Što se raspada u Brisanje. Raspadu?

Prvo, što se briše? Jer jedno ne možemo odgovoriti bez drugoga. Brisanje - ta intencija nam je očita, ako ćemo u sigurnosti uzeti za garanciju vlastite riječi F.J.Muraua – briše se Wolfsegg, s Wolfseggom se umno i duhovno raskrštava, pa i u konačnici, Wolfsegg i sve ono što je Wolfsegg bio – „(...) cijeli Wolfsegg, sa svim što on jest i sve što uza nj pripada“ se i „materijalno briše“ činom njegova darovanja Izraelitskoj zajednici. Sve ono sto Wolfsegg za Muraua predstavlja; izmedju ostalog, krscanstvo, nacizam, austrijansku vegetativnost, duhovnu neplodnost, misaonu stagnaciju, kao i ono što Murauu znači u njegovoj sveopćosti života unutar tih zidova i granica njegova imanja – mikrokozmos obiteljskog kruga se rastače, afekti se s patosom iskazuju, često uz pretjerivanje i naglašenu ironiju, sve s ciljem dubinski efektivnog raskrščivanja. Najzad, većina Bernhardovih djela posjeduje veoma afektivna stanja koja često proizvode pretjerivanje, ali upravo ta pretjerivanja i omogućuju da vlastiti doživljaj i poziciju proizvede do njezine krajnosti. Sustavno, objektivno, analitičko ne postoji, oni ga zadržavaju u istom mulju, nikad njegovo sebstvo dovoljno ne spašavajući. Samo patos konačne odlučnosti, beskompromisno usmjerene ka pobjedi ga njoj mogu dovesti.

Po Bernhardovoj praksi da druga rečenica naslova ponekih njegovih djela pobliže označava samu narav glavnog naslova, ili njegovu glavnu karakterološku crtu koja se provlači kroz cijelo djelo (Wittgensteinov nećak. Povijest jednog prijateljstva, Hladnoća. Izolacija, Stari Majstori. Komedija), raspad je svakako vezan uz brisanje. Ako ćemo se poigrati s značenjima i prihvatiti da je brisanje upravo pisanje, raspad se može okarakterizirati kao konačno afirmiranje kroz razrješavanje ostataka, fragmenata Wolfsegga, određen patos „progresivnog“ zauzimanja (nasuprot regresiji - raspadu Wolfsegga kao onog Drugog) za ono životno - svoje sebstvo. Podnaslov, stoga, upućuje i na specifičnost osjećaja kroz izražen patos obrane i napada, blizak djelima kao što su 'Stari Majstori. Komedija' i autobiografska trilogija (Die Ursache. Eine Andeutung / Der Keller. Eine Entziehung / Die Kälte. Eine Isolation.). Uostalom, ako promatramo raspadanje kao svojstvo materije (ali i ideje) u nekom vremenskom razdoblju, zaokuplja nas da se pozabavimo protočnošću, povijesnošću unutarobiteljskih odnosa u djelu. Ono spaja nit sa čestom Buddenbrookovskom temom propadanja junkerskih obitelji kao posebnog, u sebe zatvorenog, vegetirajućeg svijeta.

Ali, raspadanje nije isto što i raspad – potonji se dešava odjednom, često u momentu, često u jednom dahu kao i samo djelo, kao i samo brisanje, njegova metaforiča izražajnost puno je snažnija. Iz jednog drugog aspekta, za razliku od brisanja (ako o njima govorimo kao o stilizacijama i/ili tematizacijama) koje je naratološki proces obilovat brojnim sižejnim figurama autonomne naracije u službi patosa, raspad je više vezan uz fabulu, tj uz sam događaj kojim završava prva rečenica djela – „(...)primio brzojav u kojemu mi je bila priopćena smrt mojih roditelja i brata Johannesa.“ Raspad Wolfsegga, kao što vidimo na početku - tako i na kraju, je direktno vezan uz smrt njegovih roditelja i brata. Raspad obitelji/Wolfsegga kao zatvorenog svijeta životnog osjećaja i konkretne prakse življenja izravno nastupa smrću njegovih upravitelja, zadnjih nositelja Wolfseškog „Geista“, s kojim se Murau nikad nije mogao složiti i kojega nije mogao prihvatiti. Murauovo nasljeđivanje čitavog imanja nije zanemariva činjenica – već upravo ključna. Samo je on mogao razrješiti Wolfsegg od svijeta, on, već za rana od majke često nazivan uništavačem, rušiteljem obitelji, sada u tome dobiva odriješene ruke. Čin darovanja Wolfsegga izraelitima samo je krajnji izboj sarkazma i praktično razrješenje, logična posljedica, odlično nadoveziva na završeno brisanje.