STAŠEVICASTAŠEVICALIST ŽUPE SV. STAŠA U STAŠEVICILIST ŽUPE SV. STAŠA U STAŠEVICI

ISSN

184

6-73

77

Godina 11. BOŽIĆ, 2016. Broj 1. (11)

Prvo

priče

snici

201

6.

Dragi moji Staševčani u župi, Domovini i po svijetu!

Radujem se što vam i ove godine mogu na vrijeme pru-žiti u ruke naš župski list. Že-lim da i ovim štivom iz našega sela i župe mognete prosla-viti najdraži blagdan naše kr-šćanske vjere.

Kao što vam je poznato, ove godine proslavio sam pedesetu obljetnicu svećeništva. Punih pe-deset godina u službi sam Bogu i narodu. Koliko sam ljudi kroz to vrijeme susreo, put im k Bogu pokazivao i na njemu ih pratio, pouzdanje u njihovim srcima snažio!? Koliko sam djece krstio, za ispovijed, pričest i kriz-mu pripravio, koliko sam mladih za ženid-bu spremio, vjenčanja obavio, sakramente umirućima podijelio i na vječni počinak ot-pratio!? Sve to jedino dragi Bog zna! Kamo god sam došao, radio sam svom snagom, svim umom i srcem, na vjerskom, kulturnom i domoljubnom području. Nisam se štedio svoj život darivati Gospodinu u službi onih koje mi je stavio na životni put. Sve sam to mogao jer me je Gospodin krijepio i jer je bio dobar prema meni. Hvala mu!

Uoči još jednoga Božića, u mojim mi-slima redaju se slike i događaji iz proteklih pedeset Božića koje sam proživio i proslavio kao svećenik i župnik na različitim župama. S povjerenim vjernicima, kao i s vama da-nas, Božiću sam se radovao, o tajni Boga koji postaje čovjekom govorio, Božićno slav-

lje spremao, jaslice pravio, bo-žićne pjesme pjevao... A to činim i ovoga Božića i nikad se ne ću umoriti govoriti o Božjoj ljubavi prema nama, koja je upravo o Božiću doživjela svoj vrhunac. Tada je Bog u Isusu došao k nama, da bude uvijek s nama, Emanuel, Bog s nama i Bog za nas, da nas prati na našemu ži-votnom putu i sudjeluje u našem životu. Isus je došao k nama da

potraži izgubljene, podigne posrnule, utješi žalosne, ohrabri klonule, ozdravi bolesne... I danas nam Božić pokazuje put i otvora pristup k Bogu. Ulijeva u nas pouzdanje da nema grijeha koji Bog ne bi mogao oprostiti. Božić u nama oživljuje i rasplamsava ljubav prema Bogu i čovjeku. Njegova ljubav veća je od naše krivnje, Bog je veći od našega srca. Otkupitelj je postao sinom čovječjim, da bismo mi postali djecom Božjom. Svako ljudsko dijete i Božje je dijete. Svi smo mu mi važni i vrijedni.

Neka vam i ovaj broj našega župskog lista „Staševica“ bude drago štivo u ove bo-žićne dane, neka vas razvesele prilozi o živo-tu iz naše župske i društvene zajednice, vije-sti o onomu prošlom i sadašnjem, o onomu što je naše, iako maleno i neznatno, drago nam jer je naše.

Otajstveno ozračje Božje nazočnosti neka vas prati u sve dane nove godine. Neka vam je čestit Božić i blagoslovljeno Mlado ljeto.

Vaš župnikFra Vinko Prlić

LIST ŽUPE SV. STAŠA U STAŠEVICIL IST ŽUPE SV. STAŠA U STAŠEVICIGOD. 11. BOŽIĆ, 2016. BR. 1. (11)

STAŠEVICA

1STAŠEVICA

ž

T

vž

2 STAŠEVICA

BLAGOSLOV OBITELJIBlagoslov obitelji počinjemo od Gnječa, 26. XII. u 12 sati.

Za blagoslov pripremiti blagoslovljenu vodu, križ, svijeću, isključiti televiziju

i skupiti obitelj na molitvu, ako su u blizini.

Može se dati prilog za potrebe župe, crkvu, gorivo, župni list, caritas...

Ubilježiti se za primanje vjerskog lista i odmah platiti.

Božićna ispovijed u našoj župi bit će u nedjelju 18. prosinca u 11 sati.

BLAGO NAMADi se ljudi sjate,Tu se zvona klate.Isus dragi sa nebesaČini nam čudesa.Zamjenika hitaDa nas i ne pita.Drugog nam podvori.Priko mora tiliOpet nam se smili.Zamjenike poslaEvanđelja dosta.Mi ne znamo bidniKoliko smo sritni.Mi ne znamo pravoKol ko je Bogu stalo.

Anđelka Vlahović

SRETNE I BLAGOSLOVLJENE

BOŽIĆNE BLAGDANE SVIM VJERNICIMA ŽUPE SV. STAŠA U STAŠEVICI, HRVATSKOJ I SVIJETU

ŽELI UREDNIŠTVO LISTA

Božić - blagdan Božjeg čovjekoljubljaO blagdanu Božića slavimo objavu Božje lju-

bavi. Bog se objavljuje kao onaj koji nas ljubi i koji se brine za nas. Sjećamo se velike istine vjere da je Bog postao čovjekom, da je došao u naš svijet i život, da nas nije ostavio same s našim brigama i nevoljama. Stupio je u ovaj naš ljudski svijet da ga učini ljudskijim, da u njemu ljubav bude jača od mržnje, svjetlo od tame, da zamrznula srca zagrije za ljubav. Bog je postao Emanuel, Bog koji je s nama, koji nas usrećuje svojom prisutnošću. Ako je Bog s nama, to je znak da nas ljubi, da mu je stalo do nas, da mu je svatko od nas neobično va-žan. Bog nas ljubi na svoj, Božji način. Njegova je ljubav posve drukčija od naše, ljudske ljuba-vi. „U ovome se sastoji ljubav: nismo mi ljubili Boga, nego je on ljubio nas i poslao Sina svo-ga kao žrtvu pomirnicu za naše grijehe“ (1 Iv 4, 19).

Božić nas podsjeća na tu divnu činjenicu, na čovjekolju-blje našega Boga koje je bilo tako jako da je postalo osobom. Ta Božja ljubav i njegovo čovje-koljublje postali su vidljivi u Isu-su iz Nazareta, Sinu Božjemu i Marijinu. Božić nam uprizoruje tu istinu da je Bog postao naš suputnik, da se učlanio u našu ljudsku obitelj, da se „ušatorio“ među nama i da prebiva među nama. Ono što Bog čini po Božiću, jedinstven je čin koji se ni-kad prije nije dogodio niti će se ikad kasnije dogoditi. Kad Isus uzima ljudsko obličje, obo-gaćuje čovječanstvo dostojanstvom o kojem nitko prije nije ni sanjao.

Bog nas ljubiOd vremena prvog Božića Bog prebi-

va među nama. „I Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama!“ (Iv 1, 14). Bog

nas prihvaća onakve kakvi smo, s našim do-brim i lošim osobinama, s našim nastojanji-ma oko dobra kao i našim promašajima. U tom smislu, božićna poruka može se sažeti u nekoliko riječi: Bog nas ljubi, drag mu je svaki od nas. To nam pokazuje upravo na Božić, kad se rađa kao malo dijete. Tu poru-ku Crkva nam naviješta u božićno vrijeme. Cilj je navještaja da svatko od nas, riječima i djelima, mogne ustvrditi: Bog me ljubi! Zbog mene je Krist došao na zemlju i po-stao čovjekom. Za mene je postao i ostao: put, istina i život.

3STAŠEVICA

Isusovo rođenje označuje vrhunac Božje ljubavi prema nama. Bog je postao čovjekom. Lišio se, kako piše sv. Pavao, svoga božan-skog dostojanstva, uzeo narav sluge i postao nama sličan (usp. Fil 5, 5-11). Ne ćemo nikada dovoljno razumjeti tu tajnu Božjega poniženja. Po Božiću Bog ulazi u ljudsku povijest i osta-je s nama, čovjek do kraja. Kroz čitavu našu povijest, bila ona siromašna ili bogata, sveta ili grješna, Bog nas ljubi i prihvaća, raduje nas osmijehom djeteta, grli nas ljubavlju majke.

Marijan Dadić, akad. slikar

4 STAŠEVICA

Bog nam je dobrostiv

Na blagdan Bo-žića Crkva nam naviješta ulomak iz Pavlove posla-nice: „Očitova se dobrota Boga, na-šega Spasitelja, i njegova ljubav prema nama“ (Tit 3, 4). Među bitne znakove spasenj-skog djela Boga

koji nas ljubi, sv. Pavao ubraja Božje čovjeko-ljublje. To je jedna od glavnih Božjih osobina, poput njegove slave, milosrđa i strpljivosti. Dobrostivost i čovjekoljublje Božje očitovali su se posebno o Božiću. Božje čovjekolju-blje ključna je tema novozavjetne objave.

Božje čovjekoljublje očitovalo se u svoj svojoj spasiteljskoj snazi za sve nas. Po-stalo je vidljivo po dolasku Isusa Krista, po njegovu utjelovljenju, time što je postao čo-vjekom. Dobrostivost Božja i njegovo čovje-koljublje očituje se svim ljudima. Božji dola-zak među nas je Evanđelje, Radosna vijest spasenja, objava Božjega čovjekoljublja. Sam Bog lišava se svoje slave, pojavljuje se

među nama i u svome Sinu da-ruje nam se do kraja. On nas spašava kupe-lju ponovnog rađanja. Naša djela, naše na-stojanje oko dobra, svi mo-gući napori - sve nas to ne može spasiti. Ono što nas spašava jest otkupljenje po

Božić je stoga svetkovina Božje blizine, njegove zauzetosti za čo-vjeka, za naš svi-jet i život. Bogu je stalo do nas, do svakoga od nas. U Isusu nam je Bog postao tako blizak da je sišao do dna naše naravi, da je osnaži i preusmje-ri, da je uvede u svoj božanski svi-jet. «Bog je toliko ljubio svijet, da je dao svoga jedinorođenoga Sina» (Iv 3, 16). Te riječi iz Evanđelja po Ivanu govore nam o neizmjernoj ljubavi Božjoj i o veličini ljudskoga dostojan-stva. Ako se Bog prignuo do svoga stvore-nja, znak je da je ono dostojno Božje ljubavi i njegove brige, njegova čovjekoljublja. U isto vrijeme ta činjenica ukazuje na dostojanstvo svake ljudske osobe koje je nepovrjedivo.

Dolazak Boga u naš svijet, sv. Pavao opisuje kao trenutak kad u Božjem licu može-mo vidjeti neizmjernu naklonost i ljubav pre-ma čovjeku. Sada više nije čovjek, nego sami Bog, koji se upušta u naš svijet, zanima se za nas, saginje se prema nama, dolazi k nama, postaje čovje-kom kao što smo i sami. Od Božića nas Bog gleda oči-ma Isusa Kri-sta. U njemu je Bog pohodio narod svoj. Sve što spada na ljubaznost i ljubav među ljudima, Bog posvaja, kad i sam postaje čovjekom. Marijan Dadić, akad. slikar

Božjoj milosti, po njegovu čovjekoljublju, da opravdani njegovim milosrđem mognemo biti baštinici vječnoga života.

Božić preobražava naš svijet dajući mu novo lice. Bog nam pokazuje svoje čo-vjekoljublje. Zbog toga se radujemo Božiću. Njegovo čovjekoljublje pobjeđuje naše me-đusobne trzavice, želje za priznanjem, moću i bogatstvom. Božić podržava našu težnju da proživimo život ispunjen mirom i ljubavlju. Božje čovjekoljublje hrani našu nadu. U Bo-žiću, Bogu koji je radi nas postao čovjekom, prepoznajemo njegovu ljubav prema nama. U njemu je Bog pokazao svoje čovjekoljublje, ljubav koja se besplatno daruje. Ona sve obuhvaća, mijenja svijet i svakoga od nas, jer za Boga ljubav nije samo riječ, nego riječi i djela.

Naše čovjekoljubljeKoji je naš odgovor

na to Božje čovjekoljublje, na njegovu dobrotu i mi-losrđe prema nama? Kad razmišljamo o tomu, pri-mjećujemo da smo pone-kad sasvim daleko od pra-voga čovjekoljublja, prem-da često upotrjebljavamo riječ ljubav. Sam Bog pokazuje što je čovjekoljublje time što postaje sasvim određen čovjek koji se izjed-načuje s ljudskim stvorenjem. On se obazire na malene i neznatne, ponižene i potlačene, vidi njihovu bol i muku. On sâm živi životom onih koji su gurnuti na rub.

U Božiću Bog nam pokazuje što znači biti čovjek i što se skriva u ljudskom biću. U protivnom, ne bi postao čovjekom. Zbog toga nam Božić otkriva veličinu i dostojanstvo čo-vjeka, koji je sposoban Boga prihvatiti u svom životu. Svaki ljudski život, pa i onaj naoko za-pušten i promašen, dobiva po Božiću novu vrijednost i dostojanstvo. Budući da Sin Božji

5STAŠEVICA

postaje čovjekom, po njegovu čovještvu po-stajemo djeca Božja, sestre i braća jedni dru-gima. Zbog toga moramo učiti od Boga nje-govo čovjekoljublje. To čovjekoljublje se oči-tuje, između ostalog, u skrbi prema nerođenu životu, prema bolesnima i starima, duševno i tjelesno oštećenima, prema siromasima i potrebitima, prognanima i izbjeglicama. Ako se za spomenute zauzimamo riječju i djelom, sudjelujemo u Božjem čovjekoljublju.

Iz svoje velike ljubavi prema nama Isus je postao ono što smo mi, da nas učini onim što je on sam, da primimo posinstvo i posta-

nemo djeca Božja. On nas je osposobio da živimo njegovim životom, s Bogom povezani, milosrdni poput njega, prijatelji Boga i čovje-ka, upravitelji Božjega čovjekoljublja. Isusovo rođenje obećanje je da ne ostaje sve kako je bilo. Bog stvara nešto novo u našem svijetu i životu. Novi svijet nastaje po ljubavi, koja se s Isusom zauvijek povezala uz ovaj svijet. Dobrota i čovjekoljublje pozivaju nas na Bo-žić da i sami zračimo dobrotom i čovjekolju-bljem. Da činimo ono što je i Bog učinio. To jest da budemo čovjek, ljudi. Zbog toga i ti čini ono što je Bog učinio: budi čovjek! Tada ćeš doživjeti istinsku radost Božića.

Dinko Aračić

Marijan Dadić, akad. slikar

Polako se spušta noć. Sve je tiho i mirno, nebeski zrači. Samo se did uzvrtio i pita:

„Di su čeljad? Hoćemo li unositi badnjak?“ Baka sjedi u svom naslonjaču i prebirući zrnca krunice tiho mu veli: „Strpi se Jure, doći će, nije još vrime.“ A did sav sretan sa spokojem na duši i ljubavlju u srcu željno iščekuje. Na njegovom licu i njegovim hra-pavim rukama vidim da ga život nije mazio. Pričao je on mnogo puta kako je gorske sta-ze gazio i mnoge trnovite pute prošao.

Malo zatim did ulazi i veli: „Hvaljen Isus i Marija. Dobro vam došla Badnja ve-čer i sutra porođenje Božje.“ Mi svi odgo-varamo: „Isto vam Bog da zajedno.“ U ru-kama držimo kokuruz i pšenicu i bacamo po didu da nam iduća godina bude rodna i blagoslovljena. Naš did sa smiješkom ve-likim i zadovoljstvom stavlja badnjak na va-tru. Rasplamsana vatra zagrlila je badnjak svim svojim žarom. Sada se okupljamo oko stola i večeramo ono što imamo. Obično je

6 STAŠEVICA

Badnjak u našoj kući

Jure Šunjić pok. Ivana nosi Badnjak

Uza sve to ostala je u njemu velika volja da održi običaje svojih djedova koji su mu ostavili ovu zemlju i ovu vjeru u Isusa Krista. Moje razmišljanje prekine vika na vratima. Evo skupili smo se svi: mali i veliki da unese-mo badnjak. Did prvi ustaje i dolazi s njim. Polazimo i mi i okupljamo se oko vatre. Na ognjištu koju smo prije zapalili, tisuće iskri-ca frcaju iz vatre i plešu svoj čarobni ples. Čini mi se da i one slave veličinu ove noći i da se raduju s nama.

to riba i bakalar, a nađe se i pokoji ugor. Poslije večere odlazimo na misu ponoćku, tihu i svetu noć.

Hvala ti Bože što smo se skupili i ove godine, kao i mnogih do sada, što ljubimo i hvalimo Boga na naš stari način. Hvala ti Bože što smo održali običaje svojih preda-ka koji nas sigurno s nebesa promatraju.

Ima li išta ljepše nego dočekati Bad-njak u ozračju doma svog.

Marinka Šunjić

Mješoviti zbor župe Svete Obitelji iz Nove Mo-košice, sa svojim župnikom don Ivom Zeče-

vićem i župnim vikarom don Stjepanom Tribulja-kom, na poziv mjesnog župnika fra Vinka Prlića, hodočastili su u srijedu 6. siječnja na svetkovinu Bogojavljenja (Tri Kralja), u Staševicu.

Po dolasku u ovaj lijepi gornjoneretvan-ski kraj srdačno i gostoprimljivo nas je doče-kao fra Vinko, svećenik franjevac za kojeg opravdano kažu da je ustrajni promicatelj čovječnosti, vjere i kulture. Uz okrjepu, u prija-teljskom ozračju, u kraćim crtama predstavio nam je svoju župu, njenu povijest i djelatnost. Fra Vinko je ove godine zlatomisnika, slavit će pedeset godina od prve mise i deset godina župnikovanja u župi Staševica.

Mjesto Staševica je desetak kilometara udaljeno od grada Ploča. Ime je dobila po ostat-cima starokršćanske bazilike svetog Anastazija (Staša) iz V. st. što upućuje na to da je kraj bio naseljen još u dalekojj prošlosti o čemu svje-doče prapovjesne gomile, te srednjevjekovni

stećci i nadgrobne ploče. Isušivanjem Vrgo-račkog jezera stanovništvo iz gorskih krajeva se naseljavalo prema polju i počelo intenzivni-je baviti poljoprivredom. Ovaj kraj smatraju čak najvinorodnijim krajem Lijepe Naše. U središtu Staševice dominira župna crkva svetog Staša, solinskog mučenika rodom iz Akvileje koji je u vrijeme Dioklecijanova progonstva došao u Salonu ohrabriti kršćane i krvlju posvjedočiti svoju ljubav prema Bogu. Naročito je dojmljivo preuređeno svetište s oltarom iza kojeg je pre-krasan triptih s likovima svetog Staša, bl. Alojzi-ja Stepinca i sluge Božjeg fra Ante Antića, rad akademskog slikara Branimira Dorotića. Sve ove podatke o sakralnoj baštini te kulturnom i duhovnom životu župe moguće je naći u broj-nim tiskanim materijalima i fotodokumentacija-ma ovog marljivog i predanog svećenika koji je posebno aktivan u promicanju pisane riječi. Konačno, dobitnik je i nagrade za životno djelo Grada Ploča za nesebični doprinos u izgradnji i sanaciji crkava kao i u izgradnji novih cesta

7STAŠEVICA

Gosti iz Nove Mokošice u Staševici

Zbor iz Nove Mokošice

Na Bogojavljenje u Staševici

i proširenju putova prema napuštenim selima. Teško je, uistinu, sažeti u par rečenica bogati pastoralni rad fra Vinka i njegovo zauzimanje za čovjeka. Kao redovnika odlikuje ga poseb-na karizma u životu s narodom, proučavanju obiteljskih stabala, prezimena, takođe ništa ne želi ostaviti zaboravu osobito povjesnu i kultur-nu baštinu te sve priloge objavljuje u različitim časopisima kao i u župnom glasilu. Nakon kra-ćeg osvježenja uslijedila je misa koju je pred-slavio don Ivo u koncelebraciji don Stjepana i fra Vinka, a zbog Svete Obitelji pod vodstvom prof. Marije Manjić, uzveličao euharistijsko slavlje. U propovjedi don Ivo je istaknuo kako bi blagdan Bogojavljanja tj. blagdan Božjeg silaska na zemlju i Njegove objave trebao biti trajno događanje Božjeg objavljivanja ljudima koji po sakramentu krštenja ispovjedaju vjeru u Isusa Krista Sina Božjega. „Blagdan je to u srcima vjernika koji budi svijest o pripadanju Božjem narodu i poticaj da poput mudraca s Istoka svatko potraži Boga, pokloni Mu se i daruje ono što u srcu nosi,“ kazao je don Ivo. Župljani Staševice većinom obrađuju polja i bave se različitim poljoprivrednim kulturama pa vjernici često imaju izgovor kako ne stignu nedjeljom na misu. Don Ivo je na poseban na-čin naglasio kako je „nedjeljna misa važna i bit-na u životu svakog vjernika. Kao što se brinete za polja još je važnije brinuti se za sebe i svoju dušu i nju treba obrađivati i njegovati. Ako mje-sec ima četiri nedjelje, svaka nedjelja jedan sat za Gospodina u svetoj misi, to je ukupno četiri sata u jednom mjesecu. To je minimalac kojeg vjernici trebaju učiniti“ naglasio je don Ivo. Na kraju mise i svečanog blagoslova fra Vinko je zahvalio braći salezijancima i župnom zboru Svete Obitelji te uručio prigodne darove.

Uslijedio je zajednički objed gdje smo imali priliku nastaviti naše druženje uz raz-govor i pjesmu. Nakon plodonosnog susreta zahvalili smo se fra Vinku na gostoprimstvu i radosna srca uputili se svojim domovima.

Silvija Jukić

8 STAŠEVICA

Poruka povodom početkaškolske godine

Kao pastir ove mjesne Crkve, bio bih oso-bito sretan kada bi svjetlo božanskog milosrđa ušlo u svaki dom, u svaku školu i ustanovu u našoj domovini. Nakon obitelji, djetetu je naj-važnija škola. Nastavnici, među kojima su i vje-roučitelji, svaki su dan s učenicima. Posreduju im znanje, ali u susretima nude i svoje lice. Želio bih da to bude lice otvorenosti koje pita i traži, budi znatiželju, ali i daje čvrste orijentire uteme-ljene na istini o čovjeku i njegovu određenju. Želio bih da to bude lice koje traži poštovanje, ali ga i pruža, koje se ne ustručava jasno za-stupati prirodne zakone i istine katoličke vjere o vrednotama obitelji, bračnog saveza između žene i muškarca, domoljublja i čovjekoljublja, ali se zbog toga ne udaljava od onih učenika koji možda ne dijele isto mišljenje. Uloga vjero-učitelja nije iscrpljena u učionici, nego se pro-teže i na zbornicu te cijelu školu. Samo onaj vjeroučitelj kojemu je Bog Otac može takvog Boga uvjerljivo svjedočiti i približiti drugima. Koliko smo svjesni da u našem licu drugi može – i mora – vidjeti lice Isusa Krista? Ponekad će vjeroučitelji zbog toga trpjeti nepravdu i omalo-važavanje, ali neće pred tim ustuknuti uvjereni da ih Gospodin koji „ljubi pravdu i pravo“ (Ps 33,5) zaklanja „štitom lica svoga“ (Ps 31,21)

mons. Marin Barišić, Splitsko-makarski nadbiskup, Split, 5. rujna 2016.

9STAŠEVICA

Osnovna škola u Staševici od 1958. do 1966. godine

Kako je bilo?U osnovnu školu u Staševicu, krenuo sam

u mjesecu rujnu 1958. godine, iz Potkle-ka-Grgurinovići na Bristi. U to vrijeme, pred početak jeseni, ljudi su išli za poslom da ubi-ru plodove svojeg jednogodišnjeg napornog rada. Grožđe je sazrijevalo i nije se još po-čelo brati, pa je cijela Kupinovica mirisala od vinove loze. Zujanje pčela i osa čulo se na sve strane. Smokve su se sušile na lisama pletenim od kapinovih šiba.

Otac mi je kupio u Pločama knjige za prvi razred osnovne škole, nekoliko dana pri-je početka školske godine, tako da sam ih s velikim interesom prelistavao. Kada je došao taj dan za krenuti u školu, valjalo je u platne-nu torbicu sašivenu za te potrebe, staviti osim knjiga i komad kruha „kukuruze“. Išlo se pješ-ke iz Potkleka u Staševicu po nekoliko sati u jednom smjeru, te još duže u povratku, jer je uz uzbrdicu po kamenju bilo još puno teže hodati. Djeca iz moje generacije, koju sam poznavao

iz susjednih sela: Jerkovići i Plećaši, već su bili ranije preselili živjeti u Crpale. Ostalo je nešto starije djece u susjednom selu Rujići. Morao sam uglavnom putovati sam. Doduše, povre-meno bi se u Rujićima pridružio starijoj djeci, kada bi oni bili u istom školskom turnusu kao ja ili kada oni nebi ostajali prespavati na Spili-cama, gdje su kuće bile još u izgradnji i njihovi roditelji nisu još bili u potpunosti u njih preselili. Cijelim putem imao sam dovoljno vremena za razmišljati o pitanjima koliko će nas biti u razre-du ili iz kojih zaselaka će biti ti moji novi prija-telji. Po broju učenika razred je brojio solidan broj, a bilo nas je iz Staševice, Spilica, Crpala, Musulina, Trnave i kasnije u višim razredima još iz Barbira (Draževitića). Bili smo kombini-rani razred tako da je s nama prvašićima bilo i nekoliko osmaša. Prezimena u razredu su bila: Grgurinović, Jerković, Plećaš, Rončević, Musu-lin, Mateljak, Ćendo, Šalinović, Kežić, Jovica, Gnječ, Dropulić, Marević i Barbir. Prva učitelji-

Škola na Bristi

10 STAŠEVICA

ca i razrednica od prvog do četvrtog razreda bila nam je Gracijela Kužić. Učiteljica Gracija bila je omiljena među učenicima i roditeljima. Po rođenju je bila iz Gradca na moru a udata za našeg Staševčana. Ona nas je naučila prva slova. Stanovala je u školskom stanu s dvije kćerkice i sestrom koja je također tada poha-đala našu školu. Škola je imala dvije učionice jednu veću i jednu manju.

U osnovnu školu Staševica išao sam se-dam razreda iz Potkleka-Grgurinovića. Kada je bilo ugodnije vrijeme i kada nas je povre-meno bilo više djece, u slučajevima kako sam ranije spomenuo, znali smo se putem igrati i zabavljati. Naročito poslije škole, na jednoj li-vadi na Betinama koja se zvala „Gumancije“. Znali smo se pikolati s kamenim pikolama koje smo sami izrađivali te igre graničara s loptom krpenjačom (napravljenom od krpa sašivenih u čarapu). ili igranje na plovke s ka-menim pločicama. Najteže je bilo ići u školu po kiši. Onako skromno obučeni i polubosi bez pravih kišnih kabanica ili kišobrana, došli bi u školu potpuno mokri. Učiteljica Gracija, slala nas je na sušenje uz toplu peć na kojoj se kuhalo mlijeko. Naime, u to vrijeme učeni-ci su u školi dobivali toplo mlijeko kuhano od mlijeka u prahu. Međutim, da bi se mlijeko moglo skuhati, učenici su morali jedanput tjedno donositi po jednu cjepanicu drva.

Kako smo išli niz nizbrdicu, niz strme kamene Betine, mi smo te cjepanice drva ba-cali niz nizbrdicu, kako bi olakšali sebi i teret nošenja preko ramena. To nas je zabavljalo jer smo se natjecali tko će baciti drvo više u dalj. Tako smo propješačili mnoge bure i ne-vere, snježne zapuhe, tuče i oluje, skrivajući se u pećinama dok nevrijeme ne prođe.

Uz sve te poteškoće dugog putovanja do škole i nazad, početkom mjeseca siječ-nja 1962. godine, zadesio nas je i jak potres. Potres je trajao preko mjesec dana. Nismo smjeli spavati i boraviti u starim kamenim kućama, pa smo spavali pod šatorima ili sla-mnatim stajama. Za vrijeme potresa nije bilo

školske nastave. Nakon što je potres stao i nakon što smo ponovno krenuli u školu, sva preokupacija bila nam je usmjerena na prou-čavanje o vrsti i nastanku potresa. Međutim, taj potres je potaknuo ubrzanije preseljenje žitelja iz Briste i Pasičine u Crpale, Spilice i Staševicu. Da bi bili što bolje informirani, uči-teljica Gracija nam je donosila radio aparat pa smo slušali radio Zagreb.

Početkom šezdesetih, Staševica je dobila električnu struju. Nakon elektrofikacije počeli su se kupovati i prvi televizori. Učiteljica nas je vodila da gledamo školske TV programe iz biologije i zemljopisa. Prelaskom u peti razred i više razrede, dobili smo profesore posebno za prirodne grupe predmeta, a posebno za druš-tvene predmete i jezike. Direktor škole postao je prof. Branko Nikolac, koji je predavao engle-ski jezik, zemljopis i biologiju. Nastavnik Pero Karamatić predavao je matematiku, fiziku, ke-miju i tjelesni odgoj. Hrvatski jezik predavala je profesorica Zdenka, a likovni, glazbeni i do-maćinstvo profesorica Musulin. Odlaskom na-stavnika Pere Karamatića iz škole u općinske strukture Općine Metković, njega je mjenjao prof. Željko Barbir i prof. Elez. U školi smo ima-li i školski vrt kojeg smo redovito održavali. Za vrijeme direktorovanja prof. Nikolca, uz pomoć roditelja, izgrađena je betonska ograda oko ci-jelog školskog igrališta. U to vrijeme, u kući, odmah u blizini školske ograde počele su se održavati svete mise i vjeronauk. U školi smo održavali školska natjecanja u znanju i spor-tu. Od sportskih natjecanja, u pravilu su bila najznačajnija ona koja su se održavala jednom godišnje, kao međuškolska natjecanja, na Ze-lenikovcu između OŠ Staševica, OŠ Veliki pro-log, OŠ Otrić-Seoci i OŠ Dubrava-Struge (da-našnja Kobiljača). Ta natjecanja su se u pravilu održavala na prvi dan proljeća i to u atletici i nogometu. U to vrijeme, počela je dogradnja još dviju učionica u školi. Zbog nedostatka prostora moj razred je jednu godinu (sedmi ra-zred) pohađao nastavu u privatnoj iznajmljenoj kući od Marevića zvanog Bružavac, na sasvim drugom dijelu Staševice prema Pasičini. U

11STAŠEVICA

osmom razredu smo se vratili u novoizgrađene učionice. U osmi razred nisam išao iz Potkleka jer se obitelj preselila na Crpale.

U sedmom razredu kao odličan učenik prvi put sam išao na općinsko natjecanje iz matematike i fizike u Metković. U to vrijeme, prijevoznim sredstvima, cestom do Metkovića se moglo samo preko Velikog prologa i Novih sela. Međutim, taj put je bio dugačak i nije bilo redovnog prijevoznog sredstva (autobusa). Za potrebe poljoprivredne zadruge u Staševici, kao podružnice PZ Veliki prolog, koja je u po-četku bila u kući Ruskinje Olge udate za Ma-revića, te za sav prijevoz građevinskog mate-rijala za potrebe mještana, obavljao je privatni autoprijevoznik iz Velikog prologa iz porodice Braće Jelavića, koji su bili poznati trgovci.

Iz Staševice se išlo uglavnom pješke do Vrgorca i Ploča, bilo radi doktora ili drugih po-slova. Iz Ploča se išlo vlakom do Metkovića tzv. „ćirom“ i to uskotračnom prugom. Tako sam i ja na prvo školsko općinsko natjecanje išao pješ-ke preko Velikog kleka i Baćinskih jezera do

Ploča. U Pločama sam morao prenoćiti u rad-ničkoj nastambi kod oca koji je bio zaposlenik Građevinskog poduzeća „Građep“ iz Ploča.

U jutro sam krenuo s vlakom za Met-ković. I to mi je bio prvi posjet Metkoviću. U drvenom kupeju bili su i učenici iz Osnovne škole Ploče koji su također išli na isto natjeca-nje. Ja sam se stidljivo skupio u ćošku kupeja i cijelo vrijeme promatrao kako se ta gradska djeca zezaju i slobodno ponašaju. Nakon dvije godine, mnoge od te djece sreo sam u prvom razredu Gimnazije u Pločama. Nakon završenog natjecanja, direktor Nikolac se ci-jeli dan trudio i tražio način kako se iz Metko-vića vratiti do Staševice. Na kraju pojavio se jedan teretni kamion i s njime u prikolici bez zatvorene cerade, preko Novih sela, Malog i Velikog prologa stigli smo uvečer u Staševi-cu. Cesta tada nije bila asvaltirana. To je bila tzv. Napoleonova cesta građena u vrijeme Napoleonovih ratova. Njome je prometovao samo poštanski autobus iz Splita preko Turije i Vrgorca do Metkovića.

Ivan Grgurinović pred starom kućom na Bristi

12 STAŠEVICA

Učenici 8. razreda školske godine 1965./1966.

Preseljenjem na polje u Staševicu, Spili-ce i Crpale još uvijek se išlo pješke u Ploče ali ne više preko Velikog kleka i Baćinskih jezera nego preko Gnječa, Zapadne pline (Radaljci i Družijanići) te preko Peračkog blata. Izgrad-nja ceste od Peračkog blata do Staševice, godinama nije započimala, unatoč svim mo-lbama i kuknjavi žitelja Staševice i Pojezerja. Sadašnja cesta će se izgraditi tek mnogo go-dina kasnije. Međutim, nakon elektrofikacije, otvaranja poslova u Njemačkoj, gdje mnogo ljudi odlazi na privremeni rad, te otvaranjem ekonomije tj. Poljoprivrednog kombinata Poduh iz Metkovića, osjećalo se da će život nekako krenuti na bolje. Ljudi koji su počeli raditi u Njemačkoj, grade bolje kuće, kupuju prve automobile i traktore, uvoze radio i tv pri-jemnike, kupuju namještaj i bijelu tehniku i sl.

U osmom razredu smo se osjećali već kao mali maturanti te se uspoređivali s odra-slim ljudima. Bio je to mladenački zanos kad se rađaju prve i skrivene simpatije. Išli smo i na ekonomiju u traktorima pjevajući brati duhan kako bi došli do nekog novca za školski izlet.

Sjećam se dobro te 1966. godine. U lipnju je završilo školovanje u osnovnoj školi. Igralo se svjetsko prvenstvo u nogometu. Engleska je bila svjetski prvak. Portugalac Eusebio bio je prvi strijelac svjetskog prvenstva. Trebalo je donijeti životnu odluku kako dalje nastaviti školovanje. I sjećam se dobro. Okopavli smo kukuruz u Lužama kod Steševice. Otac je u jednom trenutku, pred djedom, predložio da idem u gimnaziju, s obzirom da sam cijelu osnovnu školu završio s odličnim uspjehom, i Ja sam bio radostan. I tako sam na jesen krenuo u prvi razred gimnazije u Pločama.

Koliko god je vrijeme provedeno u os-novnoj školi bilo teško, zbog, uvjeta putovanja i pošto su djeca morala pomagati roditeljima u svakodnevnim poljoprivrednim poslovima u polju, posvećujući se manje učenju, to vri-jeme je nezaboravno i puno uspomena.

Danas je stara školska zgrada u Staše-vici preuređena u Dom kulture, a izgrađena je na novoj lokaciji nova školska zgrada, koja nosi ime fra Ane Gnječa.

Ivan Grgurinović, dipl. oec.

13STAŠEVICA

Pronađeno zaboravljeno selo BristaVice Rončević - Lekić

BRIŠKI LOKVANJI ŽIVOTANa sredini briškog brdovitog prostora

postoji visoravan, omeđena brdima i sa svih strana prošarana seoskim putevima. Taj rela-tivno ravan prostor nalazi se na nadmorskoj visini dvijestotinjak metara. Na sredini visorav-ni je veliko prirodno udubljenje nepravilnog ljevkastog oblika. Donji dio toga udubljenja je iskrčena i plodna njiva, koju narod naziva Lokve. Ova njiva je eliptičnog oblika veličine oko 100 sa 200 m. Na njenom zapadnom dje-lu nalazilo se manje udubljenje širine oko 20 i dubine 6-7 m. Ovo udubljenje se punilo obo-rinskim vodama sa okolnih brda. Ovaj prirod-ni „rezervoar“ na dnu njive Lokve narod zove Veliki Lokvanj. Ovdje je od pamtivjeka bilo je-dino pojilište brojnoga blaga okolnih žitelja. V. Lokvanj se nalazi na sredini između dvanaest uokolo razmještenih gomila kao i starih ilirskih

naseobina ispod brda Gradine i srednjevje-kovnog sela Briste u blizini crkve Svih Svetih.

Ako postoji Veliki Lokvanj, onda se može pretpostaviti, da se negdje ovdje nalazi i Mali Lokvanj. On zaista postoji. Na padini sa južne strane ispod crkve Svih Svetih na udaljenosti svega pedesetak metara i podnožja brda Gra-dine, nalazi se Mali Lokvanj. Ovaj M. Lokvanj je prirodno udubljenje u živcu kamenu, a puni se sa oborinskim vodama niz padine brda Gradine i prostora uokolo crkve Svih Svetih. Prema pričama, ovaj Lokvanj je bio dubok oko 19 i širine 7 aršina pri vrhu. Govorilo se, da ovaj M. Lokvanju nije nikada presušio, a voda se pažljivo čuvala i štedljivo koristila uglavnom za ljudske potrebe. Njegov kružni otvor je bio zaštićen zidom (nije bio nadsvođen), a prema dnu Lokvanja vodilo je 35 stepenica. Navedeni podaci o briškim lokvanjima u djetinjstvu sam

Mali i Veliki Lokvanj, snimljeno sa vrha Gradine 2016. g.

14 STAŠEVICA

slušao od najstarijih ljudi sela Ruića. Svi su govorili, da su to čuli od svojih očeva i djedo-va. Premda je moguće, da u njihovim pričama ima puno mašte, one me navode na pomisao, da su vode lokvanja trajno koristila barem dva „vala“ doseljenika na ove briške prostore (Iliri i bosanske izbjeglice u XV. stoljeća). Zadnje izbjeglice iz Hercegovine, koji su došli na ove prostore krajem XVII. stoljeća, koristili su vodu iz Malog Lokvanja vrlo kratko vrijeme. Među njima su kružile razne zastrašujuće priče o velikoj dubini ovog Lokvanju. Neki su govorili, da je to jama bezdnanka u kojoj žive zli du-hovi. Priprostom i neukom narodu nije treba-lo puno, da povjeruju u ove priče i legende. Kada bi se netko razbolio ili umrao (to se če-sto događalo), sve se to dovodilo u vezu sa nezdravom i ukletom vodom Lokvanja. Nakon toga oni postepeno napuštaju Mali Lokvanj i grade svoje lokve (lokvetine) na pogodnim mjestima po selima. Kasnije oni izgrađuju lije-pe i zatvorene (nadsvođene) čatrnje, koje se najčešće pune čistom i zdravom oborinskom vodom preko krovova kuća.

Potrebno je reći još nekoliko riječi o na-šim povjesnim lokvanjima. Godine 2016. (na-kon 60 godina) ponovo sam obišao ove lokva-nje. Nisam se puno iznenadio onome što sam tamo zatekao. V. Lokvanj je potpuno zatrpan naplavinama zemlje, uz sve to obrastao je gu-stom šumom. Mali Lokvanj je obrastao šumom i do vrha je zatrpan kamenjima, tako da sam ga jedva pronašao. Što se je desilo sa Malim Lokvanjem, koji je bio (prema davnim pričama) tvrdo i dobro urađen? Usudio bi se pretpostavi-ti, da je on namjerno srušen i do vrha zatrpan kamenjem. Dolaskom trećeg „vala“ izbjeglica iz okoline Mostara pred sam kraj XVII. stolje-ća, nitko se nije naselio u blizini ovih lokvanja. Oni su se prema plemenima razdvojili i podigli svoja sela podalje od njih, ali su u početku bili prinuđeni koristiti se njihovom vodom. Očito je da tamo na prostoru uokolo lokvanja još bilo stanovnika koji su se ranije doselili. Pretpo-stavljam, da su ovi (nazovimo ih starosjedioci) prenijeli svoje priče i praznovjerja u vezi vode M. Lokvanja na novo pridošlo stanovništvo. Ovi su to sa lakoćom prihvatili. Ako se svemu

Ostaci ruševina Malog Lokvanja, stanje 2016. g.

15STAŠEVICA

tome doda strah od bolesti i čestog umiranja od ne zdrave vode lokvanja, onda bi to mogao biti dobar razlog, da su oni namjerno sruši-li Mali Lokvanj. Sa današnjih saznanja, voda M. Lokvanja zaista je mogla biti ne zdrava za upotrebu. U njega se slivaju oborinske vode sa tri briška groblja. Ovo je dobar razlog, da se zadnji doseljenici odmaknu od njih

ILIRSKE GOMILE UOKOLO BRIŠKIH LOKVANJA

Kada su Ilirska plemena došla na ove naše briške prostore pouzdano se ne zna. Neki autori pretpostavljaju, da bi to moglo biti u IV. stoljeću pr. Krista. Koliko su ovdje ostali, opet nemamo pouzdanih podataka. Nakon detaljnijeg istraživanja njihovih brojnih gomi-la, tada bi mogli imati relevantne pokazatelje o tomen. Do tada možemo govoriti samo o pretpostavkama. Povijest nam kazuje, da su Iliri nestali sa povijesne pozornice početkom I. stoljeća po. Krista. Možda bi se ovo vrijeme

moglo uzeti, da su oni „otišli“ i sa ovih naših prostora. Prema brojnim gomilama, koje su ostavili iza sebe na prostoru Briste, mogli bi se reći, da su ovdje bili vrlo gusto naseljeni. Često se pisalo, da na području Briste i Pasi-čine ima oko 48 ilirskih gomila, što nije sasvim točno. Samo na području Briste sada imamo 36 dobro sačuvanih gomila od stare Crnoće do Milašove gomile. Najveća gustoća ilirskih gomila nalazi se na relativno malom prostoru uokolo briških lokvanja. Okolo Velikog i Malog Lokvanja, brda Gradine i crkve Svih Svetih, na-lazi se dvanaest većih i manjih sačuvanih go-mila. One se nalaze na slijedećim lokacijama:

Prva i najveća ilirska gomila (od Neretve do Vrgorca) i ona pored crkve Svih Svetih (pro-mjera oko 50 m. i visine 10 m.). Druga gomila se nalazi na padini između crkva S. Svetih i M. Lokvanja. Ona je velikim dijelom raznešena i ugrađena u obzide M. Lokvanja. Treća gomi-la je ona na mjestu zvanom Gomilica, između brda Gradina i crkve S. Svetih. Četvrta gomi-

Pored crkve Svih Svetih, nalazi se velika ilirska gomila promjera 50, a visine oko 10 m. (Najveća na prostoru Briste-Pasičine i šire).

16 STAŠEVICA

la se nalazi na podnožju brda Gradina, pored puta njive Mazetine. Peta gomila je između njive Mazetina i brdo Krčevina. Šesta gomila je iznad župne kuće blizu puta, koji vodi prema selu Plećaši. Sedma gomila se nalazi duboko u okrajku južno od župne kuće. Ona je veli-kim djelom raznešena i ugrađena u ogradne zidove. Osma gomila je u njivi zvanoj Okrugli-ca, nedaleko puta, kojim se ide prema selima Podklek. Deveta gomila se nalazi napogled njive zvane Štica. Ona je dijelom ugrađena u ogradni zid, koji je presjeca. Deseta gomila je u brdu zvanom Grajine iznad njive Štica. Jeda-naesta gomila se nalazi iznad Velikog Lokva-nja na mjestu zvanom Brilokve, pored puta ko-jim se ide u selo Usorce. Dvanaesta gomila se nalazi sjeverno od sela Usorci u blizini puta koji vodi prema M. Konjskoj.

Navedena ilirske gomile nalaze se uokolo Malog i Velikog Lokvanja. One su „razmješte-ne“ u obliku nepravilnog kruga promjera ma-njem od 800 metara zračne linije. Moglo bi se pretpostaviti, da se unutar toga kruga, a između oba lokvanja i južne strane brda Gradine, na-lazilo i veliko ilirsko naselje. Pored svega nave-

denog, postoji još jedna interesantnost u vezi sa spomenutim gomilama. Nekada su se ove gomile mogle vidjeti (kada uokolo nije bilo nika-kve šume) i prebrojiti prostim okom sa najveće gomile, koja se nalazi pored crkve S. Svetih na Bristoj. U ovo sam se uvjerio dalekih pedesetih godina XX. stoljeća, kada sam kao čobanče uži-vao u pentranju po Gradini i gomilama.

GRADINA IZNAD LOKVANJAStotinjak metara zapadno od crkve Svih

Svetih nalazi se omanje brdo imena Gradi-na. To je samostalno brdašce, kao da je iz vreće istrešeno na sredinu briškog prostora. Svojim vrhom se nadvilo na oba Lokvanja a oko podnožja je opasano seoskim putevima pa izgleda, da je čvrsto zavezano. Gradina je stožastog oblika sa zatupljenim vrhom oko dvadesetak metara uvišim od zvonika crkve Svih Svetih. Na vrhu se iznad ostalih kame-nja izdiže malo veća litica posebnog oblika. Dobro se sjećam toga vrha Gradine. Nakon Drugog sv. rata (od 1947 do 1950) ruićki čo-bani su često napasali svoja stada oko vrha Gradine. Tada bi se čobani utrkivali tko će

Povijesno brdo Gradina zapadno od crkve Svih Svetih. – 2016. g.

17STAŠEVICA

prvi doći na vrh ove litice. Sa ovog kamena pruža se ugodan pogled na okolne njive, osam briških sela i sve tri stare crkve u Bristoj i Pasičini. Osim toga na vrh ovoga kamena, mogla je sjesti samo jedna osoba. Zbog toga smo se mi natjecali, tko će prvi sjesti na ovu kamenu „stolicu“. Nakon 1950. g. otišao sam iz sela na školovanja. Dugo vremena nisam imao prilike doći na vrh Gradine. Jednoga dana slušao sam kazivanje susjeda R. Stipa-na zvanog Ćantolo. On je bio posljednji reme-ta u Bristoja, a uz to dobro je poznavao vrh Gradine, a čini se i povjesnu vrijednost one kamene sjedalice. „Nema više onoga kame-na na vrhu Gradine. Srušila ga omladina sa onin procvitima1 i bumbama.“ Rekao je on. ovo su slušali još neki susjedi. Oni su uzvra-tili čudnim grimasama i riječima: „Pa što, ako su ga dica srušila.“ Stipanu to nije bilo pravo. Digao se sa sopice i otišao bez riječi. Tada ni ja nisam shvaćao, što je on time želio reći. Decenijama poslije toga, često su mi dolazile na pamet Stipanove riječi i moje dječije igre na tom kamenom vrhu stare Gradine.

Neki ostaci iz daleke prošlosti upućuju, da su padine Gradine kao i njen vrh korišteni u razne svrhe. Od vrha do podnožja sa južne strane, još i danas se vide ostaci starih nastam-bi (razvaljene vododerinama), koje su jednim krajem bile naslonjene na kamene litice. Mo-guće je, da su one pripadale ilirskim pleme-nima – prvim poznatim doseljenicima u ove krajeve. Sa istočne strane Gradine (od strane crkve Svih Svetih), pa do vrha vodi prokrčeni puteljak. Očito je, da se ovim putem stoljećima

Sadašnji izgled stijene na vrhu Gradine nakon rušenja iz nehata.

1 Procvit: Nakon Drugog sv. rata omladina je redovno palila vatre uoči praznika rada Prvog maja. Te prvomajske vatre nazivali su procvitima. Vatre su se redovno palile na vrhu brda Gradina. Na onom povijesnom kamenu vrha Gradine, posložili bi sa-kupljenu šumu i razno grmlje i zapalili. To se obič-no dešavalo u suton večeri uoći Prvog maja. Da bi procvit bio uspješniji, trebao se vidjeti ali i čuti iz daljine. Zbog toga bi u vatru ubacili razne bombe i mine (preostale iz rata). Ove eksplozije uništili su povijesnu „stolicu“ i vrh kamena na brdu Gradini o kojemu je govorio starac Stipan R. (Prilažem crtež kamene stolice po mojem sjećanju).

18 STAŠEVICA

dolazilo na vrh Gradine. Sa vrha stijene, vide se kao na dlanu mnoge njive, briškia sela, kao i sve tri stare crkve Briste-Pasičine. Moguće je da su nekada ovdje bile stalne izvidnice kao i stolovanja, gdje su donašane važne odluke. Sa sigurnošću se može reći, da su zadnji do-seljenici na ove prostore od kraja XVII. stolje-ća, vrh Gradine redovno koristili u razne vjer-ske obrede. Procesije na vrh Gradine su bile

česte, a posebno u blagdanske dane. Vršio se blagoslov njiva, usjeva uz molitve za Božju mi-lost za zdravlje ljudi, blaga i dobru ljetinu.

SREDNJEVJEKOVNO SELO – BRISTABurna događanja u Bosni tokom XIV. i

XV. stoljeća, uveliko je uznemirilo tamošnje stanovništvo. Padom Neretve pod Bosnu oko sredine prve polovine XIV. stoljeća, dolazi do

Nekadašnji izgled stijene na vrhu Gradine. Crtež po sjećanju.

Panorama zaboravljenog srednjevjekovnog sela Briste. Pod 1 – Zaboravljeno selo Brista. Pod 2 – Crkva Svih Svetih. Pod 3 – Položaj Malog Lokvanja, na padini ispod crkve.

19STAŠEVICA

tržišta robljem. Ugledavši se na Dubrovčane ovim prljavim ali unosnim poslom, ponekad su se bavili i neretvanski gusari. Neki bosan-ski velikaši nisu odobravali ovakve prljave ra-bote, te su kod dubrovačke vlastele žestoko protestirali. Osim ovih nevolja Bosni je zaprije-tila velika Turska sila. Prije pada Bosne (1463 g.) i Hercegovine (1482 g.) pod tursku vlast, nastaje masovno iseljavanje siromašnog sta-novništva. Da bi izbjegli stradanja pokršta-

velikog trvenja među tamošnjim velikašima. Stalne borbe za prevlast i bolje posjede, obi-lježilo je Bosnu u ovom stoljeću. U to vrijeme Dubrovčani naglo proširuju trgovačke po-slove u Bosni i dalje. Pored ostalih poslova Dubrovčani su naglo razvili unosnu trgovinu robljem. Trgovina bosanskim robljem najviše je došlo do izražaja nakon kralja Tvrtka. Tvrt-ka je naslijedio Stjepan Dabiša (1391-1395). U njegovo vrijeme naglo se povećala trgovina

Suhozidi nastambi nekadašnjeg sela Briste. Nalaze se između crkve Svih Svetih i povijesnog brda Gradine.

robljem, koja je uglavnom išla kroz Neretvu. Dubrovački trgovci su peko svojih veza, kupo-vali po Bosni zdrave i snažne momke, a često i lijepe djevojke. To je mahom bila bosanska ne kršćanska, a ponekad i kršćanska siroti-nja, koju su trgovci otimali po zabitnim selima. Sabirni centar tog roblja bila je Gabela, koja je zbog toga bila na lošem glasu. Odavde su Dubrovčani svojim galijama odvodili ove nesretnike u Apuliju i Siciliju2 kao i na druga

vanja i kulučenja, oni masovno bježe prema Neretvi. U velikom krugu zaobilaze Gabelu (Drijevo) i puteve robova. Oni traže i nalaze svoj spas u brdovitim krajevima dalmatinske zagore. Jedan broj tih jadnika naselio se u ova naša briško-pasička brda. Koje godine su oni dospjeli ovdje, to se pouzdano ne zna. Su-deći prema nadgrobnim stećcima, koje su ov-dje ostavili, neki autori su skloni vjerovati, da bi to moglo biti početkom XV. stoljeća. Radi toga sam sklon vjerovati, da je u to vrijeme nastalo (zaboravljeno) staro selo Brista (kao i 2 Ivo Smoljan – Neretva 1970. g. – st. 36,

20 STAŠEVICA

Suhozidi nastambi nekadašnjeg sela Briste. Nalaze se između crkve Svih Svetih i povijesnog brda Gradine.

Razvaline mnogih suhozidnih kuća starog sela Briste sa južne strane crkve Svih Svetih.

je do danas dobro sačuvano. U šamatoriju crkve Svih Svetih nalazi se šest vrlo lijepih i dobro sačuvanih stećaka u obliku sanduka, kakvih nema na cijelom kraju Briste-Pasičine. Neki su po bridovima ukrašeni lijepim vezom i suncem i zvijezdom na sredini.

Sahranjivanje mrtvih ispod monolitnih ka-menih stećaka3 prije dolaska bosanskih izbje-glica, nije bilo poznato na ovim prostorima. Ovaj običaj oni su donijeli iz svoje pradomovine. To bi moglo značiti, da je među izbjeglicama bilo pojedinih plemena sa bogumilskim4 vje-rovanjem. Dostupni podaci govore, da se ime

21STAŠEVICA

često spominjana sela Crnoća, Grnčenik, Pa-sičina i Miluša). Ovdje na šumovitoj, sunčanoj i zabačenoj briškoj visoravni u tihoj zavjetrini u blizini oba lokvanja našli su svoj mir i podigli selo, kojemu su dali ime Brista. Tamo, gdje ima vode i ispaše za njihovo blago i ponešto obradive zemlje u malim vrtačama, započeli su svoj novi život. Selo su podigli na prosto-ru između brdašca Gradine i sadašnje župne kuće, a sa južne strane sadašnje crkve Svih Svetih. U blizini ovoga prostora zatekli su broj-ne ilirske gomile razmještene uokolo. Pede-setak koraka od toga sela nalazi se jedna od

Razvaline mnogih suhozidnih kuća starog sela Briste sa južne strane crkve Svih Svetih.R li ih h id ih k ć t l B i t j ž t k S ih S tih

najvećih gomila, koja je dobro sačuvana do današnjih dana. Vrlo je vjerojatno, da su oni u početku ovu ilirsku gomilu koristili za sahranu svojih mrtvih. U kasnije vrijeme nakon što su podigli svoje nastambe i doneklen normalizi-rali život, mrtve su pokapali po svojim prasta-rim običajima – ispod monolitnih stećaka t.zv. sandučara. Ove stećke su odvajali od velikih litica u obližnjem brdašcu Krstini ili malo po-dalje na padini brda zvanom Greda. Ostaci oštećenih stećaka i danas se nalaze na padini Grede, dok je onaj koji se nalazio na brdašcu Krstine, srušen 2014. godine, prilikom probi-janja ceste za selo Ruiće. Ovo njihovo groblje

Brista prvi put spominje 1571. g. u mletačkim dokumentima. Nakon toga Brista se spominje 1599. g. u dokumentu koji govori o podjelu N. Krajine na sedam župa, koje poslužuju fratri iz zaostroga. Ovo je potvrda, da su ovi prebjezi

3 Stećak: Kameni nadgrobni srednjevjekovni spo-menik „krstjana“ u Bosni, Hercegovini i Dalmaciji.

4 Bogumil: 1. Pripadnik dualističke, heretičke sekte, osnovane u X. st. u Bugarskoj (svijetom vladaju dva božanstva – princip dobra, Bog i princip zla, So-tona); održala se nekoliko stoljeća, a njezin se utjecaj proširio sve do S. Italije (patareni) i Francuske (katari). 2. razg. pripadnik Crkve bosanske (odnosno bosanski „krstjanin“, Hrvatski enciklopedijski rječnik 2004. g.

iz Bosne odbacili svoja stara dualistička vjero-vanja i potpuno prihvatili katoličku vjeru. Mo-glo bi se pretpostaviti, da su oni već u drugoj polovini XVII. stoljeća izgradili svoju skromnu bogomolju. Usudija bi se pretpostaviti, da je ta prva crkvica bila izgrađena pored njihovih nadgrobnih stećaka. Neki autori spominju, da se na početku XVIII. stolj. na tom mjestu nalazila mala crkvica Svetog Ivana, na čijim temeljima se 1733. g. podigla sadašnja crkva Svih Svetih.

KAKO JE SELO DOBILO IME BRISTAU Mletačkom dokumentu iz 1571. g. prvi

se put spominje ime Brista. Tada su Brista, Pasičina, Miluša, Crnoća, Plina i još 29 sela dobrovoljno prišli na Mletačku stranu. (Ravlić: Makarska i njeno primorje). (Do tada su ova sela pored ostalih od 1490. g. bila pod Tur-cima.) Ovo stanje nije dugo potrajalo. Spora-zumom Mlečana i Turaka 1573. g. nakon rata za Cipar pod Kandijom, sva spomenuta sela ponovo dolaze pod Tursku vlast, gdje su ostali sve do oslobođenja Vrgorca 1690. g. Kasnije se ime Brista često spominjalo, ali se nitko ni-kada do sada nije bavio pitanjem, kako je to selo dobilo ime. (Neki autori se slažu, kako je nastalo ime sela Pasičina. Kako navode ono dolazi od latinske riječi passica ili passicha,

koja u Hrvatskom jeziku označava iskrčeno zemljište, krčevinu ili pašnjak). Selo Brista i selo Pasičina su nastala u isto vrijeme (krajem XIV. ili početkom XV. st.). Pa ako već postoji selo, onda postoji i neki razlog, kako je ono dobilo ime. Pokušati ću ovdje dati odgovor na to pitanje. Navedene bosanske izbjeglice su bili uglavnom stočari. Ovdje su došli sa svojim brojnim blagom sitnog i krupnog zuba. Zau-stavili se na ovo zabačenom, brdovito-šumovi-tom prostoru, gdje su našli dovoljno vode u ta-mošnjim lokvanjima. Tamo gdje ima dovoljno vode i dosta šume, trave i grmlja - brstila za brojno blago, može biti života i za ljude. Tako je to počelo. Podigli su svoje selo i nastambe za blago na sunčanoj padini. U čast svoga ko-načnog smirenja i obilja Božijega dara – brsta za svoje brojno blago, bez kojega nisu mogli opstati, selu su nadjenuli ime Brsta, kojega su kasnije radi lakšeg izgovora nazvali Brista.

Nakon odlaska tih doseljenika sa ovo-ga prostora (pred kraj XVII. i početkom XVIII. stoljeća), staro selo se zaboravilo ali je ime Brista ostalo. Pred sam kraj sedamnaestog stoljeća (oko 1693. g.) na ovaj prostor su do-selile nove izbjeglice iz okoline Mostara. Oni su tada na širem prostoru osnovali devet sela (sa dvanaest raznih prezimena-plemena) a ci-jeli taj široki prostor nazvan je Brista.

22 STAŠEVICA

Ostaci suhozidnih nastambi u blizini župne kuće.O i h id ih bi bli i i ž k ć

23STAŠEVICA

KASNOSREDNJOVJEKOVNA KRIŽINA NA GROBLJU CRKVE SVIH SVETIH NA BRISTI

Topografija kasnosrednjovjekovnih nad-grobnih spomenika druge polovine 14. i

15. st. za donjoneretvanski pojas nastojala se objediniti u katalogu Stećci.1 Iako je na-vedena većina lokaliteta, češće se iznosilo približno brojčano stanje, iznimno s pro-vedenim revizijama.2 Osobito su podatci za Staševicu i Plinu stajali porazbacani u raznorodnoj literaturi, ponegdje uz posve manjkave opise. Uskoro su temeljitija istra-živanja, predočena i arheološkim radovima na trasi autoceste, obuhvatila i groblja sa stećcima desne strane Neretve. Putem njih, kao i skorim rekognosciranjima i reambu-lacijama terena, evidentirani su i nepoznati lokaliteti, a raniji nadopunjeni podatcima.3

1 Marinko TOMASOVIĆ – Domagoj PERKIĆ – Ivan ALDUK, Topografija stećaka u Hrvatskoj, u: Stećci, katalog izložbe, Galerija Klovićevi dvori (4. IX.-2.XI. 2008.), dalje: Stećci, Zagreb, 2008., 83-85, 96-100., s literaturom pod sva-kom kataloškom jedinicom.

2 Marinko TOMASOVIĆ, Srednjovjekovni nad-grobni spomenici makarsko-neretvanskog po-dručja, u: Stećci, 120-129.

3 Maja BILIĆ – Ante IVIŠIĆ – Šime VULIĆ, Arhe-ološka istraživanja u Istočnoj Plini s posebnim osvrtom na groblja kasnog srednjeg vijeka, u: Arheološka istraživanja na trasi autoceste u Zabiokovlju i Plini, katalog izložbe (ur. M. Toma-sović; dalje: Arheologija - autoceste), Gradski muzej Makarska, Makarska, 2011., 255, sl.5, 263-266; Maja ŠUNJIĆ, Srednjovjekovni nad-grobni spomenici-stećci na lokalitetu Grebine pored Čeveljuše (Plina) kod Ploča, Opuscula archaeologica, 32, Zagreb, 2008, 133-166; M. TOMASOVIĆ, Stećci na Grebinama u Če-veljuši i kod crkve sv. Ivana u zapadnoj Plini, Starohrvatska prosvjeta, III. s., 35, Split, 2008., 167-183; ISTI, Kasnosrednjovjekovno groblje u tumulu 1 na Ogradi (Dražice) u Eracima (Istoč-

na Plina), u: Arheologija – autoceste, 2011., 285-322; ISTI, Crkva sv. Bartula i stećci na Krvavcu u Milušoj (Pasičina), Staševica, List župe Sv. Staša u Staševici, 1(8), (dalje: Staše-vica), Staševica, 2013., 13-18; ISTI, Tangarija u Milušoj (Pasičina) – Gradina, bojadisaonica i groblje, Hrvatski neretvanski zbornik, 6, Druš-tvo Neretvana i prijatelja Neretve u Zagrebu, Zagreb, 2014., 110-112, sl. 11; ISTI, Greblje u Milušoj (Pasičina) - ukopište iz prapovijesti i sa stećcima iz kasnog srednjeg vijeka, Staševica, 1(9), Staševica, 2014., 37-44.

Sl. 1 Smještaj križine uz zapadni ulaz u šimatorje crkve Svih Svetih na Bristi (foto: Antonia Vodanović)

Marinko TomasovićRavnatelj Gradskog muzeja Makarska

24 STAŠEVICA

Kamena križina na zapadnom ulazu u šimatorje crkve Svih Svetih na Bristi

Ovdje će biti govora o jed-nom rjeđem i nedovoljno razmatra-nom tipu spomenika na prostoru Staševice. Riječ je o kamenom kri-žu s groblja kod crkve Svih Svetih na Bristi, postavljenim uz zapadni ulaz u šimatorje (sl. 1).4 Do sada nije bio ni spomenut u literatu-ri, čime je stručnoj i široj javnosti

4 Groblje na Bristi i pristupnu cestu razgledao sam posljednji put 21. srpnja 2015. s kolegama Antoniom Vodanović, Ivanom Huljevim, Ivanom Volarevićem i Ivanom Vekićem. Kole-gici Blanši Maljković i ovim putem za-hvaljujem na ustupanju crteža križine za potrebe objave, kojega je načinio prof. Robert Maršić.

Sl. 2 Strana križine s urezanim križevima (foto: Marinko Tomasović)

Sl. 3 Strana križine s motivom štapa (?) (foto: Marinko Tomasović)

25STAŠEVICA

ostao nepoznat.5 Visine je 0,50 m, širi-ne 0,43 m i debljine 0,15 m, s prikazom simbola na obje strane. Na njegovom prednjem licu, danas okrenutom prema groblju, rustično su unutar hasti urezana tri križa nejednakih veličina (do 0,24 m x 0,15 m; sl. 2; 4). I oblicima očituju neizjed-načenost, jer se najmanji posve približio obliku tzv. grčkog križa (vel. 0,15 x 0,13 m) s istom dužinom krakova. Očito, manje vješt klesar tek se prilagodio raspoloži-vom prostoru. Stoga je gornji križ i najve-ći, a niži su tek rezultat nejednakih nasu-protnih hasti. Čini se kako je i na donjem dijelu urezan križ, sačuvan tek dijelom, u vel. 0,06 m x 0,13 m.

Stražnje lice križine, okrenuto vani, sadrži, ne posve jasan, urezani motiv vel. 22,5 x 17,7 cm (sl. 3- 4). Nalik je štapu s vo-doravnom drškom, iako zakošeni urezi na donjem dijelu ne očituju jasnu namjenu.

5 Križ se reproducira tek u novinarskom osvr-tu Milka Peke na gradnju ceste za Pasičinu i Grmčenik prenijetom u: Staševica, List župe Sv. Staša, 3, 2008, 29, bez legende kojoj bi se odgovarajuće ukazalo na njegovu starost.

Ipak, umanjuju mogućnost kako se radi o prikazu Tau križa.

Pojava i učestalost križinaRana pojava ovih kamenih križeva

vezuje se za 15. st. i kontekst kulturnog kruga pokapanja pod stećcima na izmaku srednjeg vijeka. Međutim, izrađuju se i po-stavljaju na groblja još dugo nakon stećaka. Stoga nije uvijek lako pouzdano razlikovati primjerke iz 15. st. od kasnijih iz 16.-18. st. Uopće, za njih se koristi i naziv križine, oso-bito ukoliko se radi o većim primjercima, ali i krstače, kada je riječ o istočnom jezičnom krugu unutar čijeg se područja oni nalaze. U sveukupnom broju srednjovjekovnih nad-grobnih spomenika njihov je udio relativno malen.6 Međutim, pojavom na dosta širo-kom pojasu rasprostiranja stećaka, u Hrvat-skoj, susjednoj Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Srbiji, križine su učestale na grobljan-

6 Šefik BEŠLAGIĆ, Stećci - kultura i umjetnost, Sarajevo, 1982, 107-114, gdje se iznijeti sta-tistički parametri, u nemogućnosti potpunijeg poznavanja brojčane, topografske i šire regi-onalne pojave ovih spomenika, ipak trebaju uzeti uz oprez.

Sl. 4 Crteži križine i motiva na njoj (crtež: Robert Maršić)

26 STAŠEVICA

skim lokalitetima. Uz to, u brojnim obli-kovnim inačicama očituju i vremenski proboj sve do suvremenog doba, još dugo nakon zamiranja kulture pokapa-nja pod stećcima.

Križine na donjoneretvanskom prostoruManja križina na groblju kod cr-

kve Svih Svetih na Bristi oblikom pripa-da ranijem razdoblju izrade, od druge polovine 15. st. do u početak ili sredinu 16. st. Na ovo vrijeme, osim stećaka na lokalitetu,7 upućuje njen nezgrapan izgled nepravilno zaobljenih i nejedna-kih hasti. Zaobljenom stražnjom, te do-nekle zaravnatom prednjom stranom, analogije ima upravo na lokalitetima s obje strane rijeke Neretve, gdje osim primjerka u Bristi postoje još tri križine. Najveća je bogato ukrašena križina u Borovcima kod crkve Sv. Nikole, mjerlji-ve visine 1,80 m, širine 1,06 m i debljine 0,43 m (sl. 5).8 Manja je na Grebinama u Perki,9 visine 0,74 m, širine 0,43 m x 0,15 m (sl. 6), te u Dobranjama na groblju kod crkve Male Gospe, visine 0,60 m, širine 0,38 m x 0,13 m (sl. 7). Zajednička im je robustnost, a nerijetko na-vode i na pomisao kako se njima postigao prikaz čovjekovog torza. Ipak, barem na ne-retvanskim primjercima nipošto se ne radi

7 Stećke na lokalitetu crkve Svih Svetih na Bri-sti tek se usputnije spominjalo. Navodilo se 6 sanduka: Marinko TOMASOVIĆ – Domagoj PERKIĆ – Ivan ALDUK, nav. dj. (1), 83. Ovaj podatak pod katološkom natuknicom iznijet je bez nužne revizije, tek pozivanjem na raniju literaturu: Mario JURIŠIĆ, Staševica (Brista-Pasičina), Staševica, 2008, 25-26. Broj i tipo-logiju spomenika svakako trebati korigirati.

8 Marinko TOMASOVIĆ, Srednjovjekovna crkva Sv. Nikole i groblje na Zanogi u Borovcima, Cr-kva u svijetu, Split, 2001., 36-37.

9 Marinko TOMASOVIĆ – Domagoj PERKIĆ – Ivan ALDUK, nav. dj. (1), 83; Marinko TOMA-SOVIĆ, nav. dj. (2), 124; ISTI, Stećci na Grebi-nama u Čeveljuši…, nav. dj. (3), 168, 170, sl. 1.

o antropomorfnom tipu križa.10 Navedenim križinama valja pribrojiti i onu izvan groblja crkve Sv. Ivana u Stilji u susjednoj vrgorskoj krajini.11 Broj poznatih križina za prostor do-nje Neretve dosta je indikativan, dočim se radi o četiri primjerka, jer one posve izostaju u susjednom Makarskom primorju. Ovdje, među nešto više od dvije stotine raznovr-snih kamenih kasnosrednjovjekovnih nad-grobnih spomenika (stećaka, ploča i učela-

10 Stoga i nisu u pravu pisci koji, očitim doj-mom promatranja, govore o antropomor-fnost križine u Borovcima: Karlo JURIŠIĆ, Crkve biokovsko-neretvanskog područja u doba turske vladavine (16.-17. st.), Kačić, II, Split, 1969., 131; Lovro MANENICA, Borovci – prošlost i sadašnjost, Metković, 1996., 39.

11 Križina je u objavi poznata tek putem fotogra-fije: Marinko TOMASOVIĆ – Domagoj PER-KIĆ – Ivan ALDUK, nav. dj. (1), 112.

Sl. 5 Velika križina ispred crkve Sv. Nikole u Borovcima (foto: Marinko Tomasović)

ka), nije evidentirana ni jedna križina.12

Križina na groblju crkve Svih Svetih na Bristi, širinom i debljinom, gotovo je po-dudarna onima u Perki i Dobranjama. Pribli-žava im se i visinom, pridoda li se dio križa usađen u beton. Stoga se može govoriti kako pripadaju istom radioničkom krugu, osobito u pogledu sličnog izgleda s križi-nom u Perki. Okolnošću što se križine na Bristi i Dobranjama vezuju za groblje sa steć-cima, potpomaže vremensko sagledavanje i neukrašene iz Perke. I ova gotovo sigurno označava zametnuto srednjovjekovno po-kapalište, iako na njemu nisu evidentirane druge grobne oznake. Postavljena je iznad škrape, na kojoj se nazire grobni tumuloidni

12 Marinko TOMASOVIĆ, Srednjovjekovni nad-grobni spomenici u Makarskom primorju, Gradski muzej Makarska, Makarska, 2007.

obris, uz stari put nedavno preslojen širim probojem.13 Dokazuje ga i toponim Grebine na kojemu je križina, oko 500 m sjeveroi-stočno od kuća Perke.

Namjena i vrijeme izrade križina na Bristi, u Perki, Borovcima i Dobranjama

Otvoren je problem izvornog položa-ja križina na Bristi, u Perki, Borovcima i Do-branjama. Borovačka je naknadno označila svećeničku grobnicu, ali je izgledno kako je označavala skupinu grobova, dakle, gro-blje u cjelini, moguće i na nešto udaljenijoj Zanogi. Za Perku je već iznijeta mogućnost kako je križina također označavala groblje. Pak, križine na Bristi i u Dobranjama očito su, kao i stećci na groblju, ipak označava-le tek pojedinačan grob. Sa sigurnošću se

13 ISTI, Stećci na Grebinama u Čeveljuši…, nav. dj. (3), 168.

27STAŠEVICA

Sl. 6 Križina na Grebinama u Perki (foto: Marinko Tomasović)

28 STAŠEVICA

može ustvrditi kako je tek prijenosom na da-našnje mjesto, uz zapadni ulaz u šimatorje, zadobila skupnu simboličku vrijednost kao oznake groblja.

Borovačku križinu ispred crkve Sv. Nikole valja datirati u drugu polovinu 15. st.14 Oslonac tome osobito se iskazuje u urezanom prikazu pravokutnog štita sa za-slonom za koplje i mača s povijenom nakr-

14 Ovim korigiram, i u pogledu pojedinih ukra-snih motiva na njenom pročelnom licu, data-ciju križine u široki raspon 16. do 18. st.: ISTI, nav. dj. (8), 37.

snicom, čestom i na nadgrobnim pločama u Makarskom primor-ju, pouzdano datiranim u 15. st.15 Osim štita na to bi upućivale i jasnije linije njene vitkije kon-ture, izražene ravnim stranicama hasti križa i dvoslivnim završetkom zabata. Uostalom, u Borovcima je posebno istaknut kontekst poka-panja ispod stećaka, brojnih na nedalekom položaju Zanoga.16 Može se zaključiti kako je borovačka križina izrađena i u nešto rani-jem razdoblju. Istaknu-tom veličinom upućuje kako je bila postavlje-na u vremenu uoči vla-davine Osmanlija od druge polovine 15. st. Vjerojatnije je i nekoli-ko desetljeća ranija od križina na Bristi, u Per-ki i Dobranjama, iako su i ove izrađene do početka ili najkasnije sredine 16. st.

To što su donjoneretvanske križine sačuvane i nakon prestanka osmanlijske vlasti može se jednim dijelom zahvaliti i mi-nimumu njene vjerske tolerancije. Dakako, presudnije je bilo što, skrite na zabačenim seoskim grobljima izvan kakvih važnijih pu-teva i prometnica, i nisu odveć provocirale kao nepoželjni kršćanski simboli. Stoga na-pose ovoj okolnosti imamo zahvaliti što su sačuvane do danas.

15 ISTI, nav. dj. (12), 68.16 ISTI, nav. dj. (8), 37-50.

Sl. 7 Križina kod crkve Male Gospe u Dobranjama (foto: Marinko Tomasović)

29STAŠEVICA

Braći svećenicima,

Redovnicima i redovnicama,

Očevima i majkama,

Svim kršćanskim vjernicima.

Draga braćo i sestre!

1. Obitelj, kolijevka i nositeljica života, prva je prenositeljica vjere i odgojiteljica u kršćanskom življenju.

Ova temeljna stanica društva i Crkve u posljednje vrijeme susreće se s mnogo-brojnim poteškoćama i raznim iskušenjima. Naše obitelji, roditelji – očevi i majke – i dje-ca, često su danas izloženi ekonomskoj ne-sigurnosti, udarima određenih idejnih struja-nja i društvenih trendova koji žele rastočiti naravno shvaćanje braka i obitelji. K tome, mnogi su muškarci i žene nedovoljno pripre-mljeni i ne snalaze se u bračnim i roditelj-skim ulogama. Pod tim i drugim izazovima nerijetko pucaju bračne veze i slabe obiteljske i društvene vrijednosti.

2. Svjesna tih ugro-za i opasnosti kao i svo-je spasenjske zadaće, Crkva ustrajno naviješta kršćanski nauk o braku – zajednici muškarca i žene – koji po Božjoj promisli ima svoju traj-nu vrijednost i neza-mjenjivo poslanje. Zato novom zauzetošću želi-mo promicati vrijednost svakog ljudskog života i ohrabriti naše obitelji u bračnom zajedništvu,

Proglas svim vjernicima u Splitsko-makarskoj nadbiskupijiu pripravi za Tre i nacionalni susret hrvatskih katoli kih obitelji u Solinu 2018.,

pod geslom: „O instvo i maj instvo: dva lica roditeljskog poslanja“

otvorenosti prema rađanju i odgoju djece, u međusobnoj ljubavi i vjernosti.

3. Papa Franjo je na dvije posljednje biskupske sinode zajedno s pastirima Cr-kve iz cijeloga svijeta raspravljao o stanju i poslanju obitelji u današnjem svijetu. U dokumentu „Radost ljubavi“ dao je poticaje svima nama da pojačamo predbračne po-uke i pripreme, a u obiteljskom pastoralu svjetlom vjere, snagom molitve i sakrame-nata Crkve, krijepimo i milosrdno pratimo hod i rast naših očeva i majki u njihovu rodi-teljskom poslanju.

4. Poštovani vjernici, na tom putu rado-sti ljubavi, radosno vam objavljujem da će naša Splitsko-makarska nadbiskupija biti domaćin Trećeg nacionalnog susreta hr-vatskih katoličkih obitelji koji će se održati u Solinu 2018., pod geslom “Očinstvo i maj-činstvo: dva lica roditeljskog poslanja“.

Godina pred nama, od Prve nedjelje Doša-šća 2016. do svetkovine Krista Kralja 2017., bit će posvećena očinstvu kao jednom licu roditelj-skog poslanja. Sljedeću godinu posvetit ćemo majčinstvu.

Poznato je kako danas u vremenu brzih promjena, moralnog relativizma i različitih kriza, ni očeve nije mi-moišla kriza identiteta. Muškarci i očevi teš-ko se snalaze, a uloga oca u obitelji kao da se

Godina očinstva

30 STAŠEVICA

smanjuje ili potiskuje. Očevi ponekad djelu-ju izgubljeno, neki se povlače pod teretom odgovornosti, upadaju u razne ovisnosti ili teško prihvaćaju svoju obiteljsku dužnost.

5. Zato u ovoj godini želimo osobito razmišljati o očinstvu kako bismo dublje shvatili zadaću i poslanje naših očeva u kr-šćanskim obiteljima, a onda i u društvu. U međusobnoj ljubavi, poštovanju i opraštanju sa svojim suprugama, očevi pružaju osnov-ni obiteljski temelj za zdravo odrastanje svo-je djece. Svojom skrbi, brigom i mudrošću daju obitelji i djeci sigurnost i zaštitu, smjer u duhovnom rastu te snagu i identitet u kr-šćanskom odgoju.

Sam Bog – izvor svakog života, pun ljubavi i milosrđa prema čovjeku kojeg je stvorio na svoju sliku – objavio nam se kao Otac nebeski. U Isusu Kristu – Licu Očeva milosrđa – poslao nam je Spasitelja da ob-novi grijehom narušenu svoju sliku u nama, cijelo naše ljudsko biće, naš um i srce, naše odnose, naše obitelji i naše poslanje. Nebe-ski otac izvor je i snaga svakog očinstva.

6. Draga braćo i sestre, dok s ovim Adventom započinjemo novu crkvenu godi-nu, ulazimo i u godinu posvećenu očinstvu. Stoga, uključimo se u liturgijska slavlja i pa-storalna događanja kako bismo posvijestili

Marin Bariši splitsko-makarski nadbiskup i metropolit

i osnažili očinsku ulogu kršćanskih muže-va u obitelji. U tom duhu sve vas zajedno: svećenike, redovnike i redovnice, a osobito kršćanske vjernike, napose očeve, pozivam da se osobnom i obiteljskom molitvom, za-jedničkim liturgijskim slavljima, odgojem i osobnim rastom u vjeri, uključite u župni i nadbiskupijski pastoralni hod „Godine očin-stva“, te pripravu Trećeg nacionalnog susre-ta hrvatskih katoličkih obitelji u Solinu 2018.

Neka sve naše obitelji, domove i do-movinu, prati pomoć i zagovor sv. Josipa – čuvara Svete obitelji – koga je Bog Otac odabrao da u pravednosti i ljubavi skrbi za Betlehemsko dijete Isusa Krista i njegovu majku Bogorodicu Mariju.

A na sve vas zajedno zazivam Božji bla-goslov.

U Splitu, na Prvu nedjelju Došašća, 27. studenoga 2016. godine.

31STAŠEVICA

Postaje križnog puta

1. postaja: Zoran Šunjić s obitelji 2. postaja: Mirko Grgurinović Đurić s obitelji

Crkva Gospe Lurdske za korizmu 2015. dobila je lijepe postaje križnog puta. Akad. slikar Branimir Dorotić, koji je u Staševici napravio veliki triptih i dvije rozete, u tehnici ulja na platnu s hrastovim okvirima izradio je postaje. Od tada svake korizmene nedjelje u 15 sati imamo u crkvi Gospe Lurdske Križni put. Hvala dobročiniteljima. Osim navedenih dobročinitelja za postaje su prilog dali: Ljilja Rončević Čogić ž. Jurina 400 kn; Ivica Šunjić Jurin 200 kn; Velimir Usorac 300 kn; Nedo Jerković pok. Ante Špičića 200 eura. S tim novcem smo pokrili i isplatili banke u crkvi. Donosimo darovatelje postaja, Hvala!

32 STAŠEVICA

3. postaja: Mate Jerković sa sinom Antom 5. postaja: obitelj Nevena Dropulića Ivanova

6. postaja: obitelj Nediljka Rončevića4. postaja: Seka i Dinko Gnječ s djecom

33STAŠEVICA

7. postaja: Ante Šunjić Bato s obitelji 9. postaja: Velimir i Bosiljka Rončević s djecom

10. postaja: Stanko sin Danice i Tonke Marević8. postaja: obitelj Velimira Šunjića Ivanova

34 STAŠEVICA

11. postaja: dar obitelji pok. Stipe Šunjića pok. Luke 13. postaja: Milenko i Stipe Šunjić Živkovi

14. postaja: Ivan Šunjić, obitelj Nede i Tonke Šunjić12. postaja: dar obitelji pok. Stipe Šunjića pok. Luke

35STAŠEVICA

S jezičnog motrišta prezime je istovjetno sa zanimanjem musulin, kako se nazi-

va obrtnik što izrađuje odjevne predmete od musulina ili mušelina, pamučne tkanine, nazvane prema iračkom gradu Mosulu (tali-janski mussolino, latinski mussolinus).

Staševica je s 25 obitelji i 103 duša mje-sto u kojem je nastanjeno najviše hrvatskih Musulina. Čak više nego i u dvama mjestima kojima su Musulini podarili i naziv:

– Muslini pokraj Vrbovskog (12 obite-lji, 26 duša),

– Potok Musulinski pokraj Ogulina (13, 36).

U popisu stanovništva Hrvatske iz 1948. godine u Neretvi se navodi i naselje s nazi-vom Musulini.

Prema popisu stanovništva iz 2001. go-dine u Hrvatskoj živi 327 Musulinovih obitelji s ukupno 773 duše, a više od polovice (116 obitelji, 461 duša) prebiva na dalmatinskom području.

Ipak Musulin je ponajprije neretvansko prezime (79 obitelji, 268 osoba). Evo kako su pripadnici tog roda u popisu iz 2001. godine raspoređeni na dalmatinskom području:

– Staševica (25 obitelji, 103 duše),– Biograd i Dubrovnik po jedna osoba

(1, 1),– Drvenik pokraj Gradca (1, 4),– Kaštel Gomilica (4, 10),– Kobiljača (3, 8),– Komin (1, 5),– Metković (27, 81),– Opuzen (5, 15),– Ploče (10, 26),– Podaca pokraj Gradca (1, 5),– Prud (3, 7),– Rogotin (5, 19),– Sinj (5, 15),

– Umčani pokraj Vrgorca (3, 5),– Zadar (8, 21).Musulini su ranije imali prezime Proli-

mnik, što je potvrđeno i ispisima iz nekih do-kumenata:

– 1667. godine u Zaostrogu je kršten Blaž Prolimnik, sin Nikolin i Mandin;1

– 1698. godine u maticama župe Zao-strog upisana je Bare Musulinuša, bez nazna-ke odakle je;2

NAŠA PREZIMENANAŠA PREZIMENA

MUSULIN

– 1699. godine u maticama stare župe Pojezerje upisano je krštenje Ilije, sina Milete Prolimnika;3

– 1704. godine u mletačkom zemljišni-ku upisan je Mileta s modificiranim prezime-nom Probomlić, čijoj su obitelji venecijanske vlasti dodijelile zemlju u Suhoj lokvi i u selu Dragoviji;4

1 Arhiv franjevačkog samostana u Zaostrogu, Matice krštenih, signatura CB: 13

2 N. Mandić, Podrijetlo hrvatskih starosjedilač-kih rodova u Čapljini i okolici, Čapljina 3003., str. 416.

3 Isto, str. 416.4 M. Glibota, op. cit., str. 158

36 STAŠEVICA

– u venecijanskom zemljišniku iz 1725 .--1728. godine u selu Dragovija upisan je Ivan s modificiranim prezimenom Prolimlić s 10-članom obitelji, a u istom dokumentu u selima Vid i Stara Gabela zabilježeni su: Ilija Prolimlić s šest i Jure Prolimlić sa sedam čla-nova u obitelji.5

Od Prolomnika su nastala dva neret-vanska prezimena: Musulin i Ramić.

U Vidu primjerice Prolomnici polovicom 19. stoljeća odbacuju staro prezime i uzima-ju novo Musulin.

Međutim, u nekim mjestima se to dogo-dilo znatno ranije:

– u mletačkom zemljišniku iz 1704. go-dine upisan je domaćin Ivan Musulin, čijoj je obitelji dodijeljena zemlja u selu Struge i Mo-krom dolcu (jedan kanap i 611 tavola);

– u zemljišniku iz 1725-1728. godine „u selu Rupe prema Miluši i Bristu“ upisana je petočlana obitelj Mije Musulina.6

Daljnje praćenje roda Musulin omogu-ćuje Stanje duša stare župe Podjezerje od 1. ožujka 1733. godine, u kojem su u selu Brista zabilježene dvije obitelji s prezimenom Musulinović:

U KUĆI MIJE MUSULINOVIĆA uz 33-go-dišnjeg domaćina prebivaju još i:

– Vida Mijina supruga (28),

– Lucija, njihova kći (4),

– Jurka (2),

– Blaž, Mijin brat (20),

– Ivana, Mijina sestra (19);

U KUĆI JURE MUSULINOVIĆA uz 34-go-dišnjeg domaćina Juru prebivaju i:

– Magdalena, Jurina supruga (41),

– Ivana, Jurina majka (57).7

U Stanju duša župe Pasičina-Brista od 31. listopada 1806. godine upisano je šest obitelji tog roda s ukupno 31 dušom:

– obitelj Ante Musulina (tri duše),

– obitelj Lovre Musulina (8),

– obitelj Jure Musulina (5),

– obitelj udovice Vide Musulin (3),

– obitelj Mije Muslina (6),

– obitelj Petra Musulina (6).8

U austrijskom zemljišniku iz 1836. godi-ne za naselje Pasičina zabilježeno je sedam obitelji tog roda, kojih su domaćini bili:

– Ante Musulin,

– Jozo Musulin,

– Lovre Musulin,

– Mate Musulin (dvojica),

– Šimun Musulin.9

Popis stanovništva Hrvatske 1948. go-dine zatekao je u Neretvi Musulina u sljede-ćim naseljima:

– u Musulinima (10 obitelji, 72 duše),

– u Dubravama (4, 17),

– u Kominu (3, 10),

– u Metkoviću (3, 9),

– u Opuzenu (1, 1),

– u Rogotinu (6, 29),

– u Vidu (14, 64).10

Musulini sele iz Neretve i u susjednu Hercegovinu, pa su tako u sela Goricu i Stru-ge pokraj Čapljine oko 1818. godine doselila tri brata, sinovi Ivana Musulina nekoć Proli-mnika: Nikola, Bariša i Ante.

Njih dvojica (Nikola i Ante) tu su zasno-vali svoje obitelji, a potomci su im današnji čapljinski Musulini.11

Ante Ivanković

5 Isto, str. 180. i 182.6 Isto, 150. i 176.7 Nadbiskupski arhiv Split, Matice krštenih; si-

gnatura M. 67, fol. 292-303.8 Isto, signatura M. 113.9 Državni arhiv u Splitu, Austrijski zemljišnik iz

1836. godine, katastarska općina Pasičina10 Leksik prezimena SR Hrvatske, Zagreb 1976.11 N. Mandić, Podrijetlo hrvatskih starosjedilač-

kih rodova u Čapljini i okolici, Čapljina 2003., str. 416.

37STAŠEVICA

Desetogodišnji boravak fra Vinka Prlića među katolicima u Staševici poticaj je da napišem

nekoliko podataka o naslovljenom prezimenu.Prezime Prlić, prema dostupnim podaci-

ma nastalo je od Prle (Prvoslav).1

Prlići su podrijetlom od Knezovića čija je starina na Dužicama u Gornjem Rasnu kod Širokog Brijega. Knezovići i njihovi ogranci raselili su se na sve strane po Hercegovini, Imotskoj krajini, Rami, konjičkom području, a da i ne spominjemo velika odseljavanja što su

Prezime Prlić

1 Usp. Nosić, M., Prezimena, str. 225.

s 8 članova domaćinstva. U popisu koji je 1768. obavljao biskup fra Marijan Bogda-nović, nije iskazano prezime Prlić, nego su popisani sa starim prezimenom Knezović, a imali su i tada dva domaćinstva, i to: Fra-ne Knezović sa 7 članova i Nikola Knezović također sa 7 članova. U starim maticama često su se upisivali s dvojnim prezimenom Prlić alias (ili) Knezović, tako sve do 1890., kada je zanemreno njihovo staro prezime, a ustalilo se Prlić.2

2 Usp. Mandić, N., Podrijetlo ... u Mostaru, str. 465.

se dogodila u 20. stoljeću gotovo po čitavoj Hrvatskoj, Europi i zemljama Amerike, Novog Zelanda i Australije.

Prlići se prvi put spominju u pisanim povijesnim dokumentima 1742. u popisu Hrvata katolika Bosne i Hercegovine, što ga je načinio biskup fra Pavo Dragičević, koji je u Sovićima popisao dva njihova do-maćinstva, i to: Mijo Prlić s 11 i Blaž Prlić

Prezime Prlić nose najčešće Hrvati, naj-većim dijelom iz Hercegovine. U prošlih sto godina rođeno ih je razmjerno najviše u Sovi-ćima, Humcu i Jablanici.

U Hrvatskoj ih danas živi oko 450. Sredi-nom prošlog stoljeća bilo ih je približno 160, pa se njihov broj do danas gotovo utrostručio. Najviše ih je u Zagrebu (160), Splitu (35), Ma-

Grgičića dvori u Sovićim

38 STAŠEVICA

U obitelji su bili obdareni brojnom djecom: Mati-ja, rođ. 1936., Ivan (Iko) rođ. 1939., umro 1944., Marinko – fra Vinko (1940.), Mate, rođ. 1941., Miro, rođen 1943., Ivan (Iko), rođen 1944., umro 1945., Veselko, rođ. 1946., umro 1947., Zora, rođ. 1946., (blizanka s Veselkom), Veselko, ro-đen 1947., umro 1948., Zlata, rođena 1949., Ivan (Iko), rođen 1951., Kata, rođen 1952., umrla 1952., Velimir, rođen 1954., umro 2010.

Marinko je osnovnu školu završio u Sovići-ma, a gimnaziju u Sinju i Zagrebu. U Franjevački red je stupio na Visovcu 7. srpnja 1957. Nakon godine novicijata položio je jednostavne zavjete. Filozofiju i bogosloviju je studirao u Makarskoj. Za svećenika je ređen 14. srpnja 1966. godine.

Njegov mjesec je srpanj. Pa i u srpnju ove 2016. godine dva puta slavio svoje zlatomisnič-ko slavlje. Naime, 14. sa svojim kolegama fra Berislavom Nikićem i fra Pavom Vučkovićem proslavio je zlatnu misu u Splitu, a 24. srpnja 2016. fra Vinko je s brojnim svećenicima pro-slavio zlatnu misu u prostranoj i predivnoj crkve sv. Stjepana Prvomučenika u Gorici. Crkva je bila puna vjernika i fra Vinkovih prijatelja iz mje-sta gdje je boravio i župa u kojima je djelovao.

Dok mu zahvaljujemo za sve što je kao misnik učinio, čestitamo mu rijetki zlatomi-snički jubilej i želimo da nam ga Bog što du-lje poživi.

Tome se pridružuje i fra Andrija Nikić.

Pozdrav župnika fra Stipe Markovića zlatomisniku i gostima

riji Bistrici kraj Zlatara (35), Makarskoj (25) i u Imotskom (20).3

Jedan od 33 pobijena franjevca koji su rođeni ili stradali na području humačkog samo-stana (1944. – 1952.) je fra Melhior Prlić (Sovići, 26.7.1912. – Zagvozd, 8.2.1945.). Bio je časni brat, odličan radnik. Točan na dnevnim točka-ma. Manualne poslove je savršeno izvodio. Čist u odijevanju. Potpuno se, kao tercijar, uklopio u franjevačku zajednicu na Širokom Brijegu. Parti-zani su ga s drugom subraćom 8. veljače 1945. odveli sa Širokog Brijega prema Splitu i u putu ubili. Nakon šest desetljeća saznalo se da su ubi-jeni u blizini Zagvozda. Nakon izvršene ekshuma-cije na Đoginoj ledini u Zagvozdu tijekom 2005., gdje je pronađeno 18 ljudskih kostura, upravo je fra Melhior bio prvi koji je identificiran na KBC-u u Splitu. Kasnije je njegovo tijelo, kao i tijela dru-ge dvojice identificiranih nakon njega (fra Zden-ka Zupca i fra Julijana Kožula), položeno u crkvi na Širokom Brijegu zajedničku grobnicu ubijenih fratara. Bilo je to 9. listopada 2007.4

Za nas je najpoznatiji Prlić naš župnik fra Vinko. Rođen je 22. srpnja 1940. u obitelji Petra Prlića i Ive r. Vlašić. Živjeli su u Sovićima. Otac je bio poljoprivrednik, a majka domaćica.

3 Usp. Enciklopedija, str. 853.4 Usp. Nikić, A., Hercegovački franjevački

mučenici, str. 179.-180.

Godine 2016. navršilo se pedeset godina misništava fra Vinka Pr-

lića i njegovih kolega fra Berislava Nikića i fra Pavla Vučkovića. Zlatnu misu skupa su proslavili u Splitu 14. srpnja ove godine. O slavljima je pisano u domaćem tisku. I u Staše-vici je predstavljena ova jedinstve-na svečanost. U češćim susretima razgovarao sam s fra Vinkom o nje-govim zgodama i nezgodama, kao i o životu njegovih roditelja. Nakon zlatomisničkoga slavlja zamolio sam fra Vinka da za čitatelje Staše-vice izdvoji neke događaje između brojnih svojih doživljaja. Rado je pristao na razgovor. U slobodnom razgovoru doticalismo se raznih tema i događaja. Ovom zgodom odlučio sam i vama ponuditi neko-liko pojedinosti.

Gledajući u život Staševice 50 godina nije puno, ali pedeset godina u povijesti jednog čovje-ka, posebice fratra, svećenika i aktualnog župika, koji živi kao pu-stinjak, je uistinu puno. Fra Vinko je kao svećenik katoličkom puku u Južnoj Hrvatskoj – od Metkovića, preko Sinja, Miljevaca, Prološca, Imotskoga, Zmijavaca do Staše-vice darovao sebe – gotovo sve svoje zrele godine. Sada, u svojim najzrelijim godinama, živi i radi kao pustinjak u Staševici. Imao je do-voljno ljudske mudrosti i fratarskog iskustva, i svećeničke spremnosti, te je na osobit i sebi svojstven na-čin skupa s vjernicima vodio kato-lički puk ove župe kao nesebični i neumorni dušobrižnik.

Nakon mojih razgovora i fra Vinkovih zapisa posložio sam pri-kupljene kamenčiće u jednu stu-diju koja može poslužiti za pisanje života i rada ne samo fra Vinka Prli-ća nego i političkih okolnosti u ko-jima je živio katolički puk, a poseb-no obitelji koje su imale svećenike i fratre iz svoje obitelji, ne samo u Hrvatskoj nego još više u Herce-govini. Bez ikakve sumnje ovo je doprinos katoličkom patničkom ži-votu i pobjedničkom putu iskrenih vjernika. Imajući u pameti zgode i nezgode fra Vinkovih suvremenika i povezujući ih sa sadašnjim sta-njem fra Vinka i njegove kolege i sukolege – brojne fratre, svećeni-ke i časne sestre - treba smatrati pobjednicima nad komunističkim zlostavljanjima.. I poratnih godina u Hercegovini je silu u svim svojim varijantama pobijedila kršćanska ljubav odvažnih katoličkih duhov-nih predvodnika prema progonite-ljima i neprijateljima.

1. Uspomene iz djetinjstvaŽupnik fra Vinko Prlić pro-

živio je preko 75 godina. Od So-vića do Staševice životni put ga je vodio preko Metkovića, Sinja, Miljevaca, Prološca, Imotskog i Zmijavaca. Karakteristično je da je u svim tim mjestima sudjelo-vao, odnosno pokretao župne listove, koji su rado iščekivani, či-tani i čuvani. Upozoravam na njih, jer se tu nalaze brojni podaci koji, krcatošću podataka o duhovnoj i materijalnoj izgradnji, popunjava-nju sadržaj ovog razgovora.

39STAŠEVICA

Prof. dr. fra Andrija Nikić, akademik

OD DJETINJSTVA DO ZLATNE MISE

z

v

žvj

Zjv

tj

V

ž

j

vv

Rodni fra Vinkov krajobraz su obogatile bogomdane prirodne ljepote te bogata više-stoljetna povijest i tradicija stvarana umovima i srcima brojnih pokoljenja. To je područje blaga suncem obasjana prisoja i jadranskoga zaleđa koje ne ostavlja ravnodušnim nikoga. Od Pro-loškoga jezera, na kojem strše ostatci našega područnoga franjevačkoga samostana, preko svetišta svetog Stjepana do Barana krajobraz je, nakićen visokim jablanovima, zanimljivim ot-krivačima brojnih skrovitih izvorišta podzemnih voda koji stvara dio ‘zemaljskog raja’. To po-dručje je omeđeno kamenom, bilo biokovskim padinama, bilo uzlaznim kamenjarom prema Posušju. U proljetnim mjesecima bekijski sag satkan je od najrazličitijega cvijeća po bisernim livadama, uzvisinama i brežuljcima. Na središ-njem dijelu ove prostranosti smjestila se Gori-ca. Od mora je udaljena koji sat vožnje a do uvijek snijegom pokapljene/pokrivene Čvrsni-ce treba voziti dva puta toliko.1

Početak fra Vinkova života započeo je progonstvom njegove obitelji zbog toga što su partizani sa 65 hercegovačkih franjevaca ubili i njegova strica fra Melhiora. O partizan-

1 NIKIĆ, ANDRIJA, Gorička župa kroz stoljeća, Su-sreti. Izd. Matica hrvatska, 2008.

skim ubojstvima nije se smjelo govoriti. Stariji to nisu smjeli prenositi mlađima, roditelji djeci. Zato je za početak potrebno reći nekoliko rije-či o tom partizanskom zločinstvu koje narod nikada neće zaboraviti.2

2. „Opasni“ mučenici„Nema čovjeka u ovoj državi [Jugoslaviji],

kojega mi nismo kadri optužiti i ubiti.“3

Partizani su se u Drugom svjetskom ratu i poraću okomili na hercegovčake fratre. Svoju mržnju su pretoviti u ubijanje svakoga koga su

2 NIKIĆ, ANDRIJA, Hercegovački franjevački mu-čenici, Mostar, 1992.

3 Činjenično su to dokazali partizani koncem Drugog svjetskog rata i poraća. Između 1945. i 1951. titoisti su, prema izvješću Aleksandra Rankovića, pobili 586.000 osoba – najviše Hrvata. ANTUN VRDOLJAK, Komunistima je osveta svetinja, Vijenac, od 20. svibnja 2010.; Razgovor je to koga je vodio Andrija Tunjić. Državna vlast je bila strukturirana tako da je bilo nemoguće napraviti nešto, a da Tito to nije znao. Mlada povjesničarka Martina Grahek Ra-vančić kaže, ako nije znao, zašto, kada je sa-znao, nije kaznio. Titoisti »su vampiri...« Cijeli razgovor se može vidjeti i pročitati na – http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac423.nsf/AllWebDocs/Komunistima_je_osveta_svetinj

40 STAŠEVICA

Mlada misa fra Hinka Prlića, Sovići 1939. godine

susreli u habitu. Pobili su 66 naših fratara a 92 su uhitili, na montiranim procesima drastično sudili, u kazamatima mučili i trovali kako bi im ži-vote skratili. Među ubijenima su dvojica rodbin-ski vezani uz fra Vinka. To su fra Melhior (Jerko) Prlić i dr. fra Arkanđeo Nuić, brat babe Mande. Koncem i nakon Drugog svjetskog rata partizani su pobili preko 15.500 katolika i uglednih Hrva-ta te 66 hercegovačkih franjevaca. Susljednih godina 1731 uznik iz Hercegovine i devedeset i dvojica naših fratara čamilo je u zloglasnih udbi-nim zatvorima. Tako više godina zatvor u Zenici bio je najbrojniji samostan hercegovačkih fra-njevaca. Poznati širitelj slave kralja Tomislava, graditelj bazilike, Hrvatskog doma i franjevač-kog samostana u Tomislavgradu fra Mijo Čuić dana 2. veljače 1946. osuđen je „Na kaznu smr-ti – strjeljanjem“. Kad je predsjednik sudskog vijeća pročitao presudu i kazao da se fra Mijo Čuić kažnjava smrću strijeljanjem, fra Mijo je bio nasmijan. Kaže: “Kad je na Širokom Brijegu odjednom pobijeno moje braće 29, što znači (to) za fra Miju Cuića!” On je tako bio nasmijan kao da je umjesto smrti bio nagrađen. Nakon što je 1200 katoličkih obitelji iz duvanjskih župa (Tomislavgrad, Seonica i Kongora), te nekoliko Srba i muslimana posvjedočila da „zna vas svit da je to laž i neistina” -– stoji u zapisniku, par-tizanski sud je fra Miju Čuića 8. travnja 1946. ‘pomilovao’ na 20 godina zatvorske kazne u Zenici. Svaki zatvorski dan plaćao je životom. Zdravlje mu se kap po kap cijedilo, a uznici su primjećivali da kopni. Fra Mijino uzništvo, čemu smo svjedoci, čini da katolička vjera i hrvatstvo cvjetaju u srcima vjernika duvanjskog kraja. Uz to uslijedili su porezi i pljačkanje preostale imo-vine po župnim uredima. Župnik fra Božo Bu-balo je dobio dopis slijedećeg sadržaja. „Sreski narodni odbor u Ljubuškom šalje župnom ure-du u Gorici. Obavest i nalog za plaćanje kuća-rine… utvrđen bruto prihod din 14.000..Na koju vam je razrezan osnovni porez Din 400. Treba platiti 400 din u roku od 30 dana - 28. siječnja 1948.“ 4 Navedene činjenice, da druge ne navo-

4 ARHIV ŽUPE U GORICI, Spisi župnog ureda, Bez oznaka - 1948.

dim, čini se, dokazuju da su komunističke vlasti planirale uništiti naše fratre i Katoličku crkvu u Hercegovini. Opraštati je ljudski, žrtvovati se je ljudski, patiti je ljudski, ali i pamtiti je ljudski.

Ovdje je zapisana samo istina, pisana prema sjećanju, ali potvrđena od onih koji su je doživjeli i zato je možda nešto i proma-klo, jer bilo je to davno vrijeme na koje nas je podsjetio rat nedavno, proživljena godine od 1940. do 2016.

2.1. fra Melhior (Jerko) Prlić Mučenici su veliko blago Hrvata na

nebu! Otac traži izgubljenog sina, a sin leži mrtav. Fra Melhior Prlić, 33 godine, časni brat, član Hercegovačke franjevačke provincije.

41STAŠEVICA

Fra Melhior (Jerko) Prlić

Prlić fra Melhior, sin Ambrožin i Anice r. Vlašić, rođen je u Sovićima, župa Gorica, 27. srpnja 1912. Na krštenju je dobio ime Jerko. U Franjevački red stupio je kao tercijar u Mo-staru 3. kolovoza 1935. U novicijat je kao brat laik stupio na Humcu 11. srpnja 1937. Zavjeto-van je jednostavno 12. srpnja 1938., a svečano 18. prosinca 1941. na Širokom Brijegu. Radio je kao stolar u samostanskoj stolarskoj radio-

nici na Širokom Brijegu. Dana 8. veljače 1945. partizani su i njega uhitili i odveli iz fratarske hidrocentrale prema Splitu i negdje na putu zajedno s drugima ubili.5 Trojica franjevaca (fra Melhior Prlić, fra Julijan Kožul i fra Zdenko Zu-bac) identificirani su nakon što su njihovi osta-ci 2005. pronađeni u jednom vrtu u Zagvozdu kod Imotskoga te su dostojanstveno pokopani 9. listopada 2007. u crkvi u Širokom Brijegu u grobnicu u kojoj su 1971. smješteni posmrtni ostaci 18 franjevaca Hercegovačke franjevačke provincije koji su također ubijeni 1945. Partiza-ni su se pokušali opravdati naglašavajući kako su fratri oružjem branili Široki Brijeg. Fratri su, uz životnu opasnost, prikupljali podatke o ubijenoj subraći. Međutim, hercegovački narod nikada nije zaboravio što se doga-đalo tih dana i već je nedugo nakon tragičnog događaja počeo hodočastiti na mjesta pogibije redovnika. Hercego-vačka franjevačka provincija pokrenula je postupak za njihovo proglašenje blaže-nima i svetima. Nakon pada komunističkog režima posta-lo je moguće istražiti istinu o ovom tragičnom događaju i odati počast nevino pobijenim franjevcima. “Iz svega do sada znanog proizlazi da su pobije-ni iz najmanje dva razloga. Prvi je komunistič-ka odbojnost prema vjeri i hrvatskom narodu, a drugi razlog bilo je postojanje glasovite Fra-njevačke klasične gimnazije u Širokom Brijegu koja je, prema njima, odgajala ustaške zlikovce, bez obzira na to što su neki partizani pohađali ovu školu. Onaj tko je nosio habit, bio je pogu-bljen. U posljednjim danima rata i nakon njega Hercegovačka franjevačka provincija izgubila je čak 66 svojih članova, među kojima i provinci-

5 NIKIĆ, ANDRIJA, Hercegovački franjevački mučenici, Mostar, 1992., str. 165.-166. i NIKIĆ, ANDRIJA, Širokobriješka bazilika – majka mučenika, Mostar, 2005., str. 253.-254.

jala. Za grobove njih 36 još se ne zna. „Na putu prema proglašenju blaženima i svetima naše braće želimo ići njihovim stopama. Bili su veliki ljudi i veliki redovnici. Želimo izučavati i slijediti njihovu duhovnost te podrobnije istražiti njihov rad, a posebno njihove zadnje trenutke života“, ističe fra Miljenko Stojić. Današnji zlatomisnik fra Vinko Prilić, bratić pokojnog fra Melhiora, 12. ožujka 1993. posvjedočio je o ubojstvu svoga strica. Napisao je sljedeće: „Ambrož, otac po-kojnog fra Melhiora, tragao je za svojim sinom nakon što su ga partizani odveli 1945. Tragao je sve do Imotskog i postojala je pretpostavka da

su ga partizani odveli i bacili u Plavo jezero kod Imotskog. Međutim, istina je sljedeća: tražio je od partizana da ih pristojno sahrane, te ih je sahranio uz samu kuću i na osam grobova stavio osam kamenova.“ „To je vrlo dirlji-va slika. Zamislite kako otac traži sina, mrtvoga, dakako, jer malo tko je iz partizanskih ruku izišao živ. Možda se taj otac negdje u dubini duše nada da je sin živ, ali razum mu govori da će ga, ako ga uopće pronađe, naći mrtvo-ga. To je otac, kao i svi dru-

gi očevi, koji teško može prihvatiti sinovu smrt, ali želi ga dostojno pokopati. No, sve su mu to uskratili zlotvori, ubojice, krvnici. Nisu se oni pi-tali jesu li ubili čijega sina, brata itd. U njihovim je očima ta osoba bila samo još jedan ustaški pop, još jedan nepodoban režimu, još jedno ja-nje za klanje!“ piše don Anto Baković. Pokojni fra Melhior je s još sedam svećenika od strane partizana odveden u „sudište“ u Zagvozdu u kuću nekog Radića. Tijelo mu je pronađeno u masovnoj grobnici u Zagvozdu i identificirano 31. prosinca 2005. na patologiji u Splitu. Poko-pan je u širokobriješkoj crkvi 9. listopada 2007. Žrtve su rata i braća mu Grgo i Stjepan. Svi ovi svećenici bačeni su s balkona s drugog kata te kuće, a kasnije su još partizani bacili bombu

42 STAŠEVICA

t

vtj

Dar s. Sanje i Stipe Stojića

koja im je raznijela tijela. Otac je umro, a nije doznao za mjesto pogibije svoga sina. Nije mo-gao dočekati njegovu sahranu koja je obavljena 2005. na Širokom Brijegu jer se o partizanskim zločinima desetljećima nije smjelo ni govorili, a kamoli tražiti posmrtne ostatke.6

Fratri su zapamtili: „Fra Melhior je bio odli-čan radnik… i dobar redovnik. Točan u dnevnim poslovima. Manualne radove je savršeno izvo-dio. Čist u odijevanju. Potpuno se, kao tercijar, uklopio u franjevačku zajednicu.“7 „Partizani su ga odveli daleko s namjerom da za zločin nitko nikada ne sazna. Odgovornost za njihovo uboj-stvo treba tražiti u redovima XI. dalmatinske udarne brigade, kao i u odgovornosti majora Sime Dubajića.“

2.2. Dr. fra Arkanđeo Nuić, brat babe MandePobijeni hercegovački franjevci potječu iz

naših župa i većina ih je imala brojnu rodbinu ne samo u župi svog rođenja nego i drugdje. Tako je dr. fra Arkanđeo Nuić bio brat babe Mande. Mi smo se ponosili našim fratrima, a oni su bili ponos cijele Hercegovine. Nakon masa-kra što su ga partizani činili nad fratrima, OZNA je, pronalazila suradnike i utirala strah u kosti katoličkog i domoljubnog hrvatskog naroda. U srcu je moja baka Manda zapisala: „Ubijen je profesor, pisac i znanstvenik koji je odgajao hrvatsku inteligenciju u Hercegovini prof. dr. fra Arkanđeo Nuić, u 49. godini, profesor Franje-vačke gimnazije na Širokom Brijegu.“

Rođen je 21. veljače 1896. u Drinovcima, od oca Pere i majke Šime, rođ. Perić. Osnovnu je školu završio u rodnome mjestu, franjevač-ku klasičnu gimnaziju na Širokom Brijegu, a bogosloviju je studirao u Mostaru i u Beču. U franjevački je red stupio 1914., a za svećenika je zaređen 1921. u Beču, gdje je 1923. obranio i doktorat iz teologije. Filozofski fakultet (klasič-nu filologiju) studirao je na Sorboni u Parizu od 1923. do 1927. godine. Velik dio života proveo

6 Usp. BAKOVIĆ, ANTO, Hrvatski martirologij XX. stoljeća, Zagreb, 2009.

7 NIKIĆ, ANDRIJA, Hercegovački franjevački mučenici, Mostar, 1992., str. 165-166.

je kao profesor u glasovitoj Franjevačkoj kla-sičnoj gimnaziji na Širokom Brijegu, gdje je predavao grčki, latinski, francuski, njemački i umjetnost. Partizani su ga ubili i spalili 8. velja-če 1945. u Širokom Brijegu.8

Don Anto Baković piše: „Dr. fra Andrija Nikić u svojoj knjizi Hercegovački franjevački mučenici (1992.) o njemu piše: ‘Bio je fin, od-gojen, istančana ukusa, umjetnik, inteligentan i dobar naš fra Rođo. Zvali su ga od milja ovči-ca Božja. Predvodio je širokobriješke glazbe-nike. Ali, on je bio svestrano naobražena oso-ba. Imao je doktorat iz teologije i profesorat iz latinskog i grčkog jezika. Jedno je vrijeme predavao i umjetnost u VIII razredu ...’“

Neumorni don Anto Baković nastavlja: „Što je prof. dr. fra Arkanđeo mogao skriviti par-tizanima da su ga oni ubili i da je podnio muče-ništvo? Bio je katolički svećenik, bio je uvjereni Hrvat – kao i svi Hercegovci, bio je odgajatelj hrvatske inteligencije u Hercegovini, a to je srbo-komunistima bila najopasnija antidržavna dje-latnost. Hercegovački franjevci su na Širokom

8 NIKIĆ, ANDRIJA, Širokobriješka bazilika – maj-ka mučenika, Mostar, 2005., str. 234.

43STAŠEVICA

Fra Arkanđeo Nuić

Brijegu odgajali hrvatsku katoličku inteligenciju i zato su svi zajedno ubijeni, naravno, bez ikakva suda, poliveni benzinom (koji su partizani dobili od Angloamerikanaca za borbu protiv nacista) i zapaljeni u protuavionskom skloništu. S gole-mom bakljom širokobrijeških fratara trebalo je izgorjeti sve što je bilo hrvatsko i katoličko u po-vijesnoj hrvatskoj zemlji Herceg-Bosni!

Potkraj veljače 1945. pristup Širokom Brijegu bio je zabranjen. To golemo groblje, nastalo ubojstvima fratara, čuvali su partizani sa zvijezdama petokrakama. Ondje gdje je ne-kada sve odzvanjalo od poklika djece, učenika

travnja 1945. Kuća sasvim devastirana. Crkva uvijek bila zaključana otkako je župnik fra Zden-ko Zubac odveden i ubijen. To se dogodilo u veljači. Oko crkve utrt put jer je tamošnji svijet (skoro samo žene, jer su muški još po vojskama bili i izginuli) tu stazu utro pužući oko crkve na golim koljenima. Tu molitvu su obavljali uvečer kasno ili samo izjutra jer po danu nisu smjeli od „narodnih vlasti“… U selu se pročulo: Došao novi župnik. Teško su vjerovali, jer: Gdje su fra-tri? – ili su pobijeni ili su ih partizani rastjerali.

Nedjelja, vedar dan. Zvono zvoni u 8, 9 i 10 sati. Sami sebi ne vjeruju. U 10 sati crkva

puna i prepuna. Izlazim na oltar. Poči-njem sv. misu. Navješćujem Očenaše. Plač glasan, probojan. Uzdisaji. Pjeva se „Zdravo tijelo Isusovo“ da se crkva ori. Poslije mise nitko se ne svrati k meni niti me tko pita tko si i kako si. Čudno. (…) Poslije sam saznao za-što su ti moji župljani bili nepovjerljivi prema meni. Jer me nisu osobno po-znavali, pomišljali su da bih ja mogao biti kakav partizan obučen u fratarski habit. Poslije su me – nakon uvjerenja da sam zaista fratar – držali za svog župnika i junaka, jer da ‘mnogo patim’ radi njih. Još se mnogi ili skoro svi ne usuđuju doći k meni, jer bi se moglo sumnjati da smo protiv naroda i ‘da-

našnje vlasti’. Svaki sam dan nalazio živežnih namirnica ili pred vratima kuće ili na oltarima u crkvi, jer se nisu usudili javno štogod dati ‘pra-tru’, da ne skapa od gladi. Ipak nisam skapao“, napisao je fra Jerko Karačić.9

Ubojice hercegovačkih franjevaca bili su visokopozicionirani u partizanskim redovima. Njihov vođa – zločinac za sebe i svoju barbar-sku vojsku, osigurao je visoko mjesto u antolo-giji pomračenih umova. Pronalaženje pobijenih i njihova sahrana vodi nas definitivno od lažne jugosrpske povijesti. Na Širokom Brijegu, po Hercegovini i šire partizani su ubijali katolike jer je trebalo prepustiti ove prostore partizani-

9 KARAČIĆ JERKO, Uspomene iz doba mučeniš-tva, Široki Brijeg – Zagreb, 2011.

44 STAŠEVICA

i vjerničkih procesija zavladala je grobna tiši-na, muk, koji je govorio da se dogodilo nešto strašno, nešto što će se zauvijek pamtiti. Bio je to muk koji je podsjećao na nedužne žrtve partizanskoga terora. Taj muk je govorio više od bilo kakve riječi. On bi nas i danas trebao potaknuti da se još jednom sjetimo tih uzornih ljudi koji su bili dio ovog našeg hrvatskog naro-da. Ti se ljudi ne smiju zaboraviti.“

3. Hercegovački katolici u poraćuU hercegovačkim su selima tada živjeli

samo starci, žene i djeca, dok su muškarci bili mobilizirani, pa se ubojstva civila i redovnika ne mogu opravdati. Koliki je strah bio u kosti-ma vjernika svjedoči fra Jerko Karačić u svojim Uspomenama. „Došao sam u Ružiće početkom

Neno Čelan, pogled na crkvu i samostan u Imotskom

45

ma i komunistima, odnosno Srbima. „To sam dozvolio da se zadovolje Srbi i da Srbija bude sve i svuda“, kako su činili poratnih godina, u Obrambenom ratu, a i danas čine.

Ljubav hercegovačkih franjevaca prema Bogu i hrvatskom narodu zapečaćena je pat-njom i krvlju, te zatočeništvom u kaznionicama – osuđeni na preko 355 godina. Vjerovali su da je Bog vjeran, da poziva i očekuje svakog čovje-ka. Oni su u križu koji im je nepravedno namet-nu našli smisao – biti svjedok vjernosti ljubavi prema Bogu, Crkvi i svom patničkom narodu.

Zahvaljujući i franjevačkim mučenicima Katolička crkva, Franjevački red i hrvatski narod u Hercegovini posjeduje »skriveno bla-go« zakopano u hercegovačkom kršu – na toj njivi Gospodnjoj često puta krvlju natapanoj. Ovom prigodom želimo skupiti to skriveno blago i prosuto biserje kako ne bi bilo zabo-ravljeno. To su okrvavljeni dragulji kršćana po-sijani u tlo lijepe nam Domaje, da postane »sveta zemlja iz koje niče krasan cvijet i donosi obilat rod« (sv. Jeronim). 10

10 https://hrvatskoobrambenostivo.files.wor-dpress.com/2015/08/pogubljenja-i-muc-48denja-hercegovac48dkih-franjevaca.pdf - studija fra Andrije Nikića, Skupljanje svje-dočanstava o komunističkom pogubljenju i mučenju hercegovačkih franjevaca.

4. Obitelj Petra Prlića„Često sam“, priča fra Vinko Prlić, „sa

svojim kolegama razgovarao o životu svojih ro-ditelja Petra i Ive r. Vlašić. Kolege su bile izne-nađene slušajući što im sve pričam. Slušajući, znali su me nagovarati da bi to trebalo i zapi-sati. Najstarija od djece je Matija rođena 1936. godine, koja je znala mnogo stvarčica iz rata i poslije rata. Nagovarali su me da napišem, jer unuci i praunuci pokojnog Petra (mojeg oca) o tome ništa nisu znali. Jednom zgodom je kći rekla majci: ‘Pa, ti nama nisi nikada o tome go-vorila.’ To je rekla kada sam napisao članak u listu Zmijavci: Majka u zatvoru. Nije se smjelo govoriti ni misliti, nego šuti.

Težak je bio život svih nas poslije Drugo-ga svjetskog rata. Mnogi mladići se nisu vratili, Ostali su u slovenskim šumama, jarugama, ten-kovskim rovovima, Hudim jamama, Bleiburgu i Macelju … Dobro je znati, kad je stvorena Neza-visna država Hrvatska, dr. Ante Pavelić je izdao zakon da se ne smije nitko dizati u vojsku tko ima obitelj s četvero i više djece. Naredio je da se otac djece briga o djeci i neka se zaposli na državnim poslovima. Moj otac se zaposlio na probijanju tunela Peć Mlini. Stanovao je preko tjedna u Mate Akmadžića, a subotom bi dola-zio kući, pješačeći preko cijelog polja. Kad je otac dolazio kući, donosio nam je turtu (kruh)

STAŠEVICA

vrednik, majka domaćica. S nama je živjela i baka Manda rođ Nuić. Bila je udovica, umrla 1957. godine.

Djeca: Matija, rođ. 1936, udana Boban, živi u Sovićima, Ivan (Iko) rođ. 1939., umro 1944., Marinko – fra Vinko, rođ. 1940., Mate, rođ. 1941., umro 2005., Miro, rođen 1943., Ivan (Iko), rođen 1944., umro 1945., Veselko, rođ. 1946., umro 1947., Zora, rođ. 1946., udana Vlašić, živi u Dubrovniku (blizanka s Veselkom), Veselko, rođen 1947., umro 1948., Zlata, rođena 1949., udana Slišković, živi u Vinjanima. Ivan (Iko), ro-đen 1951., živi u Zagrebu, Kata, rođen 1952., umrla 1952., Velimir, rođen 1954., umro 2008.

Naša je majka umrla 2. veljače 1961. godi-ne, a otac je umro 11. ožujka 1977. godine.

6. Četnici u selu 5. ožujka 1943.Naša kuća je bila na vrh sela, u zaseoku

Vlašići, i put koji je dolazio s brda, prolazio je kraj naše kuće. Četnici su ušli u tri naše kuće Grgišića. Otvaraju konobu, otvaraju bačve, vino teče, a oni traže od oca i majke bukaru,

46 STAŠEVICA

koju smo rado jeli. Kako se rat primicao svome kraju, sve se manje išlo na rađu u tunel, svatko se snalazio i krio u selu. Dobro je napomenuti, kada se otvorila škola u Sovićima od V. razre-da pa nadalje, Matina su dva sina išla u školu u Soviće. Jednom zgodom Mate dolazi našemu ocu i moli ga bi li mogla njegova dva sina od ponedjeljka do subote spavati kod nas. I oni su ostali s nama u selu i bilo nam je lijepo društvo. Otac bi rekao nama kako je njihov otac Mate primio njega kod sebe na spavanje, pa je red da i mi to učinimo njima. Kada je počeo Domo-vinski rat, 1992. godine, obojica njegovih sino-va, Berislav i Mile, morali su bježati iz Sarajeva i Vareša. Došli su u Peć Mine i doznali da sam ja gvardijan u Imotskom. Rado su došli i mnogo sam im pomogao, posebno Milinoj djeci koja su trebala nastaviti školovanje u Zagrebu.

5. Neka je zapisanoMoji roditelji Petar (1912.) i majka Iva

(1914.). vjenčali su se u Gorici 1935. Poslije vjenčanja živjeli su u Sovićima. Otac poljopri-

Petar Prlić Iva Prlić, rođ. Vlašić

47STAŠEVICA

a vino teče … Tko što smije reći. Baba Manda je nas četvero djece uzela sa sobom i sakrila se s nama. Kod četnika brade i redenici na prsima, kokarda na čelu. Tu su se rasporedili u dvije grupe. Jedni idu na Brevuliće, a drugi na Anušića komšiluk. U grupi koja ide prema Anušićima je i naš otac. Otvara pojatu, četnik s njim gleda konja i kravu, zatvoriše vrata i po-đoše putem prema cesti. Narod gleda i govori: ‘Odvedoše i Petra Mandina, a izgleda da će mu i konja odvesti. ‘Međutim, taj četnik je s na-šim ocem bio u vojsci u Boki kotorskoj, s njim je išao do ceste i vratio se kući. Grupa koja je krenula na Brevuliće, bila je daleko okrutnija.

Andriji (Japanu) iz pojate odveli dva ko-nja. On ih je molio da mu vrate barem jednoga. Nesretni Andrija nije se mogao pomiriti da će ostati bez kónja, pa se uputio za njima do Bobanove Dra-ge. Umjesto konja dobio je nekoliko uboda nožem. Za-tim su ga masakrirali. Izvadili su mu oči, odrezali nos i uši, po obrazima rezali i skidali kožu, da ga ni rođena majka ne bi prepoznala. Nisu dali njegovoj djeci (imao je še-stero djece) da ga i takvoga vide. Pokopan je na groblju sv. Stjepana Prvomučenika u Gorici, bez svećenika. Poko-pali su ga Križan Vlašić Iva-nov, zv. Pipanov, Ivan Vlašić sin Šimunov, zv. Patik, Ivan Vlašić sin Ivanov, zv. Ćopa-nović, i Ambroža Vlašić sin Andrijin, zv. Šendeković. Kad su Andrijino mrtvo tijelo nosi-li prema groblju (6 km), prije spomenuti su se morali u dva navrata sklanjati u zaklon zbog naleta angloameričkih zrakoplova. Toga dana četni-ci su u Sovićima na okrutan način ubili još šest osoba, za-palili nekoliko kuća. U bivšoj

Jugoslaviji Andrija je evidentiran kao žrtva faši-stičkog terora i njegovo ime je bilo upisano na spomeniku u Grudama. Žrtva rata je i sin mu Ljubo (Ljupko), rođen 1922., student u Zagre-bu, nestao na Križnom putu. Andrijin najmlađi sin Vjenceslav pošao je u sjemenište u Pazin, postao franjevac – fra Andrija, u čast oca An-drije uzeo je ime, bio je član Provincije sv. Je-ronima sa sjedištem u Zadru. Umro je kupajući se u moru u Zadru 6. srpnja 2009., pokopan 8. srpnja u franjevačku grobnicu u Zadru.

U Prlićima su četnici zapalili Šćepinu kuću, u kojoj je bio veliki kamion, i kao djeca smo se na tom zapaljenom kamionu igrali. U Prlićima su Andriji Prliću (Krajinoviću), umro 6. srpnja 2013. godine, četnici zarobili ženu i četvero djece i rekli mu novčanu sumu koju

mora dati. Andrija je obišao cijelo selo, skupio novac i tako dobio natrag djecu i ženu. Kasnije je odselio u Slavoniju (1954.). Sjećam se njegova polaska zaprežnim kolima s dva crna konja. Svo-joj je djeci govorio: ‘Možeš sve zaboraviti, ali Boga ne-moj. On te postavlja na svijet, on te i uzima, zato ga poštuj. Učite i Boga molite. ‘ Čeznuo je za svojom Hercegovinom, svojim Sovićima, te se trudio da mu djeca sačuvaju herce-govački naglasak Ostavio je iza sebe svojih dvanaestero djece: Ljubu, Matiju, Dragu (pokojni), Jerku, Vladu, Vesel-ka, Ivu, Slavku, Ivana, Ljubicu, Antu i Jadranku. Najstarijem sinu je osamdeset, a najmla-đoj kćeri 54 godine. Kad su odselili iz Sovića, imali su de-setero djece, kasnije se rodilo još dvoje. Tu su i unučad, njih 31, pa još 35 praunučadi. Po-kopan je u četvrtak 4. srpnja 2013. godine na gradskom

tž

j

j

A

j

groblju u Slavonskom Brodu. Misa zadušnica služena je prije pokopa u Velikoj Kopanici, a oproštajni govor izrekao je njegov župnik Mar-ko Gačarić. Uz mnogobrojnu rodbinu i prija-telje, sprovodne obrede predvodio je dr. Ivica Pažin, profesor đakovačkog KBF-a. Njihovi sinovi i kćeri ističu kako su ponosni na svoje roditelje, koji su cijeloga svoga života doista živjeli samo u Bogu. ‘Učite i Boga molite’, bile su riječi koji su im stalno ponavljali, a koje su u onim godinama kada su bili materijalno siro-mašni ispravno odredile njihove živote.

Na zaboravimo da su četnici imali genocid-ni velikosrpski program za Hrvate, a četnici su u Hercegovini – od Ilića, preko Crnča, Rakitna, Konogre do Prozora, posebno u ramskom kraju napravili nezapamćene pokolje.11 Srpska pravo-

11 U sarajevskom glasilu: Novi List, 27.X. (1942.) objavilo je: Hercegovačka Hrvatska optužuje: „I dok se je mislilo, da je usljed prividnog mira nastalo novo razdoblje u našim krajevima, dotle su ovi isti ljudi (četnici) počeli navaljivati na naše mirno pučanstvo, samo pod drugom ‘firmom’, pripisujući njima – našim ljudima i pu-čanstvu – odmetničtvo, iako je više nego jasno, da se od našeg hrvatskog čovjeka niti jednom savezničkom vojniku nije ništa zla dogodilo, a niti mu je rečeno, ‘da mu je crno oko u glavi’, a kamo li da bi mu pala dlaka s glave. Pokraj ovog očitog stanja uspjelo je banditima (čet-nicima) napasti naša sela i pučanstva, spaliti domove, opljačkati imovinu i poubijati sve, što im je pod nož došlo, masakrirajući ljude, žene i djecu, vađenjem očiju i kidanjem ostalih dijelo-va tijela, tako da se može danas računati, da je čitava istočna strana Neretve osala jedna pu-stoš, kakova se ne pamti u povijestri čovječan-stva. Jednaka je sudbina zatekla sjeverni dio od Mostara u selima Gornja Drežnica, Donja Drežnica, Doljani, Vrdi, Goranci, Rakitno i Pro-zor. Rijetko se je mogao naći čovjek, koji nije proplakao, gledajući kako se imovina naših sela natovarena na stotine konja provlači kroz grad (Mostar) negdje prema jugu. Vidjeli smo tu šivaćih strojeva, bezbroj ćilima, domaćeg namještaja i živežnih namirnica, što su naši se-ljaci i građani prikupili za zimnicu, da osiguraju svoju obitelj, a da i ne govorimo o stotinama i stotinama komada stoke krupne i sitne, konja

slavna crkva je 2005. godine svecima proglasila dvojicu četničkih zločinaca, Slobodana Šiljka i Milorada Vukojičića zvanog pop Koljač, a „povje-sničar“ i „ugledni intelektualac“ sa srednjom ško-lom Slavko Goldstein nazvao se „jugoslavenskim piscem“ i pozitivno izrazio o rehabilitaciji vožda četničke koljače družine Draže Mihailovića.12

7. Završetak rataI rat je završio, svaka kuća je u crnini.

Naše tri obitelji Prlića Grgišića, živjele su u ko-mšiluku Vlašića. Otac je ostao živ, sakrivao se svaku večer, odlazeći u brdo sa sukancem u rukama, a sutradan je baka Manda išla u brdo tražiti izgubljenu ovcu. U svakom dijelu kuće otac je napravio bunker. Pazilo se kada će partizani naići. U kužini je podrum bio ispod stola, do prozora, u izbi iza bačava, u cimentu isto tako. Najveći je bio u šufitu, gdje su mogla stati 3–4 čovjeka. Naime, oni su prigradili pot-krovlje (šufit), dobro maskirali, posebna vrata … i kad dođu partizani, oni sve pregledavaju, čak traže ulaz u potkrovlje. Donose skale, pe-

i goveda. Slučaj Jure Damića iz Doljana, koji je izgubio čitavu zadrugu od 25 čeljadi odje-danput, što su ih odmetnici (četnici) zatvorili u zgradu i zapalili sa četiri bombe, govorit će svim pokoljenjima kao i savjesti čitavog svijeta sada i u budućnosti, kakva su vremena pre-trpjeli hercegovački Hrvati…“ Usp. Katolički tjednik, br. 45., 13. studneoga 2016., str. 18.

12 Usp. MILAN IVKOŠIĆ, Tjedna inventura, Večer-nji li8st - Obzor, 5. studenoga 2016., str. 7. Zbog čega se gotovo nikako ne spominje veliki četnički pokolj uglavnom Hrvata,i ne-što Muslimana u Rami 1942? Rama je do temelja bila spaljena,a u samo jednom danu u Rami je ubijeno 916 ljudi, a sa širom okoli-com preko 1600. Postoje točni popisi ubije-nih po župama. To se nije spominjalo zato što je većina izvršitelja ovog zločina krajem rata kokardu zamijenila zvijezdom petokrakom. Ramljaci su punih 48 godina oplakivali mrtve, nosili svoju skrivenu bol i nikada zaliječenu ranu. Napominjem da se radi o vojsci koja je u današnjoj Srbiji zakonski i po pravima vete-rana rata izjednačena sa onom partizanskom. http://www.index.hr/forum/97/povijest/tema/339195/cetnicki-pokolj-u-rami.aspx

48 STAŠEVICA

nju se na šufit, vide sve prazno i idu dalje. Rat u Hercegovini još nije završio. Naprotiv! Uspr-kos težini življenja opstao je hercegovački čo-vjek na svome ognjištu, siromašnom i svetom i ostao postojan odlučan, skroman i hrabar. Protjerali su ga s Hercegovinom u srcu, mučili su ga, ali je se nije odrekao, drugi su uništa-vali, a on je gradio, trpio i time postajao jači i vratio se, opraštao ali nikad zaboravio…13

13 Ovdje se trebamo zaustaviti: Rat je završio, ali stradanje nevinih ljudi nisu. Partizani i komuni-sti u raznim formacijama i nazivima, nastavilu su kršenjem ljudskih prava, ubojstvima i po-gubljenjima, deportacijama, mučenjima, suđe-njem i ubijanjem duše u čovjeku – posebice kršćanima, što su preživjeli i fra Vinkovi rodite-lji, prisilnim radom i drugim oblicima kolektiv-nog fizičkog mučenja, progona zbog vjerskih i etničkih razloga, odricanja slobode savjesti, mišljenja i izražavanja, slobode tiska, te odsut-nosti političkog pluralizma. Sve je to, ovdje su navedeni neki primjeri i dokazi, bilo prakrticira-no do 1990. godine. Usp. Rezoluciju Vijeća Eu-rope br. 1481., od 25. siječnja 2006. Nažalost i 2016. postoje neki koji ne dovode u pitanje činjenicu da su zločine počinili partizani, kao i da su njihove žrtve na sotonski način mučene (Huda jama, Bišina...), gdje su žive i ranjene s ženama, djevojkama, djecom bacane u jame, te kazamati (Ćelovina, Bileća, Zenica… ) u ko-jima su ljude uz sotonske torture, doslovno ra-zapinjali. Dr. fra Mladen Barbarić mi je, nakon što je preživio zatvorske torture u Zenici punih osam godina, posvjedočio: „Naš narod ponav-lja da đavli znaju mučiti ljude, a ja ti kažem da đavle treba odvesti u Zenicu da ih tamošnji mučitelji nauče ljude mučiti!“ Roman Leljak u svojim knjigama i filmu Huda jama svjedoči o partizanskim zločinima. Nakon višegodišnjeg istraživanja i podataka o 3000 žrtava, do čijih je podataka došao piše da se „od tri tisuće ubi-jenih (u Hudoj jami) znade ime i prezime samo jedne žrtve: Stjepan Beanini … Zastrašujuća je slika jedne žrtve koja je ispod zuba sakrila svoj vjenčani prsten na kojemu je bio utisnut datum vjenčanja: 4. XII. 1937. Dakle, na dan Svete Barbare – zaštitnice rudara, a da je skon-čala u Barbarinu rovu 1945.?!“ Roman Leljak, Danteov pakao ni izbliza ne odgovara Titovu, Hrvatsko slovo, 11. studenoga 2016., str. 26.

8. Majka u Ćelovini»Nema čovjeka u ovoj državi [Jugoslaviji],

kojega mi nismo kadri staviti pred sud i suditi.“14

Godine 1945. u kasnu jesen proširila se vijest po selu da su se pojavili križari/škripari u brdu iznad sela. Gore, oko Svetigore, ima šume, ima poneka kuća koja je služila ljeti za sklonište od kiše, a ujesen za pastire. Bunari su bili puni vode, i vjerojatno su se križari znali naći u tom dijelu sela. Međutim, je li tko vidio i znao da se križari tu nalaze, jer ih nitko nikada nije vidio?

Seoskom Odboru trebalo je držati u stra-hu selo. Zato su odbornici i milicionari, neke vrste vojska, sa strojnicom na ramenu prolazili kroz selo. Pred kućom je bio postavljen mitra-ljez, na nogare, okrenut prema polju. I jedno-ga dana došla je skupina vojnika naoružana

14 »Rekao je to jedan od vaših ljudi višeg po-ložaja « – vjerojatno Vladimir Bakarić zagre-bačkomu nadbiskupu dr. Alojziju Stepincu. Tako se na suđenju izjasnio stožernik Alojzije Stepinac, 1946. Između 1945. i 1951., prema izvješću Aleksandra Rankovića, kroz Titove tamnice prošlo je 3,777.776 logoraša i uhi-ćenika. Jedna od tolikog broja bila je Iva sa svoje dvoje dječice pod srcem.

49STAŠEVICA

Dar Jadranke i Zlatka Brečića, rad B. Valerije

mitraljezima i puškama nad našu kuću. Bila je kasna jesen. Ujutro sam trebao ići vani, pogle-dam na rupu, koja je bila na vratima za prolaz mačke, i vidim desetak naoružanih vojnika nad našom dimnom kužinom. Vratio sam se brzo i rekao roditeljima da ima vojske oko kuće.

O čemu se radilo? Odbor je sam po svome kazivanju „birao“ križare koji su „došli“ u brdo i njihovu rodbinu plašili, odvodili i kažnjavali. Svi oni koji su „došli u brdo“, i 60 godina kasnije, nisu se pojavili u selu. Završili su od iste komu-nističko-partizanske ruke u Bleiburgu ili Jazovki, a ponajviše u koloni smrti, koje su vodile vlasti u tadašnjoj državi. Preživjeli su znali reći da su ih mnoge doveli do Mostara i iz jednog od logora vezanih ruku i nogu vozili u kamionima prema Ljubinju, gdje su završavali u jami.

Moju su majku optužili da je nosila hra-nu svome bratu Mati, zvanom „Kosovac“, sinu Jurinom i Mace Vlašić. I nemaš se kome žaliti. I uzeše tada nekoliko žena iz našega sela: Ivu Prlić, moju majku, Ivku i Kaju Vlašić, te druge žene iz Sovića ... Imao sam tada pet godina kada smo mi s babom i ocem nas četvero dje-ce gledali za materom. I odoše u nepoznatom smjeru. Tada sam prvi put vidio svoga oca sa suzama u očima.

I otišla je mater u nepoznatom smjeru. Trebalo je ručati, djeca su gladna. Baba je zamišala puru u bronzinu, odnijela u dimnu kužinu, ali mi oko babe, pitamo: ‘Gdje je ma-ter? ‘, a ona odgovara: ‘Molimo Boga, doći će mater. ‘ Dok se mi vrtimo oko bronzina i pure, tražimo gdje je nestao otac. Otac je prošao kroz selo, došao na cestu do Grgaćevića kuća i čuo da su žene ukrcane u jedan kamion po-kriven ceradom, u kojemu je bilo još žena, i s vojskom, koji su bili stražari, odvezeni put Mostara. ‘Muke mi istinovite’, reče otac kad se vratio s ceste i donio glas da je mater otišla put Mostara, i svi smo ostali bez riječi.

I skupili smo se mi oko babe, naše Mande Nujuše, kojoj su prije nekoliko mjeseci partiza-ni ubili i zapalili brata fra Arkanđela Nuića (49 godina) na Širokom Brijegu (7. veljače 1945.).

U isto vrijeme je nestao na Širokom Brijegu fra Melhior Prlić u 33. godini života kojeg su parti-zani odvezli u nepoznatom pravcu skupa s još sedmoricom fratara i ubijeni su u Zagvozdu gdje su 2007. ekshumirani. Danas im se zna za grob. Fra Arkanđeo je bio profesor grčkog i latinskog jezika, rado dolazio kod svoje tetke Mande, naše babe. Jednom je zgodom dolazio sa Širokog Brijega, možda nekoliko mjeseci pri-je nego će pasti Široki Brijeg. Došao je preko brda, a naša kuća je prva na vrh sela, navratio i nas četvero djece okupio oko sebe, a uvijek je bio u habitu.

Mostar je imao svoju zloglasnu Ćelovinu. To je najzloglasniji zatvor u Hercegovini kojega su iskusili mnogi naši dobri ljudi. I naša mater, skupa s drugim ženama, završila je u jednoj od zatvorskih ćelija. Bile su po dvije u svakoj ćeliji. Sutradan je po materinu odlasku stigla poru-ka iz Mostara da se pošalje jedan pokrivač za svaku osobu. Moj je otac poslao najbolji suka-nac, biljac, bijele boje, koji sam kasnije nosio u sjemenište. Prvu su noć probdjele one dvije (majka i Jurka Kajića) bez ikakvih pokrivača. Svaki su ih dan saslušavali, ispitivali …

Tražili su od majke da prizna da je nosi-la hranu za „kamišare“ iz Vlašića u brdo. Po-sebno su našoj materi pripisivali brata Matu „Kosovca“, ali brojili su sve naše nestale iz komšiluka, a ima ih dvadeset sedam. Znalo se selu u tuzi zapjevati: ‘Gdje su vaši momci iz Sovića, trideset ih nema iz Vlašića’. Majka nije nikada odlazila u brdo, imala je mnogo posla oko kuće i nas djece.

9. Trudnica u zatvoruMajka je došla u zatvor negdje po Svim

svetim 1945. godine. S nama nije božićala. Te-žak nam je bio taj Božić. Bila je zima, u zatvoru je bila slaba hrana. Nešto mlake vode i koma-dić suhog kruha. Majka je bila trudna s dvoje djece. Kasnije će ona roditi Veselka i Zoru (li-panj 1946.). Pričala nam je Jurka Kajića, više nego mater, da je materi bilo najteže noću, jer je trebalo vršiti fiziološke potrebe, a nije bilo kante (kible) koju su navečer pred zaključava-

50 STAŠEVICA

51STAŠEVICA

nje svake ćelije odnosili i ujutro vraćali. Trebalo je vršiti malu nuždu. I na prijedlog Jurke Kajića mater je to obavljala u svoje opanke i tako dr-žala do jutra. To je bio naš ‘oslobodilački po-kret, koji je dobro oslobodio slabe i nejake’.

Nije se smjelo tome prigovoriti. Stražar bi ujutro pitao: ‘Jeste li slatko spavali? ‘, na što bi one govorile da su dobro spavale cijelu noć. ‘Jeste li što čule? ‘ ‘Nismo ništa, mi smo dobro spavale.’ Naime, svaku večer bi se iz Ćelovine vodili zarobljenike put Ljubinja i Trebinja, gdje su ih nevine ubijali i bacali u jame. Poslije su sami oni, tadašnje vlasti, izmišljali kojekakve neprijatelje, samo da što više naših ljudi za-vrši u zatvorima. Jurka Kajića i naša mater to su znale prije nego će doći u zatvor, zato su glumile da ništa nisu čule. Iz zatvora u Mostaru su žene odvožene u druge dijelove tadašnje države. Kaja Vlašić je završila u Srijemu (Inđi-ja) u logoru za žene gdje je radila teške fizičke poslove. U zatvor je došla, kao i moja majka, trudna. Neka je zapisano da je u logoru rodi-la dvojke, vidjela ih i prsima nahranila, to se ponovilo još jednom da je vidjela svoju djecu, kasnije ih više nikada nije vidjela. I došla je iz logora, živjela u selu, doživjela i smrt. Sprovod sam joj vodio, ali nikada nije mogla prežaliti svoju djecu, ne znajući gdje i kako su završila.

I vrijeme je prolazilo. Baba je Manda oko sebe kupila nas malu djecu (4) i mi bi s njom išli od kuće do pojate i prolazili kraj strojnice koja je bila postavljena na zidu pred Ambroži-nom kućom, okrenuta prema polju. Ambroži su nestala tri sina. Gore rečeni fra Melhior, te Grgo i moj krsni kum Stipe. Strojnica je bila naslo-njena na nogare, i sa strahom smo je gledali. Vojnik je stalno patrolirao selom. Redovito, ne-koliko puta dnevno došao bi do strojnice, po-gledao, ispraznio i ponovno napunio streljivom, samo da mi vidimo i znamo da je tu ubojito oružje, i da se sije strah. Dok smo jednom zgo-dom bili s babom pred kućom, otac je otišao u Dolac donijeti drva, jer je zima. Pita vojnik babu Mandu: ‘Tko su ti ova djeca, pa su po cijeli dan s tobom, i gdje im je majka?’ ‘Pa, njihovu majku ste vi odveli prije mjesec dana i još je nema. Vi

znate gdje je. Njihova mater je nevina, a ja sam djeci baba. Ja kao baba ne mogu zamijeniti njihovu mater, a moju nevjestu Ivu.’ I par dana poslije toga stražar na ćeliji u Ćelovini pokucao je na vrata i pitao: ‘Tko je Iva Prlić, neka iziđe. ‘ Jurka Kajića je zaplakala, poljubila mater jer nije znala što se događa. Znale su i Jurka i ma-ter da se svaku večer prozivalo osobe, koje bi noć progutala negdje na putu prema Trebinju u dubokim kraškim jamama.

‘Uzmi svoje stvari i sledi me’, to je mater često kasnije ponavljala. ‘Uzela sam biljac i torbu koju sam ponijela od kuće i teško hoda-jući došla do kancelarije. Ušla sam i za stolom je bio neki crni s brkovima strogi čovjek. Go-vorio je drugačije nego mi. Reče, evo ti ovaj papir i ako te tko upita ili zaustavi pokaži i idi svojoj kući, slobodna si. ‘

Dan se primicao svome kraju. Izišla je do autobusne postaje, a tu je blizu bila i željeznička postaja. Pita, ima li autobus za Imotski, dobiva odgovor, ima tek sutra, a ne smije se tu osta-ti, jer je noć može progutati. I čuje se „ćiro“ od Sarajeva, ulazi u postaju. Ide prema Čapljini, i jedan željezničar joj dade znak da može s njim

Baba Manda, 1888.-1957.

do Čapljine. Kondukter je pogledao objavu koju je dobila u Ćelovini, vratio nazad i dao znak da bude mirna. Do Čapljine se vozilo daleko više nego što je trebalo. Na više mjesta se stajalo i po sat vremena. Pruga je bila loša. Skupa s majkom bila je jedna dobra žena. Putovale smo u istom vagonu. Vidjevši me iscrpljenu dala mi je malo kruha, sira i vode na putu za Čapljinu, a u samoj Čapljini joj je dala ostatak kruha, govo-reći: ‘Meni nema još puno do kuće.’

Zora je svanula. Nema iz Čapljine nikakve veze. Ostajat se ne smije i vrtjeti po ulici. Uze na sebe teški biljac, torbu na leđa i uputi se prema kući. Prolazi kroz Trebižat, već se svanulo. Vidi se iz kuća dim, znak da se loži vatra, a ja va-pim za malo vatre i malo toplog mlijeka ili čaja. I vidi jednu staricu pred kućom. Nazva majka s ‘Hvaljen Isus, uranila, kako si.’ Starica odgovo-ri s ‘Vazda Isus i Marija. Odakle ti ovako rano, hajde uđi, ogrij se i divka je već gotova.’ Više od tri mjeseca mater nije vidjela vatru i nije osjetila toplinu. Ušla je u toplu kuhinju. Pripovjedila je starici gdje je bila i što joj se događalo. Majka veli: ‘Vidjela sam križ u kući, sliku sv. Ante, kruni-cu na zidu, a osim toga odgovorila mi je na po-zdrav Hvaljen Isus i imala sam povjerenje’. Stari-ca je već uplakana i veli materi: ‘Dušo moja, moj sin je nestao u hrvatskoj vojci, ostala dva sina i nevjesta …’ I zajednički zaplakaše.

Odmorna, ako se može govoriti o odmoru, uputila se sa svojim teretom put Ljubuškoga i naprijed prema Sovićima. Bilo je lakše putova-ti, jer je prolazila kroz katolička sela i svatko je znao upitati, želi li što. Nekoliko puta je iskoristila konjsku zapregu. Po nekoliko kilometara je tako odmarala svoje noge na zaprežnim kolima.

I pred sami zalazak sunca mater je stigla u selo. Mi kod kuće ne znamo ništa. Sjedili smo oko vatre, molili Boga što je predvodila baba, a poslije toga bi nam otac čitao Bibliju, koju mu je darovao ujak fra Arhanđeo Nuić. I slušamo mi riječi Biblije, otac pomalo zastaj-kuje, pogleda strogo da nas umiri, a mi bi če-kali kako će Kain ubiti Abela, jer tada završa-va čitanje o Kainu i Abelu. I na vrata dotrčaše djeca ujaka Ike Topića, i nose maštuluk.

52 STAŠEVICA

Na vrata bani mater: ‘Hvaljen Isus i Ma-rija, dico.’ Veselju nije bilo kraja. I mater je početkom lipnja rodila dvojke: Veselka i Zoru. Veselko je umro u drugoj godini života, a Zora i danas živi u Dubrovniku i znade reći da je i ona bila u zatvoru u Ćelovini.

10. Bobanjari u VlašićimaJednoga dana naredila „narodna vlast“ da

sve obitelji iz Bobanove Drage moraju isti dan biti prebačene u naše selo. I stoka, i hrana, i pića za konje …sve se vozi i svak se snalazi. U našoj kući su Rapišići i Gabrići. Puna kuća dje-ce. Cure spavaju na šiši i čuje se pjesma:

„Mala moja, ne leži na šiši,slazi doli pojest će te miši.“

U školu smo išli zajedno, a iz škole u redu: dva i dva. To je trajalo dva mjeseca. Slično je bilo i s našim selom, koje je moralo u Bovane, Drinovci. Ostali smo neko vrijeme. Ali to su strašne muke za djecu. Poslije dola-ze Blaževići kod nas. Vanjina obitelj je stála u nas, a njegovi sinovi su bili krizmani kumovi bratu Mati. Ostali se povezani.15

11. Sve su pokupiliBilo je to u veljači 1951. godine. Otac je

2. siječnja 1951. morao u zatvor. Bio je u Bile-ći šest mjeseci. Tada je došlo na našu kuću da moramo u zadrugu dati 27 kvintala kuku-ruza. Sami su zadrugari došli s kamionom pred našu kuću. Mi gledamo kako sve nose što smo imali u kući. Odnijeli su 7 kvintala. U kući je ostalo u hambaru samo za jedan kruh. Baba Manda me zove da se spremim s njom ići u Drinovce kod njezine braće, nadajući se da će skupiti nešto žita. Magare pred nama, neko vrijeme sam na magaretu, polje je široko do Drinovaca. Meni je jedanaest godina. Uzeo sam od Vinka Grgišića kapu, da ne idem go-loglav. Baba je dobila od braće žita, natovarila magare i otišla u Peć Mline, ja sam ostao kod

15 Sjećam se kako su u Ružićima iselili brojno stanovništvo s Polica. Kod nas je došla udovi-ca Jaka Ćutuk sa svojom siročadi. Tako su se dvije ožalošćene obitelji dobro razumijevale, sprijateljile i to prijateljstvo je još uvijek živo.

53STAŠEVICA

njezine braće. Sutradan baba dolazi, i odmah idemo u Soviće. Na dolasku kući, zadnji kruh se jede. Majka je odmah prećala kruh da uju-tro djeca imaju što pojesti kad pođu u školu.

12. Otac u zatvoruOtac je bio u zatvoru jer je Mjesni odbor

njemu i Slavi dao naredbu da iz Mračaja, svojim kolima i konjima dovezu za njih vino. Čak su im dali potvrdu na kojoj je pisalo da je vino za Mje-sni odbor. Na vinariji ih je zaustavio jedan s puš-kom, prijavio u Imotskom i otac je dobio 6 mje-seci, Slavo 8 mjeseci, a Stipan godinu dana.

Poslije Obrambenog-domovinskog rata želio sam doći do dokumenta sa suđenja mo-jemu ocu, a suđenje je bilo u Imotskom. Doku-menti uopće nisu upisani u urudžbeni zapisnik Eto, kako se radilo. Kada su im dali kazne, moj otac govori: ‘Istinoviteti, pa s nama u zatvor, ma kakva Bileća.’ Sudac veli: ‘Evo, neka ovaj koji vas je prijavio papir iskida i možete biti slo-bodni.’ Međutim, taj govori: ‘Odmah u zatvor!’ I otišli su. A oni jednostavno po Novoj godini 2. siječnja u Bileću. Nama je otac redovito pisao, na adresi je uvijek stavljao: Braća Grgišići, z. p. Sovići. To bi materi često čitali. Jednoga dana dolazi pismo s našom adresom, a unutra tuđi rukopis, jer su morali pismo ostaviti otvoreno i zamijenili su kuverte. To pismo završava: tvoj Stipan Kutleša. Mi djeca u smijeh, mater gala-mi, prut u ruci, a ona je bila nepismena.

Našao sam se u Sinju 1956. I jedan Kutleša u istom razredu. Na šetnji sam ga pitao o nje-govu ocu. I veli on poslije mojega kazivanja što smo dobili, a on veli da su oni dobili naše pismo. Obojica smo svećenici, fra Zvonko je sada u Ka-nadi, brat njegov fra Ante je bio u misijama, a se-stra časna u Stonu. Dobro je pripomenuti da je s njima u zatvoru bio fra Srećko Granić, hercego-vački franjevac. Fra Srećko je kasnije došao za župnika u Goricu i meni spremao mladu misu.

13. Komunistički porez‘Sloboda je došla s istoka kao jaka ko-

šava. Oslobodila je hambare – žita, staje – konja, svinjce – svinja, kuće – ljudi, a zemlju

– zakona! Ovo posljednje najvažnije je. Prava je sloboda bez zakona! Radi što god hoćeš, kako i kada hoćeš, samo budi dobar pristaša vlasti …’ Ovako zapisa Stjepan Perčević u svo-me Duraku, 1994., str. 42.

Lijepo je to zapisao, a kamo sreće da se što više ovakvih ‘bisera’ prikupi po našim selima. Neka se znade što se događalo po selima, kako su nas ‘oslobađali’ od svega što nam je nužno trebalo.

Donijet ću zgodu što se događalo u mo-jem selu. Narod je tjeran na kojekakve akcije, jasno govoreći da se ide dobrovoljno, s pje-smom i kozaračkim kolom. Narod je tjeran na ‘dobrovoljni rad’, na ‘dobrovoljno’ davanje vune, žita, suhoga mesa, ovaca i čak krave. Kad se morao raditi Dom, svatko je dobio svo-je određene dane. Moj otac je imao dobra ko-nja i bio je zadužen voziti kamen sa Zavale na mjesto gradnje zadružnoga doma. Znao sam ga po sat-dva čekati s ručkom, kojeg je majka pripremila, ali se to odužilo. Zavala je daleko, iznad Gorice, i kad dođeš na red.

Prolaze žbirovi kroz selo i jedan videći Antu Vlašić Đirama pred pojatom veli mu: »Di si kulače« Điram glasno reče: »Evo ti« i pusti dobar vitar. Odmah mu žbir dade kaznu: 50 kg suhog mesa da donese u zadrugu ili će u zatvor. Điram je donio meso u zadrugu.

Jednoga dana došle su seoske haračli-je kupiti porez. Nisu imali ništa odnijeti nego kravu, hranilicu djece. Nastala je strka kod pojate. Okupile se žene, viču i galame na ‘dru-gove’ koji vrše zakon. Nema milosti. Krava po krava ide iz sela.

Djed Ambroža nagovara djevojčicu Mati-ju, susjedu, kojoj su došli odvesti kravu, jedinu hraniteljicu brojne obitelji. Janjce su otjerali ra-nije. I djed Ambroža veli: ‘Matija, jedino ti možeš spasiti kravu. Uzmi veliki prut, trči s plačem na očima, uhvati se krave oko vrata i rogova i govo-ri: Krava je moja, kravu ne dam, ćaćin je konj’...

I bi tako. Strkala se djevojčica prema poja-ti, svi gledaju što se događa. Šiba ona i seoske haračlije, ona sama ostala s kravom u pojati.

54 STAŠEVICA

14. Sadnja pamukaDošlo je od ‘narodnih vlasti’ da se mora

sijati pamuk. Zemlja se mora zasaditi pamu-kom. Muka u selu. Žbirovi prolaze, kontrolira-ju njive i selo. Stvorila se i pjesma: ‘Kikiriki pamuku, ja te sadim za muku.’ Ali je naš čo-vjek dosjetljiv. Navečer kad djeca legnu, ku-ćedomaćin loži vatru. Voda se grije i pamuk se kuha. Ujutro pamuk je već hladan, ide se sijati i vršiti dužnost. Na njivi je pamuk u zovni-ci na leđima. Međutim, taj je pamuk skuhan, nema u njemu roda. U džepovima ljudi je ku-kuruz. Kad prolaze ‘žbirovi’, sadi se pamuk, a kad oni prođu, sadi se kukuruz.

Došlo vrijeme berbe, žbirovi se čude da je kukuruz nika, a ni jedan struk pamuka nema. Što se dogodilo?!. Seljaci su sijali ku-kuruz umjesto pamuka pa su barem nešto priuštili za život i hranu.

15. Od sjemeništa do Mlade miseDana 7. rujna 1955. javljeno je iz sjemeni-

šta da se taj dan nađemo u Sinju. Ujutro rano otac je spremio kola, upregao konja. Na kolima je Križan Rgonjić, prati kolegu Milu, i Luca Mar-

kova koja ide u Imotski. Luca nosi kokoš, nešto jaja i kilogram duhana. U Imotski smo došli ju-tri poslije 4 sata, jer autobus polazi u 4,30 sati. Sjećam se, autobus je išao od sadašnje općine. U autobusu nas sjemeništaraca desetak, putem ćemo još dobiti u Studencima dvojicu. Kasnije mi je otac pričao kako je navečer u kući bilo sve tužno, neobično. ‘Moje prvo dite otišlo iz kuće.’ U sjemeništu nema grijanja i jednoga dana rav-natelj šalje jednoga od nas i on je dužan obići sve obitelji i donijeti zimske kapute. Nas je bilo desetak iz različitih komšiluka i sela. Trebalo je njemu tjedan dana da to obiđe, prikupi sve to i stavi na autobus u Imotskom.

Poslije završenog II. razreda gimnazije išlo se u novicijat na Visovac. Iz Sinja smo išli na kamionu Raosa iz Makarske. Iz Makarske kamionom je došao fra Roko Tomić.

Iz Sinja će s nama na Visovac fra Augu-stin Marušić, a prefekt fra Gabro Nikolić će s nama na kamion. Nema asfalta. Stigli smo u Drniš polije podne, ništa nismo jeli i tada nam je župnik fra Joakim izrezao pršuta, kruha i nalio bukaru vina. Rado smo jeli i odatle na

Visovac, 7. srpnja 1957. godine

55STAŠEVICA

Širitovce. Tu je čekao gvardijan fra Jakov Vr-doljak i Ante Škeljo, stavili hrane u kamion i pomalo se spustili na Remetić. Tada nikome nitko nije dolazio na oblačenje, jedino su rodi-telji fra Anđelka Validžića došli iz Promine.

Praznike smo imali u Živogošću, sva tri ljeta. Kući nas nije puštalo. Tek kad sam do-bio u rujnu 1960. poziv za vojsku, tada sam nakon tri godine došao kući.

16. U vojsciPoslije mature u Zagrebu došlo je vrijeme

za vojsku. Nismo imali pravo na odgodu. Zva-lo kad su željeli tijekom godine. Jedni su išli u veljači, drugi u travnju. I došlo vrijeme da mene zovu. Dobivam obavijesti i 17. rujna 1960. idem u Grude, uzimam zatvorenu kuvertu na kojoj piše V.P. 4519 Bitola.16 Idemo u Čapljinu i poslije podne ulazimo u stočne vagone. Sjedimo svat-ko na svome koferu. Kad je pao mrak, dobivamo po jednu svijeću voštanu i putujemo cijelu noć ćirom do Sarajeva. Svugdje se staje. Iz Sarajeva ćirom preko Drine do Valjeva, onda redovitom prugom do Beograda. Iz Begrada vlakom do Bi-tole. Putujemo puna dva dana. Na izlazu iz vlaka opazim fra Ignacija Vugdeliju, koji se vraća u vo-jarnu. Sutradan smo se našli zajedno.

Zanimljivo je bilo prvi dan. Svi sjedimo na koferima, svi smo još u civilu i počinje proziv, te nas dijele trojici zapovjednika. I dođe red na mene, oni pokazuju moje papire i došaptavaju se i jedan veli: ‘Neka ide kod tebe.’ Već sam po-sumnjao da je došlo iz Gruda napisano o meni. Četni pisar je uzeo desetak kartona i odmah is-pisuje liječničke kartone. Kad je on držao karto-ne u ruci, ja uzeh iz njegove ruke i prebirem ih. Kad sam došao do svoga, vidim u desnom kutu crvenom olovkom ispisano: Pazi, pop! I bi mi sve jasno. Nakon desetak dana trojica mojih od Posušja mi govore u krugu: ‘Klaso, reci ti nama

16 Fra Berislav Nikić je svoj vojni rok odslužio u Šti-pu, a fra Andrija Nikić u Prizrenu. Osloboditelji su se bojali napada iz susjednih zemalja pa su franjevačke pripravnike određivali da budu što bliže granice kako bi, u slučaju napada, bili ubi-jeni. To se, kako sam kasnije saznao od službe-nika (Mikulića-Kaputovića), određivalo u Vrhu.

jesi li ti u sjemeništu u Zadru s mojim bratom, ili gdje drugdje.’ Rekoh im da sam završio maturu u Zagrebu, a prva dva razreda u Sinju. Rekao sam da sam vidio karton na kojemu piše – Pazi pop. Vi šutite, ali nije to ostalo zadugo. Nakon par dana svi smo mi mladi vojnici na krugu i dolazi vojnik s nakanom o ispitivanju, koja je u koga škola. Na koncu veli: ‘Pazi, zaboravio sam napisati i pitati tko je od vas ovdje pop?’ Svi se okreću, ja šutim, i on veli: ‘Prliću, što se ne jav-ljaš?’ A ja ću: ‘Ja nisam pop, ja sam fratar.’ ‘Sve je to isti đava.’ I svi se raziđosmo.

U veljači 1961. dobio sam obavijest da mi je umrla majka u 47. godini. Pošao sam kući, ali se nije moglo doći za sprovod. Došao sam sutradan, poslije sprovoda. Ostalo mi je u sjećanju, sijemo rasod za duhan, otac se ne smiruje, uvijek plače, njemu će sestra Matija: ‘Petre, mater je umrla, mi moramo živjeti!’ Na-kon dva dana sam se vratio u vojsku, jer treba doći na vrijeme.

Sprovod majke Ive, 3. veljače 1961. godine

56 STAŠEVICA

Očekivao sam odsustvo – obilazak svo-jih i kratko izbivanje iz kasarne. To se u vojsci očekuje godinu dana. I idem sav sretan, a ne pada na pamet da se moram vratiti i još ostati godinu dana. Došao sam kući preko Posušja, navratio u Žarka Jelina i preko brda navečer došao kući. Sutradan mi otac daje pršut i veli: ‘Odnesi u Kate Kordića, ona će ti dati novac i idi u Imotski i kupi robu civilnu.’ Naime, svaki put kad bi bogoslovi došli na odsustvo, išli bi par dana među bogoslove u Makarsku.

U vojsci sam bio pune dvije godine. Uvi-jek u istoj vojarni i na istoj vojnoj pošti. Nisam imao nikakvih smetnji, jedino mi je bila cijev od minobacača na ramenu pune dvije godi-ne. U vojnoj knjižici pod upitnikom socijalno porijeklo i školska sprema napisali su: đak nižeg fratra, šest franjevačke.

Vratio sam se kući početkom kolovoza i nekoliko dana kasnije dobivam pismo od pro-vincijala fra Jerke Lovrića da se do par dana javim njemu u Split. Dolazim, javljam se, a on

govori fra Bernardu Buljeviću da mi kupi lije-pu košulju. S tom košuljom sam se uvijek di-čio i pripovijedao da mi je to kupio provincijal na izlasku iz vojske.

– Znate li da osim srebrenih i zlatnih piro-va kod brakova ili svećeničkih ređenja postoje i drugi: platneni za godišnjicu, papirnati za treću, drveni za petu, brončani za desetu, stakleni za petnaestu, porculanski za dvadesetu, srebrni za dvadeset petu, biserni za tridesetu, rubinov za četrdesetu, zlatni za pedesetu, dijamantni za šezdesetu i željezni za sedamdesetu godišnji-cu braka ili svećeničkog ređenja.

17. Mlada misa Nas trojica – fra Berislav Nikić, fra Pavao

Vučković i ja ređeni smo 14. srpnja 1966. go-dine u Makarskoj. Redio nas je biskup mons. Frane Franić. Pošli smo kući 21. srpnja, četvrtak poslije podne. Autobus prema Imotskom pola-zio je u 14 sati. U Imotskom sam na konaku. Pri-mio me fra Vjeko Vrčić i fra Mirko Buljac. Ujutro

Uz lijes pok. Ive Prlić, 3. veljače 1961. g.

57STAŠEVICA

rano sam pošao na autobus koji ide u Čapljinu. Nosim stvari, i izlazim iz autobusa u Gorici. Kod župnika sam fra Srećka Granića. Poslije kraćeg odmora idem kući, pješice 4 kilometra. Kod

Na čelu procesije fra Vice Kapitanović, Gorica, 24. srpnja 1966.

Fra Vinko Prlić, mladomisnik

Pozdrav mladomisniku, Rafael Prlić

58 STAŠEVICA

kuće se uređuje prostor za ručak. Nasječene su grane hrastovine i pravi se hladnica u podu. Tu sam ostao do poslije podne, i poslije podne pje-šice idem u Goricu kod župnika. Tu sam ostao cijelu subotu, kući se nisam navraćao.

Ujutro zvoni za Mladu misu. Svijet se okuplja. Misa je vani, u kapeli, svijet je pod ko-stilama. Polazimo nas dvojica, fra Srećko i ja, prema crkvi. Najprije idemo na majčin grob, pomolili se i u crkvi se pripremamo. Đakon fra Ferdo, a podđakon fra Petar, propovjed-nik fra Milan Šetka, a kum je fra Ferdo Vlašić čekaju. I u procesiji idemo prema oltaru. Ce-remonistar je bogoslov fra Vice Kapitanović, a sviranje vodi fra Ivan Glibotić.

Djeca recitiraju dobro naučene pjesme. Misa ide svojim tijekom. Propovijeda fra Mi-lan Šetka, spominje svoj zatvor i veli kako su oni kriomice slavili svetu misu. Narod sluša, ali i sami župnik fra Srećko je bio u zatvoru. Fra Ferdo Vlašić je zatvorenik, pa tako oko mene svi zatvorenici. Završava misa, ljube se ruke, mladomisnički blagoslov, i podjela sličica. Župnik najavljuje ručak u Grgišićim.

Recitacija za mladomisnika, Velimir Vokić

POZDRAV MLADOMISNIKA

Mladomisniče naš rođače milinebo nad tobom se krili.Za Kristom si upravio hodraduje se tome sav tvoj rod.

Slavlje tvoje Svete mlade miseuzdiže te u sfere još više.I jamči ti sve sretnije daneznak da spadaš među odabrane.

Ni u životu tvom misniče naš dragineće samo ruže mirisne ti cvasti.Vjetrovi će divlji polomiti ružea mjesto njih će trnje bodljikavo rasti.

Možda te čeka i Veliki petakali ti se ne boj.Krijepit će te snagašto ko rijeka teče sa Gospodnje gore.

59STAŠEVICA

Poslije nekoliko Mladih misa, gdje je objed bio kod župne kuće. I veli fra Srećko: U 13,30 sati počinje ručak. Idemo pomalo kući. Svi idemo pješice.

Sjedamo. Umjesto majke do mene je baba Jela Šimić, otac je kod mene, a s nama su fra Srećko, kum mladomisnika fra Ferdo Vlašić i propovjednik fra Milan Šetka. Kad je počeo ručak, moj otac veli: „Istinoviteti, svi smo bili u zatvoru. Ja sam bio u Bileći s fra Srećkom, fra Ferdo nekoliko godina i fra Milan Šetka. Pripazimo se da nas ne dođu hapsit. Ručak su pripremale kuharice koje kuhaju u svadbi: Ilka, Zora Grgaćevića, Matija Ikina i žena Mire Krstina. Tada sam rekao časnima: ‘Vi ste gosti, sjedite, jedite, pjevajte.’

Poslije svečanog objeda, bilo nas je oko 100 – 120 osoba, spuštaju se prema cesti gdje će biti dernek do kasno u noć. Tada mi brat Mate donosi ručni sat na dar, i to je prvi put sat na mojoj ruci. Hvala Mati.

Sljedeće nedjelje je običaj da mladomi-snik drži pučku misu, a kolega fra Berislav ima Mladu misu u Ružićima. Poslije mise moj

kum, učitelj Petar Šendeković vozi me u Ruži-će i nalazim mladomisnika, svećenike i rodbi-nu za stolom.. I tako se pošlo u život.

18. Gorica kroz stoljećaKrajobraz kojega čini prodolina Imot-

sko-bekijskoga polja okružena gorama Her-cegovine i padinama Biokova u svom naručju poput majke drži zdanje sv. Stjepana Prvo-mučenika, a svojim ruhom pokriva tisućljetne naslage pamćenja civilizacija i kultura što su ih utiskivale pojedina pokoljenja.

U Župnom ljetopisu fra Blago Babić je 1918. godine uz ostalo zapisao: „Župa Gorica jest odveć stara. Sačuvala je živa predaja u narodu činjenicu tu, da je triput crkva građe-na na mjestu, kamo se sadašnja župna crkva nahodi. Veli se, da je prva crkva bila odveć velika i krasna, koju su Turci po fetu ili svojoj okupaciji srušili, druga je bila malena koju su srušili župljani, kad su onu sadanju dovršili, buduć okolo nje ova sagrađena bila. (...) Kao što su prve dvije crkve bile na čast Svetog Stjepana P/rvo/Mučenika podignute, tako je i ova, čija se godovina slavi, sa velikim sjajom

Mladomisnik fra Vinko s obitelji i rodbinom

60 STAŠEVICA

i navalom puka našega i dalmatinskoga, na 3. kolovoza svake godine. Iz sve okolice naše i dalmatinske, narod ima veliko štovanje prama sv. Goričkom Stjepanu, i to bolje dalmatinski puk u tom se odlikuje od hercegovačkoga. Opaziti treba, da je sv. Stjepan mnoga čude-sa činio puku našem i dalmatinskom sve, do onog vremena do koga se jesu dva odveć ve-lika zla uvela u ovaj nesretni puk, psovka, na-ime i ležanje noćno momaka sa curama. Nu, od toga vremena sv. Stjepan čudesa ne čini! Kako je lijepo i dirljivo po srce kršćansko, kad čujemo zajedno sa kojim pijetetom starci da-nas pripovijedaju koliko samih štaka (sljaka) jest se čuvalo u crkvi koje su ostavljali sakati za spomen, da ih je iscijelio sv. Stjepan.“ 17

Nadalje, fra Blago nastavlja: „U narodu se predaje kako je iznad crkve, sve do brda, bio veliki grad rimski, koji se je stranom po nomadima u srednjem vijeku porušio, a stra-nom zakopan, kad se brdo na nj odronilo. Što potvrđuje činjenica, što se mnoge iskopine starinske, osobito rimske u zemlji nahode: kao silni novci, zidine, mozaik, grebovi etc (itd). Na-rod veli, da je ovde bio Imotski tada, koji je iza porušenja tamošnjega, istom bio prenesen na sadašnje mjesto. Valjda se zvao Mota, a ne Im-mota, zbog odronka brda. Narod priča, da su nomadi konačno spržili taj stari grad, kako re-kosmo, i stog nazvano bilo ovo mjesto gorica, buduć dugo vremena ruševine gorile!“18

17 Kad je biskup fra Alojzije Mišić 13. listopada 1918. pohodio Goricu, pregledao je Ljetopis, zadivio se fra Blaginim zapisima i upisao: „… odobravamo i naređujemo svim unaprijed župnicima da svaku, bilo iz narodne preda-je, bilo povjesničku crticu saznav a odnosi se na župu i crkvu u Gorici točno popiše i razgovijetno u ovaj ljetopis zavede, jer to će svojedobno vrijediti za našu povjest neizcrpi-ve vrijednosti. Isto tako neka se ovđe zavode svi veće zamašitosti sgođaji, a odnose se na naš nazor u vjersnkom pogledu.“ Župa Go-rica – Sovići 1998., Gorica, siječanj 1999., str. 104. Tekst je prepisao fra Ante Marić:

18 Župa Gorica – Sovići 1998., Gorica, siječanj 1999., str. 105.

Navedena predaja naglašava tri činjeni-ce: 1. drevnost župe s crkvama koje su gra-đene i rušene, 2. odanost puka sv. Stjepanu Prvomučeniku i 3. nudi podatke o naselju.

Sama činjenica da je navedenu predaju zapisao franjevac, upućuje na povijesnu pove-zanost puka i franjevaca i na ovim područjima. Uistinu ovaj su puk stoljećima pastorizirali fra-njevci koji su imali svoj samostan Sv. Franje, a koji je zbog povijesnih (ne)prilika i okolno-sti mijenjao svoje mjesto. No, zadržao je ime po srednjovjekovnoj župi Imoti. Taj franjevački samostan, za razliku od drugih hercegovačkih samostana, nadživio je njihova rušenja i ostao jedina oaza sve do neprirodne diobe istoga naroda, istoga podneblja i franjevaca, sinova istoga naroda. Ta predaja savjetuje da se ovom prigodom o svemu malo opširnije progovori.

Svetište sv. Stjepana Prvomučenika u Go-rici poznato je od davnih vremena. Bilo je to ho-dočasničko mjesto za Imotsko-bekijsku krajinu i susjedno Duvno od najstarijih vremena do da-nas. Oko ove crkve-svetišta formirala se župa Gorica. Preživjela je turska osvajanja i progone sve do kraja XVII. stoljeća. Za vrijeme velikih ra-tova između Turske i kršćanskih sila (Austrije i Venecije) krajem XVII. stoljeća porušena je, a time je privremeno nestala gorička župa.

Ranohrvatska crkvica bogato opremlje-na skulpturama predromaničkoga umjetnič-koga sloga uz nužne je popravke korištena sve do prve polovice XVII. stoljeća kada su je Turci potpuno razorili, a na njezine se ruševi-ne proširilo groblje.

Šamatorje (sancti martyres) bijaše uko-pno mjesto od prapovijesti, preko rimskih, ra-nokršćanskih i ranohrvat skih pa sve do naših vremena. U crkvi sv. Stjepana i oko nje ukopi su u žarama, u prostranim zidanim kasnoantičkim grobnicama s kosturnicama, nedirnuti i mnogi devastirani ranohrvatski grobovi, nedavno su propisno i brižno iskopani i uzidani ukopi sa stećkom kao nadgrobnim spomenom.

Godine 1831. Gorica je proglašena samo-stalnom kapelanijom, odvojivši se od posuške župe, a kasnije je kapelanija uzdignuta na razi-

61STAŠEVICA

nu župe koju je imala od starohrvatskih kralje-va i sačuvala. Pod svojom jurisdikcijom imala je sela Soviće, Grude i Dubravu. Sv. Stjepan u Gorici i njegova crkva opet su počeli slobodno disati sa svojim narodom.

Dvadesetak godina kasnije povijesne okolnosti su krenule u korist katoličkoga puka. No, takvi su trenutci dali vođu koji je znao na svoja leđa natovariti breme. Jedna od odluka o našem životu i radu donesena je na Pariš-kom kongresu. Prema njoj, katolici su mogli prvi put u Turskom Carstvu, kao kršćanski hr-vatski narod, nakon tolikih stoljeća, za svoje vjerske potrebe graditi crkve. U takvim prilika-ma 1856. godine za goričkog župnika dolazi fra Petar Bakula, pravi vođa naroda, domišljat, diplomat, bez dlake na jeziku kad je u pitanju vjernički puk Hercegovine.

U svom je župničkom mandatu u Gorici od 1856. do 1859. godine bio iznimno aktivan. Znao je da se Pariški kongres ne će ponovi-ti, ali je bio još nesigurniji koliko će njegovi zaključci trajati. Valjalo ga je iskoristiti jer tko zna što je budućnost nosila. Sam je bio začet-nikom i izvoditeljem gradnje današnje stare crkve sv. Stjepana u Gorici. Crkva je građena

na temeljima svih starijih crkava. Nad ulaznim vratima Bakula je upisao svojom rukom u ka-menoj ploči natpis s 1856. godinom i time je označio starost danas najstarije sačuvane cr-kve u zapadnoj Hercegovini koja je još u funk-ciji, a služi kao grobljanska crkva.

Fra Petar Bakula piše: „Kad se ne može ovdje iznijeti mnogo o tom radinomu puku, reći ću bar ovo. Pri koncu godine 1858. crkva je bila dovršena osim poda. Ali nemoguće je bilo dobiti kamene ploče osim iz Osoja u Posušju, dva i pol sata hoda po vrlo lošem i izrovanom putu. Što se učinilo. Svaka osoba morala je sebi priskrbiti ploču na kojoj će kle-čati. I uistinu je priskrbila. Veselo su nosili na ramenima i na leđima muški i ženske 140 pa i do 600 libra težine. Iz te činjenice zaključi što treba suditi o ostalom radu puka. Kad bi se na drugim mjestima našlo i pola goričke revnosti, sigurno ne bismo bili prisiljeni i sada misu go-voriti pod drvećem. Međutim, stara crkva koju su više puta franjevci podizali bijaše malena, naime, 15 lakata duljine, s okruglom kapeli-com velikoga oltara koja je bila utvrđena svo-dom. Nova crkva duga je 38, široka 18 lakata. Oltarska je kapela, sada uglasta, pod apsi-

62 STAŠEVICA

dom. Crkva ima 10 prozora. Jedino veliki oltar je dovršen. Ima veliki kip sv. Stjepana, još dva za oltare, označena mjesta čekaju i sada da se dovrše. Ovoj crkvi g. 1866. na moju molbu, piše Bakula, slavni gospodin Ivan Franković iz Rijeke velikodušno posla veličanstvene slike Put križa, lijepo u Veneciji izrađene. Na čast crkve i za pokriće troškova popravka nastojao sam također, da se osnuje bratovština koja će imati svoja pravila, zastavu i kape. Sama pak bratovština vlastitim novcem i trudom napravi tada kuću bratovštine blizu crkve.“19

19. Fra Andrijino zvonoFra Andrija Knezović - Prlić umro je na

Humcu davne 1915. godine, ali se u selu još pripovijeda zgoda o njegovu zvonu. Njegov otac Andrija, austrougarski vojnik, nabavio je li-jepo i zvučno zvono za svoje krave. U to vrijeme u selu je bilo mnoštvo domaćih životinja. Svaka obitelj po više krava. Pastiri su mogli lako znati gdje je stado, jer se zvono dobro čulo. Jednoga dana zvona je nestalo. Krava se vratila iz polja, ali sve je to bilo muklo, bez lijepog zvona. I dru-ge žene su to opazile, jer nema predvodnika domaćeg blaga. Pomalo su se djeca pomirila, i vrijeme je prolazilo. Sve se to dogodilo kad je fra Andrija bio mali Ivan, kasnije otišao u sjeme-nište na Široki Brijeg i postao fra Andrija.

Fra Andrija je bio kapelan u planini. Jed-noga dana išao je kod bolesnika malo dalje od mjesta. I na jednome proplanku pastiri su se igrali “gude”, a on je očuo zvuk zvona, koje mu je davno ostalo u ušima. Pošao je malo bliže, prema zvonu. I zaista, zvono je s njego-ve krave, koje je on rado slušao kao dječak po Dubravi. Pita fra Andrija pastire: “Čija je ovo krava?” I kad su mu odgovorili, zamolio je da gospodara krave pozovu jer ga želi vidje-ti. Kad je gospodar krave došao na pašnjak, iznenadio se da ga čeka mladi fratar. “Hvaljen Isus, velečasni! Kakva sreća vas ovdje, u ovu

19 BAKULA PETAR, Hercegovina prije sto go-dina, Mostar, 1970. i NIKIĆ, ANDRIJA, Gorička župa kroz stoljeća, Susreti. Izd. Matica hrvat-ska, 2008.

brdsku pustoš dovede?” “E, dragi moj, ja sam išao ispovjediti i pričestiti jednoga bolesnika, jer je uskoro Velika Gospa, a za Gospojinu se svi naši ispovjede ili kod crkve ili kod svoje kuće. Nego, dragi moj prijatelju, zanima me odakle ti ovo zvono?” Gospodar zvona i krave se našao u neugodnosti. Fra Andrija veli: “Ovo je zvono skinuto s krave mojega oca Andrije, a ja sam kao dječak čuvao našu kravu s osta-lom stokom i jednoga dana je zvona nestalo. Ne kažem, da si ti. Ali, vaš svijet je kroz naše polje išao u mlinicu u Tihaljinu i Peć Mline i tom zgodom je zvono nestalo. Ovo je zvono naše.” Gospodar lagano skinu zvono, dade ga fra Andriji i fra Andrija sa zvonom kući. Nakon par dana zvono je došlo u istu štalu, ali ne na istu kravu. Veselje se vratilo među djecom. Međutim, pedesetak godina kasnije zvona je opet nestalo s krave. Djeca došla plačući kući, a djed Ambroža će: “Dico, ne plačite! To se do-godilo još jednom, kada je to zvono pronašao naš fra Andrija u planini, donio ga ovdje. Eto, isto se dogodilo i danas.”

20. Mate u BeljuPoslije majčine smrti, 2. veljače 1961.,

Mate je u Čapljini završavao srednju poljopri-vrednu školu u kojoj su im govorili o poljopri-vrednim kombinatima, ali su uvijek isticali Be-lje. Na dolasku iz škole, nakon par dana Mate, Vinko Krbića i Kamilo Zucić odlučiše ići u Belje. Roditelji su im dali kruha, pršuta i vode za puta. Iz Čapljine su išli ćirom, do Sarajeva, kasnije preko Vrpolja, Osijeka stigli su u Dardu, gdje je bila uprava kombinata. Došli su u večernjim satima. Nitko od radnika nije bio, osim čistači-ce. Ona ih je lijepo primila, dala im jesti tople hrane i kad su večerali, kuharica im daje ključ od sobe koja ima tri kreveta.

Ujutro dolazi direktor i oni idu kod njega. - Što želite? Oni vele: - Došli smo tražiti posao. - Hajde, dvojica na ratarstvo, a jedan na

stočarstvo. I ostadoše do mirovine, bolje reći do iz-

gona od četnika.

63STAŠEVICA

Na mojem izlasku iz vojske 1962. Mate je poslao novac meni za civilno odijelo. Mate se u Belju oženio Anom Ljubas s kojom ima dvoje djece.

Mate je rat proveo u Zagrebu, kao progna-nik, gdje mu je umrla supruga Ana. Kad je rat završio, vratio se u Beli Manastir kao umirovlje-nik. Tu je dočekao i smrt. Sahranjen je u grob gdje mu je i supruga, koju su iz Zagreba preni-jeli u Beli Manastir.

21. Naši mučeniciNeka imena tih nestalih (ubijenih ili po-

ginulih) budu zapisana i na ovom mjestu, da im spomen sačuvamo: i neka ih djeca znaju nabrojiti. Predlažem da se na kapelici, koja je napravljena na livadi, stave njihova imena.20

20 Dosta podataka o žrtvama Drugog svjetskog rata i poraća prikupio je u svoje vrijeme žu-pnik fra Vladimir Kozina. Opširniji životopisi navedenih nalaze se u Grudskom žrtvoslo-vu, Grude, 2014.- od 590.- do 603.stranice. Usp. NIKIĆ, ANDRIJA, Stradanja Hrvata u Hercegovini po franjevačkim izvješćima 1942.-1944., Mostar 1998.

21.1. Andrija Vlašić Šendeković

Ambrožin i Kate (zv. Kaja) r. Vlašić. Rođen je kao blizanac krajem kolovoza 1948. u zatvo-ru u Inđiji. Prvi se rodio Andrija, koji je umro pri porođaju, a zatim Matija koje je umrla nakon pet ili šest dana. Za grobove im se ne zna. Maj-ka Kata je uhićena pred svadbu s Ambrožem Vlašićem, sinom Andrijinim, pod optužbom da je pomagala kamišare. Pritvorena je u Mostaru, ispitivana i osuđena na 30 mjeseci lišenja slo-bode s prinudnim radom. Kaznu je izdržavala u Kazneno-popravnom domu u Stocu, Zenici u Inđiji. Po svjedočenju Mare Leventić, ud. Iva-nove iz Drinovaca, Kata je pred termin rađanja odvedena u Inđiju, gdje je rodila bliznad, koja su umrla kako je prije napisano, te su je nakon dvadesetak dana vratili u Zenicu.

21.2. Andrija Vlašić (Japan)

Jozin i Jake r. Galić. Rođen je 5. studenoga 1891. Vjenčan je u Drinovcima 1913. s Anicom (zv. Anka) Pandžić. Otac šestero djece. U bivšoj Jugoslaviji evidentiran je kao žrtva fašističkog terora. Kada su četnici u ožujku 1943. upali u

Gornje i Donje Soviće, te pljačkali po kućama novce i imovinu, otimali konje, zarobljavali ljude, silovali žene, palili kuće, Andriji su odveli ko-nja. Uputio se za njima ne bi li mu vratili konja. Umjesto konja dobio je nekoliko uboda nožem, a zatim su ga masakrirali. Pokopan je na groblju Sv. Stjepana Prvomučenika u Gorici. Toga dana četnici su u Sovićima na okrutan način ubili još šest osoba. Žrtva je rata i sin mu Ljubko.21

21.3. Andrija Vlašić (Dunđić)

Mijin i Anđe r. Grizelj. Rođen je 8. svibnja 1920. Vjenčan je 1944. u Gorici s Ivom Tucak (zv. Toljušića). Otac jednoga djeteta koje je umrlo u dobi od oko dva i pol mjeseca. U rat je otišao 1941. kao dragovoljac. Bio je ustaša, časnik u Poglavnikovoj tjelesnoj bojni. Nestao je na Križnom putu. Posljednji je put viđen u logoru u Mariboru 17. svibnja 1945. i od tada mu se gubi trag. Brat mu Rafo proveo je u zatvoru pune 4 godine zbog sudjelovanja u Oružanim snagama NDH.

21.4. Blaž Vlašić (Banović, Ćorlukušić)

Ivanov i Anđe r. Ćorluka. Rođen je 3. veljače 1919. Neoženjen. Domobran. Pučku školu završio je u Sovićima. S odsluženja voj-ske Kraljevine Jugoslavije vratio se kući. Kao domobran bio je na bojišnici na Širokom Bri-jegu u bunkeru iznad fratarske mlinice. Nakon pada Širokog povlači se prema Mostaru, Sara-jevu, Zagrebu i dalje prema Austriji. Neki su ga Sovićani vidjeli prilikom povlačenja 11. svibnja 1945. između Karlovca i Zagreba. Dokle je Blaž stigao, ne zna se. Trag mu se izgubio. Žrtva je rata i brat mu Rudolfo.

21.5. Damjan Vlašić (Tuteškić)

Petrov (zv. Tuteško) i Joze r. Prlić. Rođen je 8. prosinca 1920. Neoženjen. Bio je student prava. U Sovićima je završio četverorazrednu osnovnu školu, a kao sjemeništarac Franje-vačku klasičnu gimnaziju u Širokom Brijegu. Na zagrebačkom Sveučilištu 1942. upisuje se

21 Usp. NIKIĆ, ANDRIJA, Stradanja Hrvata u Her-cegovini po franjevačkim izvješćima…, str. 241. i 365.

na Pravni fakultet, ali uskoro stupa u službu Gospodarskog redarstva u Zagrebu. Cijelo vri-jeme službe nosio je civilnu odjeću. Početkom 1943. dolazi na službu u Veliku župu Hum u Mostaru, gdje zapošljava i mlađeg brata Rudo-lfa. Prije pada Mostara odlazi u Zagreb. Ubrzo se i brat Rudolf povlači s vojskom do Sarajeva, gdje ga kao mlađe godište raspoređuju u po-strojbu Maksa Luburića u Jasenovac. Prilikom povlačenja braća su se nekoliko puta susreli. Damnjan je na povratku s Križnog puta strije-ljan u Zagrebu. Žrtva je rata i brat mu Mile.

21.6. Ferdo Vlašić (Boker, Vranješević)

Franin (Vranješev) i i Ruže (Ruške) r. Vlašić. Rođen je 26. ožujka 1923. Neoženjen. Ustaška vojnica. Nestao je na Križnom putu. Rješenjem Općinskog suda u Ljubuškom od 11. 3. 2001. proglašen je umrlim s danom 16. 5. 1946.

21.7. Frano Vlašić (Munja, Krbić, Joskanović)

Jozin (zv. Josko) i Kate r. Šimić. Rođen je 8. listopada 1922. Neoženjen. Pripadnik njemačke vojske – Vražja divizija. U rat odlazi 1943. preko Mostara na obuku u Zemun, pa u Stockerau u Austriji, gdje se obučava i postaje pripadnik Vražje divizije. Kasnije je prešao u domobrane. Nestao je na Križnom putu. Žrtva je rata i brat mu Jerko. Majka Kata teško se nosila s nestan-kom dvojice sinova, razboljela se i umrla.

21.8. Ivan Vlašić (Ivanica, Joščinović, Mateljkovi

Matin (zv. Mateljak) i Kate r. Prlić. Rođen je 10. travnja 1923. Vjenčan je 1943. u Gorici s An-đom Vlašić (zv. Kalanović). Otac jednoga djeteta. Domobran. Nestao na Križnom putu. Rješenjem Općinskog suda u Ljubuškom od 18. 12. 2012. proglašen je umrlim s danom 16. 5. 1946.

21.9. Jerko Vlašić (Drulić)

Ivanov (zv. Iko) i Anice r. Benavić. Rođen 2. rujna 1926. Pučku školu završio je u Sovići-ma. Neoženjen. Domobran. U blizini Ludbrega, 25. lipnja 1945., Jerko je krećući se u četve-roredu kolone iznemogao od gladi i umora upitao partizanskog sprovodnika nešto za isti. Ovaj mu je dao nešto u ruku (možda komadić „kruha“). Domalo to je eksplodiralo i raznijelo

64 STAŠEVICA

mu usnu šupljinu i glavu, od čega je tu umro. To su posvjedočili Sovićani koji su se kretali u koloni u blizini Jerke.

21.10. Jerko Vlašić (Joskanović)

Jozin (zv. Josko) i Kate r. Šimić. Rođen 9. travnja 1920. Neoženjen. Pripadnik Oružanih snaga NDH. Nestao na Križnom putu. Rješe-njem Osnovnog suda u Širokom Brijegu progla-šen je umrlim s danom 16. 5. 1946. Žrtva je rata i brat mu Frano. Po pričanju susjeda majka Kata se teško nosila s nestankom dvojice sinova, iz dana u dan kopnila i za nekoliko godina umrla.

21.11. Jerko Vlašić (Nikičić, Anušić)

Nikolin (zv. Nikica) i Ive r. Boban (zv. Po-ljak). Rođen je 2. kolovoza 1919. Neoženjen. Jedinac u oca. Domobran, 5. gorski sdrug, 2. bojna, 2. sat. Kao jedinoga hranitelja obitelji puštali su ga kući. On se krio u štali u sijenu. Kada su došli partizani na područje današnje grudske općine (1. 11. 1944.), netko ga je iz-dao, partizani su ga uhitili i strijeljali 24. stu-denoga 1944. u Gorici. Pokopan je na mjestu strijeljanja. Dijelovi tijela su mu virili iz zemlje, pa mu je tijelo nakon dva dana preneseno na groblje Sv. Stjepana Prvomučenika u Gorici.

65STAŠEVICA

21.12. Jure Vlašić (Jurica, Pilin)

Antin i Filipe (zv. Pila, Pilipa) r. Galić. Ro-đen je 10. listopada 1923. Neoženjen. Ustaša. Nestao na Križnom putu.

21.13. Jure Vlašić (Juriša Kalanović)

Petrov i Ive r. Prlić. Rođen je 27. rujna 1922. Neoženjen. Ustaša. Časnik. Pripadnik 5. satnije Poglavnikove bojne u Zagrebu, Maksimir. Pričalo se da je bio teže ranjen. Ne-stao na Križnom putu.

21.14. Ljubko Vlašić (Ljubo Japanović)

Andrijin (zv. Japan) i Anice (zv. Anka) r. Pandžić. Rođen je 22. srpnja 1922. Neože-njen. Student u Zagrebu. Nestao na Križnom putu. Žrtva rata je i otac mu Andrija.

21.15. Marko Vlašić (Romun, Borovčić)

Franin (zvan Borovac) i Anđe r. Polunić. Rođen je 4. svibnja 1912. Vjenčan je 1935. u Gorici s Lucom Prlić. Otac jednoga djeteta, kće-ri Mile. Oružnik. Posljednji je put viđen u logoru u Slavonskoj Požegi. Nestao na Križnom putu. Rješenjem Općinskog suda u Širokom Brijegu od 14. 10. 1998. proglašen je umrlim s danom 16. 5. 1946. Žrtva Prvoga svjetskog rata je otac

mu Frano Vlašić (1876. – 1918.), sin Jakovljev i Anice r. Misir. Žrtva je Domovinskog rata unuk mu Ante Pejić (1970. – 1992.), sin Alojzijin (zv. Pipanović) i Mile r. Vlašić.

21.16. Mate Vlašić (Kosovac, Drulić)

Jurin (zv. Drule) i Matije r. Vlašić. Rođen je 29. ožujka 1919. Pučku školu završio je u Sovićima. Neoženjen. Domobran. Nestao na Križnom putu.

21.17. Mate Vlašić (Ćuta, Šimarić)

Šimunov (zv. Šimara) i Anice r. Šimić. Rođen je 1. studenoga 1919. Neoženjen. Do-mobran. Nestao na Križnom putu.

21.18. Matija Vlašić (Šendeković)

Ambrožina i Kate (zv. Kaja) Vlašić. Rođe-na je kao blizanka krajem kolovoza 1948. u za-tvoru u Inđiji. Prvi se rodio brat Andrija, koji je umro pri porođaju, a zatim Matija, koja je umrla nakon pet-šest dana. Za grobove im se ne zna. Majka Kata je uhićena pred svadbu s Ambro-žem Vlašićem, sinom Andrijinim, pod optuž-bom da je pomagala kamišare. Pritvorena je u Mostaru, ispitivana i osuđena na 30 mjeseci lišenja slobode s prinudnim radom. Kaznu je iz-državala u Kazneno-popravnom domu u Stocu, Zenici u Inđiji. Po svjedočenju Mare Leventić, ud. Ivanove iz Drinovaca, Kata je pred termin rađanja odvedena u Inđiju, gdje je rodila bli-znad, koja su umrla kako je prije napisano, te su je nakon dvadesetak dana vratili u Zenicu.

21.19. Mile Vlašić (Mićilo, Tuteškić)

Petrov (zv. Tuteško) i Joze r. Prlić. Rođen je 22. srpnja 1922. Pučku školu završio je u Sovićima. Neoženjen. U rat odlazi 1943. u po-strojbe njemačke vojske – Vražju diviziju. Na-kon obuke u Zemunu ratuje na bojišnicama u Slavoniji. Koncem 1944. njegova je postrojba trebala ići na bojišnicu u Grčku, ali je na na-govor brata Damnjana prešao u domobrane, u gorski sdrug. U svibnju 1945. povlači se sa svojom postrojbom prema austrijskoj granici. Posljednji je put viđen u logoru u Zagrebu. Žr-tva je rata i brat mu Damnjan, koji je ubijen negdje na Križnom putu.

21.20. Petar Vlašić (Perac)

Jurin i Matije r. Vlašić. Rođen je 10. pro-sinca 1907. Vjenčan je 1941. u Gorici s Jelom Grizelj. Otac jednoga djeteta. Ustaški poruč-nik, pripadnik Poglavnikove tjelesne bojne. Trbuhom za kruhom odlazi 1928. u Belgiju, gdje je izučio obućarski zanat. Godine 1933. došao je u ustaški logor u Liparima u Italiji. Stiže 1938. kući u Soviće i agitira za ustaški pokret. Uspostavom NDH s ostalim ustašama iz mjesta razoružava žandare Žandarmerijske stanice u Sovićima i postaje zapovjednikom stanice mjesec dana. U lipnju 1941. na poziv poglavnika Ante Pavelića odlazi u Zagreb gdje postaje pripadnik Poglavnikove tjelesne bojne. U svibnju 1945. povlači se iz Zagreba. Posljednji je put viđen 18. svibnja 1945. u lo-goru u Mariboru i tu mu se gubi trag. Rješe-njem Osnovnog suda u Širokom Brijegu od 30. 8. 1995. proglašen je umrlim s danom 16. 5. 1946. Suprugu mu i dijete nova je vlast iz-bacila iz stana u Zagrebu, a oni su uz mnogo jada i teškoća stigli u Soviće.

21.21. Rade Vlašić (Radoslav, Antasović)

Antin (zv. Antas) i Kate r. Nuić. Rođen je 27. kolovoza 1921. Neoženjen Do rata je radio na zemlji s ocem. Pripadnik Hrvatskih oruža-nih snaga. Nestao na Križnom putu.

21.22. Rudolfo Vlašić (Rudo, Banović Ćorlukušin)

Ivanov i Anđe r. Ćorluka (zv. Ćorlukuša). Rođen je 18. siječnja 1922. Neoženjen. Ustaša, 4. sat 1. bojna PTS-a, Maksimir. Nestao na Križ-nom putu. Žrtva je rata i brat mu Blaž.

21.23. Grgo Prlić (Grgišić)

Ambrožin (zv. Grgiša) i Anice r. Vlašić. Ro-đen je 5. srpnja 1920. Neoženjen. Domobran. Nestao na Križnome putu. Rješenjem Općin-skog suda u Ljubuškom od 19. 6. 1981. progla-šen je umrlim s danom 16. 5. 1946. Žrtve rata su i braća mu Jerko (fra Melhior) i Stjepan.

21.24. Stjepan Prlić (Stipe, Grgišić)

Ambrožin (zv. Grgiša) i Anice r. Vlašić. Rođen je 28. svibnja 1917. Domobran. Ne-stao na Križnom putu. Rješenjem Općinskog

66 STAŠEVICA

suda u Ljubuškom od 19. 6. 1981. proglašen je umrlim s danom 16. 5. 1946. Žrtve rata su i braća mu Grgo i Jerko (fra Melhior).

Ova posljednja trojica braće Prlića (Grgi-šića) živjeli su u Vlašićima, pa ih pribrojavamo u popis Vlašićana.

Do kada ćemo u ,,hrvatskoj,, vlasti trpjeti i plaćati zločince i veleizdajnike koji štite čet-ničke krvoloke od sudskog progona???

Spomenuo sam samo njih 24 od još preko 154 žrtve iz Sovića. To je samo jed-no selo u Hercegovini u kome se za vrije-me Drugog svjetkog rata i poraća dogodio zločin protiv života, istine i civilizacije. Neka ovo bude poticaj mještanima da nas ove žr-tve pozivaju da u sebi i među sobom širimo sile dobra i nastojimo raditi, živjeti i darovati se za istinu i vrjednote koje izviru u Bogu.22

22 Usp. Tablični pregled, Grudski žrtvoslov, str. 713. U Drugom svjetsko ratu i poraću je stra-dalo 178 mještana. Prosjek: 26,5 godina. Od toga 134 neoženjena, a 38 oženjenih. Siroča-di je ostalo 94. Vojnik je bio 151. Na križnom putu partizani su ubili stotinjak naših sumje-štana. I nitko od ubojica nije odgovarao!?

Pokraj njihova spomenika u molitvi otvorimo svoje srce milosti Božjoj, kako bi nam ispu-nila srce ponoznošću i skrušenošću prema našim žrtvama, ali i milošću oprosta prema onima kojima su osveta i laž bili veća vrijed-nost od života i istine. Potom učinimo sve što je u našoj moći da se nepravedna i krvava djela novije povijesti nikada ne ponove.23

„Nestajala je tada naša hrvatska herce-govačka najuža rodbina, ali i bez traga i bez glasa… Mnogi su po izreci: ‘ne zna se za nj, Bog mu dao najpotrebnije’ završili u bezime-nim jamama, na putovima užasa, u strahoti. Zatiranje hrvatska u Hercegovini… Hrvati u svojoj tisućljetnoj povijesti nikada nisu masa-krirali – ali, uvijek su znali obraniti svoje.“24

23 Usp. Žrtve iz Hude jame i njihov pokop na Dobravi, Glas Koncila, br.45., od 6.studeno-ga 2016., str. 1.- 2. Slovenija je najveće gro-blje pobijenih Hrvata 1945. godine. Zar nije gnusno, zločin su slavili, više stotina tisuća žrtava zločina, a zločinac nijedan!

24 NJAVRO, MATO, Stradanja 1941.-1953, Za-greb, 1998.. str. 5.

67STAŠEVICA

22. ZločinciPartizani i četnici ponašali su se kao

okrutni, oholi zločinci uvjereni da će povijest biti zabilježena onako kako su je sami pisa-li više od pedeset godina, pokazujući sebe u najboljem svjetlu pobjednika, bez mrlje i grijeha, prikrivajući svoje vlastite brutalne zločine, a opterećujući druge kao isključive zločince, bez prava priziva. I danas štite nalo-godavca, izvršitelju pomora i svoje kao vojne antifašiste, skrivajući svoje zločine i busajući se u prsa da pripadaju velikoj antifašističkoj koaliciji, koja je međutim, u Dresdenu i na Hirošimi ubijala i civile i uništavala cijela ljud-ska naselja. Kao i kasnije u Vijetnamu, jučer u Afganistanu i danas u Iraku. U ime demo-kracije i slobode!“25

23. Šezdeset godina kasnijeDana 21. srpnja 2004. uputio sam se iz

Vrgorca s fra Petrom Vrljičkom put Trebinja, Crne Gore u Albaniju. Put nas je vodio preko Stoca i Ljubinja. Negdje oko podne zapazih spomenik, kakve možemo vidjeti poslije rata jer su partizani svugdje dizali spomenike. Ništa posebno ne rekoh, ali iza spomenika opazih pravoslavnu crkvicu, kapelu, uz sami spomenik, i želio sam pogledati, ali fra Petar veli: „To ćemo na povratku.“ U Veličanima uz pravoslavnu crkvu sagrađena je spomen-ka-pela 1991. godine na kojoj je ploča s natpi-som kako su tu ubijani Srbi samo zato što su bili pravoslavne vjere.

Dva dana poslije, na povratku, pazili smo da ne bismo prošli, a ne vidjeli željenu kapelu. I stali smo. Ima čak ulegnuće, gdje može sta-ti više automobila, jer je za to i rađeno. Čitam natpis na spomeniku, koji je podignut 1963. s tekstom sličnim kao i u Veličanima.

Otvaram vrata kapele i bi slobodno. Ka-pela mala na grčki križ, mala slika sv. Nikole

25 Usp. Žrtva znak vremena. Zbornik radova Petog žrtvoslovnog kongresa, Održanog 18. i 19. lipnja u Zagreb, završenog 20. lipnja u Voćinu, Zvonimir Šeparović (urednik), Za-greb, 2011., str. 6.

naslonjena na zid. Zatvorim uredno vrata i že-lim obići oko kapele. Bacih pogled lijevo i vidim dolje veliku tepsiju ... Tepsija je na betonskoj deki, a betonska deka na jami o kojoj se govori na spomen ploči. Dakle, tu je postojala jama, a kasnije su vlasti (1963.) tu jamu betonskom de-kom zatvorili, stavili natpise, možda misleći da ne bi došlo vrijeme da se ta jama istražuje i da se ne bi došlo do oznaka neke druge vojske, a ne pravoslavnih civila.

Istina je, da su mnogi naši hrvatski voj-nici na povratku u koloni smrti, Križnom putu, završavali svoje putovanje u Mostaru, odakle su vođeni ili voženi do tih jama i tu u mukama završavali svoj život.

Osamdesetih godina sam znao upitati svećenika, vojnog kapelana Hrvatske vojske u Nezavisnoj državi Hrvatskoj koji je službovao na području Trebinje – Nevesinje, je li bilo ubi-janja nevinih ljudi od tadašnje hrvatske vlasti. Čudio se što govorim. Nisam vidio za cijelo vri-jeme moje službe da je ubijen i jedan civil, a ne znam je li tko ubijen za vrijeme samog pucanja i juriša … Ni jedan civil nije nevino uhićen i ubi-jen, to je sve srpsko-komunistička maštarija.

I sjedajući u automobil, pomolili smo se za nevino ubijene. Pomislih da su one noći iz Ćelo-vine završavali zarobljenici, među kojima je bila i moja majka. Ali zahvaleći dragome Bogu ostala je na životu i kasnije rodila brojnu djecu, od kojih je danas šestero živih. Majka Iva je umrla 2. ve-ljače 1961. u selu Sovićima u 47. godini života.

24. Prijateljstvo s PerlanovimNaš otac je bio u vojsci u Boki kotorskoj. S

njim je bio Perlan Matić iz Borčana, župa Kon-gora u Duvnu. Perlan je često dolazio u našu kuću. Navečer se molilo Boga, mi djeca gleda-mo kako on stavlja znak križa na čelo, usta i prsa i smijemo se. Perlan je spavao u pojati na sijenu, jer u kući nije bilo mjesta. To se smatralo normalnim. Jednom zgodom je supruga Perla-nova došla ne bi li našla malo ovaca i otjerala ih na pašu u Vran planinu na čuvanje. I uzela je naše ovce. Majka, vidjevši je bosu, otrči u tavan i donese njoj svoje nove opanke koje je majka

68 STAŠEVICA

imala za svetu misu. Obula je žena, ali bi njoj žao, opet ih izula i pješke u Duvno.

Ovo je ona pričala meni kada sam bio žu-pnik u Prološcu. Išao sam u Kongoru i zamolio Luku Zorića, župnika, da mene i fra Dinka Boš-njaka odveze u Perlanovih. Našao sam Perlana, jedva na nogama stoji. Već su velike godine.

Došao je rat i njega su otpremili u Velu Luku na rehabilitaciju. Dolje je umro i pokopan. Poslije oslobođena je prenesen u svoju župu.

25. Mojih pedeset godina svećeništvaReđen sam 1940. godine i slavio Mla-

du misu. Preko praznika sam zamjenjivao fra Stanka Radića, župnika u Prološcu. Školska nastava je počela redovito i cijelu školsku go-dinu smo imali predavanja.

Generalne ispite smo polagali na koncu školske godine.

U Metkoviću sam od 1967. do 1973. go-dine sa župnikom fra Antom Sekelezom (2 godine) i fra Marijem Jurišićem (4 godine).

Tom zgodom je dolazio otac Ante Gabrić iz Indije i ja sam ga prvi pozdravio na pjaci kad ga je Mile Jeramaz dovezao u svom automobilu.

Fra Mario, kao župnik Metkovića, pokre-nuo je izdavanje župnog lista „Iskra“ kojeg i sada rado pregledam. Objavili smo 14 brojeva.

Od 1973. do 1977.godine sam prefekt sjemeništaraca u Sinju za prva tri razreda i predsjemeništarcima.

Ravnatelj sjemeništa i gimnazije fra Ga-brijel Jurišić odmah za prvi Božić je pokrenuo izdavanje lista „Žarište“ da se đaci pismeno obrazuju. Objavljeno je 7 brojeva. Na stranica-ma Žarišta susreću se podaci o fra Vinkovim akcijama i pastoralnim putovanjima.

Od 1977. do 1982. sam župnik u Miljev-cima. Vozio me fra Jozo Matić i kad smo bili blizu crkve, pitam ga: „Gdje je župna kuća?“ On se čudi kako nisam nikada bio na Miljev-cima. Pozdravili smo fratre koji su došli na pri-mopredaju. Odmah idemo obići crkve. Dekan fra Frano Samodol i gvardijan fra Milan Ujević su s nama dvojicom (fra Leo Delaš i ja).

Navečer smo pozdravili na Visovcu fra-tre i sutradan idemo kod biskupa.U Vodicama susrećem časnu sestru Petromilu koja je tih dana određena na Miljevce za sviranje. Na Mi-

69STAŠEVICA

ljevcima je bilo lijepo. Djeca sva iz škole trče u crkvu na vjeronauk.

Druga četiri sela su imala školu od 1. do 4. razreda, a Drinovci do 8. razreda. U selima gdje nije bilo crkve, organizirao sam vjero-nauk u kućama ili automobilu. U Bašićim smo imali vjeronauk pod bajamima Kaučine.

Godine 1977. pokrenuo sam župni list Mi-ljevci za Božić koji je izlazio dva puta godišnje. Uredio je 11 brojeva u po osam stotina primje-raka. Na blagdan Gospe od Anđela na Visovcu sam rekao da Miljevčani 4. kolovoza dođu raditi na crkvu. Lijepo je bilo vidjeti kako autobusom dolaze radnici. Prvi dan nas je radilo 148. Za sve je časna sestra Branimira i nekoliko žena spremalo ručak, jeli smo u smjenama. U najve-ćoj rađi došao je fra Nediljko Šabić s jednom obitelji iz Njemačke i čude se mnoštvu koje radi. Kad su došli, ja sam bio kod bolesnika.

Godine 1978. organizirao sam Dan Mi-ljevčana u Zagrebu, ali dolazi depeša da se pozivam u Općinu, zove vjerska komisija. Iz Za-greba su javili da se to zabrani. Par dana prije sam poslao 200 pisama na 200 adresa. Jedan je protestirao čiju sam majku uvijek obilazio, a zimi je smjestio u sanatorij (bolnicu). Zaključak sam im rekao: “Vama je nezgodno. Vi morate dati meni pismenu zabranu i ja ću odmah po-slati 200 telegrama da vi zabranjujete. Nego predlažem da vama bude lakše.

„Na misi će biti samo 3 svećenika, neće se pjevati Credo na misi, umjesto 12 vjernič-kih molitava, bit će ih 6.“

Razišli smo se. Idem kući na Miljevce, uzimam auto sa stvarima i pravac Knin. Noćio i ujutro preko Bosne idem u Zagreb.

Godine 1982. na Miljevcima sam pokre-nuo postavu spomenika kardinalu fra Juriju Utišinoviću koji je 1482. rođen u gradu Kamič-ku uz rijeku Krku na području župe Miljevci. Nakon Znanstvenog skupa objavio sam Zbor-nik radova o kardinalu fra Juriju Utišinoviću

Od 1982. do 1991. župnik sam u Prološ-cu. Kapelan mi je fra Dinko Bošnjak. Crkva je bila u ruševnom stanju. Pokrećem akciju

obnove crkve i pred Božić je stigla cigla iz Liv-na. Mijenjamo sve na crkvi. Ostala su samo 4 zida. Za Božić izlazi list Proložac i slijede novi brojevi – tri puta godišnje. Uredio je i objavio 28 brojeva u nakladi od 1500 primjeraka.

Pokreće se akcija gradnja crkve u Šu-metu. Šest godina se čekala dozvola.

U Prološcu Gornjem smo napravili ka-pelu za vjeronauk i nedjeljnu misu koja je ka-snije nova napravljena.

Od 1991. do 1997. sam u Imotskom de-kan, župnik i gvardijan. Ratno stanje, mnogi navraćaju, mnogima nalazimo smještaj.

Jednoj obitelji smo našli smještaj u župi i jedan od njihove djece je postao naš sveće-nik, fra Ivan Macut.

Kada je došlo do rata u Bosni, Židovi Sa-rajeva s Vladimirom Šalomonom i dr. Slobo-danom Langom organiziraju njihov dolazak u Imotski, odakle su išli dalje. Bilo ih je ukupno 750. Kasnije su zahvalili samostanu. Mene su pozivali da hodočastim u Jeruzalem kao njihov veliki dobročinitelj. Smatrao sam to, kao fratar, velikim njihovih izdatkom pa nisam išao.

Fra Nediljko Šabić pokreće akciju nado-gradnje samostana, što je završeno 1996. go-dine. Tih godina u Imotskom objavljujem list Grad na Gori. Uredio i objavio 12 brojeva po 1200 primjeraka.

Godine 1997. završavam obnovu stare crkve na Tvrđavi. Posvetu crkve obavio je po-moćni splitski biskup doktor Marin Barišić.

Od 1997. godine do 2006. sam župnik u Zmijavcima gdje fra Nedo Šabić, Ivica Todorić i Dane Gudelj Biškić grade zvonik uz Crkvu Svih svetih. Završava se uređenje Crkve sv. Josipa koju je dozvolom nadbiskupa monsinjora Ante Jurića blagoslovio provincijski vikar fra Željko Tolić. U isto vrijeme smo na Todorića Gradini sagradili veliki križ i napravili postaje Križnog puta. Uredio i objavio 17 brojeva župnog lista Zmijavci u nakladi od 1500 primjeraka.

Godine 2006. došao sam za župnika u Staševicu gdje ostajem do danas. Nastavljam gradnju Crkve Gospe Lurdske na Novoj Bristi.

70 STAŠEVICA

Rad najviše pomaže Udruga Briste i Pasičine iz Pertha (Australija) i župljani u domovini i ino-zemstvu. Crkva je blagoslovljena 26. 10. 2014. po dekanu don Davoru Bilandžiću.

Crkva sv. Staša se produžuje za 5 meta-ra i oblaže kamenom. Izgrađuju se putovi do svih crkava u brdima i do svake se može doći automobilom.

„Jakić fra Paval imenom se zovekoga pošteni glas jošće svuda slove.Gdi godi dohodi svuda crkve gradia na slavu božju sve unešto trati.“Napisano 1612. godine za fra Pavla Jaki-

ća, makarskog gvardijana. U Staševici sam pokrenuo godiš-

njak Staševica. Godišnjak je krcat podacima i rado očekivan i čitan od bivših i sadašnjih župljana. U župi svaka obitelj ima svoj broj. Kako mi se čini, na temelju vijesti od župnih iseljenika, najviše se čita među odseljenicima i njihovim potomcima. Pokrenuo je, uredio i objavio deset brojeva na po stotinjak stranica u nakladi od oko 800 primjeraka. Jedanaesti

broj držite u rukama. Uz župne listove objavlji-vao je i Vjenčiće - Molitvenike.

Hvala Bogu i vjernom puku na ovih pede-set godina svećeničkog služenja Bogu i narodu!

Umjesto zaključkaLipanj završava svećeničkim ređenjima,

a srpanj slavljem zlatnih misa. Kako je to divno. To širi krila mladomisnicima, a ispunja srca za-hvalnošću zlatomisnicima. Polet i uzor. Mladež i stariji! Jedni i drugi nastavljaju živjeti i djelo-vati svjesni da je svećenik ‘čimbenik milosne rose posvećenja’. Njegova je ‘izvorna zadaća da cijeloga života na raznim mjestima podiže mostove između Boga i njegovih stvorenja, a prije svega sedam sakramentalnih mostova’. Svećenik je svojim pozivom i u službi potrebe naviještanja evanđelja svim narodima i svemu stvorenju. Svećenik je misionar, u službi uglav-ljivanja svega u Kristu, saziđivanja građevine u kojoj će Krist postati zaglavni i nosivi kamen. A u toj građevini svaki je čovjek predviđen kao jedan od građevinskih elemenata, istaknuo je biskup Tomo Vukšić.

71STAŠEVICA

Isus nam večeras poručuje: „Dođite k meni, svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti. Uzmite jaram moj na se i učite od mene, jer sam krotak i ponizan srcem, i naći ćete okrepu dušama svojim, jer moj je jaram sladak, i moje breme lako.“ (Mt 11, 28.-30). Split, četvrtak, 14. srpnja 2016.)

Nakon proživljenih pedeset godina sve-ćeništva fra Vinku Prliću i njegovim kolegama fra Pavi i fra Berislavu, kao njihov malo mlađi brat, poručujem da je najljepši način zahvale na bilo kojem Božjem daru, pa i na daru sve-ćeništva, Marijina pjesma: Veliča duša moja Gospodina - Veliča duša naša Gospodina. Ta pjesma - himna nam je još iz bogoslovij-skih dana i dan-danas jedna od najradosnijih pjesama. Mi smo ovu pjesmu od današnjeg datuma 1966. izgovorili pojedinačno 18.265 puta. Smisao svećenikova života i jest veliča-nje Boga i zahvala na njegovu daru. I kada nam je teklo sve k’o po loju i kada su se nizale smetnje za smetnjama.

- I klikće duh moj u Bogu mome Spasi-telju. Mi smo vjerno ustrajali 50 ljeta u službi svećeništva unatoč raznim kušnjama ovoga svijeta. I neka vas Duh Božji i dalje podupire na putu izdržljivosti.

Odsad će me, evo, svi naraštaji zvati bla-ženom (Lk 1,48). Mlada i sretna majka prizna da je sva njezina zemaljska slava i blaženost od Boga, od Božjega djelovanja.

- Svećenik je prvi pozvan taj Marijin pri-mjer pronositi i potvrđivati u svome životu, u prikazivanju Isusove žrtve, u propovijedanju njegova nauka, u upravljanju njegovim naro-dom. A ime je njegovo ubilježeno ne samo u župne matice, i u Knjigu ljudskih djela, nego, vjerujemo, i u Knjigu vječnoga života: „Radujte se što su vam imena zapisana na nebesima” (Lk 10,20), veli Isus apostolima, a, vjerujemo, i našim zlatomisnicima.

Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne (Lk 1,52). Ako je prema gornjem retku Gospo-din poduzeo moralnu revoluciju raspršujući

72 STAŠEVICA

Otac uči sinove gangati

oholice ovoga svijeta, ovdje se spominje nje-gova socijalna akcija: silne ponizuje, ponizne uzvisuje, mudre zaobilazi, “lude” časti, pleme-nite odbija, “neplemenite” poziva.

Zaključak. Molitva/pjesma “Veliča duša moja Gospodina”, koju svećenici, redovnici i redovnice mole/pjevaju svake večeri, savršeno pokazuje Gospinu dušu, osjećaje i duhovno uvjerenje o veličanstvu i dostojanstvu Boga, i o siromaštvu i neuglednosti svakoga od nas lju-di, uključujući i svećenike. Čovjek postaje velik samo ako ga Bog primi k sebi, ako ga zagrli, uzvisi, obogati i ispuni dobrima.26

- Svećenici su u službi Sina Bl. Djevice Marije. Ima li išta normalnije nego da i oni budu onakvi kakve ih Bog želi po uzoru na Mariju: u hvali, u zahvali, u veličanju. Eto to i ja večeras činim zajedno s fra Pavom i fra Berislavom u ovoj crkvi Gospe od zdravlja kojoj smo sva tro-jica darovala svoje svećeništvo!

Fra Vinko je u svojoj mladosti sa svojim roditeljima proživio i nadživio svu mržnju parti-zanskih i komunističkih pritisaka, zastrašivanja, ozloglašavanja, procesuiranja, globe svega

26 Usp. Ovdje pozajmljujem misli iz propovijedi biskupa Ratka Perića.

– pa i krave koja im je mlijeko za život davala. To su ponavljali, po svoj prilici jer je imao fratra iz plemena koga su partizani ubili na Širokom Brijegu, i brata svoje bake fra Arkanđela, te go-tovo sve – njih 66, kao i uznike čiji se broj sva-kodnevno povećavao. Oni su mu davali snage da pođe i ustraje na Isusovom putu.

Prisile, globa, zatvaranje oca i majke koja je bila u blagoslovljenom stanju s dvoje dječice, nagovještavali su smrt jednoj obitelji, ali vjera je bila jača od pritisaka i uvjeren sam da će fra Vinko i dalje raditi na Gospodnjoj njivi i služiti svojim vjernicima. Čopor s utjelovljenom laži27 izmislio je razloge za uzništvo fra Vinkovih rodi-telja. Ivin dolazak u kaznionicu, s dvoje dječice što ih je nosila pod srcem, nije bio lak. Iz njezina srca čitao poruku prepunu brige za dječicu, po-put Slovenke Ivanke Novak Škrabec:

„Još nekoliko sati i doći će kraj mojem životu…

Oh zbogom, Majko od Žalosti, Mati moja. Ti znaš da umirem nevina, kao što je umirao tvoj Sin.

O dijete moje, nježni anđele moj, kako bih voljela vidjeti crte tvoga nasmijana lica,

27 Alojzije Stepinac je komunizam nazivao „men-dacium incarnatum“, utjelovljena laž.

73STAŠEVICA

koje bi me razveselilo. O dijete moje, nježni, bijeli moj cvijete.

Nikada neću vidjeti tvoje bijele ručice; nikada mi nećeš uzvratiti sladak zagrljaj. Ni-kada te neću moći stisnuti na svoje srce; iako si tako blizu, nikada, dijete moje. Negdje u zagrljaju šume naš će biti dom, krasit će ga proljetno cvijeće.

Moja usta nikad ti ne će pjevati pjesme u kolijevci, sama ću biti tvoja postelja, iako hladna i tako tvrda. Grane iznad nas pjevat će ti voljenu uspavanku. Oh, samo mirno spavaj, dijete moje, blizu si moga srca, koje te silno voli; na žalost, iako te ljubi, iz ruku smrti koja i tebe čeka, ne može te spasiti.

Samo mirno spavaj. Ti ne možeš naslu-titi što te čeka. Sa mnom ćeš umirati – ja u mislima s tobom. I tada će biti kraj stradanja i muke, naše borbe, skupa ćemo k Bogu.

Kada sam te prvi put oćutjela, osjetila sam tvoj nemir. I počela sam sanjati kako ću te prvi put donijeti u Božju blizinu, da te poš-kropi krsna voda; na žalost, oblit će te moja krv, krvlju majke pune ljubavi bit ćeš kršteno.

Gledala sam te i vidjela kako se Krist u hostiji prvi put priklanja k tebi. Na žalost, moje će tijelo ubrzo biti ciborij, a ti, moje dijete, ho-stija u njemu.

Iz mojeg ciborija uzet će te ruka puna ljubavi, položit će te u svoje božansko srce… Tada, dijete moje, prvi put ću te vidjeti, o moj nježni anđele; ondje ću vidjeti tvoje lice, i ti ćeš ondje prvi put vidjeti svoju majku i prvi put izgovoriti riječi: ‘O mama’.

Fra Petar Bakula je davne 1862. popi-sao do tada poznate mučenike i nadopisao: Broj mučenika ubijenih od Turaka, najprije u Bosni a zatim u Hercegovini tako je velik, da bi nam trebao registar samoga Boga, koji ih je okrunio, da saznamo za sve. Dok oni koje mi znamo sačinjavaju najmanji dio ubijenih na tisuće barbarskih načina za svetu vjeru. Po-tom su uslijedili Hercegovački ustanak (1875.-1878.), pa Prvi svjetski rat (1914.-1918.), Drugi

svjetski rat s poraćem (1941.-1990.) i Obram-beni rat (1991.-1995.) s novim žrtvama. „Njiho-va mučenička smrt je trajna osuda onih koji su umorstva i ubojstva činili sredstvom svojih ideja... Njihova krivnja je sva možda u tome što su drukčije mislili, nego što misle oni koji su ih osudili“ – istakli su hrvatski biskupi 1945.28

Biskup dr. Mile Bogović je uz ostalo na-glasio: „Na temelju dosadašnjih istraživanja na slovenskom stratištima: rudnicima, ten-kovskim rovovima, špiljama, škrapama i na drugim pogubljeno je preko 200 tisuća ljudi, od čega oko 140 tisuća Hrvata. Uspoređujući veličinu zločina Leljak kaže da su to zapravo jednake posljedice kao da su u Sloveniji pale tri atomske bombe poput one u Nagasakiju koja je usmrtila 70 tisuća ljudi.... Mjesto zloči-na ne smije biti vječno počivalište žrtava upo-zorava Leljak... Sve se češće čuju glasovi o narodnom pomirenju. Opravdano. Pripadnici istoga naroda ne mogu biti sedamdeset go-dina u svađi zbog neke predrasude, koja je u cjelom svijetu, poražena. Narodno pomire-nje bez želje za osvetom, ali ne i pomirenje s prešućenom istinom. Prije svega, to treba reći i priznati mrtvima, svjedno jesu li poginuli na jednoj ili drugoj strani i pokazati poštovanje koje se iskazuje umrlima u kulturnom svijetu. .. Neka moj naraštaj pruži ruku i kroz grobove neka spoji svoje moći za očuvanjem naroda, koji je ugrožen kao nikada u povijesti.“29

„Mučenici su, branili i obranili unutarnje granice – da komunizam ne osvoji srce, um, volji i duh hrvatskog naroda, da ga ne otruje zločinačkom ideologijom i ne pretvori u moral-nu močvaru. Obranili su neprolazne vrijednosti i tako i sami postali neprolazni. Jer, znali su da samo ono ne umire za što se umire. Smrt je bila skupa karta u život, svetost, besmrtnost i slavu, njihovu i njihova naroda. Ali je upravo tim drago-

28 NIKIĆ, ANDRIJA, Širokobriješka bazilika – maj-ka mučenika…, str. 322-323.

29 ROMAN LELJAK, Danteov pakao ni izbliza ne od-govara Titovu, Hrvatsko slovo, 11. studenoga 2016., str. 26.

74 STAŠEVICA

cjenija. Poubijani nastavili su živjeti. Iz pepela su se rodili na nov život. Besmrtni se ne mogu usmrtiti... A tamo, gdje stižu ljudi koji odaberu Evanđelje, nazočan je Krist. Put je k njemu oba-sjan, utrt i provjeren autentičnim svjedocima“ – napisao je fra Ljudevit Rupčić.30

Toliko je franjevaca s katolicima iz Her-cegovine mučeno kroz minula stoljeća da bi Hercegovina svojim mučenicima mogla na-seliti nebo!31

Golgota je u Hercegovini velika kao do-movina. Mučenici, uznici, patnje i suze rijeka su za vječnost. Njihova krv zalijeva vjeru hr-vatskog puka koja desetljećima u slavnom Međugorju okuplja vjernike cijelog svijeta oko Kraljice mira!

30 NIKIĆ, ANDRIJA, Širokobriješka bazilika – maj-ka mučenika…, str. 396-397.

31 NIKIĆ, ANDRIJA, Lučonoše naše vjere i uljud-be. Mrtvoslovnik hercegovačkih fratara, Mostar, 2004.

Bogu hvala! To se, Ivi nije dogodilo. Ona se živa vratila svojoj obitelji. Još dvoje dječice je rodila i s njima nastavila trpjeti si-jući sjeme redovničkog zvanja u srce svoga sina Marinka. Uspjela je da je njezin sin fra Marinko pobijedio komunizam. A mi, nažalost i prigodom zlatomisničkih slavlja trebamo ponavljati i ispravljati negativnu propagandu, od vremena komunističkog režima preko srp-skog pravoslavlja do današnjih dana istinu o hrvatskim i katoličkim patnicima i mučenici-ma u Hercegovini.

Fra Vinko je uvijek volio ministrante koje je odgajao te posebno vodio brigu o novim duhovnim zvanjima. Nastojao je uvijek više životom nego riječima svjedočiti da je prediv-no biti svećenik. Tako je oduševio i poticao brojne da krenu za njim. Nikada nije gubio nadu da će brojni njegovi ministranti tijekom minulih pedeset godina, uz Božju pomoć i uz njegove molitve, postati svećenici.

75STAŠEVICA

76 STAŠEVICA

77STAŠEVICA

Fra Andrija Nikić

„Hvaljen Isus i Marija!Dragi zlatomisniče!Poštovano braćo, sestre i rodbino našeg

zlatomisnika! Dobro došli na zlatomisničko slavlje fra Vinka Prlića.

Naš dragi i zaslužni profesor fra Gabrijel Jurišić je u svojoj propovjedi danas za vrijeme svete mise lijepo predstavio našeg sretnoga zlatomisnika. Hvala mu na toplim riječima! Dir-nut reče-nim, kao dugogodišnji poznavatelj fra Vinka Prlića, imam i ja želju prigodnom govoru dodati nekoliko posebnosti iz njegova života.

Fra Vinko je kršten na današnji dan 24. srpnja (rođen 22. srpnja) 1940. godine u Sovići-ma. Za njegove roditelje i njega bilo je izazovno za komunistički režim što nosi prezime Prlić.1 Partizani su ubili fra Melhiora Prlić2 a s ostalih 65 hercegovačkih fratara, a fra Hinko se na vri-jeme sklonio.3 „Sloboda je došla s istoka kao jaka košava. Oslobodila je: hambare žita, staje

– konja, svinjce - svinja, kuće - ljudi, a zemlju zakona! Ovo posljednje najvažnije je. Prava je sloboda bez zakona! Radi štogod hoćeš, kako i kada hoćeš, samo budi dobar pristaša vlasti, suradnik udbe…“ Ovako zapisa Stjepan Perče-vić u svome Duraku, 1994., str. 42. „Jednoga dana došle su seoske haračlije kupiti porez. Nisu imali ništa odnijeti nego kravu hranilicu djece. Nastajala je strka kod pojate. Okupile se žene, viču i galame na „drugove“ koje vrše za-kon. Nema milosti. Krava po krava ide iz sela.“

Čestitka zlatomisniku fra Vinku Prliću

F A d ij Nikić

1 U selu su partizani ubili 24 Vlašića i tri Pr-lića. Ukupno 178 mladih osoba. To su učinili da presjeku budućnost hrvatskom narodu.

2 Fra Melhior Jerko Prlić Grgišić Ambrožić, So-vići, 26. 7. 1912. + Zagvozd, 8. 2. 1945. Bio je časni brat, odličan radnik. Točan na dnevnim točkama. Manualne poslove je savršeno izvodio. Čist u odije-vanju. Potpuno se, kao tercijar, uklopio u franjevačku zajednicu na Širokom Brijegu.odveden sa Širokog Brijega i ubijen s drugima u Zagvozdu, ekshumiran i pokopan na Širokom Brijegu 9. listopada 2007.

3 Ivan, fra Hinko Prlić, je rođen u Sovićima, 27. travnja 1914. Roditelji su mu bili: Ambroža i Anica r. Vlašić. U franjevački red je stupio na Humcu, 2. srp-nja 1933. Jednostavne zavjete je položio na Humcu, 3. 7. 1934., , svečani u Mostaru, 4. srpnja 1937. Za svećenika je zaređen u Mostaru 4. lipnja 1939., fra Alojzije Mišić, biskup; Mlada misa u Sovićima 24. lip-nja 1939. Službe: Od srpnja 1940. do srpnja 1941. bio je službenik u Zagrebu, 1942. u Tomislavgradu gdje je već u srpnju zatražio sekularizaciju i u Zagre-bu kod Nadbiskupijskog stola zatražio inkorporaciju, što mu je uskoro odbijeno. U Posušju je čekao za rje-šenje svog slučaja. U rujnu te godine premješten je u Međugorje. Odatle je zatražio inkorporaciju u Nad-

biskupiju u Sarajevu, što i nadbiskup dr. Ivan Šarić prihvaća i potvrđuje u prosincu 1942. godine. I tako završio fra Hinkov fratarluk. “Čini se, da je fra Hinko prepoznao odavno smišljeni pakleni plan (četnika) koji se počeo provoditi nakon četničkih provala iz istočne Hercegovine u Zapadnu, i preko tzv. partiza-na iz šume nastavila ubiti čovječnost hrvatskih domo-ljuba u Hercegovini, „koja pjeva svome domu i svojoj slobodi“ /Usp. Dr. Mile Bogović, Hrvatski list, 21. srp-nja 2016., str. 45. i Branka Šeparović, str. 41). - Opa-ska: Fra Hinko se sekularizirao 18. prosinca 1942., i najprije se uključio u Sarajevsku, a kasnije je prešao u Zagrebačku nadbiskupiju. Živio je u Križu kod Iva-nić kloštra, a preminuo je u Zagrebu 1989. godine.

78 STAŠEVICA

Majčino i očevo uzništvoEvo još jednoga podatka: „Moju su maj-

ku, piše fra Vinko, optužili da je nosila hranu svome bratu Mati, zvanom »Kosovac«, sin Jure i Mace Vlašić. I nemaš se kome žaliti. I uzeše tada nekoliko žena iz našega sela: Ivu Prlić, moju majku, Ivku i Kaju Vlašić, te druge žene iz Sovića… Imao sam tada pet godina kada smo mi s babom, ocem nas četvero djece gledali za materom. I odoše u nepoznatom smjeru. Tada sam prvi put vidio svoga oca sa suzama u očima. I otišla je mater u nepoznatom smje-ru. Trebalo je ručati, djeca su gladna. Baba je zamišala puru u bronzinu, odnijela u dimnu ku-žinu, ali mi oko babe, pitamo: »Gdje je mater?«, a ona odgovara »Molimo Boga, doći će mater.« Dok se mi vrtimo oko bronzina i pure, tražimo gdje je nestao otac. Otac je prošao kroz selo, došao na cestu do Grgaćevića kuća, i čuo da su žene ukrcane u jedan kamion pokriven ce-radom, u kojoj je još bilo žena i s vojskom, koji su bili stražari ,odvezeni put Mostara. »Muke mi istinovite« reče otac, kad se vratio s ceste i donio glas da je mater otišla put Mostara, i svi smo ostali bez riječi…. Majka je došla u zatvor negdje po Svim Svetim 1945. g. S nama nije božićala. Težak je to bio nama Božić. Bila je zima, u zatvoru je bila slaba hrana. Nešto mla-ke vode i komadić suhog kruha. Majka je bila trudna s dvoje djece. Kasnije će ona roditi Ve-selka i Zoru (lipanj 1946.). Pričala nam je Jurka Kajića, više nego mater, da je materi bilo najte-že noći… To je bio naš »oslobodilački pokret, koji je dobro oslobodio slabe i nejake.«

Nije se smjelo tome prigovoriti. Stražar bi ujutro pitao: »Jeste li slatko spavali?« na što bi one govorile da su dobro spavale cijelu noć. »Jeste li što čule?« »Nismo ništa, mi smo dobro spavale«. Naime, svaku večer bi se iz Ćelovine vodili zarobljenici put Ljubinja i Trebinja, gdje su ih nevine ubijali i bacali u jame…: „Bilo je to u ve-ljači 1951.godine Otac je 2. siječnja 1951. mo-rao u zatvor. Bio je u Bileći šest mjeseci. Tada je došlo na našu kuću da moramo u zadrugu dati 27 kvintala kukuruza. Sami su zadrugari došli s kamionom pred našu kuću. Mi gledamo kako

sve nose što smo imali u kući. Odnijeli su 7 kvin-tala. U kući je ostalo u hambaru samo za jedan kruh. Baba Manda me zove da se spremim s njom ići u Drinovce kod njezine braće, nadajući se da će skupiti nešto žita. Magare pred nama, neko vrijeme sam na magaretu, polje je široko do Drinovaca. Meni je jedanaest godina... Baba je dobila od braće žita, natovarila magare i otiš-la u Peć Mline, ja sam ostao kod njezine braće. Sutradan baba dolazi, i odmah idemo u Soviće. Na dolasku kući, zadnji kruh se jede. Majka je odmah prećala kruh da ujutro djeca imaju što pojesti kad pođu u školu.“ … I vrijeme je prola-zilo. Baba je Manda oko sebe kupila nas malu djecu (4) i mi bi s njom išli od kuće do pojate i prolazili kraj strojnice koja je bila postavljena na zidu pred Ambrožinom kućom, okrenuta prema polju. Ambroži su nestala tri sina. Gore rečeni fra Melhior, te Grgo i moj krsni kum Stipe. Stroj-nica je bila naslonjena na nogare, i sa strahom smo je gledali. Vojnik je stalno patrolirao selom. Redovito, par puta dnevno došao bi do stroj-nice, pogledao, ispraznio i ponovno napunio streljivom, samo da mi vidimo i znamo da je tu ubojito oružje , i da se sije strah.“

Rad Jure Jovice, darovao Zdenko Mateljak

79STAŠEVICA

4 Poništenje presude kardinalu Alojziju Ste-pincu poticaj je iz komunizma povod je da se poni-šte presude fra Vinkovim roditeljima i tolikim našim fratrima, časnim sestrama i uglednim Hrvatima i hrvatskim domoljubima koji su suđeni po politici i na partijskim sastancima. Za nas katolike to nije ništa novo jer smo znali da je Stepinac osuđen na monitarnom procesu, ali je dobro da je došlo do ovog poništenja, jer je sad i pravna struka rekla da je to bilo protivno njezinim načelima. Večernji list, 23. srpnja 2016., str.11.

UDBIN-a proganjanjaUbojice su činile nasilja raznih vrsta nad

fra Vinkovim roditeljima i obitelji zbog toga što još uvijek poštuju svoju katoličku vjeru, svoje franjevačke mučenike i što se ponose hrvat-skim imenom. Mrcvarenjem su ih željeli prisi-liti da ne smiju ni zucnuti svojoj djeci da su imali fratra mučenika. Pretužni su to bili pro-cesi, presude su bile napisane po odluci bez-vjerske politike jer je ta dobra obitelj sa svojim velikanima smetala i režim ju je htio eliminira-ti. Režim je pokušavao moralno diskvalificira-ti Crkvu i njezine vjernike koji su svoju djecu upućivali u fratre i časne sestre.4 Katoličkim i seljačkim obiteljima u ovoj župi i cijeloj Her-cegovini, ubijanjem fratra i intelektualca nitko

nije nanio toliko zla kao komunisti. Oni su hap-sili, porezima gulili, pa zatvarali i na drastične kazne osuđivali. Prikazivali su crno stanje po-danika bijelim, zlodjela dobročinstvima. Istinu da je teško bilo biti Hrvat u Hercegovini, pre-tvarali su u laž da nikada nisu bolje živjeli. A strpljivi katolici su svojim katoličkim odgojem, strpljivošću, vjernošću, uljudnošću, uglađeno-šću, obrazovanjem odgajali svoju djecu.

Fra Marinkova pobjeda

Naprotiv, njihov sinčić Marinko pođe u fra-tre i prije 50 godina svojim svećeničkim ređe-njem i mladom misom zada smrtni udara komu-nizmu. Fra Vinko je franjevačkim zavjetovanjem i svećeničkim ređenjem pobijedio komunizam. Tijekom pedeset godina svoga svećeništva fra Vinko je svojim redovničkim i svećeničkim živo-tom rada i molitve, prihvaćanja Božje volje, po-tvrdio svoje predanje Bogu. „Dobro je pripome-nuti da je s njima (fra Vinkovim ocem) u zatvoru bio fra Srećko Granić, hercegovački franjevac. Fra Srećko je kasnije došao za župnika u Goricu i meni spremao mladu misu. Dok smo sjedili za obiteljskim stolom na Mladoj misi, moj otac veli: “Istinoviteti, svi smo mi zatvorenici. Fra Srećko s ocem bio u zatvoru, fra Ferdo, moj misni kum osuđen na 25 godina, a odležao u zatvoru 16

Fra Vinkove sestre

80 STAŠEVICA

godina, propovjednik fra Milan Šetka bio u zatvoru. Veli moj otac“ bježimo mogu nas pohapsiti.“ Komunisti su strah utjerali u kosti katolicima, katoličkim obiteljima, u kuće, u zaseoke, sela, župe, Her-cegovinu… I posljedice toga stra-ha, nažalost, još se osjećaju.

Potrebni su nam primjeri i poticaji! Prepoznajemo kako an-đeli svaki dan govore mladoj travi: rasti, rasti. I trava raste. I u mom narodu ima mnogo dobre volje, ne malakši, narode moj katolički, nego, uz pomoć Božju i Kraljice Mira, moli i radi bogateći se u Bogu i za Boga!

To je razlog da se mi iz godi-ne u godinu okupljamo oko naših zlatomisnika, koji su vođeni milošću Božjom postigli da većina hrvatskoga naroda ima svo-ju slobodnu Državu.

Gledajući u povijest ove župe, 50 godi-na nije puno, ali pedeset godina u povijesti jednog čovjeka je uistinu puno. Fra Vinko je

kao svećenik služio katoličkom puku i svo-joj Provinciji u Južnoj Hrvatskoj – Metkoviću (1967. – 1973.), u Sinju (1973. – 1977.), u Mi-ljevcima (1977. – 1982.), u Prološcu (1982. – 1991.), u Imotskom (1991. – 1997.), u Zmijav-cima (1997. – 2006.), zamjenik u Runovićima (2005.) i od 2006. je župnik u Staševici i de-kan od 2015. godine. U navedenim mjestima njegovo svećeničko djelovanje prate i župni listovi. To su najraširenije, najčitanije i najtraj-nije njegove župnikove čestitke, propovijedi, poruke i povijesni podaci.

Fra Vinko je svojoj Provinciji i katoličkom puku darovao sebe u svojim najzrelijim go-dinama. Imao je dovoljno ljudske mudrosti i fratarskog iskustva i na osobit i sebi svojstven način skupa s vjernicima vodio katolički puk na najbolje kako je mogao. Najprije se posve-tio ministrantima, pa odgoju sjemeništaraca, te župljanima u navedenim župama. Uz to podizao je kapelice, postavljao kamene ploče s porukama i obilježjima pojedinih događaja, fratara, zbivanja. U Imotskom je, uz pomoć dobročinitelja, podigao samostan za jedan kat, i zvonik je tako toliko „narastao“!

Darovao je sve ono što zna i kao sveće-nik i kao čovjek za dobro katoličkog naroda.

Gradonačelnik Gruda Ljubo Grizelj predaje čestitku

81STAŠEVICA

Fra Vinkovi podviziPred nama se nalazi zlatomisnik – fra Vin-

ko Prlić. A mi zahvalna srca stojimo pred Gos-podinom; zahvalna srca za protekle godine i primljene milosti za osobe i mjesta; za talente povjerene mu od Gospodina. Posebno smo mu zahvalni za poticajna nadahnuća koja se preliše na papir, u retke, članke, stranice..., za-jedništvo, slavlje i svjedočanstvo. Svaka anga-žiranost na tim područjima od 1966. pa dalje tražila je hrabrost, prokušanost, postojanost, a nadasve krepost vjere. Fra Vinko ti si, uz po-moć svojih suradnika, to oči-tovao. Zbog toga ti se danas divimo i zahvaljujemo.

U vremenu skromnih ponuda vjerskih časopisa, kada su tvoji novi listovi pratili svoj pastoralni rad i put. Tvoji listovi i godišnjaci pojavljiva-li su se sa toliko potrebnom ponudom i usmjerenjima pre-ma neprolaznim bogatstvima i istinskim vrednotama. Tvoji listovi su se zalagali za evan-gelizaciju javnoga života, upoznavanje župnih korijena posijani zrncima mudrosti i vjerničkim svjedočanstvima.

Uz navedeno, u Staše-vici se, uz pomoć suradnika, uhvatio sa živcem kamenom i uspio je probiti put do vrha sta-rog sela. Taj i još nekoliko putova do starih na-selja je asfaltiran. To je prvi takav pothvat od postanka svijeta. U župama gdje je djelovao sagradio je više kapelica, crkvica i crkava.

Za vrijeme Obrambenog rata pomogao je Židovima da spase život i iziđu iz opkolje-nog Sarajeva, na čemu su mu na više načina ostali zahvalni. Pravoslavcima je iz Glavine dao prostora u samostanu da smjeste svoje ikone i svete slike. Nakon nesigurnog vreme-na oni su slike preuzeli i iznijeli iz samostan-skih prostorija.5

Umjesto zaključkaTeško je i nemoguće otkriti sve plodo-

ve fra Vinkova djelovanja, zalaganja i uspje-ha. Kao tvoj brat i suradnik želimo da za svoje djelovanje budemo motivirani čistom ljubavlju prema Bogu, bližnjemu i samima sebi. No sijanje donosi svoj plod za Božje kraljevstvo, Gospodin se ne da nadmašiti u velikodušnosti. Otac naš koji sve vidi u tajnosti, neka tvoje franjevačko, svećenič-ko i zlatomisničko svjedočenje i zalaganje uzvrati obilnim blagoslovom posvećenja u

Dar Grada PločaD G d Pl č

5 Umjesto zahvale netko od Srba je napao fra-tre da su otuđili ikone iz pravoslavne crkve u Glavini.

Tvom osobnom životu, te nadahne nove želje i ideje služenja Njemu, Crkvi, Provin-ciji i Domovini.

Fra Vinko, svaka ti čast i Bog blago-slovio tebe, tvoju braću i sestre, prijatelje i goste! Hvala ti, fra Vinko! Ali hvala i svima koji su ti pomagali u ovom neprocjenljivom daru! Sretno svima i živjeli!

Fra Andrija Nikić, predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti sa sjedi-štem u Mostaru i Hrvatskog kulturnog druš-tva Napredak u Mostaru.

Humac-Gorica, 24. srpnja 2016.

82 STAŠEVICA

83STAŠEVICA

84 STAŠEVICA

85STAŠEVICA

86 STAŠEVICA

ZAVIČAJ UOČI ZLATOMISNE OBLJETNICE Mnogo je godina u pedesetoj obljetnici,

a ako se u nju ubroje one djetinje, školske, mladenačke, mnogo ih je u jednomu živo-tu, životu fra Vinka Prlića, koji se rodio god. 1940., u Sovićima, u Hercegovini.

Čovjek u svomu životu doživi mnoge mi-jene. Ma, kakve one bile, on ipak ide napri-jed. Mnoge zaboravi, jer mora prihvatiti nove, i tako čini do konca svoga života.

Godine 2016., proljeće se polagano bu-dilo, činilo je da mnogō oživi. Dozivalo je sun-čevu toplinu, koja je, svojim toplim zrakama, oživljavala biljke i ono što se nama ljudima či-nilo da je zauvijek nestalo. Svaki je dan prolje-će mijenjalo zemljino lice. Iz svake je brazde provirivalo živo. Izniknulo iz zemlje, brzo je ra-slo, pa ga drugi dan nismo mogli prepoznati.

Činilo se da sve žuri nekomu natjecanju i želi što prije mnoge obavijestiti o zlatnoslavlju u našoj župi Sv. Stjepana, u Gorici-Sovićima. Zbunjivala nas je kristalna rosa, uljepšavajući naš zavičaj i kiteći ga zamamnim osmijehom svojih bistrih kapljica. Dok se Sunce uspinja-lo, ono je svoju toplinu darivalo zemlji a svoje sjajne zrake raspršivalo po raslinju, da bi po-kupilo bisernu rosu i utažilo svoju čudnu žeđ. Miris se proljetnoga cvijeća širio na sve stra-ne. Stvarno nam se činilo nestvarnim.

Crveni makovi, po zatravljenu Imotsko-Bekijskomu polju, odavali su osobitu ljepotu zelenih livada, iz čijega su šarenoga travnatog lica provirivali i nama najavljivali da se užurbano cvjetanje priprema za veliko slavlje u našoj župi. Lagani topli proljetni vjetrovi igrali su se s lišćem na stablima i, šapćući, dogovarali se o nekim iznenađenjima. Njihove krošnje bile su utočište našim mnogim pticama, koje su nas razveselji-vale svojim pjevom i podsjetile nas na naše dje-tinjstvo, kada smo s njima drugovali, po polju, u našim lijepim i dragim hrastovim šumama. U nekim se trenutcima ptičje pjevanje činilo kao višeglasno zborno pjevanje. Sve smo to duboko ponovno proživljavali i pitali se što je to događa ove godine ovako osobito lijepo i zagonetno.

ZLATNA MISA I NJEZINE GORIČKO-SOVIĆKE TAJNE

Razmišljajući o našim goričko-sovićkim proljetnim ljepotama, odnekle dođe vijest da naš fra Vinko Prlić slavi Zlatnu misu, 24. srpnja 2016. god., u našoj rodnoj župi, u Gorici–Sovići-ma. Netom što se ta vijest proširila, u rukama mi se nađe i pisani poziv na tu svečanost, na po-mno uređenoj pozivnici, na kojoj su slike, naslu-ćujem, najdražih fra Vinkovih životnih postaja, i naša lijepa i najdraža župna crkva u Gorici.

Tada se sjetih jedne slike, kao da fra Vin-ko stoji na visokoj goričko-sovićkoj Glavici i s

SVEĆENIK KRŠĆANSKE GORIČKO-SOVIĆKE ULJUDBE Prigodom 50. obljetnice misništva fra Vinka Prlića, 24. VII. 2016.

88 STAŠEVICA

nje zove svoje godine, da mu se približe, da ih ponovno vidi, da ih se sjeti, da ih još jednom prepozna i s njima i o njima progovori.

On, jednostavni zavičajni franjevac, s otvo-renim srcem za svakoga (brata) čovjeka, pola-gano, svojim ozbiljnim i zagonetnim osmijehom, kao da govori: Dođite! Dođite bliže! Ta, vi ste moje godine, bilo kakve bile. Dođite!Pronađite me, jer želim da sve budete oko mene, na momu slavlju, jer da mi vas nije Bog darovao, danas ne bi bilo ove svečanosti!

U svakoj je od njih fra Vinko nazirao svoje djetinjstvo, stope, korake, brige, svoj trud, znoj, svoja razumijevanja, nerazumijevanja, svoju ne-moć u mnogim poteškoćama. Vidio je svoje mo-litve, uspjehe, propuste, brige za čovjeka, župu, svoju zajednicu. Slušao je svaku svoju godinu.

ŽIVOT I ZLATNA MISA Godine su fra Vinku šutke pripremale

iznenađenje za zlatnu obljetnicu. Udružile su se i složile su mu veliko stablo, s njegovim dubokim žilama, raširenim granama, koje su bile okićene osobitim lišćem, na kojemu su bila ispisana njegova slova, njegove riječi, rečenice, njegova sjećanja … Neke su riječi bile napisane glagoljicom …

Dok su vjetrovi s lišćem šaptali i dugo se nerazumljivo dogovarali, činilo se da će se sva ta slova u tren naći ispod stabla, ali nije bilo tako. Stablo je stajalo postojano, na trudnu korijenu, znojem zalivenu, a svako je slovo, str-pljenjem i ljubavlju prema Bogu i povjerenima, strpljivošću i odanošću, bilo pomno povezano.

Znao je fra Vinko da su njegove godine s njim neodvojivo povezane, da ga prate i da pamte sve njegovo. Samo Bog zna koliko je puta zastajkivao na putu. Potom bi mu molitva ozarila dušu, a korak je ponovno dobio novi za-let. Znao je on veoma dobro, kada sebe i svoj posao preda Bogu, da njegova pomoć u novim djelima ne će izostati. Gledao je da bi u mnoga svoja djela pohranio svoju dobrotu, darove hra-brih i dobrohotnih ljudi, župljana, prijatelja.

Na mnogomu njegovu učinjenu, danas zastaju pogledi prolaznika posjetitelja, vese-leći se tomu daru, ugrađenu u obnovljene crkve, kapelice, zavjetne križeve, postaje križ-noga puta, groblja, ceste i dr., na korist nama danas i našim budućim pokoljenjima. U sve-mu se učinjenu, bilo gdje, ne vide lica darova-telja, ne čuju im se ni glasovi, ali Bog svakoga prepoznaje, u svakomu njegovu djelu, po nje-

89STAŠEVICA

govu imenu, svakoga očinski blagoslivlje. Tako vjerujemo i do toga držimo. Ako pogleda-mo, na duhovnomu području, što je pohranjeno u danima i mjesecima godina, tada...!

Koliko je fra Vinko prinio Bogu sv. misa, izrekao propo-vijedi, koliko je podijelio sv. sakramenata, održao vjerona-učnih pouka, koliko je vjernika ispratio na vječni počinak, koli-ko ih je utješio, koliko je bole-snika pohodio prije smrti i…!?

ZLATNOMISNA SVETA SVEČANOST Pripremu za fra Vinkovu Zlatnu misu vo-

dio je župnik fra Stipe Marković, koji je osmislio i uredio prigodno cvjetno znakovlje u crkvi i sve drugo potrebno za tu sv. misnu svečanost.

Dvadesetčetvrtoga srpnja 2016. godine, na zlatomisničko slavlje, s njegovom rođe-nom braćom, njegovim sestrama i njegovom rodbinom, došli su fra Vinkovi prijatelji sveće-nici, mnoštvo vjernika iz njegove/naše rodne župe i iz župa u kojima je fra Vinko bio župnik. Iz drugih su mjesta došli njegovi prijatelji, dalj-nja rodbina, dobročinitelji. Svi su oni došli iz poštovanja prema fra Vinkovu nastojanju i radu za dobro našega naroda. Osjetili su nje-govu revnost, domišljatost, tankoćutnost za potrebne ljude, župe i samostane.

Prigodnu obljetničku, duboku misaonu propovijed, ocrtavajući fra Vinkov plodni sveće-nički život, izrekao je prof. fra Gabrijel Jurišić, iz Sinja (v. u ovomu Listu). U misi je, svojim lijepim pjevanjem, sudjelovao mješoviti župni zbor, koji vodi djevojka župljanka Zorana Grizelj.

Promatrajući to zajedništvo, čovjek osje-ća da je na osobitu mjestu, jer smo bili svjesni truda i rada što je fra Vinko učinio u svomu živo-tu, a mnogi su mu pomagali koliko su mogli. U tomu smo zajedništvu i u takvu raspoloženju bili osobito radosni. Iz duša svih nas, izvijala se za-hvala Bogu za sve darovano nama i fra Vinku.

Gledajući fra Vinka na oltaru, onoga vrućeg srpanja, vidjelo se da se on najviše približio sebi,

svomu vremenu, kroz koje je prolazio, i svojim go-dinama, koje mu je Bog darovao. Vidio je i gledao, duboko, u sebe, u svoje dane i svoje godine.

DOBRA DJELA I OSLON NA KRISTA Mnogi su bili oko njega. Nu, on je u crkvi

bio duboko sam sa sobom, duhovno sabran. Nikada ga nisam čula da je tako lijepo pjevao, na sv. misi, kao na onoj zlatomisničkoj.

Puk je izvirivao, pozorno prisluškivao, gledao. Šapćući, pitali su jedni druge:

- Koji ono pratar onako lipo piva? Naša se jedna Goričanka neprimjetno

okrene prema njima i potiho im reče: - Bože moj! Pa, ono naš fra Vinko piva!

Ovo je njegova misa, k’o i mlada misa. ‘Ko će drugi pivat nego on!?. One ga još jednom pogledahu i potom sve utihnuše.

Slavlje se daleko širilo i čulo. U Pitu (br-dašce iznad Gorice) je taj dan odjekivala svaka

90 STAŠEVICA

molitva, riječ i pjesma. Slavljenička se jeka širila cijelim krajem. On ih je svaku pamtio i zauvijek je zapamtio. Samo se u groblju čula tišina i mir. Kao da su i fra Vinkovi roditelji, u hladnoj grobni-ci, prisluškivali zlatomisničko slavlje svoga sina, a i mnogi drugi, naša rodbina, naši pokojni, mje-štani, župljani, koji su fra Vinka dobro poznavali kao plemenito dijete, takva školarca, mladića i svećenika. Njegovo nas je slavlje pozivalo u za-jedništvo nas živih i naših dragih, pokojnih.

Toga smo dana mnogi zahvaljivali Bogu za dar fra Vinkova života, koji je, Božjom riječ-ju, hranio i krijepio mnoge duše, pridizao klo-nule i mnogima pokazivao put prema istini, Kristu, koji je za se rekao: – Ja sam put, istina i život … – (Iv 14, 6)

Razgovarajući s njim osvjedočilo se da on u tim Isusovim riječima nalazi svoj oslonac i svoju snagu. Iz evanđeoskoga izvora crpe jakost i odvažnost za svoja nova sutra i svoje novo i daljnje vrijeme. Nastojao je nasljedo-vati duhovnost sv. Franje i uzornu braću, koji su utirali put i ostavljali krjeposne tragove u svojim djelima, a fra Vinko ih odgonetavao i pokušavao nasljedovati.

KAO SOVIĆKO–GORIČKI SVEĆENIČKI PONOS Fra Vinko nije dopuštao da ga različita

(ne)vremena (s)lome … Svoje je dane sklo-nio u vrijeme, u kojemu je učinio mnoga du-

hovna i tvarna dobra, u svakoj župi i na svako-mu mjestu gdje je župnikovao.

N a k o n mise je fra Vinko zahvalio župniku fra Stipi i njego-vim suradnicima, svima svećenici-ma, koji su došli uzveličati njego-vo zlatomisničko slavlje i s njim biti na njegovoj sv. misi. Prof. fra

G. Jurišiću je osobito zahvalio na njegov pri-kaz njegova života i rada, a potom i svojoj rođenoj braći: Miru i Iki, i svojim rođenim se-strama: Matiji, Zori i Zlati, i tako se, oslonjen na Krista, potvrdio kao goričko-sovićki sve-ćenički ponos.

Sve je nazočne pozvao na ručak u So-viće, u restoran Valentino, koji je vlasništvo gosp. Davora Vokića, gdje se slavlje nastavilo, kao u velikoj obiteljskoj zajednici. Rekao je:

- Dođite svi! Svi ste dobro došli!. To je nazočnima bilo drago čuti. Time su

se uvjerili u fra Vinkovu velikodušnost. Na ruč-ku su svi bili veseli, raspoloženi i zadovoljni. Slavljenik je došao do svakoga stola, sa sva-kim se rukovao i svakoga pozdravio. Uzvanike su za ručkom uveseljivali članovi Bratovštine Sv. Stjepana. Za ručkom smo najprije svi za-pjevali hrvatsku himnu, a potom smo pjevali i druge pjesme.

Na koncu svega, fra Vinko je, još jed-nom, svima zahvalio, a nazočni su mu uzvratili dugotrajnim pljeskom.

Hvala Vam, fra Vinko, za Vaše vedro, lije-po, veselo, duhovno i veliko obiteljsko zajed-ništvo. Neka Vas Bog poživi mnogo ljeta!

Makarska, listopad 2016. god. S. Bernardina Crnogorac

91STAŠEVICA

Dragi Zlatomisniče, poštovana rodbino, svećenici, redovnici,

redovnice i svi vjernici!

BOG ZOVE „Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah

vas“ (Iv 15,16).„Vi ste prijatelji moji. Više vas ne zovem

slugama, jer sluga ne zna što radi njegov gos-podar. Ja sam vas nazvao prijateljima, jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga“ (Iv 15,14-15).

„Idite po svemu svijetu i propovijedajte Radosnu vijest - Evanđelje - svakomu stvore-nju“ (Mk 16, 15).

„Ja sam pobijedio svijet“ (Iv 16,33). „Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta“ (Mt 28,20 ). A više je puta rekao: „Ne bojte se“ (Mt 10,26).

To su vrlo ozbiljne, bremenite i sudbono-sne riječi. Običan čovjek, smrtnik, nikako ih ne može izgovoriti. Evanđelisti svjedoče da ih je izgovorio Isus Krist , koji je doista bio čovjek, ali ne samo čovjek, nego i Bog. Sv. Pavao tvr-di da je Isus Krist „mediator Dei et hominum - posrednik između Boga i ljudi“ (1 Tim 2,5). Dakle, Isus, Božji Sin, posreduje između svo-ga Oca i nas. Nebeski Otac nas ljubi kao što ljubi svoga Sina Isusa. Tu istinu da nas Bog ljubi objavio nam je sam Isus, Božji Sin.

To je bit problema. To je presudna i naj-važnija činjenica, koja baca novo svjetlo na naše životno putovanje, daje smisao našemu sadašnjem životu i učvršćuje našu nadu u vječni život koji počinje u trenutku našega od-laska iz ovoga svijeta u nadzemaljsku stvar-nost, u blaženi život s dobrim Bogom.

Isus je jasno rekao: „Ne izabraste vi me-ne, nego ja izabrah vas.“ Isus sam bira. Bira zato jer nas ljubi. Dakle, njegova je ljubav pra-

vi razlog da nas izabire. Stoga mu moramo biti zahvalni najprije zato, jer nas ljubi, a onda i za to, jer nas je izabrao.

Što mi imamo od njegova izbora? On je na to pitanje jasno odgovorio. Vi ste sad moji prijatelji. Više niste sluge, radnici, podložnici, ili robovi. Sjetimo se da u doba, kad je Isus izgovorio te riječi, vlada robovlasnički sistem. Svi su svaki dan na ulici gledali robove, ljude drugoga reda. I tim ljudima Isus kaže da više nisu robovi, nego prijatelji. Dakle, ne samo nisi više rob, nego si slobodan čovjek. I kao da je to malo, pa Isus ide korak dalje i veli da ti nisi samo slobodan čovjek, nego si ti moj prijatelj. Od roba postati slobodnjak i ko-načno prijatelj - to je veliki, revolucionarni, ko-

BITI POZVAN I ODAZVATI SE Propovijed fra Gabrijela Jurišića na Zlatnoj Misi fra Vinka Prlića,

Gorica-Sovići, 24. VII. 2016.

Propovijed fra Gabrijela Jurišića

92 STAŠEVICA

pernikanski obrat, koji potpuno mijenja tvoje društveno stanje, tvoj status. Dobri Bog tebe, mene i svakoga čovjeka izabire za svoga pri-jatelja. Veće sreće za čovjeka nema. Biti Božji prijatelj znači da će se ostvariti druga Isusova riječ: „Ako me tko ljubi… i Otac će moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i u njega se nasta-niti“ (Iv 14,23). To znači da ćemo mi živjeti bo-žanskim životom, da ćemo naći svoj smisao i svoju osobnu sreću u jedinstvu s Bogom i to ne samo u ovom zemaljskom životu, nego i u prekogrobnom životu, u blaženoj vječnosti. To predlaže Božja ljubav tebi, meni i svim lju-dima danas, ali to je Isus već prije dvije tisuće godina po svojim apostolima i učenicima po-nudio svakom čovjeku.

Da bi ta Isusova poruka, ta ponuda, taj poziv došao do srca i duše svakoga čovjeka, dobri Bog zove neke ljude da budu njegovi posebni prijatelji i suradnici, da budu apo-stoli i evangelizatori, misionari i propovjed-nici, učitelji i navjestitelji božanske ljubavi, tj. da budu svećenici. To je njegov plan, to je njegov poziv.

Isus je svojim učenicima zapovjedio: „Idite po svemu svijetu i propovijedajte Evan-đelje svakomu stvorenju.“ Tu je sve kristalno jasno: tko je dobio zadatak - učenici; što ra-diti - propovijedati Evanđelje; komu - svako-mu stvorenju. Apostoli, njihovi učenici, svi krštenici, a posebno biskupi i svećenici već dvadeset stoljeća ustrajno vrše tu Isusovu za-povijed. Od prve zajednice vjernika, sv. Luka piše da je bilo oko 120 duša (Dj, 1, 15), da-nas na svim kontinentima i u svim narodima ima gotovo dvije milijarde kršćana. To je plod propovjednika, misionara, apostola, teologa i svih svjesnih kršćana, članova velike Božje obitelji, koja se naziva Crkvom.

No, izvršiti tu zapovijed ne samo nije lako, nego je vrlo teško. Isus je to znao. Sto-ga je izgovorio kratku, ali vrlo važnu rečenicu: „Ne bojte se!“ U ustima drugih ljudi često je ta riječ samo utjeha. No, Isus svoje učenike ne želi samo tješiti. On hoće da budu sigurni. Zato pruža siguran i uvjerljiv dokaz da se ne smiju bojati: „Ja sam pobijedio svijet. Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.“

93STAŠEVICA

Učenici sami po sebi ne bi mogli izvršiti tu zapovijed i taj zadatak. Zato on tvrdi da je pobi-jedio svijet i da će uvijek biti sa svojim učenici-ma. Ali ne on kao čovjek, nego on kao Bog. U tomu je tajna uspjeha njihova propovijedanja. Oni su radnici koji sade i zalijevaju, ali Bog daje da raste (usp. 1 Kor 3,7). To je njegovo djelo. Zato treba vjerovati njegovoj riječi: „Ne bojte se!“ Povijest svjedoči da su mnogi povjerovali.

Ljudi, koje je Bog pozvao i koji su se odaz-vali u proteklih 20 stoljeća, bilo veliko mnoštvo koje nitko ne može izbrojiti (usp. Otk 7,9). Spomenimo samo neke: apostoli, poseb-no sv. Petar, prvi papa, i Pavao, veliki misio-nar i propovjednik, koji je navijestio Evanđe-lje mnogim narodima Sredozemlja, zatim Ćril Aleksandrijski u Egiptu, Augustin u Sjevernoj Africi, Irenej u Galiji, Bonifacije među ger-manskim, ili sveta braća Ćiril i Metod među slavenskim narodima. Iz kasnijih vremena: sv. Dominik i Franjo Asiški, Ignacije Lojolski i Ivan don Bosko, Ivan Vianney, arški župnik, ili Ivan Pavao Drugi, svjetski putnik i neumorni evan-gelizator modernoga vremena…

Svi su oni bili pozvani, duboko u duši osjetili Božji poziv i slobodno se i rado odazva-li. Stavili su se Bogu na raspolaganje i Bog je po njima učinio divna djela svima ljudima koje su na svomu životnom putu susretali. Sv. Maj-ka Terezija iz Kalkute znala je reći: „Bog mi je dao dvije ruke. Ja mu ih vraćam, da On mojim rukama obriše suze zaplakanima, dade lijek bolesnicima, rane zavije ranjenicima, opere zamazano dijete, zagrli osamljene, ožalošće-ne i unesrećene…“

Tako su radili pozvani koji su se odazvali.Pružili su nam žive primjere, u koje se

mi moramo ugledati i s Božjom pomoću ih nasljedovati.

ČOVJEK SE ODAZIVAU ovomu malom mjestu, u kojem mi da-

nas slavimo ovaj zlatomisnički jubilej, u obi-telji Petra i Ive Prlić rođeno je 13 djece, a 22. srpnja 1940. godine rođen je sin koji je kršten dva dana kasnije, tj. baš na današnji dan (24. srpnja), prije točno 76 godina.

Išao je u Pučku školu ovdje u svomu rod-nom mjestu. Učitelj mu je bio neki Crnogorac.

94 STAŠEVICA

Možda će se netko zapitati zašto hrvatsku dje-cu uči Crnogorac. Je li moguće da u to doba u Hrvatskoj nije bilo učitelja, pa su Crnogorci došli Hrvatima širiti prosvjetu? A znate li kako je taj učitelj učio hrvatsku djecu? Rekao im je da svatko mora na svoju bilježnicu napisa-ti „Teka za srpsko-hrvatski jezik“. Dakle, učio je hrvatsku djecu da svoj materinski hrvatski jezik službeno nazivaju „srpsko-hrvatskim je-zikom“. Još ih je nešto učio. Naravno, slova. Ali ne latinicu, koju pišu i čitaju njihovi roditelji, nego ih je on učio ćirilicu. Zašto?

Danas, poslije sedam desetljeća, valj-da imamo pravo reći istinu. Nije istina da u Hr-vatskoj nije bilo učitelja. Bilo ih je više nego u Crnoj Gori. Ali je netko odredio da hrvatska djeca u ovomu hrvatskom i katoličkom selu uče ćirilicu i svoj materinski jezik nazivaju srp-sko-hrvatskim. Tako su drugovi htjeli stvoriti „bratstvo i jedinstvo“. Danas je svakomu ja-sno da to nije bila ni prosvjeta, ni škola. Bio je to teroristički napad i zločin na hrvatski je-zik, hrvatsku kulturu, hrvatsku djecu i hrvatski narod. To je biIo doba komunističke diktature i pretvaranja hrvatskog naroda u koloniju ne

samo političku i privrednu, nego i prosvjetnu i kulturnu. I to su drugovi nazivali „oslobođe-njem“ i „demokracijom“.

Ipak, jedno od djece iz te škole, koju su tako planski odnarođivali „loši sluge gorih gospodara“ (I. Mažuranić), je i naš današnji zlatomisnik fra Vinko. On je živi dokaz da „komunistička prosvjeta“ od kršćanskoga i hrvatskog djeteta nije uspjela stvoriti tzv. „jugoslavenskoga građanina“. Eto, još se je jednom potvrdilo da dobri Bog zna i po kri-vim crtama pisati pravilno. Narod je to davno shvatio i stvorio poslovicu: „Čovjek snuje, a Bog određuje.“ Komunistički i ateistički vla-stodršci snovali su svoje zločinačke snove i planove, a dobri Bog je odredio drukčije. Po-zvao je dječaka i on se odazvao. To je bila prekretnica u njegovu životu.

Dječak je pošao u Franjevačko sjemeni-šte u Sinju, završio Franjevačku klasičnu gi-mnaziju, obukao franjevački habit na Visovcu, završio filozofski i teološki studij u Makarskoj, ređen za svećenika i slavio Mladu Misu ovdje u svomu rodnom mjestu prije ravnih 50 godi-na. Cijeli je život vršio razne službe u svojoj

Zahvala zlatomisnika fra Vinka Prlića

95STAŠEVICA

Za svećeničko, pa-storalno i kulturno djelo-vanje fra Vinka dr. Franjo Tuđman, predsjednik Re-publike Hrvatske, odliko-vao ga je odličjem Reda Hrvatskog pletara (26. V. 1998.). Grad Ploče dodi-jelio mu je Nagradu za ži-votno djelo (27. V. 2012.)

* * *Tih nekoliko poda-

taka iz života i djelovanja našega današnjeg Zlato-misnika jasno pokazuju da jedan obični čovjek, ako se odazove Božjemu pozivu i prihvati sveće-

ničku službu, može lako naći smisao života, pomoći bratu čovjeku da i sam nađe svoj životni put i da, djelujući duhovno, kulturno, društveno, ili materijalno, gradi Kraljevstvo Božje u dušama vjernika i da im pomogne da žive u skladu s Božjom voljom i jednom sret-no stignu u nebesku domovinu.

Danas zajedno s fra Vinkom ovom sv. Misom zahvalimo dobromu Bogu za život i svećeničko djelovanje našega Zlatomisnika. Zahvalimo Bogu za sve milosti što ih je dao

fra Vinku i za sve dobro što ga je učinio u svomu životu. Pomolimo se za njegove pokojne rodite-lje, članove njegove obi-telji, za sve učitelje, odgo-jitelje, dobročinitelje i sve pokojnike s kojima se je susreo u životu.

Neka mu dobri Bog dade milost da u preosta-lom dijelu života nastavi činiti dobro, biti svećenik dostojan svoga poziva i živi predstavnik samoga Boga u našemu suvreme-nom društvu. Amen.

Franjevačkoj provinciji Presvetoga Otkupitelja: kapelan u Metkoviću, odgojitelj u Sjemeništu i nastavnik u Gimnaziji u Sinju, župnik Miljevaca, Prološca i Zmijavaca, gvardijan, dekan i župnik u Imotskomu, a sada je župnik i dekan na Staše-vici. Bio je i definitor (član Uprave Provincije).

Kao župnik obavljao razne pastoralne poslove: slavio svete Mise, dijelio sv. sakramente, predavao vjeronauk, organizirao vjerska slavlja, hodoča-šća i priredbe s mladim vjernicima. Vrlo je rano uvidio da vjerski tisak puno pomaže u evangelizaciji i pastoralu općenito. Stoga je u svim župama, i velikima i malima, pokrenuo župske listove, ili je nastavio izdavati postoje-će: Miljevci, Proložac, Grad na gori, Zmijavci i Staševica. Organizirao je znanstveni skup o kardinalu Jurju Utišinoviću (+1551.), mučeni-ku, i objavio predavanja u posebnom Zborni-ku. Na Miljevcima mu je postavio brončano poprsje i dao kovati medalju (1982.). Izdao je Vjenčić Gospe od An-đela (5 izdanja, 25.000 primjeraka), Vjenčić Gos-pe Lurdske (2 izd., 8.000 primjeraka) i knjigu Sa-kralna baština Župe Sta-ševica (2011.).

Obnavljao je više cr-kava i župskih kuća, po-sebno Crkvu na Tvrđavi u Imotskomu („Topana“), sagradio je nove crkve u Prološcu i Staševici i zvo-nike u Zmijavcima i Steše-vici. Dok je bio gvardijan u Imotskomu, sagrađen je novi kat samostana.

vT

vH

jv

t

č ž ž

f

ž

tj

ž

96 STAŠEVICA

97STAŠEVICA

U srijedu 24. klovoza 2016. u franjevačkom samostanu

Svete Marije u Zaostrogu u 79. godini života, 62. godini redov-ništva i u 53. godini svećeništva preminuo je o. fra Srećko Vekić, svećenik Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja.

Fra Srećko (Mate) rođen je 20. prosinca 1937. u Metkoviću, od otca Stjepana i majke Marije. Osnovnu školu završio je u rod-nom mjestu, klasičnu gimnaziju u Sinju i Makarskoj, a filozofsko-teološki studij na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj.

U franjevački novicijat stupio je 1955. na Visovcu. Doživotne zavjete položio je 1961. u Makarskoj, a za svećenika je zaređen 30. ožujka 1964. u Makarskoj.

Nakon svećeničkoga ređenja fra Srećko se opedijelio za pastoralnu službu. Kao župnik djelovao je 18 godina u Šibenskoj biskupiji: u župi sv. Katarine u Dubravicama kraj Visovca (1964. – 1968.), u župi sv. Martina u Lećevici u Dalmatinskoj zagori (1968. – 1971.) i u župi sv. Mihovila u Promini kraj Drniša (1971. – 1982.); zatim 12 godina u Hvarskoj biskupiji u župi sv. Martina u Sumartinu na otoku Braču (1982. – 1994.), gdje je bio i gvardijan istoimenoga fra-njevačkoga samostana; potom 18 godina u Splitsko-makar-skoj nadbiskupiji poslužujući istodobno dvije župe (1994. – 2012.), župu Gospe od Ružarija u Igranima i sv. Jurja u Drašni-cama kraj Živogošća.

Nakon 48 godina pastoral-ne djelatnosti fra Srećko se po-vukao u mirovinu u franjevački

samostan sv. Marije u Zaostro-gu. Fra Srećko je, kako je nagla-šeno u oproštajnim govorima, bio priprosti franjevac i vesela duša, obljubljen od vjernika i braće redovnika.

U župnoj i samostanskoj cr-kvi sv. Marije u Zaostrogu u pe-tak 26. kolovoza misu zadušni-cu za pok. fra Srećka predvodio je splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić. U ime odsutnoga provincijala Franjevačke provin-

cije Presvetoga Otkupitelja fra Joška Kodžo-mana vikar provincije fra Ante Udovičić iznio je i pokojnikov životni tijek.

Na kraju mise u ime Hvarske biskupije od fra Srećka se oprostio generalni vikar don Stanko Jerčić, u ime župljana Igrana i Drašni-ce župnik fra Ante Buljan, u ime kolega Darko Šošić i u ime samostanske obitelji gvardijan fra Branko Brnas.

Nakon mise sprovodni obred obavio je gvardijan fra Branko Brnas na samostanskom groblju uz crkvu sv. Marije u Zaostrogu.

Naši pokojnici

Fra Srećko Vekić svećenik redovnik

„KNJIGA MEDITERANA“ I PREZENTACIJA ZBORNIKA „KAČIĆ“„Književni krug“ u suradnji s nekoliko uglednih znanstvenih ustanova iz Splita i Zagreba or-

ganizirao je „Knjigu Mediterana“, znanstvenu manifestaciju, u kojoj već 28 godina sudjeluju pisci, kulturni djelatnici i izdavači knjiga iz raznih područja ljudske djelatnosti. Od 25. rujna do 1. listopa-da 2016. god. sudjelovalo je preko 180 znanstvenika i pisaca iz više mediteranskih država.

U ponedjeljak, 26. rujna t. g. predstavljen je Zbornik „Sveti Franjo u Hrvatskoj 1212.-2012. godine“ („Kačić“, 46-47). Sve je pozdravio akademik Nanad Cambi, a na prezentaciji su govorili dr. Marko Trogrlić i dr. Josip Vrandečić, profesori Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu. Upozorili su na nekoliko uvodnih predavanja o političkim, društvenim i crkvenim prilikama u Hrvatskoj u doba sv. Franje (A. Mijatović i S. Kvačić). Zanimljiva je tema o metereološkim prilikama na Jadranskomu moru i mogućnostima plovidbe kroz stoljeća (J. Faričić) i prvim svetim redovnicima i redovnicama u hrvatskim zemljama (G. Jurišić). Slijedila su izlaganja o gradovima koji se hvale da ih je sv. Franjo

OGLAS ZA KNJIGEKAČIĆ - Zbornik Franjevačke provincije Presve-toga Otkupitelja, Split, XLVI/2014, str. 480. SVETI FRANJO ASIŠKI U HRVATSKOJ 2012. GODINE. Međunarodni simpozij „Počeci franjevaštva u Hr-vata“ u prigodi 800. obljetnice dolaska sv. Franje na hrvatsku obalu, održan je u Splitu i Zadru, 1. i 2. listopada 2012. godine.

Sadržaj: Političke i gospodarske prilike u hr-vatskim zemljama u XIII. stoljeću (A. Mijatović), Crkvene prilike u XIII. st. na hrvatskom prioba-lju (S. Kovačić), Dolasci sv. Franje na hrvatsku obalu i pomorsko-geografski sustav Jadrana (J. Faričić), Prvi franjevački plodovi svetosti u zemlji Hrvata (G. Jurišić). Desa Lucić i franjev-ci u Trogiru (M. Ivanišević), Splitsko-trogirska predaja o dolasku sv. Franje na hrvatsku obalu (N. Roščić), Sv. Franjo i franjevački počeci u Zadru (S. Škunca), Zadarski zapis s kraja XIX. stoljeća o sv. Franji u Zadru (D. Fabijanić), Franjevački počeci u Dubrovniku (J. Sopta), Franjevci u oporukama Dubrovačkoga nota-rijata (M. Sivrić), Kvarnersko-istarske predaje o dolasku sv. Franje (Lj. Maračić), Sveti Franjo Asiški u Zagrebu? (Ž. Železnjak), Likovni prika-zi boravka sv. Franje u Hrvatsku (A. Badurina), Prvi franjevci u Bosni (A. Zirdum), Začetki Reda manjših bratov na ozemlju Slovenije (M. Vogrin), Mjesne predaje o putovanjima sv. Franje u po-krajini Marke (A. Paleri), Prvi samostani klarisa u hrvatskim zemljama (K. Karadža), U sjaju ve-like obljetnice (M. Petričević), Hrvatski franjevci trećoredci u XIII. stoljeću (P. Runje). Diplomatič-ka analiza papinskih isprava u Franjevačkom samostanu u Zadru (M. Brković), Franjevci i umjetnost na hrvatskoj obali u XIII. stoljeću (J. Belamarić), Fra Euzebije Fermendžin o poče-cima franjevaštva u nekim hrvatskim krajevima (D. Patafta), Fra Dominik Mandić kao istraživač franjevačkih početaka u Hrvata (R. Jolić). MARIN LIMIĆ, Skladbe za klavir. Glazbeni niz „Nova et vetera“, br. 8, Split 2015, s. 68, poprat-ni tekstovi na hrvatskom i engleskom jeziku (M. Tarbuk i I. Lipanović).Narudžbe: Zbornik „Kačić“, Šetalište kard. A. Stepinca 1, 21230 Sinj.

98 STAŠEVICA

posjetio: Trogir (M. Ivanišević), Split (N. Roščić), Zadar (S. Škunca i D. Fabijanić), Dubrovnik (J. Sopta i M. Sivrić), Kvarner i Istra (Lj. Maračić), Zagreb (Ž. Železnjak), zatim o franjevcima u Bosni (A. Zirdum), Sloveniji (M. Vogrin) i Markama u Italiji (A. Paleri). Upozoreno je na dolazak kla-risa (K. Karadža i M. Petričević) i prve samostane franje-vaca trećoredaca (P. Runje). Posebno su istaknute broj-ne papinske isprave u samostanu u Zadru (M. Brković) i franjevački doprinos razvoju umjetnosti (J. Belamarić i A. Badurina). Prikazan je veliki doprinos fra Euzebija Fer-mendžina i fra Dominika Mandića osvjetljavanju brojnih pitanja iz franjevačke prošlosti u hrvatskom narodu (D. Patafta i R. Jolić). Sve su to predavanja sa simpozija iz Splita i Zadra, koji je održan u prigodi slavlja 800. obljetni-ce dolaska sv. oca Franje u Hrvatsku.

Od više priloga posebno je zanimljiva statistika 29 provincija (samostalnih jedinica) svih triju franjevačkih re-dova u hrvatskom narodu. Na kraju je fra Gabrijel, ured-nik, iznio nekoliko zanimljivih podataka o ukorijenjenosti franjevačke karizme u hrvatskim krajevima.

U dodatku je opisano slavlje velikoga jubileja (6. X. 2012.) u kojemu su sudjelovali brojni vjernici, članovi svih triju franjevačkih redova, drugi redovnici i redovnice, svećenici i biskupi. Veličanstvena procesija krenula je od crkve sv. Frane na Obali u Splitu do drevne benediktinske opatije na Sustipanu pod borovima („sub pinis“). Slavlje-na je svečana sv. Misa, koju je predvodio mons. Marin Barišić, nadbiskup, s drugim biskupima, provincijalima i svećenicima, a pjevali su udruženi crkveni zborovi.

Poslije liturgijskoga slavlja svi su se sudionici našli za „zajedničkim stolom“, okrijepili se jelom i pićem i pro-veli ugodne trenutke uz pjesmu i razgovor ugodni.

Sudionik

99STAŠEVICA

„Zapiši pa će i dragi Bog upamtiti“(Bosanski franjevac)

„Jadan ti je onaj koji se svojih mrtvihsjeti samo na Dušni dan“ (2. XI.).

1. Svi Sveti. Župska misa u crkvi Svih Sve-tih na Bristi, večernja u sv. Staša. Ručali u Joška Gnječa: dogradonačelnik Zdenko Mateljak, dožu-panica Marija Vučković, Ivica Musulin, Teo Dropu-lić i njegov brat, ona dvojica su radili na bageru.

2. Dušni dan. Sv. Mise na sva tri groblja. Poslije podne išao na duhovne vježbe u Zao-strog, držao fra Ante Marić do 6. studenog.

5. Danas je nasut put do crkve Svih svetih, zahvaljujući Gradu i našem dogradonačelniku.

6. Danas je pokrivanje kuće Jure Marevića.- Umrla Iva Bocić.7. Kršten Dragan Dropulić Marijev.8. Izbori u našem Gradu. U Staševici (župi)

399 osoba glasovalo.10. Definitorijalni sastanak u Splitu.11. Plenarno vijeće Provincije na Trsteni-

ku u Splitu.14. Vjenčani Krešimir Franić i Ivana Musulin.15. Kršten David Vid Marević Draganov.18. S fra Nediljkom Šabićem bio kod križa

u Zmijavcima, u Imotskom samostanu na obje-du. Bare odnio materijale za župni list.

21. Danas je teta Seka dovela djecu iz vrtića. Obišli crkvu, pomolili se, obišli župsku knjižnicu. Fra Ivan Macut položio drugi doktorat u Splitu na temu: Filozofija za NDH. Sada je profesor u Splitu.

24. Nazvao me nadbiskup mons. Marin Barišić i zamolio me da primim službu dekana Biokovskog dekanata.

27. Regionalni u Imotskom, držao fra Božo Vuleta.

29. Krštena Lara Gnječ Matina.30. Umrla Dragica Gnječ.

ZGODOPISJE - STAŠEVICAZGODOPISJE - STAŠEVICASTUDENI, 2015.

Vjenčani Josip i Andrea

Vjenčani Ante i Jelena

PETAR ŠILJEGPEPA

2. XII. 2015. – 2. I. 2016.

Evo već mjesec dana prođe od kada te nema dragi prijatelju.

Tvoj odlazak je stvorio tugu svim lju-dima koji su te poznavali.

Tvoja dobroćudnost i plemenitost je bila poznata na široko.

Oko tebe su se uvijek stvarala dobra djela.

Posebno je to bilo vidljivo gradeći crkvu Gospe Lurdske gdje si svaki posao ispratio svojim radom i motivacijom dru-gih za isto.

Zato prijatelju vjerujemo da je tvoja duša uz pomoć Svetog križa i anđela ko-jeg si pomogao postaviti na crkvu, došla visoko do neba u okrilje Božansko i da ćeš živjeti vječno, kao što će i tvoj lik na ovoj zemlji živjeti vječno prenoseći pričom tvoju plemenitost na buduće generacije.

Neka ti je laka zemlja i nek ti tvoja plemenita duša bude uzor i na nebu!

Stipe Dropulić

100 STAŠEVICA

Bolje je u prosincu vrijeme hladno iružno, nego da je blago i južno.

1. Prva zornica. Poslije mise svi su pozva-ni na kavu u župsku kuću, pripremila gđa Rada Mateljak.

2. Rekolekcija u Vepricu. Sprovod Dragi-ci Gnječ ž. Nedinoj. Danas je nenadano umro (u autu) Pepa Šiljeg, koji je za župu sve radio. Svim župnicima je bio desna ruka. Posebno se posvetio gradnji crkve Gospe Lurdske na Novoj Bristi.

4. Sprovod Pepi Šiljeg. Uz župnika su bili još bivši župnici fra Stipe Bešlić, fra Ivan Jukić i fra Nediljko Šabić.

5. U župi vjenčan: Goran Barbir i Antonija Muslin.

6. Sv. Nikola. Škola nije dijelila darova, pa je Katica Ključe donijela župniku paket voća i svi su poslije mise dobili voće na dar.

7. Članovi Udruge koji su popravljali kuću Jure Marevića, danas su obišli radove. U druš-tvu su bili Lora Lovrtić, Ivica Musulin, Marin Zmi-jarević, Marijan Tolj, glavni pokretač za traženja novca i izvođač Tomislav Galić i fra Vinko Prlić, župnik. Cijeli rad koštao je 99.750 kn. Jure Ma-rević je sretan, od danas će spavati u pokrivenoj i izrađenoj kući, sa svoje dvije bolesne kćerke.

9. Samostanski kapitul u Zaostrogu.10. Crni Plećaš, Nedo Rončević i Andrija

Ćendo odlili župnikovo vino. Ispovijedanje bo-lesnika u župi. Iz Nadbiskupskog ordinarijata dobio dekret kojim me Nadbiskup imenuje de-kanom Biokovskog dekanata na pet godina.

13. Nedjelja Caritasa. Prikupljen i novac poslan na Caritas Nadbiskupija. U 16. s sam na obredu otvaranja Vrata milosrđa u Splitu.

15. Miro Rončević i Igor Kaluža nabavili novi mikrofon (420 kn) za mikrofon u crkvi sv. Staša. Cvijeće ispred kipova sv. Ivana i Gospe Lurdske darovali: Bosiljka Rončević, Gordana Plećaš Smiljanova, Ljilja Rončević Jurina i Azra Šunjić Ivanova.

- Kršten David Vid Marević.

PROSINAC, 2015.

101STAŠEVICA

Ako na sv. Vinka (22. siječnja) sunce peče,obilno vino u posude teče.

1. Nova godina. Poslije podne blagoslo-vio obitelji koje nisu blagoslovljene.

2. Do podne u Zaostrogu, čestitao božić-ne dane.

4. Sprovod Iki (ž) Klarić, majci fra Petrovoj u Stankovcima. Išli smo fra Mario, fra Nedo Ša-bić i ja. Bilo je 30 svećenika. Gđa Rada uređiva-la kuću za dolazak pjevača iz Mokošice.

6. Tri kralja. Iz Mokošice su nam došli pje-vači sa svoja dva svećenika. Na početku mise blagoslov vode i soli.

7. Provincijal došao u službenu vizitu žu-pnika. Pogledao crkve, potpisao knjige, vidio kuću... Pogledali smo kuću Jure Marevića, Pro-vincijal dao 10.000 kn.

8. S fra Marijem Jurišićem išao na spro-vod Jaki Gverić, majci fra Matinoj na Miljevce.

9. Kata i Drago Marević skinuli božićne jaslice i sve raspremili u crkvi.

16. Stigao novi broj Staševice (600 kom) i zidni kalendar (400).

18. Božićna ispovijed u Metkoviću.19. Ispovijed u Stablini.20. Ispovijed vjernika u Biokovskom de-

kanatu.21. Drago i Kata Marević uređivali božić-

ne jaslice.24. Crni Plećaš i Andrija Ćendo uređivali

župsko vino, jer Pepa je umro 2. prosinca.- U 20 sati Dječja ponoćka. Puna crkva

djece i roditelja.25. Božić. Misa u 24 sata i župska sveta

misa u 10,30 s.26. Sv. Stjepan. Sveta misa u 10,30 poslije

mise blagoslov obitelji Gnječa i na Crpalama.27. Sv. Ivan. Sveta misa na Novoj Bristi,

poslije blagoslov Spilica.28. Redoviti nastavak blagoslova obitelji

od Spužarevice prema Staševici.31. Završio blagoslov obitelji, misa zahval-

nica u 16 sati.

SIJEČANJ, 2016.

Pjevači iz Mokošice u Staševici

8. Umro fra Mile Ćirko u 76. godini života, 58. godini redovništva i 49. godini svećeništva.

9. Paško Kužić, u veliku gromadu kamena koji se dokotrljao s planine za vrijeme potresa 11. siječnja 1962. godine u Pasičini. U udubini kame-na je Paško stavio kipiće sv. Ante, sv. Jure i Gos-pe. Kipove je Paško nabavio u Mariji Bistrici.

10. Čista srijeda. Na misi i blagoslov pe-pela u 16 sati.

11. Gospa Lurdska. Misu na Bristi imao fra Andrija Nikić. Na ručak smo pozvani u Ante Šunjića (Bato).

10. Nedjelja Krštenja Gospodnjega.12. S Hunca došao fra Andrija Nikić, obiš-

li crkvu na Bristi, gdje će on imati na Gospu Lurdsku svetu misu. Obišli smo staro selo Ron-čevića i Šunjića.

18. Dimnjačar Svemir Mirt iz Opuzena očistio dimnjak od centralnog grijanja.

19. Sprovod Lenki Kežić (1939.), umrla 17. I.20. S fra Ivicom Omazićem išao vidjeti

spomenik fra Anti Cvitanoviću u Podravlje ko-jeg su partizani u Drugom svjetskom ratu na okrutan način ubili i u nepoznatu jamu bacili, poslije na sprovod majci fra Miljenka Odrljina.

23. Blagdan sv. Vinka obilježio se počet-kom rezidbe vinograda.

25. Danas je firma Jorge počela obnavlja-ti crkvu sv. Jure, što će platiti Županija.

VELJAČA 2016Kandelora – snig do mora, sveti Blaž –

da je laž, sveti Šime (18. II.) da je usred zime...

1. Umro dr. fra Petar Bezina u 99. godini živo-ta, 81. godini redovništva, 74. godini svećeništva. Posebno se bavio žrtvama Drugog svjetskog rata. Napisao je više knjiga, posebno se posvetio ubija-nju svećenika u Dalmaciji sa strane partizana.

2. Sprovod Ivi Herceg.3. Dekanatski sastanak u Vrgorcu.4. U Splitu sprovod fra Petru Bezini, išao

sam s fra Marijem Jurišićem.6. Obišao radove na završetku u crkvi sv.

Jure u Pasičini.7. Išao sam na misu na Široki Brijeg za

ubijenih 66 fratara hercegovačke provincije.

VELJAČA , 2016.

Fra Andrija Nikić

Kipovi u udubini kamena u Pasičini

103STAŠEVICA

12. Prvi korizmeni petak, križni put u crkvi sv. Staša.

14. Nedjeljna misa na Spilicama, slavi se u nedjelju poslije Gospe Lurdske. U 15,52 s. potres, dobro prodrmao, i na vijestima rečeno da je potres bio u Staševici.

15. U pastoralni pohod župe došao pasto-ralni vikar dr. don Nedjeljko Ante Ančić. Pregle-dao knjige, obišao crkve.

17. Svećenička rekolekcija u Vepricu.19. Danas sam pozvan u Gradinu gdje

Rajko Mateljak popravlja svoju staru kuću.27. Ređenje biskupa dr. Jure Banića u

Splitu. Bio sam na ređenju s 36 (nad)biskupa i 180 svećenika.

OŽUJAK 2016.Čuvaj se marčanoga sunca

više od poskoka.

1. Sprovod Radoslavu Ćendi (28), koji je poginuo u prometu u Draževitićima 28. II. Da-nas je Jure Jovica počeo uređivati oltar sv. Jure u Pasičini, Jure je pri ruci župi za uređenje slika i kipova. Hvala mu!

2. Samostanski kapitul u Zaostrogu.4. Iz Melbourna došao prof. dr Joze Ku-

žić. Kuću je napravio na Baranovcu i ostat će šest mjeseci.

5. Danas je stavljena druga klima u Gos-pe Lurdske. Klimu je platio Nedo Dropulić Šku-tin (4.550 kn). Klimu je montirao Damir Plećaš i Ivica Gradac. Nedo je došao iz Pertha. Hvala Nedi, Damiru, Ivici i Stipi Dropulića.

6. Križni put za dekanat u Vrgorcu.10. Danas je firma Griwi iz Kaštela dovezla

zvono (45 kg). Prije dizanja zvona župnik je bla-goslovio zvono, koje je darovao bračni par Anko i Branka Musulin. Oni su mnogo toga darovali svojoj župi, sve je pisano u župnim listovima.

- Sprovod fra Petru Vučemilu u Sinju.12. Fra Niko Glavinić slavio sv. Misu za

pok. Antu i Andriju Musulina. Fra Niko dolazi svake godine na obljetnicu smrti. završio tečaj za zaručnike, bilo 14 parova.

OŽUJAK, 2016.

13. Ispovijed u dekanatu. Ručak u komu-ni, večera u restoranu.

14. Srećko Marević kosio travu oko cr-kve, a majka mu čistila, skupa s njom i Kristina Musulin.

- Ispovijed u Metkoviću. Tomo Panza išao u Ordinarijat po materijale za djecu i odrasle.

18. Drago Mateljak Doco odsjekao murvu pred crkvom jer je dizala asfalt i bila neuredno vidjeti.

19. Cvijetnica. Blagoslov maslinovih gran-čica pred crkvom. Muku čitali po ulogama. San-dra i Mirko Šunjić p. Petra darovali vrčiće (gošta-rice) za crkvu Gospe Lurdske na Novoj Bristi.

20. Umro Pavao Rončević.21. Cijeli dan ispovijedao u Metkoviću i

proslava imendana fra Kristijanu.

Fra Mario Jurišić

22. Išao na sprovod dr. Anti Sekuliću u Zagreb. Ante je bio književnik, jezikoslovac, et-nolog, kulturni povjesničar i vjerski pisac. Dr. Sekulić je rođen u Bačkoj 16. XI. 1920. Sprovod je vodio biskup Šaško, a bio je i biskup u miru Valter Župan s Krka i 20 svećenika.

2. Župnika posjetio Ante Aračić, urednik Imotske krajine, obišli smo crkve u brdima.

3. Išao sam na sprovod Marijanu Šuto u Zmijavce.

4. Na Novoj Bristi sprovod Pavlu Rončevi-ću, umro u Perthu 20. ožujka, a ovdje pokopan. Pavao je rođen na Bristi 1939. godine.

6. Zadnja definitorijalna sjednica u Splitu. Mario i Srećko Marević, te Stipe Barbir kosili oko Doma kulture, crkve i župske kuće. Hvala im!

9. Danas je Jure Jovica, akad. slikar zavr-šio obnovu bojanja oltara i ostalog u crkvi sv. Jure na Pasičini. Jure je darovao rad i materijal. Hvala Juri i na dosadašnjim radovima u župi.

11. Započeo provincijski kapitul u Splitu, trajao je do 15. travnja.

14. Sprovod Nedi Gnječ ud. Ivaniša, vodio fra Mario Jurišić.

16. Umro Mile Šunjić.18. Pastirski pohod Nadbiskupa Marina.

Na početku Nadbiskupa pozdravila krizmanica Antonela Fak, a cvijeće dala Andrea Radić. Cr-kva je bila puna svijeta. Iza popričesne govorio župnik. Darove su dali: Stipan Kušurin darovao

24. Veliki četvrtak. Išao u katedralu na po-svetu ulja. Obredi u crkvi počeli u 17 sati, bilo nas je na večeri 12 apostola i Župsko vijeće.

25. Veliki petak. Procesiju pratila Policija, navratili u Gospe Lurdske. Poslije obreda svi pozvani na piće.

26. Velika subota. Blagoslov ognja i svije-ća. Na koncu mise blagoslov hrane.

27. Uskrs. Na misi čitana poslanica o. Nadbiskupa.

28. Uskrsni ponedjeljak. Misa na Novoj Bristi u 9 sati. Na ručak me pozvao Drago Ma-teljak Docin.

30. Slobodna Dalmacija donijela članak: Supruzi Musulin donirali zvono za mrtvačnicu Svih Svetih na Jezercu.

TRAVANJ 2016.Kako bude vrijeme 4. travnja (sv. Izidor)

tako će biti 40 dana.

1. Poslao ukoričene brojeve (1-10) na fra Stipu Čovu za Arhiv Provincije. Fra Stipe je u svome Izvješću za Kapitul zatražio da svaki žu-pnik koji izdaje list, šalje za arhiv provincije dva primjerka i ukoričene brojeve.

TRAVANJ, 2016.

Nadbiskup Barišić u Staševici

je pršut, Zdenko Mateljak, dogradonačelnik, sliku Jure Jovice Guvno u Pasičini. Osmaši-ca Ana Maria Marević sliku Likovne radionice škole fra Ante Gnječa plakat s tekstom: Anđele Čuvaru mili, cijeli ispisan glagoljicom. Doma-ćice su donijele kolače i svi smo se počastili. Poslije smo išli na Novu Bristu u koloni s auto-mobilima, nadbiskup vidio završenu crkvu. Ve-čera u restoranu, kod Joška Gnječa. Cvijeće u crkvi darovali Neda Šunjić, Milena Rončević, Mara Kaluža i Kata Marević. Na večeri nas je bilo 23 osobe.

19. Nadbiskup u pastoralnom pohodu župi Veliki Prolog. Isti dan Stipan Kušurin po-sjetio fra Karla Jurišića u Makarskoj. Stipan je sa Stipanom Jelićem 1950. išao po fra Karla Ju-rišića u Zaostrog i fra Karlo je ostao 10 dana u župi. To je bila prva misa poslije 1942. godine.

23. Sveti Jure. Prije mise blagoslov polja, misu i propovijed imao fra Nediljko Šabić. Ru-čali u Drage Marevića. Crkvu sv. Jure obojao Jure Jovica (oltar, kipove, lustere i svijećnjake).

30. Biokovski i Neretvanski dekanat imali misu u devetnici sv. Duje u Splitu. Misu pred-vodio i propovijedao fra Vinko Prlić, biokovski dekan, a pjevali pjevači iz Opuzena.

Na Duhove trebaju se naći tri najbolja cvitašenica, loza i maslina.

3. Išao u Zaostrog i uredio za dolazak pr-vopričesnika u Zaostrog.

5. Stipe Barbir i Mario Marević pokosili travu i uredili oko crkve.

6. Don Edvard Punda, krizmatelj došao u župu. Ispovijedali su fra Marko Bitanga, don Pa-vao Pavić, fra Ivica Omazić, don Marin Marčić i don Dražen Radman. Poslije naše ispovijedi išli smo svi za ispovijed na Veliki prolog.

7. Uređenje crkve vodila Višnja Musulin. Naručili cvijeće kod Branke, platili krizmanici po 40 kn.

8. Krizma u župi. Krizmalo se 30 mladića i djevojaka. Poslije naše krizme don Eduard išao na krizmu na Veliki Prolog, gore smo svi bili na ručku.

9. Zora donijela iz Dubrovnika dvije ta-vaje za kipove Gospe Lurdske i sv. Ivana na Novoj Bristi. Obje platila Ljilja Rončević ž. Ju-rina, a prije toga je ista Ljilja darovala lijepu tavaju za oltar.

SVIBANJ, 2016.

Fra Vinko predvodi misu u sv. Duji

106 STAŠEVICA

11. Boro Šiljeg i Miro Rončević popravili struju u Gospe Lurdske.

13. Slobodna Dalmacija donijela vijest da je Župan Dubrovačko-neretvanski proglasio elementarnu nepogodu za područje grada Plo-ča, zbog mraza koji je u noći 25. i 26. travnja zahvatio područje Staševice, Spilica, Crpala i Gnječa. U 16 s. samo s prvopričesnicima i nji-hovim roditeljima bio u Zaostrogu. Fra Mario nas je primio, obišli crkvu, muzej, biblioteku i djeca sok, a stariji vino i kavu.

15. Duhovi. Na misi kršten Luka Musulin Joškov.

16. Duhovski ponedjeljak. Sveta misa na Novoj Bristi u 9 sati. Miro i Graziano Kaluža da-rovali zvono kod sakristijskih vrata, zvono su nabavili u sv. Klare (700 kn), a djed Miro ga je pričvrstio na zid. Lijepo izgleda.

17. Sprovod Dragici Mateljak na Novoj Bri-sti, umrla 16. V.

18. Svi svećenici na rekolekciji s o. Nad-biskupom u Vepricu. Navratio rođak Berislav

Krizma u župi, 8. svibnja 2016. g.

Glavaš i dao mu pozivnicu za Zlatnu misu (prvu pozivnicu).

21. Braća Ante i Boro Jerković, koji žive u Perthu (Australija) donirali video nadzor u crkvi Gospe Lurdske na Novoj Bristi. Cijena video nadzora je 13.000 kn. Hvala!

22. Prva pričest. Prvopričesnika 12. Djecu izvježbale za pjevanje učiteljice Marina i Zlata.

23. Slobodna Dalmacija u rubrici Sjećanje donijela vijest da je fra Karlo Ćulum zbog svog svećeništva jezovito mučen i ubijen 1943. godine, a tijelo mu je bačeno u nepoznatu jamu. Župna kuća u kojoj je ubijen zapaljena je 1956. godine. Sve su to učinili njegovi župljani. Neka se znade.

25. U 19 s. sv. Misa u Zavojanima za pok. fra Karla Ćuluma kojega su domaći komunisti ubili 25. svibnja 1943. Ne zna se za grob. U misi je devet svećenika, crkveni pjevači iz Vrgorca.

28. Vjenčani u našoj župi Ksenija Jerko-vić i Mirko Kalajžić.

30. Pozvan župnik u Zmijavce za Dan škole. Pozvani su svi umirovljenici, poslao sam čestitku, jer sam spriječen.

STAŠEVICA

Kris

tina

Mus

ulin

i Em

il M

atić

Prva pričest u župi, 22. svibnja 2016. g.

Na sv. Ivana Svitnjaka (24. lipnja),možeš sve raditi, osim oko loza.

2. Siniša Jerković kosio travu oko crkve i kuće, a radnice su čistile.

4. Vjenčani Joško Mateljak Tihomirov i Daniella Prekpalaj Antonova. Krštena Petra Mateljak.

7. Umro Nedo Gnječ, šest mjeseci poslije smrti supruge Dragice.

13. Sveti Ante. Jutros kiša, na misi manje svijeta. U Metkoviću sam na sprovodu Stipi Pipiniću crkvenom pjevaču i vratio se za ve-černju misu.

14. Posjetio me Ivica Mateljak Banov i dao prilog za crkvu 1.000 kn.

15. Mate Dropulić očistio pročelje crkve i dvorane od lastavičijih gnijezda.

18. Miro Rončević šišao lovor pred cr-kvom. Vjenčani Emil Matić i Kristina Musulin. Navratila Žarka Todorić kćer Žarkova.

LIPANJ, 2016.

19. Kršten David Kežić Ivanov.22. Posjetili župu Mate i Ljubica Zaknić,

žive u Sydneyu. Dali prilog za župni list, kojeg uredno primaju.

25. Subota, najbliža sv. Ivanu, misa na Grnčeniku.

27. S fra Nedom Šabićem išao u Posušje (Batin) kod časne Ljubice za lijekove koje je na-ručio dr. Jure Radić. Umro Drinko Musulin.

28. Jutros sam s fra Nedom Šabićem iz Tučepi išao u Zagreb. Nosili smo lijekove za Juru Radića, navečer se vratili.

30. Sprovod Drinku Musulinu (58), došao mu je brat Mijo iz Australije. Na sprovodu je bio i fra Niko Glavinić, bivši župnik.

SRPANJ, 2016.Sveti Ilija ne zna da ga slave, ali da zna,

sve bi stuka, zapalio i rastra ljude.2. Nedo Marević i sin Srećko pokosili travu

oko crkve i kuće, a Jasminka, 1. VII. supruga Ne-dina sve omela i očistila. Posjetili me iz Metkovi-ća Tereza Jadreško s nevjestom, Anka Brkljačić, Tomo Panza s majkom, Major i Blaža Džakula. Darovali mi za zlatnu misu: misnu košulju i sliku crkve sv. Ilije i novčani prilog. Hvala!

SRPANJ, 2016.

Krštenje Davida Kežića

Ivana i Tihomir

Gosti iz Metkovića

109STAŠEVICA

17. Iz Pertha došli Anko i Branka Musulin. Navratili u župu, pozdravili župnika i dali darove za crkvu. Veliki dobročinitelji župe.

18. Na Širokom Brijegu Izložba: Radost zahvalnosti. Život i djelo fra Joze Pejića. Na akademiji su nastupili: fra Tomislav Puljić, gvar-dijan; fra Petar Krasić, dr. sc. Ljerka Ostojić, dopisni član ANU BiH; voditeljica programa je Željka Šaravanja, novinarka.

20. Sv. Ilija. Bio sam u Kozici gdje se slavi patron župe. Propovijedao na misi don Jakov Cikojević.

22. Glas koncila donio vijest o Zlatnoj misi nas trojice kolega (Nikić, Prlić, Vučković) s fotografijom s provincijalom fra Joškom.

23. Anko i Branka Musulin došli iz Au-stralije i danas su priredili ručak za svojih 15 prijatelja, pozvan i župnik. Branka i Anko su mnogo pomogli kod radova na crkvama. Obećali su još jedan dar na kapelici Svih Sve-tih u Jezercu, gdje su prošle godine nabavili zvono od 45 kg.

24. U Gorici sam imao Zlatnu misu (Vidi. Izvještaj)

Provincijal fra Joško Kodžoman sa zlatomisnicima u Splitu, 14. srpnja 2016. g.

3. Poslije nedjeljne svete mise išao na Mla-du misu fra Duji Jukiću u Otok u društvu s fra Nedom Šabićem i fra Petrom Vrljičkom.

4. Navratili u Staševicu fra Tomislav Brekalo, župnik Bilica i fra Ante Vukušić, župnik Dubrave.

9. Na Visovcu oblačenje trojice novaka. Pasce im oplela moja sestra Matija Boban.

13. U Imotskom predstavljanje knjige: „Fra-tar sa srcem – fra Bruno Pezo“. Knjigu je napi-sao fra Petar Lubina, urednik Marije. Na misi propovijedao provincijal fra Joško Kodžoman.

14. U Splitu nas trojica zlatomisnika fra Be-rislav Nikić, fra Vinko Prlić i fra Pavao Vučković obilježili 50. godina svećeništva. na misi propovi-jedao provincijal fra Joško Kodžoman. Na večeri govorio i fra Andrija Nikić, fra Berislavov rođak.

16. U Sovićima sprovod Vinku Prliću Grgi-šiću (1936) koji je bio desna ruka za svaku po-trebu u selu. Posebno se brigao za umrle koje je trebalo urediti i pokopati. Za sprovod me ovdje zamijenio fra Ivica Omazić.

- Župni listić župe sv. Stjepana, Gorica-Sovići donio članak (cijelu stranicu) 50 godina misništva fra Vinka Prlića, i najavio Zlatnu misu 24. srpnja, u crkvi sv. Stjepana u Gorici.

110 STAŠEVICA

26. Išao u Soviće. Navratio kod župnika, zahvalio na trudu na nedjeljnoj sv. Misi.

27. Jutros smo nas četiri: fra Nedo Šabić, fra Gabrijel Jurišić, fra Petar Vrljičak i ja išli u Za-greb gdje smo obišli u bolnici dr. Juru Radića. S nama je u bolnicu išla Jurina supruga Jadranka.

28. U Vrgorcu sam imao misu za časne sestre. Zahvalio im na dolasku na Zlatnu misu. Bili su oduševljeni sudjelovanjem naroda, iako su prije bile dvije mise.

29. Posjetio me Ante Aračić sa svojim si-nom, urednik Imotske Krajine. Produžili su kod gradonačelnika Krešimira Vejića u Ploče.

30. Prvi dan trodnevnice Gospi od Anđela u Zaostrogu. Imao sam, krunicu, misu i propovijed.

KOLOVOZ, 2016.Kakav je vinograd,

taki je i podrum.

2. Gospa od Anđela. Bio sam na misi u Zaostrogu, propovijedao don Pave Banić, žu-pnik sv. Marka u Makarskoj.

4. Išao sam u Imotski i radio plakate za sv. Staša.

5. Dan Oluje, u kući pratim misu iz Knina na TV, a navečer koncert Marka Perkovića.

8. Na imendanu sam fra Nediljku Šabiću u Tučepima.

- Slobodna Dalmacija donosi re-portažu pod naslovom: Prije 70 godina vlasti novonastale Jugoslavije pokrenu-le kolonizaciju na području Vojvodine. Za koloniste iz Dalmacije određeno je da 1330 obitelji naseli Stanišić, a 670 obitelji naseli selo Riđica. U reportaži iznosi svoje svjedočenje Ivan Musulin iz Staševice pod naslovom: Svjedočenje Ivana Musulina o seljenju u Slavoniju poslije drugog svjetskog rata. Kako se putovalo iz Dalmacije u Stanišić ostao je zapis svjedočenja 84-godišnjeg Ivana Musulina: „Ja sam iz Staševice kod Ploča. Otac Jozo poginuo je kao partizan na Sutjesci, a majka Marija je

uzdržavala nas sedmero djece. Najprije su nas odveli u zbijeg u Brindisi. Poslije rata su nam rekli da idemo u Vojvodinu. Najprije smo bro-dom, koji se vjerovali ili ne zvao „Srbin“, išli od Ploča do Bakra, a otuda smo u vagonima za stoku 10 dana putovali do Stanišića. Bio je to put užasa, bilo je i poroda i smrti. Dolaskom u nepoznato moja majka udovica prošla, je, kao i sve udovice, najgore. Dobili smo najgoru kuću i najmanje zemlje. A da bismo preživjeli, mi dje-ca morali smo zajedno s majkom obrađivati ze-mlju i raditi na njivama.“ (Slobodna Dalmacija, 8. kolovoza 2016, st. 18).

13. Umro Mate Mateljak.14. Ispovijed vjernika na Velikom Prologu,

sutra je Velika Gospa.15. Velika Gospa. Od 6 s. sam ispovijedao

na Velikom Prologu, u 8 sati sam imao misu i pro-povijed, te u Staševici misu i propovijed u 9,30 s.

23. Primopredaja župa: Rašćani i Župa Bi-okovska. Župe predao don Ivan Turić, a primio don Ivan Periš, dosadašnji župnik Grabovca. Nadbiskupov delegat je fra Vinko Prlić, dekan. Na Stiljima proslava sv. Roka. Don Jozo Ćirko darovao župniku svoju knjigu: župa Rašeljke i knjigu biskupa Perića „Svećenici glagoljaši na području BiH“. Hvala!

KOLOVOZ , 2016.

Primopredaja župa Rašćani i Župa Biokovska

Provincijal fra Joško Kodžoman predvodi misu na sv. Staša

Fra Nediljko Šabić sa curama koje nose sliku sv. Staša

24. Jutros u Zaostrogu umro fra Srećko Vekić.

25. Ispovijed u prigodi blagdana sv. Staša i Misija u Godini Božanskog milosrđa. Propovi-jedao fra Mario Jurišić.

26. Sveti Staš. Prije mise procesija, misu predvodio provincijal fra Joško Kodžoman. U Zaostrogu sprovod fra Srećku Vekiću.

31. Danas sam u društvu Majora i Blaže Džakula, te Tomislava Panze, išli prema Visov-cu. Navratili u Čavoglave, u Siveriću kod fra Ilije Mikulića, na Miljevcima kod župnika, na Visovcu ostali na objedu, te poslije preko Roš-kog slapa na Đevrske, Kistanje, Knin, izvor Ce-tine (crkva sv. Spasa, Muzej Alke u Sinju...).

112

13. U Baškoj Vodi sprovod dr. Juri Radiću. S fra Nediljkom Šabićem sam ga dva puta obi-šao u bolnici. Jure je poznat kao graditelj mosto-va, cesta i autocesta. Ispraćaj iz Zagreba je bio veličanstven. Obred vodio kardinal Bozanić.

15. U Imotskom registrirao auto, promi-jenio nove pločice na automobilu. Asfaltirana

Majka grbava, dica lipa, unučadmanita (loza, grožđe i vino).

2. Hrvoje Jadreško uzeo mjere za ormar u župnikovoj sobi.

5. Počela nastava u Osnovnoj školi. U prva četiri razreda je upisano 51 učenik. U školu su se upisala dvojica braće Nikolića (3. i 4. r.) koji su išli u školu u Francuskoj. Danas je umro fra Vladimir Tadić u 79. godini života, 61. redovništva i 52. svećeništva.

7. Danas sam s Tomislavom Panza išao na sprovod fra Vladimiru Tadiću u Sinj.

8. Mala Gospa. U crkvi Gospe Lurdske sveta misa u 9 sati, poslije išao u Zavojane.

11. Izbori u Republici Hrvatskoj. Išao sam u Imotski jer sam gore i pri-javljen.

Početak školske godine

Dva brata Nikolić i otac kod župnika

RUJAN, 2016.

113STAŠEVICA

Fra Vinko kod spomenika Hrvatskim vitezovima

cesta od kuće pok. Križana Rončevića prema Šunjićima. Siniša Jerković kosio oko crkve, a žene mele i čistile. Hvala!

16. Posjetio me Hrvoje Vratović sa sinom Petrom. Obišli smo Stolac, Ljubinje, Ravno, Tre-binju i preko Hrasna se vratili kući.

17. Posjetio me Mijo Musulin pok. Andrije koji živi u Perthu. Vratio se 9. listopada.

18. S Vratovićima išao u Ravno. Na cesti Ljubinje-Ravno zaustavili smo se kod spome-nika i pravoslavne kapele i vidjeli jamu koja je 1963. betonirana, jer su se plašili da će doći vrijeme da se jama ispituje i da nije istina što piše da je tu bačeno tisuću Srba. Na povratku iz Ravnog navratili smo u Trebinju gdje je 6. stu-denog 1991. poginuo od srbočetnika Mario Ja-dreško iz Metkovića, koji je meni bio ministrant u Metkoviću, kad sam bio kapelan u Metkoviću. Župnik je postavio spomenik s tekstom: U spo-men Hrvatskim vitezovima i suborcima Mariju Jadrešku i Peri Šanji 6. XI. 1991. Slatko je i ča-sno mrijeti za slobodu. Obitelji i veterani 4 Gbr.

(staro selo). Ivan je od 1 do 7 razreda iz Gr-gurinovića išao u Staševicu u školu (5,1 km, u oba pravca više od 10 km). Ivan živi u Zagrebu, oženjen iz Prološca. Napisao je članak za list.

25. Od 17 sati mljeli grožđe Paško Kužić, Ivica Kušurin i Boro Šiljeg. Muljača je pok. Mir-ka Mateljka. Dalo 48 obitelji grožđa. O vinu vodi brigu Paško Kužić. Prije je to vodio brigu Pepa Šiljeg, ali je Pepa umro, pa je preuzeo brigu član ŽPV-a Paško Kužić.

28. Rekolekcija u Vepricu za sve svećeni-ke. Bio sam na susretu cijelo vrijeme.

29. Sveti Mihovil. Bio sam u Gradcu do podne, a navečer sam u Ravči.

30. U Pločama promocija knjige naše žu-pljanke gđe Bosiljke Kužić: Šaptanje s morem. Bio sam na promociji i dala je pojedincima na dar knjigu, pa je i župnik dobio knjigu na dar. Hvala Bosi. Danas je Paško odlio vino.

LISTOPAD, 2016.Ni list s gore ne pada bez Božje volje.

1. Danas je Ante Volarević (fra Domago-jev otac) obojao župnikovu sobu. Pomagali su mu Tomislav Panza i Stipe Dodig. Sve gratis! Hvala im!

3. Preminuće sv. Oca Franje u Zaostrogu. Bili smo okolni fratri.

4. Sv. Franjo. Večernja misa, homilija i ve-černja iz Vjenčića. Prije mise krunica.

5. Župnik u Splitu na susretu svih dekana u nadbiskupiji. Svi smo kod Nadbiskupa ostali na ručku. Tomo Panza vozio don Stipu Jerkovi-ća i mene.

6. Umro Mijo Mateljak (1932.), sutradan sprovod na Jezercu.

7. Kršten Dragan Mateljak Mirkin.- Hrvoje Jadreško završio postavu ormara

u župnikovoj sobi.9. Kršten Lukas Marević.10. Samostanski kapitul u Zaostrogu.15. Danas je Paško Kužić završio s peče-

njem rakije. Kotao dao Mate Grgurinović, na račun primanja lista naše župe.

20. Došli Mate i Zora iz Dubrovnika, ure-dili konobu za primanje grožđa i poslije podne se vratili kući.

22. Danas je došlo prvo grožđe, donijeli Miro i brat Dalibor Rončević.

24. Danas me posjetio Ivan Grgurinović Mordžin i išli s automobilom u Grgurinoviće

LISTOPAD, 2016.

16. Kršten Ivan Gnječ Mijin (Lazin).18. Župnik u Makarskoj kod očnoga. Došla

časna sestra Elizabeta s dvije časne iz B. Vode.19. Susret svih župnika Biokovskog deka-

nata s Nadbiskupom, generalnim vikarom i pa-storalnim vikarom u Vrgorcu. Poslije službene vizite u korizmi Nadbiskup se želio susresti s nama. Župnik posjetio obitelj Nikolić, koji su iz Francuske došli živjeti u svojoj staroj kući, koju obnavljaju. S njima je žena (Francuskinja) i tro-je djece, od kojih dvoje ide u osnovnu školu.

20. Danas sam išao u Imotski i zanimao se kod gvardijana kako idu radovi za proslavu 300. obljetnice oslobođenja Imotskog od Turaka.

21. Naručio lož ulje za grijanje kuće i cr-kve. Vjernici daju po 100 kn za grijanje i 100 kn za list Staševica.

24. Svi svećenici iz dekanata s mons. Milom Vidovićem kod časnih sestara u Vrgorcu, za dan sv. Rafaela, kojeg slave po starom kalendaru.

- Umro Branko Marević.- U 16 s. sam na sprovodu Anti Galiću. U

sprovodu su bili župnik fra Ivica, don Marin Marčić, fra Petar Vrljičak i fra Vinko. Ante je išao vlakom za Vukovar, skupa smo bili u vagonu. S Glavnog kolodvora Vlak mira pošao za Vukovar 8. lipnja 1997. (nakon šest godina). U vagonu Splitsko-dalmatinske županije sam se susreo s gosp. Gali-

114 STAŠEVICA

ćem, gradonačelnikom Vrgorca, i od tada sam mu slao župni list. Slobodna Dalmacija 25. listopada je napisala, da je Ante Galić upamćen kao uteme-ljitelj „Tinovih dana“; najveći zagovornik izgradnje tunela Ravča-Drvenik. Godine 1995. na lokalnim izborima za načelnika općine bio je ispred HDZ-a. Kad je Vrgorac dobio status Grada, obnašao je dužnost gradonačelnika. Jedno vrijeme bio je član Županijske skupštine i poglavarstva Splitsko-dalmatinske županije. Bio je praktični vjernik, ko-jemu nedjeljna misa nikada nije falila.

25. Siniša Jerković s ekipom pokosio tra-vu oko crkve i župske kuće, žene su sve omele. To čine od svibnja do Svih Svetih. Hvala im! Da-nas je umro Branko Marević (1930).

27. Danas je nastojanjem dogradonačelni-ka Zdenka Mateljka, Grad Ploče, nasuo put od crkve do Bristi do groblja. S prvim kamionom je išao dogradonačelnik Mateljak i izvođač firme MANB iz Ploča, upozorio gdje treba nasuti. Na-vezli su šest kamiona žala pa će se na Svi Svete moći lakše voziti na Bristu. Hvala Gradu, grado-načelniku Vejiću i dogradonačelniku Mateljku.

29. Išao sam na sprovod fra Mati Markoti (80) u Knin s fra Ivicom Omazićem i fra Marijem Jurišićem. U misi je bilo 45 svećenika i šibenski novi biskup mons. Tomislav Rogić. Dan sunčan.

30. Krštena Marta Šunjić.

Paško Kužić peče rakiju

115STAŠEVICA

U vrućim ljetnim mjesecima ako se zateknete u Splitu, kada vidite da turisti trče da doče-

kaju podne u blizini Katedrale sv. Duje, znajte da je za to zaslužan oživljeni car Dioklecijan.

Rimljani u punoj vojničkoj spremi izmjenit će stražu, kao da kažu „Za cezara, spremni“!

Gleda Dioklecijan ravno pred sebe, odsu-tan, zagleda se u Vrata Golubice Bijele, jer on, jedino on, ući ne smije, a rulja, rulja se smije.

Cijeli Split je u njegovoj vlasti, a on želi opet istupit, na koljena pasti, molit za oprost, za milost on poganski bog!

Rulja ga voda ko sljepca, ko ludu, okolo dvora pored mora. Zamjeti kamen se mlinski u vodi ljeska.

Zlatna se mitra presijava, srce će puknut od bola, al naokolo mora, opet pred Vrata da pokloni se Žrtvi.

Podne je. Zazvone moćno zvona mučenika, svetog Staša, svetog Duje, odpozdravlja Dalmaci-ja, na usnama se čuje: „Slava Ti Glasu Božji“!

U vrućim ljetnim mjesecima ako se zate-knete u Splitu, kada vidite da turisti trče da do-

Na humanitarnom turniru u briškuli i trešeti u organizaciji kulturne udruge „Gomile“ i uz pomoć Ante Rončevića i Ante Bebića održanog u vremenu od 11. studenog do 30. studenog prikupljeno je 2600 kn za pomoć obitelji Jure Marevića iz Staševice. Donaciju predali: Ante Rončević, Ante Bebić i Dagda Miletić. Kulturna Udruga „Gomile“ – Ploče

Točno u podneTočno u podne

iz kamena vrelog posljednja kapljica u nebo ode.

U oblak što već je prepun vode,predstava početi može,

plaća kolko ko ima i može.

čekaju podne u blizini Katedrale sv. Duje, znajte da je za to zaslužan oživljeni car Dioklecijan.

Čini se da će tako dok je vjeka okajavati svoj grijeh, zahvalan kulturnim djelatnicima koji su mu to omogućili.

Anđelka Vlahović, Komin

– Znate li da osim srebrenih i zlatnih pirova kod brakova ili svećeničkih ređenja postoje i drugi; platneni za godišnjicu, papirnati za treću, drveni za petu, brončani za desetu, stakleni za petnaestu, porculanski za dvadesetu, srebreni za dvadeset petu, biserni za tridesetu, rubinov za četrdesetu, zlatni za pedesetu, dijamantni za šezdesetu i željezni za sedamdesetu godišnjicu braka ili svećeničkog ređenja.

PROLOŽAC – Sretni smo što možemo biti dio Tvog slavlja i tako velikog jubileja 50 godina svećeništva. Neka Ti dragi Bog da snage i zdrav-lja, da možeš nastaviti svoj životni put. Hvala na pozivu, da i mi budemo sudionici ovog čina. Hvala na svemu što si napravio za nas kao župnik Pro-lošca. U mislima na Tebe, Tvoji Češljari

116 STAŠEVICA

POŠTA... ČESTITKE ZA ZLATNU MISU

SPLIT – Rado se sjetim onoga našega susreta (1966.) kad si fra Tihomira zamjenjivao u Runoviću, a ja došao na jutarnju misu. Sjećam se rado i mojih izle-ta u Proložac za slavlje prve svete pričesti i krizme. I sada posebno na tebe mislim, jer si jedini u provinciji koji prima više od 50 Marija, a stalno si je promicao. Zato sam ti posebno zahvalan. I po danu i po noći, Bog ti bio u pomoći, a Marija, Božja Mati, nek te i na-kon Zlatnog jubileja prati. Čestita, za te moli i srdačno pozdravlja zahvalni Fra Petar Lubina

DUBROVNIK – Spriječeni tijelom, nazočni duhom, čestitamo tebi i svima koji se vesele! Vese-limo se s Tobom od srca želeći i od Boga moleći mladomisnički žar i mladost duha. Da „na mnogaja ljeta“ možeš mladomisnički klicati: Pristupit ću ol-taru Božjem! Bogu koji razveseljuje mladost moju! Gospodin nam dao mir i ustrajnost u vjeri i molitvi i bratskoj ljubavi s kojom pozdravljamo!

Dubrovački svećenici: Ivan Penava,Vojislav – Bosam Vlašić, Jerko Suton i dr.

HUMAC – S velikom radošću sam primio Tvoj poziv na slavlje 50. obljetnice Tvoje svećeničke službe. Ja bih vrlo rado sudjelovao u Tvome zlato-misničkom slavlju. Nažalost, taj napor nadilazi moju tjelesnu izdržljivost. Zato mi je žao, što ne mogu doći. Ali ovako pismeno čestitam Tebi, svima Tvoji-ma i ostalim misarima, s kojima ćeš u nedjelju 24. srpnja 2016. slaviti zlatnu misu u rodnoj župi Gori-ci. A toga ću se dana pomoliti za Te, neka Ti Bog daruje snagu i radosnu nadu, da u svećeničkom radu ustraješ sve do konačnog susreta s Isusom u blaženoj vječnosti. Fra Žarko Ilić

VRGORAC – Čestitajući Vaš Jubilej – 50 go-dina misništva, želimo Vam i nadalje bogat i ispu-njen svećenički život uz molitvu i zahvalu Gospodi-nu za sve učinjeno... Časne sestre SMI Vrgorac

ZAGREB – Iskreno se radujem što danas zajedno s Vama mogu Gospodinu reći: „Zahva-lan sam za sve što mi je učinio!“ i što Vam mogu čestitati 50. obljetnicu svećeništva i izreći svoju zahvalnost. Vaš svećenički jubilej – 50 godina svećeničkog služenja zaslužuje posebnu pažnju jer je Vaše svećeničko djelovanje uvijek ostav-ljalo svijetli trag. Danas je prilika izraziti Vam pri-znanje i zahvalnost za sav taj dugogodišnji rad koji je bio popraćen molitvom i odricanjem, što je bilo i sada je svjedočenje Vašega posvećenja. Gospodin Vas je obdario srdačnošću i stalože-nošću, marljivošću i toplinom, mirom i dobrotom pa ste kroz svih ovih 50 godina u čistoj savjesti čuvali otajstvo vjere i predavali ga kršćanskome puku i na tom Vašem služenju danas Gospodinu zahvaljujemo. Ivica Lovrić

STAŠEVICA – U našim je srcima radost i za-hvalnost dragom Bogu jer imamo osobitu čast če-stitati vam Vaš 50. svećenički jubilej, koji zaslužuje posebnu pažnju nama osobito, kao i svim ljudima jer Vaše svećeničko služenje uvijek ostavlja i prati svijetli trag duboko u nama ma gdje da se nalazili. Neka Vas Gospodin Bog čuva u zdravlju i veselju.

Miro Rončević s obitelji

SOVIĆI – Mom dragom rodijaku i imenjaku, puno sreće, zdravlja i posla dokle god bude mo-gao raditi. Moliti Boga i raditi velika je radost nama kršćanima. Zato ću moliti Boga da ti budeš barem kao do sada. A ovaj mali dar je od srca i neka ti pomogne kod Davora Vokića.

Vinko Zorić s obitelji

IMOTSKI – Mnogo sreće i zdravlja povo-dom Vašeg 50. godišnjeg svećeništva žele Vam iz Imotskog Dunja i Sveto Ćosić s obitelji.

ZMIJAVCI – Sretno i veselo u daljnjem sve-ćeničkom životu želi Mila Mutića

ZMIJAVCI – U Vašem, izuzetnom svestra-nom životu živjeli ste po uputama Vašeg subrata fra Ante Antića, dajući nam svjedočanstvo o uzvi-šenosti svećeničkog poziva. Uvijek ste govorili ži-votom i djelom: Svećenik sam Kristov!

Obitelj Todorić Manjić

117STAŠEVICA

ZMIJAVCI – Jahvina je zemlja i sve na njoj, svijet i svi koji na njemu žive. Fra Vinko, hvala ti!

Ivica Šuto s obitelji

ŽEŽEVICA – Radosni smo s Tobom podijeli-ti slavlje Tvoje Zlatne mise. Želimo Ti puno zdravlja i duhovne snage da uz Božju pomoć i nadalje ra-diš u Njegovu vinogradu. Jozo i Nada Eremut

ZMIJAVCI – Iskreno Vam čestitamo na Vašoj pedesetoj obljetnici misništva. Zahvalni smo Vam za sve što ste učinili u našoj župi Svih Svetih, a po-sebno za moju obitelj. Vaših savjeta i narodnih izre-ka se često sjetimo. Hvala na odgoju naše djece i Vašoj velikoj žrtvi, te bogatoj aktivnosti s djecom i mladima. Još jednom veliko hvala i nek Vas dragi Bog još dugo poživi zdrava i aktivna u Vašem sve-ćeničkom životu. Obitelj Šimuna Miševića

VINJANI – Povodom 50. obljetnice sveće-ništva i služenja Bogu i narodu, neka Ti je sretno. Neka Te i dalje prati Betlehemsko svjetlo, da ti dade snage i zdravlja. Obitelj Šanić

ZMIJAVCI – Učili ste nas živjeti prema kr-šćanskom moralu, znači živjeti po duhu, tj. po Duhu Očeve i Kristove ljubavi koja nam je darovana da nas pokreće i vodi u našem životu kako bismo osje-tili glas savjesti i činili dobro, a izbjegavali zlo. Po-čašćeni smo Vašim pozivom, čestitamo Vam Zlatnu misu uz želje za dobro zdravlje i dug život

Obitelj dr. Milana Milas

ZAGREB – „Gospodin Isus Krist, kojeg je Otac pomazao Duhom Svetim i snagom, čuvao te da po-svećuješ kršćanski puk i Bogu prinosiš žrtvu.“

Ljerka i Branko Ivković

GORICA – U ovoj svetoj godini milosrđa sla-viti 50. godinu svećeništva prava je milost Božja i Božji blagoslov. Od srca čestitamo i zahvaljujemo dragom Bogu, da smo imali čast upoznati Vas.

Stanka i Mirko Vidačković

ZMIJAVCI – Sretna 50. obljetnica misništva, našem dragom prijatelju i župniku želi

Obitelj Nede Križanovića

ZAGREB – Čestitam na velikom jubileju – 50. obljetnici misništva – vjerno služeći dragome Bogu i nesebično se darujući hrvatskom narodu. Što bi bilo s nama da nije svećenika? Petar Mamić

ZMIJAVCI – Hvala Vam na primjeru ustraj-nog svećeničkog služenja i zauzetosti kojim ste duhovno i materijalno izgrađivali našu župnu za-jednicu. Neka Vas na Vašem putu uvijek prati Bož-ji blagoslov i zagovor Djevice Marije.

Slava i Žarko Karoglan

BERLIN – Povodom Vaše Zlatne mise 24. srpnja 2016. Čestitam Vam u ime cijele obitelji, te vam tom prilikom želim mnogo zdravlja, sreće i obi-lje Božjeg blagoslova. Neka Vas dragi Bog i dalje čuva i prati na Vašem putu. Tihomir Pejić

PLAŠKI – Danas je prilika izraziti Vam pri-znanje i zahvalnost za sav taj dugogodišnji rad koji je bio popraćen molitvom i odricanjem, što je bilo i sada je svjedočenje Vašeg svećeničkog života. Hvala Vam za Vašu srdačnost, marljivost i toplinu, mir i dobrotu, za sve mise i propovijedi koje ste slu-žili i za sva djela kojima ste nas kroz 50 godina za-dužili vjerno služeći Bogu, Crkvi i svome narodu.

Obitelj Igora Kaluže

ĐAKOVO – Zlato-misniku fra Vinku Prliću čestitam 50. obljetnicu svećeništva! Uz predani pastoralni rad, propovijedanja, književno stvaranje, građenje i žarko hrvatsko rodoljublje. Dika si nam i ponos Tvoj rođak

P. Dragan Majić, isusovac, vojni kapelan

ZAGREB – Zlatomisnicima je čestitku uputio i Anđelko Mijatovič ovim riječima: Zlatomisnicima fra Vinku Prliću, fra Pavlu Vučkoviću i fra Berislavu Nikiću: Služili ste Bogu i Crkvi. Na ponos ste Bogu i Crkvi. Na ponos ste Bogu „rodu i narodu, za koje ste se žrtvovali.“ Živjeli. Anđelko Mijatović s obitelji

CAVTAT – Imala sam 12 godina. U to vrijeme je moj ćaća Ante Tomasušin bio još živ. Tada nismo bili oskudni ničim jer smo imali vrijedne roditelje koji su teško radili za svoju obitelj. Hranile su nas njive i Ćakuša. Vaš brat pok. Velimir sa mnom i s Rafom išao je u školu. Bili smo dobri prijatelji pa sam ja imala osjećaj kao da moj brat govori Mladu misu. Bili smo samo iskrena djeca koja su se veselila svačijem do-bru, a pogotovo mladim misama i svatovima... Imala sam sreću da najbolje zapamtim Vašu Mladu misu po jednom događaju koji mi je ostao u trajnom sjećanju. Moj ćaća je bio na ručku u Podu, a mi smo bili samo veseli promatrači. Kako se nosila hrana iz kuće u Pod niz malu nizbrdicu nespretnom nosaču hrane ispao komad pohanog mesa, ja sam ga uzela i otišla na Lemiš i pojela ga. Još uvijek imam taj okus u ustima. Nikad više tako nešto ukusno nisam jela iako sam radila u vrhunskim hotelima. Sada imam svega. Samo Bog zna kako sam to upamtila u detalje. Ja sam Iva Jaga pok. Ante Tomasušina sretno udana u Konavle i imam troje djece. Ovaj prilog je za misu pok. Velimira. Volim svoje Vlašiće i nikad ih neću zaboraviti.

Obitelj Ive Jage Tomasjušine

118 STAŠEVICA

ZAGREB – Bogu hvala da si dočekao zlatnu misu, od mene i mojih prijatelja iskrena čestitka. Žao mi je što nisam prisustvovao proslavi u tvome selu. Naime, ja sam već par mjeseci na području Drniš-Srima, a sva mi pošta dolazi u Zagreb, pa mi netko s vremena na vrijeme donese na Srimu. Tako se dogodilo i s tvojom pozivnicom na proslavu. Hvala ti. Filip Pavičić

TIERARZT – U Glasu Koncila sam pročitao, da si ti proslavio zlatnu misu. Bilo bi mi draže, da je to bila srebrena, ali godine nose svoje. Želimo ti još puno dobrog zdravlja i da ti Svevišnji dade još puno snage i još dužu ruku, kojom i dalje možeš pomoći nemoćnima, slabima i potrebitima. Uvijek si bio pravi i neumorni fratar i svećenik. Bio si bogatstvo svojih župa i provincije, bedem Crkve i uvijek s narodom i uz narod.

Dr. Ante Glibotić

PLOČE – Ova svečana i značajna prigoda, uistinu zahtijeva i velike i posebne riječi, ali vaša jednostav-nost, skromnost i susretljivost nekako mi govore da upravo ništa pompozno i ne očekujete. Dragi fra Finko, pedeset godina od vaše prve svete mise, obljetnica je koja na neki način kruni vaše iskustvo, rad i plodnu duhovnu priču koju ste pisali svojim djelima, sa svima koje ste susreli... Ovom svečanom prigodom primite moje, kako službeno, tako i privatno, najljepše želje i čestitke. Lora Lovrić, glasnogovornica Grada Ploča

ZBORNIK O DR. FRA JERONIMU ŠETKI„Neretvanska riznica umjetnina i inih vrijednosti“ s „Hrvatskom kulturnom zakladom“ i drugim izdavačima,

pod vodstvom urednika Stjepana Šešelja, objavila je „Fra Jeronim Šetka, hrvatski franjevac, svećenik, profesor, jezikoslovac i književnik“ (Zagreb, 2016.). U Zborniku su tiskana predavanja sa simpozija (24.-26. IX. 2015.), koji je u prigodi 25. obljetnice fra Jeronimove smrti, održan u: Neumu, Metkoviću, Pločama, Desnama, Opuzenu i Čaplji-ni. Objavljeni su članci o fra Jeronimovu životu i djelovanju s bibliografijom (G. Jurišić), zbirci pučkih molitvica koje je fra Jeronim marljivo skupljao i priredio za tisak (S. Botica), njegovim duhovnim spisima (P. Lubina), povijesnim radovima (B. Toplak), o sociolingvističkim i leksikografskim djelima (N. Bašić), generalnoj vizitaciji u Hercegovini (A. Nikić), toponimima u Desnama (D. Vidović), arheološkoj topografiji Desana (M. Tomasović), likovnoj baštini F. Naldija (V. Lupis), renesansnim književnim usporedbama (A. Lučić), interpretacijama Knjige o Jobu (D. Slavić), za-htjevnim jezikoslovnim zadaćama (M. Kvačević) i testu o „Hrvatskoj kršćanskoj terminologiji“ kao važnom prinosu jedinstvu hrvatskoga naroda (S. Šešelj).

U „Izboru iz djela dr. fra Jeronima Šetke“ donesena su tri važna njegova spisa: 1. Uvod u Hrvatsku kršćansku terminologiju, rasprava o stvaranju knjige i nekim leksikografskim pitanjima (1976., str. 351-359), 2. Majka Božja u hrvatskim narodnim pjesmama (1969., 361-452) i 3. Fra Andrija Kačić Miošić i narodna pjesma (1954., 453-524).

U kronološkom izvješću (D. Vidak) prikazan je rad simpozija u svih šest gradova s popratnim zbivanjima (525-548). Priloženo je više fotografija i popis dosada tiskanih zbornika.

Organizator Susreta i predavači podigli su fra Jeronimu Šetki spomenik, tj. Zbornik „aere perennius - trajniji od mjedi“, kako se je lapidarno izrazio drevni, muzama nadahnuti pjesnik, Kvinto Horacije Flak (Carmina, III, 30).

Fra Gabrijel Jurišić

119STAŠEVICA

PRIJATELJI LISTA Ne činite dobro ako niste spremni

podnijeti nezahvalnost!Enzo Ferrari

Svojim novčanim prilogom omogućili su izlaženje našega lista Staševica, za što zahvalju-jemo, i ujedno potičemo drage župljane i druge čitatelje našega Lista, osobito one koji su iz ove župe odselili širom svijeta ili koji su ostali živjeti u Hrvatskoj, da svojim prilozima olakšaju objeloda-njivanje naše Staševice. Rado ćemo objaviti i nji-hove fotografije s kakvom lijepom viješću. Hvala!

Darovatelji od 6. prosinca 2015.:Anka Plećaš, 100 kn, Tiha Kežić, 100 kn, Griwi,

graditelj zvona 500 kn, Jadranka Ćulum, 50 kn, Miro Marević, Dubrovnik, 100 kn, Dragica Cindrić, Slav. Brod, 100 kn, Rajka Džanko, Čakovec, 50 kn, Marko Mateljak, Roterrdam, 50 eura, Ante Klinac, 100 kn, Elza i Mario Dropulić, 100 kn, Lenko Kežić, 100 kn, Nada Magić r. Dropulić, Pašman 200 kn, Marija Vlašić p. Damjana, Dubrovnik, 100 kn, Nedo Jerković 200 kn, Luca Gnječ ud. Ante, 200 kn, Zora Vlašić, Mokošica, 100 kn, Mate Vlašić, Mokošica, 100 kn, Igor Kaluža, 100 kn, Miro Rončević, 100 kn, Marija Usorac Velimirova, 130 kn, Žarko Karoglan s obitelji, 100 kn, Vinka Rončević, Tenja, Nevenka Martić, Stanišić, 100 kn, Ivana Rončević, Tenja, 100 kn, Cvjećarna Branka 200 kn, Petar Kežić, Opuzen, 100 kn, Kristina i Emil Matić, 100 kn, Mate i Ljubica Zaknić, 200 AUD, Ivo Ožić, Opuzen, 100 kn, Nikola Medak, Metković, 200 kn, Milan Ljubičić, Gradac, 100 kn, Mate Mateljak p. Pavla, 300 kn, Matej i Ljubica Zaknić, Sydney, 150 kn, Ivan Kežić, Ivanov, 100 kn, Jure i Mara Klinac 50 eura, Časne sestre, Vrgorac, 100 kn, Mladenka Vladimir, Dettenhausen, 100 kn, Marija i Ivan Grgurinović, Zagreb, 200 kn, Marinka Šunjić, 100 kn, Zora i Mate Vlašić, Dubrovnik, 200 kn,

Anko i Branka Musulin, Perth, 100 AUD, za crkvu na Bristi, 100 AUD, za crkvu sv. Staša 100 AUD, kruh sv. Ante 100 AUD, Mladen Musulin Koprcan, 100 kn, Andrija Ćendo, 100 kn, Matijaš Marević, 100 kn, Mirko Mateljak, 100 kn, Nedo Jerković p. Ante, 200 kn, Anđelka Vlahović, Komin, 50 kn, Mate Mateljak p. Pavla 300 kn, Mirko Grgurinović, 100 kn, Dragan Gnječ, 100 kn, Mirko Marević, 100 kn, Nedo Dropulić Škutin darovao jednu klimu u Gospe Lurdske, a drugu obitelj pok. Pepe Šiljega. Obje postavili Damir Plećaš i Ivica Garac, Miro Rončević, 400 kn, Mijo Musulin p. Andrije, 100 kn, Ivica Kušurin Stipanov, 100 kn, Tiho Mateljak, 100 kn, Ante Marević Ivičin 100 kn, Mate Musulin p. Ante (bivši domar), 100 kn, Duška Šiljeg, 100 kn, Lenko Grgurinović, 100 kn, Neda Marević, 100 kn, Mate Grgurinović, Split, dao Paški kotao za ispeć crkvenu rakiju na račun lista, Drago Gnječ p. Mate, 100 kn, Seka Gnječ, teta u Vrtiću, 100 kn, Rajko Mateljak, 100 kn, Paško Kužić, 100 kn, Dinko Gnječ, 100 kn; Ljilja Marević Natkova, 100 kn; Ante Tonko Musulin, 100 kn; Miro Kušurin Buvčev, 100 kn; Ante Krešić, 100 kn; Nada Musulin Koprcanova, 100 kn; Joze i Ana Usorac, 150 kn, Jure Musulin, 100 kn; Nevenka Bustruc, 100 kn; Gordan i Ivona Grgurinović, Perth, 100 AUD i 100 AUD za grijanja; Mate Šunjić, 100 kn; Mate i Zora Vlašić, Dubrovnik, 200 kn; Ruža Jovica, 100 kn, Vera Musulin, 100 kn; Augustin Nikola Marević, Ploče, 150 kn; Marko Carević, Metković, 120 kn; Ika Krespi, Metković, 30 kn; Davorka Šutalo, Metković, 100 kn; Anka Brkljačić, Metković, 200 kn; Jurka Gnječ Lazina, 100 kn; Mila Jovica, Sydney, 300 kn; Gordan Musulin, 100 kn; Miro Rončević, 150 kn; Ante Marević p. Ivana, 100 kn; Ivana Mateljak Damirova, 100 kn; Mate Jerković, 100 kn; Zdenko Musulin p. Luke Maloga, 100 kn; Drago Rončević Lekić, 100 kn; Ivica Musulin p. Luke Maloga, 100 kn . Hvala!

CVIJEĆE ZA ISUSOV GROB 2016.Danijela Mateljak 200 kn, Nada Šunjić 100 kn, Mirjana Kušurin 100 kn,

Zlata Marević 100 kn, Jurka Gnječ 100 kn, Dara Krešić 50 kn, Mira Marević (Ante) 50 kn, Zora Marević 50 kn, Ljilja Marević 50 kn, Katica Marević 50 kn, Mirjana Musulin 50 kn,

Jadranka Musulin 50 kn, Milena Rončević 50 kn, Marija Kaluža 50 kn, Anđela Dropulić 50 kn, Bosiljka Kužić 50 kn, Marija Kužić (Paške) 50 kn,

Župnik 50 kn, Vedrana Ćendo 30 kn, Danica Musulin Koprcanova 100 kn.Poslano za pomoć za Misije 1180 kn.

120 STAŠEVICA

STAŠEVICALIST ŽUPE SV. STAŠA U STAŠEVICI

20345 STAŠEVICAGodina 11., 2016., br. 1(11)

Izdaje: Župa sv. Staša u StaševiciMatični broj župe: 1058495OIB župe: 84989812552Glavni i odgovorni urednik:Fra Vinko Marinko Prlić, župnik20345 StaševicaTel./fax: 020/695-200, 098/1990-404List izlazi povremeno, dopušte njem crkvenih i redovničkih poglavara.Tisak: Jafraprint - SplitRukopisi i slike: ne vraćaju seNarudžbe, suradnju i doprinose slatina adresu:LIST ŽUPE SV. STAŠA20345 STAŠEVICAKunski račun:Splitsko-makarska nadbiskupijaŽupa sv. Staša StaševicaIBAN HR07 2340009-1100118134Privredna banka Zagreb d.d.Podružnica OpuzenDevizni račun:IBAN: HR07 2340 0091 1001 1813 4Privredna banka Zagreb d.d.10000 Zagreb, Račkoga 6 CroatiaSWIFT CODE: PBZGHR2XLIST SE UZDRŽAVA DRAGO VOLJ NIM PRILOZIMA VJERNIKA.

Naslovna stranica: Branimir Dorotić, JasliceZadnja stranica:Fra Vinkove sestre i braćaGangaši iz Vinjana

SADRŽA JUVODNA RIJEČ ŽUPNIKA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1BOŽIĆ - BLAGDAN BOŽJEG ČOVJEKOLJUBLJA . . . . . . . . . . . . . . . . 3BADNJAK U NAŠOJ KUĆI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 6NA BOGOJAVLJANJE U STAŠEVICI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7KAKO JE BILO? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9PRONAĐENO ZABORAVLJENO SELO BRISTA . . . . . . . . . . . . . . . . . 13KASNOSREDNJOVJEKOVNA KRIŽINA NA GROBLJU SVIH SVETIH NA BRISTI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 23GODINA OČINSTVA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 29POSTAJE KRIŽNOG PUTA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 31NAŠA PREZIMENA - MUSULIN . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 35PREZIME PRLIĆ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 37OD DJETINJSTVA DO ZLATNE MISE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 39ČESTITKA ZLATOMISNIKU FRA VINKU PRLIĆU . . . . . . . . . . . . . . . . . 77SVEĆENIK KRŠĆANSKE GORIČKO-SOVIĆKE ULJUDBE . . . . . . . . . 87BITI POZVAN I ODAZVATI SE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 91 NAŠI POKOJNICI - FRA SREĆKO VEKIĆ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 97ZGODOPISJE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 81TOČNO U PODNE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 115POŠTA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 116DAROVATELJI LISTA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 119

PLETENICE(Huda jama)

Pletenice mi spleti majko!Čvrsto, dobro stegniNeka pleter pozna svatkoGodine će proći brzo, lako.Ti ćeš plakat, Boga molit.Duge će ti biti noćiČekati ćeš, al ti neću doći.Smirit ćeš se, počinuti vječnoČekat ću te Gore...Pletenice će kazat moje more.

Zora Čuljak

STAŠEVICALIST ŽUPE SV. STAŠA U STAŠEVICI