S T J E P A N T O M A Š

D O B A R D A N , T A T A

B I B L I O T E K A V J E V E R I C A

Stjepan Tomaš

DOBAR DAN, TATA

Copyright © 1987. Stjepan Tomaš

Ilustrirala

VJERA LALIN

Urednik

VERA BARIĆ

RecenzentiProf. dr NEDA BENDELJA

ANA KULUŠIĆ

S T J E P A N T O M A Š

DOBAR DAN, TATA

Prvo izdanje

1IZDAVAČKO KNJIŽARSKA

RADNA ORGANIZACIJAIII I II «l o s I

ZAGREB 1987

■

, - <•

■

r- ■

I

KAO DA SAM U ROĐENU KUĆU DOŠAO U GOSTE

— Gdje si rođen, Dragutine? — upitala me jednog rujanskog poslijepodneva naša razrednica Zora Slavonić, u trećem razredu osnovne škole.

— U Mederovcu.— U vagonu! — netko lupi u posljednjoj klupi.I sad čujem taj glas, osjećam ga kao udarac šakom u trbuh od

kojeg mi ponestaje dah. Da sam ga mogao čuti i prečuti, da sam mogao bilo što reći u mučnoj tišim koja je uslijedila, da je Slavo- nićka bilo što rekla, ali nitko ništa nije rekao. Svi su šutjeli, osobito ja, zureći u klupu izrezuckanu nožićem.

A i što da kažem?Kući sam se vratio uplakan.— U školi su mi rekli da ti nisi moja mama — rekao sam Elviri

umjesto pozdrava.Problijedjela je i zaplakala, zagrlila me kao da me netko tog ča­

sa želi otrgnuti od nje, stavila mi dlan na usta da ne govorim tako ružno.

— Rekli su mi da si me ti usvojila i da imam mamu koja živi u Njemačkoj — nemilosrdno sam joj gurao u usta čašu gorčine iz koje sam i ja srknuo.

Naslonila se na štednjak, spustila se na najbližu stolicu da ne padne.

Bio sam zbunjen. Očekivao sam da će me moja majka zaštitnički zagrliti i s nekoliko riječi zauvijek rastjerati sve moje sumnje ali, umjesto da me razuvjerava, ona je zaplakala, nespremna za takav

5

razgovor. Znala je da joj predstoji ali očekivala ga je pet-šest godi­na kasnije.

Nije znala kako da mi na najljepši način ispriča ružnu priču o mom rođenju.

Pa, iako se kasnije činilo da smo moja pomajka i ja ostali isti, osjećali smo da smo se izmijenili. Iste riječi od onoga dana popri­mile su drukčije značenje. Izbjegavao sam izgovoriti riječ »mama« jer mi je odjedanput drukčije zvučala .. .

Činilo mi se kao da više nisam kod kuće nego u gostima, kod ne­ke jako dobre tete. I ja koji sam Elviru znao i te kako naljutiti, odje­danput sam postao bolji jer nisam ljutio svoju mamu, već neku drugu ženu, onu jako dobru tetu koja me nije rodila već usvojila.

Ja sam osjećao kako je ona, blaga, postala još blaža, nježna, još nježnija, no unatoč tome ja sam je sve manje doživljavao kao mamu.

Rekoh, od onog trenutka činilo mi se kao da sam u rođenu kuću došao u goste.

I I

TAJANSTVENI CICICA

U trinaestoj godini igrao sam u podmlatku nogometnog kluba Sloga. Poslije jedne utakmice, tek što smo se istuširali, odjenuli i pošli kući, dođe k meni golman Hruba i kaže mi da me traži neki čovjek. Nisam se dospio ni iznenaditi a on je već stajao ispred mene.

— Mali, čestitam na igri! — reče neznanac i pruži mi ruku. — Ti si Dragutin, zar ne?

— Jesam — rekoh.— Ja sam Ratkaj! — predstavi se.Nije mi to prezime ništa govorilo ali pružih mu ruku nadajući

se da je napokon neki menedžer iz Osijeka uočio moj raskošni no­gometni talent, pa došao po mene ...

— Ja sam automehaničar iz Stipanovca — razočarao me — ali vrlo volim nogomet... Gledao sam te i lani kad ste pobijedili naše — pripovijedao je. — Čuj, želio bih ti nešto reći, hoćeš li sa mnom na jedan sok?

Klimnuo sam glavom u znak pristanka. Ušao sam s njim u nje­gova kola i on me povezao u centar Mederovca. Uveo me u prizem­lje hotela Đurdan i čim smo sjeli za jedan od slobodnih stolova, on naruči piće obojici: sebi rakijicu, meni sok. Sporim pokretima za­pali zatim cigaretu, otpuhne prvi dim i nagne se povjerljivo prema meni.

— Dragutine — reče tiho — ja sam tvoj djed!Ljudi moji, bio sam sluđen. Dođe neki čičica, pozove me na piće

i kaže da je moj djed.On shvati moju zbunjenost pa mi poče pripovijedati kako već

7

duže vrijeme nastoji da se upoznamo. Ispričao mi je da se nalazi pred mirovinom ali još uvijek mnogo radi, osobito u ovo doba, ljeti, kad mu svraćaju mnogi turisti, ponajčešće Česi i Mađari na putu za Jadransko more. Dovoze mu automobile na popravak ne pitajući za cijenu već samo kada će biti popravljeni.

Promatrao sam ga sa zanimanjem. Bio je srednje visine, više snažan nego debeo, sijed i prilično ćelav, simpatičan. Glas mu je bio hrapav a smijeh zarazan. Nije se smijuljio kao što neki čine, siplji- vo, iz prsiju, s usana, nego srdačno i veselo, kao da mu netko stalno priča viceve iza ušiju.

— Eto, jednostavno sam želio da se upoznamo — objasni on svrhu našeg susreta.

— Volio bih da je to poželio i moj tata...On se uozbilji i reče da je moj djed s majčine strane.— A gdje živi moj drugi djed? — upitao sam ga.Srce mi je jače zakucalo. Kad god sam pokušao nešto saznati

0 rođacima s očeve strane, nisam uspijevao.— Ne znam — prizna Ratkaj — ali sin mu je u Osijeku, to znaš,

ne?Klimnuo sam glavom potvrdno nadajući se da neće prozreti

laž.— Znam da je tamo ali ne znam čime se bavi.— Milicionar je — odgovori nevoljko. — Taj sređuje druge ali

sebe nije znao dotjerati u red. Da jest, ne bi ti danas živio s pomaj­kom ... Ali ti si Ratkaj, nisi Ječmenica — smiješio se zadovoljno — to se vidi. Mi smo, Ratkaji, svi plavooki!

Ispružio sam ruku za čašom, grlo mi je bilo suho. Ispio sam sok1 zamolio ga još jedan. Gorio sam iznutra.

— Znaš, volio bih — reče moj plavooki djed — da me uskoro po­sjetiš u Stipanovcu . .. Nismo daleko, desetak minuta biciklom odav­de .. . Imaš li bicikl?

— Imam, »pony«.

8

_g ____

— Dobro bi ti došao jedan trkaći, ha? Rado bih ti ga kupio. Ali o tome ćemo se dogovoriti s bakom kada dođeš, hoćeš li?

Već sam se vidio na sjedalu svog novog bicikla.— O tom dolasku, kao i o poklonu, moram se dogovoriti s ma­

mom.— Ali i bez njenog znanja smiješ uzeti ovu sitnicu — izvlačio je

iz novčanika tisuću dinara — za džeparac.— Ne smijem uzeti, hvala! — branio sam se i zahvaljivao, ali

on mi silom ugura šušku u džep.— Valjda ti djed ima pravo dati koji dinar — reče smijući se

opet široko i glasno ... — I nastoj da dođeš u Stipanovac, onda ćemo moći na miru o svemu popričati.

Kad sam mu rekao da moram kući, ispratio me iz hotela ponav­ljajući nekoliko puta da svakako dođem u Stipanovac.

I I I

NIT IZ ZAMRŠENOG KLUPKA

»Ti si Ratkaj, nisi Ječmenica«! — odzvanjao mi je djedov glas u ušima. Samo jedanput sam čuo svoje novo, pravo prezime i od­mah sam ga upamtio. Zauvijek. Dakle, ne zovem se Vincetić nego Ječmenica ...

Obuzela me nenadana slabost. Osjetio sam mučninu u želucu i učinilo mi se da ću povraćati. Sjeo sam na klupu obližnjeg parka, ispod razgranatog ukrasnog grma. Bila je ugodna hladovina, a me­ni čelo orošeno znojem.

Odviše uzbuđenja odjedanput. Za nekoliko trenutaka saznao sam o sebi više nego za minulih trinaest godina. Vidio sam svog djeda, čuo gdje stanuje i čime se bavi — štoviše, pozvao me da upo­znam i baku — »a tada ćemo na miru popričati o svemu ...«

Gurnuo mi je u ruke klupko iz kojeg su izvirivale niti. Virile su izazivački i pobuđivale znatiželju. Mogao sam ga odbaciti ili iz za­mršenog klupka povući nit.

— Ja sam Ječmenica. Je-čme-ni-ca... — izgovarao sam pre­zime punim ustima; čuo sam mu ne samo zvuk nego osjećao i okus. Valjao sam ga po ustima kao bombon.

Saznao sam da sam usvojeno dijete ali o svom porijeklu, o svo­jim pravim roditeljima nisam znao ništa. Uz mene je bila Elvira koja je nadoknađivala i mamu i tatu. Ali, ovo danas me uznemirilo: sat vožnje autobusom od Mederovca živi moj tata, desetak minuta vožnje biciklom — moj djed, negdje u Njemačkoj mama, tko zna gdje ostala rodbina ... Možda svakodnevno prođem pokraj bratića ili sestrične, poneke tete, a da to i ne znam.

11

Tata mi je, dakle, milicionar ... Nisam mogao doći k sebi: žaca, micoš — kako bi ga sve nazivali moji prijatelji, ali zanijemjeli bi ka­da bi im pokazao pištolj ili pendrek ...

Tko li mu razvezuje opasač? — pitao sam se. Ima li porodicu ili živi sam? Imam li polubraću? Stariju ili mlađu od sebe?

Napokon, zašto mi se djed tek sada javlja? Tek sada ili već sa­da? Hoće li se javiti i tata i mama?

Nisam mogao nikome priznati, ali sam sve više čeznuo za tatom. Pitao sam se kako izgleda i jesam li mu nalik. Kako živi?

Često sam vodio u sebi, s nepoznatim ocem, beskrajne razgovo­re u neobičnoj igri istražitelja i okrivljenog. Ja sam bio istražitelj a tata okrivljeni koji nikada nije znao odgovoriti na moje prvo pi­tanje: kako to da već trinaest godina ima sina, a da mu nijedanput nije došao u pohode?

Zamišljao sam izraz njegovog lica poslije ovog pitanja i nije mi se dopadao. Unatoč svemu ja sam ga više branio nego napadao, ne­vjerojatno! Izmišljao sam razloge njegovih nedolazaka, branio ga i praštao mu. On je zabrinut za mene ali ne pojavljuje se da me ne uznemiri. Bdije izdaleka nad mojim dječaštvom, nesretan je što mi se ne može približiti...

Usprkos svemu ja sam ga volio.U svojim maštanjima dovodio sam u Mederovac i svoju majku

iz Njemačke, izmišljao o njoj i tati najčudnije priče, izluđivao ih u svojim sanjarijama.

O njima sam najčešće razmišljao uvečer, po odlasku u krevet, u očekivanju sna, i nerijetko bi mi se te misli neprimjetno stopile sa snom u kojem je sve bilo začuđujuće jednostavno i moguće.

Ujutro, kada bi san minuo i noć se rasplinula, stidio bih se svo­jih maštanja. Uz mene bi se nalazila Elvira, brižna i materinski nje­žna, koju sam iznevjeravao u snu i zapostavljao na javi. Ispunjavao

12

me snažan osjećaj krivice i ponekad mi se činilo da je to osjećanje tako očigledno da mi se može pročitati s lica.

Činilo mi se da se i ona jako muči i da je ispunjava strah.Osjećao sam se krivim pred Elvirom zbog misli koje su me za­

okupljale, često i protiv moje volje, zbog onih o kojima sam ma­štao — a koji su me napustili ne brinući o meni — ne misleći o njoj koja je u svakom trenutku bila pokraj mene.

I snovi i java činili su me nesretnim. Ispunjavalo me neobično osjećanje: uvjeravao sam sebe da se ne bojim, a u duši sam sve vri­jeme osjećao strah ...

I V

MNOŠTVO PITANJA A NIJEDAN ODGOVOR

Već s ulaznih vrata rekao sam Elviri koga sam upoznao ali, da sam znao kako će to doživjeti, ne bih joj rekao ni riječ o tome. Pre- šutio bih susret s djedom Ratkajem iako bih time samo odložio svađu koja je uslijedila i odgodio plač koji ju je toliko potresao da poslije više nije mogla otići u radnju.

Dobro da tatu nisam spomenuo.Ćim sam joj navijestio da me djed poziva k sebi u Stipanovac,

i da mi je obećao kupiti novi trkaći bicikl, ona je zanijemjela. U njezinom pogledu prepoznao sam isti onaj strah koji joj je raširio zjenice kada sam joj prije nekoliko godina rekao na koji sam način saznao u školi da mi ona nije prava mama. U njezinim pokretima prepoznao sam istu ukočenost. Ni ovaj put nije me zaštitnički zagr­lila uvjeravajući me kako sam ja samo njezin sin. Opet je bespomoć­no zaplakala, sručila se na ležaj jecajući.

— Zašto se ti njih bojiš? — pitao sam zbunjen njezinom bes- pomoćnošću, nakon što je minuo prvi val plača.

— Kako ne shvaćaš? — sporo se smirivala brišući nos i suze rupčićem stisnutim u šaku — oni su se odjedanput zainteresirali za tebe, a trinaest ih godina nisi zanimao! Da si umro, ni na sprovod ti ne bi došli, a sada više ne mogu bez tebe. Nije li ti zagonetna nji­hova nenadana ljubav?

— Nije — odgovorio sam.— Naravno, ti ih još i braniš — rekla je uvrijeđeno.— Ne branim ih ali nisam protiv njih samo zato što su to oni.— Gdje su do sada bili?

14

— Ne znam... Znaš li ti? — upitao sam podrugljivo.— Na kraju će i ona doći.Elvira nije mogla izgovoriti ime žene koja me rodila ali oboje

smo znali na koga se to odnosi.— Možda i hoće.— Pa da .. . — Elvira je bila ozbiljno uplašena i tom moguć­

nošću — već te, eto, pripremaju. Ovaj put bit će lukaviji...Naćulio sam uši. Dakle, Ratkajevi su već jednom pokušali doći

do mene, ali nisu uspjeli. Tko je pokušao? Mama? Ovaj put, rekla je Elvira, bit će lukaviji... Što to znači? Da su prvi put bili nedovolj­no lukavi? Kada je to bilo prvi put?

Što se u ono vrijeme događalo sa mnom?Nikada mi Elvira nije pripovijedala o tome. Ne bi ni sada da

nije bila izazvana postupkom mog djeda i riječima koje sam iz­govarao.

— I što da radim? — nastavljala je bespomoćno — da te iz­vedeni pred njih i kažem: »Evo vam Dragutina, zdravog i čitavog, sačuvanog od dječjih bolesti, padova i lomova.. . Trinaest godina odgajala sam ga i čuvala kako sam najbolje znala, a sada je vaš!«

— Ali ja nisam samo tvoj.Ne znam koji mi je bio vrag. Ne shvaćam ni sam zašto sam bio

zločest. Svađao sam se s njom i vrijeđao je ne osjećajući ni trunka sažaljenja. Kao da je netko drugi progovarao iz mene.

— Samo nastavi — šmrcala je — ne bih te više ni pogledala kad bih znala da i misliš tako kao što govoriš ... Ti zaista umiješ uvrijediti... Ali ja tu ne mogu ništa učiniti. Što god da kažem, otići ćeš .. .

— Nije važno kome odlazim nego kome se vraćam — rekoh po­mirljivo.

— Vraćaš se ali ponovno ćeš otići.. . Mogu misliti što bi oni pričali o meni... Ništa lijepo, naravno.

— Ne bih im dopustio da te vrijeđaju.

15

— Već me vrijeđaju ... Ovo što čine već je uvredljivo ... Što ti je još rekao djed?

— Ništa više — slagao sam, morao sam slagati. — Pozvao me da ga posjetim a tada će mi reći ostalo.

— Što ostalo? — uplašila se.— Valjda nešto o mojim bližnjima.— O tvojim bližnjima? Zar su tvoji bližnji oni koji su od tebe

udaljeni trinaest godina ili tisuću kilometara?!— Naravno da nisu kad su tako daleko — rekoh glupo.— I što da ti kaže o njima?— Ne znam.— Nema on tebi o čemu pripovijedati — reče ona razočarano.

— Nema se tu što pripovijedati. Kad je trebalo, nisu te htjeli! Ja sam te željela i prigrlila, i ti si moj! Sada, kad si porastao, oni ne­maju pravo miješati se u naš život... To je bestidno ... i nemilo­srdno ... Oni se u svojoj sebičnosti ne pitaju kako ćeš se ti osjećati nakon takvih razgovora, ni kako ću se ja osjećati... Godinama su šutjeli, pritajili se i čekali, sada će pokazati svoje zmijske jezike ... Ali, to je tek početak — slutila je njihovu blizinu kao nagovještaj nesreće koja će se tek sručiti na nas. — Bože moj — jecala je — kako da im se suprotstavim sama?! Da je bar moj Nikola živ, ne bi nam se to događalo.

— Otići ću samo jedanput da vidim što starci hoće.— Zbog njih ćemo se samo svađati, i to neće dobro završiti —

proricala je.— Ali zašto se ti njih toliko bojiš? Ja volim tebe, a ne njih!— Ti ne poznaješ dovoljno odrasle, Drago. Zar ne vidiš da su li­

cemjeri? — čudila se mojoj prostodušnosti. — Oni te žele jeftino kupiti.

— Jedan trkaći bicikl baš i nije tako jeftin ... Uostalom, ja ću zatražiti motor... Nisam ja baš tako jeftin kao što misle. Oni to ne znaju. Okanit će me se čim to shvate. Stariji su ljudi, sporije shvaćaju, ali brzo ću ih u to uvjeriti.

16

— Nemoj ići, molim te— zavapila je — oni te žele opsjeniti na brzinu, žele ti s nekoliko poklona zamazati oči, da ne dospiješ raz­mišljati o važnijim problemima. Oni znaju da u tvojim godinama sve počinje i završava s ,biciklom ili motorom ...

— Vidiš, brzo će se ispucati s poklonima, a onda sam opet tvoj. Ja znam što si ti sve učinila za mene — rekoh najnježnije što sam mogao.

— Ne dam te, ni njima ni bilo kome — zaplakala je stežući me na prsa — najprije njihova kći a sada oni... ti si mi sve što imam i ne želim te izgubiti.

— Slušaj, mama — okrenuo sam njezino uplakano lice prema sebi strahujući da i sam ne zaplačem — neću ići u Stipanovac, je li 0. K.?

Osmijeh zahvalnosti rastjera suze u kutove očiju. Zagrlila me. Iz njezine odjeće širio se fini miris frizerskog salona.

Predvečer je nakratko otišla u Jorgovan, u svoj frizerski salon, da vidi što joj pomoćnica radi. Rekla je da će se brzo vratiti.

Otišao sam u njezinu sobu po TV-program i tada sam uočio ne­što neobično. Starinski ormarić u sobi, zapravo komoda iz koje se izvlačila daska (što je služila kao pisaći stol), bio je zaključan.

Još nedavno površno sam tražio u njemu svoje odložene romane koje sam pročitao a nisam ih želio baciti i tada je bio otključan. Odnedavno je, dakle, zaključan. Nešto je preda mnom Elvira za­ključavala, nešto što ja nisam smio vidjeti. Jedna tajna koja nam više nije bila zajednička.

»Najprije njihova kći a sada i oni...« — usjekle su mi se u svi­jest Elvirine riječi ... Rekla je da sam joj ja sve na svijetu i da me ne želi izgubiti. Znači li to da me njihova kći već jednom željela uzeti ali me nije dobila? Zašto me nije dobila majka?

Mnoštvo pitanja, a nijedan odgovor.

2 Dobar dan, tata 17

V

PAJINE IZMOTANCIJE

U školi je već počelo odbrojavanje — do kraja godine bilo je još desetak dana ...

Tog dana, o kojem želim nešto ispričati, nisam iz škole pošao kući već sam popustio Pajinim navaljivanjima da prolunjamo uli­cama i šetalištem.

Tako smo se našli i ispred samoposluge.— Popipaj moje džepove — rekao mi je odjedanput Pajo. Po-

pipao sam ih, bili su prazni, kao i obično. — A gle sada! — Okrenuo se i ja sam još samo vidio njegova uska ramena kako hlape između polica. Pošao sam za njim ali ukočio sam se kad sam vidio što radi: trpao je brzo i vješto gume za žvakanje u džepove .. . Pocrvenio sam umjesto njega i šmugnuo van. Nisam htio u tome sudjelovati a nje­ga više nisam mogao spriječiti.

Dugo sam se vrzmao ispred samoposluge, šetao gore-dolje, ali Pajo se nije pojavljivao. Otišao sam kući sam.

Popeo sam se tiho u svoju sobu ali Elvira, koja je bila u kuhinji, čula me i pozvala da siđem.

— Gdje si bio danas poslije nastave? — upitala me mirno.Znao sam da ona govori najmirnije kad me kori.— U Čitaonici — odgovorio sam.Ona ništa ne čita osim novina koje poštar svakodnevno donosi

u njezin salon, valjda ne zna kad je čitaonica otvorena.— Nisi li bio i u samoposluzi?Kao da me nije čula. Zanijekao sam glavom. Bojao sam se pro­

govoriti da mi glas ne zadrhti.

18

— Što se dogodilo?Šutjela je nekoliko časaka razmišljajući. Promatrala me ispi­

tivački.— Bio je tu prije pola sata neki čovjek, iz samoposluge...

Uhvatili su nekog malog u krađi koji im je rekao tvoje ime i adre­su, pa su došli ovamo ... Tko je to mogao biti?

Odmah sam se dosjetio.— Pojma nemam.Jedna laž povlačila je drugu. Kako da priznam da je to bio i da

mi je to učinio Pajo, moj najbolji prijatelj?! Gledao sam je u oči osjećajući kako crvenim. Ja uvijek crvenim kad lažem.

— Sutra će vam taj čovjek doći u školu, vjerojatno i u razred, čuvajte se!

— Pajo, Pajo! — mrmljao sam kad sam ostao sam. — Zar je mo­guće da si mi ti to učinio?

Bio je to neobičan momak koji je u naš razred došao početkom godine ... Činilo se da je među nas upao samo zato što nigdje drug­dje nije mogao kidnuti. Svi smo ga, zbog njegovih nepodopština, do­življavali kao kaznu a i nastavnici su brzo »digli ruke« s njega.

Nije ni čudno. Pita ga razrednik, na primjer, gdje je bio prije dva dana, zašto nije došao u školu, a on mu ne trepnuvši odgovori da je tog dana bio u školi... »Ako si bio«, nastavlja razrednik, »za­što si upisan u dnevnik?« »Pojma nemam«, odgovara on, »ja sam zbilja bio u školi tog dana ...«

Takva izmo tanci ja pokolebala je i našeg starog razrednika Tomu a njega je malo teže pokolebati.

Taj je Pajo izvodio od prvog dana slične krivine. Podsjećao me na pticu koju su prijevarom ulovili i koju uzalud pokušavaju zadr­žati u krletki, odnosno u školi. On u nju najčešće i nije dolazio a kad bi došao, bježao bi već poslije prvih sati.

Ako je prije toga netko ispustio ribicama vodu iz školskog ak­varija, telefonirao vodoinstalateru da je u školi pukla vodovodna cijev ili ispremještao leptire u kabinetu za biologiju (stavljajući ad­

19

mirala na mjesto lastinog repa i obratno), bilo je sigurno da je to učinio Pajo. Mi smo to znali i nikad se nismo prevarili.

Mogao bih ispričati mali metar njegovih vragolija (kao što sam to učinio u školskoj zadaći na temu: Opis lika), sasvim sigurno bih to mogao, ali pripovijedam samo o njegovom posljednjem izgredu jer j e i mene u to uvukao.

Meni je Pajo bio drag od trenutka kada mi je spasio ugled u jed­noj bezveznoj tučnjavi s nekim tipom iz Vic koji se sa svima tukao. Dogodilo se da se o mene zakvačio i tko zna kako bi se otkvačio da mi u pravi čas Pajo nije pritekao u pomoć. Istina, čitav je odmor moj razred navijao za mene ali samo mi je on pomogao. To mu ni­sam mogao zaboraviti. A to je značilo da doživotno može prepisivati moje domaće zadaće, uzimati moje jelo iz torbe a da me i ne pita, da prvi čita moje romane i ostalo.

Kako povjerovati da bi me on uvukao u svoju žvakokrađu?

Idućeg dana očekivao sam Paju željnije nego nastavak »Asteri- xa«. On je u školu prvi dolazio, ako bi došao, i prvi odlazio. Tog dana je kasnio.

— Pa gdje si, Pajo? — pitao sam ga izazivački kad sam ga na­pokon ugledao. Čitao je »Zabavnik«.

— Ko, je 1 ja? — pravio se lud, i to mu je uspijevalo.— Ti... Daj da ti opipam džepove! — rekoh podrugljivo.— Zašto? — on se zagleda u mene.— Da vidim jesu li puni.— Prazni su.— Kao i obično, znači?Još uvijek je izigravao »rajskog mamuta« a to mu nije bilo

teško.— Ali jučer si ih pošao napuniti.— Aha — morao je priznati.

20

Zaklopio je listove »Zabavnika« i promatrao me podozrivo pita­jući se koliko i što znam.

— Jesam, napunio sam ih ali sada su opet prazni.— Mora da si drmnuo neku lako pokvarljivu robu kad si je se

morao tako brzo riješiti...Pajo strpa »Zabavnik« u džep. Bio je pritiješnjen, dotjeran do

zida. On zakoluta očima unaokolo — a mogao je izvrnuti bjeloočni­ce da se čovjek uplaši.

— Ispraznili su ih drugi — doda.— Ukebali su te, ha? — sada sam se ja pravio lud — ali valjda

si se snašao!— Kako da se snađem? (Bjeloočnice opet odu u šetnju.)Slegnuo sam ramenima.— Paaa, mogao si reći nečije tuđe ime.Nije mogao da se ne trgne.— Kako znaš?— Naš stari dobri razrednik kaže da se dobar glas daleko čuje

a zao još dalje — školovao sam ga.— I stigao je do tebe?— Najprije do moje stare .a onda i do mene.Bilo mi ga je žao ali uvrijedio me time što je, uhvaćen u krađi,

rekao baš moje ime — u razredu nas je trideset! Šutio je a i što da kaže.

— Zašto si rekao moje ime? Mogao si reći neko drugo.— Nisam se ničijeg sjetio u brzini. Polovici u razredu ne znam

prezime.— Naravno, kad nikad nisi u školi.Pajo je bio postiđen. Siguran sam da je bio postiđen jer me nije

mogao gledati u oči, a on je svima mogao gledati u oči.— Tvoje ime mi je najprije palo na pamet. Čim sam ga izgovo­

rio, zažalio sam, ali bilo je već kasno... Bez veze.— Nije baš bez veze. Oni su to vrlo brzo povezali i još iste ve­

čeri stigli do nas.

21

— I što je bilo?— Možeš misliti... Došao je neki tip i rekao Elviri da su me

zatekli kako punim džepove gumama za žvakanje ... Odmah mi je sinulo da su tebe ulovili u samoposluzi.

— I? Prestani žilavi ti!— Pitala me stara da li znam tko bi to mogao biti.— Jesi li joj rekao?— Nisam. Rekao sam da imam mnogo prijatelja ali da mi to ni­

je mogao učiniti nijedan od njih ...— Ajde, ajde ...— Taj čovjek će doći danas u školu.. . Ako se za pet minuta

ne ošišaš na nulericu, prepoznat će te.— Neka me prepozna ... Rekoh ti kako je bilo . .. Htio sam te

još iste večeri nazvati i upozoriti ali nisam vjerovao da će starkelja zbog nekoliko žvaka potegnuti po kućama... Nisam te namjerno uvukao u to, valjda mi vjeruješ?!

Prolazili su minuti i školsko dvorište se sve više punilo. Žagorilo se i vikalo, trčalo oko nas i ja sam se plašio da nam ne priđe netko nepozvan i ne poremeti Pajino kajanje. Znao sam da to u životu više neću čuti.

Pajo je zaista predugo šutio a onda načini neku nevinu grimasu, uvuče svoju čupavu glavu među najmršavija ramena koja sam ikad vidio — i ode u razred.

Iznenadio me, nije pobjegao iz škole, nego je ostao u razredu. Ili se junačio, ili mu je zaista bilo žao što me uvukao u tu nepriliku.

Već pri kraju prvog sata netko je zakucao na vrata učionice. Bio je to neki nepoznati muškarac, sa čaplinovskim brcima. Ušao je i odmah se uputio nastavniku. Pajo me pogledao crven do ušiju — vjerojatno je u tom času zažalio što nije Mdnuo. Podigao je vrh brade nagore kao da me pita — je li to taj ? Uvukao sam glavu me­

22

đu ramena što je trebalo značiti da ne znam. Zaista nisam znao kako je izgledao čovjek koji je bio kod Elvire.

No, nekoliko minuta kasnije Pajo se nacerio osmijehom »od uha do uha«. Saznali smo da je došljak fotograf koji nas je došao sni­miti na kraju školske godine.

Došao je dok još vani ima sunca.Tog dana nije došao čovjek iz samoposluge, ni idućeg. Nije uopće

došao. No, to nije bilo ni važno. Važnije je bilo što je Pajo bio spre­man priznati grešku i snositi posljedice. To mi se svidjelo. Bila je to njegova nova osobina, dotad nepoznata.

V I

BELINDA

Na izlazu iz knjižnice gotovo sam naletio na »poštaricu« Vesnu.— Čitavo dopodne te tražim — izgovorila je u dahu. — Imaš po­

zdrav od Belinde, i pisamce — iz džepića muške košulje izvlačila je ispresavijan i izlijepljen listić. — Možda dođemo na predstavu za Dan škole. Dođi i ti!

Pružila mi je pisamce i otišla.— Bit ću tamo! — viknuo sam za njom —pozdravi svoju nježnu

prijateljicu!Znala je da se to odnosi na Belindu i samo je odmahnula rukom.

Belinda se pojavila u mom životu posve nenadano, kao zvijezda repatica, i bljesnula mojim nebom ostavljajući neizbrisiv trag; tre­perila je već nekoliko mjeseci...

Mederovac nema klizalište ali ima prostrani betonirani krug po­kraj Vatrogasnog spremišta uz koji ljeti, u nedjeljnim poslijepo- dnevima, vatrogasci sviraju koračnice. Oko njih se okupljaju djeca i odrasli. Stariji piju pivo, mlađi nestrpljivo čekaju da se smrkne pa da očeve zamijene sinovi i da zasviraju za svoje vršnjake glazbu za ples.

Zimi, međutim, kad vatrogasci dežuraju a ne igraju šah i ne kar­taju, zagrijavaju se čišćenjem snijega s betonske površine. Ostav­ljaju iza sebe sjajnu i glatku površinu, kao zatamnjeno zrcalo. Tada mi zamolimo Zuljinog tatu, koji je također vatrogasac, da predve-

24

čer polije nekoliko puta betonski krug. On to i učini a idućeg dana betonska ploča se zaledi i pretvori u čudesno klizalište.

Mnoga su djeca klizala vješto, čak majstorski, ali ja sam proma­trao plavokosu djevojčicu koja je najdražesnije — padala. Dugo sam je promatrao. Načinila bi dva-tri nesigurna koraka i sjedala na stra­žnjicu ili padala na koljena i dlanove. Unatoč padovima, uporno je ustajala i klizala.

Tada sam ja stupio na scenu, odnosno na led. Kružio sam kao orao oko nje, u sve manjim krugovima, skupljajući hrabrost da joj se približim. Ona je i dalje padala i ja sam se kao slučajno našao uz nju i pomogao joj da ustane. Načinio sam još nekoliko krugova oko nje i naglo se zaustavio.

— Padaš li ti i ljeti s koturaljki? — upitao sam je sav zadihan. Zavrtjelo mi se u glavi od dugog kruženja.

— Ja sam koturaljke odavno odbacila — rekla je uvrijeđeno.— A je 1 ti se ne čini da si to prerano uradila?Pokazala mi je najljepša leđa na klizalištu i lagano otklizala da­

lje. Začudo, nije pala, što sam priželjkivao. Ali, samo nekoliko ko­raka dalje zalamatala je rukama kao slabi plivač u virovitoj rijeci. Opet sam je prihvatio i vratio joj ravnotežu.

— Jesi li ti profesionalni spasilac? — upitala me ironično. — Obrati pažnju na ostale, ja ću preživjeti!

Zabacila je svoj dugi crveni šal kojim je omotala vrat, zanjihala dugu kosu i opet mi pokazala svoja lijepa leđa. Bilo mi je vruće iako je temperatura bila ispod nule. Umjesto da je zabavljam, ja joj se rugam. Nisam to želio ali tako se događalo.

— Već te pola sata promatram ali nitko ne pada tako lijepo kao ti . . . Pogledaj ostale — udvarao sam joj — padaju kao trupci, valja­ju se kao balvani po ledu... ti, ti kao da slijećeš.

— Ma je 1 da?! Hoćemo li se sad malo rugati?— Nećemo — pokajao sam se brzo — želim ti pomoći.Uhvatio sam je za nadlakticu i pridržavajući je povukao napri-

25

jed. Moja sigurna ruka nedostajala joj je da bezbrižno i sigurno kliže.

— Ti kao da si se rodio na klizaljkama — izgovorila je iskreno zadivljena.

Morala je biti zadivljena jer ja sam zaista klizao kao zmaj.— Nije to ništa — rekoh skromno — stvar je u tome što sam ja

svoje već otpadao.Nasmijala se. Kakav je to bio smijeh! Glasan i zvonak kao sre­

brni vir.Ja sam i dalje valjao gluposti i prava je sreća što me nije sluša­

la, inače bih je već na početku razočarao.Kad se umorila kližući na svojim staklenim nožicama, ja sam joj

spretno skinuo klizaljke sa cipela, nakon čega je odahnula. Nije ni­šta rekla ali odahnula je. Uzela je klizaljke u ruke spremna da ode s leda.

— Jesam li zaslužio čaj ? — čuh sebe kako glasno izgovaram.— Izvoli, pođi sa mnom, dobit ćeš čaj!Osim što je bila lijepa, bila je i fina. Začuđeno sam je promatrao.

Šalio sam se a ona je zaista imala čaja.— Termosica mi je kod Vesne.Sišla je s ledene ploče i odšetala do svoje prijateljice, do djevoj­

čice umotane u brdo vune. Nešto joj je rekla i obje su me pogledale. Ja sam i dalje stajao kao začaran. Ukočio sam se kao jablan, nako- striješio kao mladi tetrijeb skrivajući koliko sam uzbuđen. Kližući nespretno poput Belinde, doklizao sam se donjih.

— To je Vesna — predstavila mi je prijateljicu.Načinio sam nekakav nespretni plesni naklon, kao balerina po­

četnica.— Ja sam Dragutin — rekoh pružajući Vesni ruku. Imao sam

ime nespretno za izgovor. Mnogo je lakše predstaviti se djevojci kao Leon, Dejan ili Lujo. — Nisi nam rekla svoje ime,— okrenuo sam se nespretnoj klizačici.

— O. K., Drago, ja sam Belinda.

26

— Belinda — ponovio sam uživajući u zvuku neobičnog imena. Bilo je zvučno i nesvakidašnje.

— Pružila mi je čaj u poklopčiću.— Izvoli.•— Hvala, ja čaj pijem samo s rumom.— Da ti ga i bernardinac donese u burencetu?Opet smijeh, zvonak i svijetao, kao da netko zvecka kockicama

leda u kristalnoj čaši.Pružila je čaj prijateljici.— Pij, Vesna, ti si se sigurno smrzla ... Ako ćeš klizati, Drago je

učitelj klizanja. Ako ćeš padati, on je spasilac...Srećom, Vesna nije željela ni klizati ni padati.— Što si ono malo prije rekla? — ispravljao sam se — nešto

o čaju, ne? Ja zapravo pijem sve osim Radenske ... Htio sam samo vidjeti hoćete li vi preživjeti prvi gutljaj.

Pogledala me uvrijeđeno i zatvorila termosicu.— Mi moramo kući — reče odjedanput Belinda i pogleda Vesnu.— Baš čudno — rekoh — i ja moram ići.Ponadao sam se da će se uskoro razdvojiti ali, kada to nisu uči­

nile ni nakon desetak minuta hoda, upitao sam ih gdje stanuju. Od­govorile su da obje stanuju u istom naselju.

— U kojem? — upitao sam da vidim kada nam se putovi razi­laze.

— U Vijencu Stanka Vraza.Zablenuo sam se u njih.— Što kažete? — nisam vjerovao svojim klempavim ušima. Da

čovjek posumnja u svoj apsolutni sluh.— Čuo jesi, upamtit ne smiješ — reče Belinda.— Nemoguće — promrmljao sam.— Što je nemoguće? — upitaše uglas. Uplašeno su me pogledale

kao da su se zabrinule za moje duševno zdravlje. Mora da sam tužno izgledao.

— Pa ja stanujem u Jahorinskoj ulici — rekoh.

27

Sada su se one zapanjile. To što sam ja stanovao u Jahorinskoj ulici a one u naselju Stanka Vraza, značilo je da smo zračno udaljeni samo stotinjak metara. Nemoguće je bilo da se nismo prije sretali.

— Još mi recite samo igdje vaše mame odlaze na frizuru?— U Jorgovan — rekoše istovremeno — kod tete Elvire.Nije li svijet malen i neobičan? Danima, ne danima, godinama

sam bazao svojim biciklom po mederovačkim naseljima a da nisam znao za Belindu koja je odrastala nedaleko moje ulice.

Blizu a tako daleko.

Idućeg dana ponovno smo se vidjeli na klizalištu. Belinda je sve bolje klizala i sve manje padala, pa sam se uplašio da ću vrlo brzo postati beskoristan.

Ali trećeg dana više ih nije bilo. Uporno sam odlazio na led ne­koliko puta dnevno ne bih li ih ugledao. Dovodio sam sa sobom Paju ili Žulju govoreći im o Vesni kojoj nedostaje društvo pravog momka ali one se više nisu pojavljivale ...

Je li to bio san? — pitao sam se. Jesam li zaista upoznao djevoj­čicu Belindu i učio je klizati? Stanuje li nedaleko mene ili je u Me- derovcu boravila samo nekoliko dana, za vrijeme zimskih prazni­ka, i već je otputovala? Lutao sam satima i smrzavao se na ulicama ne bih li sreo Belindu ili bar Vesnu. Razmišljao sam o njoj vodeći u sebi, s njom, beskrajne razgovore pune nježnosti.

Ljudi moji, u trinaestoj godini ja sam se prvi put zaljubio!Tek tjedan dana kasnije sreo sam Vesnu.— Imaš pozdrav iz Slovenije — rekla mi je nakon pozdrava.— Odakle?— S Pokljuke ... Javila mi se Belinda sa skijanja ...— Sa skijanja?— Da. Piše mi da joj nedostaje učitelj... Da je pozdravim?Šutio sam mutavo, a kad ne treba, znam govoriti.— Već sam to učinila, nadam se da se ne ljutiš.

28

Mala, pametna debeljuca. Vesna mi se poslije Belinde činila naj­ljepšom djevojčicom na svijetu.

Tako je Vesna prvi Belinđin pozdrav prenijela iz Slovenije. Osta­le je prenosila kasnije iz razreda. Bio nam je potreban poštar jer Belinda nije smjela imati dečka. Zbog toga je izlazila redovito s Ve­snom. Viđali smo se nakratko, u slastičarnicama, prodavaonicama ploča, na kupanju, u kinu ...

Danima od nje nije stizala nikakva poruka a onda bi mi Vesna, već obeshrabrenom, donijela željeno pisamce. U jednom od njih je pisalo:

Noćas će Belinda misliti na tebe, hoćeš li i ti misliti na nju?

V I I

HALO, MILICIJA

Elvira i ja sreli smo se nakratko u vrijeme ručka. Tog dana ra­dila je dvokratno i odmah je odjurila u radnju — ja do telefona.

Tek što sam okrenuo 92, dežurni u milicijskoj stanici podigao je slušalicu, kao da je sve vrijeme čekao da ga nazovem.

— Stanica milicije, izvolite.U životu nisam razgovarao s milicionarom, pogotovo ne telefo­

nom, i nelagodno sam se osjećao. Ali to što nisam vidio sugovor­nika i što on mene nije vidio, ohrabrivalo me.

— Molim vas Ječmenicu!— Kojeg Ječmenicu? — glas s druge strane žice ravnodušno je

tražio točniju informaciju.— Mog tatu.— Tvog tatu ... Ćuj, momče, to mi je prezime poznato ali ne

sjećam se odakle ... Ječmenica ... Ječ-menica... — dozivao je ovo prezime iz podruma sjećanja na površinu. — On je milicionar?

— Da — rekoh nestrpljivo, zbunjen. Kakvo mu je to pitanje? — Kako ga se ne možete sjetiti — očajavao sam — valjda znate mog tatu?!

— Ovdje nas radi mnogo, momče... Eto, do danas sam mislio da poznajem sve kolege, sada si me ti zbunio...

— Njega se bar lako pamti — nisam se dao zbuniti — visok je i crn, snažan, sa crnim brkovima ...

Iznenadio sam se s kakvom sam lakoćom opisivao čovjeka kojeg nisam nikad vidio. Ali mora da tako izgleda: samo visoki ljudi su

30

milicionari, ne? Mora biti snažan — kako bi inače sređivao nasilnike i kriminalce? I brkat je, mora biti brkat. Jeste li ikada vidjeli mili­cionara bez brkova? Niste, kao ni bez gumene palice.

S druge strane žice čovjek se smijuljio.— Znaš što, sine — bio je strpljiv dežurni — nešto mi je to ime

poznato ali on nije ovdje... Spojit ću te s našom stanicom u Do­njem gradu... Sigurno je u nekoj drugoj stanici, pa ga pamtim samo površno ... Pričekaj trenutak.

Čekao sam. Tek sada sam zamijetio da mi je vruće i da sam se preznojio. Nije šala — do sada sam nazivao Luju i Ivu — sad mili­ciju. Kad to budem ispričao Paji, neće vjerovati. Ne ispuštajući slu­šalicu iz ruke, drugom sam brisao znoj sa čela. Duboko sam uzdah­nuo smirujući uzbuđenje.

Nakon kratkotrajnog krkljanja u slušalici, začuo sam čist i zvo­nak glas.

— Ječmenicu tražite?— Da.— A tko ga treba?— Njegov sin Dragutin — rekoh uzbuđeno.Jesam li razgovarao s dežurnim službenikom ili čak s tatom?

Zamišljao sam kako je nevidljivi sugovornik prozreo laž i odmah, pokretom ruke, dao znak suradnicima da snime naš razgovor. Na­peti su i spremni za lov na neznanca koji se predstavlja kao sin njihovog kolege, ili čak šefa. Vidio sam kako se to radi u filmovima i TV-serijama, sa sumnjivcima ... Zamišljao sam kako su bešumno uključili kompjutore, zavrtjeli magnetofonske trake. Na ekranu, ko­ji je prestao zagonetno sniježiti, tekst:

JECMENICA NEMA SINA

Kratkotrajna tišina pa sumnjičav glas.— Mislio sam da on ima dvije kćeri . . .— Ima i sina — odgovorih kompjutoru — iz prvog braka ...

31

Mora da sam ga zbunio s tim podatkom, nije ga imao u svojoj memoriji.

— A tako — reče moj nevidljivi sugovornik — za tu zgodu nis­mo znali . . .

Po boji njegova glasa i mirnoći s kojom je govorio, shvatio sam da mu se ne žuri odviše i ponadao sam se da ću napokon nešto sa­znati.

— Nije te spominjao.— Vjerujem. Eto, htio sam ga podsjetiti na sebe.— As kim ti živiš?— S mamom.Bit će da sam opet zbunio kompjutor. Čuo sam kako mehanički

stroj tiho zuji, muči se i provjerava i taj podatak. On sigurno ne zna da živim s Elvirom. Zbunio sam i kompjutor i istražitelja.

S druge strane tišina. Osjećao sam da se nešto neobično zbiva. Zašto me tako dugo ne spajaju s tatom? Ako ga nema, neka kažu da nije u službi i nazvat ću drugi put.

Malo sam bio razočaran. Potajno sam se nadao da je moj tata već komandir milicije i da ga svi znaju, pa da će me bez suvišnih pitanja spojiti s njim. Reći će samo: »Spojit ću vas s našim šefom!«

— Gdje živite?— U Mederovcu.— Je li ti mama rekla da ga zoveš?Nešto me stegnulo u prsima. Da li im je to zaista važno ili su oni

toliko, službeni da ne znaju drukčije razgovarati osim ispitivački.— Nije ... Mi u kući ne razgovaramo o njemu ... Ja sam mu se

htio javiti, ona to i ne zna.— A tako — istražitelj je sada znao nešto više nego ranije.I opet šutnja. Čovjek je, valjda, razmišljao što da mi odgovori.

Uzdahnuo sam duboko zaboravivši pri tom prekriti dlanom sluša­licu.

— Niste već dugo razgovarali o njemu, zar ne?— Nismo.

32

— Hm . .. da ... Znaš što, momče... Koliko ti je godina?— Trinaest.— E pa, vidiš, ti si već veliki momak ... Dakle, slušaj, tvoj tata

je radio kod nas ali već nekoliko godina nije ovdje ... Imao je malu nezgodu i otišao je ... Promijenio je posao.

— Prometnu nezgodu?— A neee... Nešto u vezi s prometom jest ali nije to što ti

misliš.— I nije više milicajac?— Nije.— Pa što je?Sugovornik je opet dugo razmišljao ili se meni tako činilo. Ne­

ka razmišlja, samo nekasne spušta slušalicu.— Sad je vlasnik Papagaja, ugostiteljskog objekta ...Još sam htio nešto upitati ali ispala mi je slušalica iz ruke i, po-

stiđen zbog svoje nespretnosti i zbunjenosti, stavih je na aparat i ne zahvalivši se.

Dograbio sam ponovno telefonski imenik Osijeka i među ugosti­teljskim objektima, pod slovom »P«, našao sam:

Papagaj, bife, Mičurinova 47.

VIII

NAJTEŽI JE ONAJ RAZRED KOJI UPRAVO POHAĐAŠ

Zazvonilo je za početak sata i u razred je, ne kasneći ni minute, ušao naš razrednik Tomo.

— Mir, djeco! — stišavao nas je već s ulaznih vrata. Podigao je ruke uvis tresući njima kao dirigent ispred bučnog orkestra, očeku­jući da se članovi-svirači posve umire. — Budite tihi — više je mo­lio nego prijetio. — Uskoro ćete se moći izgalamiti do mile volje.

To nas je i veselilo: predstojalo nam je još posljednjih četrde- deset i pet minuta s razrednikom a zatim će uslijediti dugo očekiva­ni ljetni odmor.

Praznici su mirisali u zraku kao zrelo voće.Naš je razrednik izgledao umorno, i njemu je bio potreban od­

mor.— Kad se nakon dva mjeseca opet okupimo, svi ćete već biti u

sedmom razredu — reče ravnodušno, spuštajući dnevnik na stol. Nije se tome mogao iskreno radovati, znali smo.

— Svi osim Riki ja — reče Zuljo.— Eh, Riki, Riki! — zajauče razrednik kao da mu je u trenu

proletjela čitava minula godina ispred očiju. — Samo mi njega ne spominjite ... Nikog on nije slušao!

— Slušao je Dragicu — dobaci opet Zuljo.— Fratriću, ništa te nisam pitao! — povisi glas razrednik. —

I ti si me cijelu godinu slušao s pola uha, pa si se i sam jedva pro­vukao . .. Kad god sam te štogod upitao, šutio si!

— Moj tata kaže da se zbog šutnje još nitko nije pokajao ali zbog riječi jest.

34

— Ti hoćeš — upozoravao je razrednik — jer šutiš u krivo vrije­me, onda kad treba govoriti, i obrnuto. Eto, i sad je vrijeme da šutiš.

Zuljo uvuče glavu dublje u ramena pokazujući da je ozbiljno shvatio upozorenje.

— Dakle, kao što rekoh — uzdahne razrednik — uskoro ćemo svi na zasluženi odmor ...

— Ja neću — javi se Perica — moj tata gradi kuću i morat ću mu pomagati cijelog ljeta.

— Ti ćeš se zato na jesen odmarati u vlastitoj sobi.— Momačkoj — oglasi se Pajo.— Radnoj, ne momačkoj — ispravi Paju razrednik ... — Kakvi

momci, od dvanaest-trinaest godina... Valja vam malo pričekati.— Moj tata kaže da današnje generacije brže sazrijevaju — opet

će Pajo.Nije to, naravno, rekao njegov otac nego on ali njemu se ne bi

vjerovalo.— U principu da — morao je priznati razrednik Tomo — ali vi

ste oni koji narušavaju princip.Taj nas je zaista potcjenjivao.Prošetao je razredom i zaustavio se kraj Ksenije.— Eto, upitajmo Kseniju — obratio joj se — odakle će nam

se ona javiti ovog ljeta.— Ne znam, vjerojatno niotkud — odgovori ona mračno — moji

se roditelji rastaju — oda mu ona tajnu koju smo mi odavno znali.Razrednik Tomo je šutio nekoliko trenutaka, kao da joj je mi­

nutom šutnje izražavao sućut, pa reče:— Zao mi je, Ksenija — uzdahne — ali, eto, i to se događa u ži­

votu odraslih — proširivao nam je vidike — tužno je što se ovaj put događa u tvojoj obitelji, no moraš biti hrabra.

On nije znao za njezine probleme, ali mi jesmo. Nije se zbog toga morao ispričavati, ima čovjek i svojih briga.

U svojoj šetnji po razredu došao je i do Branimira.

35

— A kamo ćeš ti, momče, ovog ljeta? — upitao je malog debe- * log Branimira.

— Ja ću djedu na selo ... On živi sam a ljeti ima vrlo mnogo posla, pa ću mu pomagati.

— Najviše bi mu pomogao da mu i ne dođeš — šalio se Pajo.Razrednik Tomo njihao je strpljivo glavom lijevo-desno više se

i ne osvrćući na naše upadice. Nestrpljivo smo pogledavali na sato­ve a neki su već i torbe spremili. Djevojčice su se kriomice pogleda­vale u zrcala popravljajući frizuru. Neki su ispod klupe čitali Sport­ske novosti. | ; ) {

Ja sam kroz otvoren prozor promatrao pravilan red kestenova ispred školskog dvorišta. Krupno lišće raširilo se kao prsti ruke odolijevajući podnevnom suncu od čije je topline treperio vreli ljetni zrak.

Ljeto je stiglo prije nagovještaja u kalendaru.— Da čujemo i tebe, Pajo — posljednji put ga je prozvao raz­

rednik — kamo ćeš ti na ljetovanje?— U Italiju, u Veneciju — odgovorio je Pajo nestrpljivo oče­

kujući ovo pitanje.— E, to je zaista lijepo — zavidio je razrednik. — Mnogo ćeš

lijepog vidjeti u Italiji, pa otvori na tom putu i oči i uši da od pu­tovanja bude i koristi.

— I javi nam se razglednicom inače ti nećemo vjerovati da si bio u Veneciji — oglasi se Ivo.

On nam je obećao javiti se iz Švedske.—• Hoću, javit ću se — obećavao je Pajo — dobit ćete fotke, fo-

tografirat ću se čim prekoračim granicu, a to će se dogoditi za ne­koliko dana.

Sada je već i razrednik pogledavao na sat. Vrijeme kao da je stalo.

— Evo, djeco — obraćao nam se strpljivo — imamo još toliko vremena da upitamo Rikija koji nije bio dobar ove godine ali će to nadoknaditi, hoće li ostati kod kuće i učiti ili će se skitati.

36

111 i! i p

— Četiri je prema jedan za kuću — odgovori Riki.Tomo nije shvatio što je htio reći i on mu objasni.— Ja imam dva starija brata i sestru, koji također nisu bili na

moru, pa ako tata bude išao u sindikalno odmaralište, povest će naj­prije nekog od njih ...

— Imaš vremena za more — dobaci mu Zuljo — more je strp­ljivo, čekat će te. Neće se ni za dlaku promijeniti dok mu ti ne do­đeš.

Riki je već otvorio usta da mu odgovori ali napokon se oglasi zvonce i mi počesmo hitro izvlačiti torbe ispod klupa i ubacivati knjige.

— Još samo nekoliko trenutaka, djeco — uzalud nas je pozivao razrednik — kao što smo čuli, bit će vas svugdje. No, gdje god se nađete, nastojte što bolje iskoristiti dane odmora. Ako budete na rijeci ili moru, naučite plivati. Otputujete li nekud u inozemstvo, gledajte i pamtite ... Odmorite se i vratite zdravi i čitavi. . . Sedmi je razred teži od šestog!

Nismo ga više slušali a i oni koji su ga čuli, nisu mu vjerovali. Znali smo da je najteži razred onaj u koji upravo ideš.

Pajo i ja vraćali smo se zajedno kući. Šutjeli smo gotovo čitavim dijelom puta koji nam je zajednički, a kad smo se već rastajali, upita me — kao usput — kamo ću ja na ljetovanje.

Nasmiješio sam se zagonetno.— Tati!Pogledao me tužnim pogledom (misleći valjda da me udarila

sunčanica). Trinaest godina nisam spominjao tatu, a sada mu od­jedanput odlazim na ljetovanje.

Kako da mi povjeruje?

IX

UPALA OČNE SPOJNICE

Mederovački Drvodjelac slavio je stogodišnjicu postojanja i tom je prilikom u našem mjestu, u prijateljskom susretu, gostovao za­grebački Dinamo. Pioniri nogometnog kluba Sloga igrali su u pred­igri utakmicu protiv pionira Dinama. Teško je bilo dođi do ulaznica, ali za svog druga Paju jednu sam uspio nabaviti. Morao sam mu pokazati da ne gubim vrijeme na nogometnom igralištu.

Kao i obično, prije utakmice imali smo slobodan dan. Nije bilo čak ni lakog kondicionog treninga. Loptu nismo dobili već dva da­na da bismo je poželjeli i trčali za njom kad bude najpotrebnije a, po mogućnosti, zabijali i golove.

Tog dana obilježavali smo linije igrališta dok su seniori trčka­rali naokolo s loptom. Upravo sam nosio kantu vapna kad jedna zalutala lopta doleti odnekud, udari u kantu i zanjiše je. Vapno pljusne nagore i poprska mi oči. Opsovao sam nespretnog šutača od kojeg nikad neće postati nogometaš, obrisao se i nastavio ozna­čavati linije na pomoćnom igralištu.

Kasnije, u svlačionici, dugo sam ispirao oko, trljao ga, brisao rupčićem i žmirkao. Desno oko me peklo.

Uvečer je Elvira oblijetala oko mene kao pčelica. Skuhala je ka­milicu, mlakom mirisavom tečnošću natapala mi oko i bilo mi je bolje.

— Više bih voljela da u dvorištu treniraš karate ili da na tavanu bildaš kao tvoji vršnjaci — prigovarala mi je — da ne igraš taj ne­sretni nogomet... Jednoga dana vratit ćeš se sav polomljen ili će te donijeti. ..

Mazila me. U stvari, njoj je nedostajao netko za koga bi se bri-

39

nula unoseći u to svoju nježnost. Ja sam porastao i bilo je nekako neprilično da treperi oko mene odrasloga.

— Sutra ćeš poći liječniku — bilo je posljednje što je rekla, zabrinuto ali odlučno.

— Sutra je nedjelja i igrat ću protiv Dinama — rekao sam tvr­doglavo.

— Nisam sigurna da ćeš s ovakvim okom išta vidjeti ali sigurna sam da ćeš u ponedjeljak liječniku — zaključila je naš razgovor.

Idućeg dana zaigrao sam za pionire. Tukli smo zagrebačke vrš­njake s 1:0, dok su seniori Sloge izgubili utakmicu s pet golova razlike.

Sve vrijeme peklo me oko i jedva sam čekao da sudac odsvira kraj utakmice i da odjurim kući — nad lonac iz kojeg se pari ka­milica ...

U ponedjeljak prije podne otišao sam liječniku.»Akutna upala očne spojnice«, rekao je okulist nakon površnog

pregleda. Propisao mi kapljice i preporučio mirovanje, dapače pot­puni odmor, ležanje u polumračnoj sobi, bez ikakvog nadraživanja oka. Naravno, nisam ga poslušao. Nekoliko puta dnevno ukapavala mi je Elvira kapljice u oko — i to je bilo sve.

Noću, dok sam spavao, oko se odmorilo i ujutro bi bol minula ali do predveče, nadraženo različitim podražajima u toku dana, opet bi me neizdrživo peklo. Propisane kapljice i Elvirina kami­lica malo su mi pomagale.

Tih dana pročitao sam u Elvirinoj radnji, posve slučajno, jedan člančić u novinama koji me vrlo zabrinuo. U njemu je pisalo o upalama oka izazvanim mogućim bolestima majke u vrijeme poro­đaja. Nije li, strahovao sam, žena koja me rodila, bila bolesna u to vrijeme? Bilo je moguće. Pisalo je da se bolest javlja kod novoro­đenčadi i da može izazvati gubitak vida. Još više me uznemirila mo­gućnost upale rožnice, koja se javljala u mojim godinama, a mogla je prouzročiti i zamućenje rožnice s trajnim posljedicama ...

— O majko-nemajko! — zajauknuo sam.

40

Ponovno sam otišao liječniku specijalisti. Obrazložio sam mu svoj strah i svoje mutno porijeklo ali on me slušao s pola uha, kao usput.

Bio je neraspoložen i ljutit, nije mario za moje strahove. Ljudi moji, nisam očekivao da boluje zajedno sa mnom ali malo više suosjećanja sam očekivao. No, on me brzo ispratio iz ordinacije, potapšao me prijateljski po ramenu i rekao mi da ne paničarim. Neka redovito koristim lijek koji mi je propisao i neka češće do­lazim na kontrolu.

Još nešto je govorio. Čuo sam ga iako nisam slušao. Kao, bolje je što manje vidjeti u životu. Eto i on: što vidi, ne vidi. Što čuje, ne čuje. Da je bar ranije prolazio kroz život i slijep i gluh ...

Ne sjećam se kako sam izašao na ulicu ali znam da mi se nije išlo kući. Razmišljao sam o svom oku. Nakon osmogodišnje škole, namjeravao sam postati autolakirer. Želio sam — a to nikom ni­sam priznao — u djedovu radionicu. Hoću li sada moći? Razmišljao sam o svom nesretnom životu i o sudbini koja mi je podmetala nogu otkad sam prohodao.

Besciljno sam hodao Mederovcem osjećajući se vrlo nesretnim. Činilo mi se da ponovno nailazi nešto nejasno, mutno i prijeteći se nadvija nad mene.

Bojao sam se za svoj vid. Zagledao sam prolaznike u oči i za­mijetio da mnogi nose naočale, jedan starac čak crni kožnati povez preko oka, ali to me nije utješilo.

Svatko osjeća svoju muku.

X

BAKO, A ZAŠTO IMAŠ TAKO VELIKE OCI?

Uz nogomet moja je velika strast bilo pecanje. Nije mi bilo važ­no da li ću ribu i uloviti: mene je veselilo ono nadmudrivanje s ri­bom, ono treperenje bambusovog štapa, ono varljivo osjećanje da mi je riba već na dlanu — iako je najčešće ostajala u vodi.

Kad bih odlazio na pecanje, nikad mi nije bilo teško ustati u če­tiri sata ujutro, ili ranije, iako sam poznati spavalica. Pred svanu- će je zaista najslađe spavati ali samo mi, ranoranioci, znamo kako čudesno izgleda sunčev izlazak i buđenje zore koja naviješta novi dan.

Za pecanje mi je jedino nedostajalo društvo. Zato sam uvijek pozivao nekog od prijatelja, najčešće Paju. Pajo nije volio pecati, on uopće ništa nije volio, ali nije imao ništa protiv skitanja sa mnom jer su naši zajednički odlasci na pecanje često bili ispunjeni pravim malim pustolovinama. Njemu je najteže bilo ustati rano uju­tro, pa sam mu obećavao da neću dolaziti po njega prije pet sati ali, kad bih ga probudio već u četiri, ništa mu nije preostajalo nego da se odjene, sjedne na bicikl i krene ...

Odlazili smo na Izvorčicu, rijeku koja se jednim svojim krakom, nedaleko Stipanovca, ulijevala u veliko umjetno jezero, zapravo ribnjak, pun šarana, karasa, linjaka i somova. U umjetnom jezeru riba je uzgajana, pa se u njemu bez posebne dozvole nije moglo pecati. Kada bismo otišli na Izvorčicu, a ne bismo ulovili ribu ni kad bi sunce već visoko odskočilo, prikradali smo se sve više rib­njaku. U njega smo ubacivali udice i, s nekoliko desetina metara

42

udaljenosti, takozvane »gruntarice«, da ih čuvar koji je povremeno nailazio, ne primijeti.

Dok sam ja strpljivo pecao, mahao ribičkim štapovima, vrtio blinker i udvarao se ribama, Pajo je pospano zijevao.

— Štuku pecam dvostrukim plovkom — objašnjavao sam mu — jer kad »štukac« dođe do udice s jednim plovkom — odavao sam mu svoje ribičke tajne znajući da ih on neće zloupotrijebiti — i zag­rize kedera-balerinu, plovak skakuće ovamo-onamo, gore-dolje. Ali ja izvlačim udicu tek kada i drugi plovak nestane pod vodom jer tada je na njoj obavezno štuka .. .

— Svejedno mi je što i kako loviš ali izvuci već jedanput nešto da vidim kako izgleda riba — rugao mi se Pajo.

On je uistinu bio nestrpljiv. Svaki čas je odlazio u hladovinu obližnjeg hrasta, ispod kojeg smo ostavili bicikle, uzimao sendviče i sokove, tražio kapu s ogromnim štitnikom protiv sunca, mijesio mi kuglice od kruha, presvlačio se, nabacivao mrvicama kruha u rijeku mameći mi ribice, odlazio uzvodno da se kupa.

— Kući se ne vraćamo bez ribe — bio je odlučan.— Šališ se — prihvaćao sam igru — nisam usput vidio nijednu

ribarnicu.Bilo je vruće iako je minula tek polovica lipnja, kao da je kolo­

voz. Uzmem i ja sok, nabijem kapu niže na čelo, zabijem štapove dublje u obalu i nenadano ću Paji:

— Pajo, da ja skoknem malo do svog djeda!Zakolutao je bjeloočnicama.— Pripovijedao sam ti o svom djedu iz Stipanovca ...— To je mnogo bliže nego da kreneš tati u Osijek.— Desetak minuta biciklom i tamo sam.Stipanovac se zaista činio nadohvat ruke.— Tko ti je kriv što su ti bake i djedovi u Lici, pa ih češće po­

hode vuci no unuci — šalio sam se.

43

— Ni tvoj djed nam nije baš usput.— Za sat vremena sam tamo i natrag — rekoh iznenađen vlas­

titom odlučnošću da se uputim onamo gdje nikad nisam bio.— Lud si — reče on kratko i precizno. Sjedne bliže mojim šta­

povima, on će pecati.— Baka može i umrijeti a da me takvog ludog i ne vidi — rekoh

i već sam prilazio biciklu.Odjedanput sam se uplašio. Kako ću samo tako banuti stranim

ljudima pod krov? Nisam baš stidljiv ali nije to kao otići u bilo koju kuću po čašu vode.

— A da pođemo zajedno? — dobacim penjući se na sjedalo.Pajo bi sve učinio samo da ne mora pecati i, tek što sam izgovo­

rio svoj prijedlog, već je izvlačio štapove iz zemlje i udice iz rijeke. Vratio sam se da mu pomognem — sve bi mi udice smrsio. Onaj kome su samo jednom smrsili udice, zna kako to izgleda.

— Ne znaš ni gdje stanuju.— Ne brini — odmahnuo sam rukom — do jučer nisam znao ni

da postoje.

U središtu Stipanovca širom rastvorena kapija, prilaz betoniran. S lijeve strane ulice kojom smo dolazili, isticala se novopodignuta visoka prizemnica, desno stara kuća. Nad ulazom natpis na limenoj ploči: AUTOMEHANIČARSKA RADIONICA, u desnom donjem ku­tu: vi. Tuna Ratkaj.

— Tu su — rekoh Paji.Ohrabren njegovim društvom nemarno uđoh u široko dvorište.

U dnu dvorišta i treća zgrada. Ispred nje nekoliko automobila — djedova radionica, zaključio sam. Još niže voćnjak što se prostirao nadaleko, nepregledna površina zelenila. Čitav Mederovac nije imao toliko zelenila.

44

— Da si ih prije poznavao, mogli smo ovamo dolaziti svakog ljeta — izgovori Pajo glasno moju misao.

S mederovačkog asfalta bila bi prava uživancija zagaziti bos u stipanovačku travu, potrčati Tuninim voćnjakom, poraniti s njim na pecanje. On je vjerojatno imao dozvolu i za ribnjak.

Uđosmo.Stajali smo nekoliko trenutaka ne znajući u kom pravcu da po­

đemo kad se ispred nas pojavi neka mršava žena, nevesela izgleda. Bila je odjevena u crno, žutog lica, izboranog, kao da je proživjela težak život.

— Koga tražite, dečki? — upita čvrstim glasom.— Mog djeda — izleti mi.Promatrala me vidno uzbuđena.— Bože, valjda nisi ti...— Jesam — rekoh mirno iako mi je srce tuklo prilično burno.

Nije šala upoznavati rodbinu na način od kojeg bi i hladnokrvnijem krv življe potekla žilama. Moglo se čuti kako šumi.

— On mi je pričao o tebi — reče — uđite, djeco.Naslonili smo bicikle na koljem ograđenu voćkicu.— O dijete moje — zagnjurila je lice među dlanove — kakve li

smo mi kukavne sreće ... Eto, ja sam ostarjela, ti si porastao, a još se nikada nismo vidjeli.

Oči pune suza.— Niste ništa izgubili... Ne valja on — izvali Pajo da bi je

utješio.Pajo me dobro poznavao, moglo mu se vjerovati.— A gdje je djed? — upitah osjećajući neobičan okus te riječi

u ustima. Izgovarao sam još do sada neizgovorene riječi, posve nove.

— U Osijeku je, sređuje pasoš za Njemačku — objasni ona nje­govo odsustvo... — Ta uđi, dijete, da te se baka nagleda!

— Ja sam s njim — dobaci Pajo i uđe zajedno sa mnom.

45

Požalio sam što sam došao. Djed bar nije cmizdrio. Bio je pra­va muškarčina. Nedostajao mi je njegov sipljivi i neobuzdani smi­jeh.

— Pa otkud tako nenadano? — stara nije dolazila k sebi od iz­nenađenja.

— Bili smo na ribnjaku, pecali smo pa, rekoh da skoknem k vama kad sam već tako blizu.

Klimala je glavom zamišljeno ne izgovarajući glasno svoje misli. Gledala je u mene, ja u namještaj unaokolo, u slike po zidovima.

— To je Lujzina soba — reče i opet zaplače. — Mamina.Soba žene koja me rodila.Ustane, još uvijek šmrcajući, i donese nam dva soka. Bili smo

žedni i prijali su nam.— Od čega je taj sok?— Je li dobar? — baka se malo razvedri.— Jeste.— Od bazge ... Vi u Mederovcu sigurno ne pravite sokove.— Ne — potvrdih — mi sve kupujemo pa i sokove.— Ista Lujza — stara nije skidala pogled s mojih plavih očiju

i to mi je smetalo. Bio sam ravnodušan prema njoj. Bilo koja žena s ulice mogla mi je prići i reći da je moja baka, i ja bih prema sva­koj bio jednako ravnodušan.

— Imate li njenu sliku? — postidio sam se svoje ravnodušnosti.Ona potvrdi glavom i iznese iz donje ladice masivnog ormara

ogromni album s fotografijama.— Često se fotografira?Ona i to potvrdi. Nije progovorila valjda da me ne rastuži. Nije

znala da je mene malo teže rastužiti — tuga je moje omiljeno ras­položenje. Sav sam treperio od znatiželje da vidim kako izgleda moja majka.

Napokon donese jednu uvećanu fotografiju, u boji.— Tko je to? — upitah.

46

— Moja kći Lujza... Tvoja mama, siroče moje — opet je za- jecala.

Osjetih kako ubrzano dišem, kako mi udaraju mali čekići u sljepoočnicama, kako mi se majica lijepi za leđa. Zagledao sam se u lik žene ispred sebe. Nije bilo sumnje: na fotografiji je bila žena koja nam je svojedobno nekoliko puta došla u kuću predstavljajući se kao socijalna radnica ...

Mi nismo znali tko je i Elvira joj je rado pokazivala kako mi kod nje ništa ne nedostaje. Pozvala me iz moje sobe i ja sam sišao da me »socijalna radnica« vidi. Sjeo sam joj nasuprot i odgovarao na njena brojna pitanja.

Uzbuđen, promatrao sam mladu nepoznatu ženu, nemarno ali ukusno odjevenu, našminkanu, njegovanu. Nervozno je vrtjela pr­sten oko kažiprsta. Kroz kratko podšišanu kosu provlačila je prste kad god se među njima nije nalazila cigareta.

Upamtio sam njeno mršavo lice, blistave zube i nervozni smijeh.Kad je Elvira otišla u kuhinju da skuha kavu, mlada žena po­

stala je još nježnija i ljubopitljivija. Milovala me po glavi i poku­šavala zagrliti. Naglo me i nesuzdržano poljubila ne uspijevajući pri tom sakriti suze.

»Eto, posjećujem tuđu djecu i brinem o njima kad nemam svo­je«, objasnila je Elviri, koja se pojavila, svoju iznenadnu slabost.

»Što vam se dogodilo?«, upitala je Elvira zabrinuto.»Imala sam sina ali sam ga izgubila ...«Mlada žena ponovno je zašmrcala i odmahnula rukom kao da

moli da je se na to ne podsjeća.»Jadna«, tješila ju je Elvira.Na odlasku dugo je stajala ispred vrata ne mogavši se odlu­

čiti da izađe. Ja sam se uspinjao stubištem u svoju sobu ali čuo sam kad je izustila.

»Mali je usvojen, zar ne?«, podsjećala ju je okrutno na ono što smo oboje željeli zaboraviti, »i on to zna?!«

47

Dobro se sjećam, tih dana Elvira je opet danima plakala. Pre­dosjećala je neizvjesnu i podmuklu budućnost. Strepjela je nad nitima koje je uporno i s ljubavlju tkala između nas, fine niti lju­bavi, a sada su ih počeli razvlačiti i trgati nama neprijateljski i strani ljudi.

Uvijek nježna, tih dana postala je još nježnija. Neprekidno me mazila i grlila kao da joj me netko ponovno želi oduzeti...

Znojni prsti ostavljali su vlažan trag na sjajnom kartonu foto­grafije i ja sam ih neprimjetno brisao o hlače.

Površno sam listao album. Na svim fotografijama ista mlada že­na, ili djevojka, vrlo lijepa: visoka i mršava, izrazito jakih grudi, kratko podšišana, plavih očiju, uvijek sportski odjevena — u hlače i duge veste, u muške košulje.

Moj tata je imao ukusa, znao je odabrati. Još da je znao i saču­vati, ne bi me danas nazivali siročetom.

Pažljivije sam prebirao po albumu ali ni na jednoj fotografiji nije bila s muškarcem svojih godina, ni na jednoj s bebom u naruč­ju. Kada i kako su se razišli moji roditelji, svatko na svoju stranu, daleki i nepoznati jedno drugome?

Sa svih fotografija osmjehivala se lijepa žena. Moja mama.Ispunjavalo me neobično, još nedoživljeno osjećanje: žena s fo­

tografije postajala mi je svakim trenutkom sve bliskija. Neobja­šnjivo. Razum i svijest govorili su protiv nje ali osjećaji su bili na njezinoj strani. Mozak je neprestano dobivao poruke i upozorenja da je to žena koje me rodila, ali ne i moja majka. Uzalud.

Sjetio sam se Elvire i vrlo sam se nelagodno osjećao.Mučio sam se. Uskovitlala su se u meni osjećanja, uznemirila

su moj unutrašnji svijet i nije bilo izgleda da se uskoro smire. Za­pljuskivala su me nova saznanja, mijenjala su sliku moje prošlo­sti i odnose prema ljudima koje sam poznavao.

Crni zastor podizao se ispred mojih očiju i preda mnom su se ukazivali novi, dosad nepoznati ljudi i događaji.

48

Zurio sam u lik lijepe žene ispred sebe osjećajući se ponosnim i ne znajući zašto.

— Vidim da fotografije šalje — rekoh baki — da li i piše?— Piše ... Češće nego ikada prije — baka je našla mene da mi

se izjada — u početku bi prošla i godina dana dok bi se javila, a sad piše svaki čas ... Došla je pameti, izgleda, samo da ne bude kasno... — Ustala je i pošla do kuhinjskog ormara. — Baš neki dan opet je pisala. Pročitaj pismo ako želiš — našla je omotnicu i pružila mi je.

— A u kojem je ona gradu? — neprimjetno sam okrenuo pismo na čijoj poleđini nije pisalo ništa.

— U Osnabriicku . . . Eto, piše da bi te željela vidjeti.Odložio sam pismo u stranu.— Zato te djed i potražio ... On će idućeg mjeseca k njoj i htio

bi te povesti... — Uočila je moj iznenađeni pogled pa hitro nastavi— što god da se dogodilo, ona je tvoja majka.

— Majka-nemajka — rekoh tiho ali čujno.Opet sam je rasplakao.— Ja znam da od tog brašna neće biti pogače, još manje kolača

— odgovorila je. — Eto, željela bi te vidjeti... Željela je i prije ali zbog tebe to nismo pokušavali.

Stisnula se nekako i uvukla u sebe. Suze su joj i dalje mutile pogled. Čvrsto je stisnula usne ali suze su samo tekle niz lice.

Jadna baka.— Što nije bilo, to može biti! — reče nehajno moj drug Pajo. Ja sam zamišljeno klimnuo glavom i baka se malo primirila.

Valjda se bojala da ću proklinjati i psovati majku, da ću joj odgo­voriti kako ja znam tko je moja prava mama i pitati je gdje je Luj- za dosad bila.

— Imala bi ti sigurno mnogo pričati — proricala je baka — veselit će se kad joj budem napisala da si nas posjetio. To će joj mnogo značiti... Ni njoj, dijete, nije lako ... Jednom je pogrije­

4 Dobar dan, tata 49

šila i sad se čitavog života kaje — uzdahnula je glasno, zaključujući. — Valjda tako mora biti. Svi samo slijedimo svoju sudbinu koju nismo birali... Ona je jača od nas.

Uplašio sam se da Pajo ne kaže kako je svaki čovjek kovač svoje sreće ali nije rekao ništa.

Ra povratku baka mi je poklonila bocu bazginog soka. Ponio sam je ali ne za sebe već za Paju. Nebrojene misli vrzmale su mi se glavom dok sam sporo okretao pedale bicikla. I baka je eto bacila šaku novih kamenčića u mozaik mojeg života. Kamenčići su se kotr­ljali, kotrljali, nikako da se smire.

XI

BOLJE SA ŠEST VIJAKA U NOZI NEGO BEZ JEDNE DASKEU GLAVI

Već izdaleka uočio sam starog Butkovića. Stajao je u hladu ve­like platane, čekao me na raskrižju Proleterske i Jahorinske ulice, uspravan unatoč poznim godinama — živi saobraćajni znak ispred naše jednosmjerne ulice.

Butković je oduvijek bio star i bolestan, ozbiljno. Nije to bilo ništa neobično jer Mederovac je pun starih i bolesnih — bilo je neobično to što je on još uvijek živ.

Bio je naš najstariji susjed. Jednoga dana došao je k nama i za­molio Elviru da mu odem po lijekove u »apateku«, kako je rekao. Ona je to dopustila i otada sam mu često odlazio po lijekove. Elvira nije znala napamet moj raspored sati ali on ga je znao. Kad god sam se vraćao iz škole, a nije bio prolom oblaka ni snježna vijavica, on bi stajao na ulazu u našu ulicu, točno na mjestu kraj kojeg moram proći na povratku kući.

Bio mi je drag taj starac, koji je inače živio posve sam, i kojemu sam se — tko zna zbog čega — dopadao. Ja sam se malo kome dopa­dao i to što njemu jesam, govorilo je da su možda svi ostali u za­bludi. Stari susjed je mogao zaustaviti bilo koga od nas dvadese­tak klinaca, mojih vršnjaka iz ulice, ali samo je mene zaustavljao. Nije me slao isključivo po lijekove. Odlazio sam mu u susjedstvo i po kapljicu vina ili rakije, po cigarete ili novine. Popričali bismo obavezno tom prilikom a zajednička tema bio je — nogomet.

Nogometno prvenstvo bilo je završeno i pitao sam se o čemu bismo još mogli razgovarati.

51

— Odakle ti, mali moj Dragutine — tepao mi je kad sam mu prišao.

— S Izvorčice — pokazao sam mu štapove. — Bio sam na peca- nju.

— Pa jesi li upecao štogod? — pitao me svojim krupnim glasom. Imao je najkrupniji glas koji sam čuo u životu a izlazio je iz grla koje samo što nije probila oštra Adamova jabučica. Iako je bilo tri­deset u hladu, on je bio odjeven u odijelo. — Pa jesi li upecao što­god? — ponovi on — ovo vrijeme baš nije za pecanje.

— Jesam — zaškiljio sam okom prema njemu: baku!— Što govoriš, mali moj! — Nagnuo je glavu u pravcu mog gla­

sa naćulivši bolesno uho.— Baku! — viknuo sam tako glasno da su se i nedaleki prolaz­

nici osvrnuli. — Jeste li znali da imam djeda i baku u Stipanovcu?Butković pamti sto godina unatrag, morao bi ih znati.Neodređeno je slegnuo ramenima. Kad ne bi želio čuti ono što

mu se govorilo, uvijek se mogao izvući na svoj oštećeni sluh.— Znam da imaš baku i djeda ali ne znam da žive u Stipanovcu.Stari je morao znati sve o meni. Već sam ga nekoliko puta htio

upitati detalje o svom porijeklu ali bilo me stid da shvati kako mi o tome nitko drugi nije govorio. Klimao je glavom gore-dolje — njegova šutnja bila je u suglasju s njegovim mislima.

— Nedavno me potražio djed, danas sam ja potražio baku. .. Počeli smo se tražiti ovog ljeta — objasnio sam mu.

On odmahne rukom, pokretom koji je otprilike značio: pusti to, s njima ćeš imati samo neprilike.

— To je rodbina s mamine strane — zabacivao sam svoju udicu znatiželje ali stari se Butković nije dao uhvatiti.

Šutio je i gledao nekuda preko mog ramena.— Tražio sam te kod kuće — reče napokon — htio sam te za­

moliti ...— Recite.

52

— Stisla ova vrućina — on zaokruži štapom iznad moje glave— a nemam lijekova.

— Boli?— Ah, bez boli više ne bih znao živjeti... Srce svakodnevno

usporava, tlak ubrzava ...— Vratit ću se za nekoliko minuta — rekoh spremno — samo da

odložim udice i presvučeni se.Uspentrao sam se na bicikl i povezao kući. Oprao sam ruke i na­

vukao čistu majicu. Stari me čekao na istom mjestu.— Ti znaš koji mi lijekovi trebaju.Potvrdio sam klimanjem glave i pošao do najbliže ljekarnice.

Kad sam se vratio, našao sam ga nekako neobično naslonjenog o deblo platane, kao da je pokušavao sjesti na previsoku stolicu. Dah­tao je stisnutih očica.

Ugurao je lijekove u dubinu džepa klimajući zahvalno glavom. Znao je da nikakvu glasnu zahvalu ne bih slušao.

Sporim pokretima pripalio je cigaretu pa reče:— Kad sam prije sedam-osam godina stradao u saobraćajnoj

nesreći — ponovno je posegnuo za upaljačem — mislio sam da mi nema spasa.... Ali zakrpali su me i sad još uvijek imam u kuku i bedru zlatnu šipku sa šest vijaka... — osmjehivao se. — Rekli su mi da će je izvaditi čim noga zaraste ... I zarasla je, ali kad sam zbog toga ponovno došao u bolnicu, rekoše da to neće učiniti zbog moje poodmakle dobi . . . L sad nosim to zlato u sebi — pipnuo se rukom po bedru — ali, vidiš, to ne boli, osim za velike promjene vremena, i neću od toga umrijeti...

— Zlato u nozi — čudio sam se — pa to je super! — Gotovosam mu, zavidio. '

— Bolje sa šest vijaka u nozi nego bez jedne daske u glavi, ha?— smijuljio se bez glasa svojoj šali.

Stajali smo u hladovini ali stari Butković se znojio. Nije ni ču­dno, mogao je bar kaput svući. Bit će da mu nije dobro. Zapravo, mora da je bolovao jače nego inače jer on već odavno nije bio zdrav.

53

U posljednje vrijeme sve rjeđe me slao po vi.io i cigarete a sve češ­će po lijekove.

Odnekud, izdaleka, zakukala je kukavica. Tu sam pticu često čuo kukati ali je još nikada nisam vidio.

— Odlaziš li na kupanje?— Da, na Bukvik.Klimao je glavom i lagano krenuo kući. Pošao sam za njim.— I ja sam se godinama kupao na Bukviku... Mederovčani su

se oduvijek kupali na Bukviku ... A sad čujem da će se graditi ba­zen sa Stipanovčanima ... Sve što smo do sada radili sa Stipanov- čanima nije valjalo ... Kupaj se ti i dalje u Bukviku...

Mahnuo mi je rukom kojom se nije oslanjao o štap i otišao.

XII

SRETAN ROĐENDAN!

Telefon me probudio u devet sati.— Je 1 se moj sin probudio? — prepoznao sam Elvirin glas.— Ćao, ovog časa podigao sam rebrenice! — pozdravio sam je.— Mili moj, hvala ti za one prekrasne ruže koje si mi poslao ...

Pa kako si se sjetio cvijeća? Je 1 te netko podsjetio, ha? Hajde, ka- ži mami, jednako će vrijediti.

— Nitko me nije ni na što podsjetio ... Imaš posla s odraslim dečkom, to ti je.

Njezin smijeh u slušalici trebalo je čuti.— To je tek prvi dio poklona — cvjetao sam od zadovoljstva —

drugi će uslijediti kad se vratiš kući.— Doći ću danas ranije.— Nisi trebala ni otići... Danas nam je praznik.— Pa praznik mi je u srcu, dušo! Baš tako se osjećam.. . Oh,

koliko si me obradovao ... baš sam sretna!— Jesu li ti iz cvjećarnice donijeli donžuane? Njih sam naručio!— Jesu, prekrasne crvene ruže.— Inače, cvjetaju do kasne jeseni...— Je 1 ti to čitaš iz knjige »Cvijeće u kući«?— Ma neee, to je iz moje opće kulture — smijao sam se. Nisam

htio priznati da sam to čuo od Pajine majke.Jučer sam bio u cvjećamici i naručio za današnji dan buket

tamnocrvenih ruža, donžuana, plativši i donošenje u Jorgovan. Da­nas je Elvirin rođendan i želio sam je iznenaditi. Do danas sam joj

55

za rođendane poklanjao samo sitne poklone, za ovaj cvijeće i nauš­nice s ohridskim biserima ...

— Slušaj me, Don Žuane — cvrkutala je Elvira u slušalicu — imam i ja za tebe iznenađenje. Budi točno u trinaest sati u radnji. Dođi gladan jer te pozivam na ručak, dogovoreno?

— Kako mogu biti točan kad mi nisi kupila sat koji si mi obe­ćala.

— Kupit ću ti ga kad idući put odem u Mađarsku, nisam zabo­ravila na obećanje.

— O. K.— Tako, dušo, nemoj zaboraviti.— Samo ću o tome misliti, cijelo dopodne.— Nemoj samo o tome misliti... Ne zaboravi u međuvremenu

doručkovati. Sve sam ti pripremila u kuhinji. Jogurt ti je u hlad­njaku ... Na štednjaku ti 'je čaj od kamilice. Ispiri još danas oko.

— O. K. — Vidimo se u trinaest sati, kod Jorgovana!Elvira je šutjela nekoliko trenutaka a onda je spustila slušalicu,

bez riječi i pozdrava. Nisam je vidio ali kladio bih se da su joj suze navrle na oči. 1

Izvalio sam se na ležaj i zagledao u strop. Ovog časa dobro sam se osjećao, mnogo bolje nego što ću se osjećati kad se budemo našli za ručkom. Zapravo, ja nisam volio ni svoje ni njezine rođendane. Ni ona. Tada bismo se, poslije čestitanja i prvih trenutaka ganuća, osjećali vrlo tužno. Morali bismo se obavezno prisjetiti minulih dana a oni nisu bili takvi da bismo ih se rado sjećali. Mislim na naše datume rođenja.

Razgovor bi zapinjao ili ga ne bi ni bilo. Tada bi nam osobito nedostajao »netko treći«, njezin muž ili moj tata, netko tko bi ubla­žio atmosferu, netko tko bi nešto rekao ili kome bismo mi nešto rekli. Ovako, bili smo uvijek upućeni jedno na drugo i taj nedosta­tak »trećega« teško smo prevladavali. Posljednjih godina Elvira je znala da me muči datum rođenja i događaji u vezi s njim i nerado je o njemu govorila. ’

56

Datum mog rođenja i prvih nekoliko godina života bilo je najbo­lje zaboraviti, a ne proslavljati. Ali, kako ga zaboraviti kad ga pro­slavljamo? A kako ga ne proslavljati kad oboje ztiamo da mi je rođendan?

Ni Elvira se nije mnogo bolje osjećala u dane svog rođendana. I taj dan bio 'je povod da razgovaramo o onome što je propušteno. Ako ne bismo govorili o meni ili njoj, mogli smo još samo spome­nuti njezinog stradalog supruga Nikolu. Još ga se sjećam, iako je u mom sjećanju sve više blijedio. Ona je s njim proživjela nekoliko bračnih godina, mislim, najsretnijih u životu. Lako je tada bilo iz­računati koliko je već godina sama a to su prije bili razlozi za malo­dušnost nego za radost.

Takvih sam se razgovora i danas bojao.

U Jelenu je atmosfera bila vrlo svečana. Iz nevidljivih zvučnika dopirala je moderna, tiha glazba. Gostiju je bilo mnogo, svijet glad­nih žagorio je, konobari su spretno promicali između stolova.

Bio je to pravi obred. Najprije nas je konobar pitao što želimo popiti, kao aperitiv. Zatim nam je uručio jelovnik, upozorio nas na divljač koju imaju, na »specijalitet kuće«, priloge, dodatke po že­lji, pića...

Naručili smo »specijalitet kuće«.Razgovarali smo o koječemu, šalili se i bili dobro raspoloženi.

Osobito Elvira. A i za mene je to bio poseban doživljaj jer još ni­jedanput nismo izašli zajedno ha ručak.

Smrknuo sam še tek kada mi je saopćila da će na dopust već u srpnju — nastojat će da to bude što kasnije kako bi s nama mog­la putovati i njezina prijateljica Kruna.

Razmišljao sam kako da joj kažem da mi se ne putuje s njom, da imam za ovo ljeto neke druge planove. Kako joj reći da bih želio putovati u Osnabriick, s djedom, da vidim i upoznam mamu? Bo­jao sam se posljedica »tihih radnji« iza njezinih leđa. Ona nije ni

57

slutila da nazivam Osijek i pokušavam upoznati tatu. Kako joj reći da ga MORAM vidjeti? Znao sam da će ipak na neki način saznati, na gori način nego da joj ja to pravodobno priznam, i da će je to povrijediti više nego da sam joj otvoreno rekao: »Mama, djed mi je rekao da u Osijeku živi moj tata a u Osnabriicku mama. Želim ih vidjeti, porazgovarati s njima i odmah ti se vraćam, miran i neop­terećen mislima o svom ‘rođenju.«

Kako joj to reći kad ona u svima i svemu vidi opasnost da me izgubi? Da su me željeli, ;već su me odavno mogli imati... Jesu li? Sa svoje tajne, uvijene u sedam velova, svukao sam tek nekoliko. Tko zna što se krije ispod ostalih.'

Valjda tako mora biti — sjetio sam se bakinih riječi. Vrijeme će donijeti svoje — i to 'su bile njezine riječi.

Vrijeme će donijeti MOJE i toga sam se plašio.

XIII

ITALIJA JE LUDA KUCA

— Haj, Tintiliniću — pozdravio sam gipsanog patuljka visokog jedva dva lakta koji je stajao na tratini ispred Pajine kuće. Umje­sto torbe patuljak je na leđima nosio poštanski sandučić.

— Je li 'ti gospodar kod kuće?Tintilinić se glupavo smiješio svojim gipsanim osmijehom.Čvrknuo sam ga po glavi zajauknuvši umjesto njega. Potražio

sam dugme električnog zvonca na kapiji obrasloj bršljanom. Poz­vonio sam i čekao. Kad god sam dolazio Paji, nelagodno sam se osjećao. Svakog časa očekivao sam da će iza visokih zidova ograde banuti bijesni lovački psi (na vratima je zaista pisalo: ČUVAJ SE PSA) jer Pajin je tata poznati lovac ...

Pozvonio sam još jedanput ali nitko se nije pojavljivao i kada sam pomislio da sam uzalud dolazio i da nikog neću zateći kod ku­će, jer Pajo još uvijek nije doputovao, ogromna vrata se otvore uz škripu nepodmazanih šarki.

Pojavio se Pajo.— Vratio si se? — ugodno sam se iznenadio. — Hvala ti na raz­

glednicama ... Toliko si mi ih poslao da mi se čini kao da sam i ja bio u Veneciji!

— Nemoj zezati — smrknuo se (osmijeh se smanji za dvije tre­ćine) — uđi!

Pošao sam za njim, po uskom putiću posutom Sitnim bijelim šljunkom koji je škriputao pod nogama. Pajina kuća izgledala je kao mala vila ali bila je oronula i vapila je za graditeljskom rukom.

— E, pa pričaj! Da ih sada čujem ozvučene.

59

— Nema razglednica, ni slikovnih nJi zvučnih.— Što se dogodilo?— Ne znaš?— Kako bih znao.Propustio me u svoju sobu, momačku. On odmah uključi magne­

tofon i zavali se u naslonjač.— Je 1 ti ne čitaš novine?— Čitam posljednju stranicu ali ništa nije pisalo o tome.On odmahne nestrpljivo glavom, s vidljivom dosadom: sad nešto

općepoznato mora i meni objašnjavati.— Italija je luda kuća, razumiješ! Novine su pune vijesti o štraj­

kovima, neredima, studentskim nemirima, atentatima ... To je zem­lja mafijaša, znaš i sam.

— Ne razumijem.— Novinari ne pišu, studenti ne uče, željezničari ne voze vla­

kove ...— Ali vi ste trebali letjeti avionom.— Jesmo ali moja stara strahuje od letenja.— Boji se otmice?— Pa da ... A ja sam je priželjkivao: kupiš kartu za Veneciju

a sletiš u Singapuru ... Što kažeš?— Prethodno se spustiš u Karačiju, po kerozin.— Mamu je zaista strah. Kaže da se mora liječiti, a od takvog

bi se ljetovanja razboljela.Soba je bila u blagom neredu. Pajo nije morao svoju sobu spre­

mati kao ja svoju, pa je posvuda mogao ostavljati porazbacane predmete, knjige i časopise koje je prelistavao i sitnice koje je sva­kodnevno upotrebljavao. Ja sam čuvao svaku pročitanu knjigu, on je čuvao svaku svoju igračku: četa plastičnih vojnika stalno je bila postrojena, spremna za bitku, kao u kakvom vojnom muzeju.

— Preživjet ćeš — odmahnuo sam nehajno rukom — sada bar možeš sa mnom na pecanje.

60

— Ma kakvo pecanje! Već sutra prekosutra putujemo na drugi kraj svijeta.

— Kamo?— Da tri dana pogađaš, ne bi pogodio.— Kaži da ne pogađam tri dana.Pajo mi dobaci žvaku. Sjetio sam se samoposluge ali je nisam

spomenuo.— Idemo u Rumunjsku — objavi svečanim glasom. — Na Crno

more ... Dio je kod nas jedan tatin prijatelj koji se 'upravo vratio odatle, ne može se nahvaliti Rumunjske. Donio je i gomilu pro- spekata, pokazat ću ti ih — reče i pojuri iz sobe. — Hoćeš ili sok? — dovikne. /

— Hoću, ožednio sam — rekoh.Odnekud se čulo ptičje zviždanje. Osvrtao sam se unaokolo. U

predsoblju koje je bilo sve u staklu, ispunjeno cvijećem koje je uz­gajala njegova majka, ugledao sam u krletki crnu pticu. Ja sam imao zebicu Mikija, Pajo je imao kosa. Znao sam neku pjesmicu o kosu ali se nisam mogao sjetiti ni stiha. I mozak mi je bio na odmoru.

Pojavila se Pajina majka s nekoliko tamnocrvenih ruža u ruci. Jednom rukom namještala ih je u usku 'kristalnu vazu, u drugoj je držala ogromne škare.

Pajo se vratio sa sokovima i prospektima.— Upravo sam ispekla kolače, sad ću vam ih donijeti — reče

njegova majka.Poslije nekoliko trenutaka vratila se s tanjurom punim kolača.

S pitom od jabuka kakvu sam volio.— Reci, Dragutine, kako ti ti prošao u školi? — upitala me.Pajo nestrpljivo zakoluta očima.— S pet je prošao već sam ti rekao.— To je lijepo — reče njegova majka. Hvalila me i bilo mi je

neugodno. — S tobom .tvoja majka nema problema kao ja s njim ... Vidiš, kako je nepristojan. Sigurnije takav i u školi...

61

— Nije, zaista nije.— Ti ga, Dragane, neopravdano štitiš.— Nije, kad vam kažem.Njegova majka odmahne glavom ne vjerujući mi. Iziđe.— Strašna je — ljutio se — bit će presretna, najprije, ako ne

izgubim godinu, a kad se to dogodi, onda pita zašto i ja nisam za­vršio razred bar s dobrim uspjehom. Ne znam što bi poželjela da se i to dogodi?

— Onda bi poželjela da prođeš s odličnim.— Bi. Sigurno bi — uzdahne čujno Pajo ... — Dakle, odlazimo

u Konstancu i Mamaju. To su njihova čuvena ljetovališta -— tuma­čio mi je. — U Konstancu je bio prognan Ovidije.

— Koji Ovidije?— Čuveni rimski pjesnik. To je ovaj u dugoj bijeloj haljini, na

trgu u Konstanci — pokazivao mi je fotografiju prognanog Rim­ljanina.

— Ma vjerujem ti — prihvatio sam radije sok nego prospekt jer pružio mi je oboje. — Uostalom, dobit ću razglednice i iz Kon- stance.

— Tata kaže da je to jeftina zemlja, za nas nešto posve novo i neotkriveno ... U Italiji smo već jednom bili.

— Koliko dana ostajete?— Deset, ako nam se dopadne Mamaja ... Poslije ćemo u Mag­

noliju.Klimao sam glavom zavideći mu. Predstojala mu je lijepa skit-

nja. >— Što nisi došao k meni u međuvremenu?— Ta već smo trebali otputovati. Tata je zamjenjivao hekog ko­

legu na poslu i to nam je poremetilo planove ... A što ti radiš, čime se baviš?

— Još uvijek pecanjem ... Mama i ja se tek dogovaramo kamo ćemo na ljetovanje.

— Jesi li bio ponovno u Stipanovcu?

62

— Nisam.— A u Osijeku? — upita on tiše kao da nas netko može čuti.— Ni u Osijeku ... ali telefonirao sam.— I što si saznao? — on poskoči od znatiželje.— Pa, zamisli, djed mi je rekao da je tata milicionar. I ja zo­

vem miliciju u Osijeku ali njega nema ... Tek kad sam se nekom tipu iz Donjeg grada ispovjedio i ispričao mu svoju autobiografiju, saznao sam da više nije u miliciji.

— A gdje je?— Ugostitelj je ... U Papagaju ...— Huuuu — otpuhne Pajo hujevito— i što ćeš sada?— Ići ću k njemu u Osijek?— I ništa mi, huljo, ne govoriš a igraš se detektiva... Pa to je

u vas izgleda nasljedno ... Pronašao si ga ii slijediš ga u stopu. Kad ćeš u Osijek?

— Čim mi se ukaže prilika.— Je 1 ti zna mama?Odmahnuo sam glavom.— 0 tome nikome ni riječi, sve dok ne izvidim stvar. Za to sa­

mo ti znaš.Pajo je razmišljao o onome što sam mu rekao. Bio je iznenađen

mojim otkrićem. Valjda će znati cijeniti to što sam mu se povjerio. Morao sam se nekome povjeriti. Što mi vrijedi imati tatu, ako to ne smijem nikome'reći?!

Šutke smo ispijali sok. Pajo ustane i poče nešto švrljati po svo­jim knjigama. Izvukao je nekoliko crtanih i »Zabavnika.«

— Imam nove brojeve, ponesi ih ako želiš.Prihvatio sam ponuđene časopise.— Kad ti dođeš k meni, preslušat ćemo moje nove ploče.— Kupio si ih?— Neke sam kupio a nekoliko mi je posudila Belinda.— Hm — hmknuo je :— tvoja nježna prijateljica.

64

— Ima i ona prijateljicu... Manje je nježna nego Belinđa aki . . .

Pajino srce još uvijek nije kucalo za djevojčice.— Čuj, jesi li sreo Ivu? — upitao sam ga za drugog velikog ski­

tača u razredu.— Nisam čuo ništa — reče, -— valjda je otputovao u Švedsku.— Vas dvojica dobro otvorite oči, od vas najviše očekujemo.— Znaš mene — on nadmoćno raširi ruke.— Znam, zato i kažem. ,Ustao sam da krenem i pružih mu ruku na pozdrav.— Da zapalimo jednu?Odbio sam. Znam pušiti ali bilo bi mi neugodno da me zatekne

njegova majka sa cigaretom u ustima. Kad već tako lijepo misli o meni da je ne razočaram. /,

— Ustajanje u pet sati, ha? — upita misleći na moje pecanje.— U( četiri.— Želim ti dobar ulov.— A ja tebi sretan put u Rumunjsku ... I ^la vam se ne dogodi

ništa nepredviđeno.— Sve se nepredviđeno već dogodilo.— E, pa zdravo!,— Zdravo.Odlazeći od Paje čuo sam ludo cvrkutanje kosa. Valjda ga nisu

oslijepili, pomislih. Kažu da ptica najljepše pjeva kad je slijepa.

XIV

DOBAR DAN, TATA!

Prilika da otputujem u Osijek i vidim tatu, prvi put u životu, ukazala mi se vrlo brzo — kad je Elvira odlučila da otputuje na dva dana u Trst, po boje i lakove kakvih nije bilo u našim prodavaoni­cama.

Ustala je tog jutra rano ali i ja sam već bio budan. Odjevena, površno se šminkala i češljala lijepu njegovanu kosu, što baš nije uobičajeno za frizerke. Znate da postolari nose najlošije cipele ...

Samo u gaćicama skvrčio sam se ,u naslonjaču dnevne sobe slu­šajući njezine upute a one su bile takve kao da se pripremala na put dug mjesec dana. Strpljivo sam slušao dok je nabrajala što sve da učinim a što uopće da ne činim u njenom odsustvu, ali ništa od toga nisam upamtio — razmišljao sam samo o svojoj namjeri da otputujem u Osijek.

Nakon što sam upoznao starog Ratkaja i svoju baku, danima sam razmišljao o tome kako bih mogao vidjeti i upoznati tatu a da pri tom izbjegnem nesporazume i svađu s Elvirom kakvu sam iza­zvao kad sam joj ispričao o susretu s djedom.

Uvijek sam joj se mogao povjeriti i ovaj put rado bih joj sve ispričao ali ona je svaku pomisao o upoznavanju mojih rođaka do­življavala kao opasnost da ostane bez mene. Mislila je da me svi jako vole i'jedva čekaju da me se dočepaju. Nije mi to bilo jasno: prema meni nitko nije bio ravnodušan — ili su me se odricali, ili su me željeli prigrabiti... f

— Za oba dana skuhala sam ti jelo — ponovila je već nekoliko puta. — Za prvi dan ti je u štednjaku, za drugi u zamrzivaču. Ne

66

zaboravi ga već ujutro izvaditi, da se odledi. Kad budesj htio ručati, lagano ga podgrij ... Za večeru imaš nareske, jaja i sam znaš ispeći. Mlijeka i jogurta imaš dovoljno. Jedi voće. Breskve trunu a ti ih ne jedeš. Slabiš — pogledala me iskosa — žut si u licu a plav ispod očiju. Molim te, jedi!

Brinula je isključivo o mom tijelu. O duši ni riječi.— Ako ti dođu prijatelji, igrajte se u tvojoj sobi. Vratit ću se

umorna s puta pa da ne moram istu večer pospremati stan.— Mogu ja otići k njima — rekoh.— Nemoj, neka dođu —više je voljela da prijatelji dođu k meni

nego da ja odem k njima — ali nemojte mi praviti nered ... Tele­vizor nemoj ‘zaboraviti isključiti, ulazna vrata zaključavaj. Ključ nosi na užici oko vrata, najsigurnije je... Pazi da plin ne ostane uključen... — Pa čim je uhvatila zraka, 'nastavila je: — Dogovo­rit ću se sa ženom iz radnje da navrati i provjeri je li sve u redu i treba li ti štogod. 1 , i

— Ne mora dolaziti, nisam dijete.— Jesi, dijete si. 1

— Ma pogledaj me — ustao sam i napeo mišiće, isprsio se at­letski — valjda ne dižem uzalud utege već pola godine?! Na igrali­štu trčim, u prirodi šetam, u rijeci plivam ... Izbjegavam čokola­du i bombone, jedem mnogo voća i povrća, osobito špinata... Zar ne zamjećuješ da sam porastao i ojačao, postao sam pravi mu­škarac.

— Dobro, dobro — popuštala je pred bujicom mojih riječi — ali ne ponašaj se kao dijete. Ne prgavi i ne pravi se važan. Nauči slušati starije i pametnije od sebe.

— Pa slušam. Cijelo jutro slušam stariju i pametniju od sebe.— Rublje mijenjaj svaki dan, peri se svake večeri. 1

Klimao sam potvrdno glavom obećavajući joj sve što je željelačuti samo da 'mimo otputuje.

— U kuću ne puštaj nikoga, ni strujare, ni plinare, tko što hoće naplatiti, neka dođe dmgi put.

67

— Dogovoreno. Na vrata ću izvjesiti natpis:OTPUTOVALI NA DVA DANA, DOĐITE KASNIJE

Pogledala me otužno ne znajući koliko to što govorim ozbiljno mislim. '

— S tim se nemoj šaliti... Hoćeš li da nas netko pokrade? ... Tako — posljednji put pogledala se u ogledalo zadovoljna svojim izgledom — budi dobar i donijet ću ti lijepe poklone.

— Farmerice, »walkmen«, ploče, majice, sat! i— Sve što želiš, sine!Stajala je nervozno na pola prostorije kao da je zaboravila što

još mora učiniti ili izgovoriti.— A sada idem —prišla m<i je i zagrlila me — da ne vozim po

najvećoj vrućini.— Bilo bi ti jednostavnije da si otputovala autobusom.— Neću žuriti... autom je udobnije. Ni o kome tada ne ovi­

sim. Mogao si ići i ti sa mnom.Privila me čvrsto i zagrlila. Uslijedio je poljubac u čelo pa još

jedan zagrljaj. Baš joj se nije išlo.— Poljubi i ti mamu.Obrisala mi je trag ruža sa čela i podmetnula svoje lice. Bila je

Viša od mene i morala se sagnuti. Poljubio sam je zvučno u lice. Imala je na sebi tanku ljetnu haljinu, sa širokim izrezom oko vrata. Vrat joj se neobično izdužio. Iza ušiju nekoliko usporednih bora. Susjed Butković kaže da svaka označava po deceniju života.

— Ne vozi brzo — upozoravao sam je — dođi kasnije nekoliko sati ali dođi! — izgovorio sam upozorenje kojim je ona mene uvi­jek opominjala.

Vratio sam se u krevet ali nisam mogao zaspati. U sobi je bila ugodna hladovina a meni vruće.

Neobično sam se osjećao. Napokon sam bio u prilici da raz- grnem dio tajne koja me okruživala. Bojao sam se. Što ako otkriće

68

tajne ne donese smirenje već razočaranje i novu muku s kojom ću morati ubuduće živjeti?!

Osjećao sam se kao da ću otvoriti bocu iz koje će izaći duh a ja ne znam da li dobar ili zao. Izazivam li nesreću koju.bih mogao izbjeći? ,

Želja da napokon vidim tatu sve me više obuzimala i ja joj ,se više nisam mogao odupirati.

Sišao sam u kuhinju, ali od uzbuđenja nisam mogao jesti. Iz­miješao sam u čaši žličicu »cedevite« s vodom i ispio je.

Šetkao sam nestrpljivo po sobama pogledavajući na sat. Vrije­me kao da je stalo. Tek pred podne polazio je drugi autobus za Osijek, na prvi sam zakasnio.

Napokon u autobusu. Prevrtao sam u ruci roman o kaubojima i Indijancima uzalud pokušavajući pročitati prvu stranicu. Nervozno sam žvakao gumu za žvakanje zureći kroz prljavo staklo autobusa na polja kroz koja smo prolazili. Bila su suha, već dugo nije bilo kiše.

Brojna pitanja kao klupko zmija vrzmala su mi se glavom. Kako se ONO dogodilo, s mojim ocem i majkom? Gdje? U kakvoj prilici ili neprilici? Zašto se nisu oženili'i zašto tata ne mari za mene?

Bezbroj puta htio sam upitati Elviru ali svaki put bih ustuknuo i prešutio. Zašto mi ona nikad o tome nije ništa rekla pa čak ni onda kada je već mogla naslutiti, ili čak znati, da sam ponešto od toga saznao? Da li se bojala da tom nesretnom klupku, počne li ga od­motavati, neće biti kraja?

Na autobusnoj stanici u Osijeku upitao sam prvog milicionara na kojeg sam naišao gdje se nalazi Mičurinova ulica. Uputio me ka­ko da otpješačim do Zrinjevca, pa prema Šibicari i novoj zgradi Vo­dovoda. Stotinjak metara dalje nalazi se ulica koju tražim.

Ako ću autobusom, u tom pravcu voze »jedinica« i »petica« ...Stajao sam na autobusnoj stanici i propuštao autobuse — nika-

69

ko da se osmjelim i u jedan uđem. Napokon sam ušao u »jedinicu«. Morao sam se odvesti, hodati nisam mogao.

Ulicu koju sam tražio, bilo je jednostavno naći ali, kad je treba­lo ući u bife na broju 47, samo što se nisam srušio. Ljudi moji, kle­cale su mi noge. O tome kako čovjeka izdaju noge do tada sam samo čitao u romanima ili čuo od drugih, ali nikada to ja nisam osjetio u nogama. Zapravo u koljenima, u njima se to događa. Odjedanput sam osjetio naglu slabost, otkazuju noge kao da nisu moje. Moje stare dobre noge u koje sam se uvijek mogao pouzdati...

Dan je bio više sparan nego topao i nisam mogao sakriti koliko se znojim. Kapljice znoja kvasile su mi košulju na leđima. Jedino što se nije zamijetilo, bilo je burno udaranje srca. Nije jednostavno ući u prostoriju u kojoj iza šanka stoji nepoznati mi otac.

Ušao sam ne pogledavajući ni lijevo ni desno i uputio se, već s ulaza, ka prvom slobodnom stolu koji sam ugledao. Odložio sam kraj sebe roman otpuhujući od vrućine. Od one u sebi. U prostoriji je bilo ugodno — bešumni ventilator rashlađivao je neveliki prostor. Disao sam duboko pokušavajući odagnati uzbuđenje koje mi se skupljalo u prsima, dizalo prema grlu i sužavalo ga.

Pomislit će tata da sam bolestan.Radni dan do podne, nije bilo gužve, tek nekoliko besposličara

za šankom, na visokim stolicama. Šank kao šank. S jedne strane, u krletki, zelena papiga, valjda zaštitni znak Papagaja.

Dalje se nisam usuđivao gledati.Nakon nekoliko dugih trenutaka, netko je uz mene mahnuo bije­

lim ubrusom, brisao susjedni stol od tragova prolivenog pića, pra­znio pepeljare.

— Izvoli, momče! — čuh mladu konobaricu.— Sok od bazge — rekoh hrapavim glasom. Suhim. Nije to više

bio moj glas.— Nemamo bazgu.— Višnju— Ni višnju.

70

Pogledao sam je malo smirenije. Procijenio sam da je nekoliko godina starija od mene. Znači nije njegova kći. Ječmenica ima dvije kćeri mlađe od mene. 1

— Pa što imate?— Tonik, pepsi, coca-colu, limunadu — odgovorila je nestrpljivo.— Onda konjak.Pomalo sam se oslobađao treme i našalio se da bih došao do

daha. Kad se uputila šanku, doviknuo sam za njom da ću tonik.Ulazili su radnici u plavim radnim odijelima, ispijali stojeći pi­

vo i izlazili. Nisam znao što da učinim. Čekao sam da se NEŠTO do­godi. Kao da me tata trebao prepoznati i raširenih ruku dotrčati k meni... U nejasnom uzbuđenju očekivao sam da se pojavi vlasnik Ječmenica, moj tata. Ne može proći pokraj mene kao pokraj turskog groblja. Ljudi moji, krv nije voda. Uzburkat će se i u njemu, postat će mu naglo vruće, tražit će po prostoriji uzrok nenadanom toplot­nom udaru i shvatit će, OSJETIT će da ja zračim neobičnom ener­gijom, da smo nas dvojica na istoj valnoj dužini...

Ulazili su i izlazili radnici i neradnici a ja sam očekivao gazdu. Kako ću ga prepoznati? Da li da ne platim pa da konobarica ode po njega? Tada bih ga ugledao.

Pijuckao sam hladni tonik vrteći bocu među oznojenim dlanovi­ma. Uto uđoše dva mladića i unesoše nekoliko kutija pića. Jedan od njih, čuh, tražio je gazdu da potpiše primljenu robu.

Sad ću ga napokon ugledati.—1 On je u Zagrebu — reče konobarica — ja ću potpisati.

Na autobusnom kolodvoru vraćao sam se neobičnih osjećanja: ni sretan ni nesretan. U autobusu je bilo sparno, zaudaralo je na znoj ljudskog tijela. Uz mene je stajao neki postariji čovjek ali, ostao sam sjediti. Nisam mogao ustati i da sam htio. Boljela me svaka koščica kao da me netko isprebijao.

71

XV

OTMICA

— Uđi, mali!Pokraj mene se zaustavio ogromni crni »mercedes«. Vozač je ot­

vorio vrata i domahnuo mi.Sagnuo sam se da vidim tko me poziva i vrlo sam se iznenadio

kad sam na vozačevom sjedalu ugledao svog djeda Ratkaja.— Hajde da se provozamo! — reče prijateljski i ja bez razmi­

šljanja sjedoh u skupocjeni automobil. Još sam se kočoperio da ljudi vide u kakav automobil sjedam.

Djed mi je rekao da je to automobil koji je upravo popravio i da je sjeo u njega da ga provoza i iskuša. Raspričao se zatim o tome kako mu je žao što nije bio kod kuće kada sam s Pajom bio u Stipa- novcu. Sređivao je dokumente za Njemačku u koju vjerojatno ipak neće otputovati...

Nekoliko minuta kasnije već smo se nalazili izvan Mederovca. Predložio je da popijemo piće u gostionici na izlazu iz mjesta, u Zavičajniku, prelijepom lokalu jednog povratnika iz inozemstva.

Uz piće smo razgovarali o mom uspjehu u školi i o ljetu koje je nastupalo. Djeda je zanimalo kamo ću i s kim na ljetovanje. Uglavnom je govorio on a ja sam kratko odgovarao, s »da« ili »ne«.

Nekoliko puta htio sam ga upitati zašto neće putovati u Njemač­ku ali nikako da se osmjelim. Pa ni onda kada smo se ponovno našli u automobilu. Tada sam se neugodno iznenadio: shvatio sam da me djed ne vozi u Mederovac nego u Stipanovac. Osjećao sam se preva­renim, štoviše OTETIM!

Ne jedanput čitao sam u novinama o djeci bogatih roditelja koju

72

nepoznati ljudi dočekuju na izlasku iz škole ili dječjeg vrtića i po­zovu ih na vožnju do kuće. Lakovjerna djeca se prevare. Uđu u auto­mobil i umjesto da se ranije vrate kući, vrate se znatno kasnije — ili se uopće ne vrate ...

Bilo je jasno i, na žalost, istinito da im se to može dogoditi ali da će jednoga lijepog dana mene netko oteti — e u to zbilja nisam vjerovao.

— Kamo idemo, djede? — upitao sam zbunjen njegovim činom— ovo nije put za Mederovac! Kako ću natrag? — pobunio sam se.

— Svojim novim trkaćim biciklom — odgovorio je smiješeći se samozadovol j no.

— Huuu — otpuhnuo sam sada ugodno iznenađen ali zabrinut.— Mami sam jedva i spomenuo da ste mi obećali bicikl.

— Jesam li učinio nešto ružno što sam ti ga kupio? — upitao me izravno.

— Pa niste — morao sam priznati.— Jesam li ja tvoj djed ili nisam?— Pa jeste.— Imam li ja pravo kupiti bicikl svom unuku?— Pa imate ... '— Sigurno da imam — uvjeravao me — zbog toga se nitko ne

smije ljutiti.—- A ako ga ne budem smio imati? — proturječio sam bojažljivo

predviđajući i tu mogućnost.— Onda ga baci u Bukvik — odgovori on odrješito — ali znat

ćeš da ti ga je djed kupio kao što je obećao!Progutao sam slinu u ustima, knedlu u grlu, nedostajao mi je

zrak kao ribi na suhom.Kad smo se nakon nekoliko minuta vožnje našli u njegovom

dvorištu, ugledao sam nov trkaći bicikl, marke Dijamant. Nisam znao da li me poklon više usrećuje ili unesrećuje.

— Smiješ i sjesti na njega — rekla je baka koja me dočekala.

73

Spustio sam se lagano na usko, banana sjedalo i provozao po dvorištu. Bicikl je zujao cvrkutom.

— Koliko ti je godina? — upita me djed.— Navršio sam trinaest.— Na godinu, u ovo doba, čekat će te na ovom mjestu motor-

-kotač...Eto, poklonio mi je bicikl i obećao motor-kotač, a ja zbog toga

nisam bio sretan.— Uđimo — pozove nas baka. — Pripovijedaj, dijete, kako si

prošao u školi.Ušao sam i pričao.Sve vrijeme osjećao sam da je baka kao na iglama. Teško se suz­

državala da mi ono što je naumila odmah kaže. U to sam se i uvje­rio nekoliko trenutaka kasnije kada mi je pmžila pismo.

— Javila nam se opet Lujza — reče značajno.Otvorila je omotnicu i izvukla zaseban listić.— Ovo je za tebe — reče.Ostala je stajati iza mene. Djed se zavalio u naslonjač ispred

mene, ja u sredini kao u klopci. Nisam znao kamo bih s rukama, kamo bih sa sobom. Bolje bih se osjećao da je Pajo bio uz mene, da lupi štogod. Da se djed nasmije. Svi smo šutjeli smrtno ozbiljni.

Na tankom listiću papira, nezgrapnim rukopisom, pisalo je:

Dragi sine!Sudbina koja upravlja mojim nesretnim životom, odvela me daleko od tebe. A ja je moram sljedit i ne mogu je iz- mjenit.Ti si sada već velik dečko i mogli bi o svemu razgovarati. Uskoro će ljeto i ti ćeš biti na ferju. . . Mislila sam da te deda dovede na mjesec dana ovamo. On je trebao dopu­tovat ali sad imam drugi plan. Ja ću doć u Split, na ur- laub, od 15 srpnja do 1. kolovoza. Ako želiš da vidiš mamu

74

ko što ona želi vidit i zagrlit tebe piši mi da li moš doć i kada. Ja od 15. srpnja imam rezervirahu sobu u hotelu Marjan.Za troškove ne moraš brinit. Baki sam poslala 300 mara­ka.Voli te i u noćima koje probdije misleći na tebe nada se da će te uskoro vidit i zagrlit tvoja nesretfra mama.

Odložio sam list u krilo: tup, bez misli, zatečen.— Ne znam hoće li me pustiti Elvira — istisnuh muklo.— Mora te pustiti — bila je odlučna baka. — Zaprijeti joj da

ćeš pobjeći ako te ne pusti... Nisi ti više dijete. Do sada te nismo izvlačili iz njezinog krila ali sada je to nešto drugo — zaključila je.

— Lujza je ipak tvoja majka — reče djed tvrdo.Upiljio sam se nekud u zamišljenu točku ispred sebe, ne gleda­

jući, u stvari, nikud.— Poslala ti je i novac za put. !

— Ma imam ja novaca — rekoh nemarno.Kako da im kažem da Elvira ne zna za moje odlaske k njima,

da bez njezinog znanja tražim tatu po Osijeku, da sad dogovaram s njima putovanje u Split?

Štoviše, djed i baka planirali su i da otputujem mami u Osna- briick a da za to nisam ni znao ...

Jednom sam bio kod djeda i bake, pa više nisam odlazio. Danas su me, eto, oteli... Ne ispričavaju se zbog toga već me podmićuju, govore protiv Elvire, tvrde da imaju pravo na to. Imaju li?

Poklanjaju mi skupocjene darove, obećavaju i onakve od kakvih bi se mojim prijateljima zavrtjelo u glavi.

— Razgovaraj lijepo kod kuće o putovanju u Split pa nam dođi reći što si odlučio, hoćeš li?— čuo sam baku.

Nije rekla da razgovaram s Elvirom, niti s mamom. Rekla je »kod kuće«.

75

— Ona žena — tako je opet baka imenovala Elviru — ne smije te odvraćati od nas ... To nije rješenje ni za nas ni za tebe, pa ni za nju. Ti ne možeš i ubuduće živjeti bez veze sa svojom prošlošću.

Pogledao sam je ne shvaćajući što je željela reći. Zašto ne bih mogao i ubuduće živjeti bez veze sa svojom prošlošću?

Možda je ona u pravu. Ne razmičem li ja neprozirne zastore s nje da bih saznao sve o sebi?

Tada se opet javi djed (on i baka bili su tog dana na istim val­nim dužinama). Pojasnio mi je zapravo njezine riječi.

— Jedan je pametan čovjek rekao da nam se budućnost sastojiod mnogo prošlosti i malo sadašnjosti... Neka ona ne bude za tebe i dalje teret. Tužno je to što ti se dogodilo ali nisi ni prvi ni posljed­nji koji je to doživio ... Pomoći ćemo ti da ti budućnost bude ljepša od prošlosti. 1

Nisam znao kako je s ružnom prošlošću moguće ljepše živjeti ubuduće ali nisam rekao ništa. Svatko je odmas imao na ista pitanja različite odgovore.

Kada sam se to poslijepodne vratio kući, Elvira nije otišla u rad­nju. Primijetio sam je već izdaleka. Unosila je u kuću posteljinu i zimsku odjeću, koja se čitav dan zračila i provjetravala.

Pristizao sam lagano, pognute glave, spreman da se dogodi sve što se mora dogoditi. Neka već jedanput prsne balon u koji sam uporno puhao.

— Odakle ti? — iznenadila se, naravno.— Od djeda.Više nije bila iznenađena već zabrinuta.— Bicikl je njegov poklon — objasnio sam.Shvatila je da je stavljena pred gotov čin i da više ništa ne može

učiniti kako god postupila.— Nismo se dogovorili da primaš poklone od njega.— Rekao je da ga bacim u Bukvik ako ga ne budem smio imati.

76

— Pa bacit ćeš ga u Bukvik — izgovorila je bijesno.— Bacit?— Ne moraš ga baciti, ostavi ga negdje na ulici ko što su oni...

Naglo je zašutjela. Što su to oni ostavili negdje na ulici? Hoću liikada sve saznati ili će jedan dio zauvijek ostati prešućen? Hoće li ikad prestali razgovarati sa mnom u zagonetkama?

— A otkada ti odlaziš onamo?— Ne odlazim.— Nego, šalju ti pakete poštom?!— Išao sam ulicom kad se uz mene zaustavi automobil... i u

njemu djed. Otvorio je vrata i pozvao me da se provozamo ... Ni­sam se pravo ni snašao a već sam sjedio uz njega ... Odvezao me na sok ali nije me vratio kući, kao što je obećao, već me odvezao u Stipanovac... Kad sam ga pitao kako ću se vratiti, rekao je — biciklom koji sam ti kupio... — I u dvorištu me već čekao novi bicikl.

— Pa to već graniči s kriminalom — snebivala se. — Jednoga dana će te oteti!

— Ma, baš im je stalo do mene.— Izgleda da jest... Otmice se već i kod nas događaju.— Ako me otmu, imam jednog prijatelja koji će me pronaći. —

Zamalo da kažem milicionara. Tada bih sve uprskao. Ona vjerojat­no zna što mi je tata bio po zanimanju.

Mogao sam reći što sam htio. Ona se već bila naslonila na jastuk jecajući.

Odložio sam bicikl na nogare i sjeo u šibljem opletenu stolicu. Znao sam da bi je trebalo razuvjeravati, zaklinjati se‘kako nas nitko nikada neće moći rastaviti ali ja jednostavno nisam mogao progo­voriti. Postao sam ravnodušan i prema njoj, i prema Stipanovčani- ma, i prema Lujzi. Osjećao sam se teškim i onemoćalim, umornim od svega što mi se događa.

Prije nekoliko dana pročitao sam u novinama kako se u nekom slovenskom gradiću ubijaju djeca nešto starija od mene. Naoko

77

bezrazložno ali ubijala su se toliko da je to zabrinulo odrasle: bilo je odviše samoubojstava za tako malo mjesta i u tako kratkom vre­menu. Pitao se autor napisa jesu li djeca željela na tako tragičan način izazvati pažnju odraslih. Ako i nisu željela, uspjela su.

Trebao bih i ja izvesti neku glupost koja bi okupila na jednom mjestu i mamu i tatu, i iElviru, i djeda, i baku — neku nesreću ko­jom bih ih ujedinio u bolu kad ih ne mogu ujediniti u radosti.

Vani je prekrasan dan. Trebalo bi ići na pecanje a ne razmišljati o glupostima ...

— Nazvala te prije pola sata neka djevojčica — reče odjedan­put Elvira između dva jecaja — još malo pa će nam djevojke i u kuću dolaziti.

Prenuo sam se.— Tko me zvao?— Neka Vesna.— I što je rekla?— Meni ništa, tebe je tražila.

Te noći ispred naše kuće u Jahorinskoj ulici zaustavio se veliki crni »mercedes« zapadnonjemačke registracije. Elvira je spavala u svojoj sobi a ja u svojoj. Bez kucanja, tiho poput mačke, u moju sobu uđoše dva mladića sa čarapama navučenim preko glave.

— Das ist er! — reče jedan od njih neobično sitnim glasom po­kazujući na mene. — Dragutin!

Iznenađen i uplašen uspio sam samo otvoriti usta. Pokušao sam vikati, naprezao sam se ali nisam mogao izustiti ni glasa.

Dograbili su me preplašenog a u usta koja su još uvijek bila otvorena, ugurali maramicu. Pod nos su mi stavili otvorenu bočicu s nekim omamljujućim sredstvom koje me brzo uspavljivalo .. .

Kad sam se osvijestio, nalazio sam se na stražnjem sjedištu »mercedesa« koji je sablasno jurio kroz noć, neupaljenih farova, kao vilenjak u nekoj bajci. Čudio sam se vozaču kako može voziti

78

tako brzo, napamet. Nijednog svjetla pokraj puta kojim smo jurili u nepoznato.

Ali, čini se da nismo jurili u nepoznato. Uz mene je sjedio jedan od dvojice napadača. U jednom, u vozaču, prepoznao sam svog dje­da. Govorio je nešto nerazgovijetno i smijao se šuškajući smijehom. Tada je mladić uz mene skinuo čarapu s očiju a iz džepića košulje izvukao ceduljicu na kojoj je pisalo:OVO JE OTMICA. BUDI MIRAN PA TI SE NIŠTA LOŠE NEĆE DOGODITI.

PUTUJEMO U OSNABRUCK.

Uto je i mladić pokraj vozača svukao crnu čarapu s glave. Pro­matrao sam ga razrogačenih očiju, zapravo nju. Bila je to »socijal­na radnica« koja nam je nekoć dolazila u kuću, bila je to žena s uve­ćane fotografije koja je visila na zidu bakine kuće u Stipanovcu — bila je to moja mama.

Smiješila mi se i promatrala me tužno svojim plavim očima, kao da se bezglasno ispričava.

Čovjek uz mene naglom mi je kretnjom ponovno stavio onu bo­čicu s omamljujućim sredstvom pod nos. Bezuspješno sam se trzao osjećajući kako mi otpor slabi i kako tonem u mrak, u bezdan.

Viknuo sam — i probudio se, malaksao, sav u znoju.

XVI

LJETOVANJE, LOGOROVANJE, URLAUB

Čitavo jučerašnje poslijepodne ljutili smo se jedno na drugo. Večera je bila »hladna« kao i naše raspoloženje: kuhani buncek i francuska salata. Pitao sam se je li moguće da neću smjeti zadržati bicikl.

Ali idućeg jutra Elvira je bila raspoložena kao da se jučer ništa neugodno nije dogodilo. Kad sam izlazio iz kupaonice, ona je ispro­bavala kupaće kostime. Primijetila me i pozvala.

— Mogu li i ove godine s dvodjelnim kostimom na more? — upitala me.

— Možeš — odgovorio sam.— Nije li mi ovaj malo tijesan? Udebljala sam se od lani...— Nije.— Da nosim jednodjelne?— Ma ne moraš.Pogledala me zadovoljno.— Treba li tebi štogod za more? Kupaće gaćice, kapa, nešto od

ronilačkog pribora?— Ne, ništa mi ne treba. Imam sve što mi je potrebno od prošlog

ljeta. — Imao sam i kapu i masku i peraje. Imali smo i suncobran i ležaljke i zračne jastuke, prijenosni hladnjak — sve što ljudima za­treba na moru. Još samo da otputujemo.

— Jesam li ti rekla da sam uplatila rezervaciju za Zadar?— Što si uradila? — izgovorio sam glasnije nego što sam želio.— Uplatila sam rezervaciju za more — ponovi ona mirno —

valjda nećemo ljeto provesti na Bukviku.

80

— Nećemo.— Onda, što se čudiš?Do sada smo svake godine odlazili zajedno na more, u hotele

»B« kategorije: u Poreč, Makarsku, Brač, Vodice, Budvu i zaista se nisam imao čemu čuditi.

— S nama bi i Kruna ako nemaš ništa protiv — spomenula je ime svoje najbolje prijateljice.

Elvira je znala samo za svoj frizerski salon i kuću a na tom putu malo je koga mogla sresti a s nekim prijateljevati još manje. Nije to, čini mi se, ni željela. Pa ni Kruna nije bila njezina prava prija­teljica. Bila je to žena njezinih godina koja joj je najredovitije do­lazila na frizuru ostajući s njom i na kavici.

— Nemam ništa protiv Krune, osobito ako će povesti i kćerku — pokušah se našaliti.

Prečula je ono što nije željela čuti.— Već smo se dogovorile, putujemo dvadesetog srpnja.Zamijetila je moje nestrpljenje i uznemirenost, nevoljkost koju

nisam mogao sakriti.— Što je s tobom, Drago?Progutao sam slinu.— Ja sam se već dogovorio s drugovima — rekoh kao da se is­

pričavam što joj to nisam ranije rekao — išao bih ovog ljeta s nji­ma ...

— S kojim drugovima? — iznenadila se.— S izviđačima.—' Kamo bi išao?— U jedan kamp, kraj Splita.Osjećao sam da sklapam tajni, kukavički savez s Lujzom protiv

Elvire. Kao da sam prodao dušu.— Ništa mi o tome nisi rekao.— Sada ti kažem — izgovorio sam to gmbo, ne kolebajući se,

kao da je to riješena stvar. — A i bilo je još vremena.— Pa i nije ... Čuo si da sam već rezervirala smještaj.

82

— Otkaži jedno mjesto.— Nerado bih to učinila.Navukla je na kostim kućnu haljinu i pošla ispred mene u ku­

hinju.— Koliko ćeš jaja? Ispržit ću i šunku.— Šest. 'To mi je bila mjera kad sam bio gladan. A jutros sam bio jer sam

sinoć jeo manje od svoje zebice Mikija.— A kad je zakazano vaše logorovanje? — Elvira se ponovno

vraćala ljetovanju.— Petnaestog ovog mjeseca.Htio sam sjesti jer su mi noge klecale. Ne znam je li to potvrda

onoj narodnoj »U laži su kratke noge« ali, ako mi noge i nisu postale kraće, nesigurnije jesu.

— Koliko su to stari dečki?— Sve moji vršnjaci i nekolicina starijih.Pekla je jaja upravo onako kako sam volio: bacila ih je na vrelu

mast i lagano mutila u tavi. Prije no što su jaja bila pečena, isklju­čila bi plin i dopekla ih na preostaloj toplini, tako da nisu postala tvrda. Kad bi ih tako pekla, znao sam da mi želi ugoditi. Stavila je pun tanjurić preda me.

Bio sam visok i mršav i malo bi mi tko povjerovao da mogu po­jesti šest jaja, naravno prije jogurta.

— Mislila sam da su tvoji prijatelji nogometaši a ne izviđači. — Elvira nije popuštala.

— Imam prijatelja koliko hoćeš, znaš da sam društven!— Znam — reče zamišljeno.— Je 1 to sada dogovoreno? — tražio sam potvrdu svojih pla­

nova.— To je ljetovanje pod šatorom?— Pa, nismo starci.. .— I spavat ćeš na goloj zemlji? Ti koji si osjetljiv kao princeza

na zrnu graška!

83

— Ne na zemlji ... U šatorima su kreveti na rasklapanje... ni­ski, s mrežicama ... Vidio sam ih ... Pokrivamo se dekama.

— U šatoru je zagušljivo ... Morat ćete ostavljati otvoreno .. . Tamo je sve puno guštera i zmija, koješta ti se može uvući u krevet.

— To je uređen kamp, nije pusti otok na koji se iskrcao Robin- zon.

— Kako ćete se hraniti? Iz kazana.— Ma neee, u restoranu društvene prehrane ... Sve je to vrlo

organizirano. Izviđači onamo odlaze svake godine.— I vraćaju se pet kilograma lakši.—* Vraćaju se bogatiji za nove doživljaje i nova prijateljstva.— To ti nije nedostajalo ni kad smo išli zajedno na more.— Bolje ću se osjećati u društvu vršnjaka ... A tebi neće s Kru­

nom biti dosadno.— Nisi baš razmišljao o tome kako ću se ja osjećati.— Pa ne odlazim zauvijek! Neću kupiti kartu u jednom pravcu

nego povratnu ... Nećeš me se tako brzo riješiti, ne strahuj.Promatrala me netremice, duboko dišući.— Vidjet ćemo — reče nezadovoljna — još ćemo o tome raz­

govarati.

XVII

JA SAM VINCETIĆ ALI MOGAO SAM SE ZVATI I JEČMENICA

Moj drugi posjet tati dogodio se posve nenadano. Bez prethodne najave Elvira mi je jedne večeri rekla da će idućeg jutra otputovati s Krunom u Pečuh, u jednodnevni »šoping«. U susjednoj Mađarskoj sve je upola jeftinije: od sprejeva za intimnu njegu do kožnatih tor­bica. Pozvala je i mene ali nisam pristao. Čim sam saznao da će ot­putovati, istog časa odlučio sam da otputujem i ja. Ona u Mađarsku, ja u Osijek.

Ovaj put otputovao sam autobusom koji je polazio ranije, u devet sati. Ne bude li tata u Papagaju, sjest ću i čekati ga sve dok se ne pojavi — odlučio sam.

S autobusne stanice nisam otišao na tramvaj niti autobus, po­žurio sam pješice. Znao sam put i ugodno sam se osjećao. Činilo mi se kao da je Osijek na neki način i moj grad.

Za dvadesetak minuta stigao sam do tatinog bifea. Morat ću ga upitati zašto ga je nazvao Papagaj. Da li je najprije postojala papi- gica pa onda bife ili obrnuto.

U bife sam se ušuljao i sjeo za najudaljeniji stol, gledajući od šanka, odmah iza vrata.

— Je li tu gazda? — upitah najmirnije što sam mogao djevojku koja mi je donijela sok. Upitao sam to tonom kao da se svaki dan viđamo, pa je najnormalnije da i tog dana pitam za njega.

Zastala je iznenađena, pogledala me iskosa. Da li me prepoznala?— Što će ti gazda?— Ja bih o tome s njim — rekoh važno.

85

— A ko ga traži? — ona se povuče, opreznija, ne znajući tko sam i zašto sam ovdje.

Bilo mi je na jeziku da kažem: sin iz prvog braka.— Rođak.Okrenula se i otišla a ja sam ispio sok. Žeđao sam ali tremu ni­

sam imao. Dugo sam se pripremao za taj susret i priželjkivao ga, tako da nije bio iznenađenje nego potreba.

Ipak, kada se pojavio vlasnik bifea, sav sam protrnuo, ispunilo me još nedoživljeno osjećanje. Ni sanjao nisam da ću se tako osje­ćati iako se nije pojavio duh iz mašte nego čovjek iza šanka. Za­ustavio se ispred mene.

Moj tata.— Mene si tražio?Čuo sam da je nešto rekao ali nisam razumio što. Uho je čulo

zvuk riječi ali svijest nije proniknula u njihov smisao.Bit će da je zamijetio strah u mojim očima i moje neobično

držanje. Nasmiješio se i sjeo meni nasuprot.U tom času odjedanput mi je postalo jasno zašto u novinama,

kad objavljuju fotografiju nekog mračnog tipa, stave crnu traku preko očiju. Jer je čovječje lice sadržano u očima. Koje je on imao oči! Krupne i smeđe, igrale su veselo kao u djeteta, promatrale me zbunjenog, pa kad je shvatio da mi mora pomoći, pruži ruku nehaj­no preko stola.

— Ja sam Ječmenica.Bilo me stid što mi je ruka znojna, jer mi se ruke nikad ne zno­

je. Nije bio jedan od onih ljudi koji ruku, pri rukovanju, mlohavu pruže pa je povuku sudjelujući u pozdravu bez imalo strasti i bez ikakvog odnosa prema čovjeku s kojim se pozdravljaju.

Pa osmijeh. Kažem vam, taj se čovjek znao osmjehnuti. A smi­ješio se bez razloga, jednostavno iz srdačnosti. Možda mu je bilo simpatično što ga traži neki daleki rođak kojega je zaboravio, ne

86

znam, ali smiješio se kao da smo znani prijatelji a ne nepoznati ljudi.

Ako se u očima odražava čovjekova duša, u osmijehu se odraža­va čovjekovo srce. Srž čovjekove prirode odaje se osmijehom. A on se imao čime osmjehivati: punim rumenim usnama. Znam ljude čija usta predstavljaju ravnu crtu. Cuo sam njihov smijeh. Jetak je i bridak kao pucanj bičem.

Stotinu puta pitao sam se kakav je moj tata. Da li je visok ili srednjeg rasta? Plav ili crn? Mršav ili debeo? Lijep ili ružan? Dobar ili strog?

Smiješno je ali priznat ću nešto: na ulici, prilazeći nekom nepo­znatom muškarcu, mnogo sam puta pomislio — evo, takav je moj tata. A kad bi mi došljak sasvim prišao, ako bih bio zadovoljan nje­govim izgledom, doživljavao sam to kao neki tajni znak, nekakvo bogom dano viđenje. Ako bih pak bio nezadovoljan njegovim izgle­dom, shvaćao bih to kao igm 'i uljepšavao u mašti njegov izgled ...

Sada je ispred mene bio moj tata i nije me razočarao.— Ja sam Dragutin — rekoh.On klimne glavom.Osim o njegovom izgledu najviše sam maštao i razmišljao o pr­

vom pitanju koje ću mu postaviti kad se budemo sreli. Prvo pitanje najteže je postaviti. To je kao povući nit iz klupka. Treba povući pravu, najdužu nit. Ako to ne uspijem, začas ću izvući kraj niti i morat ću opet čeprkati po klupku .. .

Vjerujte, imao sam stotinu prvih pitanja pripremljenih za po­četak razgovora ali odjedanput sam ih sve zaboravio. Kratki spoj s mozgom. Potpuno ispražnjenje. Kao da mi je netko već priprem­ljene rečenice izbrisao iz svijesti, kao mokrom spužvom po ploči. I bio sam prazna ploča .. . Unatoč tome čovjek ispred mene nije se iznenadio mom ponašanju. On je OSJEĆAO da se među nama nešto čudesno zbiva. Mi smo bili na istoj valnoj dužini, bili smo SVOJI.

Moj tata je morao osjetiti nevidljivo strujanje među nama. Mi

87

nismo bili dva neznanca slučajno sjela za isti stol, već dva čovjeka povezana krvlju davnih predaka, da tako kažem. Zajedničkih! Čo­vjek s takvim očima i osmijehom morao je to osjetiti.

— Ja sam Dragutin Vincetić — ponovih — ali mogao sam se i ja zvati Ječmenica.

Izgovorio sam to i ostao živ. Neka me više ne pogleda, neka usta­ne i nepovratno ode ali ja sam mu to morao reći pa kud puklo da puklo. Ispunilo me neobično olakšanje. Odjedanput sam se osjećao nestvarno lakim, kao da mi se ovo događa u snu, a ne na javi.

Nije otišao. Samo se uozbiljio i zagledao u mene. Čuh ga kako šumno diše. Nije mu bilo lako, zar ne?

U njegovim zjenicama vidio sam svoj umanjeni lik.On načini neku neodređenu kretnju glavom, u čuđenju. Stisnuo

je usne između zuba (od čega su pocrvenjele), naslonio se bradom na šake. Jedan dug trenutak trljao je, iznenađen i zbunjen, neizbri- jano lice dlanovima.

— Znaš za mene?— Znam.— Otkada?— Mjesec-dva.On duboko uzdahne. Potraži cigaretu da bi uposlio ruke. Bilo

mi je žao što sam ga doveo u nepriliku, baš mi je bio simpatičan.— Kako si saznao?— Policijski duh je nasljedan — kaže moj drug Pajo ... Ima i

u meni nečeg detektivskog.Pušio je šutke.Bivši milicionar još uvijek je bio snažan, kao što sam i zami­

šljao, ali više i ne u najboljoj tjelesnoj snazi. Zapustio se i nekreta- nje je učinilo svoje. Pretrčao bi ga svaki sitni džepar.

— Od mene se možete sakriti ali ne I od policije.Smrknuo se.

88

— Nisam se skrivao ni od tebe, ali mislio sam da je bolje ako ...— Odali su vas vaši ibivši drugovi — rekoh brzo.Nisam mu dopustio da završi misao. Plašio sam se da će se po­

četi opravdavati i navoditi razloge koje neću moći prihvatiti, pa ra­dije da ih ne čujem nego da se razočaram: on NIJE mogao imati razlog da me ne potraži tolike godine.

— Ma to su klipani ... Navrate ponekad da odlože palicu i po­piju piće.

Promatrao sam ga željan njegova lica. Traži li i on u mom licu crte svog lica ?

— Ja sam se nadao da ste već šef policije, a ono ...Volio bih da je šef policije. Došao bih u razred i rekao drugo­

vima, koji ni u daljoj rodbini nemaju ni milicionara pozornika, da je moj tata šef policije!

— Oh, bio sam i šef policije... ali samo jedan dan... Zapravo jedno jutro — reče i nasmije se. Podsjetio sam ga na nešto veselo.

— Što se dogodilo? — Sjetio sam se milicionara s kojim sam govorio telefonom i koji mi je navijestio nekakvu nezgodu, nakon koje tata više nije ostao u uniformi.

— Jednog jutra — započne moj tata — zaustavio sam, već umo­ran od noćnog dežurstva, nekog čičicu koji je prebrzo vozio. Upo­zorio sam ga na prekršaj i zatražio dokumente, pružio mu balon — ali stari nije htio puhati. A kako milicionar ne moli nego prijeti, rekao sam mu neka puhne jer, ako želim, ispuhat će dušu a ne malo svog pijanog daha ... On meni neka pazim što radim jer ispred sebe imam saobraćajnog načelnika iz Osijeka... Ako si ti saobraćajni načelnik iz Osijeka, onda sam ja komandir milicije iz Mederovca — odgovorio sam mu — i nakon kraćeg natezanja priveo sam ga u stanicu, ošamario nekoliko puta i zatvorio u samicu da se ohladi... Idućeg jutra ispostavilo se da je on zaista saobraćajni načelnik iz Osijeka a kako ja nisam bio komandir milicije iz Mederovca, bile su mi to posljednje riječi koje sam izgovorio kao milicionar...

89

Zamišljao sam ga kako šamara saobraćajnog načelnika iz Osije­ka koji odbija da puše u balon. Nije mi se činio kao čovjek koji ho­će udariti. Mora da je u uniformi izgledao drukčije. Promatrao sam njegove snažne ruke, prste u koje se urezalo prstenje: vjenčani na desnoj ruci, zlatni s kamenom na lijevoj.

Poželio sam da me muški zagrli. Da osjetim kako to očevi rade. Zagrljaje pomajke sam znao.

— Eto — on uzdahne čujno, kao da razgoni sjećanja — a kako si ti, Dragutine? Porastao si, pravi si momak. Da sam te sreo na uli­ci, ne bih te ni poznao!

— Da, Drago sam ... Za prezime baš nisam siguran ali za ime je­sam.

— U koji razred ideš?Bježao mi je s terena na kojem sam ga očekivao. Do njegove svi­

jesti nije dopiralo ono što sam rekao. Ili je glumio i to mu je uspi­jevalo.

— Završio sam šesti.— Pa kakav si đak?— Odličan.Ispitivački me promatrao.— 0 kako vrijeme brzo prolazi — žalio se— a kako ti je mama?— Koja? Ja imam dvije mame.— Elvira.Dakle, razgovarat ćemo o Elviri, ne i o Lujzi. Kako da mu namet-

nem razgovor o nepoznatom umjesto o poznatom?— Kako ti je kod nje?— Dobro ... Kod nje sam sinac-jedinac.— Je 1 ona udata?— Nije.— Pa imala je muža?— Imala je pa ga nema, umro je.Klimao je glavom suosjećajući — ili prisjećajući se?

90

— Takav je život — odmahnuo je rukom.— Elvira je divna — nastavio sam — ne dopušta vam ni da

sjednete a već vas pita što biste popili...Pogledao me obješenjački. Nasmijao se shvaćajući porugu.— Imaš ti pravo — priznao je — eto, mi se zapričali a ja te ni­

čim i ne nudim ... Popit ćemo nešto nas dvojica da ovo proslavimo, važi?

Sebi je donio dupli konjak, meni sok. Sada već smiren i opušten zapalio je cigaretu na opušak.

— Ja rijetke poslužujem osobno, da znaš — reče značajno — ali danas imam razlog za to ... Živio!

Kucne svojom čašicom o moju i ispije polovicu.— A jeste li se vi ženili? — nespretno sam osvajao nepoznati

teren. Znao sam da je oženjen i da ima dvije djevojčice. Htio sam čuti koliko je spreman ispripovijedati.

— Ah, jesam.— Imate li djece — mislim legalne?— Imam dvije djevojčice.— Blago njima ...Nije mogao a da se ne osmjehne.— Ja sam loš tata, ne moraš im zavidjeti.— Najvažnije je imati tatu, još ako je i dobar .. .Ispružio je ruku preko stola i promrsio mi kosu. Bio je ganut

i nisam ga smio rastuživati.— Pa kako ti prolaze dani, čime se baviš?— Ponajviše nogometom ... Treniram za podmladak Sloge. . .

Eto, nedavno sam na treningu povrijedio oko, vapnom — povukao sam podočnjak naniže — upala je sada već i kronična ... Odem po­nekad na pecanje, šmugnem do bake i djeda u Stipanovac ... i tako.

Promatrao me upitno.

91

— Kao što sam ja pronašao vas, tako je djed pronašao mene. Odnedavno smo se počeli tražiti.

— A eto — on nemoćno raširi ruke ne znajući kako bi izgovo­rio ono što sam očekivao — sve je to bilo tako neobično.. . Dogo­dilo se da sam za tebe prvi put čuo kad ti je bilo već sedam godina.

Srce mi počne mahnito udarati u grudima. Nisam se mogao lju­titi na tatu kojega su kasno obavijestili o meni.

— A prvi put ste me vidjeli kad je već trinaest ...— A neee. Znao sam za tebe... Nekoliko puta vidio sam te u

Mederovcu prije nego sam preselio u Osijek.— Bdjeli ste nada mnom izdaleka.— Ti mene zezaš. Nisam bdio ... Vidiš da te ni prepoznao nisam.

Naglo si izrastao, zamomčio.— Pubertet.— Eh, mali, mali! Neozbiljan si.— To je od roda, nije od boga — citirao sam baku. — Bit ću

ozbiljniji ako obećate da se nećemo viđati svakih šest godina.Nije ništa obećao, samo me šutke pomilovao po kosi.— Bilo bi smiješno da ti sad počnem glumiti oca. Trebao ti je

najviše do sada kad ga nisi imao.— Nemojte glumiti, ili mi jeste otac ili niste?!Dotjerao sam ga do zida. Sad će morati izreći svoje priznanje

ili me se odreći. Sav sam treperio u sebi.— Vidiš, nije to tako jednostavno — razmišljao je glasno —

nisam bio dobar otac ali, ako želiš, mogli bismo biti dobri prijate­lji.. . No ti vjerojatno ne oskudijevaš s prijateljima.

— S takvima kao što ste vi — da!— Ali moramo biti izvanredno osjetljivi prema Elviri... Rekao

si da je divna žena i ja mislim tako . . . Ne zaslužuje da išta radimo krišom i što ona ne želi.. .

— Volio bih da je upoznate.

92

— Hm. Ne znam koliko bi to bilo zgodno ... Vidjet ćemo, do­govorit ćemo se.

— A kad ćemo kod starog Ječmenice i bake Ječmenice? Gdje su i što rade? Jesu li živi? Mogu i umrijeti a da ne vide unuka, ne bu­dimo prema njima okrutni.

— Što nije bilo, to može biti — odgovori on neodređenim obe­ćanjem. — U Lici su, živi i zdravi.

Promatrao sam tatu osjećajući u sebi mir i zadovoljstvo kakvo me već dugo nije ispunjavalo.

Moja sreća bila je potpuna.

XVIII

JE LI CRNO MORE ZAISTA CRNO?

— Zvrrrrr — netko je legao na zvonce. Ustao sam i lijenim ko­racima pošao da otvorim vrata. Bio je Pajo.

— Pajo! — iznenadio sam se — ulazi, čovječe, sjedaj!— Sjeo sam — odahne Pajo umorno kao da je od kuće do me­

ne puzao a ne hodao.— Hvala ti na razglednicama s Ponta — započeh ja odmah s

predbaci van j ima. Opet mi se nije javio s putovanja.— Odakle?— Nije li vam pripovijedao vodič?— Što?— Da je Ovidije nekoć slao Rimljanima pisma iz Tome kao ti

meni ovih dana iz Konstance.— Nemoj se šaliti, ovako nemilosrdno, sa starim prijateljem. Izvlačio je iz džepića majice cigaretu. Elvira je bila u radnji i

znao je da ga neće iznenaditi. Ustao sam i rastvorio širom prozore. U Elvirinoj radnji se puši, naravno, ali ona bi osjetila i da leptir sleti na njezine talijanske zavjese a kamoli ne oblačak dima iz Pa- jine cigarete.

— Pa, prije nego što te ponudim konjakom, reci je li Crno more zaista crno?

— Ou man — zajauče engleski — zaboravi Rumunjsku.— To mi baš i neće biti teško jer je nisam ni vidio.— Ni ja.— Šališ se. Jesi li putovao žmireći?

94

— Nismo bili u Rumunjskoj.On spretno aktivira upaljač koji je bio pravi bacač plamena.— Ti nećeš cigaretu?Odmahnuo sam glavom.— Nismo bili u Rumunjskoj — on strasno otpuhne dim iz usta

kao da mu je pušenje tjelesna potreba a ne želja za malim dokazi­vanjem kako je odrastao — a već je sve bilo spremno za odlazak ... Imali smo čak i rezervacije za hotel ali stari je zabrljao stvar. Nije mogao odgoditi neko putovanje u Beč, na nekakav sajam novotari­ja .. . Trebalo je da onamo otputuje njegov šef ali bio je sprije­čen . .. Znaš da je tata zamjenik direktora?!

— Znam.— Ali stari kaže da ne moramo žaliti... Pripovijedao mu je ne­

ki novinar kako je u Bukureštu: trč, trč pa automobil... Samo in­dustrijski turizam. Nisu tamo primorska mjesta kao na našem Ja­dranu. Nema pitomih uvala ni gradića uz obalu, nema smokava ni maslina, vinograda ni kamenj ara ... Ne miriše na kilometar na ri­bu i vino . . .

Promatrao sam ga sažaljivo.— E, baš nemaš sreće.— Imam, imam! — nije se dao Pajo. — Već prekosutra putuje­

mo autom na more. U Budvu ili na Rab, večeras ćemo odlučiti.— To ti je onda gotovo isto: crnomorsko ili crnogorsko pri­

morje.— Naše je more ljepše od rumunjskoga ... U Budvi rastu ole­

andri uz ulice visoki kao drveće ... Ali mama želi da otputujemo na Rab, tamo je izvrstan zrak a ima i lječilište.

Ustao sam i pošao starom frendu po piće.— Da te prebijem jednu partiju šaha?— Hajde, lud sam za šahom!Donio sam šah i postavio figure.

95

Paji je bilo nevažno kako započinje igru i slučajno je povukao pješaka ispred kraljice.

— To je damin gambit — kočoperio se — toliko valjda znaš teorije.

— Moja je prednost domaći teren a ne teorija — odgovorio sam mu skromno. Nismo igrali brzopotezni šah ali nijedna partija nije trajala dulje od petnaest minuta.

— Pobjeđivao sam Paju u šahu ne zato što smo igrali na »mom bunjištu« nego zato što sam uistinu igrao bolje ili bar ozbiljnije. Njemu je šah bio samo povod i poticaj za šalu i podvaljivanje. Igru nije shvaćao ozbiljno niti se ljutio kada je gubio. S njim je bila prava uživancija igrati.

— Jesi li bio kod Ječmenice? — upita me iznenada.— Jesam, dvaput.— Pa što ne kažeš? Pričaj! — živnuo je. — Hoćeš li preseliti

k njemu, promijeniti prezime?— Neću.— Pa što ćeš?Pajo je jedva dočekao nekakav razlog da ne mora igrati šah. Od­

gurnuo je tablu, sav se pretvorio u uho.— Prvi put ga nisam zatekao u radnji ali drugi put jesam.Pajo zapali novu cigaretu. Potreba je potreba.—• Rekao si mi za prvi put.— Slušaj — započeo sam važno — ti vidiš kakav sam ja momak

i misliš da je to slučajnost — nije, to je nasljedno. Možeš li zami­sliti kakav je tek moj otac?

— Jedva, nisam baš maštovit. Ako si pljunuti ćaća, nije ti se isplatilo tražiti ga — uzvraćao je Pajo.

— Jest. Stari je ko bog!— Ali griješio je posve ljudski.— Nesretan stjecaj okolnosti — tupio sam, zaista sam tupio.

— Slušaj, on ima dvije kćeri, ja sam mu jedini sin ... Već se upla­šio da će mu se ime zatrti.

96

— Stigao si u posljednji čas ... Hoće li te usvojiti?— Bi al ne može! To želi i djed Ratkaj iz Stipanovca i mama

Lujza iz Osnabriicka — svi me žele!— Što će ostati za Belindu? Ali kao pravi prijatelj pomoći ću ti.

Možeš računati na mene.— Bih — šalio sam se i dalje — ali takav savršen, kakav jesam,

nezamjenjiv sam ...— Daj ne kokodači, saberi se i skupi na hrpu, ni tada te neće

biti odviše.Paju je bilo nemoguće zadiviti.Ispripovijedao sam mu o svojim putovanjima u Osijek na način

da mi je, siguran sam, pozavidio na tome jer on ima tatu kojeg ne mora tražiti po svijetu.

Pokazao sam mu zatim svoj »walkman« iz Trsta, nove majice i poklone koje mi je sa svojih putovanja donijela Elvira. Naravno, i svoj novi bicikl... Htio sam ga pozvati na kupanje ali on je već duhom bio na Rabu.

— A kamo ćeš ti? — upitao me na odlasku. — Je li mjesto već izabrano?

— Čim se zainteresirani dogovore — odgovorio sam zagonetno. — Ovog ljeta poći ću na kružno putovanje — rekoh, ali mislim da me nije shvatio.

Rukovali smo se muški na rastanku. Podsjetio sam ga na raz­glednice koje očekujem s Raba ili iz Budve.

XIX

»GLAS SLAVONIJE«, KOLOVOZ I RUJAN 1972.

— Susjede — zamolio sam starog Butkovića — hoćete li mi uči­niti nešto do čega mi je neobično stalo?

Moj susjed je iskrenuo vrat prema zvuku moga glasa.— Ti si meni, moj Drago, toliko puta učinio ono što sam te za­

molio da na mene sigurno možeš računati.— Da li biste pošli sa mnom u Gradsku knjižnicu i u posudbe-

nom dijelu, onom za odrasle, posudili Glas Slavonije od kolovoza i rujna 1972. godine? Vi biste malo posjedili i odahnuli a ja bih na brzinu prelistao ta dva kompleta. Pola sata-sat vremena biste iz­gubili ...

— Vrijeme provedeno s tobom, dobri moj dječače, nikad nisam smatrao izgubljenim i ja ću ti to rado učiniti.

— Prije toga morate se učlaniti u Gradsku knjižnicu.— Pa učlanit ćemo se, kad već to nismo učinili do sada, i u

knjižnicu.Stari je bio super.— A što će ti te stare novine, moj dječače? — nije mogao da ne

upita — što te zanima iz vremena kad se još nisi ni rodio?— Rodio sam se, te sam se godine rodio, susjede.Dugo je šutio.— Ako ti misliš da to treba učiniti, otići ćemo u knjižnicu —

reče on pristajući da mi pomogne.— Nerado to činim — rekoh ispričavajući se — i strah me ono­

ga što ću pročitati ali moram to učiniti.

98

Nekoliko dana kasnije, u tišini i hladovini Gradske knjižnice, dobili smo dva tražena kompleta Glasa Slavonije.

— Kad završite, obavijestite me — rekla je ljubazno službenica starom Butkoviću i udaljila se.

Lako sam našao ono što sam tražio iako sam se bojao da je rubri­ka koju sam tražio tek kasnije pokrenuta. U dnu predzadnje stranice Mederovčani su obavještavani o rođenima (i umrlima) u njihovom gradu, i to svakodnevno. Bio sam vrlo uzbuđen dok sam čitao ime­na novorođenih dječaka i djevojčica. Srećom, u ono vrijeme u Me- derovcu se rađalo tek nekoliko dječaka i djevojčica dnevno. Te go­dine ponajčešće Igori, Šaše, Davori i Draženi, Jasne, Vesne, Ivane i Gordane... Za dva mjeseca rodilo se oko dvjesta malih stanov­nika ali među prijavljenima nije bilo nijednog Dragutina.

Mene nitko nije prijavio.Završio sam s prelistavanjem brojeva slavonskog dnevnika i du­

boko uzdahnuo. Bio sam razočaran. Nadao sam se razriješiti još jed­nu zagonetku jer je uz svako ime novorođenčeta pisalo i prezime roditelja . ..

Za vrijeme dok sam prelistavao novine, stari je Butković gledao kroz prozor tužnim pogledom. Ništa me nije pitao i ja sam zbog toga bio zahvalan. Kad me pogledao, slegnuo sam ramenima i više mimikom nego glasom (na zidu je krupnim slovima pisalo: GOVORI TIHO!) pozvao ga da pođemo.

— Izgleda da se ja i nisam rodio — prošaputao sam — mene je donijela roda.

XX

KAKO RAZDVOJITI DVIJE NERAZDVOJNE PRIJATELJICE?

Vozikao sam se na svom novom biciklu zujeći ulicama kao pče­lica oko cvijeća. Maštao sam o tome kako ću iduće godine brundati ulicama motor-kotačem — kao bumbar ...

Smrkavalo se. Bio je to onaj sivi trenutak dana kada je već pao prvi sumrak a u gradskoj se rasvjeti još uvijek nisu upalila prva svjetla. I baš u takvom polumraku doživio sam najsvjetliji trenu­tak: u susret su mi dolazile Belinda i Vesna.

Udahnuo sam i izdahnuo duboko i pravilno, nekoliko puta, kako bih smirio uzbuđenje koje me istog trena obuzelo.

Ljutilo me što su opet u paru. Da se nisu toliko fizički razliko­vale, nitko ne bi povjerovao da nisu blizankinje, i to one jednojaj- čane koje jedna bez druge ne mogu i ne znaju živjeti. Kao da imaju jednu glavu i dva tijela.

Takva prijateljica, poput Vesne, mogla je odlično poslužiti u prilici kada treba prijateljicu izvesti na korzo ili u disco-klub a ro­ditelji joj još nisu spremni za taj događaj. Plemenito je izvesti pri­jateljicu ali ostati neprekidno uz nju to je već ili velika potreba ili mala ljubomora, neki vrag jest. Mislim da je njih dvije teže razdvo­jiti nego osvojiti. Dovijao sam se na različite načine ali malo sam u tome uspio.

U takvoj nemogućoj situaciji bilo bi najdjelotvornije pozvati u pomoć Paju ili Žulju ali Pajo se stalno prijetio svojim putovanji­ma, pa čovjek nikad nije bio siguran da li je u zemlji ili inozemstvu. Zuljo ili netko drugi bio je nepodoban za to jer još uvijek nije osje­tio u prsima ono tajanstveno treptanje o kojem sam već govorio.

100

S njima sam se mogao beskrajno dugo kartati, skitati ulicama ili ići na kupanje ali nisam ih mogao pozvati da zabavljaju Belindinu prijateljicu.

Osim toga, radilo se o najiskrenijim osjećajima a o njima nisam mogao sa svakim razgovarati...

— Haj! — pozdravio sam ih. Belinda je imala široku traku u kosi, nešto poput znojnice na čelu koje se nije znojilo. Zagledao sam se u sitan vez. — Kud ste pošle sa cvijećem u kosi?

— Na tržnicu — odgovori Vesna.I ona je imala šarenu traku u kosi. Blizanke, kažem vam.— Ako vas put vodi pokraj slastičarnice, pozivam vas na slado­

led — predložih svjestan da ih je moguće počastiti sladoledom ali nemoguće razdvojiti.

Prijateljice se pogledaše. Nisam oskudijevao s novcem i mogao sam im plaćati sladoled čitavo ljeto.

— Imaš nov bicikl? — upita Belinda.— Aha — rekoh skromno, kao da svaki drugi Mederovčanin ima

nov brzinac.— Šteta što nema veći »paktreger« — reče Vesna.— Na godinu, u ovo doba, imat ću motor-kotač sa sjedalom za

suvozačicu.— Tad će ti trebati motor s prikolicom — Belinda značajno po­

gleda Vesnu.— S dvije prikolice — rekoh brzo nadajući se da neće shvatiti

što ,sam mislio, naljutile bi se. — A što ćete na tržnici?— Moram kupiti sjemenke za Đuricu — odgovori Vesna.— Tko je Burica?— Moja papigica.— Ti imaš papigicu — uskliknuo sam — ja zebicu, Pajo kosa,

Belinda vjerojatno kanarinca ... Baš smo pticoljupci!— Ja nemam ništa — reče Belinda uzdahnuvši — ali donedavno

sam zaista imala kanarinca, Mikija ...— Što mu se dogodilo? — upitao sam znatiželjno.

101

Belinda je šutjela nekoliko trenutaka kao da se nerado prisjeća zgode s ptičicom a onda nam ispriča neobičnu priču.

— Jednoga jutra, dok sam ga hranila na terasi, izletio je iz krlet­ke i odlepršao u vrt. Nisam stigla ni zaplakati a već se našao u zu­bima mačka koji se odnekud pojavio čim je zacvrkutao... A tog jutra cvrkutao je ljepše nego ikada .. . Bila sam uvjerena da ga više nikada neću vidjeti ali idućeg dana pojavila se djevojčica iz susjed­stva, vlasnica onog lakomog mačka, i ispričala kako je dan ranije njihov mačak donio u zubima već polumrtvog kanarinca ... Uspjela ga je oduzeti mačku i vratiti u život. Na žalost, tjedan dana kasnije je uginuo. Otada više nisam poželjela ptičicu. Kad god vidim neku u krletki, sjetim se svog Mikija u mačjim čeljustima ...

— Hrabar kanarinac — rekoh — gledao je smrti u oči i pre­živio.

— Moja je nimfa izuzetna papiga — hvalila se Vesna — ne samo da oponaša zvižduk nego i govor. Kad god se vratim kući, dočeka me s pozdravom: »Ćao, Veco, pusu! Ćao, Veco, pusu!« Belinda ju je čula.

Vesninoj pametnoj papigici kupili smo sjemenke suncokreta, miješanu hranu za ptice i nekoliko sipinih kostiju, sve što nam je ponudio stari ptičar na tržnici.

— Hoćemo li sada na sladoled? — ponovio sam svoj poziv.— 0. K. — zacvrkutale su uglas.U slastičarnici u koju smo ušli odjekivala je zaglušna glazba,

novokomponirana. Mi, djeca rocka, samo smo se pogledali.Raspoloženje nam se popravilo kad sam pozvao slastičara u bi­

jeloj majici. Djevojčice su nabrajale koju vrstu sladoleda žele, mi­jenjajući pri tom narudžbu, a momak je samo klimao glavom razu­mijevajući, iako je bilo nemoguće shvatiti što zapravo žele. Ali sna­šao se: kad se vratio, kugle su bile prekrivene šlagom, tako da se nije vidjelo što je donio.

Naručio sam i limunade.

102

Tek tada sam zamijetio da je Belinda odložila uza se neku knjigu.

— Što to čitaš? — upitao sam.— Segala, Ljubavnu priču.Pokazala mi je naslovnu stranicu knjige i ja prepoznali ljubavni

par iz istoimenog filma.— Jesi li gledao film? — upitala me.— Jesam •— odgovorio sam — i nije mi se dopao. Ne bih mogao

čitati još i knjigu.— Zašto? — razočarano će Belinda. — To je nježan i sentimen­

talan film, sigurna sam da je i knjiga takva.— Film je obična srceslamajuća priča .. .Prijateljice se pogledaše uvrijeđeno i ja ušutjeh.Ne znam što mi je bilo. Svađao sam se s njima umjesto da ih

zabavljam. Pozvao sam djevojke na sladoled i ne bih ih smio lju­titi. Jednostavno sam bio nespretan. Sve lijepe i nježne riječi izmi­cale su mi iz glave.

— A što ti čitaš? — upitala me Vesna.Postidjela me. Kako priznati da već mjesecima nisam pročitao

nijednu knjigu.— Glas Slavonije — rekoh — i to primjerke stare trinaest go­

dina.Pogledale su ne shvaćajući me ozbiljno.— Šalim se —dodao sam — nemam ja vremena za čitanje. Ig­

ram nogomet, odlazim na pecanje i kupanje... A zašto prošlog vi­kenda niste došle na Bukvik? — podsjetio sam ih na naš dogovor.

— Nazvale smo te telefonom da se ispričamo (— objasni Vesna — ali nije te bilo kod kuće. Javila se tvoja mama.

— Išao sam po bicikl — rekoh.— Nisu nas pustili roditelji — pojasnila je Belinda. — Kažu

da je voda u Bukviku prljava i da čekamo dok se ne izgradi bazen.

103

Na ulazu u njihovo naselje razgovarali smo o predstojećim od­lascima na more. Belinda će u Poreč,,Vesna na Ugljan, ja im nisam mogao reći kamo ću jer to još uvijek nisam znao.

Na rastanku, kada sam im već mahnuo rakom na pozdrav, Be­linda se zahvalila na sladoledu.

— Idući put mi plaćamo — rekla je.,— A neee — nisam pristao — sada sam samo vratio onaj čaj

od zimus.Pogledala me nježno. I ona se prisjetila našeg poznanstva i kli­

zanja pokraj Vatrogasnog spremišta.Kad su otišle, još sam se dugo vozio na biciklu, do iznemoglosti.

XXI

LJUDI MIJENJAJU I IMENA I PREZIMENA

Nakon prvog susreta s tatom i upoznavanja, poslije svih onih izgovorenih riječi, nadao sam se da će doći do beskrajnog izljeva očinske ljubavi.

Vjerovao sam da je napokon srušena brana koja ga je sputavala. Sada će me prigrliti, bčinski osjećaji poteći će nesuzdržano — kao nabujala rijeka — pokrenuta novom snagom čiji sam ja bio izvor.

Znao sam da svoju sreću neću moći dugo skrivati pred Elvirom ali još uvijek joj se nisam usuđivao priznati da sam upoznao tatu. Nisam znao što bi izazvalo moje priznanje ali sada kada sam se uvjerio da je moj tata O.K., trebalo je još samo izmisliti način na koji bi spojio nas troje. Sve kam pri tome uspijevao zamisliti Osim jednog a to je i bilo najvažnije: kako uvjeriti Elviru da me tata neće oduzeti, da je izdržao trinaest godina bez mene i da može tako pre­živjeti i ostatak života.

To je njoj najvažnije. Upoznat će se i sa crnim Ciganinom, ura- dit će sve što poželim — ako nakon toga i dalje ostanem samo njezin.

Želio sam tatu dovesti u Mederovac i upoznati ga s Elvirom a da se ona ne kruši, ne dobije živčani slom, već da to poznanstvo doživi kao lijepu stvarnost od koje ne treba strahovati.

Zaprijetit ću tati: ili će on doći u Mederovac ili mi dolazimo u Osijek.

Mogućnost da mu to kažem pojavila se vrlo brzo. Zuljo koji nije imao pojma o mojim problemima »utvrđivanja očinstva«, zvao me

105

na predstojeću utakmicu zagrebačkog Dinama i Osijeka, u Grad­skom vrtu. Opet neki prijateljski susret jer je prvenstvo u nogo­metu bilo završeno. Zuljo i njegov stariji brat krenut će kolima i mogu s njima ako želim.

Želio sam a Elvira nije bila protiv moje želje.Naravno, Zuljinog brata zamolio sam da u povratku ne vozi

Strossmayerovom nego paralelnom, Proleterskom ulicom, ili Gun- dulićevom. Dok on A mali Zuljo popiju pivo i sok u Gundulićevoj, ja ću u Mičurinovoj pozdraviti tatu ...

Tako se i dogodilo. Osječani su pobijedili Dinamo .ali mene je utakmica malo zanimala. U sebi sam razgovarao s tatom postavlja­jući mu teška pitanja ....

Na povratku, tek što smo se izvukli iz saobraćajnog krkljanca, Zuljin brat nas je vrlo brzo dovezao u blizinu Mičurinove ulice. Jed­va sam je prepoznao jer smo se dovezli sa suprotne strane onoj s koje sam joj ja dolazio. I dok su on i brat pošli da se osvježe, ja sam odjurio tati.

Ugledao sam ga već s praga bifea iako je 'lokal bio pun navijača. Mahnuo mi je rukom na pozdrav, uskoro će mi se pridružiti. Spu­stio sam se na ivicu'električne peći jer su sva mjesta za sjedenje bila zauzeta. Raskopčao sam se otpuhujući, kao kod kuće.. .

Dolazeći ovamo odlučio sam da ću ga samo pozdraviti, neću ni­šta istraživati. Neka se čovjek ine uplaši. Jest da sam mu želio po­staviti mnoga pitanja ali nisam smio biti okrutan. Bit će vremena i ga takve razgovore..

— Skitaš? — upita me tata pružajući ruku.— Bio sam s prijateljima na utakmici. .. Oni su preko puta na

piću ... ‘— Eto vidiš, danas je velika gužva. Tako je poslije svake utak­

mice.

106

Samo što mu nisam rekao neka ne brine, doći ću ja uskoro opet.Krčmarica je donijela hladni sok. Promatrala me ljubopitljivo

kao da sluti tko sam i zašto sam ovdje.— Kako je mama?— Ah, jučer sam je rasplakao.

1 — Zašto?Ja sam umio lagati. Htio ,sam mu reći kako sam je rastužio na­

kon ^dolaska iz Stipanovca ali u trenutku kad sam počeo govoriti, već šam nastavio s nečim posve desetim. Kao da je netko drugi iz mene progovarao.'

— Vidjela je jednu moju bilježnicu na kojoj sam se potpisao kao Dragutin Ječmenica ... Ispod toga bilo je prekriženo prezime Vincetić — udvarao sam mu se. — Rasplakala se i pitala me od ko­ga sam čuo za to prezime. Rekao sam od djeda .. .Upravo tih dana bio sam kod njega.

— Nisi to Smio učiniti.— Nisam.Djevojka koja poslužuje goste, došla mu je reći da ga netko po­

ziva telefonom. Ustao je, slegnuo ramenima, ispričavajući se šutke, i otišao. Vratio se tek poslije desetak minuta. Nervozno se pomi­cao s noge na nogu pušeći cigaretu.

— Ti znaš zašto nisi Ječmenica — reče odjedanput nastavljaju­ći neprekinuti razgovor koji sam mu nehotice nametnuo.

— Ne znam.— Tvoja majka i ja — češkao se po glavi koja ga nije svrbjela

— nismo se vjenčali... Mi nismo živjeli u braku ni dana ... Rekao sam ti kako se to zbilo.

— Ja sam mislio — nisam uspijevao prikriti uzbuđenje jer smo razgovarali o onome o čemu sam priželjkivao — da sam se u prvo

107

vrijeme preživao kao i vi ili bar kao mama ... Prije nego me Elvi­ra usvojila.

— Nisi.Shvatio sam to prije nekoliko dana. Zato o tome i nisam mo­

gao ništa pročitati u Glasu Slavonije.Mahnuo je djevojci i ona mu je donijela piće. Meni sok.— Ma ne opterećuj se time: Ječmenica ili Vincetić, Petrović ili

Marković... Što to znači? Ljudi mijenjaju i imena i prezimena, zanimanja, mjesto boravka ...

— Znam ali ne iz istog razloga.— Pusti to — podigao je nemoćno ruke u zrak.— Nije meni do prezimena — nisam popuštao — i svejedno mi

je Ječmenica ili Vincetić ali meni je do istine. Iza tih prezimena kriju se određeni ljudi i zbivanja.

On nevoljko uzdahne.— Reci što igraš u timu?— Desnog halfa.— To je pravo mjesto za igrača. Samo dobar vezist može pove­

zati obranu i navalu... Čuj, nemoj ljutiti Elviru, imaš samo nju! Do sada je ona bila potrebna tebi, ubuduće ćeš ti biti potreban njoj. Nemoj je iznevjeriti!

— Došli su ljudi iz Vinoprodukta — saopćila mu je Opet dje­vojka koja je posluživala. — Što da im kažem?

— Odmah dolazim — odgovorio joj je. — Vidiš — promatrao me umornim pogledom — tako ti je cijeli dan. Iako sam ovdje šef, najviše radim. Ja sam zapravo ovdje sluga, a ne gospodar! Što mo­žemo, posao je posao ... Popij još nešto na moj račun ... Žao mi je ali zaista moram otići, čuo si da me traže.

Izvukao je iz džepa tisuću dinara i premjestio ih u moj. Potap­šao me po ramenu i otišao.

108

Na povratku kudi, na jednoj od platana nadomak moje ulice, zamijetio sam osmrtnicu. Posve slučajno, jer sam kraj njih ravno­dušno prolazio. Smrt se uvijek događala nekom drugom, bila mi je daleka i strana, druge je zavijala u crno.

Ovaj put sam ustuknuo vidjevši fotografiju u središtu lista oivi­čenog crnim rubom. Iako je bila mutna, prepoznao sam na njoj svog starog susjeda i prijatelja, s kojim sam još prije nekoliko dana bio u knjižnici. Ispod fotografije je pisalo krupnim slovima:

IVAN BUTKOVIČ

ii

XXII

NESAVJESNA MAJKA

U Elvirinoj spavaćoj sobi, u komodi čija je ladica za mene već dugo bila zaključana, ugledao sam ključić. To je ona ladica u kojoj je nešto krila od mene, nešto što ja nisam smio znati. Sinoć je El­vira vjerojatno nešto tražila ili pohranjivala u nju — 'i zaboravila uzeti ključić.

Približio sam se komodi i ispružio ruku da je otvorim, pa us­tuknuo: ta je ladica s razlogom zaključana. Vjerojatno krije nešto vrlo osobno i ne bih smio zloupotrijebiti Elvirinu zaboravljivost. Moj dobar kućni odgoj borio se sa znatiželjom. Otvoriti ovu ladicu nije mi do sada bilo zabranjeno već onemogućeno. Elvira je sigur­no imala značajnih razloga za to. Upravo to me kopkalo i potica­lo moju znatiželju. Osjećao sam se kao onaj tip u priči, zapravo bajci, koji je smio otvoriti sva vrata u dvorcu osim jedna. Ni on nije mogao odoljeti znatiželji jer je baš ta, zabranjena vrata želio otvoriti. Učinio je to i potom upao u silne neprilike ...

Ne bih li i ja danas bio mirniji, ako ne i sretniji, da nisam otva­rao svoja zabranjena vrata? Tajne koje sam razotkrio, nisu me ni do sada usrećile.

Navodio sam sebi sve odreda pametne razloge kojima sam se uvjeravao da ne moram gurnuti svoj nos u svaku ladicu ali unatoč tome sve sam se više prepuštao iskušenju, moj otpor je slabio i prišao sam komodi pružajući ruku za zabranjenim voćem.

Kopkalo me to što Elvira nikad ništa nije skrivala od mene. Tek u posljednje vrijeme postala je zatvorenija i suzdržanija. Kad se presvlačila, okretala mi je leđa, više je nisam zaticao u donjem

110

rublju, nije me više materinski priVijala uza se ali ja sam 'to tuma­čio time što sam postao stariji.

Ako u ladici bude nešto neprilično mojim očima, zatvorit ću je — zaključio sam odlučno — i povukao ladicu k sebi. Najprije samo nekoliko centimetara a onda i do kraja.

Razrogačio sam oči kao da ću ne znam što ugledati. A bila su u njoj neka pisma, bilježnice, listovi papira, nekakvi dokumenti.

Ali, zašto bi preda mnom Elvira zaključavala obične dokumente?Prelistavao sam površno papire drhteći od uzbuđenja. Činilo

mi se kao da me Elvira promatra i nisam se mogao osloboditi tog utiska.

Samo ću zaviriti u sveščiće — hrabrio sam se postiđen — odmah ću zatim zaključati ladicu da je više nikada ne otvorim. Odložio sam na stranu pisma, neke pohvale, diplomu, pasoš. Tada sam ugledao žutu omotnicu. I nju sam otvorio. Odmah sam uočio neka­kav dokument sa suda. Preletio sam pogledom po obrascu. Bio je to službeni poziv Elviri za sud — u predmetu usvojenja djeteta. Tražio sam još nešto slično ali više ničeg nije bilo ili ja nisam uspijevao pronaći.

Dakle, o meni se radilo. Ja sam najveća Elvirina tajna.Listao sam žurno dalje znajući da u vezi s usvojenjem moraju

postojati još neki dokumenti i rješenja ali više ništa nisam našao.U tišini čuo sam svoje šumno disanje.I, kad sam već odložio omotnicu i vratio je u ladicu, uočio sam

ispod nje i jednu manju, plavu omotnicu, već požutjelu na ivicama. Otvorio sam je. U njoj novinski člančić, sprešan kao biljka u her- barijumu. Pročitao sam naslov: NESAVJESNA MAJKA i zadrhtao osjećajući da je to soba u koju nisam smio ući.

U članku je pisalo:

Jučer ujutro medicinska sestra Julijana Bartolić našla je ispred ulaza u bolnicu zavežljaj. Razmotala ga je i vrlo se iznenadila kada se pred njom ukazalo novorođenče.

111

Bio je to dječačić star jedva nekoliko dana, uvijen u mu­šku košulju i bijeli ženski rubac.Dijete je odmah pregledao liječnik ali nije ustanovio ni­kakve povrede. Mališan nije bio čak ni prehlađen iako je dobar dio noći proveo vani, ispred bolničkih vrata, gdje ga je zacijelo ostavila nesavjesna majka.Istraga je o ovom neobičnom i nesvakidašnjem događaju u toku.

Te večeri dugo nisam mogao zaspati a kada sam ipak utonuo u san, probudili su me Elvirini glasni jauci. Stenjala je kao da se bori s nevidljivim neprijateljem, ne uspijevajući ni kriknuti a ka­moli osloboditi se... Uplašio sam se i ustao ne znajući što da či­nim. Bilo je dva sata noću. Prišao sam vratima njezine sobe oslu­škujući. Bešumno sam otvorio vrata i prišao do postelje na kojoj je ležala.

Buncala je nešto nerazumljivo. Sitne kapljice znoja izbile su joj po sljepoočnicama, po čelu i obnaženom vratu, po prsima. Shvatio sam da je nešto muči u snu. Tresao sam je, budio je i dozivao k svijesti.

Probudila se ali nije shvatila što se s njom zbivalo. Tek se osje­ćala vrlo umornom, kao poslije iscrpljujuće borbe.

— Vikala si pa sam ušao da te probudim — objasnio sam joj.— Nešto sam ružno sanjala — prostenjala je više nego izgovo­

rila. — Donesi mi, molim te, čašu vode.Donio sam joj čašu hladne vode i ona žedno otpije polovicu.

Pružio sam ruku za čašom ali mi je ona ne vrati već me stegne za šaku kao da se uplašila da će ponovno ostati sama. Ostao sam sta­jati uz nju, sa svojom šakom u njezinoj, kao na straži.

— Što si sanjala? — pitao sam.Umorno je zatvorila oči i odmahnula glavom kao da se plaši

112

i sjećanja na san. Čekao sam još nekoliko trenutaka i kada sam već htio otići, započela je.

— Sanjala sam tvog djeda... Obigravao je oko naše kuće kao osa najeznica ... S njim su bili tvoja baka i Lujza ... Lupali su na ulazna vrata zahtijevajući da te pustim ... Vikali su da si ti njiho­va krv i neka te ne odvraćam od njih jer će proliti moju... Prije­tili su da će još samo jedanput doći ali tada će obračunati sa mnom...

Ja sam drhtala iza ulaznih vrata, sa sjekirom u rukama, ne zna­jući kako da ih se oslobodim ... Kako da obranim svoj prag od na­pasnika ...

Zašutjela je i zatvorila oči duboko dišući. Pomislio sam da će zaspati i pokušao se udaljiti ali ona me i dalje čvrsto držala za ru­ku. Kao da sam joj dodirom ulijevao sigurnost i mir.

Probudio sam se kad je sunce već visoko odskočilo, zgrčen na njenom ležaju. Nje više nije bilo u krevetu. Vjerojatno je već odav­no bila u radnji. Zbunjen, prisjećajući se noćnog događaja, umo­ran kao da sam svu noć preležao na dasci a ne na krevetu, ustao sam i oteturao u kupaonicu. Stao sam pod tuš i pustio hladan, osvježavajući mlaz vode.

XXIII

NOĆNIK

Netko se nabacivao kamenčićima po oknu prozora moje sobe.— Dra-goooo! Draaa-goooo! — zvao je prigušenim glasom. Još

bunovan i snen naćulio sam uši. Netko me dozivao, nije bilo sum­nje. Izvukao sam se iz kreveta i pošao do prozora. Usput sam po­gledao na sat, bilo je četiri izjutra. Tko li je u ovo doba — mrštio sam se.

Noćnik je bio Pajo.— Hej, spavaču! — pozivao me — ustani!— Ustao sam, što hoćeš?— Hajdemo na pecan je.. .Uštinuo sam se za lice da provjerim ne sanjam li, trljao sam

oči da se uvjerim vidim li zaista Paju na ulici. Bio je, nisam sanjao.Odjenuo sam se hitro razmišljajući što se s njim događa. Um­

jesto da ja njega pozivam na pecanje i obmanjujem vremenom, on mene budi u četiri sata.

Elviri sam ostavio poruku na papiriću, vojničkom brzinom pri­premio dva sendviča i sjurio na ulicu.

Jutro je bilo svježe i prohladno, a ja samo u majici i krat­kim hlačama.

— Što je, Pajo? — nisam mogao doći k sebi od čuđenja — vratio si se? Ili nisi ni otputovao?

Kad je o njegovim putovanjima bila riječ, sve je bilo moguće.— Nisam ni otputovao — odgovorio je ravnodušno. — Znao

sam da nećeš vjerovati dok me ne vidiš.Sjeli smo na bicikle ali Pajo je zastao i zatražio da vozi moj

115

brzinac. Dopustio sam mu da ga iskuša, promijenili smo bicikle. Uputili smo se izvan Mederovca, ka Izvorčici.

— Znači, to je razlog što nisam dobio razglednicu ni s Raba ni iz Budve?

— Naravno.Dugo smo vozili šuteći. Ja sam još uvijek bio bunovan a Pajo je

razmišljao o onome što će reći. Znam da je razmišljao jer kad je progovorio, vrlo sam se iznenadio onome što sam čuo.

— Tebi ću reći — započeo je svoju intimnu ispovijed — od pr­vog dana praznika znao sam da nećemo nikamo otputovati na lje­tovanje ... Tata je do grla u kreditima a i u poslu oko kuće koju smo kupili. Vidio si je, na prvi pogled izgleda pristojno ali već dru­gi pogled otkriva koliko je ruševna... Tata kaže da je posljednji čas da se obnovi.

Pogledao sam ga iznenađen. Pajo me posve razbudio svojim pri­znanjem.

— I sva ona putovanja u Veneciju i Rumunjsku si izmislio?— Pa daaa — otegnuo je veselo — bolje sam se osjećao izmi­

šljajući ta putovanja ... Zar ti nikad ne izmišljaš?— Izmišljam, izmišljam — tješio sam ga — ponekad tako uv­

jerljivo da više ne znam što je java, a što san.— A i nije mi baš stalo do Raba... Ne bismo ni bili u gradu

Rabu nego u unutrašnjosti, u Kamporu, gdje smo već jedanput bili.

— Hvalio si njegovu pjeskovitu plažu.— Jesam — postajao je nestrpljiv — ali more je plitko, do ko­

ljena je, čitav kilometar. To je raj za djecu i neplivače ali za mene koji sam u vodi vještiji nego na kopnu, nije privlačno. Osim toga — mrštio se — Kampor sam upamtio po dosadnim večerima. Sje­dimo kao mutavi oko stolova. Muškarci kartaju, žene vezu i ple­tu, poneko ispriča prastari vic... I to je sve.

— Pajo moj, ali vrijeme prolazi, neće ni vas ljeto čekati. Hoćete li bar nekud na izlet?

116

— Hoćemo.— Kamo?— Otići ćemo kolima na Dunav.— U vikendicu?— Da.— Ne izmišljaš?— Znaš da imamo vikendicu u koju odlazimo!— Pojest će vas komarči.— Neće. Zaprašuju nekoliko puta dnevno... A dolje je lijepo,

osobito predvečer.— Ali ti nisi navikao na poljski zahod.— Nema poljskog zahoda, zavitlavaš. Uveli smo vodovod i ka­

nalizaciju, nisam li ti rekao? Zato nam sada i nedostaje novca za kuću. To je sad prava kuća za odmor. Imamo u njoj i televizor. Odlično je, bolje nego na moru: danju kupanje i sunčanje, uvečer roštilj ili fiš, baranjsko vino ... Ljeti gostuju mnoge folklorne gru­pe i pjevači, u to je vrijeme i nekakva likovna kolonija... Tata obično kupi i sliku nakon izložbe ... Prije spavanja promatram osvijetljene brodove i tegljače na rijeci. Bit će ko bog! — drmnuo me po ramenu tako da sam gotovo pao s bicikla.

Lud čovjek.

XXIV

NA SPOREDNOM KOLOSIJEKU

Dan prije nego što je s roditeljima otišao u vikendicu, Pajo je došao k meni i ne govoreći mi ništa upitao je Elviru mogu li s njim i njegovim tatom otputovati u Osijek. Njegov će tata kupovati lo­vačku opremu a mi bismo mogli posjetiti Zoološki vrt. Istog dana bismo se i vratili...

Elvira je dopustila da pođem s njima u Osijek, ne sluteći iza njegovog bezazlenog lica nikakvu prijevaru, jer sam se ionako po cijeli dan skitao, od Bukvika do Izvorčice, dolazeći kući samo jesti, presvući se i prespavati.

— Bit će to prilika da posjetiš tatu — likovao je Pajo. — A ja ću za to vrijeme zaista poći u Zoološki vrt.

Morao sam priznati da je to doista dobro smislio. Obećao sam mu da ću ga častiti sladoledom, zaslužio je.

— A što ako je osječki Zoološki vrt daleko od Mičurinove uli­ce? — razmišljao sam glasno.

— Ponesi nešto novaca za taxi — odmaknuo je nestrpljivo ru­kom. On je imao rješenje i za takvu mogućnost.

Nekoliko sati kasnije već smo se nalazili u Osijeku, na dravskoj obali. Pajin tata dovezao nas je do skele koja je prevozila na su­protnu obalu i otišao obećavši da će se vratiti za dva sata po nas.

Pajo je sišao niz kamenitu obalu do splavi a ja sam prišao ne­kom mladiću i upitao ga gdje se nalazi Mičurinova ulica. Objasnio mi je da prečicom mogu stići onamo za dvadesetak minuta. Mah­

118

nuo je rukom označavajući mi put preko Strossmayerove i Gundu- lićeve ulice. — Ima li u blizini taxija? — pitao sam ga. Odgovorio je da nema.

Zahvalio sam mu i potrčao smjerom koji mi je pokazao. Usput sam još nekoliko puta pitao idem li u dobrom pravcu jer mi je ovaj dio grada bio posve nepoznat. U strahu da ne zakasnim cijelim pu­tem sam trčao.

Napokon u Mičurinovoj. Papagaj je bio gotovo prazan. Tata je popunjavao stakleni ormar, iza šanka, novim bocama pića.

— Konobar, coca-colu! — viknuo sam glumeći nestrpljivog gos­ta.

Tata se namršten okrenuo ali se osmjehnuo čim me prepoznao. Bio je iznenađen. Jasno sam vidio da je bio iznenađen.

— Sad ću ja, Drago! — izgovorio je.Sjeo sam na najbližu stolicu koju sam ugledao i raskopčao ko­

šulju brišući maramicom oznojeno čelo. Umorio sam se trčeći. Ubrzo mi je prišla djevojka koja poslužuje. Sad je već znala da između mene i vlasnika bifea postoji neka tajna veza i ovaj put ljubazno me upitala što želim.

Moj tata je završio sa slaganjem punih boca pića, zapisao je nešto u svoje knjige i pošao k meni.

— Zdravo, momče! — izgovorio je srdačno i pružio ruku. — Ti si to?

— Jesam — rekoh.Djevojka donese coca-colu i ja, silno žedan, ispih piće gotovo do

polovice. Moj se tata namještao na stolici meni nasuprot, gnijezdio se kao kokoš u prašini. Onda izusti nekako oprezno, bojažljivo.

— Slušaj, Drago, da odemo u bife preko puta?!Nisam mogao ni naslutiti što to znači ali nije mi se dopadalo.

Moj tata ima bife, a mi odlazimo na čašicu pića i razgovor u su­sjedstvo ...

Nešto je ukratko objasnio djevojci s bijelom pregačom nagla-

119

sivši na kraju da neće dugo izbivati. Ni to mi se nije dopalo. Još nismo ni otišli, a on se već vraća.

Nekoliko trenutaka kasnije nalazili smo se u bifeu preko puta njegovog. U njemu nije bilo ni stolova, ni stolica pa se pilo i raz­govaralo s nogu.

— Pomažete konkurenciji — rekoh.— Toliko ona ne može dobiti koliko ja mogu izgubiti — odgo­

vori on zagonetno.Što je to značilo, shvatio sam kasnije, u povratku, kada sam

analizirao svaku riječ koju je izgovorio.— Mislio sam da ćete me upoznati sa svojom obitelji...On uzdahne.— Znaš ... moram ti reći još nešto o sebi... Ti si već velik

dječak i nećeš se iznenaditi... Vidiš i sam da ovaj svijet nije raj na zemlji, niti u njemu žive anđeli... Eto, govorim ti otvoreno jer sam uvjeren da ćeš me razumjeti... — Ti ne želiš da ja ubuduće zbog našeg poznanstva imam bilo kakvih neprilika, zar ne?

U dnu srca tiha zebnja.— Znate mene — rekoh najvedrije što sam mogao — tolike go­

dine nisam vam pravio neprilike zašto bih ubuduće? — Odmah za­tim počeo sam se pravdati i za svoje nesvjesne postupke. — Na­ime, nastojat ću, ja sve činim u najboljoj namjeri, a ispada koje- kako.

— Hoćeš li nešto žešće od coca-cole?Odmahnuo sam glavom.— Ne pijem, ne pušim, ne skitam — gotovo sam bez poroka.On zapali cigaretu. Neki momak mu donese dupli konjak iako

ga nije naručio. Činilo se da on u susjedstvu češće pije. Ispio je piće do pola čašice i popušio cigaretu do kraja prije nego je pro­govorio.

— Što te muči, Dragutine?Promatrao sam ga iznenađen. Umjesto da mi satima pripovije­

da o sebi i o nama, on pita što me muči! Nisam vjerovao svojim

120

ušima. Ne sjećam se kad sam posljednji put zaplakao ali tada me stislo u prsima, tamo gdje, kažu, boli duša. Mene je tada zaboljelo kao nikada u životu: stojimo u tuđem bifeu i on me pita što me to muči.

Ošinulo me to pitanje kao udarac munje, njegove riječi osjetio sam kao onaj podmukli udarac u želudac koji oduzima dah. Pogle­dao sam ga razočarano i okrenuo glavu da bih prikrio prava osje­ćanja.

Došlo mi je da izađem i da se više nikada ne vratim.Tata Ječmenica je shvatio da je nešto neprilično rekao. Zaobi­

šao je policu za kojom smo stajali i uhvatio me za mišicu.— Hajde, ne ljuti se — reče — imam i ja nekih problema, to ti

je. . .— Prošlost me muči — nisu me zanimali njegovi problemi — vi

ne znate što znači ne znati čiji si.— Pa znaš!— Pa ne znam! Kako ja to mogu znati kad u to ni vi niste si­

gurni, nisu sigurni baka ni djed, ni Elvira ...Iznenadila ga je moja odrješitost. U mom glasu bilo je više

predbacivanja nego molbe.— Nisam siguran — priznao je — ali prihvatio sam tu moguć­

nost kao realnost. Nisam te onda zanijekao a niti istraživao... Ni­su mi trebali dokazi.

Pogledao sam ga očajan.— Ali meni trebaju! Mene muči to što ne znam tko sam i odak­

le sam . .. Jesam li zaista podmetnut u tuđe gnijezdo kao kukavič­je jaje? Iz čijeg sam kljuna ispao? Ne želim mutiti ničiji život ali moram razbistriti svoj ... Moram to znati I SAZNAT ĆU . . . Ali teško da me možete razumjeti. U mojim godinama negdje ste, tko zna gdje, nabijali krpenjaču na ledini, niste istraživali svoje ne­poznato porijeklo.

Zapalio je ponovno cigaretu, mahnuo mladiću da donese još jedno piće.

121

— Rekao sam ti — započeo je oprezno — ono s Lujzom ... bio je to trenutak nepromišljenosti, nesretan stjecaj okolnosti... Ski- tala se na željezničkoj stanici... — sporo je pripovijedao, škrto. — Rekao sam ti, saznao sam za tebe tek kada ti je bilo sedam go­dina ... Eto, već si velik momak i možemo i o tome razgovarati... Kako bi se ti osjećao da saznaš, nenadano, da si otac sedmogodi­šnjem djetetu . . . koje već ide u prvi razred ... ?

— Što je sa mnom bilo do tada?— Ne znam ... To moraš pitati Elviru ili Lujzu — preo je nev-

ješto nit svoje priče, jer morao je znati. — A ja sretno oženjen. Kako objasniti supruzi svoju momačku slabost ili glupost. ..

— Rekli ste da niste znali . . .— Nisam.— Elvira je spasila stvar.— Pa da.Osjećao sam se bijedno. O kakvim ja stvarima razgovaram sa

svojim ocem i to stojeći, u bifeu.— Jesam li se zaista rodio u vagonu?— Zašto te to muči? I ja sam se rodio u vagonu, ozbiljno. Maj­

ka je putovala vlakom rođakinji na sprovod i od uzbuđenja, čega li, rodila je u vagonu.

— Nije baš isto. Kažu da je moj vlak mirovao ... na spored­nom kolosijeku.

Tata Ječmenica nagne se prema meni. Osjetio sam njegov dah prožet blagim mirisom duhana.

— Zar misliš da je najvažnije gdje si se rodio?— Nije najvažnije ali otada sam stalno na sporednom kolosi­

jeku.— Važnije je što ćeš sa sobom učiniti u životu — nije slušao

ono što nije želio čuti.— Ili što će drugi sa mnom učiniti.— Ali ne opterećuj se time gdje si rođen.— To što sam rođen u napuštenom vagonu i nije moralo biti

122

tako strašno — objašnjavao sam mu. — Djeca se rađaju u automo­bilu, avionu, brodu, kojegdje, ali poslije ih odnose kućama ... A ja sam poslije rođenja bio odnesen pred bolnicu.

— Nisam to znao. Tko ti je to rekao?— Pisalo je u novinama.. .

Vrtio je glavom u nevjerici, suosjećajući sa mnom. Nisam mu vjerovao da ne zna to. Meni se govori samo ono što već znam.

— Sve je to mama Lujza zamijesila — rekoh optužujući.On nemoćno slegne ramenima.— Dugo već nikog ne optužujem. Trebalo bi početi sa samoop-

tužbama a ni ja se ne osjećam krivim.— Kasnije me usvojila obitelj prometnika Vincetića, Nikole i

Elvire. Nisu mogli imati vlastite djece, pa su prigrlili tuđe kao svoje. . . Nekoliko godina kasnije Nikola je stradao u prometnoj nesreći i ja sam ostao s Elvirom, s pomajkom kao s majkom ... To je ono što znam, ostalo još moram pitati Lujzu. Ni za to niste znali?

— Nisam.Bilo mi je žao mog tate Ječmenice ... Toliko puta sam se pitao

kako uvjeriti Elviru da joj me moj tata ne želi oduzeti a sada je to bilo tako očigledno, okrutno jednostavno, i bilo mi je krivo zbog toga. Eto, nije on nikakav podmukli skretničar koji bi me želio skrenuti na svoj kolosijek.. . On je samo jedanput u životu skre­nuo i to mu više ne pada na pamet. Po svojoj pruzi on otada vozi ispravno i ravno, automatski.

Nakon ovog razgovora, više ga nisam želio upoznati s Elvirom. Ona ne smije saznati kako je to s njim beznadno i tužno. Svoje sa­znanje i svoju bol ugurat ću negdje u najdalji kut sjećanja. Ono će povremeno izbijati, i na javi i u snu, i ja ću s njim morati i ubuduće živjeti, naviknuti se na njega kao čovjek na klicu neizlje­čive bolesti u sebi.

123

Na neki način osjećao sam se i kažnjenim. S mnogo straha a s malo opreza razgrtao sam crne zastore koji su prekrivali moje po­rijeklo ne razmišljajući o tome kako ću se osjećati kada to saznam.

— Nisi mi rekao zašto si danas u Osijeku?Nisam mu rekao zašto sam danas u Osijeku . .. Sto uopće tra­

žim u tom gradu, zašto ga uopće posjećujem? On ne shvaća raz­loge zbog kojih sam potegao, po ovoj vrućini, čak iz Mederovca.

— Došao sam specijalisti... zbog oka, na kontrolu ... Još da­nas, više mu ne moram dolaziti.

— Zar vi u Mederovcu nemate specijalistu?— Imamo ali je na godišnjem odmoru a nitko ga ne zamjenju­

je pa hitne slučajeve šalju u Osijek.On klimne glavom. To je već zvučalo uvjerljivije.Pogledao sam na sat.— Jedanaest je — rekoh glasno — za pola sata imam autobus

za Mederovac... Imam povratnu kartu — naglasio sam riječ po­vratnu ali sumnjam da je shvatio što sam želio reći . . . — Eto, po­sao sam obavio — uzdahnuo sam — i sad mogu ići. I moram.

Opet sam osjetio bol na onom mjestu gdje kažu da boli duša.On se maši za novčanik i izvuče tisuću dinara. Savije je na če­

tiri dijela i ugura mi u džep košulje.— Kupi neku sitnicu sebi — reče i namigne, kao da me pod­

mićuje.Bilo mi je navrh jezika da ga upitam je li to alimentacija ali

nisam. Sve je već bilo izgovoreno. Stisnuo sam vilice da ne bih zaplakao.

Zagledao sam se kroz prozor, u malo neuredno dvorište u su­sjedstvu, u kojem je neki stari bračni par prostirao rublje. Prisi­ljavao sam se da ne mislim o onome što se događa. Dvoje starih se mučilo ispod konopca: starica je pridržavala plastičnu kantu s rubljem iz koje mu je dodavala komad po komad, sporim pokre­tima, kao mehanička lutka, a starac ga je vješao na konopac.

124

Kad sam ponovno pogledao tatu, uočio sam njegove krupne smeđe oči. Manje su me vedro gledale. Pune usne nisu se osmjehi­vale. Vidio! sam sitnu mrežicu bora oko njegovih očiju, duboke ne­pravilne bore koje su mu se usjekle u čelo i prve sijede vlasi iznad ušiju.

Pružio sam mu ruku osjećajući da sam naglo postao stariji. Oprostili smo se ne kao otac i sin već kao dva odrasla čovjeka.

XXV

IMAM TRINAEST GODINA ALI SAM MNOGO STARIJI

Četrnaesti je dan srpnja, utorak. Neraspoložen sam još od po­sljednjeg susreta s tatom. Razdražljiv sam i nespokojan . . . Ljudi moji, nisam očekivao da me tata usvoji čim me ugleda ali malo više razumijevanja, ako ne i ljubavi, očekivao sam. Jesam li odviše očekivao? Očekujem li uopće odviše od ljudi koji me okružuju? Da li bih trebao prihvatiti ovaj svijet ovakvim kakav jest ne uljep­šavajući ga neprekidno u mašti i ne pridavajući mu boju niti sjaj kojim ne sjaji?

Belinda je otputovala u Poreč ali njezinu razglednicu još nisam primio. Hoće li stići željeni pozdrav?

To poslijepodne o kojem želim nešto više reći, proboravio sam u Stipanovcu. Rekao sam djedu i baki da ću otputovati u Split. Kao, nije to baš posve sigurno ali Elviri sam navijestio svoje pu­tovanje i ona je shvatila da me ne može zadržati silom. Nerado će me pustiti ali otići ću.

Oni presretni. Baka maše posljednjim pismom iz Osnabriicka. U njemu opet poziv da dođem u Split. Ne dođem li, Lujza će doći u Stipanovac, želi me i mora vidjeti. .. Ako je njezina potreba za mnom ravna mojoj kad se radilo o tati, onda je mogu i razumje­ti . . . Baka mi je ugurala u šake trista maraka, djed mi je na ruku stavio novi ručni sat, hrabrili su me da ne odustanem.

Kući sam se vratio kasnije no obično a po izrazu Elvirinog lica znao sam da me nestrpljivo očekuje.

126

— Bio sam u Stipanovcu — objasnio sam kratko svoje zaka­šnjenje. Ionako neraspoložen svime što mi se događalo, nisam se želio još i s njom prepirati. Otkako sam dovezao bicikl kući, više nije bilo najstrašnije što odlazim u Stipanovac već kako često od­lazim i koliko dugo ostajem. Ona je pretpostavljala gdje sam bio, priznanjem sam samo potvrdio njezinu sumnju.

— Tamo valjda pozdraviš kad uđeš?!— O, da — rekoh — zdravo!Uzdahnula je i pošla u kuhinju.— Večerao sam, nisam gladan — viknuo sam za njom.Zastala je u pola pokreta kao da ne zna kamo bi i što bi sa so­

bom. Vratila se do vrata, naslonila na okvir i zagledala u moj novi ručni sat.

— Ponovio sam se — priznah nevoljko znajući da je time neću oraspoložiti.

Pogledala me nemoćno jedva se suzdržavajući da ne zaplače.— Nisam li ti ja obećala kupiti sat? — podsjetila me na svoje

obećanje.— Jesi ali sad nećeš morati.Umjesto da joj se ispričavam, ja joj prkosim. Posljednjih neko­

liko dana samo sam tako s njom razgovarao, ni sam ne znam zašto.— Ubuduće ćeš mi! morati sve manje kupovati.— Nikada ništa nisam učinila za tebe zato što sam morala.Klimnuo sam potvrdno glavom.— Učinila si to zato što si željela, zar ne? — bio sam bezob­

ziran.Osjetila je što je povod mom ponašanju.— Znači, stiglo je pismo iz Njemačke.Potvrdio sam.— Pa što ti poručuje?Nije rekla tko, znali smo.— Poziva me da je posjetim.. . Da na mjesec dana dođem u

Osnabriick, s djedom.

127

— Mnogo se odjedanput trudi — reče gorko.— Neka se trudi, mnogo mi i duguje.— Onoliko koliko ti duguje, nikada ti neće vratiti.— Neka se bar počne oduživati.Promatrala me razočarano.— Ti znaš što je sve do danas učinila za tebe! Ali hajde da ne

razgovaramo o njoj ... da uopće ne razgovaramo o tome. Ja ti nikad nisam govorila protiv nje jer sam je u duši žalila i jer sam vjerovala da je tebi sve jasno i da već sve razumiješ. Ti brzo odra­staš, umiješ procijeniti, znaš tko je što učinio za tebe. Pa da ne razgovaramo o tome!

Okrenula se i pošla u dnevnu sobu. Pošao sam za njom. Osje­ćao sam da je povrijeđena i da će reći i ono što inače ne bi rekla. Saznat ću i ono što još ne znam, prestat ću sa svojim privatnim istragama, iskobeljat ću se iz vlastitih laži i izmišljotina u koje sam uronio do grla.

— Zašto da ne razgovaramo?Zbunilo ju je moje navaljivanje. Pokušala je izbjeći svađu ali

ona nije ovisila samo o njoj.— Je 1 moramo?— Poziva me k sebi i ja bih išao.— Rekao si da ćeš s izviđačima na more.— Rekao sam.— Znači, između izviđača, mene i nje — ti si izabrao nju!— To nije redoslijed nego jedna od mogućnosti.— Ali ti znaš da ja ne želim da ideš u Njemačku — rekla je

odlučno.— Znam ali mogu li ja nešto željeti?— Željeti možeš ali uradit ćeš onako kako ti ja kažem.— Ne odem li u Njemačku, ići ću s izviđačima.— Ni o tome se još nismo dogovorili.— Kad ćemo se dogovoriti, oni sutra odlaze ...

128

— Sve si ti to već isplanirao, pa me sada samo obavještavaš, je li?

— Nisam.— Ili su drugi isplanirali? Zato je djed toliko i trčao za tobom.

Put je valjalo organizirati da sastanak ovaj put uspije. Osjećala sam da mi on već dugo radi iza leđa, sada znam i što.

— Ništa nije unaprijed isplanirano i nitko ti ništa ne radi iza leđa.. . Prije nekoliko dana mama je opet pisala i poziva me k se­bi. . . Zašto da ne odem?

— Zato što ne želim da te tamo prepariraju.— Mene je malo teže preparirati — tupio sam. Priznajem da

sam tupio. Ali jedna je riječ povlačila drugu i više nisam znao stati.

Pogledala me sažaljivo.— I komu bi išao? Je 1 mami? — tako si rekao — tek sada je

ta riječ doprla do njezine svijesti.— Nije majka ona koja te rodi — govorio sam ranjavajući je —

već ona koja te othrani, zar ne?— Eto, ti to znaš pa zašto te u to uvjeravam? Nikada ti o to­

me nisam govorila, i tu sam griješila, a sad ću ti reći jer tko zna kada ćeš me ponovno pažljivo slušati. Što je tvoja mama — kako je nazivaš — ona koja te rodila, učinila za tebe u minulih trinaest godina. Ništa. Nitko ništa nije učinio za tebe sve te godine — osim što su meni nastojali zagorčiti život i u tome povremeno uspije­vali!

— A što si ti toliko učinila za mene? — djed i baka progovarali su na moja usta.

Bila je razočarana, vidjelo se da je bila razočarana.— Ja ti to nikada ne bih spomenula . .. odrastao si, prosuđuješ

svojom glavom, shvatit ćeš valjda jednoga dana i to ... Ja ti to ne mogu i neću objašnjavati.

— Zašto nećeš i zašto ne možeš? Imam samo trinaest godina ali mnogo sam stariji.

9 Dobar dan, tata 129

— Pa reći ću ti — planula je — prvi i posljednji put, jer dok ja šutim, drugi ti govore i preodgajaju te. Ti više slušaš njih koji nam ne žele dobro. Ni ovo nisu tvoja pitanja nego njihova.

— Odgovori mi, ja ću im prenijeti — drhtao sam od uzbuđenja i iščekivanja.

— Prenesi im — gledala me poraženo — da si u jednu košulju bio uvijen kada su te našli, a danas ne znaš što da odjeneš ... To što si vječito u farmericama, nije iz neimaštine nego iz obijesti. Nikada ti ništa nije nedostajalo. Dane i noći žrtvovala sam za tebe ne tražeći ni hvalu ni priznanje, o odanosti i ljubavi da i ne govo­rim, ali nisam očekivala ni toliku nezahvalnost.

— Jesi li to učinila zbog mene ili zbog sebe? — djed i baka opet su progovarali na moja usta.

— Iz kakve sebičnosti? — upitala me preneraženo.— Da ne bi život provela sama — odgovori netko drugi u meni.— Ti mi to govoriš? — istisnula je Elvira neobičnim, izmije­

njenim glasom.. . — Iz sebičnosti, kažeš — drhtala je — to sam dakle doživjela od tebe, da mi ovo istreseš u l ice. . . Da sam to do­živjela od svog djeteta, lakše bih podnijela ali od tebe ...

— Trebala si me.— Trebala sam te i ti si mene trebao! Bio si jadan i napušten,

bez roditelja, bez imena i prezimena ... Ja sam ti bila majka, a ne ona skitnica koju tako nazivaš!

Izgovorila je istinu koju nisam mogao podnijeti. Bila je to riječ koja siječe kao mač. Skočio sam prema njoj,

— Ne nazivaj je tako! — viknuo sam. — Danas je ona skitnica a što ću ja biti sutra?!

Uhvatio sam je za ramena i odgurnuo na ležaj. Posrnula je i pala nauznak, razrogačenih očiju, kao da ne može povjerovati da sam je odgurnuo.

— Svi mi to mogu reći ali ne TI!Okrenula se u stranu i grčevito zaplakala. Stajao sam iznena­

đen i sam svojim nerazumnim postupkom, osvješćujući se.

130

Što ja to radim?Shvatio sam da joj se moram ispričati, da je moram zamoliti

da mi oprosti i da se ne ljuti zbog moje grubosti i nekontroliranog pokreta. Moram joj objasniti da su mi djed i baka napunili uši li­jepim i drukčijim pričama o ženi koja me rodila, da sam im vjero­vao više nego što zaslužuju. .. Moram joj se ispričati i obećati da to neću više nikada učiniti.

Ali nikako da se pomaknem, nikako da progovorim. Već joj dugo nisam prišao kao dječak koji je spreman priznati grešku i zaplakati u njezinom krilu.

Stajao sam kao ukopan i šutio postiđen. Ljudi moji, bilo me stid kao nikad u životu.

— Mama, nisam htio — promucao sam napokon započinjući s isprikom ali ona se nije obazirala na mene. Pokušao sam je uhva­titi za ruku i zagrliti, smiriti joj ramena koja su se tresla od plača ali ona me uvrijeđeno odgurnula.

— Nisam htio — ponovio sam muklo. — Mama, molim te, ma­ma! — vrisnuo sam osjećajući užasnu prazninu koja se ispriječila između nas.

Idućeg dana nije sa mnom progovorila ni riječ. Od ranog jutra šutke je spremala moju odjeću u putnu torbu, kao da smo se sinoć prešutno dogovorili o logorovanju.

Priželjkivao sam da me odgovori od putovanja u Split, da me išamara i zabrani mi odlazak — i ja bih je poslušao. Ali ona se nije obazirala na mene i nije se ni časkom pokolebala u svojoj odluci, kao da sam za nju već odavno otputovao.

XXVI

DOBRO VEĆE, GOSPOĐO RATKAJ!

Petnaesti je dan srpnja, večer. Stajao sam u baru hotela Marjan, u Splitu, pio sok i promatrao hotelske goste koji su dolazili na ve­čeru. Uz nogu mi je ležala putna torba, na »adidaskama« još me- derovačka prašina.

Među onima koji su ulazili nisam uočio Lujzu Ratkaj, pa sam pozvao šefa sale i upitao ga koji je stol rezerviran za nju. Pogledao je u svoj notes i izgovorio: 47. Isti broj kao na kući mog tate u Osi­jeku, lako sam ga zapamtio.

U 19 sati još nikog nije bilo za njezinim stolom i ja sam se spu­stio na jednu od slobodnih stolica očekujući je. Mora doći. Klima uređaji tiho su zujali, konobari i konobarice bešumno su dolazili i odlazili gurajući ispred sebe kolica puna jela. Mirisali su odresci i pomfrit, bljeskale su pržene ribe i nauljene salate, nadimao se svježi kruh.

Tada sam se sjetio da već dvadeset i četiri sata ništa osim sen­dviča nisam pojeo. Posljednje kuhano jelo bila je bakina večera. Otada sam se hranio samo svađom i uzbuđenjima.

U 19 i 30 još uvijek nitko nije došao za Lujzin stol. Vratio sam se u bar i naručio još jedan gusti sok. Sjeo sam tako da i izdaleka vidim goste za stolom koji sam promatrao.

Nekoliko minuta prije 20 sati za stol je sjela žena, muški pod- šišana, u svijetloj haljini, u pratnji brkatog muškarca, s naočalama na nosu. Ona je bila vrlo vesela a muškarac se ponašao kavalirski. Prepoznao sam je. To je Lujza Ratkaj, moja mama. Bila je ona, ni­je bilo sumnje. Ista ona žena koja nam je kao »socijalna radnica«

132

dolazila nekoć u kuću, ona s fotografije u bakinoj kući. Nije se uopće izmijenila.

Čekao sam da večeraju — odgađao sam i svoje i njihovo uzbu­đenje. I da sam htio, nisam im mogao odmah prići.

Jeli su malo. Tada je ustala. Muškarac je odmakao stolicu nači­nivši joj više mjesta. Klimnula je nasmiješena glavom, uzela sa sto­la torbicu. Haljina se zanjihala i ona je krenula ispred svog pra­tioca ka izlazu. Laka kao da lebdi a ne hoda.

Još nekoliko koraka i bit će uz mene. Posljednja letimična pro­vjera. ONA JE.

— Gospođo Ratkaj!Zaustavila se iznenađena, pogledavši u pravcu odakle je začula

poziv. Ja sam sjedio (stajati nisam mogao). Mahnuo sam rukom prikrivajući uzbuđenje.

— Ja sam Dragutin! — zagledao sam se u njezine neboplave oči.

— Bože, je li moguće? — istisnula je. Zastala je i učinilo mi se da će se srušiti od iznenađenja. Srećom, pratilac je stajao iza nje. Ako se sruši, past će mu na prsa.

— Dobra večer! — pozdravio sam i njezinog pratioca ustajući.— Jesi li ti to Dra-gu-ti-ne? — protepala je moja mama.Prišla mi je. Zakoračio sam joj u susret i ona me grčevito zagr­

lila. Očekivao sam da će zaplakati ali nije. Bio sam viši od nje i sagnuo sam se da me može zagrliti. Prignuo sam glavu do njezina ramena, uz kosu koja je mirisala nježnim mirisom. Kosa joj je bila, iako kratka, povezana trakom. Ogoljeli vrat bio je bijel, još neopaljen suncem. Odmaknula se od mene držeći me s obje ruke za mišice, promatrajući me s ljubavlju.

— Ja sam — rekoh — da bih posve raspršio njene sumnje.Okrenula se. Jednom rukom još uvijek me držala za ruku, dru­

gom je mahnula svom pratiocu koji je ravnodušno stajao na dva koraka dalje.

— Julije, dođi! ... O, mein Gott — nesvjesno je zazivala Boga,

133

učinilo mi se više od straha nego od iznenađenja. Pogledala me pro­dorno ali molećivo. U njenim krupnim plavim očima neobičan strah.

— Ovo je sin moje sestre — progutala je slinu u ustima. Osje­tio sam čvrst stisak ruke koji je molio za savezništvo.

— Dragutine — glas joj je zvučao svečarski — ovo je moj za­ručnik. I on je Jugoslaven ali je već godinama u Njemačkoj, kao i ja — uzdahnula je valjda sretna što šutim. A ja od zapanjenosti nisam ništa mogao izustiti.

Srećom, ovog časa nije bila Elvira sa mnom. Kako bih je posli­je pogledao u oči? Ovako, zatajio sam pred njom tatu, zatajit ću i mamu koja je to upravo učinila sa mnom.

Pružio sam ruku zaručniku Julijanu. Bio je visok, zgodan mu­škarac, odjeven u bijelo ljetno odijelo. Kad se osmjehnuo, vidjelo se da su mu zubi u »predsoblju«. Ne volim ljude kojima ne stanu svi zubi u usta.

— Mislila sam da ću doputovati sama — objašnjavala mi je mama novonastalu situaciju — ali Julije mi se u posljednji čas pridružio.

Pružila je svoju sitnu šaku a on ju je obuhvatio zaštitnički svo­jom. Mamine grudi nadimale su se u neskrivenom uzbuđenju.

— Das ist vvunderbar — reče. Nisam razumio što je rekla ali po izrazu njezina lica shvatio sam da je to nešto lijepo. — Ovo mo­ramo proslaviti!

Julije je već ustao i pošao naručiti piće.— Mili moj — grčevito mi je milovala mišicu koju je malo ra­

nije izranjavila noktima — ne ljuti se na mamu — šaputala je. — Trinaest godina sam već sama. Potucam se po tuđoj zemlji, znaj da mi nije lako ... a nisam mu rekla za tebe ... Nisam vjerovala da ćeš doći ali sada sam toliko sretna što si tu.

Julije se vraćao nasmiješen. Činio mi se kao oni tipovi iz ame­ričkih filmova koji se bave samo naukom, pa ih život uvijek izne­nadi kad u njemu nalete na nešto drugo osim na knjigu. Pri osmi­

134

jehu nastajale su mu u kutovima usana jamice, kao u veselog dje­teta.

Okrenula se Juliju i počela mu nešto govoriti njemački. Malo špreham deutsch ali čuo sam da spominje »Zimmer«, »Schwester« und »einigen Tagen« ...

Ljudi moji, toliko sam shvatio.On je neprekidno potvrđivao glavom promatrajući je zaljub­

ljeno.— Julije je pristao — prevodila je moja mama nestrpljivo —

da ti uzmemo sobu ... Da on nije došao, bili bismo zajedno ... Sa­mo ti i ja, tako sam to željela ... Ali ipak, bit ćemo stalno zajed­no . . .

— Ne brinite za mene.. . Ja sam u nedalekom kampu, s izvi­đačima . . . S njima sam i doputovao ... Posjećivat ću vas svako­dnevno. — Onda dodam kao da se ispričavam zbog neprilika koje sam izazvao. — Mama je rekla da ljetujemo u istom gradu i da vas svakako potražim i pozdravim.

Možda sam bio zločest i nisam to trebao reći ali bio sam gladan i želio sam večerati a ne ispijati sokove. Nevoljko sam sudjelovao u ovoj igri.

Mama Lujza je zaplakala. Julije je u tim suzama prepoznao odu- šak radosti, tronutosti i sreću. Ja bol.

Prihvatio sam čašu koju je konobar stavio ispred mene i ispio piće.

Iako je bife bio pun gostiju, čim smo utihnuli čula se prigušena glazba.

Eto.Moglo bi se pomisliti da sam sav kipio od bijesa, ali nisam. Os­

jećao sam se neobično mirnim, čak ravnodušnim, kao da se sve to nekom drugom događa.

Zrno opreza koje mi nikada ne dopušta da se posve prepustim očekivanju lijepoga pripremilo me i za ovu mogućnost. Kao da sam potajno slutio kako će se ovaj susret odigrati.

135

Nije li to što mi se događa jače od mene? Još jedan podmukli udarac šakom u želudac od kojeg ostajem bez daha ...

— Ne ljutiš se? — čuo sam Lujzu, svoju mamu.Htio sam joj odgovoriti da se ne ljutim ali sam samo odmahnuo

glavom. Nisam se zaista ljutio. Kako joj reći da nisam ni osobito iznenađen i da bih se više iznenadio da se naš susret odigrao druk­čije?

Promatrao sam mamu obgrljenu kratkim mesnatim Julijevim prstima, zagledan u njezine plave oči. Dugo i uporno sam je pro­matrao (kao da ronim u dubinu mora) pitajući se kako oči mogu biti tako nebeski plave, a tako zemaljski hladne.

XXVII

POVRATAK

Na svom neslavnom povratku iz Splita posve sam se dobro osje­ćao. Nakon odlaska od Lujze, kojoj sam obećao da ćemo se viđati svakog dana, nisam doživio nikakav šok (što bi se moglo pomisliti), zaista nisam, prije je to bio osjećaj beskrajne praznine i još nedo­življene ravnodušnosti.

Nisam se osjećao poraženim, još manje postiđenim. Ne želim reći da ono što sam doživio, nije ostavilo nikakvog traga u meni, ostavilo je, ali ja se nisam više mučio.

Kamenčići koje su bacali u moj mozaik dokotrljali su se na svoja mjesta. Slika nije bila ružičasta ali bila je smirena. Na mom nebu više ni oblačka. Bilo je čisto i vedro kao poslije ljetne oluje, kratke i žestoke, koja nenadano dođe ali i brzo mine.

Poslije susreta s mamom i njezinim pratiocem, otišao sam u ho­tel Park i večerao. Htio sam i prenoćiti ali mi je djevojka na recep­ciji rekla da mi ne može izdati sobu: maloljetan sam, nemam ni osobnu kartu. Ispričao sam joj da sam izviđač koji je doputovao prije ostalih drugova i zamolio je neka mi dopusti da prenoćim samo jednu noć. Umjesto osobne karte ostavit ću sve svoje stvari, i novac.

Tada se smilovala i dozvolila mi da prenoćim. Štoviše, promi­jenila mi je i sto DM jer nisam imao dovoljno dinara.

U hotelu sam idućeg jutra i doručkovao razmišljajući sve vri­jeme o povratku. S obzirom da sam novac jedva načeo, odlučio sam putovati avionom. Želio sam se što prije vratiti u Mederovac.

Avionom sam putovao samo jedanput u životu, i to prošle go-

137

dine kada smo se Elvira i ja vraćali iz Budve. Bio je to let od Tivta do Osijeka ali ovaj put letio sam sam.

Ono što me čini sretnim u avionu je posebno osjećanje otmje­nosti. Kupivši avionsku kartu, nisam morao strahovati da će kofere i sitnu djecu ukrcavati kroz prozor vagona i da će cijelu noć hodati bunovni očevi po hodnicima, svađajući se s usnulim putnicima, da bi na usputnim stanicama sišli po vodu.

Naravno, takav luksuz se ponešto i plaća ali doživljaj leta to zavređuje.

Avionsku kartu odlučio sam sačuvati jer mi Pajo neće vjero­vati da sam letio avionom. Neće mi vjerovati ni da sam bio na mo­ru a da se nisam okupao.

Pajo ko Pajo.Let od Splita do Osijeka trajao je pedesetak minuta. Za to vri­

jeme nebeske djevojke, lijepe kao da su starije Belindine sestre, ponudile su nas nekoliko puta hladnim napicima ali nijedanput jelom, a sve bih dao za šest prženih jaja na način kako ih priprema Elvira.

Iako se nisam bojao letjeti avionom, bio sam sretan kad sam ponovno stao na čvrsto tlo. Osjetio sam neobičnu ljubav prema majčici zemlji — samo što je nisam poljubio i obećao joj da više nikada neću letjeti.

U autobusu za Mederovac razmišljao sam o tati u Osijeku. Eto, mogao sam svratiti k njemu ali nisam — odjedanput više nije bilo osobitog razloga za to.

Nisam li prevalio vrlo dug put?

Elviru nisam zatekao kod kuće. Vjerojatno je bila u radnji ali ključ je bio na uobičajenom mjestu, kao da je očekivala moj skori povratak.

Drago mi je bilo što je neću razočarati.Odmah sam se sjurio pod tuš a zatim u kuhinji ispržio šest jaja

138

i ispio jogurt i ne provjeravajući da li je Elvira skuhala ručak una­prijed, što je svakodnevno činila.

Onda sam se spustio u naslonjač i zaklopio oči. Čekao sam Elviru.

Te večeri Elvira i ja dugo smo razgovarali o koječemu — kao da sam prije nekoliko trenutaka izašao i vratio se pa samo nastav­ljamo započeti razgovor, ne spominjući nijednom riječju gdje sam bio i što sam radio. Zajedničko ljetovanje opet je postala najvaž­nija tema razgovora. Čavrljali smo o beznačajnim stvarima, željni jedno drugoga, bez osjećanja da time premošćujemo neku prazni­nu jer nikakve praznine između nas više nije bilo.

Do kasno u noć gledali smo na televiziji nastavak nekog serij­skog filma. Malo sam od njega i vidio jer mi se u svijesti nepre­kidno odvijao moj vlastiti film. Proživljavao sam još jedanput sve ono što sam doživio posljednja dva dana i, kad sam shvatio da se nakon svega ponovno nalazim uz Elviru, ispunila me plima neobič­nog osjećaja i odjedanput sam je, naoko bez razloga, zagrlio. Pri- vinuo sam se uz nju naslonivši joj glavu u krilo kako to već godi­nama nisam činio i zajecao nesuzdržano i bez stida, u tišini koju ona nije poremetila nijednim suvišnim pitanjem.

BILJEŠKA O PISCU

Stjepan Tomaš rođen je 2. siječnja 1947. godine u N. Buko­vici, kod Podravske Slatine. Gimnaziju je završio u Našicama a Filozofski fakultet u Zagrebu. Živi i radi u Osijeku.

Do sada je objavio nekoliko romana i zbirki pripovijedaka za odrasle te omladinski roman Građani u prvom koljenu (Beograd, 1975. i Zagreb, 1978).

Godine 1982. objavljen je njegov prvi roman za djecu Moljac i noćni čuvar (Školska knjiga, Zagreb), napisan na osnovu istoimene, nagrađene radio-igre za djecu. Na radiju i u časopisima objavio je i niz pripovijedaka za djecu.

Dobar dan, tata! drugi je Tomašev roman namijenjen djeci.

S A D R Ž A J

Kao da sam u rođenu kuću došao u goste . . . . 5Tajanstveni čičica......................................................... 7Nit iz zamršenog klupka............................................. 11Mnoštvo pitanja a nijedan odgovor.............................14Pajine izmotancije........................................................18Belinda..........................................................................24Halo, milicija................................................................ 30Najteži je onaj razred koji upravo pohađaš ... 34Upala očne spojnice..................................................... 39Bako, a zašto imaš tako velike oči?............................ 42Bolje sa šest vijaka u nozi nego bez jedne daske

u glavi.................................................................... 51Sretan rođendan!......................................................... 55Italija je luda kuća.......................................................59Dobar dan, tata!...........................................................66Otmica.......................................................................... 72Ljetovanje, logorovanje, urlaub.................................. 80Ja sam Vincetić ali mogao sam se zvati i Ječmenica . 85Je li Crno more zaista crno?....................................... 94»Glas Slavonije«, kolovoz i rujan 1972...................... 98Kako razdvojiti dvije nerazdvojive prijateljice? . . 100Ljudi mijenjaju i imena i prezimena.........................105Nesavjesna majka.......................................................110Noćnik......................................................................... 115Na sporednom kolosijeku...........................................118Imam trinaest godina ali sam mnogo stariji . . . 126Dobro veče, gospođo Ratkaj!...................................... 132Povratak ............................................................................137Bilješka o piscu........................................................... 140

D O S A D A I Z A Š L O U B I B L I O T E C I V J E V E R I C A

Anton Ingolič Dječak sa dva imena -Anđelka Martić PirgoHerminia zur Miihlen Sta pričaju Petrovi prijatelji Fran Levstik Najdihojca■N. Veretennikov Voloda UljanovJohanna Spyri

Viigel Karalijčev U svijetu pričaErich Kastner Don QuichotteNathaniel Hawthorne Čudesna knjiga Kornej Čukovski Doktor Jojboli Vladimir Colin BajkeKornej Čukovski BajkeMarija Majerova Robinzonka

Makedonski pisci djeciJosip Vanđot Kekec nad samotnim ponorom Charles Perrault BajkeMato Lovrak Devetorica hrabrihKrišan Čandar Preokrenuto drvo Mihail Zoščenko Priče za djecu William Saroyan Tata, ti si lud

William Saroyan Mama, volim te

' Perzijske bajke.Braća Grimm BajkeMilan Šega Čarobni ključić Vesna Parun Tuga i radost šume Knjiga radosti I Danko Oblak Modri prozori Josip Vandot Kekec na vučjem tragu

riehj

Lewis Carroll Alica u Zemlji čudesO GabroVIdović Kurir sa Psunja

. Miroslav Hirtz Priče iz prirode Vojin JelićPsiću, a kako je tebi imeGrigor Vitez Kad bi drveće hodalo Erich Kastner TonČek i Točkic*Ivana Brlić-MažuranićPriče^iz davnine__ ^Gianni Rodari Čipolino Anđelka Martić Dječak i šumaKnjiga radosti IIIvana Brli6Mažuranić Čudnovate zgode šegrta Hlapića Astrid Lindgren •Razino u slutnji

Milivoj Matošec Tiki traži Neznanca Gianni Rodari Putovanje Plave strijele Mato Lovrak'Zeleni otok Vjekoslav Majer Žnna na telefonu Nusret Idrizović Mrav i aždaja France Bevk .Mali buntovnik.

. Braća Grimm PričeFelix Salten Bambi .H. C. Andersen.PričeH.'C. Andersen BajkeLewis CarrollAlica s onu stranu ogledalaJens SigsgaardRobin Hud )Vtađimir "Nazor Kurir Loda Ferenc Molnar Junaci Pavlove ulice Stevan Bulajić Nebeski mornar Aleksa Mikić Priče o malim borcima Oton Župančič CicibanAleksandarTopović Tvrdoglavepriče Mato Lovrak

'Vlak u snijegu Ezopove basne Karei Čapek Bajke

Branka Jurca Kućica kraj mora Gabro. Vidović Trojica iz Male ulice MarceI Ayme Priče mačke na graniPavel Bažov Kameni cvijet

Arkadij Gajdar Timur i njegova četa

Milivoj Matošec Admiralov otok

Gianni Rodari Đelsomino u Zemlji lažljivacaA. Vol kov Čarobnjak iz Oza Slavko Kolar Na leđima delfinaW. M. Thackeray Ruža i prstenDesanka Maksimović Ptice na česmi France Bevk Crna braća J. Broszkiewicz.Velika, veća i najvećaPalma KatalinićDjetinjstvo VjetrakapetanaA. R. Van derLoeff-BasenauLavine bjesneAleksej TolstojZlatni ključićGabro VidovićZatočenici Pernatog otokaErich Kastner 35. majTone Seliškar-----------Družina Sinjega galeba Fran Levstik Pjesme za djecuErnest Thompson Seton Vinipeški vuk

".....~ “ "0

Ivan Cankar Moj život Grigor Vitez Gdje priče rastuBranko Ćopić Sin Brkate četeVojin JelićHrabriji nego igračkaIvan Kušan Domaća zadaća

Henry Winterfeld Djevojčica iz svemira Palma Katalinić Pričanje Cvrčka moreplovcaZdenka Jušić-Seunik Vode su pjevale Stjepan Jakševac Vesela godinaErich Kastner Emil i tri blizanca

MarceI AymeDruge priče mačke na graniIvan KušanUzbuna na Zelenom Vrhu

ćL-GustavTČrk lec Majmun i naočaleEla Peroci Djeco, laku noć Gianni Rodari Telefonske pričeGrigor Vitez Igra se nastavlja Ratko Zvrko Grga ČvarakErich Kastner ČovječuljakG. Parca—M. Argilli Čavlićevi doživljaji Felix Salten Bambijeva djecaMato Lovrak Družba Pere Kvržice Stanislav Femenić Puž na ljetovanjuMilivoj Matošec Strah u Ulici LipaEva Maria Aab Vjetropirka EvaNada IveljićKonjić sa zlatnim sedlomVišnja Stahuljak Začarani putovi

Pjesme četiri vjetra(Izbor i prijevod Grigor Vitez)

Hans Peterson Matija i vjeverica

Erich Kastner Čovječuljak i Malena Erich Kastner Blizanke Jagoda Truhelka Zlatni danci Zvonimir Balog Nevidljiva I«t^' ĐrapuTEukić Neboder C-17M. Bjažić—Z. Furtinger Ništa bez Božene

Blanka Dovjak-Matković Neobična ulica

Gianni Rodari Planeta ispunjenih željaMladen Kušec Dobar dan!Viola Wahlstedt Aslak dječak sa SjeveraAnđelka Martić Vuk na Voćinskoj cestiMato Lovrak Neprijatelj br. 1H. C. Andersen Bajke i priče Dubravka Ugrešić Mali plamen Zlata Kolarić-Kišur Moja Zlatna dolina Ivan Kušan Koko u Parizu

Milivoj Matošec Veliki skitač Zđenka Jušić-Seunik Kupi mi vilovita konjaAntoine de Saint-Exupery Mali princVlatko Šarić MiškoSunčana Škrinjarić Dva smijehaGabro Vidović Bjelkan

Astrid Lindgret^Pipi Duga ČarapaZvonimir Balog Ja magaracGernet-Jagdfeljđ Katja i krokodilStanislav Femenić KrijesniceMladen Kušec Volim teBožena Loborec Četiri dječaka i jedan pasBlanka Dovjak-Matković Priče iz DubraveLuko PaljetakMiševi i mačke naglavačkeDrago Ivanišević Mali, ne malineIvan Kušan__Lažeš, Melita Sunčana Škrinjarić Zmaj od staklaMladen Kušec Plavi kaputićJosip BarkovićZeleni dječakDanko OblakZelena patrolaVišnja StahuljakKućica sa crvenim šeširomNada IveljićDobro liceGianni RodariTorta na nebu

Milivoj Matošec Dječak sa Sutle Zvonimir Milčec Zvižduk s Bukovca Iris Supek Trepavice Skitalice Nikola Pulić Dolina zečeva Dubravka Ugrešić Filip 1 Srećica Branko. Hribar Adam Vučjak Ivan Kušan Tajanstveni dječak Pajo Kanižaj Sara baraEdmondo de Amicis SrceDanko Oblak Na tragu Kazimir Kiarić Mrnjau, grizu me Sunčana Škrinjarić Svaštara Anđelka Martić Djedica pričalo i čarobni vrutakZvonimir Golob Čemu služe roditeljiFrank L. Baum Čarobnjak iz Oza Miroslav Antic Prva ljubavGligor Popovski Mornar Nep Leopold Suhodolčan Sakriveni dnevnikDragan Lukić Tri gusketaraMarino ZuriMama, kome on to pričaBoro Pavlović LipaMilivoj Matošec Pustolovina u dimnjaku Pero Zlatar Otključani globus

U

Anton Ingolič Potopljena galijaNada Iveljić Zvijezda na krovuToma Podrug Od Solina do SolinaJames Thurber Trinaest satova i čudesno ADobrica Erić Slavuj i sunceMiroslav Antić Garavi sokakDragan BožićKad se pojavi crveni konjAnđelka Martić Šašavi danDanko Oblak JežekMiloš Macourek 6000 budilicaSlavko Pregl Velika pustolovinaZvonimir Balog Zlatna nit Stanislav Femenić Tikva s nosom Dušan Radović Igre i igračke Branko Ćopić Orlovi rano lete Hrvejp-Hitrec

■ EjmEko J Zlatko Krilić Prvi sudar E. B. White Paukova mreža Grozdana Olujić Sedef na ruža Jevrem Brković Bašta starca RadosavaMira Alečković Ne mogu bez snovaArsen Diklić Ne okreći se sine Svetlana Makarovič,Mišica spava

Zlatko Krilić Čudnovata istina Klara Feher Imat ću svoj otok Indijančev vrt Josip Pavičić Poietarci Zvonimir Milčec Posljednji zviždukOta Hofman Sat plavih slonovaJovan Jovanović-Zmaj Ala je lep ovaj svetDubravko Horvatić Stanari u slonu Dragan Lukić Od kuće do školeMilovan Danojlić Sreća n životAnto Gardaš Ljubičasti planetPero ZlatarMedvjed u zelenoj hundiDubravko Horvatić Junačina Mijat Tomić

Ahmet Hromadžić Okamenjeni vukoviJoža Horvat \Vaitapu Zlatko Krilić Veliki zavodnikDesanka Maksimović Priča starog kamena, Pavao Pavličić Trojica u Trnju Hrvoje Jiitrec Kratki ljudiGrozdana Olujić Nebeska rekaNada Iveljić Dođi da ti pričam Anto Gardaš Bakreni Petar£va Janikovszky Malinovac i slamčicaAstrid Lindgren Hrabra Kajsa Anđelka Martić Mali konjovodacDobriša Cesarić Srebrna zrnca u pijesku

Dragutin Horkić Čađave zgodeIvan Kušan Strašni kauboj Nenad Brixy Bijela loptica

Arthur Haulot Crvenko na MjesecuNikola Pulić Ključić oko vrataRanko Pavlović Čistač obuće

Pajo Kanižaj Zeleni brkoviMilovan Vitezović Kako podići nebo Stjepan Jakševac Zlatna ptica suncaSunčana Škrinjarić Kuća od slovaBlanka DoVjak Matković Zagrebačka pričaDubravko Horvatić Grički top ,Dubravko Bitenc Lana — godina mačkeMaja Gluščević Buitdaš iz petog beRudyard Kipling Knjiga o džungliIvan Kušan Ljubav ili smrtStjepan Tomaš Dobar dan, tataZlatko Krilić Zagonetno pismo

Rosa Petković Kapetan valova Zdenka Čop Dva dječaka Tone Seliškar Mazge i češljugariArsen Diklić Salaš u Malom Ritu Roberto Piumini Mladić koji je ušao u palačuVesna Parun Hoću ljutić, neću mak Irena Lukšić Zrcalo

Vlatko Šarić RoganNarodnepripovijetkeA. S. Puškin BajkePalma Katalinić Anja voli PetraPero Čimbur Automobilom kroz oblake

■ Anto Gardaš Izum profesora LeopoldaA. A. MilneMedo VVinnie zvani Pooh

Izdavačko knjižarska radna organizacija Mladost

Zagreb, Ilica 30

Generalni direktor

Branko Vuković

OOUR Izdavačka djelatnost Zagreb, Gupčeva zvijezda 3

Direktor Štipan Medak

Likovni urednik

Irislav Meštrović

Tehnički urednik

Zlatko Klinger

Korektori Marija Molnar

Marija Špiranović

Naklada 3000 primjeraka Tisak »Vjesnik« — OOUR TM — Zagreb 1987.

N

j Katalogizacija u publikaciji — CIP Nacionalna i sveučilišna biblioteka, Zagreb UDK 886.2(02.053.2)-31 ŠK OTOMAŠ, Stjepan

Dobar dan, tata / Stjepan Tomaš ; [ilustrirala Vjera Lalin]. — 1. izd. — Zag­reb : Mladost, 1987. — 140 str. : ilustr. ; 21 cm. — (Biblioteka Vjeverica)

ISBN 86-05-00164-X