T 01 4920 726F 01 4813 871 www.cce.hr

Kneza Branimira 1110 000 Zagreb, Hrvatskacce@cce.hr

Crkvacjelovitogevanđelja

PROPOVIJED / 01

Jedan od najvećih neprijatelja naše duše je naša vlastita samopravedost. Vjerovali ili ne, za mnoge vjernike ili nevjernike ona je pogubna, jer često osljepljuje i ne dopušta očitovanje Božjeg djela milosti u našim životima.

Svugdje oko sebe svakodnevno možemo prepoznati ljudsku samopravednost. Uobičajeno je da se ljudi često hvale i prikazuju sebe samopravednima govoreći: „Ja nisam kao oni iz vlasti“ ili „Ja sam bolji čovjek od mog susjeda“, „Imam bolje principe od mojeg kolege“, „Pogledaj samo moja dobra djela, pogledaj samo moju djecu koliko su bolja od njegove”, „Ja se žrtvujem više od svih“ i tome slično. S takvim se izjavama često izdižu iznad drugih pokušavajući svima dokazati kako su bolji i kako često drugima treba promjena. Boga uopće ne spominju, jer se često hvale kao dobri ljudi puni pravednosti i istine!

Osim što samopravednost osljepljuje svijet, s Božjom djecom je još teže. Neki kršćani se također znaju naći u zamkama samopravednosti koja, ne samo da ih može sputavati u njihovom rastu i hodu s Bogom već ih može ponekad odvojiti od Boga a da toga sami nisu niti svjesni. Ustvari, samopravednost često „napada“ vjernike koji žele istinski služiti Bogu i vršiti njegovu volju. Ponekad u takvoj iskrenoj revnosti može doći do samopravednosti koja ih može oslijepiti do te mjere da izgube razumijevanje i djelo Božje milosti te na sebe navuku razne štetne posljedice koje mogu osakatiti njihov hod s Gospodinom.

Jonathan Edwards je, vezano za samopravednost, jednom ovako rekao: „Ako imamo ikakav temelj da se pouzdamo u svoju vlastitu pravednost, onda je sve ono što je Krist učinio kako bi nas spasio i sve ono što je Bog pripremio u usporedbi s time – isprazno.”

Jedan od najvećih neprijatelja naše duše je naša vlastita samopravedost.

Mario Dučić,srpanj 2009.

Propovijedi Crkve cjelovitog evanđelja su besplatna publikacija. Ako ih želite dobivati na svoju adresu, javite nam se.

ČIREVI SAMOPRAVEDNOSTI

Samopravednost je velika opasnost za našu dušu, jer, ako nismo oprezni, ona može umanjiti Božju milost i Kristovo djelo u nama. Nažalost, u svojem pastoralnom pozivu, službi i savjetovanju uvidio sam da je vrlo teško savjetovati samopravednu osobu, jer često takva osoba, iako je iskrena i želi služiti Bogu svim svojim srcem, ponekad ne može čuti savjest i to upravo radi svoje samopravednosti. Posljedično tome, često takve osobe same na sebe ustvari navuku mnoge pogubne posljedice koje ih ponekad mogu i dugotrajno osakatiti, čak i postati pogubne po njihovu dušu.

Vjerovali ili ne, jedan od poznatih biblijskih primjera samopravednosti je i sam Job. Vjerujem da mi je Bog pokazao kako je jedan od razloga njegove kušnje, odnosno nevolja, bila i njegova vlastita samopravednost.

U Jobu 1:1 čitamo kako je Job bio čovjek neporočan i pravedan: „Bijaše nekoć u zemlji Usu čovjek po imenu Job. Bio je to čovjek neporočan i pravedan: bojao se Boga i klonio zla.“

O Jobu se kaže da je bio „neporočan i pravedan“. Razlog takvog pobožnog životnog stila je taj da „se bojao Boga i klonio zla”. Imao je strahopoštovanje prema Bogu, bio poslušan Bogu i vršio njegovu volju. Nije olako dopuštao da grijeh uđe u njegov život ili živote njegove obitelji. Uspješno se borio protiv kušnji i nije popuštao. Zaista se trudio ugoditi Bogu u svim životnim aspektima. Čak je i sam Bog uzdignuo Joba i dobro o njemu mislio kada kada je rekao Sotoni: „Nisi li zapazio slugu moga Joba? Njemu na zemlji nema ravna. Čovjek je to neporočan i pravedan, boji se Boga i kloni zla!” (Job 1:8)

Da je Job ovdje danas među nama, bio bi jedan od najboljih primjera pobožnog, pravednog i revnog vjernika koji želi svim svojim bićem služiti i ugoditi Bogu. I to je sama po sebi dobra stvar. Dobro je revnovati i ljubiti Gospodina, služiti mu svime što imamo. Predati svoje vrijeme, život, darove i imetak. Ali jednu stvar ne smijemo zaboraviti, a to je da u svoj našoj revnosti i djelima ne postanemo samopravedni jer nas ona može odvesti u pogubne posljedice koje mogu nažalost biti opasne za naš život i život drugih ljudi oko nas.

Mi zaista ne možemo stajati pred Bogom i hvaliti se ili ponositi zbog svoje vlastite pravednosti ili dobrih djela misleći da time imamo neku posebnu naklonost od Boga ili da se radi toga ne trebamo uzdati u Božju milost. Iako je dobro činiti dobra djela, za to nemamo temelja. Pismo to jasno potvrđuje: “Nema pravedna ni samo jednoga; nema razumna, nema nikoga koji traži Boga. Svi su zastranili, zajedno se pokvarili. Nema ni jednoga jedinoga koji čini dobro.” (Rimljanima 3:10-12)

Apostol Pavao ovime nije htio podcjeniti naša dobra djela ili nas zaustaviti u našoj revnosti, ali je htio vjernicima ukazati na spoznaju da unatoč dobrim djelima ne postoje nevini, odnosno nedužni ljudi u ovom svijetu koji ne trebaju Boga ili koji kod Boga imaju neku „posebnu naklonost“. Istina je sljedeća: u Božjim očima svaka je osoba vrijedna njegove ljubavi jer je stvorena na njegovu sliku, ali nitko nije pravedan, što zapravo znači da nitko ne može stajati pred pred Bogom hvaleći se svojom pravednošću i djelima. Jer iako smo vrijedni u njegovim očima, iako nam je dao svoga Jedinorođenog Sina da umre za nas, svi smo ipak sagriješili – nema nevinih!

Vjerujem da je Job je znao za tu činjenicu, ali kao da je na neki način postao slijep. Osobno vjerujem da sve njegove nevolje, iako prikazane kao kušnje, ne samo da pokazuju kako i Božja djeca mogu prolaziti kroz teška vremena, već i pokazuju Božju svrhu nevolja, odnosno ukora prema svima koji postaju ponosni zbog svoje samopravednosti.

Samopravednost često „napada“ vjernike koji žele istinski služiti Bogu i vršiti njegovu volju.

02 / CRKVA CJELOVITOG EVANĐELJA

Job se imao čime ponositi. Zbog njegova neporočna života i svih velikih blagoslova koje je dobio od Boga, vjerujem da se uzoholio i postao samopravedan. I upravo zbog velike ljubavi prema njemu, kako je bio oslijepljen, sam mu je Bog odlučio pomoći da ukloni njegovu vlastitu samopravednost i to na njegov najčešći način – očinskim ukorom. Zato pisac poslanice Hebrejima da: „Gospodin kara onoga koga ljubi i šiba svakoga koga usvaja za svoga sina.“ (Hebrejima 12:6) Ustvari priča o Jobu je priča o Božjem očinskom ukoru koji nadjačava pogubnu ljudsku samopravednost i stavlja čovjeka u ispravnu poziciju i razumijevanje Božje milosti kako bi se Božje djelo moglo pravilno očitovati!

Na početku čitamo kako je Job bio silno blagoslovljen od Boga. Pismo nam kaže da je imao: „sedam tisuća ovaca, tri tisuće deva, pet stotina jarmova goveda, pet stotina magarica i još mnogo služinčadi. Čovjek taj bijaše najugledniji među svim istočnjacima. Sinovi su njegovi običavali naizmjenice priređivati gozbe kod jednoga od njih, svaki u svoj dan, te su pozivali svoje tri sestre da jedu i piju s njima. A kad bi se izredali s gozbama, Job bi ih pozvao na očišćenje. Uranio bi izjutra i prinio paljenice za svakog od njih; mislio je: »Tko zna nisu li mi sinovi griješili i u srcu Boga hulili.« Tako je Job svagda činio.“ (Job 1:3-5)

Dakle, da je Job danas među nama, mogli bismo reći da je vrlo uspješan, blagoslovljen poduzetnik, dobar otac i muž, izvrstan vjernik koji je htio služiti Bogu u svoj čistoći i pravednosti. Ispunjen Božjim strahom, koji pazi i bdije nad svojim domom. Bio bi primjer pobožnog i vjernog kršćanina kakvog bi svaki pastor poželio imati u svojoj zajednici.

No, samopravednost može naći svoje uporište upravo i kod onih koji mu žele ugoditi. Jer, kod sviju nas postoji jedna opasna tendencija da mislimo kako su mnogi blagoslovi u našem životu zasluženi našim vlastitim dobrim djelima, odnosno dobrotom i revnošću koja je ustvari u suprotnosti Božjoj pravednosti.

Vjerujem da se zbog tih silnih blagoslova, neporočnosti i pravednih djela Job ipak uzoholio, no zbog toga što

ga Bog ljubi, ukorio je njegov ponos i aroganciju te mu u kratkom roku oduzeo sve što je imao. Znamo da je izgubio sve što je posjedovao; svoje sinove i kćeri; Bog je čak i dopustio sotoni da se dotakne njegova tijela. Pismo nam kaže da je udario Joba zlim prištem: „od tabana do tjemena“ (Job 2:7) U Jobu 2:8-10 nadalje čitamo: „Job uze crijep da se struže njime i sjede u pepeo. Tada mu njegova žena reče: »Zar si još postojan u neporočnosti? Prokuni Boga i umri!« Job joj odgovori: »Brbljaš kao luđakinja! Kad od Boga primamo dobro, zar da onda i zlo ne primimo?« U svemu tome Job nije sagriješio svojim usnama.”

Kada bismo ostali samo na ovoj Jobovoj izjavi i ne bismo dalje čitali, mogli bismo reći: „Svaka čast! Ovo je čovjek! Ovo je pravednik, tako postojan, tako čvrst, oličenje Božjeg sluge!” Ustvari, sa sigurnošću možemo reći da je Job bio zaista neporočan Božji čovjek, ali bez obzira na to imao je jednu slijepu mrlju koja ga je mogla u potpunosti uništiti, a to je bila samopravednost. Proučimo li malo bolje, od 2. pa sve do 32. poglavlja možemo čitati o uzaludnom savjetovanju njegovih prijatelja, a tek u 32. poglavlju nailazimo na pravo savjetovanje, odnosno na Eliha koji je kao pravi stari puritanac rekao Jobu: „Ovo ti se dogodilo jer si sagriješio!“

1. POSLJEDICA NAŠE SAMOPRAVEDNOSTI JE PONOS KOJI NAS OSLIJEPLJUJE I DOVLAČI NA NAS BOŽJI OČINSKI UKOR.

Unatoč svemu što se dogodilo i unatoč svim savjetovanjima njegovih prijatelja, Job je u svojoj

Da je Job ovdje danas među nama, bio bi jedan od najboljih primjera pobožnog, pravednog i revnog vjernika koji želi svim svojim bićem služiti i ugoditi Bogu. I to je sama po sebi dobra stvar.

ČIREVI SAMOPRAVEDNOSTI

PROPOVIJED / 03

BIJ PLEMENIT

BOJ!ČIREVI SAMOPRAVEDNOSTI

samopravednosti bio slijep te je i dalje sebe smatrao nevinim: „Ona tri čovjeka prestadoše Jobu odgovorati, jer je on sebe smatrao nevinim.“ (Job 32:1)

Pročitamo li prethodna poglavlja, uočit ćemo u skoro svakom poglavlju kako se hvalio svojom samopravednošću i dobrim djelima. Primjerice: „Tko god me slušao, blaženim me zvao, hvalilo me oko kad bi me vidjelo. Jer, izbavljah bijednog kada je kukao i sirotu ostavljenu bez pomoći. Na meni bijaše blagoslov izgubljenih, srcu udovice ja veselje vraćah. Pravdom se ja kao haljinom odjenuh, nepristranost bje mi plaštem i povezom.“(Job 29:11-14)

Job je bio toliko ponosan na svoja samopravedna djela da nije niti mogao shvatiti zašto mu se sve to događa. Samopravednost i ponos su ga u potpunosti oslijepili. Umjesto da je ostao pri svojim prijašnjim izjavama s početka: “Jahve dao, Jahve oduzeo! Blagoslovljeno ime Jahvino” (Job 1:21), on je u gorčini i samopravednosti počeo nabrajati svoja slina pravedna djela i zavjete radi kojih se, prema njegovom mišljenju, on ne bi niti trebao naći u takvu stanju. Čak je izgledalo kao da se i žali na samog Boga kada je rekao: „K Tebi vičem, al Ti ne odgovaraš; pred Tobom stojim, al Ti i ne mariš. Prema meni postao si okrutan; rukom preteškom na me se obaraš. U vihor me dižeš, nosiš me njime, u vrtlogu me olujnom kovitlaš“ (Job 30:20-22)

Ono čega on nije bio tada svjestan jest da ga je

Bog zapravo doveo na to mjesto, jer ga je ljubio i želio ukloniti ponos i samopravednost koja se našla u njegovu srcu zbog neporočnog života kojim se hvalio i živio! Njegova samopravednost dovela ga je do Božjeg očinskog ukora koji ga je trebao osvijestiti.

Zato se nemojmo, kada se nešto takvo dogodi, braniti od Boga svojom samopravednošću i ogorčiti na njega ili na ljude te reći: „.Ne znam kako se to meni može dogoditi; inače sam dobar kršćanin, revan, svima dajem dobre savjete, volim istinu, radim sve kako treba, služim obitelji i društvu, služim u crkvi...“ Trebamo jednostavno prihvatiti Božji očinski ukor kojim nas sam Bog želi osvijestiti i vratiti sebi i svojoj milosti.

Samopravedni vjernici su često vrlo hitri u davanju svjedočanstva svoje vlastite pravednosti i dobrih djela, ali s druge strane, poput Joba, često se brane ako ih želite nečemu podučiti ili savjetovati ili kažu da sve već znaju. Ako ih pak želite očinski ukoriti, imaju podosta razloga kojima prikazuju sebe pravednima u svakoj situaciji.

Ali što se onda događa? Njihovi stavovi ih čine slijepima jer ih njihova samopravednost vodi prema Božjem ukoru! Moramo jednoga biti svjesni: ako ne priznamo svoju grešnost, oholost i samopravednost, morat ćemo proći kroz Božji ukor! Jer Bog ne želi svoje slave davati nikome. Ako mu ne priznamo slavu za sve ono što jesmo i što ćemo u budućnosti postati po njegovoj milosti, vjerujem da će nas udariti čirevima samopravednosti. Oduzet će nam sve u čemu smo do sada uživali. Bit ćemo slijepi zbog svoje samopravednosti i sami sebe voditi prema uništenju, a najgore od svega je da ćemo se čitavo vrijeme pravdati Bogu i reći kao Jeruzalem u Jeremijino vrijeme: „Nevina sam, gnjev se njegov odvratio od mene“ A Bog će ti odgovoriti: „Evo me da ti sudim, jer govoriš: »Nisam zgriješila«“ (Jeremija 2:35)

Mi zaista ne možemo stajati pred Bogom i hvaliti se ili ponositi zbog svoje vlastite pravednosti ili dobrih djela misleći da time imamo neku posebnu naklonost od Boga ili da se radi toga ne trebamo uzdati u Božju milost.

04 / CRKVA CJELOVITOG EVANĐELJA

2. SAMOPRAVEDNOST ĆE NAS STALNO TJERATI DA SE USPOREĐUJEMO S DRUGIMA

Mnogi vjernici koji na sebe gledaju kao na bolje, revnije ili pak neporočne u hodu s Gospodinom, često se uspoređuju s drugim ljudima. Takvi često u sebi kažu: „Vidiš kako sam bolji od ovog brata ili ove sestre u ovim ili onim stvarima. Oni kasne, a ja ne kasnim; ja glasno molim, a oni ne mole; ja se trudim, a oni se ne trude; ja dajem Bogu više od drugih ljudi; ja sam ozbiljna, a ova je sestra toliko neozbiljna; ja služim bolje nego on“ i tome slično.

Zanimljivo je da kada tako činimo, kada se u svojim očima uzdižemo iznad drugih ljudi i sebe smatramo pravednijima i boljima, često se na trenutke bolje osjećamo. Ta misao, koja je usmerena na neke takve naše tobože pravednije postupke, stavove ili pozicije u društvu, vodi prema uvjerenju koje nam daje dobar osjećaj koji nas emotivno uvjerava da zaslužujemo i bolje stvari od Boga ili možda više njegove naklonosti, poziciju ili sile. Taj nas osjećaj ispunjava i usrećuje te, kako bismo ga zadržali, sve se više uspoređujemo s drugima. Više se ne uzdajemo u Božju pravednosti i milost, već se počinjemo oslanjati na svoju i time se tješimo, misleći da smo ipak u boljoj poziciji od ostalih. Tu činimo veliku grešku, jer nam Pismo jasno kaže da je ludost uspoređivati se s drugima. Apostol Pavao je napisao: “Dakako, mi se ne usuđujemo ni izjednačiti ni usporediti s nekima koji sami sebe preporučuju. Ali oni, budući da se mjere vlastitom mjerom i uspoređuju sami sa sobom, ludo postupaju.” (2 Korinćanima 10:12)

Vidite, samopravednost nas tjera u zabludu da se mjerimo svojom vlastitom mjerom samopravednosti, a ne s pravednošću našega Gospodina Isusua Krista. Ako se usporedimo s njim, uočit ćemo samo ponos i grešnost te ćemo shvatiti kako ne možemo stajati pred njim, osim samo po njegovoj milosti. Bit ćemo mu zahvalni za ono što jesmo i za ono što on čini kroz nas po svojoj milosti, a ne radi naših zasluga i vlastitih dobrih djela. Pavao je ustvari u ovim stihovima kritizirao lažne učitelje

koji su pokušavali dokazati svoju vlastitu dobrotu uspoređujući se s drugima, a ne s Bogom i njegovim standardima.

Kada se uspoređujemo s drugima umjesto s Bogom i njegovim principima, možemo se osjećati ponosno i samopravedno jer ćemo uvijek naći neki razlog zbog čega bismo bili bolji od drugih. Ali ako se mjerimo prema Božjim standardima, očigledno nam neće preostati previše kako bismo se mogli hvaliti pred njim vlastitom pravednošću. Ne prepoznamo li to, neprestano ćemo se mjeriti prema tuđim dostignućima ili njihovim padovima, a naša će samopravednost uzrokovati prezir i omalovažavanje drugih, jer ih nećemo smatrati ni za što osobito. Takav duh donosi među nas nemir, razdor, natjecanje, zavist i ljubomoru. Takav duh uzrokuje podjele među ljudima, u obiteljima, društvu i u crkvama. Ustvari, to je jedan vrlo uznemirujući duh koji se ne može osloniti na Božju suverenost i milost, a posljedica takva stanja nad takvim ljudima je isto tako Božji očinski ukor!

Osim uspoređivanja, samopravedna će osoba teško moći primiti pobožan savjet od drugih ljudi, posebice od autoriteta koje je Bog postavio u njihove živote.

U svojoj pastoralnoj službi uočio sam da samopravedni ljudi rijetko pitaju za savjet, a i ako ga traže, većinom imaju unaprijed ponuđena rješenja, odnosno odgovore u kojima veličaju vlastitu pravednost i dobrotu za koju

U Božjim očima svaka je osoba vrijedna njegove ljubavi jer je stvorena na njegovu sliku, ali nitko nije pravedan, što zapravo znači da nitko ne može stajati pred pred Bogom hvaleći se svojom pravednošću i djelima.

PROPOVIJED / 05

ČIREVI SAMOPRAVEDNOSTI

žele samo nečiju potvrdu ili su spremni na teološke debate koje često ne vode izgrađivanju već svađama. Ako ih pak u ljubavi želite ukoriti zbog određenog grešnog stanja, kakve loše navike ili stava, uvijek pronađu nekakvo samopravedno ili unaprijed ponuđeno rješenje i odgovor na sve ili samopravedan protunapad. Ali ne zaboravimo da je mudri Salomon rekao: „Luđaku se čini pravim njegov put, a mudar čovjek sluša savjete.“ (Izreke 16:2)

Ponekad je najbolje odustati od savjetovanja takvih ljudi i čekati da ih Božji očinski sud omekša i to njegovim čirevima samopravednosti, upravo kao što je omekšao i Joba. Nažalost, ponekad je to jedini način da se osvijeste od zamki samopravednosti te izbjegnu Božji konačni sud.

Još jedna od opasnosti samopravednosti, odnosno „čireva“ samopravednosti je da takvi ljudi postanu i samodostatni odnosno stvore svoj duhovni virtualni svijet u kojem se socijalno izoliraju od drugih ljudi. Često se ne mogu družiti sa svima kako ne bi okaljali svoju pravednost i uvijek se pomalo osjećaju duho-vnijima radi spoznaja koje, naravno, samo oni vide.

Nažalost radi takve socijalne izolacije i slabe komunikacije, samopravednost ih često odvede u krive bračne veze, službe koje su vođene samopravednim propovjednicima i često lošim životnim odlukama – jer nisu htjeli primiti savjet od onih koji ne žive prema „njihovim samopravednim standarima“.

Za takve ljude Biblija kaže da su: „Izrod koji za se misli da je čist, a od kala svojeg nije opran”. Izrod uznositih očiju koji visoko diže svoje trepavice!“ (Izreke 30:12-13)

Misle da su čisti, a ustvari su nečisti. Zbog svoje samopravednosti i oholosti ne vide svoj grijeh – svoj ponos, samopravednost i samodostatnost!

Takvi ne samo da ne primaju savjete od drugih, nego ga često vole davati drugima bez da itko od njih traži savjeta. Životni moto samopravednosti je: „Nađi trn u oku brata svoga“. Nažalost, na njima se ispunjavaju riječi Isusa Krista koji je rekao:“Kako li možeš reći bratu: ‘De da ti izvadim trun iz oka!’ dok je brvno u tvom oku? Licemjere, najprije izvadi brvno iz svoga oka pa ćeš jasno vidjeti kako da izvadiš trun iz oka bratova.“ (Matej 7:4-5)

Kada netko na takav sličan način zapadne u kušnje, poput Joba, često griješimo nudeći duševnu utjehu i humanističko savjetovanje koje ne može nimalo pomoći. Ustvari, najčešće s našom simpatijom želimo ublažiti posljedice njihove samopravednosti i loših životnih odluka koje su ih i dovele do teškog stanja te kažemo da će sve biti dobro bez da išta promijene ili učine. Ali uz suosjećanje, ponekad se trebamo i pobožno rasrditi, planuti gnjevom i reći takvim ljudima istinu: “Nitko nije pravedan pred Bogom i svi ovisimo o njemu. Ne možemo se ponosti u sebi nego samo u njemu. Pokaj se i okreni od svoje samopravednosti te priznaj krivnju! I NEMOJ KRIVITI BOGA ILI DRUGE LJUDE ZA SVOJE LOŠE STANJE!“

U Jobu nadalje čitamo da se slično tako Elihu rasrdio zbog Jobovih samopravednih izlika i jednostavno mu rekao istinu: „Nato se rasrdi Elihu, sin Barakeelov, iz Buza, od plemena Ramova: planu gnjevom na Joba zato što je sebe držao pravednim pred Bogom, a planu gnjevom i na tri njegova prijatelja, jer nisu više našli ništa što bi odgovorili, te su tako Boga osudili.“ (Job 32:2-3)

Priča o Jobu je priča o Božjem očinskom ukoru koji nadjačava pogubnu ljudsku samopravednost i stavlja čovjeka u ispravnu poziciju i razumijevanje Božje milosti kako bi se Božje djelo moglo pravilno očitovati!

06 / CRKVA CJELOVITOG EVANĐELJA

Elihu je rekao Jobu da njegove sadašnje patnje neće proći ako ne shvati svoj sadašnji grijeh – samopravednost; i promotrimo li pažljivije, u istom poglavlju možemo uočiti da se Elihu suprostavio Jobovu stavu arogancije dok je branio svoju nevinost: “Nedužan sam i bez ikakva grijeha; prav sam i nema krivice na meni... Ovdje, kažem ti, u pravu ti nisi, jer s Bogom čovjek mjeriti se ne može:” (Job 33:9 i 12)

Elihu je htio dokazati da patnje nemaju svrhu samo kazniti već ga i ukoriti te obnoviti kako bi ostao na pravome putu. To je oduvijek bila i još uvijek jest Božja svrha u kušnjama – kako bi nas privukao natrag k sebi!

Nema nikoga tko danas može stajati i hvaliti se svojom pravednošću i dobrim djelima i reći da je bez krivice – jednostavno moramo shvatiti i prihvatiti da u Božjoj prisutnosti možemo stajati samo na temelju njegove dobrote, vjernosti i milosti, a ne naše vlastite pravednosti, koja u Božjim očima nema nikakve vrijednosti.

Zato trebamo prepoznati Božji očinski ukor nad nama, poniziti se i reći: „Bez tebe ne mogu ništa učiniti. Ne znam sve, Gospodine.“ Približiti se njemu, a ne ga osuđivati! Jer ako to ne učinimo, Bog ima način da nas nauči o svojim putevima i naumima: „Bolešću on ga kara na ležaju kad mu se kosti tresu bez prestanka.“ (Job 33:19). „Tko je njemu put njegov odredio? Tko će mu reći: »Radio si krivo?«“ (Job 36:23)

3. ZATO SE PRVENSTVENO UZDAJMO U BOŽJU SNAGU I PRAVEDNOST, A NE VLASTITU SAMOPRAVEDNOST.

Ne možemo postići ono što samo Bog može – osloboditi se grijeha, loših navika i stavova svojom samopravednošću i svojim pravilima. Sloboda i obnova je moguća samo kroz njegovu pravednost i njegovu snagu!

Zato Bog Joba izaziva i kaže: „Zar ti mišica snagu Božju ima, zar glasom grmjet možeš poput njega? Ogrni se sjajem i veličanstvom, dostojanstvom se odjeni i slavom. Plani de bijesom ognja jarosnoga, pogledom jednim snizi oholnika. Ponositoga pogledaj, slomi ga, na mjestu satri svakoga zlikovca. U zemlju sve njih zajedno zakopaj, u mračnu ih pozatvaraj tamnicu. Tada ću i ja tebi odat hvalu što si se svojom desnicom spasio.“ (Job 40:9-14)

Ne možemo sebi pomoći niti se spasiti svojom dobrotom, jer nam Pismo jasno kaže da su svi „...sagriješili i lišeni su Božje slave – i svi su opravdani darom njegove milosti, otkupljenjem u Isusu Kristu.“ (Rimljanima 3:23-24) Nitko pred njim nije pravedan: „Ne idi na sud sa slugom svojim, jer nitko živ nije pravedan pred tobom.“ (Ps 143:2)

Zato trebamo Isusa i njegovu milost i snagu! Zato trebamo predati svoje grijehe, kušnje i borbe da se on bori za nas!

PROPOVIJED / 07

ČIREVI SAMOPRAVEDNOSTI

3a. Priznajmo svoju nemoć i Božju bezgraničnu moć!

Job je rekao: „Ja znadem, moć je tvoja bezgranična; što god naumiš, to izvesti možeš.“ (Job 42:2) Kada priznamo svoju nemoć, rješavamo se svoje slabe samopravednosti koja nam nije od pomoći i stavljamo uzdanje u Božju moć koja je bezgranična! I kada se uzdamo u njega, više ga i upoznajemo te bolje i jasnije shvaćamo njegove puteve i nakane. Job je nakon priznanja rekao: „Po čuvenju tek poznavah te dosad, ali sada te oči moje vidješe.“ (Job 42:5)

3b. Pokajmo se!

Job je također rekao: „Sve riječi svoje zato ja poričem i kajem se u prahu i pepelu.“ (Job 42:6) Apostol Ivan je rekao: „Ako tvrdimo da grijeha nemamo, sami sebe varamo, i u nama nema istine. Ako priznajemo svoje grijehe, vjeran je on i pravedan: oprostit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravednosti.“ (1 Ivanova 1:8-9)

Život koji se oslanja na pokajanje i na Božju milost i bezgraničnu snagu, pravi je život! Kada sam osobno iskusio Božju milost (nakon tri godine kršćanstva), njegovi su mi putevi bili mnogo jasniji nego kada sam živio prema svojim samopravednim pravilima i ispraznim razmišljanjima za koja sam mislio da imaju neku snagu promjene, slobode od poroka, spoznaje njegova plana za mene ili snagu približiti me Bogu. Tri godine sam bio kritičar, samopravedan i svi su oko mene bili teološki u krivu, osim, naravno, mene. Bio sam čovjek bez prave radosti i snage jer samopravednost to i čini čovjeku: oduzme mu radost s lica. Slava Bogu da mi je njegova milost pomogla da se

uzdignem i kročim dalje u novoj snazi, radosti i milosti.

Zato je i Pavao napisao: „Da, milošću ste spašeni – po vjeri. To ne dolazi od vas; to je dar Božji! To ne dolazi od djela, da se tko ne bi hvalisao.“ (Efežanima 2:8-9) Kada se pokajemo i uzdamo u Božju pravednost, on nam daje pravi život, istinski mir, jasno vodstvo i još veće blagoslove nego prije koji će nam omogućiti da za njega uvijek donesemo dobar i kvalitetan rod: „I Jahve vrati Joba u prijašnje stanje, jer se založio sa svoje prijatelje, pa mu još udvostruči ono što je posjedovao... Jahve blagoslovi novo Jobovo stanje još više negoli prijašnje. Blago mu je brojilo četrnaest tisuća ovaca, šest tisuća deva, tisuću jarmova volova i tisuću magarica. Imao je sedam sinova i tri kćeri.“ (Job 42:10, 12-13)

„Dakle: opravdani vjerom u miru smo s Bogom po našem Gospodinu Isusu Kristu, po komu smo i pristupili vjerom k ovoj milosti u kojoj se nalazimo i kojom se ponosimo, oslonjeni na nadu u slavu Božju.“ (Rim 5:1-2)

Moramo jednoga biti svjesni: ako ne priznamo svoju grešnost, oholost i samopravednost, morat ćemo proći kroz Božji ukor! Jer Bog ne želi svoje slave davati nikome.

Ako želite financijski podržati izdavanje ovih propovijedi, svoj prilog

možete uplatiti na broj žiro računa 2484008-1102460506 pri RBA ili

poštanskom uplatnicom na adresu Crkva cjelovitog evanđelja, Kneza

Branimira 11, 10000 Zagreb s naznakom “za propovijedi”.

Copyright©2009. Crkva cjelovitog evanđelja.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove publikacije ne smije se umnožavati, fotokopirati niti

na bilo koji način reproducirati bez pismenog dopuštenja. Ispis ili prosljeđivanje putem

elektroničke pošte za osobnu upotrebu ili prijatelje je dopušten.

08 / CRKVA CJELOVITOG EVANĐELJA

Hrvatski proizvod