SUS2006 4 Dogan Ludost Kriza

443

LUDOST KRIA

Teologija muenitva

Nikola Dogan, akovo

UDK: 235.3 (091) 232.36

Izvorni znanstveni radPrimljeno 7/2006.

Saetak

U r a s p r a v i o t e o l o g i j i m u e n i t v a r a d p o l a z i o d I s u s a Raspetoga, prauzora muenitva, u ijoj se smrti oituje sva ludost kria, patnje i umiranja. Muenik se svojom rtvom suobliuje Bogu na kriu. Kranski muenik uvijek je nasljedovatelj Isusa Krista. I zato muenik u smrti oituje vrijednosnu ljestvicu ivota. Isusovo svjedoenje na kriu eshatoloki je dogaaj koji ima kritiki stav prema ivotu i vrijednostima. Isus iz ljubavi umire za ivotne vrijednosti, njegov je ivot proegzistentan. Muenici su vrijednost i suvremenoga, modernoga svijeta, jer oni sebe nalaze u vrijednosti zajednitva s Bogom i u Bogu, dok je suvremeni svijet u sebi prazan. U svijetu novih vrijednosti muenik svijetli svojim identitetom u Bogu i s Bogom. Posebna oznak a kranskoga muenika jest istina da je on ljubitelj ivota, a ne smrti.

Zakljuak: Kranin se u muenitvu suobliuje Kristu i to je izazov suvremenom svijetu beznaa, izgubljenog identiteta, opeg agnosticizma i relativizma. Tako su ludost kria i kraninova muenika smrt Boje svjetlo za svijet.

K l j u n e r i j e i : M u e n i t v o, s v j e d o e n j e , s v j e d o k v j e r e , suobliavanje Kristu, vrijednosti, istina, identitet.

Uvod

Povijest kranstva snano je obiljeena muenitvom i svjedokim ivotom, posebice u vremenima tekih i stranih progona rane Crkve. U Pracrkvi (I-III. st.) muenitvo je glavni oblik svjedoenja kranske vjere u doba progona, a muenik je glavni kranski uzor. Ignacije Antiohijski (II. st.) dao je teoloko obrazloenje muenitva, a Polikarpovo muenitvo (155.) prvi je izvjetaj ranokranskog

444

muenitva.1 U povijesti Kristove Crkve svjedoenje se, kako pojedinaca, tako i skupin krana, oitovalo na razliite naine. Ipak, od svih naina i formi muenitvo je najuzvieniji oblik svjedoenja. Svjedok je netko koji neto ini, odluno i svjesno neto izvruje, svjedoi. I svjedoi za nekoga, u prilog nekome. Svjedok i svjedoenje po svojoj su naravi aktivne rijei i ukljuuju jedan osobni odnos prema drugoj osobi ili osobama. Muenik je ovjek koji neto trpi, podnosi, koga mue i mrcvare.2 Muenik odabire smrt kao najuzvieniji in svoje vjere, jer je to nauio od svoga Uitelja Isusa Krista. Izvorno rije martyrium oznaava svjedoenje u vjeri i za vjeru! Stoga je potrebno dati dublje i ire teoloko tumaenje muenitva i svjedoenja u povijesti Crkve Kristove.

1. Isus Raspeti - prauzor mu enika

Gledamo li muenitvo u dubini njegova znaenja, otkrit emo razloge za tu rtvu, rtvu u kojoj neto postoji to je vanije i od samog ivota. Kranin vjeruje u jednoga i jedinoga Boga koji je ljubav: Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi u Bogu ostaje, i Bog u njemu (1 Iv 4,16). Temelj kranskoga vjerovanja duboka je simbioza ivota, neizmjerno zajednitvo Boga i ovjeka te ovjeka s ovjekom. A objavitelj takvoga Boga je Isus Krist, Boja slika, Boji Sin, koji je Oev vjeran svjedok, Oev objavitelj i Oeva utjelovljena Boja ljubav u povijesti. Kranin vjeruje u Trojstvenoga Boga koji je u sebi ivo sebedarje i rtvovanje Oca za Sina i Sina za Oca u ljubavi Duha Svetoga. Bog je trojedin znai da je Bog Communio, u kojemu tri Boanske osobe, u naizmjeninoj trojstvenoj ljubavi, ostvaruju boanski ivot kao obostrano samodarivanje.3 Trojstveno i teoloki jo konkretnije: Kranski Bog je Communio, on svoj bitak ostvaruje u dijalogu ljubavi triju osoba.4 Tri osobe u Bogu u trajnom su svjedokom suodnosu, koji je po svojoj naravi izvor svakoga drugog svjedokog ivota. Svjedoenje u kranskoj teologiji

1 Muenitvo, u: Opi religijski leksikon, A-, Leksikografski zavod Miroslav Krlea, Zagreb, 2002., str. 608.

2 T. J. agi-Buni, Vrijeme suodgovornosti, Knjiga prva, KS, Zagreb, 1981., str. 542.

3 G. Greshake, Der dreieine Gott. Eine trinitarische Theologie, Herder, Freiburg im Breisgau, 1997., str. 179.

4 G. Greshake, Der dreieine Gott, str. 182.

Nikola Dogan, Ludost kria

445

jest in kojim se potvruje istina o Bogu. Isus Krist je Oev svjedok; njegovo svjedoanstvo poistovjeuje se sa svjedoanstvom Oca koji ga je poslao (Iv 5,32).5

Vrhunac Isusova svjedokog ivota njegova su patnja, smrt na kriu i uskrsnue od mrtvih. Po muenikoj smrti Isus Krist se oituje i svjedoi da je Prvijenac izmeu ivih i mrtvih koji na najuzvieniji nain svjedoi o Bogu Ocu. Ako penino zrno, pavi na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod (Iv 12,24). Penino zrno palo na zemlju prije svega je sam Krist, koji je umro na Kalvariji i koji je potom pokopan u zemlji da bi svima dao ivot.6 Zato se smije rei da je Isusova smrt bitna sastavnica Bojega samooitovanja u povijesti.7 Isusova patnja, smrt i uskrsnue Boja su martyria, Boja svjedoenja, a njegova smrt na kriu po naravi same drame Boje oitovanje je ljubavi kako u Bogu samome, tako i u ljubavi prema ovjeku. Tako je Raspeti posebnost kranske teologije, i to kako u smislu njezinoga identiteta tako i u smislu njezine vanosti.8 Kranin u Raspetome nalazi svoj identitet, svoj put u pravi i vjeni ivot. Isus Krist je dao svoj ivot i rtvovao ga za ivot svijeta, za ivot svih ljudi i svakoga ovjeka. Na prvome mjestu nisu njegova patnja i njegova smrt, nego ivot koji iz toga izvire. Tako je on svojim ivotom pokazivao i posvjedoio ono to je i nauavao. A to se jo jasnije oituje u rijeima o dobrome Pastiru i njegovoj ljubavi prema stadu (usp. Iv 10,11.17-18). U tim se rijeima oituje najdublji smisao i poruka Boje ljubavi: Bog umire da bi ovjek ivio!

Radi se o prvoj i najvanijoj kvaliteti ljudske naravi, radi se o ivotu! Kao vizija buduega muenika, tu se ostvaruje veliko Izaijino prorotvo o Sluzi Jahvinom. U njemu se najbolje vidi kako je Isusova rtva, rtva koja raa novi ivot: Tko da povjeruje u ono to nam je objavljeno, kome se otkri ruka Jahvina? Izrastao je pred njim poput izdanka, poput korijena iz zemlje sasuene. Ne bijae na njem ljepote ni sjaja da bismo se u nj zagldali, ni ljupkosti da bi nam se svidio. Prezren bjee, odbaen od ljudi, ovjek boli, vian patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bjee, odvrgnut. A on je nae bolesti

Crkva u svijetu, 41 (2006), br. 4, 443-466

5 Svjedoenje, u: Opi religijski leksikon, str. 919.6 Ivan Pavao II., Bit ete mi svjedoci!, KS, Zagreb, 1998., str. 14. 7 Usp. K. Rahner, Der Tod Jesu als Tod Gottes, u: Sacramentum Mundi.

Theologisches Lexikon fr die Praxis, 2, 1968., str. 952 ss. Vidi k tomu: K. Rahner, Zur Theologie der Menschwerdung, u: Schriften zur Theologie, Band IV, Benziger Verlag, Einsiedeln, 1967., str. 137-155.

8 J. Moltmann, Zukunft der Schpfung. Gesammelte Aufstze, Kaiser, Mnchen, 1977., str. 69.

446

ponio, nae je boli na se uzeo, dok smo mi drali da ga Bog bije i poniava (Iz 53,1-4). U Kristovoj se smrti oituje Boja volja da svaki ovjek dostigne svoj cilj, da prispije do ivota u Bogu. Po ovom smo upoznali Ljubav: on je za nas poloio svoj ivot. I mi smo duni ivote poloiti za brau (1 Iv 3,16). Tu za svakoga kranina zapoinje izazov na ivot za druge, na muenitvo, jer radi se o ivotnim vrijednostima koje su za svakoga ovjeka duhovno uporite na kojemu gradi i oslanja svoj ivot. Valja svjedoiti i propovijedati vrijednosti koje ivotu daju radosni i pravi smisao, zasiujui ljudsko srce i ispunjavajui ga nadom s obzora batine to ju je Bog pripravio svojoj djeci.9 Specina odrednica svjedoenja, muenitva kraninova ivota jest okrenutost slobodi kao najuzvienijem inu njegove ljudskosti: Muenitvo nije nekakva intelektualna spekulacija, ono je konkretnost ivota, tovie, vrhunac jedne ljudske egzistencije, jer oituje puninu ovjekove slobode pred smru.10 I zato je Isus Krist prauzor svih muenika i svjedoka u povijesti Crkve.

2. Mu enitvo suobli avanje Isusu Kristu

Kraninovo muenitvo ili vjernikov svjedoki ivot stvara Crkvu, iznutra je duhovno izgrauje i vodi prema eshatonu, prema nebeskoj budunosti. Muenitvo, shvaeno kao svjedoki ivot, dar je Boji Crkvi! Zato muenitvo, po kojemu uenik postaje slian Uitelju koji je slobodno primio smrt za spas svijeta i s njim se izjednauje u prolijevanju krvi, Crkva smatra kao osobit dar i najvei dokaz ljubavi. Iako se to daje malobrojnima, ipak treba da svi budu pripravni priznati Krista pred ljudima i slijediti ga na putu kria za vrijeme progona, bez kojih Crkva nije nikada (LG 42). Kranin svjedok, muenik, trajno svjedoi vlastitu dosljednost, koherentnost izmeu onoga u to vjeruje i vrijednosnoga sadraja vlastitoga ivota. Svjedok je uvijek dosljedan sam sebi i svome vjerskom uvjerenju. U tome se, upravo, i sastoji njegova dosljednost, njegova koherentnost ivota. Slijedom toga muenik je u stalnom i trajnom sukobu sa svijetom u kojemu ivi! On je u kontrastu sa svim onim vrijednostima koje nisu prave i ispravne. Za ovjekov ivot vrijednosti su nune, jer se ovjek tek u njihovu okruenju i njihovoj ponudi ostvaruje


9 Ivan Pavao II., Bit ete mi svjedoci, str. 38.10 R. Fisichella, Martirio, u: R. Latourelle /R. Fisichella, Dizionario di Teologia

Fondamentale, Cittadella editrice, Assisi, 1990., str. 669-682., ovdje str. 681.

447

kao zrela osoba.11 Svjedoka ljestvica vrijednosti suprotstavlja se ustaljenom i uigranom ivotu mnogih, kako krana, tako i svih ostalih ljudi.

Muenik mora biti u koniktu s postojeim vrednotama svijeta u kojemu ivi, jer on ostvaruje jednu sasvim novu, Boju, ljestvicu vrednota. Isus je prihvatio sustav vrednota u neposrednom sukobu s onim rimskim. Blaeni su siromani, a ne moni; mir se raa u srcu, a ne silom maa; bogatstvo i blagostanje nisu znakovi Boje naklonosti. Treba zavladati Boje, a ne rimsko kraljevstvo.12 Muenik ne mrzi svijet niti njegove vrijednosti, on samo oituje i navjeuje nove i prave vrijednosti koje su ostvarive jedino u Bogu i u zajednitvu s njime. Tko bi umirao s mrnjom na svoje i Kristove neprijatelje, taj ne bi svjedoio za Krista pravoga i ivoga, za Krista uskrsnulog Spasitelja, nego za neku ideju Krista-stranara i borca za neke parcijalne zemaljske ciljeve.13 Isto je tako neshvatljivo da bi se muenik orujem, poput fanatika, suprotstavljao svojim muiteljima. Muenitvo tada gubi svoj identitet te je samome sebi negacija. Ako se netko orujem suprotstavlja, ne moe biti muenik, jer muenik stoji u neposrednoj suprotnosti prema fanatiku: fanatik ide u smrt iz mrnje i iz prosvjeda. Muenik je uvijek muenik iz ljubavi i s ljubavlju. On u svojemu muenitvu propovijeda nov svijet, Boji svijet u kojemu vladaju i nova, Boja, pravila ivota.

Na taj se nain denicija muenitva usredotouje prije svega na razloge onoga koji umire, a ne na razloge iskljuivo onoga koji ubija.14 Muenik postaje ogledalo svoga Uitelja i Muenika, Isusa Krista Raspetoga. U Kristu je objavljeno ono to je najboanskije u ovjeku, ali i ono to je najljudskije u Bogu. Zato je muenik zrcalo Isusa Krista. Ono to se pokazalo i to se u Isusu oitovalo, mora se pokazati i oitovati i u njegovim sljedbenicima: potpuna otvorenost prema Bogu i prema drugima, neograniena i bezgranina ljubav, kritiki duh pred vaeim drutvenim i religioznim stanjem koje jednostavno ne utjelovljuje Boju volju, skrb za stvaralaku fantaziju


11 N. Dogan, Vrijednosti u suvremenoj Europi, u: S. Baloban /G. rpi (ur.), Hrvatska na putu europskih integracija. Centar za promicanje socijalnog nauka Crkve, KS, Zagreb, 2004., str. 49-83, ovdje str. 53.

12 S. Freyne, Ges il martire, u: Concilium. Rivista internazionale di teologia, Brescia, 1/2003., str. 65-77, ovdje str. 74.

13 T. J. agi-Buni, Vrijeme suodgovornosti, str. 545-546.14 J. I. G. Faus, Il martire come testimone dellamore, morto in odio allamore, u:

Concilium. Rivista internazionale di teologia, Brescia, 1/2003., str. 78-88, ovdje str. 83.

448

koja u ime ljubavi i slobode djece Boje stavlja u pitanje kulturalne strukture, kao to je ovjekovo prvenstvo, osobe nad stvarima koje posjeduje i koje su tu za njega.15 Upravo se na tome podruju oituje originalnost i neponovljivost muenikove svjedoke naravi i biti, koja, sa svoje strane, upuuje na jednu novu stvarnost koja je za ovjeka od ivotne vanosti. Jer Sin ovjeji nije doao da bude sluen, nego da slui i ivot svoj dade kao otkupninu za mnoge (Mk 10,45). U svjetlu ove evaneoske tvrdnje muenik se poistovjeuje sa Sinom ovjejim. Sav je Isusov ivot sebe-darje, biti-za-druge, egzistencijalni pokuaj i egzistencijalno zauzimanje da se sve suprotnosti izravnaju. Budui da je Isus ivio ovjekovu izvornost, onako kako ga je Bog na svoju sliku stvorio, i budui da je na tome sudio i tako se izjanjavao, ukazao je na ivot izvanredne autentinosti i originalnosti.16

Bit Isusove objave u povijesti jest njegova proegzistentnost, njegov ivot za druge. Dakle, bit ljubavi se sastoji u rtvovanju za drugoga, i stoga je darivanje ivota za prijatelje najvei zamislivi oblik ljubavi. U Isusovoj smrti na kriu biva nedvosmisleno jasno da se u njegovu ivotu na radikalan nain ostvaruje naelo biti za druge.17 I na toj je istini utemeljena i muenikova svjedoka uloga: dati svoj ivot za istinu Boju, za istinu ovjeka i o ovjeku, utjeloviti itavoga sebe u muenika Isusa Krista i njemu se potpuno suobliiti. Kristova spasonosna smrt kristocentrina je i za muenikovu svjedoku muku Kristov ivot je arhetipska ljubav i norma svakoga oblika muenitva. To je religiozno-egzistencijalna dimenzija muenitva. Spasonosna smrt Isusa iz Nazareta utemeljuje normativno naelo u prepoznavanju kranskoga muenitva.18 Zato sv. Pavao moe i izrei istinu: Uvijek umiranje Isusovo u tijelu pronosimo da se i ivot u tijelu naem oituje. Doista, mi se ivi uvijek na smrt predajemo poradi Isusa da se i ivot Isusov oituje u naem smrtnom tijelu (2 Kor 4, 10-11). Na djelu je duboko suobliavanje Krista mueniku i muenika Kristu! U tim okvirima razmiljanja oito je potreban Boji zahvat, zahvat koji omoguuje puninu identiteta, shvaenu kao sklad, kao sintezu i, konano, kao puninu ovjekova ivota u zajednitvu s Bogom.


15 L. Bo, Jesus Christus, der Befreier, Herder, Freiburg im Breisgau, 1986., str. 74.

16 L. Bo, Jesus Christus, der Befreier, str. 87. 17 M. Vugdelija, Patnja i bol u svjetlu Biblije i ljudskog iskustva, Franjevaka visoka

bogoslovija Makarska, Zagreb, 1993., str. 156.18 R. Fisichella, Martirio, str. 670.

449

U raspetome Bogu oituje se imago Christi kao Boja i ljudska patnja, a u uskrslome Kristu oituje se imago Dei i imago hominis kao slika spaenoga svijeta. Zato je za novoga ovjeka, iji lik izranja iz Isusova kria, smrti i njegova uskrsnua, vano suobliavati se uskrslome Kristu, trajno postajati imago Christi: Jer koje predvidje, te i predodredi da budu suoblieni slici Sina njegova te da on bude prvoroenac meu mnogom braom (Rim 8,29). Suobliavanje Kristu za kranina je pravi put spasa i spasenja i bez tog procesa sm ovjek nije u stanju nita spasonosno uiniti za sebe i svoj identitet. Puninu svojega suobliavanja s Kristom kranin moe postii tek u punini Kristova uskrsnua, koje ga uvodi u spaeni ivot. A spaeni ivot oznaava i Boji poinak, oznaava sedmi dan, abat. Tada je ovjek konano ostvaren i spaen, jer je postao kao Bog, ali ne svojim silama, nego Bojim zahvatom. ovjek e sudjelovati u Bojim mogunostima stvaranja i Boga e prepoznati kakav jest. Stvaranje se moe shvatiti kao oitovanje Bojih djela, ali tek je sabat Boja samoobjava.19

3. Isusov kri svjedo anstvo ljubavi Boje

U konanici, Bog je tajna najdubljih odnosa u ljubavi u njemu samome. Ali ljubav se mora saopiti, ona je darovana stvarnost, koja, ukoliko se ne daruje, sebe gubi. Kroz sebedarje ljubav stvara, oblikuje i obnavlja ivot. Moemo rei kako je u poetku svega, kao pralik stvarnosti, Boje zajednitvo u ljubavi, a ne samoa osoba; iskonsko trojstveno zajednitvo u Bogu koje po sebi tei punini i koje obuhvaa ovjeka i itavo stvorenje.20 To je zajednitvo i pralik l judskoga identiteta za kojim ezne svako ljudsko bie. A u sreditu samoga trojstvenoga Boga koji je ljubav, kao zalog ovjekova identiteta, Isusova je patnja, njegova smrt i uskrsnue od mrtvih. U teologiji se Isusova smrt najee tumai kao otkupnina za ljudski grijeh i ljudsku grjenost. ovjek grijei i time poniava Boga Stvoritelja, ali ovjek istodobno grijehom poniava i samoga sebe, jer se grijehom okree od Boga i klanja idolu. Meutim, u bibli jsk im razmiljanjima susreemo dublje tumaenje Isusova kria, koje dri da je Isusovo poslanje u tome da se provede punina


19 J. Moltmann, Gott in der Schpfung. kologische Schpfungslehre, Chr. Kaiser Verlag, Mnchen, 1985., str. 283.

20 Usp. L. Bo, Kleine Trinittslehre, Patmos, Dsseldorf, 1990.

450

vremena: uglaviti u Kristu sve na nebesima i na zemlji (Ef 1,10). Drugim rijeima, Utjelovljenje nije samo zato da bi se izvorni red, sklad i sinteza vratili u prvobitno stanje, nego je kri Isusov, kao simbol otkupiteljskoga djela, nutarnje dogaanje u samome Bogu koje povijest vodi prema budunosti punine, prema eshatonu. Ono to je u Kristu ostvareno, to je ve sada eshaton, meutim, ono to slijedi kao konani i zavrni in Bojega spasenjskoga ina, to jo nije ostvareno.

Isusov kri, patnja, njegova smrt i uskrsnue in su Boje ljubavi koja otvara mogunost da ovjek postigne puninu ivota, koju bez Isusova kria ovjek nije u stanju postii. Zato je raspeti pravednik zrcalo u kojem ovjek bez uljepavanja vidi sebe sama. Ali kri nam ne oituje samo ovjeka nego i Boga. Bog je takav da se s ovjekom poistovjeuje do ovog ponora i da sudi, ali i spasava. Kroz ponor ljudskih promaaja i zloe otkriva se i bezdan Boje ljubavi, neizmjerno dublji. Tako je kri uistinu sredite objave, objave koja nam ne otkriva neke dosad nepoznate misli nego nas same, oitujui nas pred Bogom i Boga u naoj sredini.21 itava se povijest Bojega identiteta moe tumaiti protoloki i eshatoloki. U protolokom smislu identitet znai ovjekov povratak nakon istonoga grijeha u prvotno stanje prije grijeha, jer je ovjek u tome stanju bio u stanju savrenstva, bio je in statu integritatis. Meutim, da bi se shvatilo to je time reeno, valja ispravno tumaiti protoloko dogaanje povijesti. to je tada povijest? Ona je progon iz raja i put u tuinu. to je spas? To je povratak u raj i put natrag u vjenu domovinu.22 U povijesti kranske teologije iz takvoga stava razvila se misao kako je ovjekov grijeh, zapravo, uzrok Bojega utjelovljenja, koji ovjeka spaava od grjenosti i vraa mu iskonski identitet, pravdu i stanje raja. Ako Krist nije nita drugo nego negacija negativnog, onda s njim obzirom na prvobitno stvaranje na svijet nije dolo nita nova.23 Prema miljenju nekih suvremenih teologa, protoloko razmiljanje vie je grko filozofiranje negoli biblijski utemeljen i ispravan govor o Bogu i kraninovu identitetu na Isusovu kriu.

Nasuprot tak vome mi l jenju stoj i eshatoloko shvaanje kraninova identiteta. Prvo to se eshatoloki tvrdi, jest miljenje


21 J. Ratzinger, Uvod u kranstvo. Predavanja o apostolskom vjerovanju, KS, Zagreb, 2002., str. 268.

22 J. Moltmann, Umkehr zur Zukunft, Chr. Kaiser Verlag, Mnchen, 1970., str. 114.

23 J. Moltmann, Raspeti Bog. Kristov kri kao temelj i kritika kranske teologije, Ex libris, Rijeka, 2005., str. 301.

451

kako ovjek dosad nije nikada bio u stanju savrenoga ivota, nego ga stanje savrenoga identiteta oekuje tek u budunosti. itav Isusov ivot, njegovo djelo, smrt i uskrsnue usmjereni su budunosti, a ne prolosti, jer, prema Moltmannu, raj ili zlatno doba prije povijesti nije ni postojalo. A eshatoloka dimenzija kranstva, kao potpuno novo vienje kraninova identiteta, zaivjela je u teolokome govoru tek u novije vrijeme. Dakle, po tom nauku identitet nije povratak u izgubljenu domovinu, nego poetak hoda prema pravoj i istinitoj domovini u nebu, koja za itavo ovjeanstvo tek predstoji. Iz tog razloga Kristova patnja, razapinjanje na kri i njegova smrt, zapravo, ovjekova egzistencija u povijesti, kojoj ljudska povijest ne moe pruiti mogunost izlaska iz zaaranog kruga, kruga smrti i ogranienosti, nego tek Isusovo uskrsnue. Biblijski gledano ovjeka se prepoznaje u raspetome Bogu, jer on samo u njemu otkriva svoj identitet, jer se on samo u boanskoj situaciji jedino i stvarno shvaa.24

Tako je Boje spasenje u Isusovu kriu objava ljubavi koja nadilazi svaku l judsku misao, predodbu i l i govor. Posljednji cilj ljubavi bitno je vie nego sve to se sada od te ljubavi moe ostvariti.25 to je onda spasenje u pravom kranskom smislu, to ono tvrdi, a to nijee i gdje se ovjek, zapravo, nalazi? U kranskome govoru punina ivota je djelo Boje ostvareno s ovjekom u svijetu i pripremljeno za budunost, za nebo. Ono je oslobaanje ovjeka i svijeta od svake ogranienosti i njegovo otvaranje za budui, Boji ivot, ivot u punini bitka i Bojega stvaranja. Moramo, stoga, u govoru o ovjekovu spasenju upozoriti na vanu injenicu koja je temelj sveg drugog govora, kako o Bogu tako i o ovjeku. Potreba za spasenjem postoji i prije ovjekove grjenosti i njegova grijeha, potreba za spasenjem sastavnica je ovjekove naravi i biti. Iako se kroz povijest govor o spasenju previe oslanjao na ovjekov grijeh i openito na ovjekovu grjenost, spasenje kao ovjekova potreba moe se uoiti i prije samoga grijeha. Tu je na prvome mjestu govor o Bojoj milosti, koju valja razlikovati od oprotenja samo ovjekovih


24 Svoju ovjenost ovjek razvija uvijek u odnosu prema boanstvenosti svojega Boga. On svoj ivot iskuava u odnosu prema onom to mu se pojavljuje kao najvii bitak. On svoj ivot usmjeruje na najviu vrijednost. On fundamentalno odluuje o onome to ga se bezuvjetno tie. Tako je ono boansko situacija u kojoj se ovjek iskuava, razvija i oblikuje. Teologija i atropologija nalaze se u odnosu uzajamnosti. Stoga i teologija raspetoga Boga razvija njoj odgovarajuu antropologiju. J. Moltmann, Raspeti Bog, str. 308.

25 L. Boros, Der anwesende Gott. Wege zu einer existentiellen Begegnung, Walter-Verlag, Olten und Freiburg i. B., 1964., str. 21.

452

grijeha. I u stanju savrenosti, u raju, ovjek jo uvijek ne moe sam ostvariti svrhu i cilj svojega ivota, zajednitvo Boga i ovjeka u punini darova Bojih. Stvaran ovjek moe postati blaen tek u Bojoj ljubavi.26 U takvome susretu ovjek shvaa i saznaje tko je Bog i kakav je Bog, ali istodobno spoznaje i novu injenicu da je susret s Bogom u ljubavi pralik svakoga drugoga susreta u ovjekovu ivotu. Takav susret je istodobno najvea srea,27 jer tek u ljubavi u Bogu ovjek otkriva sebe i onoga Drugoga, otkriva svoga Boga za kojim trajno i neizmjerno tei, ezne i gladuje.28

Boje je spasenje za ovjeka novost ivota koju sam nije u stanju ostvariti, ali za kojom trajno tei i gladuje. Jedino Bog sam u Kristu, u njegovoj ljudskoj patnji i smrti, u njegovu uskrsnuu ovjeku moe pruiti pravu slobodu, smisao i sreu. Tek ovjek osloboen od svoje ljudske skuenosti, svoje ovjenosti i preobraen u ovjeka na sliku Kristovu, ostvaruje pravi ivot, ivot sudionitva u Boanskome ivotu. Kristovo spasenje po takvu shvaanju nije samo nadodano onome to je za ovjeka prirodno, nego ovjekova priroda postaje u potpunosti onakva kakvu je Bog zamislio samim tim to sudjeluje u ivotnim odnosima u samome Bogu.29 Iz te spoznaje slijedi nov nain ljudskoga ivota, ivota u Bojoj prisutnosti, vita coram Deo, a to je stvarnost civilizacije ljubavi. Civilizacija ljubavi nije nita drugo nego kraljevstvo Boje ve ostvareno na zemlji, meu ljudima s kojima kranin ivi, ali i punina koja slijedi u konanom zagrljaju Boga i njegova stvorenja u vjenoj punini Bojega stvaranja. I jedna i druga kategorija sredinja su tema Isusovih govora, njegovih djela te njegove spasenjske muke, smrti i uskrsnua. Jer spasenje je ostvarenje ljudske tenje da postanu zajedniari boanske naravi (2 Pt 1,4). Upravo tu stvarnost ovjek ne moe postii svojim silama, nego samo Bog u Kristu. ovjeku je potrebno spasenje i Boji spasenjski zahvat. U tome je i bit svjedokoga ivota kranskih muenika. A to taj ivot znai za svijet danas?


26 K. Rahner, Das christliche Verstndnis der Erlsung, u: Schriften zur Theologie 15, Benziger Verlag, Einsiedeln, 1983., str. 236-250, ovdje str. 241.

27 Usp. P. Henrici, Die Bestimmung des Menschen, u: Internationale katholische Zeitschrift Communio, 3(1990), Kln, str. 193-202, ovdje str. 198.

28 Usp. N. Dogan, U potrazi za Bogom. Kranin u postmodernom vremenu, Teologija u \akovu, \akovo, 2003.

29 T. agi-Buni, to ste uinili jednome od moje najmanje brae. Razmiljanje o polazitu civilizacije ljubavi, u: Svesci, 100 (2000), Zagreb, str. 5-14, ovdje str. 12.

453

4. Mu enitvo u kontekstu modernog razdoblja

Moderno vrijeme, suvremeno razbodlje plod je dugoga procesa sazrijevanja koje zapoinje u dalekoj povijesti i moe se odrediti pojavom renesanse, reformacije, Francuske revolucije i racionalizma, a posebice modernizma. Ono zapoinje u onom trenutku u kojemu se biljei poetak novovjekovnog razdoblja. To razdoblje oznaava, na prvome mjestu, prekid sa svim dotadanjim autoritetima, koji su odreivali istinu, sadraj i znaaj stvarnosti. U tom kontekstu vrlo je vana misao o kriteriju istinitosti spoznaje Rena Descartesa, koja je i poetak novoga, modernoga vremena: Cogito, ergo sum! Za novo, moderno razdoblje temeljna je odrednica stvarnosti ona koja je odmjerena ljudskim umom.30 Filozofski gledano, bilo je to uistinu novo razdoblje ljudske povijesti u Europi. Kao glavno obiljeje toga razdoblja moe se spomenuti nova paradigma stvarnosti. Kao princip novoga vremena ponajprije otkriva Hegel subjektivnost uoava Habermas.31 Subjektivnost ovdje, prije svega, oznaava ovjekovu opu upuenost na samoga sebe, na svoje spoznajne snage i zakljuke koji iz njih slijede. Moderna epoha ne prihvaa ni jednu istinu koju je primila iz drugih, prijanjih razdoblja, nego istinu eli otkriti i shvatiti samo snagom uma. Kant ovo filozofsko-refleksijsko polazite stavlja u osnovu svojim trima kritikama. Um postavlja kao najvie sudite pred kojim se mora opravdati sve to uope podie zahtjev za valjanou.32

Ideali moderne epohe su prije svega mit o nunom i neizmjernom napretku snagom razuma i prirodnih znanosti . Moderna je, u najmanju ruku, obeavala konano ovjekovo samoostvarenje i sreu. A uz napredak sloboda je shvaena kao konana emancipacija modernoga ovjeka. I to je bilo veliko obeanje. Ovladavanje prirodnom snagom ljudskoga uma i njegovih metoda bio je daljnji korak u tom optimistikom razdoblju moderne povijesti. Slino je bilo i veliko obeanje o sveopem prirodnom univerzalizmu, o sveopem ljudskom bratstvu na temeljima ideala i dostignua Francuske


30 Et remarquant que cette vrit: Je pense, donc je suis, tait si ferme et si assure que toutes les plus extravagantes suppositions des sceptiques ntaient pas capables de lbranler, je jugeai que je pouvais la recevoir sans scrupule pour le premier principe de la philosophie que je cherchais. R. Descartes, Discours de la mthode, Larousse-Bordas, Paris, 1999., str. 35.

31 J. Habermas, Filozofski diskurs moderne, Globus, Zagreb, 1988., str. 21. 32 J. Habermas, Filozofski diskurs moderne, str. 23.

454

revolucije: slobode, bratstva, jednakosti.33 Moderna e svoj vrhunac doivjeti u doba prosvjetiteljstva, u doba europskoga iluminizma. Subjektivizam, kao temeljna oznaka modernoga vremena, doivio je, ipak, u novije vrijeme pravi kolaps svojih ideala. Ono to je moderna obeavala opi napredak, sloboda i srea u pravom smislu rijei nije ostvarila. Meutim, ipak jedna bitna stvar je izostala, stvar koja bi svemu pruila krunu punine svih obeanja i ostvarenja. Moderna je izgubila ovjeka, a time i bit itavog projekta - ovjekovu sreu. To je snana spoznaja svih analitiara moderne epohe. Negdanja vjera da samo materijalni napredak poboljava svijet i usreuje ovjeanstvo, duboko je uzdrmana. Mora se shvatiti da se napredak na sve strane sukobljuje s ogranienjima, da on ne rjeava stvarne ljudske probleme, nego diljem svijeta stvara nove, neizmjerne probleme. S time se uruava misao vodilja itavoga novovjekovlja; to je znak za kraj novovjekovlja i ne samo novovjekovlja.34

Iz takvoga stanja valjalo je izai, pokuati pronai ponovno nove vrijednosti i novi nain ivota. Dolazi do raskida s modernistikim pogledom na stvarnost i ovjeka. U europskim duhovnim prostorima oblikuje se jedna nova kultura, takozvana postmoderna kultura. To nije nova kulturoloka epoha, nije ni neko razdoblje, to je jednostavno nov stav, nov odnos prema modernoj epohi. Postmoderna je opa zbrka u stvarima do tada sigurnih injenica, pojmova i stavova. Prva dogma postmodernizma glasi: sve je relativno!35 Opi relativizam zavladao je i ovladao subjektivizmom moderne. Bit relativizma poiva na uvjerenju da sigurne i cjelovite, da apsolutne istine nema te da je svaka spoznaja ovisna o spoznavatelju. Ono to je danas istinito, ne mora biti i sutra. Suvremeni je Zapad uao u virtualno doba identiteti se ne utemeljuju u supstancijama, istinama, stavovima, nego u znakovima, projektima, brendovima. Nisu vie bit, nego hit. Kranstvo, kao kultura supstancija Zapada, nije ulo u ustav Europske unije upravo zato to je to temelj, a u virtualno doba moramo biti laki, odnosno rastereeni od svakog utemeljenja,


33 Usp. G. Chiurazzi, Il postmoderno. Il pensiero nella societ della comunicazione, Paravia, Torino, 1999.

34 E. Coreth, Mensch und Religion. Philosophisch-anthropologische Grundlagen, u: T. Faulhaber / B. Stillfried (Hrsg.), Wenn Gott verloren geht. Die Zukunft des Glaubens in der skularisierten Gesellschaft, Qaestiones disputatae 174, Herder, Freiburg im Breisgau, 1998., str. 98-107, ovdje str. 99.

35 Usp. N. Lobkowitz, Die falsche Demut des unzureichenden Wissens. ber den Relativismus, u: Communio. Internationale theologische Zeitschrift, Mai-Juni, Freiburg i. B., 2001., str. 203-212.

455

otvoreni za beskrajne simulacije i manipulacije.36 Posebice se postmodernizam okomio na sve takoz vane metapr ipovi jest i , shvaene kao ope teorije o stvarnosti u kojima se oituje apsolutnost istine. U dekonstrukciji, shvaenoj kao potresu misli, na tritu ideja sve su postavke, miljenja i istine istiniti. Dekonstrukcija upozorava kako znaenje nije nikada jednoznano, nikada tono odreeno, nego se oblikuje prema trenutnom interpretiranju i interpretu.

Zapoinje kultura endizma, kultura krajologije, koja tvrdi da sve ima svoj kraj povijest, humanizam, ideologija, suvremenost, filozofija, marksizam, autor.37 Govor o Bogu, o metafizikom svijetu, o idejama svetoga gubi ustaljeni nain razmiljanja. Sveto je poput nepoznata vjetra za koji se ne zna odakle dolazi i kamo ide, gdje prebiva, tko ili to ga goni ili smiruje.38 ak i povijest u kojoj ovjek ivi nema neki cilj, svrhu, ne posjeduje telos koji bi je osmiljavao. Odbacuje se i dosadanja koncepcija znanost kao velikih i sloenih sustava znanja i saznanja. Sve je razmrvljeno, usitnjeno, razbijeno na tisue nepovezanih djel ia stvarnosti . Umjesto vremenske usmjerenosti prema nekom eshatolokom predodreenom cilju, Postmoderna nudi istovremenost, a povijest se pretvara u inventar umjetnikih i inih postupaka.39 Nastaje jedno razdoblje u kojemu se pozoran analitik teko moe snai. Posebice, ako je po naravi i korijenima izrastao iz modernoga tla. U itavom tom uzburkanom stanju europskoga duha i mis l i suvremeni je ovjek pomalo izgubljen. On konano moe uivati blagodati svojega individualiteta, samostalnosti kao i prednosti pluralizma. Meutim, dananji ovjek postmoderne u sebi je razdijeljen i smuen, jer ne nalazi svoj pravi identitet. Gubitak identiteta suvremenoga ovjeka najtei je udarac postmoderne! ovjek nigdje vie nije kod kue, a on za tim itavim svojim biem ea. Kranski muenik moe tome ovjeku ponovno biti svjetlo i sigurnost u pitanjima njegova ljudskoga identiteta. U mnogim ivotnim okolnostima postmoderni ovjek ostvaruje nove vrijednosti kao to su bezbrinost, udobnost, igre i zabava, putovanja i upoznavanje novih zemalja, oaranost nepoznatim i do sada neiskuanim.


36 D. O. Toli, Nemogue je zamisliti Krleu u enskom rodu. Razgovor. Vjesnik, Zagreb, 11. i 12. oujka 2006., str. 62-63, ovdje str. 63.

37 S. Sim, Derrida i kraj povijesti, Jesenski i Turk, Zagreb, 2001., str. 15. 38 T. Tosolini, Dire Dio nel Tramonto. Per una teologia della missione nel

postmoderno, EMI, Bologna, 1999., str. 82. 39 M. Krivak, Filozojsko tematiziranje postmoderne, Hrvatsko lozofsko drutvo,

Zagreb, 2000., str. 156.

456

5. Mu enitvo i nove vrijednosti svijeta

Ipak, u itavoj toj prii ovjeku nedostaje bitno za njegov ivot: ovjek ne zna tko je, zato je i emu je, ne zna gdje mu je identitet! Odgovor na ta pitanja sam sebi ne moe pruiti, niti mu moderna, posebice postmoderna kultura, moe pruiti takav odgovor. Ljudi dodue danas ive sve slobodnije i na izgled sretnije, ali ih potresaju unutranje krize identiteta i potreba za zajednitvom.40 Osobito je to sluaj kada se ovjek nae u patnji, bolesti, naputenosti i izgubljenosti, odnosno kada iskusi kri; moderni svijet i njegove vrijednosti ne mogu mu pruiti utjehu ni sreu. Patnja je najtei problem bilo kojeg ivota. Tu je u krizi svako pitanje o smislu i ivotnoj punini. Bog je ljubav i ne eli ivjeti sam u svom nebu. Stvorio je ovjeka za sebe i on ga die i poziva k sebi. Tog ovjeka Bog trai, i to na najljudskiji nain: kroz muke, trpljenje, stradanja, kri, dakle, kroz negativna iskustva ivota.41 Iz konteksta dananjeg stanja ljudskoga duha moemo zakljuiti kako je ovjek trajno u traenju identiteta u ivotnim okolnostima u kojima se nalazi. Mnoge su ponude i rjeenja kao odgovori na ta traenja s vremenom nastajali i nestajali.

A ovjek i dalje trai.42 Trai na nov nain i novim jezikom, trai sebe i svoje bie u raznim religioznim i kvazireligioznim ponudama. Ostaje mu, ipak, i jedan izazov: u Kristu Raspetom ovjek moe sebe nai i svoj identitet ostvariti u zajednitvu s Bogom. ovjek zatvoren u sebe i samo u svoj svijet neizljeivo ostaje i nadalje traitelj. Suvremeni ovjek slika je zbrkanog ovjeka, ovjeka bez sadraja i bez nosivih vrijednosti u ivotu. Dananje vrijednosti su samo raspreni mozaik neega to ovjeka, zapravo, ne dovodi ni do sree ni do zadovoljstva. Dakle, ono to ostaje zapravo je potiten, razdrobljen, cinian ljudski subjekt, nesposoban da bude ovjek, sumnjiav prema svakome projektu koji se prikazuje kao odgovor na cjelovito postojanje. Za njega se srea sastoji u trenutanom zadovoljavanju fiziolokih i psiholokih potreba, to nadilazi, prije svega, u prizemnim vidicima ivota: u lijepoj odjei, putovanjima,


40 J. Juki, Nove drutvene prilike i ezoterino-okultna religioznost, u: M. Niki (ur.), Novi religiozni pokreti. Zbornik radova sa znanstvenog simpozija Filozofskog fakulteta Drube Isusove o novim religioznim pokretima, FTI, Zagreb, 1997., str. 108-149, ovdje str. 118.

41 M. Vugdelija, Patnja i bol u svjetlu Biblije i ljudskog iskustva, str. 15.42 Usp. T. Faulhaber /B. Stillfried, Wenn Gott verloren geht. Die Zukunft des

Glaubens in der skularisierten Gesellschaft, Herder, Freiburg i. B., 1998.

457

drutvenim odnosima i dobroj hrani. Sve to bi moralo biti sporedno u njegovom ivotu kazaline predstave, port, glazba, briga za tijelo postaje njegovim sreditem. To je kultura prolaznoga.43

A kranski Bog trajna je i iva razmjena darova, razmjena trojstvenoga sebedarja, on je Bog ljubav, Bog koji je apsolutno samodarivanje i ivot. Samo u takvome Bogu ovjek moe pronai sebe i svoj identitet. A ovjek koji sebe nalazi u Bogu, sretan je ovjek. To je i bitna odrednica u shvaanju sree i ovjekova identiteta. Ali, to je i prva i posljednja istina svih ovjekovih traenja, ak i u postmodernom vremenu. Gledamo li muenitvo u tome svjetlu, tada smijemo proiriti obzor gledanja: muenitvo je put kraninova posveenja i svetosti vlastitog identiteta i smisla ivota. A svetost se u svojoj najjednostavnijoj definiciji moe odrediti kao put prema zajednitvu s Bogom i u Bogu, u kojemu ovjek postaje dio i sastavnica Bojega identiteta. Spasenje ima svoj poetak u stvaranju ovjeka na sliku Boju koja je Isus Krist, a svoje dovrenje u uskrsnuu, odnosno u posveenju ovjeka te njegovu potpunu suoblienju Kristu.44 Tako je muenik sudionik u velikom Bojem planu okupljanja itava ovjeanstva, itavog stvorenja u jedno i konano zajednitvo s Bogom i u Bogu. Upravo misao da e Bog biti sve u svemu, temeljna je oznaka i onoga to je sredinja tema Isusovih govora, njegova navjetaja i njegovih udesa. To je misao o stvarnosti kraljevstva Bojega.

Iz svega reenoga moe se zakljuiti da kranski muenik, umirui poput Isusa Krista za druge, umire proegzistentno za ostvarenje Kraljevstva Bojega. Na taj nain on je slian Kristu, kao to i Krist u svojoj smrti slii svakoj ljudskoj smrti i svakome mueniku. Ipak, Isus Krist je izvorni sakrament muenitva!45 Muenikova smrt ima dubok teoloki sadraj i znaenje, jer se kranin, poput Krista, prikazuje te i on sam postaje rtva za druge. Biti kranin znai biti s Kristom prikazan Bogu, a to je bivalo djelom u svakodnevnom hodu za Kristom, a zbito i primjerno u dragovoljnom muenikom


43 F. Rod, Biti i opstati. O kranstvu, demokraciji i kulturi, svezak 1, KS, Zagreb, 2000., str. 214.

44 \. Hrani, Soterioloko znaenje Utjelovljenja. Odnos izmeu kristologije i antropologije u uenju Ivana Pavla II., u: M. karica / A. Mateljan (ur.), U kriu je spas. Zbornik u ast nadbiskupa-metropolita mons. Ante Juria, CUS, Teologija u Splitu, Split, 1997., str. 105-122, ovdje str. 120-121.

45 Usp. J. Sobrino, Il nostro mondo. Crudelt e compassione, u: Concilium. Rivista internazionale di teologia, Brescia, 1/2003., str. 21-32.

458

svjedoenju, ukljuujui i smrt.46 Otkupljenje ovjeanstva, smijemo tvrditi, nutarnja je sastavnica i misterij Boje ljubavi, koja se u Kristu ostvaruje kao Boje poistovjeivanje, identikacija u ljubavi sovjekom, a to je u konanici, s jedne strane, spas za ovjeka, a s druge strane, za Boga dovrenje stvaranja i ostvarenje punine kraljevstva Bojega.47 Naime, vjera u ostvarenje kraljevstva Bojega koje je Isus navijetao bila je nakon njegove smrti i uskrsnua mogua samo u vjeri u Krista i njegov ponovni dolazak, odnosno u vjeri u konanu pobjedu nad smru koja e tada uslijediti.48

6. Kr anski mu enik je ljubitelj ivota

Dolazei u posjet akovakoj i Srijemskoj biskupiji, 7. lipnja 2003. godine, papa Ivan Pavao II. iskazao je svoje potovanje mnogim muenicima na ovim prostorima, od onih najranijih do suvremenih i nama poznatih. Na misnom slavlju u Osijeku, Papa se neposrednim rijeima obratio akovakoj i Srijemskoj biskupiji, pozivajui je na svetost ivota, koja je istoznanica za kransko svjedoenje i muenitvo: Predraga brao i sestre akovake i Srijemske biskupije, rimski je Biskup doao danas k vama podsjetiti vas, u Gospodinovo ime, da ste pozvani na svetost ve sada, ovdje na zemlji, u svakomu ivotnom razdoblju.49 Tema Papinih govora nije ovaj put bila nova, jer Papa je u nekoliko navrata govorio i pisao svjedocima svetosti vjere openito, ali i za ove nae krajeve. U zranoj luci na otoku Krku Papa u svome pozdravnom govoru spominje i srijemske muenike te muenike iz Dalmacije: Mislim na muenike iz prva tri stoljea posebno na srijemske muenike i one s podruja cijele


46 A. Benvin, Muka sv. Ireneja Srijemskoga. Ranokranski portret biskupa muenika, u: Diacovensia. Teoloki prilozi, god. II., br. 1, akovo, 1994., str. 82-109, ovdje str. 95.

47 Usp. A. L. Amat, Ges Cristo. Kenosi e gloria, Edizioni Dehoniane, Roma, 1994., posebice: Il primo stadio del mistero di Cristo. Dallincarnazione del logos alla morte di Ges, str. 245-265.

48 I. Dugandi, Bog sve u svemu. Odnos Krista i Boga u Pavlovoj teologiji. Egzegetsko-teoloka studija o strukturi teologije apostola Pavla, KS, Zagreb, 1996., str. 158.

49 Kraninov poziv jest svetost. Propovijed pape Ivana Pavla II. na misi u Osijeku, 7. lipnja 2003. godine, u: Papa Ivan Pavao II. u \akovakoj i Srijemskoj biskupiji. Prilog Vjesnika \akovake i Srijemske biskupije, \akovo, 2003., str. 12.

459

rimske Dalmacije te na muenike iz kasnijih vremena, sve do onih iz prologa stoljea s junakim likom blaenoga kardinala Alojzija Stepinca.50

U velikom duhovnom razmiljanju o patnji, o muenitvu Papa esto govori i pie i u suvremenim crkvenim dokumentima: Trpljenje takoer postaje ovjeku poziv da pokae svoju moralnu veliinu, svoju duhovnu zrelost. To su u raznim naratajima potvrdili Kristovi muenici i priznavaoci, vjerni rijeima: Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, a due ne mogu ubiti! Tu slavu treba priznati ne samo muenicima vjere nego i brojnim drugim ljudima koji, esto i bez vjere u Krista, trpe i daju ivot za istinu i pravednost.51 Pripremajui se za veliki jubilej 2000. godine Papa se ozbiljno zamislio i nad prolou Crkve, koja je, prije svega, ispunjena poznatim, ali i nepoznatim svjedocima vjere, muenicima. Trajan ali danas osobito rjeit znak istinitosti kranske ljubavi jest spomen muenika. Njihovo se svjedoanstvo ne smije zaboraviti. Oni su navijestili evanelje rtvujui svoj ivot iz ljubavi. Muenik je, osobito u nae vrijeme, znak one najvee ljubavi koja u sebi sadri svaku drugu vrijednost.52

Prigodom Papina drugoga apostolskog putovanja u Hrvatsku, 1998. godine, kojom prilikom je beaticirao zagrebakog nadbis-kupa i kardinala Alojzija Stepinca, Papa jasno i uvjereno govori o vrijednostima muenika i svjedoka na ovim povijesnim prostorima: Dolazim k vama kao hodoasnik Evanelja slijedei stope prvih svjedoka vjere. Dolazim ubrati plodove hrabroga svjedoanstva to su ga pruali Pastiri i vjernici sve od prvih stoljea kranstva. Ti su se plodovi oitovali u svemu svojemu bogatstvu posebno u tekim vremenima: u doba rimskih progona, na poetku, zatim u doba turskoga prodora i okupacija, te, u najnovije vrijeme, u doba stranoga komunistikog progona. Kako ne ostati zadivljen pred uzorima vjere kao to su sveti Dujam biskup te solinski, duvanjski, istarski, srijemski i sisaki muenici, sve do sluge Bojega Alojzija Stepinca, koji je s drugim svjedocima arkim svjetlom osvijetlio


50 Govor Svetoga Oca u zranoj luci na Krku, u: Papa Ivan Pavao II. u \akovakoj i Srijemskoj biskupiji. Prilog Vjesnika \akovake i Srijemske biskupije, \akovo, 2003., str. 3.

51 Papa Ivan Pavao II., Salvici doloris. Spasonosno trpljenje. Apostolsko pismo, KS, Zagreb, 1985., br. 22.

52 Papa Ivan Pavao II., Incarnationis mysterium. Otajstvo utjelovljenja. Bula najave velikog jubileja 2000. godine, KS, Zagreb, 1999., br. 13.

460

ovo stoljee kojim se zavrava drugo kransko tisuljee?53 Tako je Papa progovorio i u navjetaju o nadolasku treega tisuljea: Crkva prvoga tisuljea rodila se je iz krvi muenika: Sanguis martyrum semen christianorum. Povijesni dogaaji vezani uz lik Konstantina Velikoga nikad ne bi bili mogli garantirati razvoj Crkve kakav se dogodio u prvom tisuljeu, da se to nije zbilo zbog te sjetve muenika i batine svetosti koja je karakterizirala prve kranske generacije.54

Prolost Crkve u najranijim kranskim vremenima prepuna je svjedoka i muenika koji su na taj nain iskazali svoje kransko bie i svoj kranski identitet. To je posebice vano za dananje vrijeme i za vrijednosni svijet dananjega ovjeka. ovjek sebe najbolje i najkonkretnije iskazuje i predstavlja u kulturi koju stvara i u kojoj ivi svoje vrednote. Kakva je dananja kultura, koje su njezine vrijednosti i koji su joj sadraji? to kranski muenici i svjedoci vjere iz prolosti, dalje ili blie, mogu saopiti, poruiti dananjemu svijetu i dananjemu ovjeku, koji ivi u sasvim drukijim kulturolokim okolnostima od onih iz prvih godina i stoljea kranstva? Duboka i radikalna razlika dananjega stanja sastoji se, prije svega, u zalasku aksiolokoga smisla i et iko-simbolike ideje same kulture. 55 ovjek je i danas traitelj vrednota koje ine tkivo njegova ivota i njegove svakidanjice. Kranstvo je, stoga, i danas ne samo prolost i kultura nego vrijednosna ljestvica i za dananji svijet. Prvo etiko vrednovanje ovog podruja je na vidiku kada se znanstvena istina i vrednote znanstvenog podruja stave u relaciju prema ovjeku. To znai kada se vrijednosti teoretsko-praktine istine znanosti stave u relaciju s vrijednou ovjeka. Koji bi inae bio njezin drugi cilj ako ne ovjek i omoguenje ivota dostojnog ovjeka? Teoretsko-praktina istina znanosti mora dobiti etiki karakter. Ona treba biti ljudska istina.56

ovjek bi morao biti sredite svih vrednota suvremene kulture i suvremenoga svijeta, a nikada sporednih stvari koje su oko ovjeka,


53 Papa Ivan Pavao II., Bit ete mi svjedoci. Govori za vrijeme pastoralnog pohoda Hrvatskoj od 2. do 4. listopada 1998., KS, Zagreb, str. 6.

54 Papa Ivan Pavao II., Tertio millennio adveniente. Nadolaskom treeg tisuljea, Apostolsko pismo o pripremi jubileja godine 2000., KS, Zagreb, 1994., br. 37.

55 G. Ambrosio, Il progetto culturale: sde e opportunit, u: La rivista del clero italiano, 7/8, luglio-agosto, 1999., Milano, str. 486-504, ovdje str. 491.

56 J. Sabol, Glad suvremenog ovjeka za etikim vrednotama, u: Bogoslovska smotra, 2-3/1980., Zagreb, str. 234-242, ovdje str. 237.

461

jer bi to, inae, bilo ponovno gubljenje identiteta. A kranski muenik u svjetlu dananje kulture koja je bez sredita, svoje ivotno sredite nalazi samo u Bogu i u identitetu oslonjenom na samoga Boga. Muenik je ljubitelj ivota, ali ivota u Bogu i s Bogom. On ne vidi, on ne moe sebe ostvariti ukoliko sebe ne nae i sebe u Bogu ne pronae. Bog ljubi ovjeka jednom nepoznatom, novom strau. On ljubi i bez preduvjeta i bezuvjetno. On ne ljubi ono to je lijepo i to mu se svia, nego ono slabo i runo svojom ljubavlju ini lijepim. Ni Sin ovjeji nije traio sebi jednake. On je mogao ostati u nebu. Nije se pridruio jednakima sebi, nego onima drugima, grenicima i carinicima, bolesnima i ponienima. To je stvaralaka ljubav koja rune ini lijepima, bolesne zdravima i zle dobrima.57 I tek kad je od Boga ljubljen, ovjek je slobodno bie, slobodar ivota!

Vano je uoiti da autentine ljudske egzistencije, koja znai slobodu, ljubav, rtvu i stvaralatvo, nema bez Boga koji iz ljubavi stvara i spaava ovjeka, tj. ona nije mogua na materijalistikim i evolucionistikim osnovama. ovjek moe biti slobodan samo ako je u svome iskonu osloboen. Nedostini uzor tako osloboena ovjeka, koji je ujedno i Bog, jest Isus Krist.58 Toj stvarnosti tei svaki kranski ovjek, napose onaj koji u muci slijedi Bogoovjeka Isusa Krista. Muenici su svjedoci najdublje vjere i zato su uvijek izazovni svjedoci. Ti svjedoci, osobito oni koji su podnijeli kunju muenitva, r jeit su i vel ianstven znak, kojim smo poz vani razmatrati i nasljedovati . Oni nam potvruju ivotnost Crkve; pokazuju nam se kao svjetlo Crkvi i ovjeanstvu, jer su u tami zasvijetlili Kristovim svjetlom; kao pripadnici razliitih kranskih konfesija blistaju i kao znak nade za ekumenska nastojanja, u sigurnosti da je njihova krv i limfa jedinstva Crkve.59 Tako je istina muenitva posljednja i jedina istina ivota. Muenik ne umire za samoga sebe, on pred onim koji ga progoni eli svjedoiti vjeru u Uskrsloga kao posljednju istinu smisla ivota.60 Na taj nain muenik relativizira sve vrijednosti oko sebe i u sebi, u sredite svoga ivota stavlja Boji ivot, vjeni ivot kao posljednju i jedinu vrednotu.


57 J. Moltmann, Tko je ovjek?, Teoloke meditacije, Druba katolikoga apostolata, Zagreb, 1982., str. 48.

58 I. Devi, Obzori nade. Tragom kranskog humanizma, Katolika bogoslovija u Rijeci, Rijeka, 1995., str. 97-98.

59 Papa Ivan Pavao II., Ecclesia in Europa. Crkva u Europi. Postsinodalna pobudnica o Crkvi u Europi, Verbum, Split, 2003., br. 13.

60 R. Fisichella, Martirio, str. 613.

462

7. Zaklju ak: Ludost kria i svjetlo mu enitva

Tema ovoga lanka je ludost kria i teologija muenitva. Polazite je uvijek govor o Bojoj ludosti ljubavi na kriu kao otkupiteljskom inu bez kojega ovjek ne moe stii do svoga mira i blaenstva. Ljudsko muenitvo kao in svjedoenja vlastitim ivotom in je kraninove egzistencije koja je u svojim najdubljim korijenima sudjelovanje u Kristovoj patnji.61 Uvijek je uz to usko povezano pitanje o kojem Bogu se govori u Isusu Kristu? Na pitanje o Bojoj biti kranska teologija dala je mnogo odgovora. Ali, izmeu mnogih ona je jednom odgovoru dala bezuvjetno prvenstvo: Bog je ljubav. Za to se ne treba pozivati samo na jednu novozavjetnu reenicu, nego na jedan dogaaj: na Isusovu smrt i Isusovo uskrsnue od mrtvih snagom Boga.62 Bog Isusa Krista i kranski muenik u trajnoj su empatiji suivota tako da su, na koncu, i Bog i muenik u simpatiji ivotne razmjene darova.

U svim tim likovima kranskoga svjedoenja oituje se jasna poruka i smisao samoga muenitva. Muenik nikada ne mrzi, onaj koji mrzi i podnosi muenitvo nije kranski muenik. Na taj nain muenik postaje univerzalan svjedok, za ope dobro, uzor ivota. Na njemu se mnogi nadahnjuju i ive novim vrijednosnim ivotom. Muenik mora biti iznad svih meuljudskih razdioba, razlika i partikularizama. Bilo koja iskljuivost, bilo nacionalna, rasna, jezina ili gospodarska umanjuje kod muenika njegovo znaenje za ovjeka, ali i za Boga. Zato muenici pripadaju svima i itavome svijetu. Takvi muenici nee biti iskljuivi posjed nijedne posebne religiozne zajednice, pripadajui cijelom ovjeanstvu zbog injenice da e kroz vlastito rtvovanje, osobnu vrstinu, vjernost i snagu svjedoiti o univerzalnim vrijednostima istine, ljubavi, pravde i mira.63 tovie, muenik svojom patnjom, svojim svjedoenjem i svojom dosljednou postaje sudionikom Kristova otkupljenja. Otkupitelj je trpio umjesto ovjeka i za ovjeka. Svaki ovjek sudjeluje u otkupljenju. Pozvan je da sudjeluje u patnji po


61 K. Rahner, Eucharistie und Leiden, u: K. Rahner, Schriften zur Theologie, Band III. Zur Theologie des geistlichen Lebens, Benzinger, Einsiedeln, 1967., str. 191-202, ovdje str.195.

62 E. Jngelel, Gott als Geheimnis der Welt. Zur Begrndung der Theologie des Gekreuzigten im Streit zwischen Theismus und Atheismus, Mohr, Tbingen, 1977., str. 430.

63 F. Wilfred, Il martirio nelle tradizioni religiose, u: Concilium. Rivista internazionale di teologia, 1/2003., Brescia, str. 100-111, ovdje str. 111.

463

kojoj je takoer otkupljena svaka ljudska patnja. Izvrujui djelo otkupljenja po patnji, Krist je takoer ljudsku patnju uzdigao na razinu otkupljenja. Stoga i svaki ovjek u osobnom trpljenju moe postati sudionik otkupiteljske Kristove patnje.64

U suvremenom nauku Crkve Kristove muenitvo ima visoku vrijednost i znaenje, jer je ono najrjeitiji dokaz istinitosti vjere, koja i nasilnoj smrti moe dati ljudsko lice i oitovati svoju ljepotu i u najokrutnij im progonstvima. Zato kranin u Isusu Kristu, raspetome Bogu, svjedoku Boje ljubavi nalazi svoj uzor, nalazi svoje vrijednosti. U Kristu postaje vidljiv jedan nov odnos prema Bogu, prema suovjeku i prema svakom stvorenju.65 Tako se muenik u svome iznimnom svjedoanstvu suobliava Kristu, svjedoku, Bogu koji i u muenikoj smrti daruje ivot. Patnja doista ne moe biti preoblikovana i promijenjena nekom izvanjskom milou, nego iznutra. I Krist se po svojoj osobnoj spasonosnoj patnji nalazi u svakom ljudskom trpljenju te moe u njemu iznutra djelovati snagom svojega Duha Istine, Duha Utjeitelja Krist ne tumai apstraktno razloge trpljenja, nego prije svega kae: Slijedi me!66 I to je muenikova snaga. A za ivot Crkve Kristove muenitvo i muenici predstavljaju batinu i blago od kojega ona duhovno ivi i traje. Batina je to koju ne treba rasuti, ve je predati trajnoj obvezi zahvalnosti i obnovljenom nasljedovanju.67

Kranin je poz van na svjedoenje ivota svetost i , ivot suobliavanja Bogu, suobliavanja Bogu raspetom na kriu i uskrslom na vjeni ivot. Tomu su svjedoci kranski muenici daleke starine, kao to je povijest Sirmija i njegove crkvene zajednice. Sirmij dostojno stoji uz bok velikih metropola Rimskoga carstva ne samo po tome to je vidio i doivio zanimljiv dio povijesti toga carstva, nego, jo vie, po tome to je ovo tlo zaliveno krvlju tolikih svjedoka vjere u prvim kranskim vremenima; biskup Sveti Irenej koji je svoj ivot dao za narod koji ivi u Crkvi Bojoj u Sirmiju (Acta S. Irenei) u poetku etvrtoga stoljea, te njegov akon muenik Sveti Dimitrije, koji je svoje ime dao gradu Srijemska Mitrovica;


64 Papa Ivan Pavao II., Spasonosno trpljenje, br. 19. 65 B. Hring, Promatranje vrednota s kranskog gledita. Ljestvica vrednota,

njihova hitnost, poredak i oivotvorenje, u: Bogoslovska smotra, 35(1965.)2, str. 176-186, ovdje str. 177.

66 Ivan Pavao II., Spasonosno trpljenje, br. 26.67 Ivan Pavao II., Novo millenio ineunte. Ulaskom u novo tisuljee. Apostolsko

pismo na zavretku Velikog jubileja 2000. godine, KS, Zagreb, 2001., br. 7.

464

muenica Sveta Anastazija, koju spominjemo u Rimskom kanonu, a kojoj je porijeklo i muenitvo u ovoj Biskupiji u etvrtom vijeku; Sveti Euzebije, Biskup cibalski (dananji Vinkovci) i osobito Sveti Polion, lektor.68 Kroz itavu svoju povijest Crkva Kristova bila je snano obiljeena svjedocima vjere, svecima i muenicima, posebice u nekim naim krajevima. I za nju se s pravom moe rei da je i ona Ecclesia martyr! Velik broj muenika, meu njima i vrlo ugledni, njihova pripadnost razliitim staleima, trojica od njih imaju i svoja autentina Akta, u najnovije vrijeme arheoloke iskopine (bazilika sv. Ireneja i njegov grob te bazilika sv. Dimitrija) kao i od prije poznate bazilike sv. Sinerota i Anastazije, zatim Crkva dobro organizirana i razgranata u nekoliko biskupija ukazuje na vrlo prisutnu i jaku Crkvu u Panoniji sirmijskoj.69

Muenici su i danas svijetli uzori svjedoanstva kranskoga ivota za itavu Crkvu Kristovu. Moda pojam svjedoanstva moe uokviriti i dati ivotnost cjelini perspektiva: tu se ukrtavaju maksimum pasivno - objekt iv i ra jue uk l juenost i i s lobodnoga osobnoga ozbiljenja, oslanjajui se na predaju i na sud drugih, ijoj se slobodi svjedok usmjerava. Takav je svjedok goloruk i jak, predstavlja ponizni i muevni razum, smjeten i smjetajui; u njemu se ostvaruje dijaloka i dijalektika sloboda. Moda bi nam posluila i neka uvjerljiva pripovijedanja svetih i o svetima, o likovima koji se nalaze na razmeu vjere i poganstva, izmeu Crkve i suvremenoga agnosticizma.70 U suvremenom svijetu, roenom iz agnosticizma i relativizma, muenici su za dananjega ovjeka uvjerljiva snaga i uzor, ali i izazov, provokacija. Suvremeni ovjek ivi u svijetu koji nema oslonca, nema sredita ili sigurnosti. I to je danas njegova globalna muka. Stanje je jo neizvjesnije, jer na obzoru njegove svakidanjice nema neke nove misli, ideje, projekta ili slino to bi mu pruilo mogunost oslonca. On trajno ivi pod diktaturom relativizma (Benedikt XVI.) i zbog toga trajno pati. U ovjeku ivi neizbrisiva enja za beskonanim. Nijedan od pokuanih odgovora ne zadovoljava; samo Bog, koji je htio postati konanim da bi


68 Homilija kardinala Agostina Casarolija, papinskog Legata na sveanoj misi u \akovakoj katedrali, 5. VII. 1985. godine, u: Bilten proslave 1100. obljetnice smrti svetog Metoda, \akovo, 4/1985., str. 4-7, ovdje str. 4-5.

69 M. Dragutinac /A. uljak, Crkva u Panoniji sirmijskoj, str. 9.70 E. Salmann, Kraj vjere i povratak pretkranskom svijetu. Prema drugoj teologiji

povijesti, u: N. A. Ani /N. Biaca (ur.), Govor o Bogu juer i danas. Zbornik radova teolokog simpozija, CUS, Split, 2005., str. 101-116, ovdje str. 112.

465

raskidao nau konanost i odveo je u irinu svoje beskonanosti, odgovara pitanju naega bitka. Stoga e kranska vjera i danas opet nai ovjeka.71

Na koncu ovoga razmiljanja jedna se istina nudi kao istina svjedoenja Bojega i Bojih martyria, a to je svjedoenje Boga na kriu kao Boji pathos.72 Ali ako Bog u Isusu iz Nazareta postaje ovjekom, onda ulazi ne samo u ovjekovu konanost, nego u smrti na kriu ulazi i u situaciju ovjekove naputenosti od Boga. On u Isusu ne umire prirodnom smru konanoga bia, ve nasilnom zloinakom smru na kriu, smru potpune naputenosti od Boga. Patnja u Isusovoj patnji jest naputenost, odbaenost od Boga, njegova Oca.73 Boje svjedoenje na Isusovu kriu za ovjeka znai novu perspektivu, novi ivot iz smrti. Bez suobliavanja Kristu na kriu, bez svjedokoga ivota u muenitvu nijedan ovjek nije u stanju nadvladati svoju smrtnost kao potpunu ogranienost. To jedino Bog na kriu ini moguim. Biti ovjek znai: biti za smrt. Biti ovjek znai: morati umrijeti, biti ono bie protuslovlja, u kojem je po samoj biolokoj strukturi smrt neto prirodno i nuno; no istovremeno se u biosu otvorilo jedno duhovno sredite, koje zahtijeva vjenost, a polazei od njega, smrt nije neto prirodno, nego nelogino, protjerivanje iz prostora ljubavi, unitenje komunikacije koja tei za trajnou.74

Ludost kria, muenitvo, svjedoenje, sve su to sastavnice onoga to se zove bt kraninova ivota. Muenik i svjedok zna da je ivot dar Boji i da je taj dar vei od ljudske smrti. O tome svjedoi mnotvo kranskih muenika na svim stranama svijeta. Prototip svima njima je muenitvo akona Stjepana. Svjedoei smru, Stjepan je postao svjedok u svojoj ljudskoj definitivnosti, svjedok u istom obliku, svjedok iji se ivot i ija se linost slila u posljednji in svjedoenja kao u jedno jedincato arite. Ona je potvrdila sebe potvrujui Krista ulaganjem same sebe, krajnjim neopozivim. Smrt je u slubi svjedoenja, ne promatra se za sebe i nezavisno.75

71 J. Ratzinger, Vjera, istina, tolerancija. Kranstvo i svjetske religije, KS, Zagreb, 2004., str. 123.

72 Usp. A. Heschel, Il messaggio dei profeti, Borla, Roma, 1993.73 J. Moltmann, Raspeti Bog, str. 319.74 J. Ratzinger, Bog Isusa Krista. Razmatranja o trojedinom Bogu, KS, Zagreb,

2005., str. 67.75 T. J. agi-Buni, Vrijeme suodgovornosti, Knjiga prva, str. 544.


466

I to je snaga kranskoga ivota: svjedoenjem svoje vjere u Isusa Krista, svjetlom osobnoga muenitva navijestiti ludost kria kao spasiteljsku Boju smrt i poetak vjenoga ivota.

MADNESS OF THE CROSSTheology of martyrdom

Summary

Theology of martyrdom proceeds from the Crucied Jesus, thearchetype of martyrdom, whose death evinces all the madness of the cross, suering and dying. A martyr shapes himself after God onthe cross by his sacrice. Christian martyr is always an imitation ofChrist. Thus, it is in death that the martyr discloses the scale of life values. Jesus testimony on the cross is an eschatological occurence that has a critical attitude towards life and values of life. Jesus dies for the life values, his life is pro-existential.

Martyrs are the value of contemporary, modern world, because they nd themselves in the value of togetherness with God and inGod, while the modern world is empty in itself. In a world of new values the martyr brings light with his identity in God and with God. A special sign of a martyr is his love for life, but not for death.

Conclusion: A Christian shapes himself after Christ in his martyrdom and that is a challenge to the modern world of hopelessness, lost identity, widespread agnosticism and relativism. Thus, madness of the cross and the Christians suering death areGods light for the world.

Key words: martyrdom, testimony, witness of faith, shaping after Christ, values, truth, identity.


Documents

SUS2006 4 Dogan Ludost Kriza