Upload
others
View
1
Download
0
Embed Size (px)
Citation preview
Sveučilište u Zagrebu
Kineziološki fakultet
( studij za stjecanje visoke stručne spreme
i stručnog naziva ˝ prof. Kineziologije ˝ )
Goran Sporiš
Analiza nogometne igre u funkciji planiranja i
programiranja fizičke pripreme
Diplomski rad
Mentor :
Doc. dr. Igor Jukić
1
Zagreb, studeni 2002.
Analiza nogometne igre u funkciji planiranja i programiranja fizičke pripreme
Sažetak Nogomet prema kriteriju strukturalne složenosti spada u kompleksne sportove. Kompleksnost nogometa očituje se u zahtjevima koji se stavljaju pred nogometaše kako tehničkog tako i taktičkog tipa. Uz to trebamo sagledati udaljenosti koje nogometaši prevaljuju u tijeku utakmice, primjenjujući pritom različite oblike kretanja od hodanja, skokova, udaraca, duela, vođenja lopte, sprinta itd. Da bi nogometaš bio u stanju realizirati svu složenost kretnih struktura, i pritom ne gubiti na intenzitetu njihovog izvođenja takav igrač mora posjedovati vrhunsku fizičku spremu. Riječ ˝vrhunska ˝upotrebljena˝ je iz razloga jer u diplomskom radu razmatrat će se nogometaši prvih evropskih liga engleske, njemačke, nizozemske itd. Trening fizičke pripreme nogometaša kompleksan je proces koji u svojoj biti podrazumijeva razvoj svih sposobnosti koje su potrebne nogometašu da bi mogao igrati na vrhunskom nivou. Cilj diplomskog rada je na temelju analize nogometne igre ( strukturalne, anatomske, i fiziološke ) prezentirati način primjene informacija u planiranju i programiranju fizičke pripreme.
Ključne riječi : analiza nogometne igre, fizička priprema, oblikovanje fizičke pripreme
The analysis of the Football game in the function of planning and programming the
Physical Preperedness
Summary
According to the structural compexity criterion the football belangs to the complex sports. The complexity of footbaal is being manifested in the requirements of both tehnical and tactical type imposed to football players, considering at the same time distances to be covered by football players in the course of the game using the various forms of movements from walking, jumpimg, kicks, duels, ball leading to sprint. In oder to be able to realize the entire complexity of moving structures, and not losing at the same time on intensity of their performance such a player should possess the top physical preperedness. I have used the word ˝top ˝ because in my graduation thesis the football player from the first European leagues such as English, German or Dutch will be elaborated on. The physical – conditioning perperedness training of football player is a complex process including essentially the development of all capebilities indispeusable to a football player to enable him to play on the top level – in first league. Wishing to realise this idea from which also results the object of my graduation thesis, on the basis of football game analysis equally structural, anatomic, energetic as functional is to present to the wider football public the model of the conditioning capabilities divelopment thet will enable the functioning of a football player on the highest level – in the first league.
2
Key words : analysis of the football game, physical preperedness, forming of the physical preperdness
Sadržaj :
Sažetak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .3
1.Uvod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 6
1.2 Pojam kondicija i kondicijski trening. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 6-7
1.3 Značenje kondicije za uspješnost nogometaša. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7-8
1.4 Kondicijski trening nogometaša – misli nogometnih stručnjaka. . . . . . . . . . . . . . . . . 8-9
1.5 Ciljevi analiza nogometne igre. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9-10
2. Analiza nogometne igre . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11-53
2.1 Strukturalna analiza . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11-26
2.1.1 Opterećenja igrača. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .12-13
2.1.2 Različitost opterećenja igrača prema poziciji. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .13-14
2.1.3 Razlike između pređeni udaljenosti sprintom prema poziciji. . . . . . . . . . . . . . . . .15
2.1.4 Specifične aktivnosti nogometaša prema poziciji. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .16-17
2.1.5 Utjecaj umora na radnu sposobnost nogometaša. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 17-19
2.1.6 Fizička opterećenja vratara. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 20
2.1.7 Tehnika kao sredstvo razvoja kondicijskih sposobnosti nogometaša. . . . . . . .20-22
2.1.7.1 Tehnika kao preduvjet za uspješnu realizaciju nogometnih zadaća koje proizlaze iz
trenerovih taktičkih zamisli. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 22-23
2.1.8 Primjena taktičkih znanja u planiranju i programiranju . . . . . . . . . . . . . . . . . 23-26
2.2 Fiziološka analiza . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 27-53
2.2.1 Živčani sustav . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 26-28
2.2.2 Uloga živčanog sustava u nogometu. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 29-30
2.2.3 Sustav za transport kisika. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 31-34
3
2.2.4 Primjena znanja o regulaciji tjelesne temperature tijekom treninga fizičke pripreme
nogometaša. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. . 34-35
2.2.5 Respiratorni dio sustava za transport kisika. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 36
2.2.5.1 Plućna ventilacija. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. . 37-38
2.2.5.2 Alveolarna difuzija. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 38
2.2.5.3 Regulacija disanja. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. . 38
2.2.5.4 Primitak kisika. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 39
2.2.5.5 Deficit kisika. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 40
2.2.6 Energetski sustavi u nogometu. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 41
2.2.6.1 Sinteza energije uz prisustvo kisika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. . . .41-42
2.2.6.2 Fosfageni energetski sustav. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. . . . 42-43
2.2.6.3 Glikolitički sustav. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 43-45
2.2.7 Fiziologija mišićnog rada. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. . .45
2.2.7.1 Struktura mišićna . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. . . 45-47
2.3 Anatomska analiza. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 48-53
2.3.1 Kretnje u karlično – bedrenim zglobu. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .49-51
2.3.2 Kretnje u zglobu koljena . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .51-52
2.3.3 Kretnje u skočnom zglobu. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . ..52-53
3. Primjena informacija dobivenih analizom nogometne u funkciji planiranja i
programiranja fizičke pripreme. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .54-59
3.1Strukturalnom analizom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .54-56
3.2Fiziološkom analizom. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 57-58
3.3Anatomskom analizom. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 59
4. Primjena informacija dobivenih analizom nogometne igre u funkciji oblikovanja
treninga fizičke pripreme . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .60-70
4.1 Aerobnog treninga. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 60-61
4
4.1.1 Aerobnog treninga niskog intenziteta. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. . .61-62
4.1.2 Aerobnog treninga visokog intenziteta. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .62
4.2 Anaerobnog treninga . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 62-63
4.2.1 Treninga brzine. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. . . . . . 63-64
4.2.2 Treninga brzinske izdržljivosti. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. . . . . . 64-66
4.3 Specifičnog mišićnog treninga . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .65
4.3.1 Specifičan mišićni trening. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. . . .66-67
4.3.2 Trening mišićne snage. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 67-68
4.3.3 Funkcionalni trening snage. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .68
4.3.4 Bazični trening sage. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. .. . 69-70
4.4 Trening mišićne izdržljivosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. . . . . . . .. . . .69-70
5. Zaključak. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. . . 71
6. Literatura. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. . . .72
5
1.Uvod
1.1 Generalni pogled na nogomet
Nogomet ( engl. Football ) jedna je od najpopularnijih sportskih igara današnjice. Nogomet je
momčadski sport. Momčad sačinjava 11 igrača, koji se dijele na napadače, obrambene igrače,
igrače veznog reda te vratara. Koji čini posebnu jedinku nogometne momčadi. Uzevši u obzir
trajanje igre od 90minuta te veličinu igrališta uviđamo opsežnost nogometnih opterećenja.
Npr. napadač Njemačke prve lige u tijeku utakmice pređe udaljenost od 9,8km od toga 1,8km
sprintom, obrambeni pređe 8,4km od toga 1,4km sprintom dok igrač sredine terena pređe
10,9km od toga 1,1 sprintom ( Verheijenu 1999 ). Osvrnuvši se na te činjenice dobivamo
predodžbu o opterećenjima s kojima se nogometaši sukcesivno konfrontiraju iz trening u
trening iz natjecanja u natjecanje. Velika opterećenja imaju za posljedicu velik broja ozljeda.
Nogomet je sport sa najvećim brojem ruptura mišića, po tom tipu ozljeda daleko je ispred
američkog nogometa koji se smatra daleko grubljim sportom ( Janković 2002 ). Prethodno
navedene činjenice dokaz su da bez sustavnog i na adekvatan način realiziranog treninga
fizičke pripreme nogometaša, ne postoji mogućnost egzistiranja nogometaš u prvoj ligi.
1.2 Pojam kondicija i kondicijski trening nogometaša
6
U stručnoj literaturi pojam kondicija različito se tumači i različito definira. Kondicija je
skupni pojam za sve psihičke, fizičke, tehničke, taktičke, kognitivne i socijalne faktore
dostignuća (Weineck 1999 ).
Pojam kondicija podrazumijeva zbroj svih tjelesnih sposobnosti koje su potrebne za
postizanje vrhunskog rezultat ( Grosser 1998 ).
Latinski conditio = potreba za nečim. Kondicija je potreba nogometaša da bi bio u
mogućnosti funkcionirati na najvišem nivou sportskog učinka igranje utakmica prve
nogometne lige.
U nogometu se godinama vrednuje fizički aspekt, taj aspekt dobivao je postepeno sve više na
važnosti. Do promjene u pristupu fizičkoj pripremi došlo se na temelju znanstvenih spoznaja.
Spoznaja iz svih područja nogometne igre tehničkog, taktičkog i kondicijskog. Dobra fizička
priprema nije rezultat samo treninga nego i zdravog tijela na kojim se trening provodi. Pristup
nogometu promijenio se kad se više pažnje počelo posvećivati testovima kondicijske
pripremljenosti nogometaša i prehrani. Koliko je kineziološka znanost uznapredovala sa
znanstvenim spoznajama koje su integrirane u trening, isto tako i spoznaje nutricionista
jednako su opsežne i primjenjive. Ali jedino za onog koji razumije važnost prehrane,
suplemenata i vitaminizacije u treningu fizičke pripreme nogometaša ( Poel 1997 ). Upotreba
farmakoloških supstanci skraćuje vrijeme oporavka nakon intenzivnog rada i omogućuje brži
povrat snage i energetskih izvora. U slučaju da ne primjenjujemo farmakološka sredstva
moramo oduzeti 20% sadržaja i 30-35% opterećenja ( Gambetta 1989 ). Navesti važnost
kondicijskog treninga i prehrane a pritom ništa ne reći o psihičkoj pripremi bilo bi
izostavljanje važnog faktora sportskog uspjeha. Npr. ako imamo dva sportaša jednakog nivoa
treniranosti, među njima biti će bolji onaj koji je u dotičnim trenutku psihički spremniji
( Glinder 1983 ).
1.3 Značenje kondicije za uspješnost nogometaša
7
Trening fizičke pripreme treba sadržavati situacije koje proizlaze iz nogometne igre
( Bangsboa 1994 ). Takvim pristupom kondicijskom treningu dajemo jasne nogometne
ciljeve. Pritom imajući na umu glavni cilj treninga fizičke pripreme: ˝Pripremiti nogometaša
za napore s kojima je konfrotiran u tijeku utakmice˝.
Prikaz 1. pokazuje faktore koji utječu na natjecateljsku uspješnost nogometaša. Prikazani
faktori međusobno su povezani. Prema prikazu 1. kondicijske sposobnosti maju prednost.
Neki taktički koncept ostvariv je samo na temelju odgovarajuće tehničke pripreme,
odgovarajućih kondicijskih i intelektualnih sposobnosti ( Hemmo 1982 ). Ne postoji način
realizacije trenerovih zamisli ako igrači ne posjeduju adekvatnu tehničku i kondicijsku
pripremu. ( Keoman 1997 ). Kakvog smisla ima trenerova uputa ˝ čuvanje igrača ˝ako je
protivnički igrač brži i izdržljiviji. I konačno na koji način uspostaviti udruženu momčadsku
igru ako igrači nisu u stanju realizirati trenerove zadače?
Slika 1. Rivaldo ( AC. Milan )
Prikaz 1. Komponente sposobnosti učinka nogometaša (Weinecku 1999. )
Koordinacijske Vještine
Sposobnosti kretanja
Tehnika
Taktičko - Psihičke kognitivne sposobnosti sposobnosti
Sposobnostučinka
Konstitucijski nogometaša zdravstveni Socijalne
8
faktori sposobnosti
Kondicija
Snaga brzina izdržljivost fleksibilnost
1.4. Kondicijski trening nogometaša - mislima nogometnih stručnjaka
Najbolji pokazatelj na koji način treba oblikovati trening je utakmica ( Krauspe, Raught.
1996 ).
Iz igre učimo što moramo trenirati ( Teschner 1997). Natjecanje određuje ciljeve i sadržaje
kondicijskog treninga ( Bisanz 1999 ). Ako je utakmica najbolji trening, tada i dobar trening
treba imati natjecateljski karakter ( Norpoth 1998 ). Tajna uspjeha u nogometu je: ˝Uvijek
tražiti bolje u treningu ˝( Beenhakker 1994 ). Iz citata slijedi zaključak da treba dati prednost
treningu kondicijske pripreme koji nalikuje nogometnoj igri. Kondicijski trening nije sam po
sebi svrha nego se mora podrediti višem cilju: ˝Poboljšanju igračevih sposobnosti ( Koeman
2002 ). Kao što je vidljivo iz analiza posljednjih svjetskih prvenstava, za efikasniju realizaciju
nogometnih zadaća potrebna je brzina djelovanja. Iz tog razloga treba pokloniti posebnu
pažnju kondicijskom treningu. Jer na djelu se stalno odražavaju sve fizičke, psihičke,
kognitivne i socijalne komponente nogometaša ( Martin 2000 ). Ako sposobnost djelovanja
ima prednost tada i trening treba obuhvatiti sve faktore koji pospješuju tu sposobnost. Kod
modernog nogometa više pažnje treba poklanjati treningu brzine djelovanja koji nalikuje
nogometnoj igri. ( Bangsboa 1992 ). Kondicijski trening koji ne sadrži elemente nogometne
igre treba koristiti samo kao izgrađujući trening deficitarnih komponenti uspjeha
( Poel 2002 ).
Prikaz 2. Komponente kondicije nogometaša (Schmidtbleicher 1987. )
Kondicija pokretljivost
Brzina izdržljivost
9
Snaga
Max. aerobna snaga izdržljivost
brzinska snažna snaga izdržljivost
1.5 Ciljevi analize nogometne igre ( strukturalna, anatomska, fiziološka )
Cilj diplomskog rada prezentirati je način integriranja informacija dobivenih analizom
nogometne igre ( strukturalnom, anatomskom, fiziološkom ) u programe kondicijskog
treninga .
* Strukturalnom analizom biti će obuhvaćene sume nogometnih kretnji iz područja opće i
specifične nogometne tehnike kao što su: Hodanja, kaskanja, trčanja, sprintevi, uklizavanja,
skokovi, udarci, dueli itd. Uz sumarne pokazatelje gore navedenih nogometnih akcija
analizom biti će obuhvaćena i prijeđene udaljenosti u kilometrima a biti će riječi i o tehničko
taktičkim zahtjevima nogometa.
* Anatomska analiza ima cilj ukazati na mišićne regije, i zglobne strukture koji su najviše
aktivirani za vrijeme izvođenja nogometnih kretnji .
* Fiziološka analiza ima za cilj ukazati koje energetske izvore koristi nogometaš tijekom
utakmice. Fiziološka analiza omogućuje uvid u fiziologiju funkcioniranja za nogomet iznimno
važnog živčanog sustava, mišićnog sustava, kardio- vaskularnog i respiratornog sustava.
10
Slika2.Rapid–Austrij27.10.2002
duel veznih igrača.
( strukturalna, fiziološka, anatomska, )
Strukturalna analiza ima za cilj prezentirati opterećenja s kojima su igraći konfrontirani.
Pogled na nogomet kroz povijest jasno nam pokazuje trend porasta dinamike igre. Igra je
postala dinamičnija jer su nogometaši više pažnje posvećivali treningu brzine. Trend razvoja
brzine tekao je paralelno sa poboljšanjem testova fizičke pripreme nogometaša i integracijom
lakoatletskog treninga unutar nogometnog treninga (Bisanz, Gerisch 1980 ).
11
Današnji nogomet traži od igrača više snage, brzine i izdržljivosti. Igrači koji posjeduju dobru
fizičku pripremu u stanju su pred kraj utakmice napraviti onaj korak više koji će odlučivati o
pobjedi i porazu ( Koeman 1997 ). Mora se uzeti u obzor pozicija na kojoj igrač igra, jer o
poziciji ovisit će sumarni parametri opterećenja. Utjecaj svih tih faktora na opseg trčanja,
sprinteva, te nogometno specifičnih akcija bilježi se i statistički obrađuje. Polazeći od
pretpostavke da je glavna zadaća treninga priprema sportaša za natjecanje, više će uspjeha
imati onaj trener koji će znati primijeniti informacije dobivene analizom nogometne igre u
planiranju i programiranju fizičke pripreme.
* Svi podaci strukturalne analize dobiveni su opsežnim istraživanjem provedenih na igračima
njemačke prve lige počevši. Podaci su prikupljani na način da su utakmice snimane video
kamerom, i svi podaci o kretanjima igrač statistički su obrađeni. Isti princip praćenja i
statističke obrade podataka primijenjen je na engleskim i nizozemskim igračima čiji će podaci
također biti involvirati u strukturalnu analizu.
Slika 3. Duel obrambenog igrača i napadača
2.1.1 Opterećenja igraća
Tabela 1. Tabela opisa nogometnih aktivnosti ( R. Verheijen i suradnici
1997. )
Nogometne aktivnosti Opis nogometnih aktivnosti
Hodanje
Kaskanje
Kretanje prema naprijed pri čemu je bar
jedna noga u kontaktu sa podlogom
Polagano trčanje
12
Trčanje
Sprintanje
Bočna kretanja
Hodanje u natraške
Kaskanje u natraške
Kretanje s loptom
Brzo, ciljano usmjereno kretanje ali ne
max. brzo
Maximalno brzo kretanje
Svaki bočni pokret
Kretanje u natraške tijekom kojeg je
uvijek jedna noga u kontaktu s podlogom
Svako kretanje u natrag osim hodanja
Svako vođenje lopte
Moramo znati da prevaljene udaljenosti prikazane u kilometrima ( tabeli 2. ) ne daju pravu
sliku opterećenja. Sliku opterećenja upotpunjuje sagledavanje svih nogometnih akcija
skokova, udaraca, duela itd. Mnogi nogometni treneri reći će da se utakmice gube ili
dobivaju na temelju broja osvojenih duela( Michels 1997, Völler 2002 ). Dobiveni duel znači
prostor a ako je nogometaš u stanju sebi stvoriti potreban prostor za izvođenja željene akcije
tada za igrača kažemo da je superioran nad protivnicima. Duele možemo realizirati u svoju
korist na dva načina. Ili na temelju većeg taktičkog znanja, pravovremenog pozicioniranja
( igrači koji su iskusni posjeduju tu sposobnost ), ili na temelju dobrog nivoa eksplozivne
snage ( Hemmo 1983 ).
Podaci predstavljeni u tabeli 2. rezultat su istraživanja provedenog u nizozemskoj. Istraživanja
su rađena za potrebe njemačke i engleske prve lige a cilj je bio pridonijeti razumijevanju
opterećenja nogometaša.
Tabela 2. ( R. Verheijen i suradnici 1997 ).
Hodanja Kaskanja Trčanja Sprint Sume
Obrambeni igrači
1. Liga 3.2km 2,0km 1,4km 1,4km 8,4km
1.Razred 3,2km 1,8km 0,8km 0,7km 7,2km
13
2. Razred 4,2km 1,7km 0,8km 0,5km 7,6km
5. Razred 5,0km 1,2km 0,4km 0,3km 7,5km
Srednji igrači
1. Liga 2,6km 5,2km 1,8km 1,1km 10,9km
1.Razred 2,5km 4,0km 1,3km 0,7km 9,1km
2. Razred 3,1km 3,3km 1,0km 0,6km 9,0km
5. Razred 4,5km 2,0km 0,6km 0,3km 8,4km
Napadači
1. Liga 3,4km 2,0km 1,6km 1,8km 9,8km
1. Razred 3,2km 1,9km 0,8km 1,2km 7,8km
2. Razred 4,0km 1,4km 1,0km 0,9km 7,6km
5.Razred 5,5km 1,1km 0,6km 0,3km 8,8km
Podaci iz tabele ukazuju na različita opterećenja igrač koja proizlaze iz specifičnih zahtjeva
pozicije na kojoj igrač igara. Također razlike su očite po nivou. Evidentna je razlika između
igrača prve lige i nižih razreda u udaljenosti pređenoj sprintom. Objašnjenje razlika, bolja je
fizička priprema igrača prve lige. Jer na temelju dobre fizičke pripreme igrač će biti u stanju
vršiti intenzivna rad kroz vremenski period od 90minuta ( Verheijen 1997 ).
2.1.2 Različitosti opterećenja prema poziciji
Tabela 3. Tabela opsega trčanja prema poziciji ( R. Verheijen i suradnici 1997 )
Igrač A Obrambeni : 9,3 - 9,4km
Igrač B Srednji : 12,5 – 12,7km
Igrač C Napadač:10,2 – 10,4km
Poznato je da najveći opseg trčanja imaju igrači sredine terena ( Verheijen 1997 ).
Zbog uloge koju imaju u momčadi. Igrači sredine terena moraju pokrivati veliko područje
između obrambenih igrača i napadača. Tijekom posjeda lopte njihove momčadi moraju
14
pomagati napadačima na način da prenose loptu u napad. U situaciji kad njihova momčad
izgubi loptu moraju pomagati obrani na način da sprječavaju prijenos lopte protivničke
momčadi preko centra ( Pahlke 1983 ).
Razlike u pređenoj udaljenosti najviše se očituje u hodanju i kaskanju. Kad je protivnička
momčad u posjedu lopte igrači sredine terena moraju kaskati dok napadači hodaju. Slična je
situacija kad je njihova momčad u posjedu lopte. Dok obrambeni igrači hodaju igrači sredine
terena moraju kaskati. Na temelju svega navedeno zaključujemo da su vezni igrači za razliku
od obrambenih igrača i napadača konstantno aktivni ( Pahlke 1983 ). Mora nam biti jasno da
unutar pozicija postoji heterogenost. Kod napadača postoji razlika između polu špice,
vanjskog i središnjeg napadača. Isto tako i dva vanjska napadača zbog različitog stila igre
imaju različite opsege trčanja ( Hemmo, Pahlke 1983 ).
Slika 4. Vieri u akciji
2.1.3 Različite udaljenosti pređene sprintom prema poziciju
Tabela 4. Udaljenosti pređene sprintom i njihove sume ( R. Verheijen i suradnici 1997 ).
Udaljenost Zbroj 1-5m 5-10m 10-20m 20-30m 30-40m <40m max.
pređena ( akcija ) dionice
sprintom
15
Obrambeni igrači
1. Liga 1,4km 162 83 47 18 8 4 2 56m
1. Razred 0,7km 111 71 22 10 4 3 1 49m
2. Razred 0,5km 62 33 14 8 3 2 2 62m
5. Razred 0,3km 48 28 11 5 3 1 36m
A- juniori 0,9km 101 54 24 12 6 3 3 54m
Srednji igrači
1. Liga 1,1km 127 70 31 11 6 6 3 63m
1. Razred 0,7km 92 59 12 9 5 4 3 56m
2. Razred 0,6km 69 44 11 5 3 4 2 66m
5. Razred 0,3km 51 35 6 4 4 1 1 48m
A- juniori 0,8km 94 57 14 11 6 4 2 66m
Napadači
1. Liga 1,8km 183 76 28 14 14 4 2 53m
1. Razred 1,2km 127 67 16 7 7 3 2 56m
2. Razred 0,9km 99 52 13 4 4 2 2 55m
5. Razred 0,5km 66 41 10 3 3 1 49m
A- juniori 1,4km 134 54 21 8 8 3 1 51m
Tabela 4. Pokazuje sume sprinteva te dionice sprinta. Svakom nivou svojstveno je da
napadači sprintaju više od obrambenih i igrača sredine terena. Razlika se prije svega odnosi
na kratke sprinteve ( 1-5m i 5-10m ). Razlog velikog broja kratkih sprinteva napadača njihova
je želja da se oslobode protivničkih igrača. Dok igrači sredine terena sprintaju češće dionice
od 30-40metara. Duži sprintevi srednjih igrač proizlaze iz njihove zadaće, povezivanja obrane
i napada. Čest slučaj su sprintevi srednjih igrača preko pola terena u situaciji kad iznose loptu,
ili kad se moraju brzo vračati da bi pomogli obrani ( Hemmo, Pahlke 1983 ).
2.1.4 Specifične aktivnosti nogometaša prema poziciji
16
Specifičnost kretnji proizlazi iz zadaća uvjetovanih pozicijom. Na cijelom terenu tijekom
90minuta vode se dueli. Za duele je karakterističan povećani mišićni tonus ( Hemmo 1983 ).
Igrači sredine terena najčešće ulaze u duele. Uzmemo li u obzir njihovu funkciju unutar
momčadi dolazimo do konstatacije da je premoć na sredini terena ključ uspjeha u nogometu.
Većina trenera i igrača slaže se s činjenicom da se utakmice gube ili dobivaju na sredini
terena ( Westrehof 1997, Stevens 1995, Rajkaard 1998 ).
Tabela 5. Tabela različitih aktivnosti igrača prema poziciji ( R. Verheijen i suradnici 1997 ).
Uklizavanja Skokovi Udarci Dueli Suma
Obrambeni igrači
1. Liga 9x 15x 24x 34x 82
1. Razred 11x 17x 27x 42x 97
2. Razred 19x 23x 19x 37x 98
5. Razred 16x 15x 37x 51x 119
A- juniori 18x 21x 27x 39x 117
Srednji igrači
1. Liga 6x 11x 37x 56x 110
1. Razred 6x 11x 32x 38x 87
2. Razred 19x 9x 32x 42x 102
5. Razred 16x 14x 41x 29x 100
A- juniori 8x 12x 37x 51x 108
Napadači
1. Liga 6x 17x 32x 36x 91
1. Razred 4x 24x 26x 28x 82
2. Razred 7x 22x 19x 24x 72
5. Razred 14x 16x 18x 29x 77
A- juniori 10x 10x 30x 43x 93
Sume specifičnih nogometnih akcija različite su po nivou igranja. ( Verheijen 1997 ).
Identično je i sa opsezima trčanja. Nogometaši na nižem nivou imaju manje pretrčanih
17
kilometara. Uz tu činjenicu u nižim razredima mnogo se više hoda i kaska što je posljedica
loše fizičke pripremljenosti. Na višim nivoima dionice se prelaze trčeći i sprintajući u čem i je
razlike između nižih i viših razreda (Verheijen 1997 ).
Igrači sredine terena 5. razreda i obrambeni igrači prve lige u prosjeku prelaze 8,4km po
utakmici. Na prvi pogled ta činjenica može nam se učiniti čudna ali detaljniji analiza pokazuje
da obrambeni igrači prve lige prelaze 2,5km trčeći i sprintajući dok amateri ( igrači 5.
Razreda ) prelaze 0,9km trčeći i sprintajući ( Poel 1997 ). Ujedno to je i osnovna razlika
između amaterskog i profesionalnog nogometa. Strukturalnom analizom došlo se do spoznaje
da je 7km za igrača 5. razreda ekvivalentno opterećenju od 9 pređenih kilometara igrača prve
lige ( Poel 1997 ).
Nogomet u nižim razredima zahtijeva manje sprinta. To vrijedi za sve pozicije. Detaljna
analiza pokazala je da profesionalni nogometaši rade mnogo više kratkih sprinteva od
amatera. Iz tog se vidi koliko je važna brzina u prvih nekoliko metara za uspješnost
nogometaše. Čemu posebnu pažnju treba obratiti oblikovanja treninga fizičke pripreme
nogometaša ( Bangsboa 1997, Weineck 1999 ). Sa taktičkog aspekta nogometne igre za sprint
nije važna samo brzina nego i njegova efikasnost. Faktor efikasnosti sprinta čini razliku
između nivoa igre. Najbolji nogometaši nisu samo brzi oni posjeduju sposobnost
pravovremenog ispoljavanja brzinskih svojstva ( Hemmo, Pahlke 1983 ).
Zanimljiva je činjenica da broj uklizavanja raste kako se hijerarhijski spuštamo prema 5.
razredu ( Verheijen 1997 ). Iz tog zaključujemo da igrači nižih razreda agresivno ulaze u
duele i rješavaju ih na račun snage zbog insuficijencije tehničko, taktičkih znanja ( Verheijen
1997 ).
2.1.5 Utjecaj umora na radnu sposobnost nogometaša
Umor je pojava s kojom su konfrontirani svi nogometaši bez obzira na poziciju ili nivo
igranja. Dobra fizička priprema omogućuje nogometašu da kroz duži period obavljanja
intenzivan rada bez pojave umora ( Hollmann, Hettinger 1979, Weineck 1999 ). Opće
18
prihvatljiva činjenica pad je pređenih udaljenosti u drugom poluvremenu kao posljedica
nagomilanog umora iz prvog poluvremena ( Verheijen 1997 ).
Tabela 6. Prikazuje razlike u opsegu trčanja izražene u metrima između prvog i drugog
poluvremenua ( R. Verheijen i suradnici 1997 )
Pređene pređene ukupna pad u
Dionice dionice dužina drugom
I. poluvremena II. poluvremenu dionica poluvremenu
Obrambeni igrači
1. Liga 4403m 3970m 8376m 436m( 5,2% )
1. Razred 3984m 3259m 7243m 725m( 10,05 )
2. Razred 4201m 3375m 7576m 826m ( 10,9% )
5. Razred 4166m 3286m 7452m 880 m( 11,8% )
A- juniori 4268m 3762m 8030m 506m( 6,3% )
Srednji igrači
1. Liga 5934m 4954m 10888m 980m ( 9,0% )
1. Razred 5148m 3988m 9136m 1160m ( 12,7% )
2. Razred 5170m 3807m 8977m 1363m ( 15,7% )
5. Razred 4874m 3476m 8350m 1398m ( 16,7% )
A- juniori 5867m 4816m 10683m 1051m ( 9,8% )
Napadači
1. Liga 5253m 4581m 9834m 672m ( 6,8% )
1. Razred 4300m 3504m 7804m 796m (10,2% )
2. Razred 4338m 3306m 7644m 1032m ( 13,55 )
5. Razred 4597m 3433m 8030m 1164m ( 14,5% )
19
A- juniori 5045m 4272m 9317m 773m ( 8,3% )
Kao što je vidljivo iz tabele 6. najmanji pad u pređenim udaljenostima između prvog i drugog
poluvrjemena imaju igrači prve lige ( napadači 6,8%, obrambeni5,2%, središnji 9,0%
Verheijen 1997 ).
Slika 5. Roberto Carlos ( Brazilski reprezentativac )
Tabela 7. Razlike između prvog i drugog poluvremena u pređenihm udaljenostima sprintom
( R. Verheijen i suradnici 1997 ).
Pređene pređene ukupna pad u
Dionice dionice dužina drugom
I. poluvremena II. poluvremenu dionica poluvremenu
Obrambeni igrači
1. Liga 735m 621m 1356m 114m ( 8,4% )
1. Razred 428m 305m 733m 123m ( 16,8%)
2. Razred 317m 222m 539m 95m ( 17,6% )
5. Razred 198m 124m 322m 74m ( 23,0% )
A- juniori 504m 374m 878m 130m ( 14,8% )
Srednji igrači
1. Liga 621m 496m 1117m 125m ( 11,2%)
1. Razred 437m 303m 740m 134m ( 18,1%)
2. Razred 356m 209m 565m 117m ( 24,2%)
5. Razred 249m 100m 349m 109m ( 31,2%)
A- juniori 445m 334m 779m 111m( 14,2%)
Napadači
20
1. Liga 957m 795m 1752m 162m ( 9,2%)
1. Razred 675m 475m 1150m 200m (17,4%)
2. Razred 515m 347m 862m 168m (19,5%)
5. Razred 300m 175m 475m 125m ( 26,3%)
A- juniori 726m 554m 1260m 192m (15,2%)
Iz tabele 7. vidljiva je razlika u dionicama pređenih sprintom u tijeku prvog i drugog
poluvremena bez obzira na nivo igre. Pad u dionicama pređeni sprintom karakterističan je za
sve pozicije. Osvrnuvši se na razlike po nivoima vidljiv je mnogo manji kod profesionalnih
igrača. Glavni razlog manjeg pada dionica pređeni sprintom profesionalnih igrač je njihova
bilja treniranost. Usporedbe dionica pređeni sprintom u prvom i drugom poluvremenu
omogućuju nam postavljanje raznih teza, ali glavna pitanja ostaju otvorena dali dolazi do pada
brzine sprinta ili eksplozivnosti? ( nažalost istraživanja usmjerena rješavanju te problematike
još nisu napravljena ).
2.1.6 Fizička opterećenja vratara
Sve više trenera uviđa da su vratari posebne jedinke nogometne momčadi, ali ni u kom
segmentu nogometne igre manje važni. Dobar golmani mora posjedovati razvijenu
sposobnost razumijevanja igre ( Van der Sar 1997 ).
Tabela 7. Prikaz opterećenja vratara ( R. Verheijen i suradnici 1997 ).
Hodanja Hodanja Kaskanje Trčanje Sprintevi Suma
naprijed unatrag
Vratar 1,6km 1,0km 0,7km 0,5km 0,2km 4,0km
Iz tabele 7. vidljivo je da vratar u tijeku natjecanja pređe 4,0km. Ne iznenađuje da najveći dio
te udaljenosti pređe hodajući ( 65%). Dužine sprinteva variraju od 1-25metara. Vratari prelaze
4km zato jer su prisiljeni više igrati. Drugi razlog zašto prelaze toliku udaljenost je taj da se
moraju kretati da bi zadržali tjelesnu temperaturu i održali visoki nivo koncentracije ( Van der
21
Sar 1997 ). Nažalost ne postoje točni sumarni pokazatelji o opterećenjima vratara koji bi
sadržavali sve aktivnosti.
2.1.7 Tehnika kao sredstvo razvoja kondicijskih sposobnosti nogometaša
Karakteristično za tehničke elemente u nogometnoj igri, njihovo je bogatstvo i raznolikost.
Npr. moguće je izvesti udarac po lopti s vrlo bogatim repertuarom tehničkih elemenata.
Postoji deset elemenata udarca lopte po zemlji i isto toliko načina udarca lopte u zraku ( volej
udarac ), te tri osnovna načina udarca lopte glavom bez skoka i u skoku. Ukupno u nogometu
za udarce po lopti postoji oko 26 različitih tehničkih elemenata ( Hemmo, Pahlke, Grindler
1983 ). Ostali tehnički elementi odnose se na vođenja, zaustavljanja lopte, driblinge, fintiranja
itd. Specifičnosti nogometne tehnike, a ujedno i njena zanimljivost je u tome što se loptom
barata nogama i glavom. Zbog toga je potrebno daleko više vježbe u savladavanju elemenata
nogometne tehnike. Baratanje lopte nogama i glavom iziskuje specifičan način osnovnih
kretnji kao što su trčanje, start i startno ubrzanje, sposobnost promjene pravca kretanja,
specifična okretnost na zemlji i u zraku.
Uvijek u toku treninga trebamo voditi računa o načinu izvedbe nogometnih kretnji, jer bilo
koja primjena novih načina treninga ima jedino onda smisla ako se vježbe izvode tehnički
savršeno (Gerisch, Bisanz 1980 ). Tehniku moramo promatrati kao bazu na kojoj počiva
integralna priprema sportaša pa tako i fizička priprema nogometaša ( Lingen 1996 ).
Nogometna tehnika dijeli se na opću ( kretanje igrača bez lopte ) i specifičnu ( kretanje igrača
s loptom ). Važno je shvatiti da niti jedan od dva segmenta nogometne tehnike nije manje
važan. Čest primjer iz prakse loša je tehnika trčanja, što se negativno reflektira na brzinu
igrača. Igrač koji nije usvojio adekvatnu tehniku trčanja nije u stanju iskoristiti svoje
potencijale ( Verheijen 1997 ).
22
Stručnjaci za kondicijski trening nogometaša zadnjih godina slažu se u činjenici da
kondicijski trening treba što više približiti nogometnoj realnosti, primjenjujući tehničke
elemente nogometne igre i taktičke varijante ( Bangsbo 1999, Verheijen 1997, Weineck
2000 ) .
2.1.7.1 Tehnika kao preduvjet za uspješnu realizaciju nogometnih zadaća koje proizlaze
iz taktičkih zamisli trenera
Kretnje nogometaš, suma njegovog rada te primjena opće i specifične tehnike ovisi o
zadaćama koje igrač ispunjava unutar ekipe. Igrač koji je vješt u manerviranju s loptom, igrač
23
koji uspješno rješava situacije na terenu pomoči će svojoj momčadi u realizaciji kolektivnog
cilja: ˝Pobjede˝. Kad se sastanu dvije momčadi koje imaju jednak nivo fizičke pripremljenosti
pobijedit će ona momčad koja je tehnički bolje pripremljena ( R. Michels 1998 ). Tehnički
bolje pripremljena momčad biti će u stanju imati duže loptu u posjedu tj. imat će više prilika
da postigne gol. Igrači koji su tehnički loše pripremljeni često će griješiti i na taj način loptu
davati u noge protivnika ( Pahlke 1983 ). Taktičke zadaće mogu biti realizirane jedino ako
igrač posjeduje potreban nivo tehničke pripremljenosti za njihovu realizaciju. Igrač koji ima
problema sa kontrolom lopte, biti će cijelo vrijeme koncentriran na manipulaciju lopte i neće
se moči usredotočiti na taktičke zadatke. S druge strane igrač koji posjeduje potreban nivo
tehnike moći se nesmetano izvršavati svoje zadaće ( Pahlke 1983 ).
Uvidjevši važnost tehničke pripremljenosti moramo shvatiti da je primjena nogometno
specifičnih tehničkih elemenata unutar treninga fizičke pripreme nužna za postizanje
maksimalne efikasnosti igrača ( Grindler, Heommo 1985, Verheien 1997, Weineck 2000 ).
Slika 6. Cisse u napadu
2.1.8 Primjena taktičkih znanja u planiranju i programiranju
Za bolje razumijevanje nogometnih opterećenja potrebna su znanja o nogometnoj taktici
( Grindler, Pahlke, Hommo 1983 ). O trenerovom izboru taktičke varijante ovisiti će zadaće
igrača na terenu. Iz zadaće proizlaze opterećenja igraća. Glavne informacije na temelju kojih
planiramo i programiramo trening fizičke pripreme nogometaša su informacije o taktičkoj
24
varijanti za koju se odlučio trener. Kakva će biti efikasnost igrača unutar taktičkog koncepta
ovisit će o igračevoj kondicijskoj, tehničkoj i taktičkoj pripremi ( Koeman 1997 ).
Zadaće igrača unutar modernih sistema igre:
Sistem 4 : 2 : 4
Sistem 4 : 3 : 3
Sistem 4 : 4 : 2
Moderni sistemi igre zahtijevaju više od igrača u smislu tehničko, taktičkih znanja i nivoa
kondicijskih sposobnosti. Razlog većih zahtjeva leži u promjeni nogometne filozofije. Za
razliku od prijašnjih sistema kao što je WM- sistem, moderni sistem igre zahtjeva od svih
igrača da sudjeluju u napadu i obrani. Što je dovelo do povećanja dinamike igre. Posljedica te
promjene je povećanje opterećenja, što nas upućuje na važnost fizičke pripreme nogometaša.
Jer bez optimalnog nivoa kondicijskih sposobnosti igrač nije u stanju izvršavati zadaće
modernog nogometa ( Weinck 2000 ).
Sistem 4 : 2 : 4
Prikaz 4. (Grindler, Pahlke, Hommo 1983 ).
l.v.n l.u.n d.u.n d.v.n l.v.n – lijevi vanjski napadač
l.u.n – lijevi unutarnji napadač
d.u.n – desni unutarnji napadač
d.v.n – desni vanjski napadač
s.i s.i s.i – sednji igrač
l.v.o – lijevi vanjski obrambeni
l.u.o – lijevi unutarnji obrambeni
l.v.o l.u.o d.u.o d.v.o d.u.o – desni unutarnji obrambeni
d.v.o – desni vanjski obrambeni
Naprema tradicionalnom WM- sistemu, kod sistem 4 : 2 : 4 došlo je do promjena u nazivu
pozicija igrača, tako da se sada govori o lijevom i desnom vanjskom obrambenom, lijevom i
25
desnom unutarnjem obrambenom, dva igrača sredine terena, te lijevom i desnom vanjskom
napadaču i lijevom i desnom unutarnjem napadaču. Osim promjene u nazivu pozicija došlo je
do promjene u zadaćama. Nositelji igre sistema 4 : 2 : 4 dva su igrača sredine terena. Zbog
njihove zadaće u momčadi igrači sredine terena moraju posjedovati vrhunski nivo kondicijske
i tehničko, taktičke pripreme je čine most između obrane i napada. U napadu zadatak im je što
brže predati loptu napadačima, jer što brži transfer lopte to je veći faktor iznenađenja za
protivničku obranu. Duga i precizna dodavanja destruiraju protivničku obranu i dovode
napadače u povoljnu poziciju za udarac prema golu (Grindler, Pahlke, Hommo 1983 )..
Napadači sistema 4 : 2 : 4 moraju biti brzi i posjedovati dobnu tehniku i snagu udarca da bi
bili u stanju iskoristiti pristigle lopte od igrača sredine terena. Napadači modernog sistema
moraju pomagati u obrani. Zadaća obrambenih igrača čuvanje je protivničkih napadača.
Obrana modernog sistema 4 : 2 : 4 igra obranu 1 : 1 ( svaki obrambeni igrač ima svog igrača
kojeg čuva ).
Sistem 4 : 3 : 3
Prikaz 5. (Grindler, Pahlke, Hommo 1983 ).
▲ ▲ ▲
napadači l.o – lijevo obrambeni
▲ ▲ ▲ st. - stoper
srednji d.o – desni obrambeni
▲ ▲ ▲
l.o st. d.o
▲libero
Sistem se formira na način da jedan napadač iz sistema 4 : 2 : 4, pređe na poziciju srednjeg.
najčešće jedan od unutarnjih napadača. Promatrajući formaciju od gol linije sistem se sastoji
od libera, tri obrambena, tri vezna i tri napadača. Za sistem 4 : 3 : 3 vrijede ista pravila s
obzirom na zadaće igrača u obrani i napadu kao i za sistem 4 : 2 : 4 s iznimkom libera. Danas
26
gotovo sve vrhunske momčadi igraju po sistemu 4 : 3 : 3. Tri igrača sredine terena ključni su
igrači modernog nogometa. Njihova igračka inteligencija i igračke sposobnosti odlučuju o
pobjedi i porazu momčadi. U napadu zadatak srednjih igrača je što brže prenijeti loptu na
protivničku polovicu ne dajući vremena protivničkoj momčadi da se organizira. U literaturi
govori se o ofenzivnom, srednjem i defenzivnom veznom. Srednji vezni glavni je igrač
nogometne momčadi. U napad se uključuje najčešće ofenzivni vezni, između vanjskog i
srednjeg napadača. Napad često završava udarcem veznog prema golu. U obrani ofenzivni i
srednji vezni imaju zadaću pokrivati prostor i onemogućiti protivniku iznošenje lopte iz svoje
polovice terena. Vanjski obrambeni igrači moraju čuvati vanjske protivničke napadače. Stoper
preuzima čuvanje srednjeg napadača. Libero ispravljati pogreške obrambenih igrača.
Sistem 4 : 4 : 2
Prikaz 5. (Grindler, Pahlke, Hommo 1983 ).
▲ ▲
napadači l.o – lijevo obrambeni
▲ ▲ ▲ ▲ st. - stoper
srednji d.o – desni obrambeni
▲ ▲ ▲
l.o st. d.o
▲libero
Sistem 4 : 4 : 2 primjenjuje se najčešće kod uzvratnih utakmica kad ekipa ne želi primiti gol.
Sistem 4 : 4 : 2 formira se iz sistema 4 : 3 : 3 jedan napadač povuče na poziciju srednjeg
igrača. Momčad u takvoj formaciji igra sa dva napadača, četiri vezna i četiri obrambena
igrača. Za efikasno funkcioniranje sistema 4 : 4 : 2 potrebna su dva brza, driblerski efikasna
napadača jakog i preciznog udarca (Grindler, Pahlke, Hommo 1983 ).
Mora nam biti jasno da momčad ne igra striktno jedan sistem, nego se sistemi mijenjaju s
obzirom na situaciju. Npr. momčad počinje igru u sistemu 4 : 3 : 3, zna se dogoditi da stoper
27
krene u napad, u takvoj situaciji srednji napadač mora preuzeti svoju obrambenu zadaću i
krenuti za stoperom prema svojoj polovici terena. Tada momčad igra samo sa dva napadača
jer je srednji napadač prešao na poziciju veznog igrača. Momčad je tim pomakom prešla na
sistem 4 : 4 : 2 . Čest slučaj je da se igrač sredine terena priključi napadu, tada momčad
prelazi na sistem igre 4 : 2 : 4. Zbog čestih promjena sistema igre možemo si postaviti pitanje
dali postoji potreba striktnog vezivanja za jedan sistem igre? Ono što nam mora biti jasno,
sistem dobrim čine igrači koji ga igraju ( Völler 2002 ).
Uz kondicijsku pripremu za nogomet važna su još dva elementa nogometne igre tehnika i
taktika. Bez tehničkih znanja i bez odgovarajućeg nivoa izdržljivosti, snage i brzine moguće
je samo djelomično realizirati taktičke zadatke ( Völler 2002 ). Svaki igrač bez obzira dali
igra u obrani ili u napadu mora biti u stanju pomoći svojoj ekipi u svakoj situaciji. Igrač mora
znati u svakom trenutku što treba činiti. Neovisno o tome dali se njegova momčad nalazi u
obrani ili u napadu. Sva djelovanja igrača trebaju biti u funkciji zajedničkog cilja: ˝
Postizanja gola i oneomogućavanja protivnika da učini isto ˝.
Slika 7. Van Nistelrooy
28
Da bi dobili uvid u opterećenja nogometaša potrebno je znati kao tijelo nogometaša
funkcionira tijekom treninga, natjecanja i oporavka. Znanja iz fiziologije ljudskih procesa
potrebna su treneru za oblikovanje fizičke pripreme nogometaša ( Bangsboa 1994 ).
2.2.1 Živčani sustav
Živčani sustav nalazi se u osnovi svih ljudskih procesa pa tako i svih nogometnih kretnji.
Svaka nogometna akcija upravlja se i provodi posredovanjem živčanim sustavom.
( Verheijen 1997, Weineck 2000 ). Živčani sustav sastoji se od dva dijela središnjeg
( centralnog ) i perifernog. Za nogomet važni su proprioreceptori. Proprioreceptori su završeci
živčanih stanica koji odašilju informacije iz mišićno-koštanom sustavu prema središnjem
živčanom sustavu. Proprioreceptori detektiraju svaku promjenu u zglobovima, mišićima i
tetivama. Mišićna vretena su proprioreceptori u mišićima. Golgijev tetivni organ smješten je
tetivi mišića. Mišićno vreteno ima dvije vrste receptora za istezanja:
Jedni detektiraju promjenu u duljini mišića, a drugi detektiraju brzinu promjene. Kod
kontrakcije stvara se napetost u tetivi, gdje je lociran golgijev tetivni organ. Golgijev tetivni
organ ima zadaću detektiranja promjena napetosti i brzinu promjene napetosti tetive. Znanja o
propriocepciji koriste nam u treningu propriocepcije koji ima dvojaku zadaću:
1) Prevencije ozljeda
2) i razvoja motoričkih sposobnosti : koordinacije, agilnosti, brzine i ravnoteže ( Ventrone
1998 ) .
Uz nabrojene proprioreceptore postoje i mnogu drugi receptori koji su smješteni u koži,
unutarnjim organima ali uz njihovu lokacijsku različitost svima je zajedničko da primljene
29
podražaje prosljeđuju živčanim sustavom do mozga. U mozgu vrši se obrada pristiglih
informacija (Guyton 1999 ).
Mozak ima tu sposobnost da preko živčanih vlakana naredbe odašilje do mišića. Postoje
situacije kad sportaš djeluje na podražaj iz okoline bez da je podražaj obrađen u mozgu. Takvi
pokreti koji nisu posljedica moždane aktivnosti nazivaju se refleksi. Refleksi se odvijaju na
razini leđne moždine. Na svjesnoj razini mozak određuje koji mišić će se kontrahirati, jačinu
kontrakcije, brzinu i dužinu kontrakcije ( Guyton 1999 ).
Slika 5. Napadač pri startu s loptom
30
2.2.2 Uloga živčanog sustava u nogometu
Živčani sustav je sustav koji reagira na podražaje i obrađuje podražaje, a putem receptora i
motorike koordinira izvođenjem pokreta.
Tijekom natjecanja nogometaši su konfrontirani sa mnoštvom problemskih situacija. Da bi
bili u stanju donositi pravilne odluke u vidu rješavanja problemskih situacija moraju moći
prepoznati specifične nogometne situacije ( Verjeijen 1997 ). Vizualna spoznaja pri tom igra
najvažniju ulogu. U koži kao najvećem ljudskom organu nalazi se mnoštvo receptora koji
prihvaćaju taktilne podražaje dajući nogometašima informacije tijekom duela ( npr. koliko
snažno se ulazi u kontakt ).
31
Senzoričke informacije mogu se podijeliti u dvije kategorije : Aferentne i eferentne ( Guyton
1999, Verheijen 1997, Weineck 2000 ).
Aferentne su informacije sve one informacije koje igrač prima iz okoline ( npr. o poziciji
igrača u polju, informacije koje prima trener itd.). Te informacije su osnova svih nogometnih
akcija. Nakon izvođenja nogometne akcije nogometaš registrira efekte učinjene akcije. Ako je
akcija uspješno realizirana nogometaš će ju zapamtiti kao takvu. Informacije o rezultatima
pokreta su eferentne informacije. Sve informacije dolaze u mozak gdje njihovom sumom
nogometaš stvara sliku nogometne situacije. Iznimno je važna slika situacije koju formira
nogometaš jer o njoj će ovisiti način reagiranja nogometaša ( Bangsboa 1994 ). Reakcija koje
se pozitivno reflektira na rješenje problemske situacije a proizlazi iz terenske situacije,
memorira se te će biti pokrenuta u ponovljenim situacijskim uvjetima ( Poel 1997 ).
Nakon što je u mozgu završen proces
obrade informacije, te izabran način
djelovanja tj. rješenja problemske
situacije potrebno je formirano
rješenje ( naredbu ) sprovesti u djelo
u tom trenutku uključuje se motorički
dio živčanog sustava. Mozak odašilje
naredbe koji putuju živčanim
vlaknima do mišića (egzekutora pristiglih naredbi ). Naredbe u sebi sadrže informacije: ˝Koji
se mišić treba kontrahirati, brzinu kontrakcije te trajanje kontrakcije˝.
32
Cilj treninga koordinacije je poboljšanje intra i intermuskulasne koordinacije ( Weineck
1999 ). Poboljšanje koordinacije znači tečnije i učinkovitije izvođenje kretnji. Takav način
realizacije kretnih struktura rezultira ekonomičnošću mišićnoga rada. Optimalna tehnička
izvedba omogućuje igraču da se usredotoči na sve ono što se oko njega dešava ( Grindler,
Palhke, Hemmo 1983 ).
2.2.3 Sustav za transport kisika
Prikaz 10. ( Poel , Verheijen
1997 ). Prikazuje nam
glavne dijelove sustava za
transport kisika: Srčano
žilni ( kardio vaskularni ) i
respiratorni sustav, te put
protoka krvi bogate i
siromašne kisikom.
33
Srce i cirkulacijski sustav
Srce je motor sustava za transport kisika. Osnovu srčane mase čini miokard ( srčani mišić ),
specifična razlika u građi srčanog i skeletnog mišićja je ta što su stanice miokarda vrlo prisno
strukturalno i funkcionalno povezane ( sincicij : grč: syn= skupa ). Na taj način podražaj se iz
bilo kojeg mjesta može se širiti preko svih ostalih stanica. Srce u prosjeku teži 250 – 300g.
volumena od 600- 800ml ili 11-12ml/kg. Srce nogometaša u prosjeku je teško 350-500g.
Volumena 900-1300ml ili 14-17ml/kg ( Mellerowicz/ Miller 1972, Sekwidmann 1976,
Weinwck 1999 ).Provodni sustav srca omogućuje kontrakciju miokarda a sastoji se od:
1) Sinusatrijskog (SA )čvora
2) Atrioventrikularnog (AV) čvora. Podražaj nastao u SA čvoru širi se atrijem, odlazi do AV
snopa te nastavlja svoje širenje ventrikulom ( Guyton 1999 ). Kontrakcija atrija ima za
posljedicu punjenje ventrikula krvlju. Kontrakcijom ventrikula krv odlazi u pluća gdje se
odvija proces izmjene kisika i ugljičnog- dioksida. Krv prima kisik a otpušta ugljični-dioksid.
U stanju mirovanja srce jednim otkucajem ispumpa 80ml krvi ( udarni volumen ). Prosječan
broj otkucaja srca je 60 otkucaja u minuti ( Guyton 1999 ). Minutni volumen srca raste
tijekom treninga kao rezultat povećane potrebe mišića za kisikom. Često s događa da minutni
volumen srca poraste sa 5l u stanju mirovanja na 25l u tijeku maksimalnog treninga
( Weineck 2000 ).
Povećanje minutnog volumena krvi teče paralelno sa promjenama u cirkulaciji. Opskrba
krvlju manje aktivnih dijelova tijela se smanjuje. Najveća količina krvi usmjerava se prema
najaktivnijim mišićnim grupama koje imaju povećanu potrebu za kisikom ( Poel 1997,
Weineck 1999 ). Trening fizičke pripreme povećava sposobnost srca da pumpa krv. Dolazi do
povećanja vrijednosti maksimalnog minutnog volumen srca.
Sportaši mogu treningom povećati MVS do 40l/min na račun povećanja udarnog volumena
( Weineck 2000 ). Veći minutni volumen srca kao posljedica treninga omogućuje povećanu
opskrbu aktivnih mišića krvlju. Što znači da će nogometaš biti u stanju intenzivnije trenirati.
( Grosser, Zimmermann 1979 ).
34
Za vrijeme treninga maksimalnog intenziteta minutni volumen srca može doseći vrijednosti
do 40l/min ( Bangsboa 1994 ). Trening izdržljivosti ima za posljedicu hipertrofiju miokarda.
Povećani miokard u mogućnosti je ispumpati veću količinu krvi jednim otkucaju nego što je
bio slučaj prije početke treninga izdržljivosti (Grosser1979 ).
Srčani ritam – FS ( frekvencija srca )
U mirovanju srce kuca 60 puta u minuti ( Guyton 1976 ). Kod atletičara dugoprugaša broj
otkucaja u mirovanju može biti manji od 30 otkucaja u minuti ( Galloway 1984 ). U toku
vježbanja broj otkucaja raste što rezultira povećanjem minutnog volumena srca. Maksimalna
broj otkucaja srca mladića dvadesetih godina iznosi otprilike 200 otkucaja u minuti. Iako i tu
imamo oscilacije od 180-230otkucaja u minuti ( Weineck 1999). Korisnost mjerenja otkucaja
srca je u određivanju individualnog maksimalnog broja otkucaja za svakog sportaša. Npr. broj
otkucaja od 170 otkuc./min izmjerenih kod igrača kojemu je maksimalni broj 180 otkuc./min,
za vrijeme natjecateljskog treninga može biti pokazatelj visokog intenziteta treninga. Jer se
treninga odvija na 94% intenziteta. Situacija u kojoj neki drugi igrač na natjecateljskom
treningu ima frekvenciju od 170 otkucaja u minuti a njegova maksimalna vrijednost pulsa
iznosi 230 otkuc./min za tog sportaša zahtjev treninga od 170 otkuc./min biti će na 74%
njegovog maksimuma ( Bangsboa 1994 ) .
Moramo imati na umu da se maksimalni broj otkucaja smanjuje s godinama.
Dvadesetogodišnjak može imati maksimalan broj 200 otkuc./min, dok taj isti
dvadesetogodišnjak ako doživi šezdesete može postići maksimalnu vrijednost od
170otkuc./min ( Bangsboa 1994 ).
Frekvencija srca za vrijeme treninga i utakmice podložna je mnogim egzogenim( klimatski
uvjeti, nadmorska visina itd. ) i endogenim faktorima ( stanje zdravlja, stanje treniranosti,
psihološki faktori itd. ) ( Hollmann, Hettinger 1979 ) .
Frekvencija srca za vrijeme treninga pod direktnim je utjecajem trenažnih podražaja i okoline.
Istraživanje provedenoj na danskim reprezentativcima ( Bangsboa 1986 ), za vrijeme
prosječnog treninga u uvjetima kakvi su bili na 2300m nadmorske visine utvrđeno je da broj
otkucaja na nadmorskoj visini od 2300m veći za 12 od broja otkucaja koji bi sportaš ostvario
35
mjerenjem pulsa na razini mora. To znači da srce tijekom treninga na nadmorskoj visini od
2300m mora češće kontrahirati ( Bangsboa 1994 ) .
Trening izdržljivosti pokrenut će adaptacijske procese koji će se očitovati u smanjenju
frekvencije srca i povećanju udarnog volumena. Drugim riječima srce će se morati manje puta
kontrahirati da bi ispumpalo istu količinu krvi. To će sportašu omogućiti duže trajanje rada
( Grosser, Zimmermann 1979, Weineck 2000 ).
Moramo shvatiti da trening izdržljivosti ne utječe na maksimalni broj otkucaja srca
( Bangsboa 1994 ). Na primjer, prosječna frekvencija srca danskih igrača nakon treninga
maksimalnog intenziteta bila je 191 otkuc./min. i prije i poslije određenog perioda u kojem se
provodio intenzivan trening izdržljivosti. Prema tome povećanje maksimalnog minutnog
volumena srca nije uzrokovano povećanjem boja otkucaja srca, nego količinom krvi koju srce
ispumpa u jednom otkucaju ( Bangsboa 1994 ).
Utjecaj treninga na sastav krvi
Prosječna količina krvi iznosi otprilike pet litara. 40 – 45% krvi sastoji se krvnih stanica
( eritrocita, leukocita, trombocita ) ostalih 55% krviodnosi se na krvnu plazmu. ( Guyton
1999 ). Crvenu boju krvi daju eritrociti ( crvena krvna zrnca ) i to njihov proteinski dio
Hemoglobin. Hemoglobin važan je u lancu transporta kisika od pluća do stanica. Kisik ( O2
)
veže se na Fe ( željezo ) na hemoglobinu. Količina hemoglobina po litri krvi varira od 140-
160g i ne mijenja se treningom. Promjena može doći jedino u vidu povećanja ukupne količine
krvi. Treningom je moguće povećati volumen krvi za 1-2 litre ( Weineck 2000 ). Nakon
dugogodišnjeg treninga količina krvi može porasti sa pet litara na sedam litara ( Bangsboa
1994, Grosser1979 ) . Povećanje količine krvi ujedno omogućuje bolju opskrbu mišića krvlju,
što znači da će nogometaš biti u stanju vršiti intenzivan rad duži vremenski period. Za
vrijeme vježbanja krv ima važnu ulogu u transportu topline stvorene u mišićima ( Weineck
1999 ).
2.2.4 Primjena znanja o regulacija temperature tijekom treninga fizičke pripreme
36
Transfer topline iz tijela u okolinu i obrnuto može se odvijati na četiri različita način:
1)Konvekciom ( provođenjem topline strujanjem )
2) Kondukciom ( prijenosom topline dodirom između dva tijela )
3)Radiacijom ( Izdavanje topline zračenjem- infracrvenim zrakama )
4)Evaporacijom ( Izdavanje topline hlapljenjem ) ( Guyton 1999 )
Cirkulacija zraka razlog je zašto tijelo prima ili otpušta toplinu. Zavisno o temperaturi zraka
ili tijela taj tip izmjene zove se konvekcija. Direktan kontakt tijela s drugim objektom ili
nekim medijem uzrokuje izmjenu topline koju nazivamo kondukcija ( npr. plivanje u hladnoj
vodi uzrokuje hlađenje tijela kondukciom ). Kad je tijelo izloženo suncu ono apsorbira
toplinu, ali ju isijava ako je izloženo hladnoći. Taj proces se naziva radijacija. Također tijelo
može gubiti toplinu isparavanjem ( evaporacijom ). Najveća količina vode isparava se iz tijela
u vidu je znoja ( Guyton 1999 ). Znanja tog tipa za trenera su od ne procjenjive važnosti.
Ovisno o vanjskoj temperaturi ovisit će količina izdavanja tjelesne topline a time i količina
tekućine koju treba unositi u organizam.
Tabela 8. Pokazuje nam količinu tekućine koju treba unositi između zagrijavanja i natjecanja
te u pauzi između poluvremena određenu prema vanjskoj temperaturi.
( Verheijen, Pol 1997 ).Vanjska temperatura Količina prijeko potrebne
tekućine
< 15 0C
15- 25 0C
> 25 0C
0,2 litre
0,4litre
0,6litre
Vježbanje u normalnom temperaturnom okruženju
Za vrijeme vježbanja stvara se toplina kao nusprodukt procesa proizvodnje energije.
Najvećim dijelom toplina se tijekom vježbanja gubi isparavanjem. Sva proizvedena toplina
37
ipak se ne gubi, pa temperatura tijela raste ( Guyton 1999 ). Veći intenzitet vježbanja ima za
posljedicu porast tjelesne temperature. Vježbanje u uvjetima maksimalnog intenziteta utječe
na porast temperature tijela do 41 0C,
pri čemu temperatura u mišićima naraste do 43
0C
( Verheijen, Pol 1997 ). Porast temperature unutar mišića povećava nogometaševu radnu
sposobnost, ali važan je proces gubljenja topline da ne bi došlo do pregrijavanja. Sposobnost
gubljenja topline znojenjem povećava se treningom ( Grosser, Zimmermann 1979 )
Vježbanje u uvjetima povišene temperature
Tijekom vježbanja u uvjetima povećane temperature gubitak temperatura konvekciom i
isijavanjem je neznatan. Može se dogoditi da proces teče u obrnutom smjeru, tada tijelo
prima toplinu. Ukoliko je npr. isijavanje sunca veoma jako. U tim okolnostima naglo raste
potreba tijela za hlađenjem putem znojenja ( Guyton 1999 ). Ako tijelo nije u mogućnosti
otpustiti višak topline, temperatura će rasti. Poznata je znanstvena spoznaja da gubitak
tekućine od 1% tjelesne težine znači pod sposobnosti od 50% ( Verheijenu, Pol 1997 ).
Dokazano je da udaljenost koju igrač može kvalitetno pretrčati tijekom utakmice smanjena za
50% kad je temperatura zraka 300C, u odnosu na učinak koji može napraviti pri temperaturi
od 200C ( Bangsboa 1994 ). Kad je vlaga visoka, gubitak temperature znojenjem je
onemogućen ( Pol 1997 ).
Tabela 9. Količina tekućine koju je potrebno uzimati po ¼ sata natjecanja ( Verheijen, Pol
1997 ).Vanjska temperatura Količina prijeko potrebne
tekućine
< 15 0C
15- 25 0C
> 25 0C
0,1 litre
0,2litre
0,3litre
2.2.5 Respiratorni dio sustava za transport kisika
38
Disanje je proces prijenosa kisika iz atmosfere do stanica, odnosno ugljičnog dioksida iz
stanica u atmosferu. To omogućavaju četiri povezana procesa ( Guyton 1999 ):
1) plućna ventilacija
2) alveolarna difuzija
3) krvni transport
4) regulacija disanja
2.2.5.1 Plućna ventilacija
Plućna ventilacija je proces izmjene zraka između atmosfere i pluća, odnosno izmjena
ritmičke akcija inspiracije i ekspiracije. Mišići koji su aktivirani u toku inspiracije su vanjski
međurebreni mišići i ošit. Pri inspiraciji dolazi do širenja poprečnog i uzdužnog promjera
plućnog koša zbog podizanja rebara i spuštanja ošita prema trbušnoj šupljini ( Keros 1996 ).
Time se odmiče vanjski list pleularne ovojnice. Zbog negativnog tlaka u istom se smjeru
pomiče unutarnji list ( poplućnica ), pa dolazi do širenja pluća. Povećanjem volumena pluća
pada tlak u alveolama u odnosu na atmosferski tlak, te zrak iz okoline struji u pluća ( Guyton
39
1999 ). Akt izdaha u mirovanju je pasivan proces. Tijekom sportske aktivnosti dolazi do
forsiranog voljnog disanja, pri čemu aktivacijom ekspiracijskih međurebrenih mišića i mišića
trbušne preše dolazi do smanjivanja plućnog volumena. Vanjski pritisak povećava tlak u
alveolama i zrak struji iz pluća u atmosferu. Pri disanju tlak u alveolama se mijenja od –1do
+1 mmHg, dok pri maksimalnom forsiranom izdahu može se povećati od +100 mmHg.
Nakon predaje kisika stanicama u mirovanje tijelo potroši 5% O2
, što znači da venska krv
sadrži 15% O2
. Moramo znati da u zraku koji dolazi do pluća ima 20% O2
( Guyton 1999 ).
Tijekom aktivnosti iskorištenost kisika rasta sa 5% na 15%. Tada u venskoj krv nalazi samo
5% O2.
1) Mirovanje ( A-V ) = 5% iskorištenost kisika
2) ( A-V ) = 15% iskorištenost kisika ( Guyton 1999 )
Dobro trenirani nogometaš može imati iskoristivost kisika do 100% tj. svih 20% kisika koliko
se nalazi u litri krvi, pri čemu venska krv sadrži 0% kisika ( Grosser 1979, Weineck 1999 ).
Takva iskoristivost moguća je iz razloga jer su ostali dijelovi tijela pod vazokonstrikcijom.
Kod nogometaša je karakteristično da najveću potrošnju kisika ( energije ) ima muskulatura
nogu ( Verheijen 1997 ). Moramo shvatiti da jedino mišići koje treniramo postižu veću
iskorištenost kisika ( Weineck 2000 ).
MVD = RV x FD
Minutni volumen disanja je količina zraka koja se proventilira u jednoj minuti jednak je
umnošku RV ( respiracijskog volumena ) i FD ( frekvencije disanja). Tijekom izvođenja
vježbi pojačava se disanje. Zbog povećanih potreba mišića za kisikom pri čemu MVD ne
trenirane osobe može dostići 90 l zraka/min ( Guyton 1999 ).
MVDmax
= RV x FD = 1,5l x 60/min = 90 l/min.
Kod vrhunskih sportaša može dosegnuti vrijednost od 200l/min.
MVDmax
= RV x FD = 4,0l x 40/min = 160l/min ( Guyton 1999 ).
Iz prikaza minutnih volumena ne trenirane osobe i sportaša vidljivo je da pri maksimalnim
naporima ne trenirana osoba povećava ventilaciju na račun frekvencije disanja, dok sportaš to
čini na račun dubine disanja( Guyton 1999 ). Maksimalni kapacitet disanja moguće je
40
povećati treningom. Npr. prosječni maksimalni kapacitet kod grupe danskih reprezentativaca
u tijeku priprema 1986. povećan je s 135-140l/min na 142l/min-148l/min već nakon četiri
tjedna intenzivnog treninga ( Bangsboa 1992 ).
Postoje faktori koji mogu utjecati na disanje. Npr. količina kisika u zraku, ako je količina
kisika u atmosferskom zraku smanjena, tijelo to nastoji kompenzirati udisanjem veće količine
kisika ( Bangsboa 1992). To je utvrđeno istraživanjem sprovedenim na igračima danske
reprezentacije. Održali su trening submaksimalnog intenziteta na nultoj nadmorskoj visini i
na nadmorskoj visini od 2300m, gdje zrak sadrži manje kisika. Na toj visini kapacitet disanja
bio je veći za 15l/min. ( Bangsboa 1992 ).
2.2.5.2 Alveolarna difuzija
Difuzija je proces koji omogućuje izmjenu plinova preko alveolarne membrane u pluća. U
plućima plinovi prelaze iz plinovitig u tekući medij i obrnuto. Iz tog razloga uz molekularnu
masu plina, važnu ulogu ima njegova topljivost ( koeficijent difuzije ). Te debljina membrane
i razlika u tlakovima plina.
Razlika plinova u plućima je takva da je tlak O2
u alveolama veći nego u krvi pa kisik
difundira iz pluća u krv. Situacija sa CO2
je obrnuta po ugljični- dioksid difundira iz krvi u
alveole( Guyton 1999 ). Alveolarna difuzija ne predstavlja ograničavajući faktor u razvoju
funkcionalnih sposobnosti- aerobnog tipa.
2.2.5.3 Regulacija disanja
Organiz
am se često nalazi u situaciji da svoj osnovni ritam mora prilagođavati fiziološkim potrebama
koje se mijenjaju prema trenažnim zahtjevima ( Weineck 1999 ).
41
Funkcijama dišnog sustava upravlja centra za disanje koji je smješten u području produženoj
moždine i mosta ( Guyton 1999 ). Čine ga grupe živčanih stanica, koje osiguravaju osnovni
ritam disanja izmjenično ekscitirajući i inhibirajući ekspiraciske i inspiracijske mišiće
( Guyton 1999 ).
2.2.5.4 Primitak kisika
Primitak kisika je količina kisika koju organizam može potrošiti u jednoj minuti.
Primitak kisika jednak je umnošku minutnog volumena disanja i inspiracijsko – ekspiracijske
razlike. U mirovanju potrošnja kisika iznosi 0,3litre ( Bangsboa 1994 ). U tijeku aktivnosti
javlja se veća potreba za kisikom. Veća potrošnja kisika u mišiću ima za posljedicu veću
prokrvljenost. To je adaptacije na trening izdržljivosti ( Weineck 2000 ). Da bi moglo doći do
povećanja prokrvljenosti treba se povećati MVS ( minutni volumen srca ) što se očituje u
povećanju udarnog volumena i frekvencije srca. Mogućnosti tijela kad je riječ o primitku
kisika su ograničene. Iz razloga jer je maksimalna vrijednost primitka kisika nasljedna
( Grosser, Zimmermann 1979 ). Prosječne vrijednosti relativnog primitka kisika u nogometu
kreču se od 50- 62mlO2
/kg/min ( Weinwck 1999 ).
Iz formule je vidljivo da je minutni volumen srca najvažniji pokazatelj primitka kisika. Što
nas dovodi do zaključka da svi faktori koji utječu na MVS ( minutni volumen srca ) mogu biti
ograničavajući faktori treninga fizičke pripreme usmjeren razvoju aerobnih sposobnosti
( Grosser 1979 ). U trenutku opterećenja kad frekvencija srca dosegne vrijednost od 200
otkucaj u minuti ovisno o dobi, znamo da je tijelo doseglo svoj maksimum s obzirom na
vrijednosti primitak kisika. Vrijednost maksimalnog primitka kisika variraju od 2-7litara u
42
minuti ( Bangsboa 1994 ). Treningom je moguće povećanje od 10-20% što je dokaz koliko je
VO2max
genetski uvjetovan( Hollmann 1979 ). Prosječna frekvencija srca jednog nogometaša
iznosi 175-185 otkucaja u minuti tijekom natjecanja( Bangsboa 1994 ). Zanimljiv je podatak
da frekvencija srca kod napadača može oscilirati od 100-110 otkucaja u minuti do 190-200
otkucaja u tijeku natjecanja (Verheijen 1997 ). Zbog široke lepeze frekvencije srca treningom
je potrebno obuhvatiti cijeli raspon frekvencije srca ( Bangsboa 1994 ).
2.2.5.5 Deficit kisika
Kod velikih napora enormno raste potreba za kisikom. Sustava za transport kisika nije u
stanju reproducirati potrebnu količinu energije toliko brzo. Frekvencija srca i disanje ne mogu
se povisiti u tako kratkom vremenskom intervalu zato se na početku aktivnosti stvara deficit
kisika ( Guyton 1999 ). Poznato nam je da nogometaši njemačke prve lige svakih 25 sekundi
napravi jedna sprint ( Verheijen 1997 ). Ujedno to je razlog zašto se nogometaši stalno bore
sa deficitom. Veličina deficita ovisi o intenzitetu i trajanju rada, a maksimalno očitani deficit
odraz je maksimalne količine anaerobne energije koju pojedinac može osloboditi. Nogometaši
su neprestano u pokretu, zato je sustav za transport kisika iznimno važan za nogometaša jer je
odgovoran za stvaranje velike količine energije koja je potrebna nogometašima da bi bili u
stanju izvršavati trenerove zadaće.
43
Slika 8. Luis Figo ( Real Madrid )
Sustav za transport kisika – proizvodnja energije uz prisustvo kisika Fosfageni sustav
Proizvodnja energije bez kisika
Laktatni sustav- glikolitički sustav
2.2.6.1 Sinteza energije uz prisustvo kisika
Da bi mišići mogli vršiti svoju funkciju potrebna im je energija. Tu prijeko potrebnu energiju
dobivaju razgradnjom kemijskih tvari. Energiju dobivenu uz prisustvo kisika nazivamo
aerobna energije ( aero = zrak ). Za vrijeme vježbanja primitak kisika se povećava u odnosnu
na stanje u mirovanju. Povećanje VO2
ovisit će o intenzitetu podražaja ( Weineck 1999 ).
Među osobama različite težine vrijednost maksimalnog primitka kisika izražavaju se po
kilogramu težine ( maksimalni relativni primitak kisika ). Po toj procjeni osoba koja je teška
44
80kg, a ima maksimalni primitak kisika od 4l/min. imat će relativni primitak kisika od 50
mililitara u minuti ( Bangsboa 1994 ). Mora nam biti jasno izmjeriti maksimalni primitak
kisika neke osobe relativno je jednostavno, ali izmjeriti izdržljivost znatno je teže. Izdržljivost
je nogometašev potencijal za vježbanje kroz dulji period ( Bangsboa 1994 ). Nekoliko je
faktora koji utječu na izdržljivost, a najvažniji je u kolikoj mjeri se masnoće mogu koristiti
kao izvor energije.
Nogomet je sport u kojem izdržljivost igra važnu ulogu. Ako uzmemo u obzir trajanje
utakmice od 90minuta u tijeku kojih treba neprestano vršiti intenzivan rad ( sprintevi,
ubrzanja, skokovi, duel itd. ). U tim aktivnostima troše se ugljikohidrati, ugljikohidrati čine
osnovu za intenzivan rad, međutim dobro trenirani organizam sportaša ima sposobnost da u
tijeku manje intenzivnih akcija kao što je hodanje, lagano trčanje-kaskanje crpi energiju iz
masti i na taj način čuva ugljikohidratne izvore energije striktno za intenzivne radnje
( Verheijen, Pol 1997 ).
Slika 9. Dimitrije Barbatov
Proizvodnja energija bez prisutnosti kisika ( anaerobno )
Kisik koji dođe do mišića nije uvijek tijelu dostatan da zadovolji potrebe mišića za energijom.
To se posebno odnosi na početak vježbanja kad dolazi do naglih promjena u potrebi za
energijom, ili tijekom treninga visokog intenziteta. Tada mišić dobiva energiju iz procesa koji
ne zahtijevaju prisutnost kisika ( anaerobni procesi ).
Anaerobni sustavi energetske proizvodnje su ( Hollmann, Hettinger 1979, Verheijen 1997,
Weineck 1999 ):
Fosfageni sustav
Glikolitički sustav
2.2.6.2 Fosfageni energetski sustav
45
Fosfageni sustav jedan je od dva anaerobne sustava. Fosfageni sustav ne treba kisik da bi
mišić snabdijevao energijom.To je ujedno najbrži način na koji tijelo dobiva energiju.
Fosfageni sustav sadrži malu količinu energije pohranjenu u obluku ATP-a. Sa tom
količinom ATP-a moguće je vršiti aktivnost u trajanju od 2-3 sekunde ( Viru 1999 ). Taj
sustav posjeduje i rezerve KP koje u slučaju potrebe za energijom može otpustiti jedan fosfat i
time omogućiti sintezu energije. Dobivena energija iz KP može poslužiti za jednu sekundu
intenzivnog rada ( Viru 1999 ). Kad se rezerve fosfagenog sustava isprazne potrebno je 60-90
sekundi da se ponovno obnove ( Viru, 1999 ), to se odvija dok nogometaš staji, hoda ili kaska.
Iz razlog jer u tijeku tih radnji sportaš energiju crpi iz masti ( Verheijen, Poel 1997 ).
Slika 8. Sprint Christian Vieri
Uloga fosfagenog sustava u nogometu
Iz strukturalne analize vidljivo je da nogometaši u tijeku utakmice naprave 100-200 sprinteva
na dionici od 5-10metara. Trajanje tih sprinteva iznosi 1-2 sekunde( Verheijen 1997 ). Za
realizaciju tih sprinteva potrebna je energija koju dobivamo iz ATP. ATP najviše se troši u
tijeku starta i startnog ubrzanja. Tijekom tih aktivnosti dolazi do stvaranja deficita kisika.
Kod dužih sprinteva 30-40metara enrgija se doprema iz KP ( Viru 1999, Verheijen 1997,
Weineck 2000 ). Nakon tih napornih sprinteva važan je tijek oporavka. Što brži oporavak to je
manja mogućnost umora. Za obnovu ATP-a potreban je kisik. Kao što je već rečeno
posljedica sprinta stvaranje je deficita kisika koji se nadoknađuje u oporavku uz prisutnost
kisik. Tada energija potrebna za aktivnost dolazi iz masti ( Poel 1997 ). To je ujedno razlog
zašto su frekvencija pulsa i frekvencija disanje povišena u oporavku. Da bi se što prije
popunile rezerve APT-a i KP ( Grosser 1979, Weineck 2000 ). Što je bolji sustav za transport
kisika tj. što je osoba bolje aerobno pripremljena to će vrijeme regeneracije biti kraće
( Zimmarmann 1979 ).
46
Najvažniji trenažni efekt: Treningom fosfageni sustav postaje brži, tj. brzina
oslobađanja energije iz ATP-a. Što ima za posljedicu povećanje brzine i eksplozivnosti
nogometaša ( Bangsboa 1994 ).
2.2.6.3Glikolitički sustav
Postoje mnoge situacije kad nogometaš mora kroz duži period od 10sekundi vršiti intenzivan
rad, u takvim situacijama organizmu nisu dostatni fosfageni energetski izvori i tada dolazi do
aktivacije drugog anaerobnog energetskog sustava Glikolitičkog sustava. U tijeku rada
glikolitičkog sustava fosfageni sustav služi kao pomagač glikolitičkog sustava ( Viru 1999,
Weineck 1999 ). Glikolitički sustav iz glikogena crpi ATP, bez prisutnosti kisika ( Guyton
1999 ). Tijekom dobivanja energije glikolitičkim sustavom dolazi do produkcije laktata
( mliječne kiseline ) koja uzrokuje umor mišićima ( Grosser, Zimmermann, Strarischa
1979 ).
Laktati koji se proizvedu u mišićima posljedica su intenzivnih mišićnih kontrakcija. Odlaze u
cirkulaciju dok se ostatak akumulira u mišićima i može se koristiti kao gorivo za stvaranje
energije ( Guyton 1999 ). Paralelno sa porastom intenziteta vježbanja raste i produkcija
laktata, što ima za posljedicu povećanje laktata u mišićima i krvotoku ( Weineck 1999 ).
Laktati otpušteni u cirkulaciju putuju do srca. U srcu dolazi do miješanja krvi bogate
laktatima iz aktiviranog mišića sa krvlju manje aktivnih dijelova tijela. Koncentracija laktata u
krvi koja izlazi iz srca niža je od one koncentracije laktata koja direktno iz mišića putuje u
srce ( Bangsboa 1994 ). Kako srce pumpa krv po čitavom tijelu moguće je izmjeriti
koncentraciju laktata iz krvi izvađenu npr. iz ruke, bez obzira na činjenicu da mišić koje je
prouzročio visoku koncentraciju laktat pripada muskulaturi nogu. Međutim koncentracija
laktata izmjerena u krvi koja je izvađena iz prsta ne daje cjelovitu sliku o koncentraciji
laktata. Ta krv koja je dospjela do ruke sadrži miješanu krv. Studija provedena na danskim
nogometašima pokazala je da visoki intenzitet vježbanja u trajanju od 2-10sekundi ima za
posljedicu stvaranje velike količine laktata koje se ne otpušta o cirkulaciju ( Bangsboa 1994 ).
Studija je pokazala da u tijeku 10sekundi vježbanja maksimalnim intenzitetom, koncentracija
47
laktata u mišiću raste od 1 do 18mmol po kilogramu mišića. U isto vrijeme koncentracija
laktata u krvi ne prelazi vrijednost od 5milimola po litri krvi ( Bangsboa 1994 ). Jasno je da
koncentracija laktata u litri krvi daje samo indikaciju da su laktati u mišiću proizvedeni, a
točna količina laktata može odrediti samo mjerenjem koncentracije laktata direktno iz
aktivnog mišića ( Medved 1987 ).
Djelovanje povećane koncentracije laktata na organizam nogometaša
Glikolitički trening omogućuje tijelu da postane otporno na negativno djelovanje laktata.
Laktati imaju karakteristično djelovanje na mišić i njegov okoliš. Poznato je da porastom
koncentracije laktata u tijelu dolazi do povećavanja umora ( Viru 1999 ). Kod anaerobnog
laktatnog treninga opterećenje treba biti maksimalno. Nakon treninga sportaši trebaju osjećati
fizičku i psihičku umorenost ( Verheijen 1997, Bangsboa 1994 ). Trening se radi do otkaza,
najvažnije je da trening bude nogometno specifičan. Znači da trening ne smije biti predug jer
moramo imati na umu uvjete u kojima dolazi do stvaranja mliječne kiseline. Glikolitički
trening ima negativan utjecaj na mišićne stjenke ( Weineck 1999 ). Pozitivan efekt
glikolitičkog treninga je povećavanje tolerancije organizma na povišenu koncentraciju laktata
( Viru 1999 ).
.
Uloga glikolitičkog sustava u nogometu
Znanstveno je dokazano da kod nogometaša u tijeku utakmice ne dolazi do prevelikog
zakiseljenja (Verheijen 1997 ). Možemo zaključiti da glikolitički sustav nema preveliki značaj
u nogometu. Međutim treba uzeti u obzir da su u studijama koje se napravljene na njemačkim,
engleskim i nizozemskim igračima laktati mjereni na kraju prvog i drugog poluvremena, tako
da nemamo točnu informaciju što se odvija sa koncentracijom laktata u toku utakmice.
Zanimljiva je studija napravljena na njemačkim A- juniorima, istraživanje je pokazalo da je
glikolitički sustav u velikoj mjeri aktivan u tijeku natjecanja što je bilo i za očekivati uzevši u
obzir opseg trčanja ( Poel 1997 ).
48
Međudjelovanje tri energetska sustava
Iako postoje tri energetska sustava uvijek sva tri djeluju zajedno, samo je povremena
dominacija jedinog sustava veća u odnosu na preostala dva, što ovisi o radu koji se
trenutačno vrši ( dali hodamo, trčimo , sprintamo, skačemo…).
Prvih 10 sekundi aktivnosti dominira fosfageni sustav zatim preuzima glikolitički čija
inicijativa traje 2-3 minute, a nakon 2-3 minute nastavlja oksidacijski tj. sustav za transport
kisika ( Guyton 1999, Viru 1999 ).
2.2.7 Fiziologija mišićnog rada
Tijelo se sastoji od velikih i malih mišić čiji rad ovisi od naredba pristiglih iz živčanog
sustava. Mišić se sastoji od mišićnih vlakana koja su sačinjena od miofibrila ( Guyton 1999 ).
Mišići su okruženi mrežom krvnik žila i živaca. Funkcija krvnih žila je snabdijevanje mišića
sa energijom i potrebnim hranjivim tvarima. Funkcija živčanog sustava je odvodnja i dovod
impulsa iz mišića do mozga i obrnuto ( Guyton 1999 ). Mišićno vlakno sastoji se od tamnih i
svijetlih zona tj. tamnih i svijetlih niti proteina. Proteini izgrađuju sarkomere koje čine
osnovu mišića. Svijetle zone sadrže tanke proteinske niti aktina, a tamne zone sadrže niti
miozina. Svako miozinsko vlakno okruženo je sa šest aktinskih niti, koje se u tijeku
kontrakcije približe vlaknima miozina. Na taj naći mišić se kontrahira ( Guyton 1999 ).
2.2.7.1 Tipovi mišićnih vlakana
Mišići se sastoje od : 1) sporih – oksidacijskih mišićnim vlakana ( SO )
2) Brzih – glikolitičkih mišićnih vlakana (FG )
3) Među vlakana fosfageno oksidacijsko glikolitićka ( FOG )
49
Prikaz 11. (Vrheijen 1997)
Svaki mišić građen je od 50% sporih mišićnih vlakana ( SO ). Ostalih 50% mišićne građe
važan je da bi odredili dali je neki mišić građen od brzih ili sporih mišićnih vlakana. Unutar
tih 50% nalazi se 2% među vlakana na koji je moguće utjecati treningom, tj. može se od njih
napraviti spora ili brza npr. kod maratonca prijeći će u spora oksidacijska dok kod sprintera ta
vlakna preći će u brza glikolitićka mišićna vlakna ( Grosser, Zimmermann 1979 ).
Spora oksidacijska mišićna vlakna
Spora mišićna vlakna nalaze se u mišićima koji su aktivirani kroz duži vremenski period. Npr.
mišići koji održavaju ravnotežu. U muskulaturi nogu kod sportova izdržljivosti npr. maratona,
nordijskog trčanja itd. mišić sadrži više sporih, okcidacijskih mišićnih vlakana. Jer spora
oksidacijska vlakna su preduvjet za postizanje dobrih rezultata u sportovima izdržljivosti
( Grosser 1979, Weineck 1999 ). U sporim vlaknima dominira sustav za transport kisika, zato
su spora vlakna bolje opskrbljena krvnim žilama od brzih mišićnih vlakana. Također ta vlakna
bogata su mioglobinom ( Viru 1999 ).
Brza mišićna vlakna – glikolitička mišićna vlakna
Brza mišićna vlakna omogućuju brz i intenzivna rad. To je ujedno razlog zašto sprinteri imaju
veći broj brzih mišićnih vlakana ( Grosser 1979 ). Fosfageni sustav odvija se unutar brzih
mišićnih vlakana. Iz razloga što se energija dobiva iz anaerobnih energetskih izvora brza
50
mišićna vlakna siromašna su mioglobinom i u manjoj mjeri su opskrbljena krvnim žilama
( Viru 1999 ).
Želja sprintera je svoja spora mišićna vlakna treningom transformirati u brza mišićna vlakna
što je nemoguće. Jedini pomak koji je moguće napraviti treningom brzine je postojeća brza
mišićna vlakna napraviti bržim taj pomak je moguć za 10-15% od inicijalnog stanja ( Grosser,
Zimmermann 1979 ).
Mišićna vlakna u tijelu nogometaša
Prikaz 12. (Verheijen i suradnici 1997 ).
Nogomet je sport koji iziskuje od sportaša dobra brzinska svojstva i dobru izdržljivost.
Pogledavši broj sprinteva koje nogometaš napravi u tijeku utakmice - od 100-200 sprinteva
na temelju toga uviđamo koliko je za nogomet važan eksplozivan rad. S druge strane
razmotrimo li trajanje utakmice od 90minuta jasno nam je da nogometaš nije u stanju sprintati
svih 90minuta. Da bi bio u stanju igrati svih 90minuta nogometaš mora hodati, kaskati, trčati.
51
Uzevši u obzir podatke iz strukturalne analize vidljive su razlike između broja sprinteva kod
igraća prve lige i amatera. Glavna razlika je u metrima prevaljenih sprintom. Profesionalci
prelaze daleko veće udaljenosti sprintajući dok amateri više kaskaju i trče ( Verheijen 1997 ).
Istraživanja su pokazala da igrači prve njemačke lige imaju više bijelih-brzih mišićnih
vlakana od amatera što objašnjava činjenicu zašto profesionalci više sprintaju ( Verheijen
1997 ).
Prikaz 13. ( Grosser, Zimmermann 1979 ).
52
Anatomskom analizom biti će obuhvaćeni mišići donjih ekstremiteta te kretnje koje se vrše
njihovom aktivacijom u zglobu kuka, koljena i skočnom zglobu s obzirom da se nogometaši
pretežno u realizaciji elemenata tehnike služe muskulaturom nogu. Ali moramo imati na umu
da nogometaš u utakmici sudjeluje cijelim tijelom tj. sa svim mišićima ( mišićima gornjih i
donjih ekstremiteta, mišićima trupa itd. ). Prema kretnji koju nogometaš izvodi mijenja se
jedino udio njihove aktivacije i njihova uloga tj. dali su agonisti, anatagonisti ili snergisti
kretnje koja se vrši. Zajedničko svim nogometnim kretnjama je da počinju i završavaju
aktivacijom muskulature nogu. Ali bazirati anatomsku analizu samo na muskulaturi donjih
ekstremiteta a ne u kazati na važnost muskulature gornjih ekstremiteta i muskulature trupa
53
bilo bi izostavljanje važnih karika lokomotornog aparata nogometaša. Današnji moderni
nogomet zahtjeva od igrača proporcijalnu razvijenost svih regija tijela ( Bernard Turpin
1989 ). Uzmemo li podatke strukturalne analize o broju duela vidimo da napadači u tijeku
utakmici sudjeluju u 30 duela. Isto toliko imaju i obrambeni igrači, dok igrači sredine terena
zbog svoje uloge u momčadi u prosjeku sudjeluju u 50 duela ( Verheijen 1997 ). Ako nam je
poznata činjenicu da je snaga gornjih ekstremiteta važna za uspješnu realizaciju duela
( Turpin 1989, Bangsboa 1994 ) uviđamo važnost muskulature gornjih ekstremiteta i
muskulature trupa za nogomet.
Radi lakšeg razumijevanja kretnji postoji podjela kretnji oko tri osovine: frontalne, poprečne,
vertikalne i sagitalne ( naprijed, natrag ) te u tri ravnine: frontalna, horizontalna i sagitalna
( Urban, Schwarzenberg 1964, Bošković 1972 ).
Kretnje oko vertikalne osovine vrše se u horizontalnoj ravnini ( zasuk trupom, izvrtanje noge
u kuku kod udarca unutarnjom stranom stopala itd. ). Kretnje oko frontalne osovine vrše se u
sagitalnoj ravnini ( zaklon i pretklon trupa kod udarca glavom, udarac sredinom hrpta stopala
itd. ). Kretnje oko sagitalne osovine vrše se u frontalnoj ravnini ( bočni otklon trupa kod
bočnih udaraca glavom, odmicanja i primicanja noge u stranu itd. )
Mogućnosti kretnji u zglobovima ovise o njihovoj građi, u svezi s tim razlikujemo
troosovinske, dvoosovinske i jednoosovinske zglobove ( Pećina 1977 ).
Analiza stupnjeva slobode u pojedinim zglobovima korisna je jer putem nje upoznajemo
pokretljivost tijela i dijelova tijela. Tako npr., da bismo mogli utjecati na snagu šuta kod
igrača potrebno je prethodno upoznati se sa stupnjevima slobode u karlično – bedrenom
zglobu, koljenu i skočnom zglobu ( Gabrijelić 1964 ).
Poznavanje stupnjeva slobode kretanja povezano je s poznavanjem osovina i ravnina kretanja,
te kretanjama fleksija – ekstenzija, abdukcija - addukcija, pronacija – supinacija. Poznavanja
utjecaja mišića na pokrete, kao i faktora koji ograničavaju pokrete, osnovni je uvjet cjelovitog
razumijevanja nogometnih kretnji ( Gabrijelić 1964 ).
2.3.1 Kretnje u karlično – bedrenom zglobu
Articulatio coxae ( zglob kuka ) sadrži tri stupnja slobode:
54
1. Prvi stupanj: fleksija- ekstenzije
2. Drugi stupanja : addukcija – abdukcija
3. Treći stupanj: supinacija – pronacija ( rotacija bedra prema van i prema unutra )
U zglobu kuka u vertikali moguć je pokret bedra prema natrag ( ekstenzija od 10-150 ).
Povećanje kuta moguće je jedino uz pretklon trupa. Ova spoznaja važna nam je iz dva
razloga. Kod udarca po lopti s mjesta iz položaja kod je tijelo u vertikali snaga udarca se
ne može povećati na račun većeg zamaha bedra nego jedino zamahom potkoljenice.
Ukoliko udarac izvodimo iz zaleta tada dolazi do pretklona tijela prema naprijed
neposredno prije samog udarca, taj položaj osigurava igraču veću amplitudu pokreta
natkoljenicom, a time i jači udarac( Donski 1960 ). Ekstenzori bedra imaju hvatište na
stražnjoj strani zdjelice među njima je najvažniji gluteus maximus. Jedan dio ove grupe
mišića ima značajnu ulogu kod odraza, te kod pokreta zaustavljanja lopte iz zraka kad
dolazi do povlačenja noge prema natrag. Fleksori bedra svojom aktivacijom omogućuju
zamah bedrom prilikom udarca. Kod udaraca lopte sredinom hrpta stopala prilikom
zamaha bedrom iz položaja ekstenzije aktivira se pogotovo u fleksiji m. alliopsoas, te m.
quadriceps femoris caput longum .
Tabela 10.(Donskoi 1960 ) Mišići adduktori i abduktori i njihova funkcija
Naziv mišića Proksimalno hvatište Distalno hvatište Pravac naprezanja Funkcija
abdukcija: zgob- atr. Coxae, osovina sagitalna, amplituda pokreta 25-300
m. gluteus os ilium trochanter maior gore – van abdukcija
medius bedra
m. gluteus
minimus os ilium trichanter maior gore – van abdukcija
bedra
m. piriformis os sacrum trochanter maior gore – van abdukcija
bedra
adukcija: zglob – art. coxae: osovina sagitalna, amplituda pokreta 25-300
m. gracilis os pubis tuberositas tibiae unutra adukcija
55
m.adductor tuber ischiadicum crista femoris i naprijed adukcija
magnus i ramus inferior bedra
ossis ischi
m. adduktor os pubis cristaoris unutra adukcija
longus femoris dijelom bedra
naprijed
Drugi stupanja slobode kretanja u zglobu kuka, kao što je vidljivo iz tabele 10. (Donskoi
1960 ) je abdukcija i adukcija. Ulogu addukrora vrše četiri mišića a pomažu im dva. Kod
potpunog opružana u karlično - bedrenom zglobu dolazi do potpunog istezanja adduktora pri
čemu poprimaju svojstvo fleksora. Ukoliko ne dođe do potpunog opružanja, u tom slučaju m.
adduktor magnus djeluje kao opružač natkoljenice. U slučaju potpune fleksije natkoljenice svi
adduktori imaju funkciju ekstenzora. Ukoliko je fleksija izvršena do 50-600 onda kao
ekstenzor djeluje m. adduktor magnus. Kad je kretnja male amplitude m. adduktor magnus
djeluje kao ektenzor, a m. adduktor longus kao fleksor, ta dva mišića u tom slučaju su
antagonisti.
Funkcija ove skupine mišića primicača natkoljenice često preuzima funkciju fleksora buta iz
tog razloga važna je za nogomet kod udaraca unutarnjom stranom stopala, kao i kod
polukružnih zamaha iz kuka, odakle započinje zamah i prenosi se na potkoljenicu.
Abduktori među kojima je za najvažniji gluteus medius i minimus, učestvuju kod udarca
vanjskom stranom stopala kao i kod brzih kratkih zamaha potkoljenicom na vanjsku stranu.
Abdukciju u kuku moguće je povećati i do 450 na račun nagiba trupa u suprotnu stranu od
podignute noge. Ovi pokreti su vrlo značajni kod volej udarca.
Treći stupanj slobode u zglobu kuka odnosi se na pronaciju i supinaciju ( rotaciju bedra prema
unutra i prema van ) ( Keros, Pećina 1992 ). Za nogomet važna je rotacija natkoljenice prema
van u kojoj sudjeluje grupa od šest mišića koji omogućuje stopalu da uđe u položaj potreban
za vršenje udarca unutarnjom stranom stopala, te kod nekih brzih pokreta u stranu prilikom
udarca vanjskom stranom stopala.
56
2.3.2 Kretnje u zglobu koljena
Koljeno ima dva stupnja slobode kretanja:
1. Prvi stupanj: fleksija – ekstenzija
2. Drugi stupanja: supinacija – pronacija ( rotacija u koljenu prema van i prema unutra )
Fleksija i ekstenzija u koljenom zglobu vrši se oko poprečne osovine. Kretnje oko poprečne
osovine dostižu 130-1700, tj. od položaja pružene potkoljenice pa sve do dodira zadnje lože i
obrnuto. Ova kretnja za nogomet vrlo je značajna kod udarca sredinom hrpta stopala,
pogotovo ako se želi izvesti brzo. U kombinaciji sa zamahom potkoljenice u zglobu koljena,
te opružanjem stopala u završnoj fazi zamaha, moguće je postići najjači udaraca u nogometu.
Rotacione kretnje u koljenom zglobu moguće su u savijenom položaju. U opruženom koljenu
kod mnogih ljudi rotacije sprečavaju lateralni ligamenti, iako je zapaženo da kod mnogih
sportaša i u ovom položaju moguća rotacija od 100 ( Medved 1987 ). U savijenom koljenu
pod 900 kad je natkoljenica horizontalna, moguće je izvršiti najveću rotaciju u koljenu.
Kretnje u koljenu vrše snažni mišići karlično- bedrenog sustava od kojih m. biceps femoris
vrši fleksiju potkoljenice i rotaciju u koljenu. M. semitendinosus i semimembranosus vrše
fleksiju i rotaciju prema unutra, te m. sartotius fleksiju potkoljenice, abdukciju i rotaciju
natkoljenice u koljenu. Djelovanjem ovog posljednjeg mišića, kao i mišića koji rotiraju
potkoljenicu moguće je napraviti pripremni pokret za udarac unutarnjom stranom stopala.
Snažnu ekstenziju potkoljenice omogućuje m. quadrceps femori. Njegov udio je najvažniji
kod snažnih udaraca sredinom hrpta stopala. Njegov m. vastus medialis najviše je angažiran
kod udaraca unutarnjom stranom stopala, a latelerni dio kod udarca vanjskom stranom
stopala.
2.3.3 Kretnje u skočnom zglobu
Stopalo za nogometaš isto je što i šaka za rukometaša i košarkaša( Gabrijelić 1964 ). Zbog
toga je posebno važno za nogometaša da radi na razvijanju osjećaja rukovanja stopalom.
Pokreti koji su značajni u skočnom zglobu vrše se u dva stupnja slobode kretanja:
1. Prvi stupanj: fleksija – ekstenzija
2. Drugi stupanj: abdukcija – addukcija
57
Prvi stupanja slobode kretanja odnosi se na dorzalnu fleksiju i platarnu ekstenziju. Obim
pokreta dorzalne fleksije i plantarne ekstenzije iznosi 600. Potpuno opružanje u plantarnoj
ekstenziji koje se postiže posebnim vježbama, značajno je za udarac hrptom stopala.
Potpuno pregibanje u dorzalnoj fleksiji, te fiksacija stopala u tom položaju važna je za udarac
unutarnjom stranom stopala ( Gabrijelić 1964 ). Dorzalna fleksija stopala u trenutku potpunog
fleksije stopala omogućuje kretnje odmicanja i primicanja stopala. Kao pripremni pokret za
udarac unutarnjom stranom stopala uz pokret dorlzalne fleksije značajnu ulogu ima pokret
odmicanja u stranu tj. spuštanje palčanog ruba tabana. Plantarna ekstenzija rezultat je
aktivacije m. triceps surae, koji učvršćuje stopalo pri supinaciji stopala. Djelovanje ovog
mišića značajno je u opružanju stopala kod udarca. Dorzalnu fleksiju u skočnom zglobu vrši
m. tibialis anterior addukciju, te m. tibialis posterior kao pomoćni plantarni ekstenzor.
Aktivaciom m. peronaeus longus i pomicanjem prstiju prema gore, moguće je izvršiti
pripremne pokrete za udarac unutarnjom stranom stopala, te fiksaciju stopala što je važno za
udarac. Prilikom izvedbe kratkih i brzih udarca iz koljena moguće je kombinirati ovaj kratki
zamah iz koljena dodatnim pokretima iz skočnog zgloba ( Gabrijeli 1964, Hemmo 1983 ). To
dolazi do izražaja kod rotirajućih ( felš ) lopti i kod brzih dodavanja vanjskom stranom
stopala.
Ovi pokreti mogući su samo uz pokretljivost u skočnom zglobu koju je potrebno posebno
razvijati, jer su to u stvari najvažniji pokreti nogometaša ( Gabrijeli 1964, Hemmo 1983,
Weineck 1999 ).
58
Slika10.Vođenje lopte vanjskom
stranom stopala
3. Primjena informacija dobivenih analizom nogometne igre
( strukturalnom, fiziološkom i anatomskom ) u funkciji planiranja i programiranja
fizičke pripreme
3.1 Primjena informacija dobivenih strukturalnom analizom u funkciji planiranja i
programiranja fizičke pripreme
59
Podaci dobiveni strukturalnom analizom dokaz su različitih opterećenja nogometaša s
obzirom na poziciju na kojoj se nogometaš nalazi unutar momčadi. Evidentne su razlike u
pređenim udaljenostima. Npr. u tijeku utakmice obrambeni igrači prve lige u prosjeku prelaze
9,3-9,4 km, vezni igrači 12,5-12,7 km, a napadači 10,2-10,4 km ( Verheijen i suradnici
1997 ). Igrači se razlikuju i po načinu na koji prelaze te udaljenosti tj. koliki dio pređene
udaljenosti otpada na hodanje, kaskanje, trčanje i sprint.
Tabela 11.Udaljenost pređene hodajući, kaskajući, trčeći i sprintajući (Verheijen 1997 )
Hodanje Kaskanja Trčanja Sprint Suma
Obrambeni 3,2km 2,0km 1,4km 1,4km 8,4km
Napadači 3,4km 2,0km 1,6km 1,8km 9,8km
Srednji 2,6km 5,2 km 1,8km 1,1km 10,9km
Razlike postoje i unutar dionica pređenih sprintom.
Tabela 12. Dionice pređene sprintom i njihove sume ( Verheijen 1997 )
Udaljenost Zbroj 1-5m 5-10m 10-20m 20-30m 30-40m < 40m
pređena ( akcija )
sprintom
Obrambeni 1,4km 160 83 47 18 8 4 2
Napadači 1,8km 181 76 28 14 14 4 2
Srednji 1,1km 125 70 31 11 6 6 3
Igrači se razlikuju i po tehničkim zahtjevima npr. obrambeni igrači koriste uklizavanja više od
napadača i veznih igrača. Vezni igrači odigravaju najviše dugih lopti dok napadači imaju
najveći broj udaraca. Sve različitosti ukazuju na pozicijsku specifičnost.
Pozicijska specifičnost proizlazi iz taktičke varijante koju momčad igra. Npr. nositelji sistema
4 : 2 : 4 dva su igrača sredine terena od kojih se traži vrhunska kondicijska, tehničko, taktička
60
pripremljenost ( zbog zadaće koji imaju unutar momčad povezivanje obrane i napada ).
Napadači sistema 4 : 2 : 4 moraju biti brzi i imati snažan i precizan udarac ( Hemmo 1983 ).
Na temelju navedenih razlika tj. pozicijske specifičnosti dolazimo do zaključka da u tijeku
planiranja i programiranja trening fizičke pripreme nogometaša trebamo uvažavati razlike s
obzirom na :
1. Poziciju
2. Taktičku varijantu
Prema zahtjevima modernog nogometa potrebno je trening fizičke pripreme provoditi u
homogenim skupinama na način da obrambena linija, vezna linija i linija napada čine tri
homogene skupine. Takav pristup treningu iziskuje daleko veći trud od tradicionalnog načina
treninga ( svi igrači imaju isti treninge fizičke pripreme ). Jer zahtjeva postavljanje
parcijalnih ciljeva kondicijsko treninga s obzirom na pozicijsku specifičnost.
Uzmemo li u obzir hijerarhijsku strukturu motoričkih sposobnosti nogometaš zaključujemo
da je za uspjeh u nogometu najvažnija izdržljivost na koju otpada 30%, zatim brzina 20%,
snaga 20%, koordinacija 15%, preciznost 10% i fleksibilnost 5% ( Bisanz, Grerisch 1980 ).
Na temelju informacija dobivenih strukturalnom analizom možemo zaključiti da je
izdržljivost važnija za vezne igrače. Igrači sredine trena moraju biti cijelo vrijeme u pokretu.
Npr. dok je protivnička momčad u posjedu lopte igrači sredine terena moraju kaskati dok
napadači hodaju. Slična je situacija kad njihova momčad ima posjed lopte dok obrambeni
hodaju vezni igrači kaskaju ( Verheijen 1997 ). Razlika je ujedno i dokaz važnosti treninga
izdržljivosti za vezne igrače, posebice treninga aerobnog tipa. Taj tip treninga treba
dominirati unutar cjelokupnog programa treninga fizičke pripreme veznih igrača.
Tabela 12. ukazuje nam na važnost sprinta od 1-5m za napadače što čini 50% svih
sprinterskih akcija napadača. Dok sprint od 5-10m čini 25 % svih akcija sprinterskih akcija
napadača ( Verheijen 1997 ). Sagledavši te informacije dolazimo do zaključka da su brzina i
snaga važniji za napadača nego za vezne igrače. Zato je potrebno u treningu fizičke pripreme
napadača više akcentirati trening snage ( maksimalne snage, eksplozivne snage, brzinske
snage Weineck 2000 ) i brzine ( brzine reakcije, startne brzine, maksimalne brzine Weineck
2000 ).
61
Trening obrambenih igrača s obzirom na njihovu ulogu unutar ekipe moguće je u velikom
mjeri oblikovati kao i trening napadača. Obrambeni igrači i napadači u permanentnoj su
interakciji. Zadaća obrambenih spriječiti je napadača u ostvarenju njihovog ciljaa zadaća
napadača je proigrati ili nadigrati obrambene igrače ( Pahlke 1983 ). Iz strukturalne analize
vidljiva je njihova sličnost u dionicama pređenih sprintom, u broju skokova i ukupnoj
pređenoj udaljenosti ( Verheijen 1997 ). Važno je trening fizičke pripreme nogometaša
bazirati na pozicijski razlikama. Moramo imati na umu da najbolji način uvažavanja
pozicijskih razlika i razlika općenito je putem individualnog treninga fizičke pripreme koji je
moguće u potpunosti podrediti sportašu kojeg treniramo. Individualnim treningom imamo
mogućnost spustiti se na razinu igrača. Na toj razini zadaća treninga je igračeve potencijale
razviti od biološkog maksimuma a deficite svesti na minimum.
Slika 9. Duel obrambenog igrač i napadača u
kaznenom prostoru.
62
3.2 Primjena informacija dobivenih fiziološkom analizom u funkciji planiranja i
programiranja fizičke pripreme
Fiziološka analiza daje nam informacije o funkcioniranju organa i organskih sustava za
vrijeme treninga, natjecanja i oporavka. Na temelju tih informacija trener utvrđuje efekte
treninga Dobiva spoznaje koje procese je potrebno pokrenuti u tijelu da bi se postigli željeni
efekti. S obzirom na stupanj aktivaciju pojedinih procesa trener je u stanju procijeniti nivo
treniranosti nogometaša ( Hollmann 1979, Weineck 1999 ).
Informacije fiziološke analize o živčanom sustavu ukazuju na važnost treninga propriocepcije
u nogometu. Trening propriocepcije u nogometu ima dvojaku funkciju: Trening
propriocepcije u funkciji prevencije ozljeda i trening propriocepcije u funkciji razvoja
koordinacije, agilnosti i brzine ( Ventrone 1998 ). Trening propriocepcije ima za posljedicu
ubrzavanje protjecanja impulsa kroz živčani sustav a time i smanjenje vremena reakcije
( Witterkopf, Schober 1998 ).To je ujedno razlog zašto je potrebno trening propriocepcije
integrirati unutar svakog mikrociklusa fizičke pripreme nogometaša.
Informacije fiziološke analize o sustavu za transport kisika i funkcionalni pokazatelji rada
sustava za transport kisika kao što su vrijednosti VO2max.
59-62ml/kg/min, vrijednosti
maksimalne frekvencije srca 185-195 otkuc. /min ( Weineck 2000 ), te vrijednosti MVDmax.
( 142-148i/min Bangsboa 1994 ). Indikatori su nivoa treniranosti nogometaša tj. njegovog
aerobnog kapaciteta. Funkcionalni pokazatelji sustava za transpot kisika najboljih svjetskih
nogometaša predstavljaju ciljeve koje želimo postići treningom, a prema ciljevima oblikujemo
trening fizičke pripreme nogometaša.
Segment fiziološke analize kolji se odnosi na energetske procese, daje nam informacije o
uključenost tri energetska sustava ( sustavu za transport kisika, fosfagenom i glikolitičkom
sustava ). Iz analize je vidljivo da je glikolitički sustav itekako aktivan u tijeku natjecanja
( Verheijen 1997 ). S obzirom na važnost glikolitićkog sustava u nogometu, igrače je
potrebno trenirati u uvjetima visoke koncentracije laktata 8-12mmol/l ( Weineck 1998 ).
63
Fiziološka analiza daje nam informacije o mogućnostima razvoja sposobnosti nogometaša ali
i o limitima organizma nogometaša. Npr. povećanje VO2max
moguće je za 20% zbog velike
genetske determiniranosti maksimalnih vrijednosti aerobnog kapaciteta ( Hollmann, Hettinger
1979 ). Napadači najviše aktiviraju fosfageni energetski sustav kao što je vidljivo iz analize
nogometne igre napadači najveći broj sprinteva njih 80 naprave na udaljenosti od 1-5m
( Verheijen 199 ), što čini 50% svih sprinterskih akcija napadača, dok sprintevi od 5-10
metara čine 25% svih sprinterskih akcija napadača. To je dokaz da fosfagenom treningu
unutar treninga fizičke pripreme napadača treba dati nadređeno mjesto.
Srednji igrači zbog svoje uloge unutar momčadi najviše aktiviraju sustav za transport kisika.
Vrijednosti VO2max
60-65ml/kg/min ( Weineck 1999 ) kod srednjih igrač dokaz su važnosti
sustava za transport kisika. Zato treningu aerobne izdržljivosti kod srednjih igrača trebadati
prednost. Zbog varijabilnost tempa igre potrebno je sustav za transport kisika trenirati u svim
zonama njegovog rada tj. primjenjivati trening oporavka, aerobni trening niskog i aerobni
trening visokog intenziteta. Detaljnija razrada tih tipova treninga predstavljena je u četvrtom
poglavlju.
Slika 10. Zinedine Zidane
64
3.3 Primjena informacija dobivenih anatomskom analizom u funkciji planiranja i
programiranja fizičke pripreme
Informacije anatomske analize posebice o stupnjevima slobode kretanja krucijalne su za
nogomet. Indikatori su do koje mjere je potrebno razvijati fleksibilnost. Iz hijerarhijske
strukture motoričkih sposobnosti nogometaš poznato nam je da se fleksibilnost sa 5% nalazi
na zadnjem mjestu hijerarhijske ljestvice ( Bizanz, Grerisch 1980 ). Činjenica da su mišići
nogometaša po svojoj strukturi sličniji sprinterima neko maratoncima dokaz je važnosti rada
na razvoju fleksibilnosti nogometaša ( Poel 1997 ). Trening fleksibilnost mora teći paralelno
sa treningom snage ( Bompa 1992 ). U tijeku treninga snage trebamo voditi računa da ne
prouzročimo mišićni disbalans koji može imati za posljedicu ozljedu ( Janković 2002 ). Da ne
bi došlo do ozljede potrebno je provoditi trening jačanja lokomotornog aparata nogometaš
posebice muskulature nogu i paralelno s treningom jačanja provoditi trening prevencije.
Trening prevencije trebao bi se sastojati od :
Treninga jačanja lokomotornog aparata nogometaša
Treninga fleksibilnosti
Treninga propriopcepcije
Treninga izometrije
Svi nabrojani treninzi trebaju se sustavno provoditi kroz svaki tjedan treninga neovisno dali
se radi o pripremnom, natjecateljskom ili prelaznom periodu. Jer u suprotnom nogometaš
neće biti u stanju podnositi opterećenja modernog nogometa.
Anatomska analiza ukazuje na važnosti rada na svim mišićnim regijama tijela. Za nogomet je
važna proporcionalna razvijenost svih regija tijela ( Turpin 1989 ). Zato sastavni dio plana i
programa treninga fizičke pripreme nogometaša treba biti trening snage gornjeg dijela tijela
( mišića trupa, ruku i ramenog pojasa ).
65
Mišići nogu su masivniji i sanžniji od mišića gornjeg dijela tijela, ali zato su koordinacijski
inferiorniji jer posjeduju manji broj rotatornih mišića nego što je to slučaj kod muskulature
ruku ( Gabrijelić 1964 ). U nogometu sve akcije počinju i završavaju aktivacijom muskulature
donjih ekstremiteta ( Poel 1997 ). Uzevši u obzir činjenicu da skočni zglob za nogometaš je
isto što i šaka za rukometaša i košarkaša ( Gabrijelić 1964 ) uviđamo važnost treninga
koordinacije donjih ekstremiteta nogometaša.
4.Primjena informacija dobivenih analizom u funkciji oblikovanja
treninga nogometaša
Slika 11. Figo na treningu
( R. Madrid ).
U sklopu diplomskog rada biti će prezentirat modeli integriranja informacija unutar
specifičnog nogometnog mišićnog treninga, aerobnog i anaerobnog treninga fizičke pripreme
nogometaša.
4.1 Aerobni trening nogometaša
Ciljevi anaerobnog trening ( Weineck 1999 ):1. povećanje sposobnosti sustava za transport kisika
2. povećanje sposobnosti iskorištava kisika aktiviranih mišića
3. povećanje sposobnosti brzine oporavka nakon vježbanja visokog intenziteta
66
Efekti
Najvažniji učinci aerobnog treninga ( Weineck 1999 ):
povećanje volumena krvi, hipertrofija miokarda što ima za posljedicu povećanje
udarnog volumena tako da je srce u stanju pumpati veću količinu krvi u jedinici
vremena. Na taj način prenosi se veća količina kisika do aktivnih mišića i povećava se
aerobna proizvodnja energije za vrijeme vježbanja visokog intenziteta ( Hollmann,
Hettinger 1979, Weineck 1999 ).
Povećava se sposobnost iskorištenosti kisika i oksidacije masti u mišićima ( Marees
1979 ). To znači da mišić za rad koristi manje ugljikohidrata.
Prednosti aerobnog treninga u nogometu ( Bangsboa 1994 ) :
Veliki postotak energije potreban za vježbanje može se proizvesti aerobno. Igrač je u
stanju trenirati i većim intenzitetom kroz duže vremenski period.
Dolazi do poboljšanja izdržljivosti
Manje vremena je potrebno za oporavak nakon aktivnosti visokog intenziteta. Aerobni
trening pomaže da se pogoršanje tehničke izvedbe i pogreške u koncentraciji
uzrokovane iscrpljenošću do koje može doći krajem utakmice, svedu na minimum
( Bangsboa 1994 ).
Vrste aerobnog trening
Aeroban trening može se podijeliti u tri – preklapajuća- treninga ( Bangsboa 1994 ) :
Aeroban trening niskog intenziteta
Aeroban trening visokog intenziteta
Slika 12. Francesco Coco u tijeku driblinga
4.1.1 Aeroban trening niskog intenzitet
67
Ciljevi aerobnog treninga niskog intenziteta ( Bangsboa 1994 ):
Povećanje sposobnosti vježbanja u produženom vremenskom periodu
Povećanje sposobnosti brzine oporavka nakon prekida aktivnosti visokog intenziteta
Primjena aerobnog treninga niskog intenziteta u nogometu
Vrhunski igrači tijekom utakmici prelaze oko 11kilometara ( Verheijen 1997 ). Izvodeći
pritom razne nogometno specifične aktivnosti, za realizaciju tih aktivnosti potrebna je
energija. Da bi bili u stanju kroz svih 90minuta vršiti specifične nogometne zadače trebaju
posjedovati visok nivo izdržljivosti. Ta se izdržljivost povećava aerobnim treningom niskog
intenziteta, a dopunjava aerobnim treningom visokog intenziteta ( Bangsboa 1994 ). Željeni
učinak treninga povećanje je sposobnosti zadržavanja visokog intenziteta rada i dobre
tehničke izvedbe tokom cijele utakmice.
Model aerobnog treninga niskog intenziteta
Za vrijeme aerobnog treninga niskog intenziteta aktivnost treba biti takva da frekvencija srca
iznosi :
Prosječno : 80% od individualnog maksimuma
U granicama : 65%-90% od maksimuma
Za igrača kojemu je maksimalna frekvencija srca iznosi 190 otkuc./min to bi bilo :
150otkuc./min prosječno, a u granicama od 125-170otkucaj u minuti. ( Bangsboa 1994 )
4.1.2 Aeroban trening visokog intenziteta
Ciljevi aerobnog treninga visokog intenziteta ( Bangsboa 1994 ) :
Povećanje sposobnosti izvođenja aktivnosti visokim intenzitetom u dužim
vremenskim periodima
Ubrzavanje procesa oporavka nakon aktivnosti visokog intenziteta
Primjena aerobnog treninga visokog intenziteta u nogometu
68
Analizom nogometne igre dokazano je da ukupna udaljenost koju igrači pređu aktivnošću
visokog intenziteta uvelike utječe na uspješnost nogometne momčadi ( Poel 1997 ).
Razmotrivši tu činjenicu uviđamo važnost realizacije nogometnih aktivnosti visokim
intenzitetom u dužem vremenskom razdoblju. Osnova te sposobnosti je dobro razvijena
sposobnost aerobnog rada ( maksimum primitka kisika ), a postiže se aerobnim treningom
visokog intenziteta (Weineck 1999 ).
4.2 Anaeroban trening nogometaša
Ciljevi anaerobnog treninga ( Bangsboa 1994 ):
Povećanje sposobnosti brzog djelovanja i ispoljavanja sile za vrijeme visoko
intenzivnih akcija
Povećavanje kapaciteta produkcije snage i energije anaerobnim putem
Poboljšanje sposobnosti brzog oporavka nakon perioda visoko intenzivne aktivnosti
Efekti anaerobnog treninga ( Weineck 1999 )
Najvažnije fiziološke prilagodbe na anaerobni trening su :
Bolja sinkronizacija nervnog i mišićnog sustava
Porast količine enzima koji sudjeluju u anaerobnoj proizvodnji energije
Povećanje sposobnost proizvodnje i odstranjivanja laktata
Prednosti u nogometu ( Bangsboa 1994 ) :
Poboljšanje rada pri visokom intenzitetu ( ubrzanje, sprint, dueli, udarca itd. )
Poboljšane sposobnosti rada u uvjetima visokog intenziteta
Vrste anaerobnog treninga
Osnovna podjela anaerobnog treninga u nogometu je na trening brzine i trening brzinske
izdržljivosti ( Bangsboa 1994 ).
4.3 Trening brzine
Ciljevi treninga brzine (Bangsboa 1994 ):
69
Poboljšanje sposobnosti zapažanja situacije, za vrijeme utakmice koje zahtijevaju brzu
akciju ( opažanje )
Poboljšanje sposobnosti poduzimanja akcija u trenutku kad je potrebna brzina
djelovanja ( procjenjivanje i odlučivanje )
Poboljšana sposobnost brzine produkcije sile za vrijeme aktivnosti visokog intenziteta
( poduzimanje akcije ) u igri.
Formalni trening brzine tradicionalno je bio nadmoćan oblik treninga brzine u nogometu. Što
je ujedno razlogom zašto igrači trening brzine poistovjećuju sa treningom sprinta bez lopte. Iz
psiholoških razloga nije loše uključiti i taj oblik treninga, iako krajni učinak takvog treninga
na igru nije optimalan. Jedan od razloga popularnosti tradicionalnog treninga brzine je u tome
što ga je lako organizirati. Planiranje funkcionalnog treninga brzine zahtjeva dosta mašte i
teže je definirati opterećenje. Pri biranju načina treninga brzine treba imati umu da je konačni
efekt funkcionalnog treninga brzine daleko veći od formalno treninga brzine ( Bangsboa
1994 ).
Primjena trening brzine u nogometu
Za vrijeme utakmice igrači izvode mnoge aktivnosti koje traže brzo ispoljavanje sile ( npr.
sprint ili brza promjena pravca ). Kako takve aktivnosti mogu utjecati na rezultat igre.
Trening brzine je iznimno važan za nogomet ( Weineck 1999 ).
Model treninga brzine
Za vrijeme treninga brzine, intenzitet rada igrač treba biti maksimalan. Trajanje rada je u
kratkim intervalima koji su manji od 10 sekundi. Period odmora između aktivnosti trebao bi
biti dovoljno dug da se mišići stignu u potpunosti regenerirati ( Weineck 1999 ).
Trening brzine treba se izvoditi na početku treninga kad su igrači odmorni. Igraće je važno
dobro zagrijati. Jer mišiće je potrebno pripremiti da bi bili u stanju podnijeti snažne
kontrakcije ( Hollmann, Hettinger 1979 ).
70
4.3.1 Trening brzinske izdržljivosti
Ciljevi treninga brzinske izdržljivosti ( Bangsboa 1994 ):
Poboljšanje sposobnosti brzog ispoljavanja sile i energije putem anaerobnog sustava
Poboljšanje sposobnosti kontinuiranog ispoljavanja sile i energije putem anaerobnog
sustava
Poboljšanje sposobnosti oporavka nakon perioda aktivnosti visokog intenziteta
Primjena treninga brzinske izdržljivosti u nogometu
Visoka koncentracija laktata u krvi za vrijeme utakmice dokazuje da je glikolitički sustav
aktivan tokom utakmice ( Verheijen 1997 ). S namjerom da se ispita uspješnost treninga
brzinske izdržljivosti na igru, polovica danskih reprezentativaca je dva puta tjedno kroz šest
tjedan kao dodatak treningu radila funkcionalan trening brzinske izdržljivosti. Druga polovica
igrača nije mijenjala trening. Svi igrači testirani su prije početka primjene funkcionalnog
treninga brzinske izdržljivosti i nakon šest tjedana primjene funkcionalnog trening. Testiranje
je pokazalo da su igrači koji su provodili probni trening imali bolje rezultate na ponovljenom
testiranju, dok polovica igrača koje nije radila dodatne treninge postigla je lošije rezultate
( Bangsboa 1992 ).
Analizama utakmica i proučavanjima treninga pokazalo se da trening brzinske izdržljivosti
podiže sposobnost tolerancije laktata ( Weineck 1999 ). Trening treba primjenjivati jedino na
vrhunskim igračima. Igrači trebaju posjedovati solidni nivo bazične fizičke pripremljenosti da
bi bili u stanju podnijeti fizičke i psihičke napore treninga brzinske izdržljivosti ( Bangsboa
1994 ).
U nogometu brzina ne ovisi isključivo o fizičkim sposobnostima, već uključuje i
sposobnost brzog odlučivanja ( moždane funkcije ). Stoga glavni cilj treninga brzine je
unapređivanje igračeve sposobnosti uočavanja, vrednovanja, procjenjivanja te brzog
djelovanja u situacijama na koje nailazi za vrijeme utakmice gdje je brzina presudna.
Da bi to bilo ostvarivo trening brzine treba provoditi s loptom u uvjetima koji
odgovaraju nogometno specifičnim situacijama (Bangsboa 1994 )
71
4.3 Specifičan mišićni trening nogometaša
Snaga i mišićna izdržljivost koji se najviše koriste u nogometu povećavaju se tijekom niza
nogometnih sezona. U funkciji optimalizacije napretka mišiće je potrebno trenirati na
specifičan način. To je moguće postići primjenom specifičnog mišićnog trening, koji dijelimo
na :
Trening mišićne snage
Trening mišićne izdržljivost
Prikaz 14. Podjela treninga snage nogometaša (Bangsbou 1994. )
Specifičan mišićni trening
Trening mišićne snage Trening mišićne izdržljivosti Trening fleksibilnosti
Funkcionalni Osnovni trening Izometrički trening Dinamički trening
Trening snage snage izdržljivosti izdržljivosti
Koncentrični Izometrički Dugotrajni Trening
trening trening trening brzine
izdržljivosti
Foefageni Glikolitičk
trening trening
4.4.1 Trening mišićne snage
Ciljevi treninga mišićne snage ( Bangsboa 1994 ):
Povećanje sposobnosti ispoljavanja sile u situacijama na utakmici u kojima je bitna
eksplozivnost ( npr. skokovi, doskoci, udarci lopte itd. )
Prevencija ozljeda
Smanjenje trajanja vremena oporavka nakon ozljede
72
Primjena treninga mišićne snage u nogometu
Nogometaši moraju posjedovati snažne mišiće svih velikih mišićnih grupacija. Mišićna snaga
omogućuje uspješne realizacije nogometnih situacija ( npr. sprinta, duela..). Potrebna mišićna
snaga ovisi o nekoliko faktora : 1) stilu igre igrača
2) poziciji igrača( Poel 1997 )
Važna funkcija mišića je zaštita i stabilizacija zgloba ( Bompa 1992, Schmitbleicher 1980 ).
Iz tog proizlazi da je trening snage važan u prevenciji ozljeda ( Medved 1987 ). Duži period
ne aktivnosti nakon ozljede negativno se reflektira na snažna svojstva ozljeđenog mišića. Npr.
pet tjedna imobilizacije oslabi snagu četveroglavog mišića natkoljenice za 50% ( Bangsboa
1992 ). Zato igrači koji su bili ozljeđeni prije povratka na nogometni teren moraju proći
period rada na povećanju mišićne snage. Trening mišićne snage potreban je igraču i određeni
period nakon povratka na teren da bi bio u stanju vratiti se na nivo na kojem je bio prije
ozljede. Npr. testiranje grupe igrača dvije godine nakon operacije koljena, ustanovljeno je da
snaga m. quadricepsa ozljeđene noge je 75% u odnosu na zdravu nogu ( Bangsboa 1994 ).
Usprkos dokazima dobivenih testiranjem igrači su bili uvjereni da su jednako snažni kao i
prije ozljede.
Mišićna snaga u nogomet
Sposobnost mišića da ispolji silu ne ovisi samo o snazi mišića. Ispoljavanje sile pod utjecajem
je igračeve sposobnosti da koordinira kretnjama mišića u pravo vrijeme ( timing ) ( Schober
1996 ). U funkciji razumijevanja ograničavajućih faktora ispoljavanja sile u nogometu
Bangsboa ( 1994 ) navodi tri definicije snage :
Bazična snaga odnosi se na snagu mišićnih grupacija aktiviranih u tijeku realizacije
zadanih pokreta
Snaga koordinacije odnosi se na sposobnost igrača da koordinira radom više mišićnih
grupacija i da pritom koristi bazičnu snagu
73
Nogometne snaga odnosi se na količinu sile proizvedenu tijekom neke nogometne
akcije, npr. udarca. Što je povezana sa sposobnošću korištenja snage koordinacije u
pravom trenutku.
Potreban nivo bazične snage ne može biti iskorišten u toku utakmice ako igrač nije
sposoban koordinirati aktivnost različitih mišićnih grupacija. Na sličan način sposobnost
koordinacije pokreta uključenih mišićnih grupacija je od male koristi ako igrač ne
posjeduje dobar osjećaj za timing. To je ujedno razlog zašto igrači koji imaju dobro
razvijenu koordinaciju i sposobnost da ju iskoriste u pravom trenutku mogu parirati fizički
superiornijim igračima ( Hemmo 1983 ).
Vrste treninga snage
Trening snage u nogometu moguće je podijeliti na funkcionalni trening snage i osnovni
( bazični ) trening snage ( Bangsboa 1994 ).
4.4.1.1 Funkcionalni trening snage
Kod funkcionalnog treninga snage primjenjuju se pokreti koji su slični onima u nogometu.
Trening se sastoji od igara u kojima se nogometni pokreti izvode u mnogo težim uvjetima
nego što je to uobičajeno npr. igranje nogometa na mekanom terenu – pijesku, ili igranje s
prslukom ili s utegom ( ne težim od 3-5% tjelesne težine, Poel 1997 ). Funkcionalni trening
snage može biti proveden s ciljem razvoja maksimalne snage, kroz izolirani pokret sličan
situaciji u nogometu. Prednost funkcionalnog treninga snage je u tome što se napredak u snazi
može učinkovito iskoristiti u igri, a nedostatak je taj što je teško kontrolirati i uskladiti
opterećenja.
4.4.1.2 Bazični trening snage
74
Za vrijeme bazičnog treninga snage mišićne grupacije treniraju se izoliranim pokretima. Za tu
vrstu treninga moguće je koristiti različite sprave s utezima na kojima je jednostavno
kontrolirati opterećenje. To trening čini jednostavnim pa ga igrači mogu izvoditi sami nakon
što se upoznaju s programom rada. Nedostatak osnovnog treninga snage je u tome što se
snaga razvija specifično, ovisno o pokretu ( Bangsboa 1992 ).
Efekti funkcionalnog i bazičnog treninga snage
Funkcionalni trening snage poboljšava bazičnu snagu i snagu koordinacije, što se na pozitivan
način reflektira na nogometnu snagu.
Razlog tako slabog utjecaja bazičnog treninga snage je način izvođenja pokreta koji nisu
slični nogometnim. Npr. m.quadrceps se standardno se trenira pod kutom od 900
između
natkoljenice i potkoljenice, međutim taj kut je za vrijeme igre daleko veći ( Bangsboa 1994 ).
S namjerom da se učinkovito iskoriste poboljšanja u bazičnoj mišićnoj snazi za vrijeme
utakmice, trening snage potrebno je kombinirati s igranjem nogometa.
*Danski igrači bili su sudionici istraživanja (Bangsboa 1994), koje se bavilo
utjecajem različitih tipova snage u periodu kad nije bilo redovitih treninga. Igrači su bili
podijeljeni u tri grupe. Dvije grupe provodile su osnovni trening snage za mišiće natkoljenice.
Jedna grupa radila je s velikim opterećenjem i sporim tempom izvođenja vježbi, druga grupa
radila je vježbe s malim opterećenjem ali brzim tempom izvedbe vježbi. Treća grupa izvodila
je funkcionalni trening snage. Period treninga trajao je tri mjeseca, a trening se provodio tri
puta tjedno. Prije i nakon perioda od tri mjeseca proveden je test snage udarca. Ispitivanje je
pokazalo da je kod sve tri grupe došlo do poboljšanja u bazičnoj snazi. Grupa koja je
provodila funkcionalni trening imala je najveći pomak u snazi udarca. Ostale dvije grupe
postigle su umjereno poboljšanje. Iako trening snage igračima donosi prednosti, može se
negativno reflektirati na zdravlje i sposobnosti igrača ako je loše osmišljen ( Bompa 1997 ).
Npr. igrači koji treningom mišićne snage dobiju preveliku mišićnu masu mogu izgubiti
specifične nogometne kvalitete – tehničke vještine. Loše osmišljen trening mišićne snage
može imati za posljedicu mišićni disbalans, pojava mišićnog disbalansa povećava rizik od
ozljeđivanja ( Janković 2002 )
75
4.5 Trening mišićne izdržljivosti
Ciljevi treninga mišićne izdržljivosti ( Bangsboa 1994 ):
Povećanje mišićne adaptacije na trening
Povećanje sposobnosti oporavka nakon intenzivnog treninga.
Primjena treninga mišićne izdržljivosti u nogometu
Nogometaša treba posjedovati visoki nivo koncentrične snage i umjerenu izometričku snagu,
dok je ekscentrična snaga od manje važnosti ( Weineck 2000 ).
Bilo koji oblik vježbanja pomaže povećanju mišićne izdržljivosti aktiviranih mišića. To znači
da igrači mogu razviti visok nivo mišiće izdržljivosti, posebno muskulature nogu
svakodnevnim treninzima i igranjem utakmica. Glavni deficit nogometaša odnosi se na
mišićnu izdržljivost gornjeg dijel tijela prema kojem bi trebali više usmjeravati trening
mišićne izdržljivosti ( Turpin 1989 ).
Vrste treninga mišićne izdržljivosti
Trening mišićne izdržljivosti može se podijeliti na ( Bangsboa 1994 ) :
Izometrički trening mišićne izdržljivosti
Koncentrični trening mišićne izdržljivosti
Koncentrični trening mišićne izdržljivosti dijeli se na ( Weinwck 1999 ) :
Trening brzinske mišićne izdržljivosti
Trening dugotrajne mišićne izdržljivosti
U treningu mišićne brzinske izdržljivosti prvenstveno dominira anaerobni sustav produkcije
energije, tijekom treninga brzinske izdržljivosti vježbe se izvode u trajanju od 15-60sekundi .
Manja brzine izvođenja koristi se u treningu dugotrajne mišićne izdržljivosti. Ovaj odlomak
prvenstveno biti će usmjeren prema treningu izometričke mišićne izdržljivosti, i treningom
76
brzinske izdržljivosti, iz razloga jer se potrebe za treningom dugotrajne mišićne izdržljivosti
uglavnom zadovoljavaju uobičajenim nogometnim treningom ( Bangsboa 1992 ).
Za vrijeme treninga mišićne izdržljivosti važno je primjenjivati vježbe koje su slične
specifičnim nogometnim kretnjama. Veliki napredak u koncentričnoj i izometričkoj
izdržljivosti može se ostvariti relativno brzo, međutim sva se poboljšanja brzo gube, ako se
postignuto nivo treningom ne održava. Treneri tradicionalno koriste kružni oblik treninga
mišićne izdržljivosti u pripremnom periodu. Kako se približava početak sezone, često takav
trening u potpunosti izostavljaju pa se postignuti napredak u izdržljivosti najvećim djelom
gubi.
Istraživanjem provedenom na grupi njemačkih nogometaša (Weineck 1995 ),koji su bili
podvrgnuti četiri tjedna kružnom treningu dokazan je izrazit napredak postignut u mišićnoj
izdržljivosti. Ali nakon tri tjedna ispuštanja kružnog treninga mišićne izdržljivosti efekti
treninga mišićne izdržljivosti najvećim djelom su nestali. Na kraju ukupan učinak trening bio
je slab ( Weineck 1995 ).
Umjesto takvih povremenih kružnih programa treninga u predsezoni, prikladnije je igrače
upoznati i priviknuti na redovite treninge mišićne izdržljivosti prilagođene potrebama
nogometa. Program treninga trebao bi sadržavati vježbe koje je moguće koristiti na
otvorenom i u dvorani. Tako da igrači mogu trenirati po tom programu tijekom cijele sezone.
Trening mišićne izdržljivosti treba izvoditi na kraju treninga, neposredno prije istezanja
( Weineck 1999 ).
77
5. Zaključak
Znanost je važan segment u razvoju fizičke pripreme nogometaš, jer na temelju informacija
dobivenih znanstvenim istraživanjima unapređujemo proces fizičke pripreme nogometaša.
Rezultati znanstvenih studija omogućuju nam bolje razumijevanje zahtjeva i ograničenja u
treningu fizičke pripreme nogometaša. Analiza nogometne igre ima za cilj približiti
opterećenja nogometaša i specifične nogomene zahtjeve široj nogometnoj javnosti. Analizom
nogometne dokazano je da postoji razlika između pozicija s obzirom na fizičke te tehničke i
taktičke zahtjeve. Razlike u opterećenju proizlaze iz različitih zadaća igrača unutar sistema
igre. Razlike su evidentne i treba ih uvažavati na način da na temelju razlika oblikujemo
trening fizičke pripreme nogometaša. Jedino uvažavanjem pozicijske specifičnosti moguće je
postići maksimalne efekte treninga. Da bi bili u stanju zadovoljiti pozicijske različitosti
trening fizičke pripreme nogometaša potrebno je provoditi unutar homogenih skupina. Tako
da napadači, obrambeni igrači i srednji igrači čine tri homogene skupine. Iz razloga što postoji
heterogenost između igrača koji igraju u istoj liniji npr. postoji razlika između unutarnjeg i
vanjskog napadača s obzirom na fizičke, tehničke i taktičke zahtjeve. Tu heterogenost
moguće je zadovoljiti individualnim treninzima fizičke pripreme oblikovanim prema
specifičnosti organizma igrača i pozicije na kojoj igra.
Da bi bili dobar kondicijski trener osim znanja o razvoju sposobnosti i fizičkim zahtjevima
moramo dobro poznavati strukturu sporta tj. sve tehničko, taktičke zahtjeve sporta. Tek tada
možemo početi sa integriranjem novih znanstvenih spoznaja u trenažni proces. Osvrnuvši se
na nogomet kroz povijest vidimo koliko su znanja iz Fiziologije te znanja iz Kineziologije
unaprijedila nogomet. Bez tih spoznaja nogomet ne bi mogao postići takvu razinu brzine i
dinamičnosti. Mora nam biti jasno da je uspjeh u trenerskom poslu moguć jedino ako
problemu pristupimo multidisciplinarno. Takav pristup omogućuje nam da znanja dobivena
78
znanstvenim istraživanjem, kombiniramo s praktičnim iskustvom i na taj način oblikujemo
plan i program treninga fizičke pripreme nogometaša koji odgovara nogometnoj stvarnosti.
6. Literatura
1. Medved, R. ( 1987 ). Sportska medicina, Jumena Zagreb.
2. Guyton, A.C. ( 1995 ). Fiziologija čovjeka, Medicinska naklada Zagreb.
3. Grosser, Starischka, Zimmermann ( 1985 ). Konditionstraning, BLV
Vrelagsgesellschaft, Munchen.
4. Weineck, J. ( 2000 ). Optimales Traning, Spitta- Veri, Nurberg.
5. Weineck, J. ( 1999 ). Optimales Fussballtraning, Spitta- Veri, Nurberg.
6. Grupa autora, . ( 1993 ). Priručnik za sportske trenere, Fakultet za fizičku kulturu,
Zagreb.
7. Grindler, K. ( 1984 ). Konditionstraning, Fussballverband, Stuttgart.
8. Grindler, Pahleke, Hemmo ( 1983 ). Technik und Taktik, Stuttgart.
9. Jerković, S. ( 1986 ). Relacije između antropometrijski, dinamometrijskih i situacionih
– motoričkih dimenzija i uspjeha u nogometnoj igri, Doktorska disertacija, Fakultet za
fizičku kulturu , Zagreb.
10. Gabrijelić i suradnici, ( 1968 ). Nogomet II – Metodika obuke tehnike i elementarne
taktike, Fakultet za fizičku kulturu, Zagreb.
11. Keros, P. ( 1992 ). Temelji anatomije čovjeka, Medicinski fakultet sveučilišta u
Zagrebu.
12. T.Kurz ( 1994 ). Streching scientifically a guide to flexibility training, Stadion, Island
Pond, U.S.A.
13. Joch ( 1997 ). Sprint, Gopal, Zagreb.
14. Dintiman, Ward, Tellez ( 1997 ). Sport speed, Human Kinetics.
15. B. Turpin ( 1998 ). Pereparatio et entrainement du footballeur, Odeon, Paris.
79
16. Mares ( 1980 ). Sportphysiologie,Troponwerken,Koln.
80