Sve što trebam znati, naučio sam u vrtiću

ISBN 978-953-14-0678-9 Robe

rt Fu

lghum

89,00 kn

www.mozaik-knjiga.hr

Ova je knjiga pravi lijek protiv užasa koji se obrušavaju na nas u ovo nesigurno doba.

— Baltimore Sun

Robert Fulghum 1986. godine objavio je jednostavan kredo koji je postao fenomenalni bestseler broj jedan New York Timesa, Sve što trebam znati, naucio sam u vrticu. Sad se Fulghum vraca toj knjizi koju su prigrlili milijuni citatelja diljem svijeta, dajuci joj novi predgovor i dvadeset i pet dodatnih eseja.

Ovdje nas Fulghum privlaci svojim razmišljanjima o životu, smrti, ljubavi, tuzi i najboljem pohanom odresku u kontinentalnoj Americi. Daje nam upute kakve su mudrosti skrivene u hrpi rublja... carobna svojstva otkrivena u kutiji pastelnih bojica... igra skrivaca nasuprot igri sardina — i kako su te igre povezane s prirodom Boga. Sve što trebam znati, naucio sam u vrticu buja upravo životom i znacenjem koje pronalazimo u najsitnijim pojedinostima. U godinama otkad je ova knjiga prvi put objavljena, Fulghum je imao vremena razmisliti, iznova je ocijeniti i preispitati. I ovdje su njegove svježe misli o klasicnim temama, zajedno uz divne nove eseje.

Možda ce u današnjem kaoticnom, zahtjevnom svijetu ovi eseji o životu još dublje odjeknuti — kad citatelji otkriju koliko se univerzalni uvidi mogu pronaci u obicnim dogadajima.

sve

što

tre

bam

zn

ati,

na

uč

io s

am

u v

rtić

u

SVE STO DOISTA TREBAM ZNATI NAUCIO SAM.indd 4 20.1.2010 14:19:27

Sve što trebam znati, naučio sam u vrtiću

Robert Fulghum


Naslov izvornika

All i ReAlly Need To KNow i leARNed iN KiNdeRgARTeN

Copyright © 1986, 1988, 2003 by Robert FulghumCopyright © za hrvatsko izdanje Mozaik knjiga, 2010.

S engleskoga prevelaMirna Čubranić

Iz da vač Mo za ik knji ga d.o.o., Zag rebZa iz da vača Alen Bodor

Ured nik Zoran Maljković

Grafički urednik Marko KatičićOblikovanje naslovnice Marko Jovanovac

Korektorica Ivana IvanišićTi sak Znanje d.d., Zagreb, veljača 2010.

ISBN 978-953-14-0678-9CIP zapis dostupan u računalnom katalogu

Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 724343.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektro-ničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.


Sve što trebam znati, naučio sam u vrtiću

Robert Fulghum

preispitano, revidirano i nadopunjeno s dvadeset i pet

novih eseja



Čitatelju od autora

Izvorno izdanje ove knjige započinje riječima koje su do-voljno bitne da bismo ih ponovili. Da vam mogu osobno dati ovu knjigu, zamolio bih vas da ne smetnete s uma sljedeće:

Ovo što ćete pročitati napisao sam tijekom mnogo go-dina, malo pomalo, i često preispitivao i mijenjao. Svih tih godina živio sam na brojnim mjestima, radio brojne po-slove i putovao posvuda. Eseji i priče bili su namijenjeni mojim prijateljima, obitelji, vjerskoj zajednici, učenicima i meni samome – bez pomisli da budu objavljeni u obliku knjige. O njima razmišljam kao o mojim »stvarima« – pri-kazu onoga što se zbiva u mome umu i mome životu.

Dio toga – onoga što sam naučio u vrtiću – kružilo je naokolo dok nije zadobilo vlastiti život i počelo se pojav-ljivati na hladnjacima i oglasnim pločama. Jednoga dana jedan moj esej poslan je iz škole kući u naprtnjači djeteta čija je majka književna agentica. Majka mi je napisala: Je-sam li napisao još štogod? Pa, jesam. I jedna je stvar dovela do druge, kao u Zemlji čudesa.

Kao svojevrsnu »uljepšanu istinu«, sad i ovdje izjav-ljujem da sam promijenio neka imena i činjenice kako bih zaštitio nedužne, gunđala ili oboje. Ja nisam istraživački novinar.


S V E Š T O T R E B A M Z N A T I N A U Č I O S A M U V R T I Ć U6

Nadalje, imam službenu dozvolu pripovjedača. Na-pravio mi ju je jedan prijatelj i zalijepio na zid iznad mog radnog stola. Ta mi dozvola daje dopuštenje da se koristim maštom u preuređivanju vlastitog iskustva kako bi priča bi-la bolja, sve dok ono služi mjerilu Istine u najboljem smislu. Istina pjesništva i priče s moralnom poukom ne može se nadmetati s istinom znanosti ili sudnice. Pouzdajem se da je čitatelj svjestan te razlike.

I na kraju, neću se ograditi i izjaviti da su »mišljenja izražena u knjizi isključivo moja«. Što sam stariji, to više shvaćam koliko je mojih mišljenja kombinacija dobara iza-branih s polica samoposluživanja svijeta ideja. Moj je stav prema onome što prolazi mojom glavom. Kako bih proši-rio tu temu, obljetničko izdanje za petnaesti rođendan ove knjige započinjem dubokoumnim upozorenjem koje sam pronašao na naljepnici na braniku jednog automobila:


»NE VJERUJ SVEMU ŠTO MISLIŠ.«

Riječi na stražnjem braniku jednog starog modrog For-dovog kamioneta.

Sâm sam u automobilu u Santa Feu, Meksiko. Siječanj je. Snježna oluja u sumrak. Nekoliko uličnih blokova, je-dino što ispred sebe jasno vidim ova je poruka na braniku kamioneta, važnost koje naglašavaju crvena svjetla kočnice. Gmižem jedan ulični blok. Zaustavljam se. Crveno svjetlo kočnice zabljesne. Čitam. Gmižem još jedan ulični blok. Zaustavljam se. Crveno svjetlo ponovno zabljesne. Čitam ponovno:

»NE VJERUJ SVEMU ŠTO MISLIŠ.«

Te su riječi ostavile trajnu sliku u mome umu. Navode me da se sjetim glupih ili beskorisnih ili naivnih ideja koje sam kroz život gajio. Ideja koje sam nekoć smatrao neiz-brisivo urezanim u moje moždane stanice. Ideja koje sam u međuvremenu odbacio kad su me novi dokazi i daljnje iskustvo primorali da promijenim mišljenje.

Čitajući stare dnevnike, pomislio sam: »Stvarno ne mogu vjerovati da sam ja ovo ikada mislio.« Ali jesam. Jesam. I žestoko bih branio svoja mišljenja u otvorenoj sudnici javnoga mnijenja.



S druge, pak, strane:Postoje stvari koje mislim i u koje vjerujem. Ta uvjerenja ostaju postojana, nepokolebljivo odolije-

vaju i opstaju istinita bez obzira na iskustvo. Neke ideje traju. Doista je tako. Pitanje je, naravno, koje. To je pitanje za terensku provjeru, nije li?

Knjiga Sve što trebam znati, naučio sam u vrtiću u op-ticaju je već duže od dvadeset i pet godina. U svjetlu mog iskustva one naljepnice na braniku kamioneta u Santa Feu, zapitao sam se kako bi ideje u Vrtiću podnijele kritič-ko preispitivanje. Poštujem li još uvijek uvjerenja utkana u priče u toj knjizi? Ili sam se predomislio? A ako sam se predomislio, što da učinim?

Revidiranje i ponovno objavljivanje knjige koja je prvi put objavljena petnaest godina ranije nije baš uobičajeno. Ali zašto? Ako knjiga može biti poboljšana i proširena, tad i nadalje može biti korisna i značajna. Vrtić predstavlja stav – način promatranja stvari. Zašto ne pogledati po-novno? Pogledao sam.

Kad sam se dao na posao, učinio sam više no što sam očekivao. Nekoliko priča sam u cijelosti izbacio jer su za-starjele ili sam uistinu promijenio mišljenje ili imam novu priču koja bolje izražava istinu koju želim izjaviti.

Dodao sam dvadeset i pet novih eseja. Većina staro-ga materijala redigirana je ili uređena kako bi bila jasnija. Redoslijed je promijenjen zbog boljeg kontinuiteta. Ova-kva kakva je sad, knjiga je naizgled u svom konačnom obliku.

Međutim – pitam se. Što ću za petnaest godina misliti o ovdje napisanome, budem li uopće živ da bih išta mislio?


r o b e r t f u l g h u m 9

Ako sve bude u redu, vjerojatno ću ponovno preispitati i revidirati knjigu. Nadam se. Razlog će ostati isti: promije-nit ću mišljenje, priznajući da više ne vjerujem sve što sam nekoć mislio. Ili ću i tad spoznati ono što sam i sad spo-znao: da se mnoga moja uvjerenja nisu promijenila i mogu ih ponoviti. Primjer je moje Vjerovanje pripovjedača:

Vjerujem da je mašta jača od znanja – Da je legenda moćnija od povijesti.Da su snovi snažniji od činjenica –Da nada uvijek pobjeđuje iskustvo –Da je smijeh jedini lijek za tugu.I vjerujem da je ljubav jača od smrti.

– ROBERT FULGHUM, 2003.



Kredo

Za početak, jesam li doista sve što trebam znati naučio u vrtiću? Vjerujem li još uvijek u to? Ovo je izvorni esej, i nakon njega moja urednička reakcija.

V Već brojni niz godina, svakoga si proljeća dajem u zadatak napisati svoje vlastito vjerovanje: svoj kre-

do. Dok sam bio mlađi, to se vjerovanje protezalo na ne-koliko stranica u nastojanju da obuhvati sva područja i ništa ne izostavi. Zvučalo je kao podnesak Vrhovnom su-du, kao da riječi mogu riješiti sve prijepore glede značenja postojanja.

Zadnjih je godina taj moj kredo postao kraći – pone-kad ciničan, ponekad komičan, a ponekad bljutav – ali i nadalje radim na njemu. Nedavno sam se dao na pisanje izjave osobnoga uvjerenja dužine jedne stranice i jedno-stavnim riječima, posve svjestan prostodušnog idealizma koje takav zadatak podrazumijeva.

Nadahnuće za kratkoću dobio sam na benzinskoj po-staji. Uspio sam napuniti rezervoar svog starog automobila super deluxe visokooktanskim benzinskim sokom. Moja stara krntija to nije mogla podnijeti i uhvatila ju je jeza



– stalno se gasila na raskrižjima i podrigivala na nizbrdi-ci. Shvatio sam. I moj duh i um ponekad su takvi. Previše visokosadržajnih informacija i uhvati me egzistencijalna jeza. Gasim se na raskrižjima na kojima treba donijeti ži-votne odluke i znam ili previše ili nedovoljno. Razmatranje života nije piknik.

Tad sam shvatio da već znam većinu onoga što je ne-ophodno da bih živio sadržajnim životom – da to uopće nije tako zamršeno. Ja to znam. Znam to već veoma du-go. Živjeti to znanje – to je, pak, druga priča, zar ne? Evo mog kreda:

SVE ŠTO DOISTA TREBAM ZNATI o tome ka-ko živjeti i što učiniti i kako postojati naučio sam u vrtiću. Mudrost se nije nalazila na vrhu planine postdiplomskoga studija, nego u pješčaniku nedjeljnog vjeronauka. Evo što sam naučio:

Sve podijeli. Igraj pošteno. Ne tuci druge. Vrati stvari gdje si ih pronašao. Počisti vlastiti nered. Ne uzimaj ono što nije tvoje. Reci da ti je žao kad nekoga povrijediš. Ope-ri ruke prije jela. Povuci vodu nakon nužde. Topli keksi i hladno mlijeko dobri su za tvoje zdravlje. Živi uravnote-ženim životom – svaki dan malo uči, malo razmišljaj, cr-taj i slikaj, pjevaj i pleši, igraj se i radi. Svako poslijepodne malo odrijemaj. Kad iziđeš u svijet, pazi na promet, daj drugome ruku i držite se zajedno. Pitaj se. Ne zaboravi sje-menku u čaši od stiropora: Korijen raste u dubinu, a biljka uvis i nitko doista ne zna kako ili zašto, ali svi smo takvi. Zlatne ribice, hrčci i bijeli miševi pa čak i ona sjemenčica u čaši od stiropora – svi oni umiru. Umiremo i mi.



I tad se sjetite dječjih slovarica i prve riječi koju ste naučili – najveće od svih riječi – GLEDATI.

Sve što trebate znati negdje je ondje. Zlatno pravilo i ljubav i osnovna higijena. Ekologija i politika i jednakost i duhovno zdrav život.

Uzmite bilo koju od tih stvari, pretvorite je u složene izraze odraslih ljudi i primijenite na svoj obiteljski život, posao ili vladu ili na svoj svijet i ona će se pokazati istini-tom, jasnom i postojanom. Razmislite koliko bi svijet bio bolji kad bismo svi mi – čitav svijet – svakoga dana oko tri poslijepodne pojeli kekse i popili mlijeko, a zatim malo zadrijemali s dekicama. Ili kad bi svim vladama osnovno načelo bilo uvijek vratiti stvari gdje su ih pronašli i poči-stiti vlastiti nered.

I još uvijek je istina, ma koliko stari bili – kad iziđete u svijet, najbolje je dati drugome ruku i držati se zajedno.


Dubokoumni vrtić

t Dok ovo pišem, imam šezdeset i pet godina. Nisam baš silno star, ali dosta sam toga proživio. Dječji

vrtić je u davnoj prošlosti. Što znam danas?Kredo iz dječjeg vrtića nije djetinjast.Nije jednostavan. Elementaran je.Taj esej odgovara na pitanja koja smo si prije ili kasnije

postavili svi mi koji smo nekoć gledali kroz prozor učionice pitajući se: Zašto sam ovdje? Zašto moram ići u školu?

U školu nas šalju kako bismo se uljudili – kako bismo se upoznali s osnovnom mašinerijom ljudskoga društva. Rano u životu šalju nas iz doma u svijet. U školu. I tu nema rasprave. Društvo obrazovanje smatra toliko važnim da mi moramo ići u školu. Takav je zakon. A kad dođemo u školu, uče nas temeljima na kojima počiva civilizacija. Njih nam najprije objašnjavaju jezikom koje malo dijete razumije.

Na primjer, ne bi bilo ni od kakve koristi reći jednom šestogodišnjaku da su »istraživanja pokazala da ljudsko društvo ne može funkcionirati bez pravedne distribucije resursa na zemlji«. Iako je ova izjava duboko i bolno isti-nita, dijete ne može shvatiti riječi kojima je izražena. Za-to djetetu kažemo da ima dvadesetero djece i pet lopti za igru; jednako tako četiri štafelaja, tri kompleta kockica,



dva zamorca i jedna kupaonica. Da bismo bili pravedni, moramo dijeliti.

Jednako tako, šestogodišnje dijete neće shvatiti da je »uvelike dokazano da je nasilje kontraproduktivno kon-struktivnoj interakciji pojedinaca i društava«. Istina. Ali, dijete će bolje shvatiti da je pravilo u svijetu i u školi jed-nako: Ne tuci druge. Loše se stvari događaju. Dijete mo-ra shvatiti da je ovo pravilo povezano s prvim pravilom: Drugi neće dijeliti s tobom niti će igrati pošteno ako ih budeš tukao.

Teško je šestogodišnjaku objasniti trošak i posljedice onečišćenja okoliša i njegovog uništenja. No, već sad pla-ćamo očajničku cijenu jer se odrasli nisu držali uputa do-bivenih u vrtiću: počisti vlastiti nered: vrati stvari gdje si ih pronašao: ne uzimaj ono što nije tvoje.

»Povijest društva više određuje njegovo razumijevanje bolesti nego njegova formulacija filozofije i političke teo-rije.« Istina. Osnovna higijena. Važno je ne imati izmet na rukama i u umovima. Međutim, dovoljno je naučiti dijete da nuždu obavlja na zahodu, da pusti vodu nakon nužde i da redovno pere ruke.

I tako dalje. Od prvoga dana, riječima koje možemo razumjeti, govore nam ono što danas cijenimo kao temelj društva i kulture. Iako učiteljica ove prve lekcije može na-zvati »jednostavnim pravilima«, ona su zapravo destilaci-ja s mukom stečenih, terenski ispitanih praktičnih načela ljudske djelatnosti.

Jednom kad saznamo za njih, ubrzo otkrijemo da smo na laboratorijskom tečaju. Od nas će tražiti da pokušamo svakodnevno primjenjivati ta pravila. Znanje je smisleno



samo ako se odražava u djelima. Ljudska rasa je na težak način spoznala da smo ono što činimo, a ne samo ono što mislimo. To jednako vrijedi za djecu i odrasle – učionice i narode.

Ponekad me zapanji koliko toga nismo posve shvatili u vrtiću. Dok sam bio župni svećenik, uvijek bih se začu-dio kad bi mi netko došao i rekao: »Upravo se vraćam od liječnika i rekao mi je da mi je preostalo još ograničeno vrijeme života.«

Bio bih u iskušenju da povičem: »Molim? Zar to nisi znao? Morao si platiti liječniku da ti to kaže – u tvojim godinama? Gdje si bio onog tjedna u vrtiću kad si dobio šaličicu s pamučnom vatom, vodom i sjemenkom? Dogo-dio se život – sjećaš se? Biljka je izrasla uvis, a korijen u dubinu. Čudo. A onda je, nekoliko dana kasnije, biljka bila mrtva. MRTVA. Život je kratak. Zar si spavao tog tjedna ili si bio kod kuće bolestan?«

Nikada nisam rekao sve to. Ali sam to mislio. I istina je. Zamisao je bila da od samoga početka steknemo toč-nu sliku. Život i smrt. Život, smrt. Jedan događaj. Jedan kratki događaj. Ne zaboravite to.

Još nešto neki od nas ne dokuče odmah: Gotovo je nemoguće proći kroz život posve sâm. Moramo naći svo-ju skupinu podrške – obitelj, prijatelje, društvo, terapijska okupljanja, klubove, crkvu, što god. Upozorenje iz vrtića vrijedi čitavog života: »Kad iziđeš u svijet, daj drugome ru-ku i držite se zajedno.« Opasno je tamo vani – i samotno. Svi trebaju nekoga. Uvijek je potrebno neko okupljanje.

Ono što učimo u vrtiću stalno nam ponovno iskrsava u životu dok god živimo. Naravno, u daleko zamršenijim,



mnogosložnim oblicima. U predavanjima, u enciklopedija-ma, biblijama, pravilima tvrtke, sudnicama, propovjedima i priručnicima. Život će stalno provjeravati jesmo li shvatili i primijenili ono što smo naučili prve godine školovanja.

U svom životnom vijeku, hrvat ćemo se s pitanjima ispravnog i pogrešnog, dobra i zla, istine i laži. I uvijek će-mo se iznova vraćati na ono mjesto gdje smo ušli – u onu prostoriju u kojoj su nam, dok smo još bili veoma mali, veoma brižno uručeni osnovni nazori o čovječanstvu.

Naravno da to nije bilo doslovce sve što ste doista tre-bali znati. Naravno da nije. Ali, ako za početak niste shva-tili ove osnovne stvari, vi i društvo platit ćete veliku cijenu za vaš neuspjeh. Ako ste ih naučili i primjenjujete ih, tad će sve ostalo što ste trebali znati imati trajni temelj.

Eto.Vrtićki kredo proširen, ali nepromijenjen.To je ono što vjerujem i znam, i u što se pouzdajem sa

svojih šezdeset i pet godina.


Ostatak priče»I što se onda dogodilo?«

i Hitno pitanje iz mraka vremena odlaska na poči-nak, koje su mi postavljala moja djeca kad smo i

ona i ja bili mladi. Baš kad sam mislio da sam »zakucao« svršetak priče – baš kad sam bio siguran da su djeca već sigurno u rukama čovječuljka koji će im u oči zasuti pijesak da ih uhvati san – tanki bi, pospani glasić molećivo upitao: »I što se onda dogodilo?« I bez obzira što bih odgovorio, molba bi se nastavila: »Molim te, molim te, tata – ispričaj nam ostatak priče.«

U zagrižljivom očaju, pribjegao bih apokalipsi: »Naj-ednom je kometa pogodila zemlju i sve raznijela na ko-made.«

Tišina. »Što se dogodilo s komadima?«»To nije važno. Svi su umrli strašnom smrću, posebice

sva djeca koja nisu spavala.« Također sam iskušao i slje-deće: »Otac je prodao svu djecu koja nisu htjela spavati Ciganininu u prolazu koji ih je samljeo u meso za koba-sice. Prva djeca koja su samljevena bila su ona koja nisu prestajala zapitkivati.«

Samo dajte, posramite me. Ali, upalilo bi. Većinom. Sad kad razmislim o tome, pretpostavljam da su im se ovi



krvavi svršetci najviše sviđali. Možda je to bio plan da vi-de koliko ću daleko ići – da vide koliko im je otac doista izbezumljen.

Sad imam posla s unucima koji imaju jednake nemir-ne umove. Međutim, ja sam lukaviji nego što sam bio. Na neizbježnu molbu da nastavim pripovijedati, odgovaram: »Samo vaš otac zna ostatak priče. Kad se vratite kući, za-molite ga da vam je dovrši.«

Djeca su, naravno, u pravu kad pitaju. Dok god po-stoji život, nešto se uvijek sljedeće dogodi. Uvijek postoje posljedice – uvijek nastavci.

Unaprijed iščekujući inzistiranje prije spavanja, pregle-dao sam svoj repertoar priča. I moram priznati da se i sâm pitam što se zatim dogodilo?

Nakon nezgode s Crvenkapicom, je li se među vuko-vima proširio glas da se valja čuvati lukavih djevojčica koje privlače nevolju? I kako to da je Crvenkapičina, za poste-lju prikovana baka, živjela sama duboko u šumi, umjesto u staračkome domu ili nekom odmaralištu za stare i ne-moćne?

Što je s Alisom? Je li uspjela pronaći put natrag u Ze-mlju čudesa u srednjim godinama svojega života kad joj je doista trebalo malo uzbuđenja? Naravno da nije. Kad god bi se približila zrcalu, dodala bi malo šminke na lice.

Nakon što su slijepci pregledali slona i vratili se kra-lju sa svojim paradoksalnim dojmovima, jesu li udružili sve proturječnosti i ponovno pregledali slona? Nemojte se kladiti u to. Radije bi da im odsijeku glavu nego se odre-kli svojih predrasuda. Mudrac koji je slona uhvatio za rep uporno je tvrdio, »Slon je kao uže. Svi ostali su u krivu.«



Mudrac na sredini objavio je: »Ne, slon je kao deblo četiri stabla. Svi ostali su u krivu.« A mudrac koji je naišao na surlu, uporno je tvrdio da je slon cijev – i točka.

Je li Snjegulica doista mogla živjeti sretno do kraja života kad je kraljević znao da je neko vrijeme živjela sa sedmoricom patuljaka? Nema šanse. Uvijek bi joj to spo-čitavao kad bi se posvadili. »Što si ti doista radila sa svim onim čovječuljcima?«

A ni Pepeljuga nije mogla baš presretno živjeti s kra-ljevićem koji je nije mogao prepoznati bez staklene cipe-lice.

Sjećate se priče o carevom novom ruhu? Cara je neki krojač zaveo da mu povjeruje da je odjeća koju je sašio ta-ko veličanstvena da je može odjenuti samo osoba čistoga srca. Kad je car proparadirao u nepostojećoj odjeći, jedno je dijete naglas izgovorilo ono što su svi jasno vidjeli: »Car je gol golcat.« Što se dogodilo tom djetetu? Odvukli su ga kući i poslali na spavanje bez večere jer je imalo dug jezik i uvalilo obitelj u nevolju.

Tom su djetetu oduvijek govorili: »Budi iskren, reci što misliš, budi iskren prema sebi i imaj hrabrosti iznijeti svoja uvjerenja.« Ali, to je dijete na težak način spoznalo da su prava pravila: »Ne talasaj, drži gubicu začepljenu, čuvaj guzicu, ne budi junak i gledaj svoja posla.« Onaj tko skreće pozornost, kao što su djevojke koje se udaju za kraljeviće, ne žive sretno do kraja života. Dijete se hrvalo s tom stvarnošću dok god je živjelo.

Dobro, nazovite me starim i ciničnim. Samo naprijed, ponašajte se prema meni kao što su se ponijeli roditelji pre-ma djetetu koje je cara nazvalo nagim. Recite mi da bih



trebao biti poput onih slijepaca i da ne bih smio preuređi-vati svoje priče u svjetlu daljnjih informacija.

Možda znam previše i predugo već živim. Bolje da iz priča za laku noć izostavim istinu ili odgovornost pre-bacim na njihove roditelje. Prerano je reći djeci da svijet nije uvijek lijep i pravedan. Djeca će sama otkriti ostatak priče. Veoma brzo, uslijedit će besane noći kad »Što će se sljedeće dogoditi?« neće biti pitanje o zapletu nego usrdna molba molitve.


Pauci

v Ovo je moja susjeda. Ljubazna dama. Izlazi kroz ulazna vrata, ide na posao i u svom je »lijepom« iz-

danju. Zaključava vrata i podiže dnevnu prtljagu: torbicu, vrećicu s užinom, gimnastičku torbu za aerobik i vrećicu sa smećem koje treba iznijeti. Okreće se, ugleda me, ši-rom se nasmiješi i pozdravi i napravi tri koraka trijemom ispred kuće. A zatim krikne »AAAAAAAUUUUUU!!!« (Ovo je doslovan navod.) Glasnoćom vatrogasnih kola na maksimumu.

Paučina! Svom se snagom zaletjela u paučinu. I sad se postavlja hitno pitanje: Gdje je sad pauk?

Baca svoju prtljagu u svim smjerovima. I istodobno kao da pleše akrobatski ples – poput rode u doba parenja kad se pomahnitalo tjera. Hvata se za lice i kosu i ponovno krikne novom razinom intenziteta. Pokuša otvoriti ulazna vrata ne otključavši ih. Pokuša ponovno. Slomi ključ u bravi. Trči oko kuće prema stražnjim vratima. Dvostruko glasnije:

»AAAAAAAUUUUUU!!!«A sad drugačiji pogled na isti prizor. Evo pauka. Prilič-

no obične, sive, sredovječne ženke. Budna je još otprije zore pletući mrežu i sve je u redu. Dan je lijep, nema vjetra, rose je tek koliko je dovoljno da bude ljepljivo. Provjerava vez i



razmišlja o mušicama koje bi voljela za doručak. Osjeća se dobro. Spremna je za akciju. Najednom nastane pakao – potres, tornado, vulkan. Mreža je potrgana i omotana oko pomahnitalog stoga sijena u pokretu, a ogroman komad sirovog, ali obojanog mesa proizvodi zvuk koji ova ženka pauka nikad nije čula: »AAAAAAAUUUUUU!!!«

Previše je velik da bi ga omotala paučinom i pojela ka-snije, i prebrzo se kreće da bi ga obuzdala.

Da skoči na njega? Da se čvrsto uhvati i nada? Da se ukopa?

Ljudsko biće. Pauk je uhvatio ljudsko biće. I naravno, postavlja se hitno pitanje: Kamo ono ide i što će učiniti kad stigne na odredište?

Susjeda misli da je pauk veličine jastoga i da ima ogro-mna gumena usta i otrovne očnjake. Susjeda će se vjerojat-no skinuti do gole kože, istuširati od glave do pete i oprati kosu samo kako bi bila sigurna da je pauk nestao – a zatim će odjenuti posve novu odjeću kako bi bila sigurna da se pauk nije nastanio na njoj.

A ona ženka pauka? Pa, ako preživi sve ovo, stvarno će imati o čemu pričati – ona koja je pobjegla bila je OVOLI-KA. »I trebali ste vidjeti koliku ima ČELJUST!«

Pauci. Začudna stvorenja. Postoje već otprilike tristo pedeset milijuna godina pa se mogu nositi gotovo sa svači-me. I mnogo ih je – šezdeset ili sedamdeset tisuća po jutru zemlje u predgrađu. Da. Mreža je to na čemu im zavidim. Zamislite kako bi bilo da su ljudi opremljeni kao pauci. Da mi imamo takav šesterocijevni otvor na samome dnu kralježnice i da možemo proizvesti metre i metre nečega nalik staklenome tkanju. Omatanje paketa bilo bi mačji



kašalj! Planinarenje više nikad ne bi bilo isto. Zamislite Olimpijske igre. I parenje i podizanje djece dobilo bi no-ve dimenzije. Dobro, krenite odatle. Da ti pamet stane. S druge, pak, strane, čišćenje paukovih mreža veličine čo-vjeka bilo bi prava gnjavaža.

Sve me to podsjeća na jednu pjesmicu koju znam. I vi je znate. I vaši roditelji i djeca, i oni je znaju. O malom paučiću. Koji se uspeo na cijev za vodu. Spustila se kiša i otplavila ga. Granulo sunce i osušilo svu kišu. I mali je pa-učić ponovno krenuo uz cijev. Vjerojatno znate i pokrete.

O čemu je ovdje riječ? Zašto svi znamo tu pjesmicu? Zašto je prenosimo svojoj djeci? Posebice kad prikazuje pauka u tako povoljnom svjetlu? Nitko ne vrišti od užasa dok je pjeva. Možda je to zato što izražava pustolovinu života tako jasnim i jednostavnim riječima. To malo stvo-renje je živo i traži pustolovinu. Nailazi na odvodnu cijev – dugi tunel koji se uspinje ka svjetlu. Pauk i ne razmišlja o tome – jednostavno krene. Zadesi ga katastrofa – kiša, poplava, prirodne sile. I pauk biva srušen i zbačen i vraća se na mjesto s kojega je krenuo. Kaže li pauk: »K vragu i to«? Ne. Izlazi sunce – sve se razbistri – i osuši pauka. I to malo stvorenje ponovo prilazi cijevi, pogleda uvis i pomi-sli kako doista želi saznati što je ondje gore. Sad je malo mudriji – najprije provjeri nebo, potraži bolja uporišta, iz-moli paukovu molitvu i zaputi se kroz zagonetku prema svjetlu i gdje mu drago.

Živa stvorenja čine to isto već jako, jako dugo. U svakojakim katastrofama, zaprekama i nedaćama. Mi smo borci i preživjet ćemo. I svoju djecu tome poduča-



vamo. Možda i pauci o tome pričaju svojoj djeci, na svoj paukovski način.

Dakle, moja će susjeda preživjeti i biti malo mudrija kad bude izlazila iz kuće. A pauk će, preživi li, učiniti to isto. A ako ne učini, ima još mnogo pauka na svijetu, a glasine se pročuju. Posebice kad je glasina o kojoj je riječ »AAAAAAAUUUUUU!!!«.

Često, kad govorim u javnosti, započinjem izjavom da ću nijemo pjevati. Kako bih objasnio što se događa u mome umu, kažem, rukama ću izvoditi neke pokrete. Zamolim publiku da mi pomogne tako što će i oni učiniti to isto kad shvate o čemu je riječ. A riječ je, naravno, o onoj pjesmici o pauku. Čuvam sjajna sjećanja na prostorije prepune ljudi koji uz osmijeh nijemo pjevaju pjesmicu o malom pauku i prate je pokretima. Uvijek se smiješe. I uvijek na kraju zaplješću samima sebi.

Jeste li znali da riječi te pjesmice o pauku može-te otpjevati na melodiju jednoga dijela »Ode radosti« Beethovenove Devete simfonije? Uz malu prilagodbu, funkcionira. Tu biste kombinaciju mogli nazvati borbe-nom pjesmom čovječanstva. Jednom sam na nju privolio tisuću ljudi, s pokretima i ostalim.

Oba ova glazbena djela govore o istom: o sposobnosti života da pobijedi nedaću – o ustrajnosti u pustolovini, kako pauka tako i ljudi.


Lokve

V Svibanj je u Central Parku u New York Cityju. Po-slijepodnevni pljusak nakon kojega zavodnički gra-

ne proljetno sunce izmami zaposlene ljude s pločnika na klupe u parku. Na križanju Osamdesete ulice i Pete avenije nalazi se staza koja vodi u park, na kojoj je kiša ostavila prepreku u obliku lokvi.

Jedno malo dijete, posve opremljeno za kišu, gaca kroz lokvu i prska naokolo. Vrišti od užitka. Njegova majka, jed-nako opremljena za kišu, trči za njim i viče: »NE. NE. NE.« Hvata ga za ruku i povlači natrag na suho, a zatim stro-go poviče: »NE U LOKVE, Jacobe. Rekla sam ti: »NE U LOKVE.«

Dijete se napinje i otima od nje kao čelično uže sa šatora u oluji. Zacvili. Majka ga povlači niz stazu. Dije-te sad počinje jaukati. Majka ga pokuša podignuti. Dije-te omlohavi i vrišti. Rezultat je neodlučan. Kao dijete na blagajni u samoposluživanju. A ovo je dijete pravi bukač: »UAAAAAAAAAA.« Majci je neugodno. Ljudi zure. (»Što mu je učinila?«)

Lijepo odjeven, sredovječni muškarac promatra ih s obližnje klupe. Na noge je nazuo crne, kožne, uglačane cipele zašiljenih vrhova. Između njega i one majke i djeteta



velika je lokva. Muškarac ustane. Namjerno zađe u lokvu, s cipelama i svime ostalim. Naceri se. Poviče: »HEJ-HEJ-HEJ.« Majka i dijete ga pogledaju. Dijete zašuti, umiri se.

Taj je prizor predobar da bi bio istinit. Kako se mogu ne umiješati? Ustajem sa svoje klupe i ulazim u lokvu kako bih stao pokraj nasmiješenog muškarca. Na nogama imam ozbiljne kožne sandale i čarape. Nasmiješim se muškarcu, a zatim i majci i djetetu. Pomodno odjeven madić izuva cipele i pridružuje nam se jednako kao i njegov pas.

Dijete se smije, pušta majčinu ruku i ulazi u lokvu.Sve oči su na mami.U središtu pozornosti, mami je sad na licu izraz bolnog

užitka. Ponovno je uhvaćena u paradosku roditeljstva. S jedne strane, dijete mora naučiti paziti. Ali, kakvu će štetu jedna lokva nanijeti djetetu u gumenim čizmicama? Ona ne želi da se njezino dijete razboli. Ali, naravno da svi zna-ju da se možeš razboljeti od bakterija na tuđim rukama, a ne od lokvi. Teško je odstupiti kad si rekao »NE!« I nije pogrešno predomisliti se. Ona ne želi da se njezino dije-te povodi za primjerom neznanaca. Međutim, ova trojica muškaraca samo su zagazila u lokvu i smiješe joj se. Kako toliko mnogo toga može biti na kocki zbog tako neznatnog događaja? Što bi dobra majka trebala učiniti?

Roditeljstvo uvijek podrazumijeva malo licemjerja. Da je ona dijete, sad bi i sama bila u lokvi. Kad je bila dijete, gacala je po lokvama i nije joj se ništa ružnoga dogodilo. Vjerojatno je i njezina majka vikala: »NE U LOKVE!« Znači li roditeljstvo uvijek da nama upravlja autopilot iz prošlosti?



Sve to projuri maminom glavom u nanosekundama.Gacatelji i promatrači čekaju. Ona ondje može stajati

zauvijek.Mama se nasmiješi. Nasmije. Ugazi u lokvu. Njezina

publika plješće.Gacatelji se rukuju s njom, rukuju se međusobno i ra-

zilaze svaki svojim putem.Djetetu je na licu zadovoljan, ali začuđen izraz.Odrasli su čudni. Neće ni shvatiti koliko su čudni dok

i samo ne odraste.

Onda, možda ćete se pitati, je li se ovo doista dogodilo?Pa, i jest i nije. Onaj dan i park i lokva bili su stvarni.

Nazočna je bila i skupinica okupljena oko tog malog borili-šta. I naše su sklonosti bile ispravne i iskrene. Ali, zapravo, majka je odvukla dijete niz stazu, i nadalje mu vičući: »NE U LOKVE«, i ostavila nas ostale da mrzovoljno brinemo vlastita posla. Međutim, moglo se dogoditi. Trebalo se do-goditi. Lokve postoje kao ispit ostajanja mladima najduže što možemo. Svi odrasli ljudi koji su onoga dana bili ondje prisutni, na tom su ispitu podbacili.

Kako mi je samo bilo mrsko udaljiti se odatle razmi-šljajući, kao i toliko mnogo puta u životu, kako ću sljedeći put ili kad budem imao vremena ili kad okolnosti budu povoljne, učiniti ono što mi srce nalaže. Ponekad je glupi-ranje i mudro ponašanje jedno te isto.

Kasnije tog istog poslijepodneva vratio sam se učiniti ono što sam znao da sam trebao učiniti.

Prekasno. Prekasno.Majka i dijete i dobri ljudi i lokva i prilika su nestali.


Haiho Lama

t Elias Schwartz popravlja cipele. Nizak je i okrugao, ćelav i neženja, sredovječan i Židov. »Staromodan

postolar«, kaže on, ništa više, ništa manje. Međutim, ja sam uvjeren da je on zapravo sto četrdeset i peta reinkar-nacija Haiho lame.

Vidite, Haiho lama umro je 1937. godine i redovni-ci iz samostana Saskya već četrdeset godina bezuspješno traže njegovu reinkarnaciju. Priču o tome prošlo je ljeto objavio The New York Times. Članak je naveo da će lama biti prepoznat po činjenici da hoda naokolo govoreći i či-neći mudre stvari na nezamjetan, tajanstven način, i da će provoditi volju Božju i ne shvaćajući zašto. Takvog čovjeka bi, slažem se, bilo vrijedno potražiti.

Ja sam ga pronašao. Nekom nezamislivom pogreškom kozmičkih ranžirnih kolodvora, Haiho lama ponovno se utjelovio kao Elias Schwartz. U to ni najmanje ne dvo-jim.

Prvi sam trag dobio kad sam odnio stare mokasinke na potpunu obnovu. Kompletnu uslugu. Elias Schwartz ih je brižno pregledao. Sa žaljenjem u glasu objavio je da nisu vrijedne popravka. Prihvatio sam tu njegovu neželje-nu presudu. Zatim je uzeo moje cipele, iščezao u stražnjoj



prostoriji, a ja sam ostao čekati i pitati se. Vratio se s mo-jim cipelama u zaklamanoj smeđoj papirnatoj vrećici. Da ih lakše nosim, pomislio sam.

Kad sam te večeri kod kuće otvorio vrećicu, u njoj sam pronašao dva dara i poruku. U svakoj cipeli, keks s komadićima čokolade omotan u voštani papir. A riječi na poruci glasile su: »Sve što ne vrijedi truda učiniti zavre-đuje da ne bude učinjeno kako valja. Razmislite o tome. Elias Schwartz.«

Haiho lama udara ponovno.I redovnici će morati nastaviti tražiti.Jer, ja im nikad neću reći – potrebni su nam ovdje svi

lame koje možemo dobiti.



ISBN 978-953-14-0678-9 Robe

rt Fu

lghum

89,00 kn

www.mozaik-knjiga.hr

Ova je knjiga pravi lijek protiv užasa koji se obrušavaju na nas u ovo nesigurno doba.

— Baltimore Sun

Robert Fulghum 1986. godine objavio je jednostavan kredo koji je postao fenomenalni bestseler broj jedan New York Timesa, Sve što trebam znati, naucio sam u vrticu. Sad se Fulghum vraca toj knjizi koju su prigrlili milijuni citatelja diljem svijeta, dajuci joj novi predgovor i dvadeset i pet dodatnih eseja.

Ovdje nas Fulghum privlaci svojim razmišljanjima o životu, smrti, ljubavi, tuzi i najboljem pohanom odresku u kontinentalnoj Americi. Daje nam upute kakve su mudrosti skrivene u hrpi rublja... carobna svojstva otkrivena u kutiji pastelnih bojica... igra skrivaca nasuprot igri sardina — i kako su te igre povezane s prirodom Boga. Sve što trebam znati, naucio sam u vrticu buja upravo životom i znacenjem koje pronalazimo u najsitnijim pojedinostima. U godinama otkad je ova knjiga prvi put objavljena, Fulghum je imao vremena razmisliti, iznova je ocijeniti i preispitati. I ovdje su njegove svježe misli o klasicnim temama, zajedno uz divne nove eseje.

Možda ce u današnjem kaoticnom, zahtjevnom svijetu ovi eseji o životu još dublje odjeknuti — kad citatelji otkriju koliko se univerzalni uvidi mogu pronaci u obicnim dogadajima.

sve

što

tre

bam

zn

ati,

na

uč

io s

am

u v

rtić

u

Documents

Sve što trebam znati, naučio sam u vrtiću