Što sam to zaboga učinio

ISBN 978-953-14-0705-2 Robe

rt Fu

lghum

99,00 kn

www.mozaik-knjiga.hr

što

sa

m t

o, z

ab

og

a, u

čin

io?

što sam to, zaboga, učinio?

Robert Fulghum

Moja kuca u Seattleu nalazi se nasuprot jednoj osnovnoj školi. Visoka ograda prijeci mi pogled, ali dovoljno sam blizu da cujem razgovore. Jednog sam jutra bio vani, u svom dvorištu, u doba kad djecu dovoze u školu. Cuo sam kako se vrata automobila otvaraju i zatim s treskom zatvaraju: KABUUM! Otvorila su se druga vrata i preko ograde je zagrmio ženski glas: „BILLY... ŠTO... SI... TO... ZABOGA... UCINIO?“Moja vlastita majka postavila mi je to isto pitanje. Cesto. A ja sam ga, pak, postavljao svojoj vlastitoj djeci koja su nedvojbeno preuzela jednak nacin ispitivanja i sa svojom djecom.

Nova knjiga Roberta Fulghuma, autora uspješnice Sve što trebam znati, naucio sam u vrticu zapocinje jednim pitanjem koje smo si svi barem jednom postavili: „Što sam to, zaboga, ucinio?“ Kako otkriva Fulghum, odgovor nikad nije jednostavan i gotovo uvijek nas iznenadi. Zadnjih nekoliko godina Fulghum putuje po svijetu – od Seattlea preko pustinje Moaba do Krete – tražeci nove suputnike zainteresirane za razmišljanje s njime dok on uživa u neocekivanome: obilasku susjeda s unucima na Noc vještica, odjeven kao veliki zec, loncicima procvjetalih narcisa usred mjeseca studenog, pogledu na zemlju iz svemira, tajanstvenim nocnim zvukovima pustinje, odlascima muškaraca u robne kuce po carape, bucnoj cjelonocnoj gozbi kakva je Uskrs u Grckoj, mukama i izazovima problema s vodovodnim cijevima i prijateljstvu koje covjek može sklopiti s nekime tko ne govori njegov jezik.

Što sam to, zaboga, ucinio? obilazak je iz naslonjaca svakodnevnog života kako ga doživljava Robert Fulghum, jedan od najvecih americkih esejista, covjek koji s obje noge cvrsto stoji na zemlji, jednim okom stalno gleda u nebesa i, povremeno, drži jezik za zubima. Fulghum piše svojim kolegama putnicima, ponekad bezbrižno, o dubokim i zbunjujucim tajnama življenja i kaže: „Ovo je moj nacin da brodic svog života dovedem na udaljenost s koje cemo moci razgovarati. Zdravo...“

Sto sam to zaboga ucinio.indd 4 13.4.2010 9:20:49

Što sam to, zaboga, učinio?

Robert Fulghum


Naslov izvornika

What on Earth havE i DonE?

Copyright © 2007 by Robert FulghumCopyright © za hrvatsko izdanje Mozaik knjiga, 2010.

S engleskoga prevelaMirna Čubranić

Iz da vač Mo za ik knji ga d.o.o., Zag rebZa iz da vača Alen Bodor

Ured nik Zoran Maljković

Grafički urednik Marko KatičićOblikovanje naslovnice Marko Jovanovac

Korektorica Ivana IvanišićTi sak Denona d.o.o., Zagreb, travanj 2010.

ISBN 978-953-14-0705-2CIP zapis dostupan u računalnom katalogu

Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 735233.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektro-ničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.


Što sam to, zaboga, učinio?

Robert Fulghum

Priče, opažanja i izjave



Pitanja koja roditelji postavljaju djeci:

»Što si to, zaboga, učinio?«»Što to, za ime Božje, radiš?«

»Što će ti sljedeće pasti na pamet?«»Što misliš, tko si ti?«

Pitanja koja samome sebi još uvijek postavljam:

»Što sam to, zaboga, učinio?«»Što to, za ime Božje, radim?«

»Što će mi sljedeće pasti na pamet?«»Što mislim, tko sam?«



1Majčina pitanja

t Moja kuća u Seattleu nalazi se sučelice jednoj osnovnoj školi. Visoka ograda priječi mi pogled,

ali dovoljno sam blizu da čujem razgovore. Jednog sam jutra bio vani u svom dvorištu u doba kad djecu dovoze u školu. Čuo sam kako se vrata automobila otvaraju i zatim s treskom zatvaraju: KABUUM! Otvorila su se i druga vrata i preko ograde je zagrmio ženski glas:

»BILLY… ŠTO… SI… TO… ZABOGA… UČINIO?«»Kmeeeek…«, zacvilio je Billy na stražnjem sjedalu.

Što je to, zaboga, Billy učinio?Možda je razlio čitavu bočicu soka od jabuke ili otvo-

rio svoju kutiju za užinu i razbacao sadržaj tražeći kekse.Ili još gore, tiho je povratio doručak po sebi i skinuo

većinu odjeće. Ili je čupkao krasticu dok nije prokrvarila.Ili je plastičnom vilicom istetovirao svoje ime u maj-

čino sjedalo. Ili je uresio presvlake sjedala i sebe crvenim


Š T O S A M T O , Z A B O G A , U Č I N I O ?8

čarobnim flomasterom za koji majka nije ni znala da ga on ima.

Budući da sam u životu igrao obje glavne uloge u ovoj maloj kućnoj tragediji, mogu posvjedočiti mogućnost da je klinac tijekom kratke vožnje do škole izveo sve ove po-teze.

Moja vlastita majka postavila mi je to isto pitanje. Mnogo puta. A ja sam ga, pak, postavljao svojoj vlastitoj djeci koja su nedvojbeno preuzela jednak način ispitivanja i sa svojom djecom.

»ŠTO SI TO, ZABOGA, UČINIO?«To je jedno od velikih Majčinih pitanja.Sljedeće veliko pitanje koje majke postavljaju jest teološko:»ŠTO TO, ZA IME BOŽJE, RADIŠ?«Treće majčino pitanje predviđa budućnost:»ŠTO ĆE TI SLJEDEĆE PASTI NA PAMET?«(Moj otac je sva ta pitanja sveo na jedno – samo se ton promijenio:»KOG VRAGA…?«)

Djeca znaju da na ova pitanja ne postoje razumni odgovo-ri. Svako iole pametno dijete zanijemit će ili će promrljati: »Ništa. Ništa.« Ili će pribjeći jecanju koje izaziva samilost i izjavljuje nedužnost, neznanje i bespomoćnost:

»Ne znam (šmrc), ne znam (šmrc)…«I dijete govori istinu.Dijete većinom ne razmišlja o tome što čini ili zašto.


r o b e r t f u l g h u m 9

To je povlastica djetinjstva.Sad, s iskustvom djetinjstva i roditeljstva, počinjem

shvaćati da su ova velika Majčina pitanja zapravo duboka. Ona su velika životna pitanja. Pitanja odgovornosti.

Mrmljajući ispod glasa nakon još jednog zeza, ponav-ljam i majčine i očeve riječi: »Što sam to, zaboga, učinio… kog vraga…?«

Kad si čovjek u smirenijem raspoloženju postavi ova pitanja, ona itekako imaju smisla, navode na razmišljanje i čak nas vraćaju na pravi put.

Na primjer: »Što si to, zaboga, učinio?« Nakon svih ovih godina – što? Smatram korisnim zapitati samoga se-be o kakvoći svojega postojanja i svom doprinosu općem dobru. Nije bitno što sam planirao učiniti. Što sam učinio? Kakva su moja postignuća kao građanina Zemlje?

Slično tome, »Što to, za ime Božje, činim?« ispituje moja djela u ime svega što tvrdim da vjerujem i smatram svetim.

I na kraju, pitanje trajne važnosti: »Što će mi sljedeće pasti na pamet?« jest način da upitam je li moj um ustajala kloaka izlizanih pojmova ili sam mentalno aktivan – još uvijek zamjenjujem zastarjele informacije novim i boljim zamislima? Razmišljam li još uvijek, pitam li još uvijek, učim li još uvijek?

Kad bi mi majka postavljala ova pitanja, mrzio sam je.Njezin prezirni ton izazivao je plikove na mojoj duši.Sad kad o tome razmišljam, shvaćam da sam zapravo

mrzio spoznaju da na njezina pitanja ne postoje prihvatljivi odgovori. Nije to bio poziv na prijateljski simpozij. Ona



nije zapravo pitala. Neizravno je izjavljivala da sam gubit-nik, idiot, i davež.

Pretpostavljam da sam to i bio, barem ponekad.Ali, bila je i ona. Ponekad.Sad mislim bolje o njoj. I o sebi. I o njezinim pitanjima.

I tako, osnažen svojim razmišljanjem, pohitao sam na dru-gu stranu ograde kako bih prosvijetlio majku koja je časak ranije urlala na Billyja na stražnjem sjedalu. Malog nije bilo. Majka je sjedila u automobilu i plakala, udarajući objema rukama o volan i nešto si mrmljala u bradu.

Sjećam se tih roditeljskih trenutaka. Oni nisu pravo vrijeme da se pojavi nepoznati mudrac i uzrujanoj dami objasni dublje značenje Majčinih pitanja.

Nisam se htio naći u situaciji da moram odgovoriti na ono četvrto veliko Majčino pitanje:

»ŠTO MISLIŠ, TKO SI TI?«E, to je veliko pitanje, nije li?Uspješan život ovisi o tome kako odgovorite na njega.Što mislim, tko sam?Nepobitna istina jest da dolazimo i odlazimo u ne-

probojnoj samoći. Nikad ne možete znati što drugi ljudi doista misle o vama. Čak vam ni vlastita majka nije uvijek govorila istinu. A svijet će vam reći ono što misli da želite čuti, a ne uvijek ono što morate znati.

Na kraju je važno ono što sami mislite o sebi. Kad se ujutro pogledate u zrcalo u kupaonici, sudnica je otvorena. A vi ste u toj parnici i porota i sudac.



»Molimo okrivljenog da odgovori na Majčina pita-nja:

Što si to, zaboga, učinio?Što to, za ime Božje, radiš?Što će ti sljedeće pasti na pamet?«I ako znaš, možeš reći što misliš da jesi.


2Samoća

V Često se navodi sljedeća Thoreauova rečenica:»Čovjek koji svakoga dana odlazi u selo kako bi

čuo najnovije vijesti, samome sebi dugo se nije javio.«Kao da je samoća neko rijetko stanje koje većina ljudi

izbjegava.Istina je upravo suprotno: Čovjek koji se većinu vre-

mena javlja samo sebi mora doći u dodir sa selom. I Henry je to znao. Nije išao veoma daleko niti je dugo izbivao. A povjesničari su dokazali da je Thoreau gotovo svakodnev-no pješačio dvije milje do Concorda i da je rado primao posjetitelje na jezeru.

Henry je bio usamljen. Zato se na kraju vratio natrag u grad.

Samoća je naše mjerilo. I često je, koliko ugodna, toliko i bolna, posebice ako ste potišteni ili se bojite, ili ste za-brinuti ili zbunjeni. Nitko nije isključen od osjećaja izo-stavljenosti.

Rješenje samoće nije dodatna samoća, već društvo i za-jednica. I učiniti da neizbježna samoća radi u vašu korist.



Ako želite smislenu samoću, ona zapravo nije daleko. Nije nužno povući se u šumu. Kad isključim telefone, te-levizor, novine, radio i elektronsku poštu i provedem dan u samome sebi bez pozadinskih odvraćanja pozornosti, često se javim samome sebi.

Ponekad je to što čujem dobra vijest, ali ne uvijek. Sa-moća ni u kom slučaju nije zajamčeno blaženstvo. Na po-zornici, u kazalištu, u mojoj glavi, bučno je društvo likova s proturječnim mišljenjima i svadljivim sklonostima. Čo-vjek nikad nije doista sâm, jer je drama u ljudskome moz-gu stalno u tijeku i ta buka može biti zamorna, spavali vi ili bili budni.

»Tko je ondje unutra glavni?« Često se to pitam.

U drugome smislu, kad sam najviše sâm, nisam sâm, sâm.

Na primjer, u samo sat vremena šetnje danas ujutro, izbrojao sam sedamdeset i troje ljudi koji su šetali sami – gledali novosti dana oko njih – razmišljali – javljali se sa-mima sebi. Trčali, izveli psa u šetnju, prali automobil ili čekali autobus. Neki su zalijevali cvijeće ili vrtlarili, zao-kupljeni svojim vlastitim unutarnjim procesom. Nasmiješili smo se, kimnuli glavama i pozdravili jedni druge. Ponekad je to dovoljno.

Samoća nije isto što i osamljenost. Samoća je samotni čamac koji pluta u moru mogućih

drugova.Poštivanje međusobne samoće preduvjet je društva.



Zato je Thoreau objavio Waldena – da nadiđe samo-ću – da bude sâm, ali ne usamljen. Ono što je mislio nije držao za sebe. Zapisao je to i naslovio drugim ljudima u svojim knjigama.

I zato pišem sve ove riječi vama – kao način da bro-dić svog života dovedem na udaljenost s koje ćemo moći razgovarati.

Zdravo…


3I. raskrižje

Naredni eseji i priče nastavak su prikaza onoga što sam, zaboga, učinio, što mi je sljedeće palo na pamet i što mi-slim da jesam.

Moji vlastiti odgovori na majčina pitanja potaknuti su događajima svakoga dana, a razvrstao sam ih u samoći uma. Svakodnevno se osjećam pozvanim za švedski stol svijeta – na gozbu ponuđenu teku mašte. Na pozivnici piše: »Poslužite se«. I poslužio sam se.

Sklonost u dubini moje duše kaže: »Podijeli«. I evo, dijelim.

Moj je život sad nomadski i sezonski selim između Seat-tlea, Washingtona, gorja La Sal u okrugu San Juan i sela Kolymbari na sjeverozapadnoj obali grčkoga otoka Krete. Na taj način geografija uokviruje misli i pripovijesti.

Naravno da postoje ogromne razlike između ovih kulturnih okružja. Ali i duboke sličnosti. Iskustvo na-glašava da su, duboko u svojoj nutrini, ljudi i mjesta više slični nego različiti.

Jedna zemlja. Jedna vrsta.No ipak, očite razlike oštro naglašavaju ono što bi mi

možda nedostajalo da sam ostao samo na jednome mjestu



u kolotečini i da nikad nisam promotrio krajolik ili se za-ustavio pogledati paradu u prolazu.

Pokušavam se ne osvrtati u prošlost – to je bilo tad. I pokušavam ne gledati previše unaprijed – to će tek biti. Usredotočujem se na osvrtanje oko sebe. Montaigne, koji je skovao riječ »essais« i usavršio postupak ozbiljnog shva-ćanja običnih stvari, i nadalje ostaje moj mentor.

Iako uklopljen u ovu knjigu priča, zapažanja i izja-va, tekst obično započinje kao dnevnička natuknica – bi-lješke meni samome – reci verbalnih vidika nacrtanih na temelju hodanja naokolo i zaustavljanja na raskrižjima dok svake godine selim tabor.

Često se sirove ideje uobličuju u priče koje govorim svom dugogodišnjem drugu u šetnji, Willyju, koji je vje-rojatno posve nesvjestan da je već gotovo tri desetljeća moj pravi urednik.S vremenom te priče i opažanja presele u oblik knjige. No bez obzira na to, lijepo vas molim da ne zaborav-ite da ovo što činim, doživljavam kao slanje pisama i razglednica prijateljima, s uvijek istom neizgovorenom porukom na kraju: »Volio bih da si ovdje.«


4Posjed s pogledom

t Preselio sam. Zadržavši svoju malu kućicu-splav na jezeru Union u Seattleu kao ured i mjesto za

pisanje, preselio sam u kuću-kuću na brdu Queen Anne u susjedstvu stablima zasjenjenih ulica savršenih za duge šetnje. Blizina slastičarnice, kafića, bara, vinarije, pekar-nice, brijača, trgovine živežnim namirnicama i mesnice također je odigrala ulogu.

Nedugo nakon što sam preselio, posrednik za prodaju nekretnina upitao me je jesam li zainteresiran za prodaju kuće. Sjetivši se očeve maksime da je, za pravu cijenu, sve što on ima uvijek na prodaju, razmislio sam o ponudi i za-tražio službenu procjenu vrijednosti nekretnine. Možda ću ponovno preseliti.

Kad sam čuo rezultat, broj mi se učinio nizak. Manje nego što sam platio. Molim? Zašto? Upitao sam što bi tr-žište smatralo nedostacima moje kuće. Što joj je umanjilo vrijednost? Odgovor: lokacija. Za mene je to bilo iznena-đenje, ali evo što je izvješće navodilo:

»Kuća je sučelice osnovnoj školi, što znači da je tijekom dana bučno i prometno. Kuća se nalazi pet uličnih bloko-va udaljena od vatrogasne postaje, što često znači buku i



promet usred noći. I iako se kuća nalazi na najvišem brdu u Seattleu, zapravo se iz nje ne pruža naročit pogled. A na brdu Queen Anne pogled je sve.«

Hmm. Sljedeći dan, tempirao sam svoju jutarnju šetnju tako da se podudara s vremenom tik prije početka nastave, kad je školsko igralište prepuno djece koja se igraju. Njiho-vu kakofoniju nisam čuo kao buku, već kao zveket zvuko-va mladog života iz sveg grla. Imam tristo mladih susjeda posvećenh učenju – crtanju, pjevanju, plesu, pisanju, ma-tematici i povijesti – samo da spomenem neke predmete u njihovom nastavnom programu. A tu su i njihovi profeso-ri sa svojim nadarenostima i vještinama i svojim vlastitim predanostima. Vidim da rano dolaze i kasno odlaze.

Teško je dobiti bolje susjede od njih.Ja tvrdim da oni povećavaju vrijednost moje kuće.

U ovo doba je na dužnosti učenička patrola pa sam oti-šao do ugla kako bih prešao ulicu na pješačkom prijelazu, umjesto da kršim propise. Jedan ozbiljni mladić – kalibar petog razreda – upitao me želim li prijeći. Na sebi je imao fluorescentno zeleni prsluk, a u ruci držao crvenu zasta-vicu. »Pričekajte, gospodine«, rekao je službeno, »dolaze autobusi«. Pričekao sam – i preplavio me val nostalgije.

Nekoć davno bio sam kapetan učeničke patrole sred-nje škole West Junior u Wacu, Teksas. Bijeli, vojnički Sam Browne pojas, kapa u vojničkome stilu i crvena zastavi-ca s natpisom STOP nadopunjavali su moju odoru. Pet jutara tjedno, po kiši i po suncu, moja bi se jedinica po-strojila pred školom na pregledu, podigla američku zasta-vu i žustro odmarširala oko perimetra škole, ostavljajući po četvoricu dječaka na uglovima. Zadnje što smo svakog



poslijepodneva činili bilo je spuštanje zastave. Osjećali smo se korisno i važno. Svoje smo dužnosti shvaćali ozbiljno kao kraljevska straža ispred Buckinghamske palače.

»Gospodine, hoćete li prijeći ili nećete?«Nestrpljivi petašić prekinuo je moja sjećanja. Podigao

je ruku. »Čekajte. Dolazi automobil.« Pogledao je na obje strane, hrabro iskoračio na ulicu, podigao svoju zastavicu s natpisom STOP i mahnuo mi da krenem.

Kad mi se pridružio na mojoj strani ulice, upitao sam ga: »Zašto radiš ovo kad bi sad mogao biti na školskom igralištu i igrati košarku?« Pogled koji mi je uputio dao je naslutiti da me smatra vjerojatno starijim i smušenijim nego što izgledam. »Ovdje sam kako bih vas zaštitio, gospodine.«

Naravno. Kako bi me zaštitio. To mi je potrebno.

Pet uličnih blokova dalje prošao sam pokraj lokalne vatroga-sne postaje. Dvojica vatrogasaca i jedna njihova kolegica sta-jali su ispred zgrade i laštili veliki crveni kamion. Vatrogasne postaje i ljudi koji u njima rade sviđaju mi se još otkad sam u vrtiću posjetio jednu takvu postaju. Vjerujem da je svako američko dijete imalo jednako iskustvo. Vatrogasna postaja je odgojna ustanova. Djecu vodimo onamo kako bismo im rekli da su ti ljudi i ono što oni rade dobri, važni i vrijedni poštovanja. Oni su primjeri. Budite kao oni.

Osim toga, suvremeni vatrogasci nisu u postaji samo kako bi ugasili požar. Oni su i bolničari u hitnim sluča-jevima, obučeni nositi se s ozljedama i smrću. I znaju što treba učiniti ako se prolije neka opasna stvar i u slučaju terorističkog napada.

Istini za volju, ja volim čuti kako vatrogasni kamion tutnji pokraj moje kuće, a njegova sirena vrišti usred noći.



Za mene je to zvuk sigurnosti. Bolje spavam znajući da su vatrogasci samo pet uličnih blokova dalje i da me čuvaju. Ja tvrdim da spoznaja da će netko, ako prigusti, velikom brzinom doći, povećava vrijednost moje kuće. Poželim im zaklicati kad u onom svom velikom crvenom kamionu pro-laze pokraj moje kuće. Hura! Sredite ih!

Kasnije, na povratku kući, ponovno sam prošao pokraj va-trogasne postaje. Kamiona nije bilo. Nisam čuo sirenu pa sam upitao jednog vatrogasca kamo je otišao kamion. »Na obuku.« Naravno. Sve vještine treba vježbati – sve potvr-de obnoviti – sva oruđa ažurirati. Njihovo učenje stalni je proces i nikad ne završava.

Kad sam ponovno prošao pokraj osnovne škole, svuda je bilo tiho. Kroz prozore sam vidio učenike u klupama – zaposlene učenjem. Brižno sam prešao cestu na uglu. Nisam htio da neki pripadnik učeničke patrole pogleda kroz pro-zor i vidi kako dajem loš primjer. Ne bih volio biti uhićen.

Na prilazu kući, zastao sam kako bih razmislio o svojoj jutarnjoj šetnji i procjeni vrijednosti moje kuće. Kako se može reći da nemam baš neki naročit pogled? Jednostavno nije istina da se iz moje kuće ne može mnogo vidjeti.

Svakodnevno vidim neke od najfinijih nagona čovje-čanstva: želju za učenjem, znanjem i služenjem. Iz prve ruke vidim predanost i međusobnu skrb – spremnost do-vesti vlastiti život u opasnost za opće dobro. To je suština građanskoga društva.

Moja kuća nije na prodaju. Ostajem.Taj pogled je neprocjenjiv.


5Dalekosežniji pogled

t Moja nova kuća bila je stara kuća. Sagrađena je 1906. I »samo malo renoviranja« pretvorilo se u…

moram li nastaviti? Dakle, iselio sam – i uselio u stan s druge strane ulice – a građevinski radnici uselili su u sta-ru kuću. Najuzbudljiviji dio bila je invazija tvrtke nazvane »PSI RAZARAČI«. Pet veselih Samoanaca od stotinu pedeset kilograma svaki, sa šipkama i maljevima. Čak su mi dopustili da srušim nekoliko zidova.

Velika preinaka stare kuće u gradu Seattleu zahtije-va preinake koje će kuću učiniti otpornijom na seizmičku aktivnost. A to uključuje inženjersku analizu i mišljenje geologa. Ozbiljna stvar. Živimo na području u kojem je »Veliki potres« davno zakasnio. I imamo povremenih upo-zorenja. Sjedio sam u dnevnom boravku stare kuće i plani-rao preinake kad je mali potres zatresao grad, pa vjerujem. Kontrola štete obično uključuje učvršćivanje kuće uz te-melje čeličnim pločama koje se podižu do drugoga kata. I ja sam za to.

Došao je geolog. Zabrinuto sam ga pratio naokolo. Kad je završio, rekao je: »Imam dobre vijesti. Vi ste na



vrhu brda koje je nastalo kao posljedica dvaju ili triju gla-cijacija u razdoblju od trideset tisuća godina – od kojih je zadnja bila prije samo deset tisuća godina. Nazvan »Vashon ledenjak«, dolazeći i odlazeći izrezbario je ovo područje. Bio je to jezičac ogromnog ledenjaka debljeg od milje, koji se protezao odavde sve do Aljaske.«

Zatim je objasnio da je Queen Anne ogromno brdo ispresijecanih slojeva pijeska, šljunka, kamenja, gline i cr-nice. Mjesto na kojemu se nalazi moja kuća nekoć je pre-krivalo više od tisuću stopa leda. Njegova težina čvrsto je nabila sav gruh. Drugim riječima, moja se kuća nalazi na izvanrednom odbojniku potresa. Najboljem mogućem mjestu kad dođe »Veliki«.

»Ima li loših vijesti?«, upitao sam.»Pa, ima. Ledenjaci će se vratiti.«»Hoćete reći da će… jednoga dana…?«Pokazao je na grad oko nas. »Sve ovo. Jednoga dana.

Bit će pometeno i samljeveno i gurnuto u tjesnac Puget. Sad smo u interglacijalnom dobu. Tek još jedna faza ci-klusa.«

Nasmijao se i rekao da ćemo, za razliku od potresa, imati dovoljno upozorenja i moći se ukloniti s puta. Hu-mor geologa.

Dalekosežni pogled:Ledenjaci će se vratiti.A mi…?


6Pogled s Mjeseca

i Evo slike nekoliko stotina ljudi okupljenih na viso-koj strmini brda Queen Anne u suton. Prava ekipa

iz Seattlea, veličanstvena mješavina svega i svačega – sta-rog i mladog, muškog i ženskog, crnog i bijelog i smeđeg i crvenog i ružičastog i pjegastog.

Svi zure u istom smjeru – neki i pokazuju prstima. Gotovo su svi razjapili usta kao da uglas govore: »Ooo-ooohhh«.

Dvadeset i prvo je stoljeće i dvadeset i prvi dan lipnja. Što bi to moglo biti dovoljno zadivljujuće da svi oni iziđu i da svi bez iznimke obrate pozornost? Eksplozije? Vatro-met? Kometa?

Ne, tek ovo: Onaj veličanstveni čovjek na Mjesecu dvadeset i prvog lipnja podigao je svoje narančaste obrve preko ruba gorja Cascade. Na fotografiji ga ne možete vi-djeti, ali ga možete vidjeti na licima svih okupljenih ljudi. »Oooooohhh.«

*



»Mjesec, Mjesec, Mjesec!«I vratit ćemo se, ili barem to već planiraju u Američkoj

svemirskoj agenciji. Ako nas Kinezi ne preteknu.Krivovjerje je to izgovoriti, ali ja nisam od onih koji su

ushićeni prvim slijetanjem na Mjesec, svemirskim postaja-ma u putanji oko Zemlje ili jo-jo putovanjima svemirskih brodova. Uzbudljivo? Da. Zgodna diverzija od stvarnosti? Da. Ali, to je otprilike sve.

Svemirski program s ljudskom posadom nije doista poboljšao kakvoću života na Zemlji niti je dodao išta od velike vrijednosti mogućnosti da Zemlju sačuvamo i na-dalje nastanjivim i sretnim mjestom za život, što bi trebalo imati prvenstvo.

Niti je i najmanju mrvicu povećao mogućnost da u svemiru postoji ijedno mjesto koje je za ljude bolje od Ze-mlje. Ponos supersvjetske sile je zadovoljen i malo toga drugoga. Naš je veći i bolji od vašeg nije znak napredne in-teligencije.

Mjesec.Više mi se sviđalo kad je bio sir.

Međutim, kad malo bolje razmislim…Postojao je jedan trenutak koji bih volio da je nekako

mogao podijeliti čitav ljudski rod. Kad je astronaut Alan Shepard mirno stajao na površini Mjeseca 1971. godine i promatrao s nje Zemlju, rasplakao se. Rasplakao se vidjevši krhku ljepotu doma – ove dražesne, blistave, modrobijele lopte koja lebdi u nepreglednoj tami prostora. Toliko rijet-ka po svojoj podesnosti za život ljudskih bića.

»Božanstvena«, rekao je.



I ja se pitam. Kako bismo se svi mi osjećali da neke čudesne ljetne noći možemo stati na Mjesec i osvrnuti se ka Zemlji? Zamislite.

Zurili bismo bez riječi, začuđeno razjapivši usta.»Oooooohhh…«, rekli bismo.»Zemlja, Zemlja, Zemlja.«


7Tako mora biti

V Kraj kolovoza. Središte Seattlea u subotnje jutro. Šest djevojaka s mnogobrojnim vrećicama stoje

ispred NIKETOWNA. Jednako su odjevene u nešto što djedice kao ja smatraju odjećom izbjegličkog centra: majuš-ne majice, goli trbusi na kojima se vide sarmice adolescent-ske kože, izlizane i rasparane nezamislivo uske traperice koje bi bolje pristajale mlađem bratu.

Na dnu tog »izgleda« su cipele, ali ne onakve kakve sam ja očekivao. Cipele su nove, oblika na kakav ranije nisam naišao. Nikeove tenisice? O, ne. Očito u modnoj utrci zaostajem čitav krug. Svih šest djevojaka nose posve nove, starinske visoke platnene tenisice crne, bijele ili crve-ne boje. Tenisice su tek dopola zavezane, a gornja polovica presavinuta kao manšeta. Nemaju sokne. Cipele su, objaš-njavaju, »totalna guba. Svi u školi će ih nositi.«

Totalna guba, doista!»Nisam ranije vidio ovakve cipele. Čija je to bila zami-

sao?« upitao sam. »Jeste li same smislile to s cipelama?«Bezizražajno su me pogledale.»Pa, znate, ono, svi znaju. Jednostavno se dogodi.«



»Ali, netko se morao prvi sjetiti. Gdje i kako ste se od-lučile za ovaj stil umjesto onoga što ste nosile kad je prošle godine u lipnju završila nastava?«

Nisu znale. »Tako jednostavno mora biti.«I ja bih vam ponudio jednako razmišljanje krajem ko-

lovoza u zadnjem razredu srednje škole kad sam morao imati obvezatnu odoru: novu, bijelu košulju zakopčanu do grla; stari farmerski kombinezon i nove bijele cipele od an-tilop kože, koje prije početka nastave treba čim više zapr-ljati. Frizura: ravno ošišana kosa na tjemenu i zalizana na zatiljku. Totalno, totalno guba. Tako je moralo biti.

Nemojte me pogrešno shvatiti. Ne mislim time ni-šta pogrdnoga. Ekscentričnosti načina odijevanja mladih uvijek su bezopasno zabavne. Posebice pedeset godina ka-snije.

Moda me opčarava. Ona je lako vidljiva potvrda načina na koji se pojmovi i zamisli uvuku u kulturu, obiđu je i iziđu iz nje. Negdje postoji neka alfa-djevojka koja je prva presavinula vrh svojih platnenih tenisica. I to se nekako uvriježilo. I ako je moj primjerak kupca tinejdžera točan, ova će modna izjava u čas oka proputovati svijet. A na rubu tog prizora, već pristiže novi modni hir.

Neke uistinu devijantne zamisli uspijevaju se probiti i nadvladati. Nije sve tek trenutačna moda. Uzmimo samo jedan primjer. Jutros sam iznio tri različite kante za smeće: jednu za staklo, jednu za papir, plastiku i aluminij, i jednu za smeće koje se ne može reciklirati. Recikliranje. Prije pedeset godina nisam ni znao tu riječ niti pojmio njezino značenje. Molim? Šališ se? Da sam ih pitao, one djevojke



koje sam sreo, rekle bi mi sve o recikliranju. One znaju. One to čine. Tako mora biti.

A jesam li spomenuo rasnu mješavinu mojih šest mla-dih modnih savjetnica? Tri bjelkinje, dvije crnkinje, jedna Azijatkinja. Prije pedeset godina one ne bi mogle ići za-jedno u kupovinu, niti jesti zajedno, niti se zajedno vratiti u školu. Ali sad tako mora biti.

Često sam pesimističan. Većina svjetskih vijesti koje primamo djeluje grozno negativna. I smog »uvijek jednog te istog« prlja moje razmišljanje. Kao protuotrov, tražim bilo kakav znak bilo kakvog trenda prema dobrim vije-stima.

Moja ranojutarnja šetnja podudara se s vremenom za izvo-đenje pasa u šetnju. Jutros sam izbrojao osamdeset i troje ljudi u šetnji s devedeset i jednim psom. Svi su psi bili na povodcu. I svi su vlasnici pasa – svi do jednoga – nosili plastičnu vrećicu ili nešto za skupljanje kakice. Ma koliko se meni taj zadatak činio neugodnim, svaki put kad bi se pas olakšao, vlasnik bi pokupio izmet. Još uvijek mi je ne-kako neugodno kad mi netko domahne s vrećicom kakice u ruci kojom maše. Ne mogu se sjetiti kad sam zadnji put vidio pseću kakicu igdje gdje sam šetao. Nekoć nije bilo tako. Ali, tako mora biti.

U usporedbi s važnijim ljudskim pitanjima – ratom, glađu, bolesti, okrutnosti, kapitalnim zločinima – nadzor i čišćenje za kućnim ljubimcima obična je sitnica. Među-tim, ono je jedan lakše zamjetljiv dokaz da se navike druš-tva i umovi ljudi mogu promijeniti u korist zajedničkog



dobra. Ponavljam: nekoć nije bilo tako. Ponavljam: tako mora biti.

Važno je zapaziti takve stvari. Neke se dobre zamisli zadrže i svijet se promijeni. Nisam uvijek siguran tko ih ni kako pokrene, ali negdje je morala biti točka preokreta… nekako… netko…

Znam zašto, i nije riječ o modi:Tako mora biti.


ISBN 978-953-14-0705-2 Robe

rt Fu

lghum

99,00 kn

www.mozaik-knjiga.hr

što

sa

m t

o, z

ab

og

a, u

čin

io?

što sam to, zaboga, učinio?

Robert Fulghum

Moja kuca u Seattleu nalazi se nasuprot jednoj osnovnoj školi. Visoka ograda prijeci mi pogled, ali dovoljno sam blizu da cujem razgovore. Jednog sam jutra bio vani, u svom dvorištu, u doba kad djecu dovoze u školu. Cuo sam kako se vrata automobila otvaraju i zatim s treskom zatvaraju: KABUUM! Otvorila su se druga vrata i preko ograde je zagrmio ženski glas: „BILLY... ŠTO... SI... TO... ZABOGA... UCINIO?“Moja vlastita majka postavila mi je to isto pitanje. Cesto. A ja sam ga, pak, postavljao svojoj vlastitoj djeci koja su nedvojbeno preuzela jednak nacin ispitivanja i sa svojom djecom.

Nova knjiga Roberta Fulghuma, autora uspješnice Sve što trebam znati, naucio sam u vrticu zapocinje jednim pitanjem koje smo si svi barem jednom postavili: „Što sam to, zaboga, ucinio?“ Kako otkriva Fulghum, odgovor nikad nije jednostavan i gotovo uvijek nas iznenadi. Zadnjih nekoliko godina Fulghum putuje po svijetu – od Seattlea preko pustinje Moaba do Krete – tražeci nove suputnike zainteresirane za razmišljanje s njime dok on uživa u neocekivanome: obilasku susjeda s unucima na Noc vještica, odjeven kao veliki zec, loncicima procvjetalih narcisa usred mjeseca studenog, pogledu na zemlju iz svemira, tajanstvenim nocnim zvukovima pustinje, odlascima muškaraca u robne kuce po carape, bucnoj cjelonocnoj gozbi kakva je Uskrs u Grckoj, mukama i izazovima problema s vodovodnim cijevima i prijateljstvu koje covjek može sklopiti s nekime tko ne govori njegov jezik.

Što sam to, zaboga, ucinio? obilazak je iz naslonjaca svakodnevnog života kako ga doživljava Robert Fulghum, jedan od najvecih americkih esejista, covjek koji s obje noge cvrsto stoji na zemlji, jednim okom stalno gleda u nebesa i, povremeno, drži jezik za zubima. Fulghum piše svojim kolegama putnicima, ponekad bezbrižno, o dubokim i zbunjujucim tajnama življenja i kaže: „Ovo je moj nacin da brodic svog života dovedem na udaljenost s koje cemo moci razgovarati. Zdravo...“

Documents

Što sam to zaboga učinio