Sušenje šuma (1)

СУШЕЊЕ ШУМА Драган Миљић

1

Sušenje bukovih šuma

Bukva trazi vlažnu i toplu klimu, ali ne zahtjeva toliku temparaturu vazduha kao hrast. Od svih

domaćih lišćara najbolje podnosi zasjenu. Dobro raste na mineralima hranljivim i humusom bogatim

zemljištima, koja su umjereno vlažna i stalno rastresita nastala na različitim geološkim podlogama. U

mladosti je osjetljiva na kasni proljećni mraz, sušu i vrućinu. Na zimsku hladnoću je manje osjetljiva,

ali na zimu sa studenim danima vrlo je osjetljiva, pa se njena debla sa tankom korom lako

raspucavaju, a kroz pukotine ulaze gljive kao Fomes fomentarius te uzrokuje bijelu trulež drveta. Na

starijim stablima koja su naglo izložena suncu, često dolazi do upala kore, kambijum ispod kore

izumire, a kora puca i opada. Kod stabala sa olistalim krošnjama, u slučaju da ih u proljeće optereti

kasni snijeg, mnogo stradaju od snježnog pritiska. U hladnim zimama nastaju velike štete kada ledom

obavijene grane izlomi već malo jači vjetar. Bukva je osjetljiva na dim i otrovne gasove.

Najvažnija naša vrsta sa oko 50% zapremine,

Važan edifikator i subedifikator,

Javlja se od 80 do 1700 m n.v.

Trpi veliku zasjenu i otporna na vjetar,

Može da gradi prebirne šume (sa jelom),

Voli vlažna staništa, a ako ostane bez lišća gubi prirast i ako to potraje nekoliko godina, suši se,

Bukva je veoma osjetljiva na trulež,

Bukvu nikad ne treba sjeći u vrijeme kretanja sokova u proljeće, jer stabla napadaju gljive i

drvenari,

Bukva je veoma osjetljiva na ekstremne temparature vazduha,

Pojava upale kore, zbog jačeg zahvata, jačeg proređivanja sklopa i kada sunčevi zraci dođu do

stabla koje je tek oslobođeno zasjene, kambijum ubijen i dolazi do upala kore, a nakon toga

Fomes, Hypoxylon itd.

Gdje je kambijum ubijen biljka tu kalusira; dolazi do smanjenja kolanja sokova, nastupa Agrilis

viridis koji prstenuje stablo,

Ako u žilište dođe vatra, dolazi do ubijanja kambijuma, upale kore i zatim napada gljiva i

insekata i na kraju sušenja za manje od 10 godina,

Armillaria mellea – mednjača ( dovodi do sušenja; ispod kore crne mrežice; znak prisutnosti ove

gnjive su suhi vrhovi stabala; oštećuje korijen, smanjuje se dotok vode i počinje proces sušenja

od vrha; ti suvi dijelovi su pogodni za sekundarne insekte),

rod Hypoxylon (uništava donji dio debla; šupljo stablo; crna kokirana trulež),

Fomes fomentarius – bijela trulež srčike ( sve povrede na stablu su ulazno mjesto za gljivu),

Genoderma aplanatum – bijela trulež korijena i pridanka (javlja se na oslabljelim stablima),

Nectria coccinea – bolest kore bukve (ulazi na mjestima gdje je napala Cryptococus fagisuga i

širi svoje micelije i prstenuje stabla; sanitarne sječe najvažnija mjera borbe)

Nectria ditissima – rak kore bukve

Nectria galigena – rak kore bukve

Nectria cinnabarina – nekroza kore

Pholiota adiposa (ima jednogodišnje karpofore pa ju je teško uočiti; smatra se da izaziva crveno

srce bukve),

Phytophtora cactorum ( napada mladi bukovi ponik)

Polyporus giganteus – bijela pjegava trulež srčike

Poria obliqua – bijela trulež srži

Stereum purpureum – piravost bukovog drveta


2

Mnogi insekti utiču na defolijaciju bukovih šuma (npr.mrazovci; javljaju se ukoliko ima značajniji

defolijator kao što je gubar),

Orchestes (Rhynchaenus) fagi – bukvin surlaš miner (javljaju se u velikoj brojnosti),

Miciola fagi – bukvina muva galica (pojedinačno nije štetna ali u velikoj brojnosti pravi velike

štete)

Cryptococus fagi – bukvin štitaš ( ima samo ženka; mužijaci pojedinačno kao greška prirode; kao

bijela mala zrnca na kori)

Agrilus viridis – zeleni bukov krasac (napada fiziološi oslabjela stabla)

Taphrorychus bicolor – bukvin potkornjak

Xyloterus domesticus – bukvin drvenar

Phyllaphis fagi – bukvina lisna vaš

Zeuzera pyrina – drvesnica (gusjenica se zavlači u srž grana)

Lymantria dispar – gubar (defolijator)

Cossus cossus – vrbotočac ( gusjenice grizu koru i zavlače se u nju)

Malacosoma neustria – kukavičije suze (jedu lišće)

Euproctis chrysorrhoea – žutotrba (oštećuje list)

Lymantria monacha – nona ( oštećuje list)

Erranis defoliaria – veliki mrazovac

Operophtera brumata – mali mrazovac

Polyphylla fullo – mramorasti gundelj

Clytus arcuatus – osolika strižibuba

Rosalia alpina – alpska strižibuba

Sciurus vulgaris – vjeverica (hrani se sjemenom)

COLUMBIDAE – golubovi (hrane se zrelim sjemenom)

Garrulus glandarius – šojka (hrani se sjemenom)

MURINAE – miševi ( uništavaju žir u zimskim skladištima)

MICROTINAE – voloharice (nanose štete podmlatku)

Lepus europeus – zec (glize mlade biljke, kos odgriz)

CERVIDAE – jeleni (guli koru)

Capreolus capreolus – srna (izgriza vrhove grana)

Bukva je vrlo osjetljiva na isušivanje zemljišta, koja redovno nastaju posle progalnih sječa na južnim

ekspozicijama u šumama bez podstojne sastojine. Bukove šume na brdskim terenima koje imaju i

zaštitnu namjenu podmlađivanje i obnovu treba vršiti pod zastorom krošanja starijih stabala.

Intenzitet sječa ne smije biti veći od 5-10% tako da zemljište bude dovoljno zaštićeno.


3

Sušenje hrastovih šuma

Najrasprostranjenije i najvrednije su sastojine hrasta lužljaka (Qurcus robur) i kitnjaka (Qurcus

petrea). Hrast lužnjak ima uz bukvu najšire rasprostranjene sastojine. Raste na toplim nizinama i

brežuljcima naročito u dolinama velikih rijeka. Ima vrlo velike potrebe za svjetlom, te spada među

vrste koje isključivo zahtjevaju svjetlost (heliofilne). Prostornu zasjenu podnosi samo na vrlo svježim

i mineralno bogatim zemljištima. Hrast lužnjak treba za svoj dobar rast do velike dubine svježe

zemljište, bogato mineralnim i hranljivim materijama. On traži vlažnije zemljište nego hrast kitnjak.

Kržljavog je rasta na plitkim zemljištima. Podnosi mokro tlo ukoliko nije kiselo. Vrlo je osjetljiv na

kasne proljetne mrazeve, ali je ipak zbog kasnijeg tjeranja izbojaka manje izložen toj opasnosti od

kitnjaka i bukve. Često se na deblima pojavljuju raspukline nastale u studenim danima kada dođe do

ekstremno niskih zimskih temparatura. Hrast podnosi velike ljetne vrućine i veoma je otporan i čvrst

protiv oluje. Snijeg i led mogu uzrokovati prelamanje grana. Dobro podnosi poplave i veoma je

izložen udaru groma, a otporan je protiv štetnog djelovanja dima. Hrastove sastojine se ne osnivaju

na velikim golim površinama, jer su mlade biljke izložene opasnostima od mraza, a kao zaštita

potreban im je svijetli zastor drugih vrsta drveća. Hrast kitnjak nema tako velike zahtjeve prema

temparaturi vazduha kao hrast lužnjak. Uspijeva na južnim, zapadnim i jugozapadnim ekspozicijama,

a u područjima sa vrlo blagom klimom raste i na sjeveroistočnim stranama, dok sjeverne izbjegava.

Traži manje svjetla nego lužnjak te podnosi i veću prostornu zasjenu. Raste i na slabijim i sušnijim

mjestima. U područjima prirodne rasprostranjenosti manje trpi od mraza nego izvan nje. Raspukline

na stablima od niskih zimskih temparatura češće su nego kod lužnjaka. Uticaj na zemljište kod obe

vrste manje je povoljan zbog rijetke krošnje i malog otpada od lišća.

Hrastove šume grade donji pojas,

Sušenje hrasta je veoma izraženo, ne samo kod nas već i u evropi,

Sušenje je počelo već prije 100 – tinjak godina kada je počelo i proučavanje,

Sušenje su pokušali povezati sa klimatskim promjenama (obuhvatili perid od 1880-1950),

Utvrdili su da je bilo uzastopno nekoliko sušnih godina, a lužnjak voli podzemnu vodu, a bez nje

on se suši; nivo podzemne vode zavisi od padavina, ako ima manje vode on fiziološki slabi i suši

se; kitnjak nije takav, on je kserofilniji i kserotermniji,

Gubici u prirastu uzrokovani procesom sušenja mogu biti 30-40%,

Nagli porast stanovništva uzrokovao je izgradnju nasipa za odbranu od poplava, pa su i šume

ostale uskraćene za većom vlažnošću u dužem vremenskom periodu,

Da bi zemljište prilagodili poljoprivrednim kulturama, kopaju se odvodni kanali, voda se manje

zadržava ili u potpunosti otiče, korijen ostaje bez vode i uz suše dolazi do sušenja stabala,

Neki su pokušali povezati starost sa procesom sušenja; sušenje je daleko intenzivnije pri većoj

starosti, najčešće u 120-oj, 130-oj godini.

Bitno je poznavati tzv. Patološku ophodnju gdje u određenoj starosti u zavisnosti od vrste dolazi

do raznih oštećenja, truleži itd,

Vrlo je bitno dobro izabrati slučajne užitke, tzv. Akutno sušenje se vrši u jednoj vegetacionoj

godini, a Hronično sušenje dešava se u više godina,

Ekonomski gubitak

Dok je stablo živo srčika strada od gljive, a bjeljika ima mogućnost aktivnih mjera borbe; a kad

se stablo posiječe situacija je obrnuta,

Ekonomski gubici 35-40%; ako je stablo mlađe gubici su veći zbog većeg postotka bjeljike, a

starija manje stradaju zbog manjeg postotka bjeljike,


4

Microsphaera alphitoides – pepelnica (može da napadne list koji je izlistao poslije onog

izgriženog od gusjenice gubara; napada obe strane lista; sprečava disanje i asimilaciju),

Armillaria mellea – mednjača ( bijela trulež; ispod kore u kambijalnom sloju panjeva i korijena),

Ophiostoma spp – traheomikoza, (Ophiostoma piceae; Ophiostoma roboris)

Fistulina hepatica – jetrenka (jednogodišnje karpofore; u SAD prave tzv. Zlatnu hrastovinu koja

ima veliku vrijednost, ali je važno na vrijeme izvršiti sječu),

Rosellinia quercina – hrastova gljiva (napada korijenje mladih biljaka; pojavljuje se u vlažnim g)

Polyporus suphureus – mrkocrvena prizmatična trulež (fiziološki oslabljelog drveća),

Daedalea quercina – trulež drveta prizmatične strukture (rijetko napada zdrava, živa stabla),

Phelinus robustus – bijeložuta trulež bjeljike (oštećuje bjeljiku starijih stabala),

Stereum hirsutum – trulež bjeljike (na srušenim stablima koja duže vrijeme leže u šumi),

Fomes fomentarius – bijela pjegava trulež

Genoderma lucidum – bijela trulež

Fusarium spp.

Lymantria dispar – gubar (veoma je štetan i napada fiziološki zdrava stabla; svakih 10-ak godina

gradacija – defolijacija; za razvoj jedna gusjenica raspe 800 cm3 lišća; sušne godine pogoduju

insektima (gubaru), fiziološki slabe stablo i pospješuju pojavu insekata; nije bilo hemijskih mjera

borbe već samo mehaničke; prirast se u godini golobrsta smanjuje 20-30%, a ako se ponovi

sledeće godine i do 60% se prirast smanjuje i dolazi do sušenja),

Tortrix viridana – zeleni hrastov savijač,

Thaumatopoea processionea – hrastov četnik,

Coroebus bifasciatus – hrastov prsteničar,

Scolytus intricatus – hrastov potkornjak (dobili su na značaju zahvaljujući čovjeku zbog šumskog

reda, a na kitnjaku je čest; treba ukloniti grane nakon kresanja, a ako se ne uklone potkornjak se

namnoži i imago se dopunski hrani i na taj način prenosi traheomikoze),

Balaninus glandium – hrastov žižak (progriza žir dok je još zelen, završava razviće, a zatim

progriza izlazni otvor; može da uništi i do 85% žira),

Melolontha melolontha – majski gundelj (voli da polaže jaja na list; grize korijen poslije oplodne

sječe; oplodni sjek se ne smije vršiti u gundeljovoj godini – svakih 4-5 godina),

Zeuzera pyrina – drvesnica Xyleborus monographus – mali hrastov drvenar Cossus cossus – vrbotočac Lymantria monacha – nona Euproctis chrysorrhoea – žutotrba Cerambix cerdo – velika hrastova strižibuba Malacosoma neustria – kukavičije suze Cerambix scopolii – mala hrastova strižibuba

Sciurus vulgaris – vjeverica (hrani se žirom, a i posijanim sjemenom),

Lepus europeus – zec (hrani se žirom),

CERVIDAE – jeleni (pojede manju količinu žira),

Capreolus capreolus – srna (hrani se žirom i brsti podmladak),

MURINAE – miševi (uništavaju žir),

Arvicola terrestris ( odgriza stabalca debela kao prst pa čak i kao ruka),

Meles meles – jazavac (ruje zemlju i traži sjeme),

COLUMBIDAE – golubovi (hrane se zrelom sjemenom).

Loranthus europeus – žuta (hrastova) imela (listopadna imela, koja umanjije vitalnost, a ako se javi

intenzivnije ubrzava sušenje hrasta; može da umanji prirast i do 20%; pravi mnogo manje problema

ako se gazduje oplodnom sječom jer imele vole svjetlost. Problem su naše kitnjakove šume jer su

raznodobne i ima puno svjetlosti što pogoduje imeli).


5

Sušenje jelovih šuma

Jela je prirodno rasprostranjena u srednjoj i južnoj evropi, uspinje se do 1600 m nadmorske visine. Na

višim položajima najviše je ima na jugozapadnim, južnim i jugoistočnim stranama, a na nižim

položajima dobro raste u hladnijim, sjeverozapadnim, sjevernim, sjeveroistočnim i istočnim stranama,

na mjestima sa više vlage i vazduha u zemljištu. U pogledu klime zahtjevi jele i bukve su slični. I jela

izbjegava područja sa izuzetno visokim ljetnim i niskim zimskim temparaturama. Najbolje uspjeva u

uravnoteženoj šumskoj klimi sa dosta vlažnosti u vazduhu. Jela vrlo dobro podnosi zasjenu, dosta

bolje ako je na dobrom lokalitetu, te ima sposobnost da i nakon dugogodišnjeg životarenja i

potištenosti u zasjeni starijih stabala, oslobođena, dalje snažno prirašćuje u visine i razvije se u lijepo

stablo. Jela raste na zemljištima različitih geoloških podloga ako su dovoljno duboka, svježa i sadrže

dovoljno mineralne hrane, koje jela treba nešto više nego smrča tj. više kalcija i fosforne kiseline. Jela

ne uspijeva na mokrim ni na izrazito suvim zemljištima. Ne strada od vjetra kao smrča, ali na plitkim

zemljištima jelova stabla često izvaljuju jaki vjetrovi. Jela je vrlo osjetljiva na kasne kao i na rane

mrazeve, a na rastresitim humusnim zemljištima mlade jelove biljke su bez zaštite krošanja starijih

stabala često izložene smrzavanju. Snijeg i led nanese manje štete jelovim sastojinama nego

smrčevim. Kada jelova stabla dođu iz gustog sklopa naglo na slobodu nastaju štete od upala kore, a i

manje su otporna na dim i otrovne gasove nego smrča. Zemljište se pod krošnjama jelovih stabala

dobro popravlja.

Najvažniji naš četinar koji gradi veliki broj zajednica,

Vrsta atlantske klime, ne voli ekstremne temparature; potrebno joj je oko 90 dana bez mraza; voli

hladnoću ali ne ekstreme; prostire se od 250 m (na Kozari) do 1500 m,

Najsciofilnija vrsta uz tisu, može dugo da podnosi veliku zasjenu, pa ona gradi prebirne šume;

ima sposobnost zastarčivanja – može dugo da živi u zasjeni i da vegetira, a ako dobije svjetlost

normalno počinje da raste, ali pri tome dolazi do grešaka drveta – okružljivosti, a to se dešava

ako jela dugo ostaje u zasjeni,

Ima dobro razvijen korijenov sistem pa nema izvala osim u posebnim slučajevima (bolest, ako je

na golom kamencu, Armillaria, Fomes ...)

Jela biva oštećena od snijega i poledice,

Rod Abies ima oko 40 vrsta, a najznačajnija je Abies alba i ima najveći areal,

Sušenje jelovih šuma počelo je 1882. u Čehoslovačkoj,

Klimatske prilike: jela ne voli suvlju klimu, ekstreme; dolazi do povećanog sušenja odraslih

stabala ali i podmlatka, jer podmladak ima slabije razvijen korijenov sistem, plići je i ne mogu da

istrpe sušu; Armillaria ih dokrajči,

Jela nije otporna na požar, a ukoliko se javi stabla treba ukloniti jer će ih napasti gljive i razoriti

drvo,

Jela se najviše suši na rubovima areala,

Problem u jelovim šumama su vjeverice i puhovi jer gule koru i na tim mjestima počinje

gradacija potkornjaka (Ips spp. Cryphalus...),

Oštećenja prilikom izvoza u znatnoj mjeri smanjuju prirast i fiziološki slabe stabla; na jeli se lako

utvrdi kada je povreda nastala jer tkivo kalusira, a na kalusu se nalaze godovi; ako su povrede

male javljaju se drvenari, a ako su veće javljaju se Sirecidae (ose drvenarice) koje imaju idealno

okrugle otvore oko 0,5 cm.

Na prirast i gubitak prirasta utiče veličina mehaničke povrede, razlika može da bude i do 30%,


6

Phelinus hartigii – žuta trulež srčike (dolazi do pucanja stabala)

Melampsorella caryophyllacearum – vještičije metle (iz grane može da pređe na deblo i javljaju

se tumori; gljiva se razvija u kambijumu i može da prstenuje stablo; a nakon toga dolaze

potkornjaci. Phelinus prati Melampsorelu jer ona uzrokuje tumore i na mjestima otvorenih

tumora javnja se Phelinus; stablo puca 2m oko tumora),

Lophodermium piceae – osip jelovih iglica (promjena boje i sušenje iglica)

Calyptospora goeppertiana – rđa jelovih iglica

Cytospora pinastri – sušenje jelovih iglica

Fomes (Heterobasidion) annosus - trulež korijena i pridanka stabla

Armillaria ostoyae ; Armillaria mellea – mednjača

Fomitipsis pinicola – mrka trulež četinara

Pithium, Rhizoctonia, Fuzarium, Botrytis – polijeganje ponika

Herpotrichia nigra – crna paučinavost četina

Delphimella abietis – nekroza i osipanje četina

Rhizina undulata – sušenje stabala poslije požara

Cryphalus piceae – mali jelin potkornjak (jako brzo se množi, 2 generacije godišnje; danas se ne

koraju stabla pa je to sve veći uzrok pojave potkornjaka),

Argyresthia fundella – moljac jelovih četina (ovdje ga nema u gradacijama ali je veoma čest u

zapadnim zemljama; povećan je procenat sušenja u površinama kojima je gazdovano prebirnim

sječama; nakon zahvata i osvjetljavanja jelovih stabala dolazilo je do smanjenja prirasta, a do

toga je dovela Argirestia jer voli prorijeđenu jelovu šumu i hrani se četinama),

Trypodendron lineatum – prugasti drvenar,

Pityophthorus lichtensteini – mali jelin granjar (zvjezdast hodnik utisnut u liku, ako nema

podmlatka budućnost jele na tom staništu je upitna),

Pissodes piceae – jelin surlaš (hodnici pod korom),

Pityokteines curvidens – krivozubi jelin potkornjak (gradi dvokrake hodnike; živi u kori donjih

dijelova starijih stabala),

Pityokteines spinidens – krivozubi jelin potkornjak (gradi četvorokraki zvjezdast hodnik),

Pityokteines vorontzovi – mali krivozubi jelin potkornjak,

Sesia cephiformis – jelova staklarka (polaže jaja u izrasline; tumore na stablima),

Sirex gigas – osa drvenarica (guli koru i polaže jaja),

Lymantria monacha – nona ,

Camponatus herculeanus – veliki šumski mrav (pravi glijezda u stablu).

Sciurus vulgaris – vjeverica (uništava šišarke, odgriza vršne izbojke i guli koru),

GLISIDAE – puhovi (guli koru, grize vršne izbojke),

CERVIDAE – jeleni (oštećuje mlađa stabla),

Capreolus capreolus – srna (brsti svježe izbojke i grančice).


7

*Viscum album var. abietis – imela (ponaša se slično domaćinu, voli svjetlost ali može znatno

vrijeme da provede u zasjeni ali prilivom svjetlosti ona bukne; gdje imela uzima vodu ti dijelovi se

suše i naseljavaju ih potkornjaci; ako je grm veoma dugo bio u zasjeni on ugine, a osim brojnosti na

stablu veoma je bitna i njegova veličina. Najveći gubitak prirasta je na stablima koja imaju oštećenja i

imelu, zatim na stablima koja imaju oštećenja pa na stablima koja imaju imelu. Na stablima na kojima

se nalazi 10 ili do 20 grmova imamo povećanje prirasta jer jela dobro reaguje na priliv svjetlosti, a već

kod 30 grmova imamo nagli pad prirasta i ta stabla se sijeku (misli se na grmove koji se vide golim

okom). Imelu prenosi drozd imelaš; zavisi od nadmorske visine, jer na većim nadmorskim visinama

nema imele zbog dugog zadržavanja snijega, a kad on okopni plodovi su opali pa je drozd ne može

raznijeti; na visinama od 1200 m jedva da ima koji grm. Drozd imelu jede samo u nuždi.

U krošnjama pojedinih jelovih stabala nailazimo na bijelu jelovu imelu Viscum album var.

abietis koja živi na jeli kao biljka nametnica. Njen plod je u obliku bijele ljepljive kuglice sa

neprobavljivom sjemenkom, prenose ptice kljunom za koji se plod prilijepi. Prenose ga i druge

životinje. Sjemenke ne klijaju na zemlji, već samo na granama i deblu. Primjećeno je da se imele šire

najčešće u sastojinama kroz koje prolaze ptice selice. Kada ugine korijenje nametnice nastaju u drvetu

crne rupice, te na taj način napadnuto drvo gubi svoju tehničku vrijednost i cjepkost. Kada više

grmova imele izrastu iznad vrhova krošanja starijih stabala, snaga sisanja vode njihovog korijenja

veća je od snage sisanja vode dijela stabla koji raste iznad grmova što naročito nepovoljno djeluje na

stabla za vrijeme izuzetno sušnih perioda. Kod jakih napada može uginuti čitavo stablo. Pod imelom

parazitirana jelova stabla mogu izgubiti i do 20% od svog normalnog prirasta. Imela treba za svoj

razvoj mnogo svjetla pa se zato bujno razvija na vrhovima krošanja najviših stabala. Na inficiranim

podstojnim stablima koja rastu pod zasjenom viših, imela može živjeti u početnoj fazi razvitka niz

godina. Kada uklanjanjem nadstojnih stabala dođe do podstojnih više svjetla nastaju za razvoj imele

povoljne okolnosti usljed čega se njeni grmovi počnu bujno razvijati. Na taj način nam se pričinjava

da se pojavila velika zaraza stabala imelom. Imelu je teško suzbiti. Preporučuje se da šumska

gazdinstva krenu sa suzbijanjem čim se imela pojavi. Naročito treba biti oprezan ako se sastojine

nalaze na nagnutim siromašnim zemljištima gdje postoji opasnost od erozije. Sastojine se ne smiju

prejeko prorijediti. Na ugroženim mjestima jelove sastojine treba uzgajati sa kraćim ophodnjama.

*Pojava kiselih kiša (jela dugo zadržava četine preko 10 godina, a ako ih izgubi to je veliki

minus i čeka 10 godina da to nadoknadi; kisele materije u zemljištu utiču na pedofloru, smanjuje se

produktivnost zemljišta što dovodi do sušenja).


8

Sušenje smrčevih šuma

Smrča se zadovoljava sa manje toplote od jele. Ne razvija se i ne raste dobro na suvim zemljištima i u

područjima sa malo vlage vazduha. U brdskim područjima za smrču su najprikladnija staništa na

sjeveroistočnim, istočnim i sjeverozapadnim obroncima. Za njen rast povoljni su i ravni položaji

brdskih masiva te u dubokim i vlažnim dolinama na mjestima gdje se u proljeće dugo zadržava snijeg.

Na svježim zemljištima smrča dobro podnosi u mladosti zasjenu, ali na sušim i mineralno siromašnim

staništima treba više svjetla pogotovo u starosti te spada u polusciofite. Najbolje raste na trajno

svježim, prozračnim i rastresitim zemljištima, kao i na onima koja se nalaze na različitim geološkim

podlogama. Na teškim i mokrim zemljištima brzo je zahvata trulež, a na kiselim pruža korijenje po

površini tla. Smrča treba manje mineralnih materija u zemljištu od jele. Otporna snaga smrče prema

jakim vjetrovima i olujama je mala, pa su štete od izvaljivanja stabala veće nego kod svih ostalih vrsta

drveća. Mlade biljke smrče podložne se opasnostima od kasnih mrazeva, a mlade tek izrasle biljke na

rastresitom zemljištu golomrazica često izbaci iz zemlje. Ni štete od upala kore kod smrče nisu

rijetkost kada starija stabla dođu naglo na sunce. Smrča ne podnosi duže vrućine i česte sušne godine.

Otpornost prema snijegu, mrazu i ledu zavisi od nasledne forme njenih stabala, ali je svakako na njih

otpornija od crnog i bijelog bora. Dim djeluje štetno na iglice i stabla ne podnose stajaću vodu.

Velika osjetljivost na izvale,

Ne voli veliku zasjenu,

Kulture smrče su veoma ugrožene; nema problema sa Fomes-om dok ne izvršimo prvu proredu, a

tada nastupa zaraza; u sledećoj proredi ako ne štitimo sve je više zaraženih stabala, a to se vidi na

panju; zaštita je laka, samo se panj premaše naftom ili biološkim sredstvima borbe npr. Rot stop.

Fomes (Heterobasidion) annosus - trulež korijena i pridanka stabla (penje se uz deblo čak do

20 m visine; indikator je smola na granama, a nema ubušnih otvora; na boru ne pravi velike štete

jer bor ima puno smole),

Pythium, Botrytis, Fusarium (polijeganje ponika),

Lophodermium piceae – promjena boje četina (osipanje iglica),

Chrysomyxa abietis – žuta pjegavost iglica (rđa smrčinih iglica),

Herpotrichia nigra – paučinavost četina (slepljivanje iglica),

Nectria cucurbitula (uzrokuje rakaste tvorevine na kori),

Armillaria mellea – mednjača ; Armillaria ostoyae,

Scleroderris lagerbergi (uzročnik sušenja grana),

Polyporus borealis – bijela prizmatična trulež srčike,

Fomitipsis pinicola – smeđa prizmatična trulež srčike,

Stereum sanguinolentum – crvena trulež srčike,

Lirula macrospora – sušenje četina (tamnije, promjena boje),

Rhizina undulata – sušenje stabala poslije požara,

Rhizoctonia solani – trulež korijena


9

Lymantria monacha – nona (gusjenice prave štete jer jedu samo mlade četine; prije 150

godina bila je velika gradacija)

Ips typographus – osmozubi smrčin potkornjak (pravi zvjezdaste hodnike; napada fiziološki

oslabljena stabla; potrebno 50-ak imaga da osuši stablo)

Pityogenes chalcographus – šestozubi smrčin potkornjak

Physokermes piceae – smrčin lažni štitaš

Cydia strobilella – savijač smrčinih šišarki (zasmoljene i povijene; može da uništi i do 50%

šišarica)

Dioryctria abietella – plemac smrčinih šišarki (može da uništi veliku količinu sjemena)

Chermes abietis – smrčin hermes

Camponatus herculeanus – veliki šumski mrav (pravi glijezda u stablu)

Hylobius abietis – veliki borov surlaš

Otiorhynchus ovatus – mali smrčin surlaš

Otiorhynchus niger – crni surlaš (uništava najviše pupove)

Dendroctonus micans – veliki smrčin potkornjak

Tetropium castaneum – smrčina strižibuba

Tetropium fuscum – smrčina strižibuba

Pissodes harzyniae – smrčin smeđi surlaš

Pristiphora abietina – smrčina lisna osa

Sirex gigas – osa drvenarica

Trypodendron lineatum – prugasti drvenar,

Sacchiphantes viridis – zeleni smrčin hermes

Anobium abietis – drvotočac (šišarke opadaju prije vremena)

Sciurus vulgaris – vjeverica (uništava šišarke, gule koru),

Loxia curvirostra – smrčin krstokljun (jede sjeme),

TETRAONIDAE – tetreb (odgriza izbojke),

CERVIDAE – jeleni (oštećuju stabla struganjem rogova),

Capreolus capreolus – srna (srndaći oštećuju stabla struganjem rogova).

Smrčeve sastojine su zbog plitkog korijena osjetljive na isušivanje zemljišta koje nastaje pod uticajem

sušnih perioda ili planskim dreniranjem zemljišta. Nakon dugotrajnih sušnih perioda smrčeva stabla

lako i brzi propadaju.


10

Sušenje borovih šuma

Drvo izdazito kontinentalne kline te dobro podnosi niske zimske i visoke ljetne temparature. Najbolje

raste u područjima sa suvim vazduhom i mnogo sunčanih dana. Zahtjeva mnogo svjetla te ni u

mladosti ne podnosi duže zasjene. Što su ekološke prilike u kojima raste bolje, osjetljivost na zasjenu

je manja. Za uspješan rast i razvitak zemljište mora da bude duboko, rastresito i uvijek svježe. Bor

raste i na zemljištima sa malo vlage, a i na fiziološki suvim tresetnim zemljištima, kao i na mineralno

siromašnim, pa se stoga veoma pogodna vrsta drveta za pošumljavanje osiromašenih i zapuštenih

golih šumskih zemljišta, te za pošumljavanje vriština i letećeg pijeska. Ne trpi štete od ranih kao ni od

kasnih mrazeva, a niti od vrućine. Kod jednogodišnjih biljaka mogu nastati štete od izmrzavanja iako

ne toliko često kao kod smrče i drugih vrsta drveća sa plitkim korijenom. Mnogo štete trpi od snijega i

leda, a poplave i dim bolje podnosi od jele i smrče.

Rasprostire se na ograničenim lokalitetima u istočnom i centralnom dijelu BiH,

Najveći značaj od borova ima bijeli bor,

Najviše se pošumljava bijelim borom; pati od snjegoloma ako se sadi na nižim nadmorskim

visinama (vlažni snjegovi),

Borovac nikad ne saditi na krečnjaku,

Požari prave velike probleme borovim šumama,

Stare borove šume obično nisu ugrožene od niskih požara, dok ne dođe do obnove,

Treba voditi računa o šumskom redu, da bi se spriječio razvoj šumskih štetočina (deblje grane

treba složiti u sredinu zbog tame i vlažnosti, a sitnije sa četinama sa vanjske strane),

Phelinus pini – kokozivna trulež srčike (najčešća; izaziva trulež; napada stare borove pa nije

ekonomski značajna; ulazna mjesta su na prelomima grana uz deblo),

Lophodermium pinastri – osip i crvenilo borovih iglica, starijih (manje patogen, napada starije

četine; oko plodonos. tjela dve crne linije),

Lophodermium seditiosum – osipanje mlađih iglica (napada mlade četine; veoma agresivna);

obe su česte u rasadnicima

Mycosphaerella pini – crvena prstenasta pjegavost borovih iglica

Sphaeropsis sapinea – sušenje izbojaka (može često da dovede do sušenja i vrhova stabala, a ne

samo izbojaka; smatra se da napada stabla u zagađenim sredinama),

Fomes (Heterobasidion) annosum – trulež korijena; tamnocrvena trulež (kod borova ne pravi

velike ekonomske štete ali dovodi do sušenja mladih biljaka, teško se uočavaju karpofore osim

kod izvaljenih stabala),

Melampsora pinitorqua – savijanje i krivljenje izbojaka (dovodi do krivljenja izbojaka bora ako

se radi o slabijem napadu, a ako je napad jačeg intenziteta prstenuje izbojak),

Pithium, Rhizoctonia, Fuzarium, Botrytis – polijeganje ponika ( uništavaju sjeme i ponik),

Armillaria mellea – mednjača ( izumiranje kambijuma i kore te trulež korijena i debla),

Fomes pini – crvena prstenasta trulež srčike (štetna za starija stabla),

Cronartium ribicola – rđa borove kore (uzrokuje zasmoljavanje vršnih izbojaka),

Cenangium abietis – sušenje borovih grana

Coleosporium melampyri – rđa borovih iglica

Phytophtora oninivora – trulež korijena

Rhizoctonia solani – trulež korijena mladih biljaka


11

Blastaphagus major – veliki borov srčikar

Blastaphagus minor – mali borov srčikar

Slični simptomi kao kod Sphaeropsis sapinea samo kod napada gljive izbojci su zasmoljeni.

Hylaster ater – borov korjenar

Hylobius abietis – veliki borov surlaš (larve nisu štetne jer žive u starijim borovima, ali imaga

vrše dopunsku ishranu na mladim izbojcima),

Diprion pini – obična borova osa

Neodiprion sertifer – riđa borova osa

Brste borove četine i mogu da dovedu do golobrsta; štetniji Diprion pini jer ima dvije gereracije;

Evetria buoliana – borov savijač

Evetria resinella – smolasti borov savijač

Thaumatopoea pityocampa – borov četnik (gusjenice idu jedna iza druge kao u četi),

Acantolyda hieroglyphica – lisne zolje (mogu biti veoma štetni; dovode do golobrsta i nikad se

ne zna kada će stupiti u gradaciju; veom teška borba sa njima),

Pissodes validirostris – surlaš borovih šišarki (posaže jaja u jednogodišnje šišarke),

Ips sexdentatus – šestozubi borov potkornjak

Ips acuminatus – trozubi borov potkornjak

Pissodes castaneus – mali borov surlaš

Dendrolinus pini – borov prelac (brsti četine),

Monochamus galloprovincialis – borova bronzana strižibuba

Melolontha melolontha – majski gundelj (oštećuje korijenje mladih biljaka),

Gryllotalpa gryllotalpa – rovac (oštećuje korijenje mladih boljaka),

Lymantria monacha – nona (uništava četine),

Sirex gigas – osa drvenarica

Polyphylla fullo – mramorasti gundelj

Sciurus vulgaris – vjeverica (uništava šišarke, gule koru)

Dryobates major – veliki djetlić (uništava šišarke)

MURINAE – miševi (uništavaju ljuskice šišarki; jednogodišnje biljke)

Capreolus capreolus – srna (oštećuje mlade biljke)

Loxia pytiopsitacus – borov krstokljun (uništava sjeme)

Uzrok sušenja i propadanja borova je abiotički faktor, odnosno kada nastupe periodi vrućih i sušnih ili

mokrih i hladnih razdoblja uzastopno u više vegetacionih godina. Usled toga stabla fiziološki slabe i

postaju žrtvom gljive mednjače.


12

Sušenje jasenovih šuma

Jasen i njegove sastojine rasprostranjene su najviše u nizinama gotovo u čitavoj evropi. Raste uz

dovoljno vlage i na vapnenom i na pjeskovitom zemljištu sa dovoljno primjesa vapnenaste ilovače, a

ne uspijeva na kiselim i tresetnim zemljištima. Podnosi kratkotrajne poplave. Nalazimo ga

pojedinačno i u manjim grupama primješan u bukove sastojine na suvom kraškom zemljištu. Jasen

ima male zahtjeve prema temparaturi vazduha, na svježem zemljištu podnosi visoke ljetne vrućine;

naročito mu prija vlažna šumska klima. U mladosti podnosi više zasjene nego hrast, dok u kasnijoj

dobi zahtjeva isto toliko svjetla. Dobro uspijeva i raste na vrlo svježim, dubokim, rastresitim i sa

hranljivima bogatim zemljištima. Osjetljiv je na kasne mrazeve. Osjetljivost vršnih izbojaka na mraz

uzrokuje često uništavanje tih izbojaka, a njegovu funkciju preuzimaju dva postrana izbojka. Jasenu

nanose velike štete vrućina i suša. Jasenova kora je neotporna prema sunčevom zračenju pa nastaju

štete od upale kore, kada stablo odraslo u zasjeni bude izloženo sunčevom zračenju. Stablo je otporno

prema vjetru, a snijeg i led mu nanose manje štete. Vrlo je osjetljiv prema dimu i drugim otrovnim

gasovima. Zbog osjetljivosti na mraz potrebno je da mlade biljke rastu 2 do 3 godine pod zastorom

krošanja koje one u mladosti dobro podnose.

Armillaria mellea – mednjača


Pseudomonas savanastoi var. fraxini – rak na jasenu

Mycosphaerella maculiformis – pjege jasenovog lista

Hydnum coralloides – trulež jasenovog drveta

Polyporus hispidus – bijela trulež srži

Polyporus sqamosus – bijela prizmatična trulež

Collybia velutipes – bijela trulež srži

Uncinula fraxini – pepelnica jasena

Hysterographium fraxini

Ventria fraxini

Lytta vesicatoria – španska buba Stereonychus fraxini – jasenov surlaš Erranis defoliaria – veliki mrazovac Operophtera brumata – mali mrazovac Cossus cossus – vrbotočac Vespa crabro – stršljen (oštećuje koru) Zeuzera pyrina – drvesnica

Aspidiotus fraxini – štitasta uš Hylesinus crenatus – veliki jasenov potkorljak Hylesinus fraxini – mali jasenov potkornjak Prays curtellus Pemphigus nidificus Pemphigus bumeliae

CERVIDAE – jeleni (oštećuje mlađa stabla)

Capreolus capreolus – srna (srndaći oštećuju stabla struganjem rogova)

Arvicola terrestria – poljska voloharica (oštećuje korijenje)

Sušni vegetacijski periodi, a negdje i zabarivanje činioci koji su mnogo pridonijeli sušenju, jer je jasen

na oba ta ekstrema vrlo osjetljiv. U mladim jasenovim sastojinama velike štete pričinjava i divljač do

te mjere da se osuše.


13

Sušenje javorovih šuma

Prirodno je rasprostranjen u brdskim predjelima južne i srednje evrope. Javoru je naročito prikladna

hladnija brdska klima sa mnogo vlage u vazduhu. U nižim brdima raste na zasjenjenim stranama, a na

višim položajima bolje uspijeva na sunčanijim lokalitetima. U mladosti podnosi laganu zasjenu ali

kasnije mu krošnja mora biti slobodna. Za uspješan rast potrebno mu je svježe, duboko i rastresito

zemljište. Mlade javorove biljke osjetljive su na kasni mraz. Starija stabla često se od jake zime

raspucavaju, dok na mlađim stablima sa glatkom korom izloženim suncu često nastaje upala kore.

Otporan je prema jakim vjetrovima i snijegu. Vrlo je osjetljiv na poplave koje traju duže vremena.

Manje je osjetljiv na štetno djelovanje otrovnih gasova. Zemljište se pod javorovim stablima bolje

popravlja nego pod jasenovim i brijestovim. Raste većinom pojedinačno i u zajednici sa bukvom u

čistim bukovim sastojinama. Na dobrom i pogodnom staništu često gradi i čiste male sastojine koje se

pod zastorom krošanja lako prirodno podmlađuju, jer je urod sjemena čest i obilan. Jednogodišnji

javorov ponik može uništiti mraz i suša, a može ih zagušiti i korov.

Septogleum hartigianum – sušenje izbojaka i grana,

rod Cuscuta (mlada stabla),

Verticilium (vodoprovodni sistem),

Uncinula aceris – pepelnica na javoru (uništava list),

Gnomonia pseudoplatani – pjegavost lišća

Rhytisma acerinum – pjegavost lišća

Rhytisma punctatum – pjegavost lišća


Fomes spp. – mrka prizmatična trulež

Poria obliqua – bijela trulež drveta

Acronycta aceris – javorove sovice (gusjenica uništava list),

Elantridae – skočibube (klice, ponik i mlade biljke)

Zeuzera pyrina – drvesnica

Rhopalopus insubricus – javorova strižibuba

Saperda carcharias – velika topolina strižibuba

Cossus cossus - vrbotočac

Tinea sericopezella – (uništava sjeme),

Sciapterun tabaniforme

Sciurus vulgaris – vjeverica (hrani se sjemenom)

MICROTINAE – voloharice (nanose štete podmlatku)


14

Sušenje pitomog kestena

Dobro uspijeva na brežuljkastim i brdovitim lokalitetima; što se dalje ide prema jugu sve se više penje

u brda. Kesten je karakteristično drvo toplijih krajeva. Pitomi kesten uspješno raste u blagoj klimi sa

dovoljno vlage u vazduhu i padavina te sa većom temparaturom vazduha. Ali izdrži i do -20oC jaku

studen. Na svom optimumu na svježim i dubokim zemljištima podnosi poluzasjenu. Za uspješan rast

potrebno mu je svježe, duboko i rastresito silikatno zemljište, ali donekle uspijeva i na dosta suvim

zemljištima samo ako su dovoljno duboka. Pitomi kesten je naročito osjetljiv na kasne proljetne i rane

jesenje mrazeve te na vrlo vruće i sušne klimatske prilike. Njegova su stabla dosta otporna prema

vjetru ali nisu rijetke štete od lomova što im nanese snijeg i led. Iako povrede na stablima brzo i lako

srastaju, ipak se često pojavljuje rak. Na staništima sa pitomim kestenom, u optimumu možemo

uspješno uzgajati i njegove čiste sastojine. Kesrenov list popravlja zemljište.

Sastojine pitomog kestena bile su u evropi još početkom prošlog vijeka srazmjerno zdrave i malo

ugrožene od štetnih gljiva sve dok se prvi put 1938. godine nije u Italiji pojavio rak kestena

uzrokovan gljivom Endothia parasitica.

Kesten se počeo oporavljati 80-ih godina; proces sušenja se djelimično smanjio sam od sebe;

kako bolest napreduje tako biljka stvara odbrambeni mehanizam,

Rasprostranjenost: Cazinska krajina, Kostajnica, Novi Grad, Srebrenica,

Teško se odgaja u rasadniku,

Akutno sušenje se vrši u jednoj vegetacionoj godini, a Hronično sušenje dešava se u više godina,

Endothia parasitica – rak kore kestena

Festulina hepatica – jetrenka (crvena trulež; stara kestenova stabla)

Mycosperella maculiformis – pjege kestenovog lista (ospičavost lišća)

Phytopthora cambivora – mastljiva bolest (kroz korijen)

Loranthus europeus – žuta imela

Scolytus intricatus – hrastov potkornjak

Lymantria dispar – gubar

Balanius elephas – kestenov žižak

Cerambix scopolii – mala hrastova strižibuba

Cerambix cerdo – velika hrastova strižibuba

Xyleoborus monographus – mali hrastov drvenar

Xyleoborus drygraphus - hrastov drvenar

Platypus cylindrus – hrastov srčikar

Zeuzera pyrina – drvesnica

Cossus cossus – vrbotočac

Euproctis chrysorrhoea – žutotrba

Malacosoma neustria – kukavičije suze

Balaninus glandium – hrastov žižak

Erranis defoliaria – veliki mrazovac

Operophtera brumata – mali mrazovac

Attelabus curculinoides

Tischeria complanella

Dryocetes villosus


15

Sušenje brestovih šuma

Prirodno je rasprostranjen u južnoj i zapadnoj evropi, sjevernoj africi, maloj aziji i južnom sibiru. Vrlo

dobro uspijeva u nizinama, uz rijeke u poplavnim pdručjima te dobro podnosi kratkotrajne poplave.

Na višim položajima raste na jugoistočnim, istočnim i jugozapadnim ekspozicijama. Dobro uspijeva u

blagoj klimi gdje su za njegov dobar rast povoljniji topliji položaji od hladnijih. Zavtjevi za svjetlom

su osrednji, uspješno raste i razvija se samo na vrlo svježim, dubokim i rastresitim zemljištima, koja

sadrže mnogo humusa i mineralnih hranljiva, a dobro raste i na mokrom zemljištu. Vrlo je otporan

prema mrazu, ali za vrijeme oštre zime i studeni često mu obamre površinsko korijenje, a na deblu

nastanu raspukline. Otporan je prema jakom vjetru. Nije zapaženo da bi se kora na deblu upalila od

sunčevog zračenja. Otrovni gasovi i dim ne nanose mu puno štete. Lako se prirodno podmlađuje.

Brijestovi su pred izumiranjem, ali prije 50-ak godina stanje je bilo gore,

Brijest je sam od sebe stvorio prototip, ali je i gljiva napredovala,

Pokušalo se sa ukrštanjem naših brijestova sa azijskim (Ulmus pumila), ali nema ekonomskog

značaja; malo otporniji,

Mehanizam prenošenja je preko breslovih potkornjaka Scolytus, gljiva se razvija pod korom;

spore se lijepe za potkornjaka koji se dopunski hrani lišćem; spadaju i ako dođu u dodir sa ozledom

stvara tile i razara provodne sudove, a to pogoduje potkornjaku koji napada grane koje se suše.

Postoji hronični i akutni oblik,

Mlađe biljke su bezbjedne, u njih se potkornjak ne ubušuje,

Ophiostoma ulmi – holandska bolest brijesta

Pleurotus (ulmi) cornucopiae – mrka trulež brestove srčike (drvo se odvaja po godovima),

Armillaria mellea – mednjača (ubrzava proces pušenja),

rod Verticilium – mikroza provodnih cjevčica

Dothidella ulmi (na lišću prouzrokuje brojne crne sjajne krastice),

Uncinula claudestina ( stvara na lišću pepeljastosive prevlake),

Mycospharella ulmi (uzrokuje pjege na lišću),

Dioporthe eres (napada tanke grančice i grane),

Cucurbitaria naucosa (stvara na granama gale),

Hydnum coralloidea (stablasto razgranata plodišta),

Fomes fomentarius – bijela pjegava trulež (spore ulaze u drvo kroz povrede i raspukline),


Galerucella luteola – brestova zlatica (brsti list)

Schizoneura lanuginosa – brestova uš

Lepidosaphes ulmi – štitasta uš

Zeuzera pyrina – drvesnica (napad gusjenice)

Pteleobius vittatus – šareni brestov potkornjak

Scolytus scolytus – veliki brestov potkornjak

Scolytus multistriatus – mali brestov potkornjak

Donekle se mogu zaštititi stabla po parkovima i drvoredima, ali bolest ne zahvata donji dio grana i

debla pa se pritom ipak mogu pravovremeno odrezati zaražene grane sve do zdravog nezaraženog

drveta.

Documents

Sušenje šuma (1)