Sveučilište u Zagrebu

Filozofski fakultet

Ivana Lučića 3

Odsjek za južnoslavenske jezike i književnosti

Kolegij: Južnoslavenska književna avangarda

Ak. god.: 2014/2015.

ӡenit – internacionalna revija za umetnost i kulturu

u okviru avangardnog zenitizma

Mentor: dr.sc. Zvonko Kovač Studentica: Martina Stanković

Zagreb, lipanj, 2015.

SADRŽAJ

1. Uvod..............................................................................................................................4

2. Povijesni i književnoumjetnički kontekst......................................................................5

2.1. Povijesni kontekst...................................................................................................5

2.2. Književnoumjetnički kontekst................................................................................5

3. Zenitizam.......................................................................................................................7

3.1. Manifest zenitizma.................................................................................................7

3.2. Barbarogenij...........................................................................................................8

3.3. Ljubomir Micić – zečetnik pokreta, urednik časopisa, pisac manifesta.................9

4. Zenit...............................................................................................................................11

4.1. Internacionalne tendencije Zenita...........................................................................11

4.2. Zenitovi umjetnici..................................................................................................12

4.3. Teksualno i grafičko ustrojstvo Zenita...................................................................14

4.4. Faze Zenita prema C. Milanji.................................................................................16

5. Zaključak.......................................................................................................................17

6. Literatura.......................................................................................................................18

~ 2 ~

Časopis Zenit – internacionalna revija za književnost i kulturu, 1921., br. 1

~ 3 ~

1. Uvod

Bez književnih časopisa i proučavanja istih, gotovo da bi bilo nemoguće govoriti o

književnosti i književnom životu. Jedna od glavnih osobitosti časopisa jest činjenica da

svojim prilozima sudjeluju u građenju onoga što bismo mogli nazvati poetičkom i

žanrovskom slikom perioda, a s druge strane, oni su svojevrsna refleksija društveno-

političkog života koji je ujedno i njihov neposredan okvir. Zadaća časopisa, prema Brešiću,

jest trostruka: oni trebaju informirati, transformirati i dokumentirati društvo i vrijeme u kojem

„žive“.1 Njihova karakteristična uloga u književnom životu opisivana je nizom metafora –

često se o njima govorilo kao o motorima ili plućima književnosti, kao o javnoj tribini,

govornici, prostoru za eksperimentiranje i vježbanje.

Avangardni časopisi spadaju u tzv. male časopise, les petites revues, small ili little magazines

koji su najčešće i bili mali prema svom obujmu, formatu i tiraži. Specifični i novi po svojoj

strukturi, bili su ispunjeni citatima, posvetama, tipografskim intervencijama, različitim

žanrovima, programskim tekstovima. Posebnu privlačnost stjecali su svojim vizualno-

verbalnim formama, reproduktivnim likovnim prilozima i zanimljivim dizajnima naslovnih

strana. Tako je mali časopis izrastao u prilično veliki avangardni žanr.

Ovaj je rad usmjeren na nastanak, djelovanje i okončanje jednog takvog avangardnog

časopisa, nadasve specifičnog i posebnog na više razina. Međutim, prvo je potrebno sagledati

širu sliku njegova postojanja. Iz tog ću razloga svoj rad započeti prikazom povijesnog i

književnoumjetničkog konteksta, nakon čega ću posebnu pažnju posvetiti avangardnom

pokretu pod nazivom zenitizam, unutar kojeg se i javlja časopis Zenit – internacionalna revija

za umetnost i kulturu. Sam časopis bit će, između ostalog, sagledan s obzirom na njegov

internacionalan karakter, odnos prema zenitizmu te s obzirom na njegove sadržajne i grafičke

posebnosti.

1 Brešić, V. (2014). Praksa i teorija književnih časopisa. Zagreb: Periodica Croatica, str. 305.

~ 4 ~

2. Povijesni i književnoumjetnički kontekst

Uzmemo li temu avangarde kao predmet našeg istraživanja, proučavanja i zanimanja,

prvo bismo morali proučiti kontekst u kojem se ona javlja, ne bi li tako dobili čistu sliku koja

nam prikazuje postojanje i učinak spomenutog razdoblja.

Međutim, predmet istraživanja i zanimanja u ovom radu nije avangarda, već pojava koja se

javlja unutar nje. Bez obzira na to, ipak valja, na samome početku, predočiti okvir koji

sačinjavaju događaji, ljudi, strahovi, pobune, ali i uspjesi te stvaralaštvo – umjetnost. U tako

se izgrađenom okviru stvara cjelokupna slika avangarde dijelom koje je i zenitizam.

2.1. Povijesni kontekst

Završetkom Prvog svjetskog rata stvorena je Država SHS, koja nedugo zatim postaje

Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, a obuhvaćala je teritorije svih južnoslavenskih naroda

koji su bili u sastavu Austro-Ugarske Monarhije. Time su prekinute sve državne veze s

Austrijom i Mađarskom, a nekad velika imperija nestaje s geografske karte. Novonastala

država je centralizirana te je sva vlast smještena u Beograd, u ruke velikosrpske buržoazije, a

Hrvatska gubi suverenitet i vladu. Kao odgovor na stvaranje nove države, na burna povijesna

zbivanja i društvene lomove unutar svih tadašnjih europskih država suočenih sa zastrašujućim

posljedicama ratnog razaranja, revolucija i raspada višestoljetnih carstava, javljaju se brojni

avangardni smjerovi i stilovi. Vezano uz tu pojavu, javlja se vjera u mogućnost stvaranja

zajedničke i jedinstvene južnoslavenske kulturne scene.

2.2. Književnoumjetnički kontekst

Osvrnuvši se pak na književnost, prisjetimo se da je početak XX. stoljeća obilježen

avangardom koja naglašava antitradicionalizam, stvaranje novog čovjeka, nove estetike i

nove poetike. Međutim, kategorija „novog“ prilično je općenita i široka pa u tom smislu ne

otkriva mnogo. Dok predavangardna umjetnost naglasak stavlja na jedinstvenost i

homogenost umjetničkog djela, avangardna umjetnost inzistira na prekidu s tradicionalnim

~ 5 ~

pristupom svijetu i umjetnosti. Kao nužna posljedica takvog prekida dolazi i do promjena u

samom sustavu – transformira se predodžba o svijetu i životu koja je počivala na

hijerarhijskoj uspostavljenosti. Avangardni pokreti rađaju se u znaku borbe protiv tradicije i

njezinih umjetničkih kanona, protiv građanskog društva i njegovih kriterija, a sve u cilju

preimenovanja vrijednosti, umjetničkog, kulturnog, ali i političkog, socijalnog, znanstvenog

razvoja. Primarno sredstvo izražavanja bio je časopis te subverzivni, alternativni vidici novog

umjetničkog diskurza. Na povećem popisu časopisa koji su bili izdavani u kontekstu

avangarde početkom 20. st. javlja se i Zenit, internacionalna revija za književnost i kulturu.

~ 6 ~

3. Zenitizam

Zenitizam se javlja kao jedan od različitih avangardnih smjerova. Bio je to pokret

širokog polja djelovanja, ne samo društvenog, već i političkog, a nastao je 1920-ih godina u

Kraljevini SHS. U moru monotonih definicija na kakve smo već navikli, istaknula se

Šuvakovićeva,2 koji definira zenitizam kao „eklektični, ekscesni i eksperimentalni

međunarodni avangardni pokret“. Takvim nam, nadasve sažetim opisom, Šuvaković

naznačuje posebnost ovog pokreta pridruživši mu pridjeve miješanja različitih stilova,

neumjerenosti i eksperimentalnosti. Zenitizam možemo shvatiti i kao tipičan primjer grupnog

djelovanja avangardnih umjetnika i njihovog aktivnog uključivanja u tad vrlo dinamične

komunikacijske tokove, koji podjednako uključuje lokalna srednjoeuropska kulturna središta

kao što su Prag i Budimpešta, kao i velike europske umjetničke centre poput Pariza, Berlina i

Moskve.

Začetnik i pokreta i časopisa, a pritom i stalni urednik, organizator, pjesnik, prozaist i pisac

manifesta, bio je Ljubomir Micić, zajedno sa svojom suprugom Anuškom, čiji je pseudonim

bio Nina- Naj.

3.1. Manifest zenitizma

Sam pojam zenitizma svoju širu sliku dobio je objavljivanjem Manifesta u Biblioteci

Zenit. Rezultat je to kratkotrajne suradnje između Ljubomira Micića, Ivana Golla i Boška

Tokina, koji djeluju u različitim sredinama (Zagreb, Pariz, Beograd). Manifest tako ima formu

zasebne publikacije koja, za razliku od tada uobičajene prakse supotpisivanja zajednički

oblikovanog i usuglašenog, jedinstvenog teksta, sadrži tri odvojena članka s jasno naglašenim

suautorstvom.

Manifest započinje Micićevim tekstom i svojevrsnim proslovom u kojem autor, obraćajući se

čitatelju, piše kako zenitizam ne možete razumeti, ako ga ne osetite3. U nastavku uvodi figuru

golog čoveka barbarogenija. Poručuje zapadnoj Europi da može zatvoriti svoja vrata, ali mi

ćemo ipak ući jer mi smo deca požara i vatre – mi nosimo duh Čoveka4. A čovjek je, prema

Miciću, brat i otac bogova, centar makrokozmosa, munja bačena u prostor, žrtva i tragika.

2 Šuvaković, M. (2005). Pojmovnik suvremene umjetnosti. Zagreb: Horetzky, str. 681.3 Micić, Lj., Goll, I., Tokin, B. (1921). Manifest zenitizma. Zagreb: Biblioteka Zenit, str. 3.4 Micić, Lj., Goll, I., Tokin, B. (1921). Str. 3.

~ 7 ~

Zenitizam je, pak, definiran kao ideja umetnosti koja mora biti idejna – afinitivna, umetnička

afirmacija Sveduha, odnosno totalnosti koja svojom vizijom nove umjetnosti nadilazi “mrtve”

umjetničke pravce kao što su ekspresionizam, kubizam i futurizam.

Tekst Ivana Golla, utemeljen na istim postavkama obračuna s lokalnom umjetničkom

tradicijom, s cjelokupnom umjetničkom tradicijom zapadne Europe kao i s buržoaskim

moralom ugrađenim u njezine temelje, na ćirilici poziva na uništenje civilizacije pomoću nove

umjetnosti: Dolje sa svim patosima! Dolje s frazama! Natrag k praizvoru doživljaja –

jednostavnosti.5

Tokin također smatra kao treba biti barbar, a biti barbar znači: početak, mogućnost,

stvaranje6. Sukladno s tim, Whitmana, Dostojevskog i Nietzschea naziva barbarima (jer su

počeci). Zenitist je, dakle, barbar, aristokrat, metakozmičar, nadrealist, a zenitizam uključuje

europljanstvo, azijatstvo, afrikanstvo, autralijanstvo, amerikanstvo, nove, nepronađene

kontinente, mars, zvijezde, komete i beskonačnost.

Na temelju navedenih stajališta lako se dade zaključiti kako se zenitizam nastoji utemeljiti

nizom paradoksalnih stajališta, koja namjerno prizivaju konflikt te postuliraju umjetničku

“ideologiju” pokreta kao otvorenu i svjesnu provokaciju usmjerenu prema lokalnoj zajednici i

njezinom razumijevanju moderniteta. Vodeću ulogu u artikuliranju i organiziranju pokreta

odmah je preuzeo Ljubomir Micić, dok su Ivan Goll i Boško Tokin svoju energiju ubrzo

usmjerili u nastavak vlastite umjetničke djelatnosti.

3.2. Barbarogenij

Barbarogenij nije posve jasno definiran pojam - označava novovjekog heroja elementarne

čistoće i sirove neukrotive muževnosti, koji je, zahvaljujući svojoj vitalnosti i snazi svojih

hajdučkih predaka, trebao ozdraviti, balkanizirati Europu. Barbarogenij je kao ključan pojam

zenitizma mijenjao konotacije te je s vremenom postajao sve više antieuropski, balkanski i

srpski.

Barbarogenij živi još i danas. Junakom našeg doba naziva ga hrvatski pjesnik, romanopisac,

vrstan urednik Europskog glasnika, Dražen Katunarić.7

On smatra da barbarogenij nije pojam koji je vezan samo za zenitizam i Ljubomira Micića,

koji ga je patentirao kao srpskoga genija sirove vitalnosti po uzoru na Rousseauova

5 Micić, Lj., Goll, I., Tokin, B. (1921). Str. 11.6 Micić, Lj., Goll, I., Tokin, B. (1921). Str. 14.7 http://www.matica.hr/vijenac/547/Barbarogenij%20je%20junak%20na%C5%A1eg%20doba/

~ 8 ~

plemenitog divljaka. On je duboko usađen u nama, u našim fascinacijama zlom i ciklički se

vraća kao eksplozija barbarske snage golog čovjeka8. Barbarogenija povezuje s kritikom

europocentrizma i logocentrizma te ga smješta u suvremeno doba, smatrajući ga dobrim po

svojoj prirodi, ali je društvo ili dekadentna civilizacija ono što ga je pokvarilo pa mu upravo

to daje pravo da je uništi. Smatra ga nekom vrstom virusa nakon nedavnoga rata u kojemu je

sijao pustoš i smrt.

Barbarogenij bi trebao biti onaj koji simbolizira novi početak, mogućnosti i stvaranje.

Micić je vjerovao da je uvođenje i vrednovanje „novog“ ono što preostaje kako bi čovjek i

njegov duh išli naprijed.

3.3. Ljubomir Micić – začetnik pokreta, urednik časopisa, pisac manifesta

Proučavajući zenitizam i časopis Zenit, nemoguće je izbjeći ime Ljubomira Micića, koji je

zapravo zaslužan za postojanje teme o kojoj je riječ. Rođen je 16. studenog 1895. u mjestu

Jastrebarsko, Hrvatska. Osnovnu je školu pohađao u Glini, gdje se prvi put susreo sa svijetom

kazališta koje ga je trajno opčinilo i na neki mu način obilježilo dalji životni put. Pored

kazališta, mladog Ljubomira je od najranijeg djetinjstva zanimala i poezija. Srednju školu

pohađa u Zagrebu gdje s kolegama iz škole osniva "Srpsko srednjoškolsko udruženje" u

okviru kojeg nastaje i kazalište koje će s uspjehom izvoditi komade najpoznatijih srpskih

dramskih pisaca, poput Branislava Nušića ili Koste Trifkovića. U Zagrebu Micić završava

Filozofski fakultet, međutim zbog početka Prvog svjetskog rata, mobiliziran je i poslan u

Galiciju. Veliki glumački talent spasio ga je i od smrti – glumeći ludilo, izbjegao je streljanje.

Nakon završetka rata Micić objavljuje pjesme i prozne radove u brojnim časopisima:

„Savremenik“, „Omladina“, „Nova Europa“ i „Jutarnji list“. G. 1919. privlači pažnju velikog

Miloša Crnjanskog svojom tek objavljenom zbirkom pjesama Ritmi mojih slutnja.

Prekretnica u Micićevu životu i radu nastaje 1921. godine, kada pokreće časopis "Zenit",

internacionalnu reviju za umjetnost i kulturu. Micićev važan suradnik postaje njegov rođeni

brat Branislav Micić, poznatiji pod pseudonimom Branko Ve Poljanski, koji je u Ljubljani

pokrenuo časopis "Svetokret", a nakon gašenja tog lista priključuje se "Zenitu". Ubrzo dolaze

u sukob s dadaistima, želeći da zenitizam odvoje od drugih avangardnih pokreta. Od velike su

važnosti veze ostvarene s talijanskim futuristima, prije svega s njihovim idejnim tvorcem

8 http://www.matica.hr/vijenac/547/Barbarogenij%20je%20junak%20na%C5%A1eg%20doba/

~ 9 ~

Filippom Tommasom Marinettijem, koji govori o afirmativnom odnosu zenitista prema novim

tehničkim i tehnološkim dostignućima.

Od 1924. redakcija "Zenita" prelazi u Beograd, međutim, dvije godine kasnije, 1926. godine

časopis je zabranjen zbog teksta "Zenitizam kroz prizmu marksizma". Micić iste godine

odlazi u Pariz, a tek se početkom Drugog svjetskog rata vraća se u Beograd.

Tonući polako u zaborav, Ljubomir Micić počinje se povlačiti u sebe i narušenog

fizičkog, ali i psihičkog zdravlja odlazi u starački dom u Pančevu, gdje umire 14. lipnja 1971.

godine.

~ 10 ~

4. Zenit

Časopis Zenit po prvi je puta izišao 1921. g. u Zagrebu kao internacionalna revija za

umetnost i kulturu. Predstavljao je jednu novost, iako su postojali, već spomenuti, preduvjeti

za njegov nastanak – avangardni duh vezan za Prvi svjetski rat, pojedina djela i pojave

tijekom XX. st.

Zenit je težio prema novinama i antimimetizmu u likovnim umjetnostima te je bio pod jakim

utjecajem novih medija i umjetničkih disciplina, prije svega radija, filma, jazza i fotografije.

Prioritet je dan pisanoj riječi, manifestima, usklicima, novom tipu umjetnosti univerzalne

važnosti i sadržaja. Velika je vrijednost Zenita razumijevanje i prilagođavanje vremenu u

kojem nastaje, ali i internacionalnoj povezanosti sa zbivanjima i tokovima u umjetnosti,

kulturi i društvu. Internacionalni karakter potvrđen je širokim krugom umjetnika i

objavljivanjem tekstova na jezicima na kojima su izvorno pisani.

Zenit je časopis koji želi reformirati kulturu, pišući o novoj arhitekturi, umjetnosti, plakatu,

reklami i modi, radiju kao novom izumu, te bilježi događaje kazališnog života Beograda i

Zagreba. Želi da čovjek i umjetnost stvore drugačiji, prisniji odnos i da se izložbe otvaraju na

ulici, da svi prolaznici vide ono što nudi umjetnost.

4.1. Internacionalne tendencije Zenita

Zenit se predstavlja kao časopis ne samo nacionalnog, jugoslavenskog , već i europskog,

internacionalnog ranga. Da je riječ o prelaženju nacionalnih granica, vidljivo je već na

samome početku i to u specifičnoj odrednici/podnaslovu: Internacionalna revija za umetnost

i kulturu, ali i u Micićevu manifestu Čovjek i umetnost, koji je objavljen u prvom broju

Zenita.

Umetnost je sveopšta – svečovečja. I zato nema specifično nacionalne umetnosti, a još manje

klasne umetnosti. Mi – umetnici ove zemlje – pružamo ruke svima koji misle kao mi, svima za sve

iznad razmrskanih čovekovih lubanja.9

9 Zenit – internacionalna revija za umetnost i kulturu. Br. 1, str. 1. Zagreb.

~ 11 ~

Malo dalje poziva na suradništvo u časopisu riječima: Stranice Zenita otvorene su za tu borbu

za sve apostole umetnosti i čoveštva od Severnog pola do Rta Dobre Nade.10

Micićeve riječi nisu bile prazne – internacionalizam koji zastupa u svom manifestu doista se

ostvaruje i to na dva plana11:

1. na jezičnom planu, koji podrazumijeva objavljivanje tekstova na izvornim jezicima

( francuskom, engleskom, njemačkom, ruskom, esperantu, madžarskom, flamanskim), te

2. na redakcijskom, koji obuhvaća zajedničko uredništvo Ljubomira Micića i

francusko-njemačkog pisca Iwana Golla, dvobroj Zenita koji su uredili Ilija Erenburg i El

Lissitzky (Ruska sveska) i Njemačka sveska Zenita koji je u cijelosti tiskan na njemačkom

jeziku. Svoje su tekstove u originalu objavili neki od vodećih svjetskih umjetnika iz

Francuske, Rusije, Čehoslovačke, Mađarske, Italije, Bugarske, Finske, Belgije, Nizozemske,

Austrije, Njemačke, Amerike, Engleske, Čilea, Španjolske, Švicarske, Rumunjske i Poljske.

S druge strane, u jugoslavenskoj kulturnoj sredini Zenit djeluje u okvirima poetike

osporavanja zatečenih društvenih, umjetničkih i kult. modela te se nastoji afirmirati kao

prepoznatljiv kulturno-umjetnički, avangardni znak te iste sredine s nastojanjem sudjelovanja

ne samo na europskoj, nego već i na svjetskoj avangardnoj sceni.

4.2. Zenitovi umjetnici

Časopis u prvim brojevima ugošćuje književne i likovne umjetnike s prostora tadašnje

države, ali i inozemne autore što nam ponovno potvrđuje realizaciju ideje internacionalizma.

Zenit je u razdoblju od 1921. do 1923. godine bio objavljivan u Zagrebu, nakon čega se Micić

seli u Beograd. U časopisu su surađivali zagrebački avangardisti Marijan Mikac, Jo Klek,

Vilko Gecan, Vinko Foretić, Vjera Biller, Dragan Aleksić, beogradski avangardisti Mihailo

Petrov, Boško Tokin, Rastko Petrović i Stanislav Vinaver. Na internacionalnom i

kozmopolitanskom planu zenitizam karakterizira suradnja s francuskim pjesnikom Ivanom

Gollom, Aleksandrom Arhipenkom, Robertom Delaunayjem, Iljom Erenburgom, Vasilijem

Kandinskim, El Lissitzkyjem i mnogim drugima.

10 Zenit – internacionalna revija za umetnost i kulturu. Br. 1, str. 1. Zagreb.11 Grdan, L. (2010). Str. 58.

~ 12 ~

Micić, zajedno s bratom koji je poznat pod pseudonimom Branko Ve Poljanski, stvara

neformalni zagrebački avangardni krug, ali zbog stalnog sukoba sa zagrebačkom kulturom,

Micić se seli u Beograd s nadom da će ondje biti bolje prihvaćen. Međutim, događa se

suprotno - beogradski književnici, avangardisti, među kojima su Miloš Crnjanski, Boško

Tokin, Rastko Petrović i Stanislav Vinaver, objavljuju proglas koji označava raskid sa

zenitizmom, a ujedno i s avangardom.

Zenitisti surađuju i s dadaistima, od kojih se ističe Drago Aleksić. No, i ta suradnja bila je

kratkog vijeka – prekid se dogodio već 1922. godine. Reakcija na taj događaj, tj. anti-

dadaistička gesta uslijedila je ubrzo i to u obliku časopisa Dada-Jok Branka Ve Poljanskog.

U Zenitu su primjetni utjecaji ruske avangarde, najviše izdavanjem Ruske sveske (br. 17/18,

rujan/listopad 1922.g.) koju su uredili Ilja Ehrenburg i El Lissitzky. Lissitzky je dao nacrt i za

naslovnu stranu tog broja Zenita, a zajedno s drugim urednikom, Ehrenburgom, objavio je

ključni tekst pod nazivom Ruska nova umetnost. Micić tada ponosno konstatira kako je

njegov časopis prvi u Jugoslaviji uspostavio kulturne veze sa suvremenom Rusijom.

Na Zenitističkoj međunarodnoj galeriji nove umjetnosti u Zagrebu svoja su djela izložili

brojni umjetnici, a neki od njih su: A. Arhipenko, H. Behrens-Hangler, R. Delaunay, A.

Gleizes, J. Gris, L. Lissitzky, L. Lozowick i dr. Realizirana je i predstava zenitističkog

kazališta u kojoj su, između ostalih, sudjelovali Jo Klek, Vlado Pilar, Dušan Plavšić, Višnja

Kranjčević i Zvonimir Megler, a jednim su imenom nazvani mladim zenitistima ili grupom

Traveller.

Zanimljive su bile i tzv. Zenitističke večernje, višemedijske prezentacije, predavanja i čitanja

poezije čiji su organizatori bili Micić, Poljanski i Mikac, a večernje su se održavale u nekoliko

gradova: Beogradu, Zagrebu, Petrinji, Sisku i Topuskom.

Nakon izdanog 24. broja časopisa 1923. godine, Zenit počinje izlaziti u Beogradu. U

beogradskom izdanju izdavana su djela Jo Kleka (Josip Seissel), a riječ je o apstraktnom

slikarstvu pod imenom Pafama.

U okviru zenitizma osnovana je i Biblioteka Zenit u kojoj su bile objavljivane Micićeve i

Mikačeve knjige, zatim djela B. Ve Poljanskog, Mida Dimitrijevića, kao i Manifest zenitizma

(1921).

~ 13 ~

Uslijed samog pokreta, uz mnoge aktivnosti zenitista, možemo zaključiti kako je Zenit bio

točka okupljanja istomišljenika kojeg Tešić smješta u avangardni tipološki blok temeljen na

destrukciji, prekidu, osporavanju, negaciji tradicije.12

Iako je Zenit za vrijeme svog postojanja njegovao ideju internacionalnosti kao i suradnju s

mnogim umjetnicima, kako domaćim, tako i stranim, pred kraj svog djelovanja polako dolazi

do prekidanja svih veza.

4.3. Tekstualno i grafičko ustrojstvo Zenita

Tekstualni uvod prvog broja Zenita jest Micićev programski tekst Čovek i umetnost, u

kojem daje prikaz prve faze zenitizma nastale na temelju futurizma i njemačkog

ekspresionizma, što je razlog prevlasti humanističkog raspoloženja u poratnom ozračju. Osim

toga, odlikuje ga orijentacija prema čovjeku-umjetniku, internacionalizmu, antiratnom

raspoloženju i metakozmičkom ekspresionizmu. U tom je tekstu po prvi puta formiran pojam

zenitizma koji tada, međutim, neće sadržavati puninu značenja totalnog raskida – njega će

Micić inkorporirati tek naknadno.

Tekstovi Zenita tiskani su u originalu, a u njima se donosi novo, aktualno, suvremeno: popis

novih francuskih revija, kritike konkretnih kazališnih predstava, izvještaji s predavanja, razne

obavijesti o aktualnim izložbama i slično.

S obzirom na njihovu vrstu, priloge u časopisu možemo rasporediti u nekoliko grupa13:

1. književnoumjetnički: poezija, proza, drame i „nove“ vrste kao što su roman-groteska,

elektrofilm projekcija, konstruktivna zenitistička poezija, sintetička novela, paradoks-

priča, neozenitistička akrobatika, komična tragedija, ultra-novela, mašinski večernji

marš, dramska sinteza;

2. neumjetnički tekstovi: izvještaji, vijesti, kritike, osvrti, polemike, pisma, čestitke,

zahvalnice;

3. prilozi iz neknjiževnih oblasti: likovni prilozi (reprodukcije, fotografije gradova i

filmskih umjetnika, crnačka maska, arhitektonska rješenja, karikature, plakati), jedna

glazbena partitura (J. Štolcer Slavenski, Zagorski tamburaši), reklame.

12 Grdan, L. (2010). Zenit i simultanizam. Beograd: Službeni glasnik. Str. 5713 Grdan, L. (2010) Zenit i simultanizam. Beograd: Službeni glasnik. Str. 76.

~ 14 ~

Na taj način raščlanjen sadržaj Zenita pred nama oblikuje sliku sačinjenu od fragmenata

pristiglih iz čitavog svijeta. Kako bismo takvu ideju mogli lakše pojmiti, potrebno je navesti

konkretan primjer14.

Otisnutom na crvenom papiru, u četvrtom broju časopisa Zenit, na 10. i 11. stranici, stoji

ukupno pet različitih tekstova, međusobno strogo odijeljenih. Riječ je o Tokivovu Dialogue

II, koji se nastavlja s prethodne strane, potom slijedi Jedrila Rastka Petrovića, Pjesma

prosjaka, A. Žarković, Aleksićev Okolosvetski portret i konačno, Adolf Stohr Fritza

Rreichsfelda.

Na dvije stranice Zenita otisnuto je, dakle, pet tekstova na tri različita jezika (francuski,

hrvatski/srpski, njemački), pisana na dva pisma (latinica i ćirilica), otisnuta trima različitim

oblicima slova te s oznakama iz četiri različita grada u kojima su se autori tada nalazili (Pariz,

Zagreb, Prag, Beč).

Tipografska i likovna rješenja časopisa bila su također neuobičajena, u skladu sa značenjem

teksta. Zaglavlje časopisa mijenjalo je svoj stil – od moderniziranog, gotičkog pisma do

konstruktivističkog modela, sve u skladu s idejnom orijentacijom. Riječi se materijaliziraju

svojom osobitom grafičkom obradom, isticanjem, razmaknutošću slova, nagomilavanjem

riječi, korištenjem verzala, uskličnika, strelica, zvjezdica, upitnika, na različite načine

postavljenih linija i trokuta, slobodnom upotrebom različitih vrsta pisama i kombiniranjem

latinice i ćirilice. Kombinacija latinice i ćirilice ističe se već u prva tri broja u kojima se u

zaglavlju među latinička slova umeće ćiriličko Z (Ӡ). Nakon prvih, tradicionalno prelomljenih

i oblikovanih brojeva u duhu kasne secesije, u narednim su brojevima grafička rješenja

zaglavlja riješena konstruktivističkim postupkom, geometrizacijom slova sa dinamičnim

rasporedom po dijagonali ili vertikalno postavljenim zaglavljem. Manifestacijom raznorodnih

jezičnih, ali i kulturnih kodova koji su konstruktivno uključeni u jednu cjelinu otvorena je

mogućnost za simultanost u svijetu razlika. Upravo je ideja simultanizma najviše izražena

prilikom proučavanja grafičkih rješenja časopisa. Zato možemo reći da je koncepcija

oblikovanja Zenita globalni simultanizam omogućen montažnim slaganjem priloga, koje,

dakako, možemo promatrati i kao svojevrsnu konstrukciju.

S vremenom, borbeni duh Zenita sve je manje vidljiv. Posljednji, 43. broj, tiskan je bez

reprodukcija, a posvećen je raspravama i nesuglasicama. U toj finalnoj fazi zenitizma

Micićevo zagovaranje primitivizma u umjetnosti poprima radikalnije usmjerenje, i na planu

14 Zenit – internacionalna revija za umetnost i kulturu, br. 4. (1921). Zagreb. Str: 10, 11.

~ 15 ~

izraza, i na planu sadržaja te na kraju se razvija u nacionalističko promoviranje balkanskog

srpstva. U njemu se nalazio i članak “Zenitizam kroz prizmu marksizma”, potpisan

pseudonimom dr M. Rasinova koji je bio povodom zabrane Zenita.

Micić odlazi iz Beograda, a zatim napušta i Jugoslaviju. Zenit je, dakle, zadesila ista sudbina

kao i ostale avangardne časopise i pokrete.

4.4. Faze Zenita prema Cvjetku Milanji

Prema Milanji15, Zenit tijekom svog „životnog vijeka“ prolazi kroz nekoliko, točnije kroz

tri faze. Počeo je isključivo u ekspresionističkom duhu, ali samo godinu dana nakon prvog

broja evoluira u zenitističko-dadaistički hibrid. U takvoj verziji, u Zenitu izlaze tekstovi

posvećeni dadaizmu, a dadaistički utjecaji prvenstveno dolaze od Dragana Aleksića,

suradnika Zenita koji studira u Pragu te pariškog studenta Branka Ve Poljanskog, pravim

imenom Branko Micić, inače brat Ljubomira Micića. Međutim, 1922. dolazi do sukoba

imeđu Micića i Aleksića što dovodi do prekida suradnje. Aleksić u Zagrebu počinje izdavati

dadaistički časopis Dada-Tank i zbornik Dada-jazz. Dada-Tank je dobio priznanje u

europskim krugovima, ali bio je kratkog vijeka – izišao je u samo jednom broju, u dva

izdanja. S druge strane, Ve Poljanski je izdao anti-dadaističku publikaciju Dada-Jok, koja je

slijedila sva obilježja i principe dadaizma.

Milanja drži da su zenitizam i dadaizam, kao radikalizacija ekspresionizma i nekih

futurističkih ideja, bili određeni dvjema postavkama. Prvo, na površinskoj razini očitovali su

se u tehničko-konstrukcijskom inženjeringu. Drugo, na svojoj su genotipskoj razini i

zenitizam i dadaizam negacija kartezijanske logike, odnosno kvantitativne ravnodušnosti u

smislu ekspresionističke patosne i utopijske ideje umjetnosti. Takvi su smjerovi kasnije

stvorili kontekst automatskom pisanju, fonetskoj, a kasnije i vizualnoj poeziji, tipografsku,

odnosno letrističku poeziju, a u slikarstvu su „poduprli“ nepredmetnost i apstrakciju, i

nasuprot tome, predmetnost.

Treća faza je, prema Milanji, faza u kojoj u prvi plan iskače ideja barbarizma, a nastaje u

trenutku preseljenja časopisa u Beograd gdje se razvija u klimi sličnih zamisli

ekspresionističkog kozmizma i mističnog vitalizma u novu političku ideologiju nacionalizma.

15 Milanja, C. (2000). Fenomen hrvatskog zenitizma i njegova pjesništva u odnosu na ekspresionizam u: „Pjesništvo hrvatskog ekspresionizma“. Zagreb: Matica hrvatska. Str. 187-195.

~ 16 ~

5. Zaključak

Zenitizam je, kao pojava u okviru jugoslavenske umjetnosti i kulture, otkrivao nove

umjetničke prostore te je pokušao svojim književnim i umjetničkim iskustvom ponuditi

vlastiti prijedlog kao svojevrstan doprinos općoj strukturi europske i svjetske avangarde.

Pored toga, posebno mjesto u stvaranju zenitističkog modela ima i estetika: dolazi do

odbacivanja mimetičkog modela, uspostavljanja novog odnosa prema jeziku te do raznih

inovacija koje su sa sobom donijeli pravci poput futurizma, ekspresionizma, dadaizma i

konstruktivizma. Svojim izvornim programom i poetikom zenitizam je bio autentičan

avangardni pokret na ovim prostorima. Od početka do kraja odlikovala ga je izrazita

kritika društvene i političke situacije, nemilosrdni obračun sa religioznim, građanskim i

malograđanskim vrijednostima. Spajajući tadašnja dva centra, Beograd i Zagreb, od

početka je zastupao internacionalno stajalište – po temama, idejama, ali i po

mnogobrojnim stranim jezicima na kojima su prilozi bili objavljivani, odnosno

međunarodnim suradnjama koje je ovaj pokret, zajedno sa Zenitom, kao svojim žarištem,

njegovao.

~ 17 ~

6. Literatura

1. Barbarogenij je junak našeg doba. Katunarić, Dražen. Vijenac 547.

<http://www.matica.hr/vijenac/547/Barbarogenij%20je%20junak%20na%C5%A1eg

%20doba/.> Pristupljeno: 19. lipnja 2015.

2. Brešić, Vinko (2014). Praksa i teorija književnih časopisa. Zagreb: Periodica Croatica.

3. Buneta, Ana (2004). Zenitizam i književno-povijesni prijepori oko njega. <ess-

hjkri.ffri.hr/download/seminari/zenit.doc> Pristupljeno: 19. lipnja 2015.

4. Grdan, Lada (2010). Zenit i simultanizam. Beograd: Službeni glasnik.

5. Hrvatska književna enciklopedija (2012). Ur. Visković, V., Bašić, J., Diklić, A., Šakić, T.

Zagreb: Leksikografski zavod Miroslava Krleže.

6. Mali avangardni časopis koji bi se zvao časopis. (2014). Andonovska, Biljana. Beton, br.

149.<http://www.elektrobeton.net/mikser/mali-avangardni-casopis-koji-bi-se-zvao-

casopis/> Pristupljeno: 19. lipnja 2015.

7. Micić, Lj., Goll, I., Tokin, B. (1921). Manifest zenitizma.Zagreb: Biblioteka Zenit.

8. Milanja, Cvjetko (2000). Pjesništvo hrvatskog ekspresionizma. Zagreb: Matica hrvatska.

9. Odblesci jugoslavenske avangarde u jugoslavenskom zenitizmu. Subotić, Irina.

<http://www.arte.rs/sr/umetnici/teoreticari/irina_subotic-3972/tekstovi/

odblesci_ruske_avangarde_u_jugoslovenskom_zenitizmu-1292/> Pristupljeno: 19. lipnja

2015.

10. Tešić, Gojko (2002). Avangarda i tradicija. Beograd: Narodna knjiga – Alfa.

11. Šuvaković, Miloš (2005). Pojmovnik suvremene umjetnosti. Zagreb: Horetzky.

12. Zenit – avangardni časopis Jugoslavije dvadesetih godina XX. veka. (2012). Šapić, Iva.

<http://frenzyspark.com/2012/10/17/zenit-avangardni-casopis-jugoslavije-dvadesetih-

godina-xx-veka/.> Pristupljeno: 19. lipnja 2015.

13. Zenit – internacionalna revija za umetnost i kulturu (1921-1926). Zagreb – Beograd.

~ 18 ~