government of Dubrovnik, as a king of Bosnia in 1471. The last mention of an Ottoman king of Bosnia dates from 1476, when he was called Mathia Christianissimo and said to have rebelled against the Ottoman rule. Historians disagree whether behind these references there was only one person or there were two (or even three) namesakes whom the Ottomans invested with the title of the king of Bosnia. There is, however, no doubt that at least one of them was a son of Radivoj Ostoji of the Kotromani dynasty. The fall of Bosnia was also survived by Radivojs wife Cath-erine, who in July 1463 was in ibenik on the Dalmatian coast, trying to recover money from her late husbands debtors. Later on, she returned to her native land, where we find her, from 1470 onwards, married again to a local nobleman John of Svetaje (Hung. Szencse). She outlived him too, appearing in documents as his widow from 1483 to 1487. The life of Catherine of Velika was thus an extraordinary story, which in its central Bosnian section resembled the much better known story of King Tomas widow, Queen Catherine Kosaa, who also survived the fall of Bosnia and whose children similarly be-came Ottoman captives and renegades. It is regrettable that we have so few and so meagre extant sources to reconstruct it.Key words: Kingdom of Bosnia, house of Kotromani, Radivoj Ostoji, family of Velika (Veliki, Velikei), Catherine of Velika, County of Poega, Slavonia, Ottomans.

Documents

Stanko Andrić - O Obitelji Bosanskog Protukralja Radivoja Ostojića