StresStres, zdravlje i bolest Psihodinamska teorija stresa Utjecaj stresa na imunoreaktivnost Stres i funkcija kore nadbubrežne žlijezdePrekinite začarani krug stalne napetosti

Stres, zdravlje i bolest

Uobičajeno je shvatanje pojma stres kao nečeg što nas živcira ili zabrinjava - bolest, svađa, nasilje, problemi na poslu, polaganje ispita.... Međutim naše telo shvata pojam stresa mnogo šire. Stres je sve što od nas zahteva prilagodjavanje, svaka promena u našim životnim okolnostima, povoljne ili nepovoljne prirode. Već i samo zamišljanje (misao) ili predosećanje promene (emocija) stvaraju stres. Stres je i telesni napor poput dugog hodanja, nošenja teških predmeta, nagle promene temperature ili obilnog obroka.

Stres, zdravlje i bolest

Stres (od engl. stress) doslovce znači udarac. Okolnosti koje izazivaju stres nazivaju se i stresori ("udarači"). Pojam stresa u užem smislu označava reakciju organizma na djelovanje spoljašnjeg stresora. Kad se "nagomila stres", čovjek se razboljeva: može se osećati hronično umorno ili iscrpljeno; može patiti od nesanice ili prevelike potrebe za snom; može izgubiti apetit, polnu želju i sposobnost uživanja u životu; može ga dohvatiti depresija, anksioznost, napadi plača i panike, opsednutost, fobija..

Stres započinje…

Stres započinje već s mislima ili emocijama. Sama pomisao na neugodnost dovodi do kaskadnog sleda biohemijskih reakcija koje započinju u delovima mozga označnim kao hipotalamus i hipofiza, a čiji je krajnji rezultat stimulacija nadbubrežne žlezde i pojačano lučenje adrenalina. Samo nekoliko sekundi kasnije srčani, kao i ritam disanja se snažno ubrzavaju, naprežu se mišići, šire zenice, te se oslobađa glukoza deponirana u jetri i mišićima. Istovremeno dolazi do aktivacije gušterače, kao i produkcije insulina i glukagona, kako bi se ćelije tela dovoljno obezbedile glukozom.

Stres započinje…

Prekomerna aktivnost osovine hipotalamus-hipofiza-kora nadbubrežne žlezde ostavlja snažne posledice na funkciju štitnjače, i jajnika. Uporedo s CRF (corticotropin realising factor) - hormonom koji će naterati hipofizu da stimuliše koru nadbubrežne žlezde, hipotalamus luči i prolaktin popularno nazvan hormon stresa. Prolaktin ima snažno inhibirajuće delovanje na produkciju TSH (tireotropin) - hormona koji omogućuje pravilnu funkciju štitnjače, te remeti izlučivanje GnRH (gonadotropin realising hormon) - hormona koji reguliše kontrolu izlučivanja FSH (folikulostimulirajući hormon) i LH (luteinizirajući hormon), hormona koji su odgovorni za pravilnu funkciju jajnika.

Stres započinje…

Osim djelovanja na produkciju GnRH, prolaktin remeti pulsacijsko izlučivanje FSH i LH, neophodno za pravilnu ovulaciju, te onemogućuje pravilnu funkciju žutog tela jajnika. Rezultat ovakvog delovanja prolaktina nije samo izostanak ovulacije, nego i nepravilna funkcija jajnika neravnoteža između estrogena i progesterona, te niz nepravilnosti menstruacijskog ciklusa, kao što su pred- i postmenstrualni spotting - oskudno smeđkasto krvarenje pre i nakon menstruacije, mastopatija, PMS.

Stres započinje…biohemija

Ukoliko je naš organizam izložen prevelikom ili predugom stresu, centri u mozgu postaju zagušeni neugodnim porukama koje prenosi hormoni stresa, te nastaje manjak neurotransmitera serotonina, noraderenalina i dopamina, koji su odgovorni za naše dobro opšte osećanje. Serotonin (5-HT) je odgovoran za osećaj spokoja i zaštićenosti, životnog optimizma, te omogućuje zdravo spavanje. Zajedno s melatoninom reguliše "biološki sat", koji održava normalan ritam budnosti i sna. Defektan serotoninski sastav povezan je s nesanicom, pospanošću i umorom u krivo doba dana, te uznemirenošću i strahom. Najznačajnija uloga noradrenalina je davanje energije, volje, elana i motivacije, a bez dovoljnih količina noradrenalina osećamo umor, tromost, pasivnost i nezainteresovanost. Učinak dopamina blisko je povezan s endorfinima, komponentama važnim za smanjenje osećaja boli. Kod niskoge nivoa dopamina, gubi se osjećaj prijatnosti, te je i niži prag osetljivosti za bol

Stres započinje…

Sedam od deset ljudi smatra svoj život stresnim, a ulaskom u novi milenij izgleda da se životni tempo još više ubrzava. Sve veći broj ljudi lošije spava, budi se uznemiren, dolazi na posao umoran, uzrujava se na poslu, vraća se kući iznerviran saobraćajem. Za razliku od naših predaka, čiji je stres bio prje svega telesne prirode, stres 21. veka je uglavnom mentalni i emocionalni.

Burn out sindrom

Stres na poslu stvara pretpostavke za moždani i srčani udar, uništava mentalno zdravlje i skraćuje život. Još pre deset godina Svetska zdravstvena organizacija (WHO) je proglasila stres na radnom mestu svetskom epidemijom, a otada se stres na poslu još više povećao zbog produbljene globalne krize i nezaposlenosti. Burn out sindrom označava stanje potpune emocionalne iscrpljenosti zbog preteranog, a uzaludnog zalaganja na poslu. Izgaranje na poslu slično je sindromu hroničnog umora, ali pritom se menja i stav prema poslu, što za umor nije karakteristično.

Mobbing… burn out sindrom

Jedan od najčešćih uzroka stresa na radnom mestu, ipak predstavljaju međuljudski odnosi. Stres zbog loših međuljudskih odnosa opisuje i pojam mobbing, koji označava psihoteror na radnom mjestu koji zaposlenici provode prema svojim kolegama. U osnovi je najčešće sukob iz nekog razloga, a nakon njega počinju spletke, podmetanja, ponižavanje i izolacija. U strahu za radno mjesto "krivac" može razviti burn out sindrom i hronične zdravstvene poteškoće, a izlaz može tražiti u napuštanju posla, pa čak i samoubistvu. Pa ipak, svaka okolina može uzrokovati stres, i neki oblici stresa deo su svakodnevnog života, a ne samo posledica odnosa i prilika na radnom mjestu.

Suočavanje sa stresom

Umesto uzimanja stimulansa i sredstava za smirenje, savremeni čovek bi trebao naučiti metode za izbjegavanje stresa i smanjivanje njegovih štetnih učinaka. Neke od njih možemo koristitii sami, kao što je smanjenje obima dnevnih obaveza (radnih, porodičnih, školskih, društvenih), uvođenje pravilne ishhrane s mnogo vitamina i minerala, izbegavanje stimulansa i sedativa, uredan ritam spavanja i budnosti, redovne telesne vežbe uz tehnike opuštanja i meditacije.

Stres, zdravlje i bolest

Psihodinamska teorija stresaPsihodinamska teorija stresa Utjecaj stresa na imunoreaktivnost Utjecaj stresa na imunoreaktivnost Stres i funkcija kore nadbubrežne žlijezdeStres i funkcija kore nadbubrežne žlijezde Prekinite začarani krug stalne napetostiPrekinite začarani krug stalne napetosti

Definicije stresaDefinicije stresa Stres i homeostazaStres i homeostaza Stres i zdravljeStres i zdravlje

Definicije stresa

U ne tako davnoj prošlosti, definiciji stresa pridavalo se svojevrsno ezoterično značenje koje je za prosečnu osobu imalo nejasan smisao. Međutim, unazad poslednjih tri decenija stres je, doslovce, postao opštepoznatim pojmom koji se vrlo često spominje u svakodnevnom govoru. Skoro da se i ne mogu pročitati dnevna novinska izdanja, a da se ova reč ne pojavi i po nekoliko puta.

Stres se često upotrebljava kao zajednički deskriptor za osećaje nelagodnosti i nezadovoljstva. Uspešan privrednik stres vidi kao tenziju i frustraciju koje su posledica pritisaka na poslu, kompjuterski programer posledicama stresa smatra svoje probleme u koncentraciji, medicinska sestra misli da je stres uzrok njezinog trajnog umora, a učitelj u školi oseća se izložen stresu kada radi s neposlušnim učenicima. Iz ovih je primera vidljivo kako su gotovo svi ljudi danas u određenoj meri svesni uloge stresa u njihovom životu, ali je svako doživljava na svoj način.

S obzirom na brojnost postojećih definicija stresa i njihovu višeznačnost, za potrebe ovog predavanja obratićemo se samo na one u upotrebi unutar područja medicine stresa. Tako već najnovije izdanje Websterovog međunarodnog rečnika stres definiše kao "fizički, hemijski ili emotivni podražaj iz okoline koji u pojedinca izaziva nemogućnost adaptacije, odnosno uzrokuje fiziološku tenziju koja može doprineti razvoju bolesti." Dorlandov ilustrovani medicinski rečnik opisuje stres kao "zbir bioloških kompenzacijskih reakcija na svaki podražaj (unutrašnji ili spoljašnji) koji narušava stanje homeostaze organizma. Ukoliko su ove reakcije nedovoljne za povratak organizma u primarno stanje, dolazi do poremećaja, odnosno stresne reakcije."

Hans SelyeHans Selye

Hans Selye, je stres definisao kao "sumu ukupnog trošenja organizma tokom njegovog životnog veka". Kasnije je Selye stres vidio kao "nespecifičnu posledicu (psihičku i fizičku) bilo kakvog zahteva na organizam, a koji nadilazi adaptacijske mogućnosti samog organizma". S obzirom na prethodno navedene definicije, opšte prihvaćenu ulogu koju reč "stres" ima u svakodnevnoj komunikaciji, možemo zaključiti da se ovaj pojam koristi u najmanje tri značenja, od kojih svako ima svoju ulogu u medicini stresa:

Stres kao "stresor", odnosno kao podražaj koji uzrokuje psihološku ili biološku tenziju, tj. poremećaj homeostaze. Po svojoj prirodi stresori mogu biti spoljašnji, kao što su na primer ratne traume ili problemi na poslu, odnosno unutrašnji poput tjeskobe, dnevnih briga ili neispunjenih očekivanja;

Stres kao "distres", odnosno kao subjektivni osećaj tjeskobe, napetosti ili anksioznosti koji je posledica delovanja stresora. Još su stari Grci ovaj pojam unutrašnjeg nemira poistovećivali s bolešću;

Stres kao "biološki odgovor". Neki naučnici i lekari objektivizirali su definiciju stresa u smislu postojanja merljivih i predvidljivih fizioloških efekata koje uzrokuje stres, odnosno distres. S njihovog gledišta, stres se može opisati opservacijom predviđenih promjena u brzini pulsa, srčanom pritisku, koncentraciji raznih hormona, reaktivnosti imunološkog sastava, te ostalih fizioloških parametara.

Stres i homeostaza

S izuzetkom određenih situacija kao što su rast i razvojni proces, ljudski organizam uglavnom nastoji održati stanje "unutrašnje ravnoteže" svojih fizioloških procesa, a koje nazivamo homeostazom. Stoga, ukoliko stresor naruši ovo stanje stabilnosti, organizam uključuje fiziološke mehanizme koji se opiru ovakvoj promjeni, a koji prema Cohenu i suradnicima, uglavnom djeluje na sljedeće načine:

uključivanjem hipotalamičko/hipofizno/adrenalne (HPA) osovine i lučenjem stresnih hormona (kortizola);

direktnim fiziološkim vezama između središnjeg živčanog i imunološkog sustava;

humoralno induciranim promjenama u središnjem živčanom sustavu, a koje dovode do pojačane aktivacije pojedinih organskih sustava.

Narušavanje homeostaze zbiva se u emotivnoj i biološkoj sferi osobe. Reakcije koje uzrokuje ovakovo narušavanje homeostaze, a koje djeluju putem prethodno navedenih mehanizama, mogu se javiti u dva oblika. Prvo, organizam može pokušati miroljubivo koegzistirati s toksičnim stimulusom, što se tada naziva "sintoksičnom reakcijom". Organizam se također može agresivno braniti od utjecaja stresora, te tada govorimo o "katatoksičnoj reakciji". Premda se ovi termini uglavnom upotrebljavaju u svezi s djelovanjem bioloških stresora, kao što su npr. infektivni organizmi, njihova uporaba uvažena je i kod emotivnih, odnosno psiholoških stresora.

General Adaptation Syndrome, GAS

Ukratko, cjeloviti prikaz djelovanja stresa na organizam najbolje je objasniti na modelu općega adaptacijskog sindroma (General Adaptation Syndrome, GAS), kojega je tvorac Hans Selye, a koji sadrži tri faze:

faza alarma. U ovoj fazi uključuje se klasičan "fight or flight" odgovor organizma na doživljenju prijetnju. Stresor (fizički ili psihički) narušava homeostazu organizma, što za posljedicu ima cijeli spektar fizioloških i psiholoških aktivnosti, od povišene adrenalne sekrecije, povišenog pulsa i srčanog tlaka, do psihičkih tenzija i nagona za uklanjanjem prijetnje. U slučaju tjelesne ozljede, dolazi i do upalnih procesa. Metabolizam je ubrzan, a hemokoncentracija povećana;

faza rezistencije. Nakon završetka alarmne faze organizam nastoji smiriti i kontrolirati promjene nastupjele tijekom te faze. Na primjer, adrenalni glukokortikoidni hormoni i ostali fiziološki procesi dovode do ublaživanja upale, ubrzanja anaboličkih procesa i hemodilucije. Psihički dolazi do sučeljavanja sa stresorom i pokušaja uspostave modela koegzistencije. Međutim, ukoliko se ova faza nastavi kroz dulje vrijeme bez povratka u stanje homeostaze, dolazi do treće i posljednje faze;

faza iscrpljenosti. Ovdje stresor perzistira unutar organizma i štetno djeluje, bez obzira na sve pokušaje njegove eliminacije, odnosno aktivnog sučeljavanja i koegzistencije. U konačnici dolazi do deplecije vitalnih kapaciteta organizma, što za oraganizam znači smanjenju funkcionalnost, bolest, pa čak i smrt.

Stres i zdravlje

Kao što smo vidjeli iz prethodnog teksta, procesi utjecaja stresa na zdravlje odvijaju se putem određenih mehanizama. Do sada smo uglavnom govorili o fiziološkim mehanizmima, koji uključuju autonomni živčani sustav i neuroendokrinološke medijatore, a koji pak utječu na rad imunološkog, gastrointestinalnog, kardiovaskularnog i hematopoetskog sustava. Akutna aktivacija ovih mehanizama u slučaju stresa (faza alarma iz općeg adaptacijskog sindroma) dovodi do kratkotrajnih adaptivnih fizioloških promjena, kao i do cijelog niza somatskih rakcija (npr. ubrzanog rada srca, povišene perspiracije, ubrzanog gatrointestinalnog motiliteta itd). Iako ove fiziološke promjene imaju pozitivan kratkotrajan adaptivni učinak, njihova kronična aktivacija, do koje dolazi uslijed dugotrajne izloženosti stresu (faza iscrpljenosti) dovodi do povećanog rizika za razvoj bolesti, te patoloških biokemijskih i morofoloških promjena u središnjem živčanom sustavu.

Uz fiziološke, bihevioralni mehanizmi odgovora na stres također mogu povećati rizik obolijevanja od raznih bolesti, i to najčešće kroz oblike ponašanja koji imaju štetne posljedice za zdravlje, kao što su promijenjene prehrambene i životne navike (npr. povišena konzumacija masnoća i ugljikohidrata, pušenje, manjak sna i tjelesnih aktivnosti, zlouporaba droga i alkohola).

Utjecaj psiholoških mehanizama aktiviranih stresom na zdravlje organizma može se očitovati u najmanje dva smjera. prvo, negativna razmišljanja o sebi i svojoj okolini mogu u osobe povećati rizik razvoja različitih oblika psihopatologije, uključujući depresiju i anksioznost. Drugo, pod utjecajem stresa, kognitivni i socijalni čimbenici mogu utjecati na percepciju osobe tako da ona samu sebe vidi kao bolesnu i manje vrijednu. Također, u stresnim situacijama somatske senzacije koje bi inače ostale nezapažene mogu biti doživljene kao patološki simptomi.

Epidemiološke studije stresnih životnih situacija koje mogu imati negativan učinak po zdravlje organizma uključuju socijalnu izolaciju, žalovanje, nezaposlenost, loš socioekonomski status, razvod braka, te traumatske stresove popout rata, silovanja, prometnih nesreća itd. Velika većina rezultata ovih studija upućuje na zaključak da su osobe izložene navedenim stresovima manje zdravstveno funkcionalne od ostatka populacije, te da češće obolijevaju od raznih kroničnih bolesti. Od specifičnih bolesti i medicinskih stanja kod kojih se stres navodi kao jedan od značajnih etioloških čimbenika navest ćemo koronarnu srčanu bolest, ulkusnu bolest, Chronovu bolest, psorijazu, diabetes mellitus i reumatoidni artritis. Međutim, ciljane studije u posljednjih desetak godina sve više dovode stres u svezu sa širokim spetkrom raznih sistemskih poremećaja kao što su primjerice multipla skleroza, autoimuni poremećaju i mnoga maligna oboljenja.

S tim u svezi potrebno je usmjeriti daljnje napore u izučavanju utjecaja stresa na ljudsko zdravlje i razvoj bolrsti, posebice u okvirima naše svakodnevice, u kojoj smo svjedoci tragičnog efekta ratnog stresa na više generacija. S obzirom na socioekonomsku situaciju, te trenutačno stanje zdravstvenog sustava u nas, upravo ovakvo djelovanje omogućit će nam pravodobnu prevenciju neželjenih posljedica koje stres ostavlja na ljudskoj psihi i tijelu, a koje su već znane modernoj medicini.

Utjecaj stresa na Utjecaj stresa na imunoreaktivnostimunoreaktivnost

Stres i imuni sustav Psihoneuroimunologija Imunomodulacijsko djelovanje stres

a

Fizički i psihički integritet organizma temelji se na održavanju dinamičke ravnoteže, homeostaze, djelovanjem složenog zbira reakcija živčanog, hormonskog i imunosustava. Stanje narušene homeostaze nazivamo stresom, a podražaj koji je izazvao stres - stresorom. Stresori mogu biti vanjski ili unutarnji, fizički ili psihološki. Vanjski stresori obično su fizički (napor, toplina, hladnoća, trauma, kirurški zahvat), dok unutarnji mogu biti psihološki (strah, tjeskoba, nesigurnost, razočaranje, snažno veselje), socijalni (poniženje, rastava, njegovanje bliskih srodnika pogođenih teškim/neizlječivim bolestima, gubitak zaposlenja) ili fiziološki (upala, bolest).

Reakcije na stres, koliko god bile zahtjevne zbog povišene aktivnosti više sustava organizma, u biti su korisne i poželjne jer omogućavaju ponovno uspostavljanje narušene ravnoteže. Međutim, ako su stresne reakcije učestale ili dugotrajne, predstavljaju opterećenje za organizam. Ukoliko se organizam ne uspije oduprijeti i vratiti homeostazu, dolazi u stanje distresa koje može organizam učiniti podložnim bolestima. Korelacijske analize pokazale su kako su višekratni akutni ili kronični stres značajni rizični faktori za razvoj bolesti pojedinih organa ili sistemskih bolesti (peptički ulkus, ulcerativni kolitis, reumatoidni artritis, astma, hipertenzija), psihičkih poremećaja (depresija, posttraumatski stresni poremećaj) te neurodegenerativnih bolesti (Alzheimerova bolest) i raka.

Osnovna zadaća imunosustava je otkrivanje i uklanjanje "stranih" ili "ne-vlastitih" tvari, tj. antigena koji potječu od patogena (virusa, bakterija, gljivica, parazita). U imunološkim reakcijama sudjeluju stanice - leukociti, te složeni sustav receptorskih i topivih molekula koje kontroliraju i usmjeravaju imunološku reakciju. Leukocite dijelimo na granulocite, monocite/makrofage i limfocite, a od topivih molekula najvažniji su citokini. To su mali peptidi koje izlučuju aktivirane stanice imunosustava, a mogu djelovati lokalno i endokrino, kako na leukocite tako i na druga tkiva.

Kada antigen uđe u organizam, pokreće niz mehanizama koji dovode do upale. Prvu, nespecifičnu liniju obrane čine granulociti i tkivni makrofagi koji fagocitiraju patogene. To je najvažniji mehanizam urođene imunosti. Fagocitirane antigene makrofagi prerađuju i, nakon što doputuju u najbliži limfni čvor, učine ih dostupnim T- i B-limfocitima. Ti limfociti prepoznaju antigene te pokreću specifične mehanizme obrane. Nakon kontakta s antigenom, oni limfociti koji su ga prepoznali, umnažaju se, te nastaje klon stanica koje potom vrše efektorske funkcije. Neki od tih limfocita su dugoživući limfociti s memorijom koji, u sljedećem susretu s istim antigenom, reagiraju brže i snažnije.

B-limfociti su stanice odgovorne za mehanizme obrane posredovane antitijelima (imunoglobulini). Antitijela direktno neutraliziraju antigene ili pojačavaju fagocitozu. T-limfociti su odgovorni za nastanak stanične imunosti. Kod njih razlikujemo dva tipa stanica: T-pomoćničke i T-citotoksičke limfocite. Citotoksički limfociti (Tc) u direktnom dodiru razaraju ciljnu stanicu koja je npr. zaražena virusom. Pomoćnički limfociti (Th) izlučivanjem citokina reguliraju aktivnost ostalih limfocita i makrofaga. Konačno, NK-stanice ("natural killer") su limfociti koji imaju urođenu sposobnost citotoksičkog ubijanja onih ciljnih (npr. tumorskih) stanica s kojima s u dodiru.

Sve stanice imunosustava nastaju u primarnim limfnim organima (koštana srž, timus) iz kojih se, nakon diferenciranja i dozrijevanja, sele u sekundarne limfne organe (npr. limfni čvorovi), gdje se zadržavaju. Iz sekundarnih organa stanice mogu biti otpuštene u krv, cirkulirati organizmom, susretati i prepoznavati antigene, te se ponovno vraćati u sekundarne limfne organe. Iz sasvim razumljivih razloga, najčešći izvor stanica za istraživanje imunostatusa kod ljudi je periferna krv.

Imunostatus se može ispitivati određivanjem enumerativnih i fukcionalnih parametara. Enumerativno se određuje broj i postotak pojedinih populacija leukoitac (T, B, NK-stanice, aktivirane i memorijske stanice). Sposobnost stanica da vrše svoju funkciju određuje se in vitro nakon što se određeni tip stanica čiju funkciju želimo ispitati izolira iz pune krvi. Funkcionalnim testovima određuje se npr. sposobnost NK-stanica te fagocitna sposobnost granulocita. U uzorcima seruma ili sline određuje se pojava i titar antitijela protiv pojedinih virusa (Epstein-Barr, Herpes), a određivanje citokina u serumu također može biti koristan podatak

Psihoneuroimunologija

Iako je Hans Selye još tridesetih godina opisujući "opći adaptacijski sindrom" kao odgovor na stres pretpostavio međudjelovanje živčanog, hormonskog i imunološkog sustava, bio je potreban niz istraživanja kako bi se potvrdila ta teorija. Živčani sustav, naime, smatrao se imunološki privilegiranim područjem organizma u koje, zbog krvno-moždane barijere, stanice imunosustava ne mogu prodrijeti. Imunosustav je, s druge strane, opisivan kao samoregulirajući, autonoman i o živčanom sustavu neovisan. U kasnim sedamdesetim počinje se razvija psihoneuroimunologija. Ova grana je interdisciplinarnim istraživanjima u proteklih 20 godina pokazala kako se imunoregulacijski procesi odvijaju pod kontrolom mozga i obrnuto, kako imunosustav utječe na živčane i hormonske funkcije, te na ponašanje.

Suradnja ovih sustava temelji se na komunikacijskoj mreži zajedničkih signalinih molekula. Živčani završeci direktno inerviraju primarne i sekundarne limfne organe i u bliskom su kontaktu sa stanicama imunosustava. Na površini leukocita nalaze se receptori za neurotransmitere (kateholamine, acetilkolin, dopamin, opiate), hormone (kortikosteroidi, prolaktin, hormon rasta) i neuropeptide (arginin, vazopresin, supstanca P), koji in vitro i in vivo djeluju imunoregulacijski. Citokini, oslobođeni iz aktiviranih stanica, direktno djeluju na osovinu hipotalamus-hipofiza-kora nadbubrežne žlijezde pojačavajući njen rad, a putem svojih receptora u mozgu citokini djeluju na oslobađanje neurotransmitera i neuropeptida, te mijenjanju oblike ponašanja.

Prilikom infekcije ili upale, monociti i makrofagi otpuštaju upalne citokine (interleukin IL-6; IL-1 i faktor nekroze tumora TNF-alpha) koji izazivaju povišenje temperature, pospanost, umor, gubitak apetita, gubitak interesa i letargiju, dakle stanja koja možemo nazvati "bolesnim ponašanjem". Iz kliničke je prakse poznato da davanje rekombinantnih intereferona nerijetko prati pojava simptoma depresije. Nadalje, limfociti mogu, osim citokina, proizvoditi neurohormone koji na mjestu upale djeluju na njih same (autokrino) i na okolne stanice (parakrino). S druge strane, za mnoge je citokine pokazano da se sintetiziraju i oslobađaju iz moždanih stanica.

Danas bez sumnje možemo reći da akutni i kronični stres utječu na imunostatus. Međutim, utjecaj stresa nije uvijek jednoznačan niti su mehanizmi njegovog djelovanja potpuno razjašnjeni. Istraživanja istog stresnog modela (npr. studenti na ispitu) i istih imunoloških parametara (npr. aktivnost NK-stanica) od različitih istraživača vrlo često su dala kontradiktorne rezultate. Naime, uočeno je da na rezultate ovakvih istraživanja može utjecati čitav niz varijabli kao što su svojstva stresora (intenzitet, trajanje, nepredvidljivost, učestalost) i sama obilježja osobe koja doživljava stres (opće zdravstevno i nutritivno stanje, životna dob, spol, genetski ustroj, prethodno iskustvo, karakteristike i tip ličnosti te socioekonomski faktori).

Nadalje, imunološke funcije podliježu cirkadijalnim ritmovima pa rezultati ovise i o dobu dana kada se vrši ispitivanje. Određene fluktuacije imunoloških varijabli nisu znak bolesti jer se odvijaju unutar fizioloških granica, a i veće promjene pojedinih imunoloških funkcija ne znače uvijek veću podložnost bolestima. Nadalje, pri radu s ljudima teško je naći kontrolnu referentnu skupina koja nije "pod stresom" bilo koje vrste. Ograničenje predstavlja i činjenica da u pravilu radimo samo sa stanicama i tekućinom iz krvi u perifernoj cirkulaciji. Konačno, za sada ne postoji dogovor o tome kako i koje imunološke parametre treba testirati u psihoneuroimunološkim istraživanjima.

Imunomodulacijsko djelovanje stresa

Imunomodulacijsko djelovanje stresa kod ljudi istraživano je pod utjecajem akutnih stresora koje donosi život (npr. prizemljenje svemirskih letjelica, skakanje padobranom, neispavanost, ispiti) ili eksperimentom zadanih akutnih stresora (npr. rješavanje matematičkih zadataka ili zagonetki, držanje govora, izlaganje buci ili električnom udaru) te su u oba slučaja utvrđene promjene imunoloških parametara. Npr. enumerativni parametri poput leukocitnih populacija (ukupni T, Tc, Th, NK, te aktivirane stanice) nakon skoka padobranom su povišeni kao i aktivnost NK-stanica. Blagi psihološki stres također izaziva porast nekih populacija (Tc i NK-stanice), dok druge ostaju nepromijenjene (ukupni T i Th limfociti).

Povišena aktivnost NK-stanica uočena je i kod osoba nakon stresa uzrokovanog javnim nastupom. S druge strane, psihološki stres, ispit kod studenata medicine, te fiziološki stres izazvan bukom ili kirurškim zahvatom suprimiraju aktivnost NK-stanica. Sposobnost limfocita da proliferiraju in vitro, dakle adekvatno odgovore na stimulaciju antigenom, najčešće je suprimirana u različitim modelima akutnog stresa. Stres tijekom ispita umanjuje proizvodnju citokina, interferona gama, važnog u obrani od virusa, te suprimira staničnu imunost, što se očituje kao porast titra antitijela na neke viruse. Istraživanja su ukazala na povećani rizik razvoja virusnih infekcija gornjih dišnih putova nakon stresa ili u obiteljima s nesređenim životnim situacijama. Stres je usko povezan s rekurentnim infekcijama herpesvirusom, što se može objasniti time da stres suprimira staničnu imunost koja u normalnim uvjetima održava kontrolu nad latentnim virusom.

Utjecaj kroničnog stresa na imunost istraživana je na modelima kao što su: nezaposlenost, njegovanje bliskih srodnika oboljelih od Alzheimerove bolesti, žalovanje za umrlim, rastava braka, te život u blizini nuklearne centrale. Smatra se da kronični stres ima imunosupresivno djelovanje te da dovodi do pada broja granulocita, T i B limfocita u cirkulaciji te oslabljuje urođenu i staničnu imunost. Oslabljeni imunosustav, kao posljedica kroničnog stresa, može doprinjeti povećanju morbiditeta i mortaliteta. Stres i funkcija nadbubrežne žlijezde

Stres i funkcija kore nadbubrežne žlijezde

Osovina hipotalamus - hipofiza - kora nadbubrežne žlijezde zajedno sa simpatičkim sustavom povezuje centralni živčani sustav i periferiju tijela. Središnje mjesto osovine hipotalamus-hipofiza-kora nadbubrežne žlijezde nalazi se u neuronima paravaentrikularne jezgre hipotalamusa. Ovi neuroni luče hormon koji oslobađa kortikotropin, engl. corticotropin releasing hormon (CRH), te neurone koji luče arginin-vazopresin (AVP). Noradrenergični neuroni se nalaze u locus ceruleusu jezgri produžene moždine. Jedan i drugi centar su povezani, posjeduju osnovnu dnevnu aktivnosti i zajedno s perifernim produktima (hormonima) reagiraju u stresu, pa su poznati još i pod imenom stresni sustav. Lučenje kortizola je konačni produkt i izraz aktivnosti osovine hipotalamus-hipofiza-kora nadbubrežne žlijezde. Mehanizam povratne sprege održava lučenje kortizola unutar dobro definiranih ukupnih dnevnih granica. Ovaj stroga nadzor ukazuje da je nekontrolirano i prekomjerno lučenje kortizola štetno za organizam.

Poznato je da visoka razina kortizola (kao i farmakološke doze glukokortikoida) ima brojna nepovoljna djelovanja na organizam, primjerice javlja se depresija, visoki krvni tlak, dolazi do osteoporoze i metaboličkog sindroma X (visceralna debljina, rezistencija na insulin, dislipidemija, poremećaj koagulacije i hipertenzija). Kortizol se pojačano luči za vreijeme stresa, s posljedicom na brojne fiziološke funkcije organizma. Sistemski krvni tlak raste, dolazi i do poremećaja metabolizma ugljikohidrata i masti s dobro poznatim štetnim posljedicama. U osoba s normalnom razinom kortizola, ali preosjetljivim receptorima na kortizol, moguće je opaziti iste one promjene koje se vide kod pojačanog lučenja kortizola. U zadnjih nekoliko godina zapažena je velika klinička, fiziološka i biokemijska sličnost akutnog stresa i depresije. U oba stanja pojačana je aktivnost hipotalamus-hipofiza-kora nadbubrežne žlijezde, te simpatičkog sustava. Istodobno je inhibirano lučenje hormona rasta, smanjenja funkcija štitnjače i spolnih žlijezda, te imunog sustava.

U perimenopauzalnih bolesnica s depresijom nalazi se veći gubitak koštane mase (nepovoljno djelovanje hiperkortizolizma!), u usporedbi sa zdravim ispitanicama jednake tjelesne mase. Osobe s depresijom imaju skraćeni životni vijek (povećan kardiovaskularni mortalitet - dva do tri puta veći rizik u usporedbi s dobnom i spolnom kontrolom). U jednoj studiji su visina krvnog talka i tjelesna masa pokazivale dobru korelaciju s procjenom poimanja veličine stresa kod ispitanika. Osobe koje nisu u stresu pokazuju karakterističan dnevni ritam kortizola; jutarnje više i niže večernje vrijednosti razine hormona u krvi, obično uz mali porast kortizola nakon ručka. Funkcija osovine hipotalamus-hipofiza-kora nadbubrežne žlijezde je uredna; potvrdu nalazimo u dorbroj supresiji jutarnje razine kortizola nakon primjene deksametazona u maloj dozi.

Prekomjerna aktivnost osovine hipotalamus-hipofiza-kora nadbubrežne žlijezde karakterizira osobe u kroničnom stresu; gubi se dnevni ritam kortizola, opaža se večernji porast i jutarnji pad razine kortizola u krvi. Nakon ručka dolazi do velikog porasta kortizola. Deksametazon u maloj razini ne suprimira jutarnju vrijednost kortizola. To je posljedica pretjeranog lučenja CRH. Osobe u stresu imaju promijenjeni, povišeni prag aktivnosti osovine hipotalamus-hipofiza-kora nadbubrežne žlijezde. Smanjivanje jutarnje razine kortizola je pokušaj očuvanja normalne količine sveukupnog kortizola tijekom dana, pokušaj kompenzacije, odnosno čuvanje organizma od prekomjerne dnevne količine kortizola.

Stres može poremetiti mehanizam nadzora lučenja kortizola. Smatra se da kronični emocionalni i fizički stres, ali i starija dob oštećuju neurone hipokampusa. To je razlog manjkave suprahipotalamične povratne sprege. U depresivnih bolesnika je količina slobodnog kortizola u 24-satnoj mokraći veća u starijoj dobi; u osoba s kroničnim emocionalnim i tjelesnim poremećajima vidljiv je progresivni porast razine kortizola u krvi u večernjim satima tijekom starenja. Smanjivanje jutarnje razine zbog centralne kontrole umanjuje štetna djelovanja kortizola na organizam, ali ne može posve spriječiti posljedice povišenih večernjih razina kortizola u krvi. Tako je npr. opisano negativno djelovanje na veličinu koštane mase u bolesnika s normalnom dnevnom količinom izlučenog slobodnog kortizola, ali s poremećenim dnevnim ritmom (niže jutarnje, a više večernje vrijednosti).

Već je ranije navedeno da veličina odgovora određenog tkiva i stanica, ovisi o osjetljivosti glukokortikoidnih receptora. Opisan je i polimorfizam glukokortikoidnih receptora u ispitanika kod kojih je bila izraženija supresija kortizola na deksametazon. Ovi ispitanici imali su veći indeks tjelesne mase i manju koštanu gustoću, što je sukladno zaključku da su hipokampus, masno tkivo i kost osjetljiviji na djelovanje kortizola u nosioca ovog polimorfizma. U širem smislu za očekivati je da će se kod pojedinaca naći razlike u odgovoru ciljno specifičnih gena na glukokortikoide. Veličina odgovora ne ovisi samo o osjetljivosti receptora na kortizol, nego ovisi i o aktivnosti cjelokupnog kortizolovog signalnog puta, uključujući enzime koji sudjeluju u metabolizmu kortizola, koaktivatorima, korepresorima itd. Varijacije ovog signalnog puta mogu imati zaštitna, ali i štetna djelovanja, ovisno o genu na koji djeluje.

U stresu dolazi do kompleksnih endokrinoloških i metaboličkih promjena. Stres karakteriziraju pojačana aktivnost osovine hipotalamus-hipofiza-kora nadbubrežne žlijezde, te pojačana aktivnost simpatičkog živčanog sustava. Prekomjerno lučenje kortizola ima brojne štetne posljedice na organizam. Kontrola lučenja kortizola, promjena načina života, te liječenje emocionalnih poremećaja mjesta su intervencije koje mogu spriječiti pojavu nepovoljnih i potencijalno opasnih posljedica hiperkortizolizma na organizam.

Prekinite začarani krug stalne napetosti Ugodna dnevna rutinaPokušajte otići na spavanje, te slijedeće jutro ustati u isto vrijeme. Idealno bi bilo otići u krevet već u 22.00 sata, te ustati što bliže svitanju. Naš mozak, i osobito epifiza vole sunčevo svjetlo, čak i kada je oblačno. Jutarnja izloženost svjetlu normalizira produkciju i lučenje hormona epifize - melatonina, "hormona sna" koji iduće večeri uzrokuje pospanost. Što ste dulje izloženi stresu, vjerojatno ćete imati više posljedica sa spavanjem, kako sa zaspivanjem, tako i s buđenjem, te osjećajem umora nakon sna. Biološki sat se ne može vratiti na normalu preko noći, prisjetite se samo ljudi koji mijenjaju vremenske zone, i kojima katkad treba i po desetak dana da bi se priviknuli na novu vremensku zonu. Postupnim pomicanjem odlaska na spavanje u željenom smjeru, u roku od dva do tri tjedna biste trebali postići željene rezultate.

Smanjite obavezeNapetost i tjeskoba su često rezultat prevelikog broja obaveza, bilo da se radi o prekovremenom radu, radu na više mjesta ili nešto ugodnijim obavezama kao što su to "dobrovoljni" tečajevi. Sve obaveze zasigurno ne možete odbaciti i odgoditi, ali ukoliko se loše osjećate ili se razbolite, od vas nitko neće imati koristi, niti ćete moći išta raditi. Razmislite o svojim obavezama, i iz dnevnog rasporeda izbacite sve što možete. Najveću štetu ćete trpjeti ako izgubite zdravlje, stoga zamijenite veću štetu manjom štetom - gubitkom nekih obaveza.

Izbjegavajte izvora stresaUkoliko je ikako moguće, izbjegavajte situacije i osobe koje vam štete, s kojima ste u sukobu, u čijem društvu se loše osjećate, koje vam "crpe energiju", ne pružaju ono što od njih tražite i obrnuto. Loši međuljudski odnosi su veliki izvor stresa. Nemojte se upuštati u žučne diskusije i rasprave, polemike, dokazivanja i slično. Neka vam bude važnije da se osjećate dobro, nego da budete u pravu. Osjećate li da vas zamara previše društvenih aktivnosti, smanjite broj izlazaka ili susreta. Budite nedostupni barem neko vrijeme svakog dana. Ukoliko se u tom slučaju osjećate sebični, sjetite se da drugima možete biti dobro društvo, tek onda kad se vi osjećate dobro.

Odgodite veće promjeneUkoliko se osjećate napeto, neko vrijeme nemojte planirati niti izvoditi nikakve značajnije promjene u svom životu, osim onih koje baš nikako ne možete izbjeći. Odgodite pruređenje stana, promjenu posla, stupanje u brak, selidbu. Svaka promjena, pa čak i ona nabolje, predstavlja stres za organizam.

Počnite s tjelovježbomNađite vremena i prostora za redovitu tjelovježbu. Tjelovježba potiče lučenje tvari koje djeluju kao prirodni antidepresivi i anksiolitici - noradrenalina, endorfina i enkefalina. Pored toga redovito vježbanje snižava koncentraciju estrogena, čime se sprječava nastanak i rast estrogen-ovisnih tumora čiji su tipični primjeri miomi, endometrioza i rak dojke.

Izbacite stimulanse i sedativeStimulansi poput slatkiša, kofeina, nikotina i alkohola potiču ovisnost, a kako bi se održala odgovarajuća razina energije, trebamo ih sve više. U početku čak možda pomažu da se izgubi koji kilogram na težini, a li kasnije djeluju poput šećera. Podižu razinu glukoze i inzulina, te se višak glukoze pretvara u masti. Jedini način kojim se možemo odbraniti od brzog i stresnog načina života je poticanje vitalnosti i prirodne energije. Dnevnu dozu šećera osigurajte iz voća, povrća, složenih ugljikohidrata (integralna riža i tjestenina, žitarice, krumpir). Složeni ugljikohidrati sadrže i triptofan, iz kojeg se u mozgu sintetizira serotonin, pravi prirodni antidepresiv. Nemojte unositi velike količine namirnica u jednom obroku, radije jedite više manjih obroka dnevno. Odlučite se za pravilnu prehranu, izbacite masnu, prženu i općenito "brzu" hranu. Smanjite potrošnju sredstava za smirenje i spavanje.

Naučite tehnike opuštanjaNeravnoteža između odmora i aktivnosti uključuje također naše opažanje života. To u osnovi znači da je svakog trenutka budnog stanja naša pažnja u polju aktivnosti. Naše iskustvo obuhvaća osjetilno opažanje, mi mislimo, osjećamo i uspostavljamo odnose s drugim ljudima. Uvijek smo aktivni. Ako tu aktivnost prenesemo u polje tišine jako energiziramo duh i živčani sustav, što ima izvanredno okrepljujući učinak. To postižemo meditacijom. Maharishijeva Ayurveda ukazuje da bi to trebala biti transcendentalna meditacija jer je znanstveno dokazano da baš ta tehnika meditacije daje odlične rezultate u smislu poboljšanja zdravlja, ublaživanja uznemirenosti i drugih stresom izazvanih stanja.

Stres i funkcija nadbubrežne žlezde

Osovina hipotalamus - hipofiza - kora nadbubrežne žlijezde zajedno sa simpatičkim sustavom povezuje centralni živčani sustav i periferiju tijela. Središnje mjesto osovine hipotalamus-hipofiza-kora nadbubrežne žlijezde nalazi se u neuronima paravaentrikularne jezgre hipotalamusa. Ovi neuroni luče hormon koji oslobađa kortikotropin, engl. corticotropin releasing hormon (CRH), te neurone koji luče arginin-vazopresin (AVP). Noradrenergični neuroni se nalaze u locus ceruleusu jezgri produžene moždine. Jedan i drugi centar su povezani, posjeduju osnovnu dnevnu aktivnosti i zajedno s perifernim produktima (hormonima) reagiraju u stresu, pa su poznati još i pod imenom stresni sustav. Lučenje kortizola je konačni produkt i izraz aktivnosti osovine hipotalamus-hipofiza-kora nadbubrežne žlijezde. Mehanizam povratne sprege održava lučenje kortizola unutar dobro definiranih ukupnih dnevnih granica. Ovaj stroga nadzor ukazuje da je nekontrolirano i prekomjerno lučenje kortizola štetno za organizam.

Poznato je da visoka razina kortizola (kao i farmakološke doze glukokortikoida) ima brojna nepovoljna djelovanja na organizam, primjerice javlja se depresija, visoki krvni tlak, dolazi do osteoporoze i metaboličkog sindroma X (visceralna debljina, rezistencija na insulin, dislipidemija, poremećaj koagulacije i hipertenzija). Kortizol se pojačano luči za vreijeme stresa, s posljedicom na brojne fiziološke funkcije organizma. Sistemski krvni tlak raste, dolazi i do poremećaja metabolizma ugljikohidrata i masti s dobro poznatim štetnim posljedicama. U osoba s normalnom razinom kortizola, ali preosjetljivim receptorima na kortizol, moguće je opaziti iste one promjene koje se vide kod pojačanog lučenja kortizola. U zadnjih nekoliko godina zapažena je velika klinička, fiziološka i biokemijska sličnost akutnog stresa i depresije. U oba stanja pojačana je aktivnost hipotalamus-hipofiza-kora nadbubrežne žlijezde, te simpatičkog sustava. Istodobno je inhibirano lučenje hormona rasta, smanjenja funkcija štitnjače i spolnih žlijezda, te imunog sustava.

U perimenopauzalnih bolesnica s depresijom nalazi se veći gubitak koštane mase (nepovoljno djelovanje hiperkortizolizma!), u usporedbi sa zdravim ispitanicama jednake tjelesne mase. Osobe s depresijom imaju skraćeni životni vijek (povećan kardiovaskularni mortalitet - dva do tri puta veći rizik u usporedbi s dobnom i spolnom kontrolom). U jednoj studiji su visina krvnog talka i tjelesna masa pokazivale dobru korelaciju s procjenom poimanja veličine stresa kod ispitanika. Osobe koje nisu u stresu pokazuju karakterističan dnevni ritam kortizola; jutarnje više i niže večernje vrijednosti razine hormona u krvi, obično uz mali porast kortizola nakon ručka. Funkcija osovine hipotalamus-hipofiza-kora nadbubrežne žlijezde je uredna; potvrdu nalazimo u dorbroj supresiji jutarnje razine kortizola nakon primjene deksametazona u maloj dozi.

Prekomjerna aktivnost osovine hipotalamus-hipofiza-kora nadbubrežne žlijezde karakterizira osobe u kroničnom stresu; gubi se dnevni ritam kortizola, opaža se večernji porast i jutarnji pad razine kortizola u krvi. Nakon ručka dolazi do velikog porasta kortizola. Deksametazon u maloj razini ne suprimira jutarnju vrijednost kortizola. To je posljedica pretjeranog lučenja CRH. Osobe u stresu imaju promijenjeni, povišeni prag aktivnosti osovine hipotalamus-hipofiza-kora nadbubrežne žlijezde. Smanjivanje jutarnje razine kortizola je pokušaj očuvanja normalne količine sveukupnog kortizola tijekom dana, pokušaj kompenzacije, odnosno čuvanje organizma od prekomjerne dnevne količine kortizola.

Stres može poremetiti mehanizam nadzora lučenja kortizola. Smatra se da kronični emocionalni i fizički stres, ali i starija dob oštećuju neurone hipokampusa. To je razlog manjkave suprahipotalamične povratne sprege. U depresivnih bolesnika je količina slobodnog kortizola u 24-satnoj mokraći veća u starijoj dobi; u osoba s kroničnim emocionalnim i tjelesnim poremećajima vidljiv je progresivni porast razine kortizola u krvi u večernjim satima tijekom starenja. Smanjivanje jutarnje razine zbog centralne kontrole umanjuje štetna djelovanja kortizola na organizam, ali ne može posve spriječiti posljedice povišenih večernjih razina kortizola u krvi. Tako je npr. opisano negativno djelovanje na veličinu koštane mase u bolesnika s normalnom dnevnom količinom izlučenog slobodnog kortizola, ali s poremećenim dnevnim ritmom (niže jutarnje, a više večernje vrijednosti).

Već je ranije navedeno da veličina odgovora određenog tkiva i stanica, ovisi o osjetljivosti glukokortikoidnih receptora. Opisan je i polimorfizam glukokortikoidnih receptora u ispitanika kod kojih je bila izraženija supresija kortizola na deksametazon. Ovi ispitanici imali su veći indeks tjelesne mase i manju koštanu gustoću, što je sukladno zaključku da su hipokampus, masno tkivo i kost osjetljiviji na djelovanje kortizola u nosioca ovog polimorfizma. U širem smislu za očekivati je da će se kod pojedinaca naći razlike u odgovoru ciljno specifičnih gena na glukokortikoide. Veličina odgovora ne ovisi samo o osjetljivosti receptora na kortizol, nego ovisi i o aktivnosti cjelokupnog kortizolovog signalnog puta, uključujući enzime koji sudjeluju u metabolizmu kortizola, koaktivatorima, korepresorima itd. Varijacije ovog signalnog puta mogu imati zaštitna, ali i štetna djelovanja, ovisno o genu na koji djeluje.

U stresu dolazi do kompleksnih endokrinoloških i metaboličkih promjena. Stres karakteriziraju pojačana aktivnost osovine hipotalamus-hipofiza-kora nadbubrežne žlijezde, te pojačana aktivnost simpatičkog živčanog sustava. Prekomjerno lučenje kortizola ima brojne štetne posljedice na organizam. Kontrola lučenja kortizola, promjena načina života, te liječenje emocionalnih poremećaja mjesta su intervencije koje mogu spriječiti pojavu nepovoljnih i potencijalno opasnih posljedica hiperkortizolizma na organizam.

Psihodinamska teorija stresa

Stres i psihoanaliza Stupnjevi svjesnostiStupnjevi svjesnosti Načela obrambenih mehanizamaNačela obrambenih mehanizama

distress

Latinska riječ districtia, kroz srednjovjekovnu francusku destrece i srednjovjekovnu englesku distresses, postaja je engleska riječ distress, odnosno skraćivanjem stress. Tijekom petnaestog stoljeća stres je označavao pritisak, a tek u dvadesetom stoljeću se počinje koristiti u medicini i označava duševno ili tjelesno preopterećenje i iscrpljenost organizma. Kanadski liječnik H. Selye definira stresor kao vanjski podražaj ili stimulus, a stres kao stanje tjelesnog disekvilibrija uzrokovanog stresorom.

Stresori mogu biti vanjski fizički stimulusi kao različite infekcije, ali isto tako mogu biti i vanjski psihosocijalni činitelji kao ljubav i smrt. Da bi protumačila nečije odgovor na stresore, dinamska psihoterapija se usredotočuje na:

konflikt (egopsihologija koja izvire iz klasične Freudove psihoanalitičke teorije),

iskustvo selfa (selfpsihologija s naglaskom na interpersonalno po Sullivanu, kasnije proširena od Heinza Kohuta) i

važne interpersonalne odnose (teorija objektivnih odnosa koja izvire iz radova Melanie Klein, Fairbairna, Winnicotta i Balinta).

Psihoanaliza…

Psihoanaliza je preuzela te izraze, prenoseći na psihičku razinu tri njihova značenja: značenje snažnog šoka, proboja i posljedica po cjelinu organizma. Stres označava događaj u životu čovjeka koji je definiran svojim intenzitetom i činjenicom da osobu onesposobljava za primjereni odgovor, ali ujedno izaziva i trajne poremećaje s patogenim učincima na psihičku organizaciju. Na ekonomskoj razini, traumatizmu je svojstven dotok podražaja prevelik za stupanj podnošljivosti i sposobnost osobe da tim podražajem ovlada i psihički ga obradi.

Svaki čovjek ima svoj način reagiranja i svoje crte osobnosti. Mnogi događaji izvana, iz okoline, utječu na čovjeka i pokreću njegove reakcije, stvaraju nove reakcije u čovjeku i mijenjaju ga. Novi susreti, brak, rođenje djeteta, smrt voljene osobe, rat imaju snažan utjecaj na nas. Istina je također da događaji u nama, naš unutarnji život, osobno iskustvo, osjećaji, emocije, naše težnje, fantazije, upravljaju nama i utječu na naše ponašanje. Unutarnji život čovjeka vrlo je bogat i važan izvor za njegove akcije, reakcije, odnosno za njegovo ponašanje. Emocije, želje, fantazije nalaze se u neprestanom pokretu i pomicanju. to neprestano pomicanje unutarnjeg psihičkog života nazivamo psihodinamskim radom. Psihodinamsko razumijevanje ličnosti otkriva nam da naše misli, osjećaji, naše želje i fantazije utječu na naše ponašanje, pokreću ga i mijenjaju.

Freud je vjerovao da svatko od nas posjeduje određenu psihičku energiju koju stvaraju urođeni nagoni. To je tumačio zakonom o očuvanju energije. Perspektiva ekonomičnosti uključuje distribuciju, transformaciju i utrošak emocionalne energije. Nagonski impulsi funkcioniraju po principu ugode; oni traže trenutačno pražnjenje (ispunjenje) s namjerom održati napetost što je moguće manjom. Ovaj tip pražnjenja energije nazvan je primarnim procesom zato jer se vjeruje da je on izvorni način funkcioniranja psihičkog aparata, pri čemu je on sakriven i maskiran, a očituje se u snovima i psihijatrijskim simptomima. Sigmund Freud je vjerovao da primarni proces mišljenja "ne uzima u obzir uobičajena ograničenja vanjskog svijeta i društvenog okruženja", te štoviše, ignorira ograničenja postavljena vremenom i prostorom. Primarni proces mišljenja vidimo u aluzijama, analogiji, fantaziranju, a osobito u poeziji, dosjetkama, šalama, snovima i simptomima.

Stupnjevi svjesnosti

Naša psiha je složen sustav. Znanost danas prihvaća da ljudska bića funkcioniraju istodobno na nekoliko različitih stupnjeva svjesnosti. Svjesnost se sastoji od onoga što smo toga trenutka svjesni. Možemo reći da svjesnost određuje ono što se u realnosti zbiva. U svakom trenutku zasuti smo s bezbroj podražaja, ali ćemo samo neke držati u svojoj svijesti. Predsvjesno predstavlja onaj dio sjećanja koji nije blizu svijesti, ali ga se možemo u svakom trenutku sjetiti. Predsvjesno je povezano sa svjesnim i nesvjesnim, a veliki dio našeg sjećanja možemo svaki čas iz predsvjesnog dovesti u svjesno. Nesvjesno se sastoji od onih iskustava, težnji i osjećaja kojih ne možemo postati svjesni u običnim okolnostima. To može u prvi tren izgledati paradoksalno, jer kako možemo biti svjesni našeg nesvjesnog ako ne znamo da ono postoji. No, psihoanaliza, hipnoza, analiza snova otkriva brojne nesvjesne želje kao i simboliku simptoma.

Postoji još jedna podjela psihičkog sustava. Sigmund Freud podijelio je psihičke funkcije na tri skupine: id, ego i superego. Id se nalazi u nesvjesnom dijelu našeg psihičkog sustava. On je dio ličnosti u kojem su smješteni svi naši nagoni. Psihička energija ida teži za ugodom, a postizanje te ugode odvija se po načelu nagonske ugode, što znači da se prvo osjeća napetost, a kad dođe do realizacije nastupa opuštanje. Zbog toga što psihička energija teži ugodi, Freud je naziva libidom. Struktura ega je najaktivniji dio naše ličnosti. Ego, to je naše svjesno mišljenje naša percepcija, govor, učenje, memorija, rasuđivanje, motorika, akcija i naše vrijeme. Ego se razvija postupno kao razultat razvoja središnjeg živčanog sustava, kao i stimulacije vanjskog svijeta i stjecanja iskustva.

U početku života cijeli psihički sustav funkcionira na način zadovoljenja potreba. Na osnovi iskustva ego djeteta postaje sposobno odložiti zadovoljenje svojih nagonskih potreba. Jedna od najvažnijih funkcija ego strukture je uzimanje u obzir načela realiteta. Ego ima potrebu da jasno razlikuje racionalno od fantazmatskog, činjenicu od želje. Ego zbog svega funkcionira na sva tri stupnja svjesnosti. Superego je dio psihičkih funkcija koje se odnose na naše moralne zahtjeve, zabrane društva i naše idealne težnje. Možemo reći da je superego naša savjest.

Svjesno predsvjesno i nesvjesno, kao i strukture ida, ega i superega, nisu strogo odijeljenje jedna od druge. Ti sustavi nisu nikada statični. Svjesno, predsvjesno i nesvjesno s jedne strane, kao i id, ego i superego s druge strane, u dinamičkom su ekvilibriju.

Bitna funkcija psihičkog aparata sastoji se u ponovnom uspostavljanju ravnoteže poslije poremećaja koji je nastao pod utjecajem vanjskih impulsa i stresora. To se postiže, najprije, rasterećenjem napetosti koja je stvorena, a kasnije njenim "potiskivanjem". Kad god ne uspije održavanje ravnoteže, stvara se stanje opasnosti. Previše visoka napetost predstavlja najjednostavniji oblik stanja opasnosti.

Međutim, izraz "previše visoka" samo je relativan; on znači "izvan sposobnosti kontrole". Ta sposobnost ovisi o konstitucijskim čimbenicima, kao i osvim ranijim iskustvima osobe. Postoje podražaji suviše jakog intenziteta, koji imaju traumatski, stresni učinak na svakoga; drugi podražaji su neškodljivi za većinu ljudi, ali mogu biti stresni za određene osobe predisponirane da se prepuste svim stresorima. Takva "slabost" može imati konstitucijski korijen. Osim toga, ona ovisi o psihičkoj ekonomici; za dijete nestanak voljene osobe može predstavljati stres zato što libidinozne težnje upravljene prema toj osobi, izgubivši svoj cilj slamaju dijete; odrasla osoba podložnija je stresnim doživljajima ako je umorna, iscrpljena ili bolesna. Druga presudna razlika je u tome je li u trenutku kad se stres događa moguća motorna reakcija ili ne; blokiranje motorike povećava mogućnost psihičkog sloma, čekanje u nekom zaklonu opasnije je od aktivne borbe.

Međutim, najznačajniji čimbenik predstavljaju ranija potiskivanja: "slabe" su one osobe čiju je sposobnost kontrole potpuno blokiralo postojanje ranijih potiskivanja. Tako je stres relativan pojam; čimbenici psihičke ekonomike, koji ovise o konstituciji, kao i ranijim iskustvima i aktualnim okolnostima prije stresa i za vrijeme njega, određuju koji stupanj ekscitacije prelazi u toleranciju osobe.

Može se pretpostavljati da se ego razvio zbog zaštite od traumatskih - stresnih stanja. Njegovo izdvajanje i organiziranje (rasterećenje i potiskivanje) ekscitacija koje se stvaraju olakšano je njegovom sposobnošću da predvidi, pomoću imaginacije, ono što se može dogoditi i da, na taj način, izvrši pripreme za budućnost. Ekonomski, to se pripremanje sastoji u održavanju u pripravnosti jedne rezerve kontrainvesticija određenih da kontroliraju ekscitacije koje se mogu pojaviti. Nepredviđeni događaji doživljavaju se mnogo teže od onih za koje je čovjek spreman. Zbog toga će neki incident imati traumatsko djelovanje u proporciji s neočekivanošću s kojom se javlja.

Količina nesvladane ekscitacije izazvane stresnim događajima i dugotrajnom napetošću stvaraju vrlo bolne senzacije i stavljaju u pokret arhaične i patološke pokušaje svladavanja onoga što se nije moglo svladati na uobičajeni način. Stvara se neka vrsta stanja pripravnog na rasterećenje, dijelom kao automatska funkcija protiv volje i bez ikakvog sudjelovanja ega, a dijelom preostalim i ponovno uspostavljenim snagama ega.

Freud je, sve više napredujući u svojim studijama, došao do nove podjele tjeskobe: tjeskoba pred realnom opasnosti i neurotična tjeskoba. Svaka percepcija opasnosti izaziva stanje pripravnosti: senzorička budnost i motorička napetost mobiliziraju kapacitet odgovora na opasnost putem borbe ili bijega, već prema prilikama. Reakcije na opasnost su nužne i korisne jer pripremaju osobu za brzu reakciju. Tjeskoba, međutim, nije od nikakve koristi, jer djeluje dezorganizirajuće i remeti ponašanje pred opasnošću. Tjeskoba ima dakle suprotni učinak od traženog cilja: priprema na odgovor pred prijetnjom opasnosti. Odsutnost mogućnosti pripreme je štetna: to nam najbolje pokazuju traumatski, stresni poremećaji koji su dokaz učinka iznenađenja koje obuzima osobu i dohvaća je sasvim nespremnu.

Nepripremljenost na opasnost olakšava prodiranje u ego nesvladive količine ekscitacije. Dio ličnosti, koji zapaža i svladava stimulaciju i napetost je ego, međutim snaga kojom on svladava podražaj je različita, pa se govori o slabom egu i jakom egu. Ukoliko ego ne uspije kontrolirati podražaje, ukoliko je s njima preplavljen, nastaje traumatično, stresno stanje, koje može poprimiti formu pravog stresnog poremećaja. Jedan od čimbenika, koji uvjetuju traumatsko stanje je intenzitet podražaja koji se sukobljavaju s egom, drugim riječima on ovisi o jačini stresora. Drugi čimbenik je snaga samog ega. Ostali činitelji su iznenadnost stresa i količina raspoložive energije koja je slobodna od konflikta. Može se, dakle, kazati da svaki psihički stres koji je nedovoljno svladan i odstranjen može izazvati stresni poremećaj. Ako je promatran kao izolirani entitet, njegovi simptomi bi bili:

blokada ili smanjivanje nekih funkcija ega, koje su uvjetovane time što se ego suočava s novim situacijama koje treba riješiti, pa povlači energiju od drugih funkcija, koje time bivaju stavljene u sekundarni plan. Ponekad se osoba onesvijesti, ili joj je pak motorika oslabljena i osoba se osjeća iscrpljena, a seksualne funkcije mogu biti smanjene.

emotivni napadi nastaju kao rezultat napora da se odtereti ekscesivna napetost. Osobe u stresu su često uznemirene i iritirane, pa je dovoljna naknadna situacija koja djeluje ekscitirajuće da bi time izazvala povećanje napetosti što je uzrokuje pojavu emotivnih napada

smetnje sna i simptomi repeticije, nesanice javljaju se zbog nemogućnosti opuštanja, koja se ne može prihvatiti zbog rizika da se bude preplavljen ekscitacijama. S druge strane u osoba u stresu tipična je repeticija doživljenog stresa u snovima. To je pokušaj oslobađanja napetosti i način da se aktivno svlada događaj koji se nametnuo egu stavljajući ga u pasivnu poziciju. Kod stresnog poremećaja radi se o vrlo primitivnom tipu reakcije, koji preuzima funkciju onda kad savršeniji načini svladavanja napetosti od ega nisu upotrebljivi ili zakažu. Stoga se ona može očitovati kao način reakcije gotovo kod svih neurotskih i ne-neurotskih osoba.

Rezimirajmo: ove teorije polaze od pojma opasnosti i "opasne situacije", a temelje se na dva osnovna postulata: 1) tjeskoba se javlja kao signalna reakcija sa svrhom da pripremi osobu na opasnu situaciju, 2) ego ličnosti je središte anksioznosti, a ponekad može biti čak i njezin uzrok bilo da ponavlja tjeskobu za svoj vlastiti račun, bilo kao signal za prijeteću instinktnu opasnost. Funkcionalna tjeskoba determinirana je s dva aspekta:

povijesnim aspektom, jer tjeskoba kao signal predstavlja repeticiju infantilnih tjeskobnih iskustava, koje ona reproducira stvarajući u isto vrijeme i određenu zaštitu od povratka potisnutog

simboličkim aspektom, budući da je funkcija tjeskobe u isto vrijeme i simbolička, jer reprezentira već sama po sebi, na simbolički način, jednu opasnu situaciju.

Pojam traumatizma na kraju će, u teoriji anksioznosti, dobiti još veću vrijednost. Tako ego odašiljući signal anksioznosti, nastoji izbjeći da bude svladan nastupanjem automatske anksioznosti, osnovnog obilježja traumatske situacije u kojoj je ego posve onemogućen. Iz takvog shvaćanja proizilazi uspostavljanje svojevrsne simetrije izmađu vanjske i unutarnje opasnosti; ego je napadnut iznutra, odnosno nagonski podražaji ga ugrožavaju tako kao da je napadnut izvana. Freud jezgru opasnosti nalazi u porastu napetosti preko granica podnošljivosti napetosti što je posljedica dotoka unutarnjih podražaja koji traže da budu likvidirani.

Većina pojava ljudskog uma, uključujući emocije, ličnost, ponašanje, duševne bolesti, stvaralaštvo, oštroumnost, omaške, religiju i seksualnost, nastaje iz kompromisa između zahtjeva realiteta i nagona koji potječu od organizirane nesvjesne mentalne aktivnosti. Konflikt među dijelovima psihičkog aparata (ida i superega) ili konflikt njih i društva, stvara stres i tjeskobu. Uključujući mehanizme obrane ego nastoji neutralizirati nastalu tjeskobu. Ego nastoji i konflikte i anksioznost ostaviti nesvjesnima.

Vaillant proširuje popis ustanovljenih posezanja ega za mehanizmima obrane na slučajeve: kad je potrebno držati emocije unutar tolerantnih granica tijekom iznenadnih promjena u

emocionalnom životu (npr. gubitak voljene osobe), kad se ponovno uspostavlja fiziološka homeostaza odgađanjem ili preusmjeravanjem naglo pojačanih

bioloških poriva, kao u adolescenciji kad su izraženije seksualna pozornost i agresivnost, kad je potreban predah tijekom krupnih promjena u životu koje ne mogu odmah biti integrirane, kao u

pubertetu, poslije opsežnih operacija, u napredovanju na poslu i kad se treba uhvatiti u koštac s nerazriješenim konfliktima s važnim osobama, bilo živima ili umrlima. Ego pokušava gratificirati koliko je god moguće više nagona ida bez ugroze od kažnjavanja bilo

superega, bilo društva. Ukoliko nije svjestan takvih želja, čovjek ne može prema njima izravno djelovati. Obrane ga štite od kazne zbog kršenja društvenih pravila. Također ga štite od osjećaja tjeskobe i krivice koji se javljaju zbog želje da se prekrše pravila koja donose roditelji i društvo. Da bi bili djelotvorni, mehanizmi obrane moraju ostati nesvjesni.

Načela obrambenih mehanizama

Vaillant je organizirao načela obrambenih mehanizama ega hijerarhijski - od najzdravijih do najprimitivijih. I uporaba naprimitivnijih mehanizama obrane (psihotične obrane kao halucinatorna projekcija, psihotično poricanje, iskrivljavanje) česte se i u zdravih u dobi do pete godine, te u odraslih u snovima i projekcijama. Nezrele obrane (prijekcija, shizoidne fantazije, hipohondrija, pasivna agresija, snažna emocionalnaa reakcija - acting out) česte su u zdravih u dobi od treće do dvadesetih godina, u poremećajima ličnosti, ali i u odraslih za vrijeme psihoterapijskog liječenja. Neurotične obrane (disocijacija, izolacija, intelektualiziranje, potiskivanje, premještanje, reaktivna formacija) česte su u svih, osobito onih koji su u akutnoj stresnoj situaciji.

Zdrave obrane (altruizam, humor, supresija, anticipacija, sublimacija) uobičajene su u psihički zdravih u dobi od dvanaeste do devedesete godine. Iz dana u dan, većina nas funkcionira unutar jedne razine mehanizama, ali može regredirati na ranije razine kada je suočena s iznenadnim stresorima. Da bi koristila zrele mehanizme, osoba mora biti u stanju podnositi značajnu tjeskobu, ili drugim riječima, primitivni mehanizmi zaustavljaju anksioznost bolje od zrelih. Međutim, uporaba nezrelih mehanizama obrane ograničava pristup širokoj lepezi subjektivnih iskustava i sukladno tome suzuje izbor reakcija i mogućnost svjesne prosudbe (uključujući poricanje) u vrijeme kad smo svjesni osjećaja i poriva.

Pretjerana uporaba nezrelih i primitivnih obrana, iako učinkovito nadzire anksioznost, uzrokuje druge probleme. Slično Seleyeovoj fiziološkoj teoriji koja predlaže da obrane protiv traumatskih doživljaja mogu i same postati uzrokom bolesti, nezrela obrana može postati ograničavauća sama po sebi. Psihijatrijski simptomi se mogu promatrati i kao neuspješan pokušaj samoliječenja. Neuspješni su zato jer su sami po sebi postali izvorom slabosti.

Kako se razvijaju ego obrambeni mehanizmi? Priroda naših obrambenih mehanizama ovisi o načinu prolaska kroz stadije psihoseksualnog, odnosno libidinog sazrijevanja od rođenja do odrasle dobi. Genetski koncept razvoja osobnosti definira različite faze psihoseksualnog razvoja opisuje posljedice streasa tijekom kritičnih faza kako biološkog (osobito seksualnog) tako i psihološkog razvoja Kao rezultat međudjelovanja okolinskih stresora i konstitucijskih čimbenika djetetov razvoj može zastati u kritičnim fazama što dovodi do maladaptivnih odgovora na stresore koji se prenose u odraslu dob.

Fiksacije osobe određuju koji će se tipovi konflikata, možda, kasnije pojaviti (potaknuti stresorima) i određuju koji će se mehanizmi obrana kasnije primijeniti kao odgovor na stresore. Fiksacija se odnosi na sklonost očuvanju obrazaca ponašanja, emocija i misli kojima su se osobe služile u dotadašnjem životu. Rane životne traume, a naročito gubici (stvarni, prijeteći ili osviješteni), mogu dramatično promijeniti razvoj ega. Rani gubitak predstavlja naročitu opasnost jer oštećuje još nezreli i krhki ego, kompromitira njegov razvoj i čini osobu podložnom maladaptivnim stresnim odgovorima u kasnijem životu.

Regresija se odnosi na sklonost vraćanju korisnim, starim obrascima koji nas potpuno preplave kad se pojave stresori. Gabbard tvrdi da odrasle osobe pod stresom mogu regredirati na primitivnije faze razvoja i koristiti nezrele obrane i mehanizme koji su karakteristični za tu razvojnu fazu. Budući da smo svi djelomično nezreli zbog konflikata i razvojnih kašnjenja, svi smo podložni povremenoj regresiji. Mnoge osobe nikada se ne slome jer nisu bile izložene takvim okolinskim stresorima koji bi moli ugrožavati ili uznemiriti njihovu psihičku ravnotežu. Naročito jaki stresori, kao smrt voljene osobe, razvod, rođenje djeteta, ponuda spolnog čina, bolest, reaktiviraju impulse koje osoba pokušava kontrolirati čitavog života. Pojedinac koji je izbjegavao proraditi vlastita emocionalna iskustva odjednom je suočen s golemom subjektivnom boli. Osoba reagira nesvjesno na te događaje, na isti način kako se to odigravalo u djetinjstvu, kad ju je na primjer roditelj "odbacio ili prihvatio", ili kad je imala tabuizirane seksualne želje prema majci, ocu, bratu ili sestri.

Takvi strahovi prisiljavaju osobu da ulaže potrebnu količinu energije u držanje takvih poriva nesvjesnima. "ovo može značiti samo pogoršanje pijašnjih načina obrane do točke kad postaju patološki..." Takve infantilne reakcije uzrokuju strah da će impulsi konačno izbjeći kontroli: javlja se užas od kažnjavanja na primjer kastracijom i separacijom. Potiskivanjem osoba drži te misli daleko od svjesnog, ali može se dogoditi plima anksioznosti koja će rezultirati disfunkcionalnim ponašanjem i očitovanjem simptoma stresnog poremećaja. Kad stresori aktiviraju egu strane impulse, superego reagira samokažnjavajućim mjerama koje ego doživljava kao krivnju. "Stoga se osjećaj krivnje sastoji od straha superega, unutarnjeg predstavnika naših roditelja od kojih izvorno zabrane neprihvatljivih impulsa i potječu". Kad odgovor na stresore uzrokuje simptome, dinamski orijenirani psihijatri vjeruju da se osoba brani od neprihvatljivih dječjih impulsa i anksioznosti ili da se osoba ograničava na konstelaciju adaptivnih odgovora koji nisu u skladu s postojećom situacijom.

Sve osobe prolaze nesvjesne konflikte. Međutim, razlikuju nam se pojedini nagonski impulsi, zabrane, anksioznost i obrane od konflikta. Kad su simptomi istodobno i obrana od nagonskih impulsa i indirektna ekspresija tih impulsa, oni mogu postati vrlo tvrdokorni. Simptomi pružaju nesvjesno olakšanje od nagonskih impulsa i energije superega (primarna dobit), a donose i dodatne koristi, kao što je priskrbljivanje posebne pažnje voljenih osoba ili liječnika (sekundarna dobit). Kad simptomi pružaju oboje, još ih je teže ukloniti. Iz toga slijedi da simptome stresnog poremećaja valja razumijevati kao pokušaje osobe za samoizlječenjem nakon izloženosti stresorima koji privremeno zaokupljaju njenu prirodnu obranu. Takvo izlječenje je međutim neuspješno, jer obrane, na taj način, samo postaju uzrokom daljeg oštećenja.

Otrovni roditelji

Svi smo mi iskovani u posudama zvanim obitelj. Posljednjh smo godina spoznali da je "obitelj" više od zajednice ljudi u srodstvu. Ona je sustav, grupa međusobno povezanih ljudi, od kojih svatko utječe na svakog, na dubok i često skriven način. To je složena mreža ljubavi, ljubomore, ponosa, tjeskobe, užitka, krivnje - neprestana plima i oseka cijelog spektra ljudskih osjećaja. Ti se osjećaji bućkaju u mračnom moru obiteljskih stavova, doživljavanja i odnosa. Kao u moru, samo je mali dio unutrašnjih zbivanja u obiteljskom sustavu vidljiv s površine. Što dublje zaronite, više ćete otkriti. Taj obiteljski sustav bio je sav vaš svijet dok ste bili mladi. Odluke koje ste donosili kao dijete - o tome tko ste i kako biste se trebali odnositi prema drugima - bile su bazirane na tome kako vas je vaš obiteljski sustav naučio gledati na svijet. Ako ste imali otrovne roditelje, vjerojatno ste donijeli zaključke kao što su: "Ne mogu nikome vjerovati", "Nisam dovoljno vrijedan da netko brine o meni", ili "Nikada ništa neću postići". Takvi su zaključci samoporažavajući i moraju se promijeniti. Vi možete promijeniti mnoge od tih ranih zaključaka i zajedno s njima scenarij svog života, ali najprije morate shvatiti koliko je toga od onog što osjećate i u što vjerujete bilo oblikovano vašim obiteljskim sustavom.

Svi roditelji povremeno griješe. Niti jedan roditelj ne može biti emocionalno dostupan cijelo vrijeme. Sasvim je normalno da roditelji s vremena na vrijeme viknu na svoju djecu. Svi roditelji povremeno postanu pretjerano kontrolirajući. I većina roditelja udari djecu, pa makar i rijetko. Čine li ih takva povremena ponašanja okrutnim ili neprimjerenim roditeljima? Naravno da ne. Roditelji su samo ljudi i imaju niz problema. Većina djece može se nositi s povremenim naletima ljutnje, sve dok imaju dovoljno ljubavi i razumijevanja. No, postoji mnogo roditelja čiji su negativni obrasci ponašanja trajni i dominantni u životu djeteta. To su roditelji koji nanose štetu.

Kad sam tražila riječ kojom bih opisala zajedničku osobinu takvih roditelja, stalno mi se nametala riječ otrovni. Poput kemijskog otrova, emocionalna šteta koju nanose takvi roditelji širi se kroz dijete, i kako ono odrasta, tako raste i bol. Koja je riječ bolja od otrovni da bi se opisali roditelji koji neprestano traumatiziraju dijete, zlostavljaju ga i ponižavaju, a u većini slučajeva nastavljaju s tim čak i nakon što dijete odraste?

Bilo da su odrasla djeca ili otrovni roditelji premlaćivani u djetinjstvu, prečesto ostavljani sami, seksualno zlostavljani ili se prema njima ponašalo kao prema budalama, ili su pak bili prezaštićeni ili preopterećeni krivnjom, gotovo svi imaju začudno slične simptome: oštećeno samopoštovanje, koje vodi do samorazarajućeg ponašanja. Na ovaj ili onaj način, gotovo svi se osjećaju bezvrijednima, nevoljenima i nedoraslima.

Svi ti osjećaji u visokom stupnju izviru iz činjenice da djeca otrovnih roditelja, ponekad svjesno, a ponekad ne, okrivljavaju sama sebe za roditeljsko zlostavljanje. Ovisnom, bespomoćnom djetetu lakše je osjećati se krivim zato što je napravilo nešto "loše" i zaslužilo tatin bijes, nego prihvatiti zastrašujuću činjenicu da se tati, zaštitniku, ne može vjerovati. Kad takva djeca odrastu, nastavljaju nositi teret krivnje i nedoraslosti, što onemogućava razvoj pozitivne slike o sebi. Rezultat toga je manjak povjerenja i samopoštovanja koji s druge strane, utječe na svaki aspekt njihovog života.

Bolno nasljedstvo otrovnih roditelja pokazuje se u odrasloj dobi putem poteškoća u vezama, karijeri, donošenju odluka i depresijom. Bez obzira na to kakav teret nosite - sram zbog obiteljskog alkoholizma ili napuštanja u djetinjstvu, ožiljke verbalnog ili fizičkog zlostavljanja, posljedice incesta, niste krivi za loše stvari koje su vam se dogodile u djetinjstvu!

Tko su otrovni roditelji? Neprimjereni roditelji: Stalno su usmjereni na vlastite probleme i pretvaraju svoju djecu

u "mini-odrasle" koji se brinu o njima. Kontrolori: Koriste krivnju, manipulaciju pa čak i pretjeranu spremnost na pomoć kako

bi upravljali životima svoje djece. Alkoholičari: Zaglavljenima u negiranju i kaotičnim promjenama raspoloženja, njihova

im ovisnost ostavlja malo vremena i energije za zahtjeve roditeljstva. Verbalni zlostavljači: Bilo da otvoreno zlostavljaju svoju djecu, bilo da su profinjeno

sarkastični, demoraliziraju svoju djecu stalnim posramljivanjem, uništavajući njihovo samopouzdanje.

Fizički zlostavljači: Nesposobni kontrolirati svoj duboki bijes, često okrivljuju djecu za vlastito nekontrolirano ponašanje.

Seksualni zlostavljači: Bilo da su otvoreno seksualni ili skriveno zavodljivi, oni su krajnji izdajnici koji uništavaju samo srce djetinjstva - njegovu nevinost.

Ako ste odraslo dijete otrovnih roditelja, postoje mnoge stvari koje možete učiniti da se oslobodite njihovog štetnog nasljedstva krivnje i sumnje u samog sebe. Želim da nastavite s puno nade. Ne s iskrivljenom nadom da će se vaši roditelji promijeniti na neki čaroban način, nego s realističnom nadom da se vi sami možete psihološki osloboditi njihovog snažnog destruktivnog utjecaja. Trebate samo naći hrabrosti. Ona je u vama.