SVEUČILIŠTE U RIJECI - oliver.efri.hroliver.efri.hr/zavrsni/138.B.pdf · Koji su alternativni pravci opskrbe Europe prirodnim plinom? 7. Koji su izvori energije alternativa prirodnom

I

SVEUČILIŠTE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET

Tea Medlobi

EUROPSKO TRŢIŠTE PRIRODNOG PLINA

DIPLOMSKI RAD

Rijeka, 2013.

II

SVEUČILIŠTE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET

EUROPSKO TRŢIŠTE PRIRODNOG PLINA

DIPLOMSKI RAD

Predmet: Ekonomika i politika meĎunarodne razmjene

Mentor: prof.dr.sc. Vinko Kandţija

Student: Tea Medlobi

Studijski smjer: MeĎunarodno poslovanje

JMBAG: 0081111909

Rijeka, lipanj 2013.

III

KAZALO

1. UVOD ......................................................................................................................................... 1

1.1. Problem i predmet istraţivanja ................................................................................................ 1

1.2. Hipoteza rada .......................................................................................................................... 2

1.3. Svrha i ciljevi istraţivanja ....................................................................................................... 2

1.4. Metodologija rada ................................................................................................................... 3

1.5. Struktura rada .......................................................................................................................... 3

2. MEĐUPOVEZANOST ENERGETIKE I GOSPODARSKOG RAZVOJA .............................. 4

2.1. Struktura svjetskog trţišta primarnih energenata .................................................................... 5

2.2. Struktura europskog trţišta primarnih energenata ................................................................... 9

2.3. Dinamika razvoja trţišta prirodnog plina .............................................................................. 11

2.4. Energetska politika Europske unije ....................................................................................... 16

3. ANALIZA TRŢIŠTA PRIRODNOG PLINA EUROPSKE UNIJE ......................................... 19

3.1. Europska potrošnja prirodnog plina i energetska razvojna politika Europske unije ............. 21

3.2. Geopolitički odnosi izmeĎu Europe i Rusije ......................................................................... 27

3.2.1. Plinski sporovi izmeĎu Rusije i Ukrajine .......................................................................... 29

3.2.2. Dobavni pravci opskrbe ruskim prirodnim plinom ........................................................... 30

4. DIVERZIFIKACIJA EUROPSKE OPSKRBE PRIRODNIM PLINOM ................................. 33

4.1. Kaspijska regija i Središnja Azija ......................................................................................... 33

4.2. Sjeverna Afrika ..................................................................................................................... 38

4.3. Uvoz ukapljenog prirodnog plina (LNG) .............................................................................. 43

5. PERSPEKTIVA EUROPSKE ENERGETSKE POLITIKE ..................................................... 47

5.1. Novi potencijalni izvori europskog prirodnog plina ............................................................. 47

5.2. Potencijalni razvoj nekonvencionalnih izvora prirodnog plina ............................................. 48

5.3. Alternativni izvori energije ................................................................................................... 49

6. ZAKLJUČAK ........................................................................................................................... 54

LITERATURA .................................................................................................................................. 58

POPIS SLIKA, TABLICA I GRAFIKONA ..................................................................................... 64

1

1. UVOD

U današnjem suvremenom gospodarstvu koje prati trend globalizacije, energetika zauzima

sve vaţniju stratešku poziciju. Bitnim faktorom stabilnosti nekog gospodarstva, pa tako i

gospodarstva Europske unije, postaje sigurna opskrba energijom. Rastući broj svjetskog

stanovništva koji je popraćen gospodarskim i društvenim napretkom, ukazuje na sve veću

potrebu za energijom, a predviĎa se da će se svjetske potrebe za energijom u narednih

petnaest do dvadeset godina povećati za 35%.

Iako će nafta ostati najvaţniji izvor energije u svijetu do 2030. godine zbog svoje vaţnosti

kao pogonskog goriva, prirodni plin će zauzeti drugo mjesto i prestići će ugljen. S obzirom

da je prirodni plin gorivo s najčišćim izgaranjem, njegova sve veća upotreba doprinijela bi

očuvanju okoliša i smanjenju globalnog zatopljenja, a u kombinaciji s politikom plaćanja

penala na prekoračene emisije ugljičnog dioksida rezerve prirodnog plina postaju sve

konkurentnije.

Kako je najveći dio europskih izvora fosilnih goriva iscrpljen, Europa ne raspolaţe

značajnim vlastitim izvorima energije pa je ovisna o uvozu. Glavni i do sada nezamjenjiv

izvor opskrbe prirodnim plinom Europskoj uniji, pa i cijeloj Europi, je Rusija, ali s obzirom

da je za energetsku sigurnost nuţna diverzifikacija opskrbe potrebno je analizirati

alternativne dobavljače i pravce opskrbe prirodnim plinom.

1.1. Problem i predmet istraţivanja

Problem istraţivanja ovog diplomskog rada sastoji se u potrebi sustavnog razmatranja

geopolitičkih odnosa izmeĎu Europe i njezinih aktualnih i potencijalnih opskrbljivača

prirodnim plinom u cilju europske energetske stabilnosti.

2

Predmet rada odnosi se na analizu stanja trţišta prirodnog plina te perspektivu europske

energetske stabilnosti.

1.2. Hipoteza rada

S obzirom na problem i predmet istraţivanja izvedena je radna hipoteza. Temeljna

hipoteza ovog istraţivanja glasi: diverzificiranost opskrbe prirodnim plinom jedan je od

preduvjeta stabilnosti europskog energetskog sektora koja je neophodna za daljnji rast i

razvoj gospodarstva Europske unije.

1.3. Svrha i ciljevi istraţivanja

Svrha ovog diplomskog rada je istraţiti i analizirati geopolitičke odnose izmeĎu Europe i

zemalja izvoznica prirodnog plina te perspektivu europskog energetskog sektora. Cilj

istraţivanja je prikazati vaţnost diverzificiranosti europske opskrbe prirodnim plinom i

ukazati na alternativne izvore i pravce dobave prirodnog plina. U ovom radu daju se

odgovori na sljedeća pitanja:

1. Od kakvog je značenja europski energetski sektor za gospodarski prosperitet Europske

unije?

2. Kakvo je trenutno stanje na trţištu energentima u Europskoj uniji?

3. Zbog čega je prirodni plin vaţan za Europu?

4. Kakvi su odnosi posljedica meĎunarodne suradnje izmeĎu Unije i zemalja izvoznica

prirodnog plina?

5. Zašto je bitna diverzifikacija opskrbe prirodnim plinom?

6. Koji su alternativni pravci opskrbe Europe prirodnim plinom?

7. Koji su izvori energije alternativa prirodnom plinu?

8. Kakva je perspektiva europske energetske politike te koji su novi potencijalni izvori

energije koji će europsku politiku učiniti konkurentnijom?

3

1.4. Metodologija rada

Prilikom izrade ovog diplomskog rada korištene su odgovarajuće kombinacije znanstvenih

metoda: metode deskripcije i kompilacije, metode analize i sinteze, metode indukcije i

dedukcije te metoda komparacije. TakoĎer su korištene statističke metode radi veće

preglednosti analiziranih podataka, a to su: metoda prikupljanja i klasificiranja podataka.

Pri izradi rada korištena je domaća i strana literatura, časopisi, različite web stranice i

statističke publikacije.

1.5. Struktura rada

Ovaj rad je strukturiran u pet meĎusobno povezanih dijelova. Rad započinje UVODOM u

kojem je definiran problem i predmet istraţivanja, dana je temeljna radna hipoteza,

objašnjena je svrha i ciljevi istraţivanja, navedene su znanstvene metode koje su korištene

prilikom izrade rada i na kraju je obrazloţena struktura rada. U drugom dijelu,

MEĐUPOVEZANOST ENERGETIKE I GOSPODARSKOG RAZVOJA, prikazana je

struktura svjetskog i europskog trţišta primarnih energenata, dinamika razvoja trţišta

prirodnog plina te je iznesena trenutna energetska politika Europske unije. Treći dio,

ANALIZA TRŢIŠTA PRIRODNOG PLINA EUROPSKE UNIJE, obraĎuje ekonomsko

trgovinske te geopolitičke odnose Europske unije i Rusije, kao primarnog dobavljača

prirodnog plina, te pravce opskrbe Europe ruskim prirodnim plin. DIVERZIFIKACIJA

EUROPSKE OPSKRBE PRIRODNIM PLINOM naziv je četvrtog dijela u kojem su

analizirane mogućnosti diverzifikacije u opskrbi prirodnim plinom te njena vaţnost za

Uniju. U petom dijelu, PERSPEKTIVA EUROPSKE ENERGETSKE POLITIKE,

sagledava se mogućnost pojave novih europskih izvora prirodnog plina, potencijal

dobivanja prirodnog plina iz nekonvencionalnih izvora te se predstavlja obnovljive izvore

energije kao alternativu sadašnjim neobnovljivim izvorima. Na kraju je iznesen

ZAKLJUČAK koji predstavlja sintezu rezultata istraţivanja kojima se dokazuje hipoteza.

4

2. MEĐUPOVEZANOST ENERGETIKE I GOSPODARSKOG RAZVOJA

Energetika u ekonomskom smislu je skup gospodarskih djelatnosti – aktivnosti pomoću

kojih se pronalaze novi izvori energije, transformiraju u sekundarnu energiju i dostavljaju

potrošačima u proizvodnoj i konačnoj potrošnji. Prema tome moţemo zaključiti da je

energetika gospodarska djelatnost koja se bavi osiguranjem dostatnih količina energije

potrošačima.

Cilj ekonomike energetike je da se proizvede što jeftinija i „kvalitetnija“ energija, koja će

omogućiti odreĎeni stupanj razvoja tehnike i tehnologije, osiguravajući pri tome najveći

stupanj korisnog djelovanja čime se minimaliziraju troškovi energije u proizvodnji roba te

njihova cijena.

Gospodarski razvoj zahtijeva, ne samo dovoljnu količinu ukupne energije, nego i odreĎenu

strukturu koja treba odgovarati stupnju tehnološkog razvoja, ekonomskoj svrsishodnosti,

komforu i ekološkim zahtjevima. S druge strane, struktura potrošnje energije uvjetovana je

tehno-ekonomskim faktorima kao što su (Nikolić, 2003.):

stupanj gospodarske aktivnosti i društvenog standarda

obujam i struktura energetskog potencijala zemlje

stupanj energetske ovisnosti

odnosi cijena energetskih sirovina

platno-bilančne mogućnosti zemlje.

Iz navedenog zaključujemo da je gospodarski razvoj zemlje uvjetovan raspoloţivim

izvorima energije i mogućnostima uvoza. Razvoj energetike treba biti u funkciji

gospodarskog rasta. Višak energije znači neracionalno korištenje resursa i poskupljenje

proizvodnje, dok nedostatak energije usporava gospodarski rast.

Energetika se javlja kao modifikator gospodarskih struktura i pokretač općeg ekonomskog

napretka. Kao modifikator, energetika doprinosi ne samo brzom razvoju postojećih grana i

5

djelatnosti, već omogućuje razvoj novih djelatnosti i pospješuje razvoj nekih još

nerazvijenih djelatnosti. Kako energetika ubrzava ekonomski napredak, ona istodobno

omogućuje efikasniju i jeftiniju proizvodnju, što sve više doprinosi povećanju ţivotnog

standarda. Porast ţivotnog standarda opet utječe na ekspanziju proizvodnje i potrošnje

energije iz čega slijedi da ovo uzajamno djelovanje doprinosi općem gospodarskom razvoju

(Nikolić, 2003.).

U razvoju globalizacije tijekom 20. stoljeća, a pogotovo u 21. stoljeću, primarna energija je

zauzela vrlo vaţno mjesto uz trţište kapitala, te se zbog toga ni ne moţe u potpunosti

zasebno promatrati. Kretanje proizvodnje i potrošnje energenata te poglavito cijene

energenata, povijesno gledano, vezano je uz geopolitičke i strateške teţnje nadzora nad

najbogatijim i najprofitabilnijim područjima fosilnih goriva (Krpan, 2004.).

2.1. Struktura svjetskog trţišta primarnih energenata

Prema statističkim podacima izvješća iz 2012. godine (BP Statistical Review of World

Energy 2012) svjetska potrošnja primarne energije porasla je za 2.5% u 2011. godini što je

u skladu sa desetogodišnjim prosjekom, ali je znatno ispod porasta od 5.1% zabiljeţenog u

2010. godini. Potrošnja u zemljama OECD-a pala je za 0.8%, a potrošnja zemalja koje nisu

članice OECD-a porasla je za 5.3%. Fosilna goriva i dalje dominiraju u potrošnji energije s

trţišnim udjelom od 87%. Rast globalne potrošnje fosilnih goriva usporio je u 2011. godini,

isto kao i ukupna potrošnja energije.

Nafta kao vodeće svjetsko gorivo s udjelom od 31.1% u globalnoj potrošnji energije gubi

trţišni udio, već dvanaestu godinu zaredom. U 2011. godini globalna potrošnja nafte

porasla je za 0.7% što je najslabiji globalni porast potrošnje unutar fosilnih goriva. U

regijama proizvodnje nafte, Srednjem istoku i Africi, zbog regionalnih nemira rast

potrošnje je bio ispod prosjeka usprkos cijeni nafte. Najveći porast potrošnje u ukupnoj

svjetskoj potrošnji nafte od 5.5% zabiljeţila je Kina.

6

Svjetska globalna proizvodnja nafte u 2011. godini je porasla za 1.3%. Moţe se reći da je

sav neto rast bio unutar zemalja članica OPEC-a, s velikim porastom u Saudijskoj Arabiji,

Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Kuvajtu i Iraku. Proizvodnja nafte je dosegla rekordne

iznose u Saudijskoj Arabiji, Ujedinjenim Arapskim Emiratima i Kataru. Od zemalja koje

nisu članice OPEC-e porast u proizvodnji je zabiljeţen u Kanadi, Rusiji, Kolumbiji i

Ujedinjenim Američkim Drţavama koje su biljeţile najveći porast proizvodnje u tri

posljednje godine.

Globalna trgovina naftom u 2011. godini porasla je za 2%, a Kina je zauzela oko dvije

trećine udjela u porastu svjetske trgovine i zabiljeţila porast neto uvoza za 13%. Zemlje

Srednjeg istoka biljeţile su 81% rasta u izvozu 2011. godine. Dok je trgovina naftom činila

70% svjetske trgovine, rafinirani proizvodi činili su dvije trećine rasta globalne trgovine u

2011. godini (BP Statistical Review of World Energy June 2012).

Energent koji je usko vezan uz naftu je prirodni plin. Svjetska potrošnja prirodnog plina u

2011. godini porasla je za 2.2%. Porast potrošnje je u svim regijama svijeta bio ispod

prosjeka, osim u Sjevernoj Americi, gdje su niske cijene prirodnog plina uzrokovale

robustan porast potrošnje. Najveći volumen potrošnje nakon Sjeverne Amerike zabiljeţen

je u Kini (+21.5%), Saudijskoj Arabiji (+13.2%) i Japanu (+11.6%), ali taj je porast

neutraliziran padom u Europskoj uniji od 9.9% što je ujedno i najveći pad potrošnje

prirodnog plina koji je zabiljeţen na području Unije. Uzrok smanjenja potrošnje prirodnog

plina je oslabljena ekonomija, visoke cijene plina, toplo vrijeme i kontinuirani porast udjela

obnovljivih izvora energije.

Svjetska proizvodnja prirodnog plina porasla je za 3.1%. U Sjedinjenim Američkim

Drţavama zabiljeţen je najveći porast volumena proizvodnje od 7.7% usprkos niţim

cijenama plina te su Sjedinjene Drţave ostale najveći svjetski proizvoĎač prirodnog plina.

Proizvodnja prirodnog plina je takoĎer naglo porasla u Kataru (+25.8%), Rusiji (+3.1%) i

Turkmenistanu (+40.6%), a u Libiji se smanjila za 75.6% te u Ujedinjenom Kraljevstvu za

20.8%. Europska unija takoĎer biljeţi najveći pad proizvodnje od 11.4%, a razlog tome su

„zrela“ polja prirodnog plina, njihovo odrţavanje i slaba regionalna potrošnja.

7

Prateći generalno slab porast potrošnje prirodnog plina, svjetska trgovina prirodnim plinom

porasla je za skromnih 4% u 2011. godini. Trgovina LNG (liquefied natural gas)

pošiljkama porasla je za 10.1%, a od toga se 34.8% odnosi na LNG pošiljke s Katarom.

Kod LNG uvoznika najveći porast je zabiljeţen u Japanu i Ujedinjenom Kraljevstvu. LNG

trenutno zauzima 32.3% globalne trgovine plinom. Trgovina pošiljkama prirodnog plina

cjevovodima porasla je za samo 1.3%, a pad uvoza je zabiljeţen u Njemačkoj, Ujedinjenom

Kraljevstvu, Sjedinjenim Američkim Drţavama i Italiji što neutralizira porast uvoza u Kinu

(iz Turkmenistana), u Ukrajinu (iz Rusije) i Tursku (iz Rusije i Irana) (BP Statistical

Review of World Energy June 2012).

Vaţno je napomenuti da je potrošnja ugljena porasla za 5.4% u 2011. godini što ga čini

jedinim fosilnim gorivom kod kojeg je zabiljeţen iznadprosječan rast potrošnje te je

energija iz ugljena takoĎer najbrţe rastući oblik energije, izuzevši energije iz obnovljivih

izvora. Ugljen sada čini 30.3% globalne potrošnje energenata, a to je najveći udio od 1969.

godine. Potrošnja izvan zemalja članica OECD-a porasla je za iznadprosječnih 8.4%,

voĎena rastom potrošnje ugljena u Kini od 8.4%. Potrošnja ugljena u zemljama članicama

OECD-a pala je za 1.1%, a najveći gubici zabiljeţeni su u Sjedinjenim Američkim

Drţavama i Japanu te oni neutraliziraju porast potrošnje u Europi.

Globalna proizvodnja ugljena porasla je za 6.1% pri čemu zemlje koje nisu članice OECD-

a pridonose najvećem rastu. U Kini je zabiljeţen porast proizvodnje od 8.8% što ujedno

čini 69% svjetskog rasta (BP Statistical Review of World Energy June 2012).

8

Slika1. Struktura potrošnje primarne energije u svijetu (izraţena u milijunima tona nafte)

Izvor: BP Statistical Review of World Energy June 2012

Na slici 1. prikazano je kretanje pojedinačnih udjela ukupne potrošnje svih oblika primarne

energije koji zajedno čine vrijednost ekvivalentnu 12274.6 milijuna tona nafte. Vidljivo je

da najveći dio od ukupne potrošnje otpada na fosilna goriva koja usprkos ograničenim

resursima biljeţe rast potrošnje iz godine u godinu. Najveći udio u strukturi ukupne

potrošnje primarnih energenata u svijetu ima nafta sa 4059.1 milijuna tona, zatim slijedi

ugljen s vrijednosti ekvivalentnoj 3724.3 milijuna tona nafte te prirodni plin s vrijednosti

ekvivalentnoj 2905.6 milijuna tona nafte. Udio preostalih energenata zauzima ukupnu

vrijednost ekvivalentnu 1585.6 milijuna tona nafte. Kina, Sjedinjene Američke Drţave,

Rusija i Japan su najveći potrošači primarne energije, a ujedno su i najveći potrošači

ugljena, nafte i prirodnog plina.

Uz pretpostavku kako će svjetsko gospodarstvo do 2030. godine rasti po stopama od 2,8 do

3,2 % godišnje, energetske će potrebe rasti po stopi od 1,7 % godišnje. Fosilni energenti

trenutno pokrivaju 80 % potreba u primarnoj energiji te će i u idućem razdoblju imat jednak

utjecaj. Uzajamno će povoljno djelovati napori usmjereni na smanjenje energetske

9

intenzivnosti i pritisak na zaštitu okoliša, djelujući u smjeru konzervacije energije (Dekanić

i suradnici, 2006.).

2.2. Struktura europskog trţišta primarnih energenata

Suprotno svjetskom trendu povećanja potrošnje primarne energije, u Europskoj uniji je

zabiljeţen negativan trend potrošnje primarne energije, a uzrok tome je slabija ekonomska

aktivnost koja je posljedica financijske i ekonomske krize.

U 2011. godini potrošnja primarne energije u Europskoj uniji pala je za 4% u odnosu na

2010. godinu i ukupno je ekvivalentna vrijednosti od 1704 milijuna tona nafte. Potrošnja

prirodnog plina je pala za 10%, potrošnja nafte za 4%, nuklearne energije za 2% te

hidroenergije za 13% dok se potrošnja obnovljivih izvora energije povećala za 5%.

Potrošnja krutih fosilnih goriva koja uključuju ugljen i treset porasla je za 3% radi niske

cijene ugljena tijekom 2011. godine (Eurogas Statistical Report 2012).

10

Grafikon 1. Ukupna potrošnja primarne energije zemalja članica EU prema vrstama

energenata u 2011. godini

23%

35%

17%

13%

3% 9%

0,10% 0,50%

Prirodni plin

Nafta

Kruta fosilna goriva

Nuklearna energija

Hidroenergija

Obnovljivi izvori

Neto uvoz struje

Ostalo

Izvor: Eurogas Statistical Report 2012., dostupno na:

http://www.eurogas.org/uploaded/Statistical%20Report%202012_final_211112.pdf;

pregledano: 17.05.2013.

Iz grafikona 1. je vidljivo da u cjelokupnoj strukturi potrošnje primarne energije 2011.

godine nafta zauzima udio od 35%, prirodno plin 23%, a kruta fosilna goriva čine 17% od

ukupne potrošnje primarne energije. Ostali primarni energenti zauzimaju otprilike jednu

četvrtinu ukupne potrošnje primarnih energenata u Europskoj uniji.

Ukupna proizvodnja primarne energije u Europskoj uniji u razdoblju izmeĎu 2000. i 2009.

godine je u konstantnom padu (-13%). U 2010. godini zabiljeţen je porast za 2% u odnosu

na 2009. godinu pa je ukupna proizvodnja bila jednaka vrijednosti ekvivalentnoj 831

milijuna tona nafte. Od toga iznosa 28% proizvodnje primarne energije otpada na

nuklearnu energiju, 20% na obnovljive izvore, 20% na kruta goriva, 19% na plin i 12% na

naftu. U 2000. godini proizvodna kombinacija zemalja članica Europske unije (EU-27)

znatno se razlikuje od spomenute. Glavni izvor primarne energije je bila nuklearna energija

s udjelom u ukupnoj proizvodnji primarne energije od 26%, kruta goriva su činila 23%,

http://www.eurogas.org/uploaded/Statistical%20Report%202012_final_211112.pdf

11

plin 22% i nafta 18%, dok su obnovljivi izvori energije činili samo 10% od ukupnih izvora.

IzmeĎu 2000. i 2010. godine proizvodnja obnovljivih izvora je porasla za čak 72%.

Suprotno tome došlo je do smanjenja proizvodnje svih ostalih vrsta energenata. Najveći pad

zabiljeţen je kod proizvodnje nafte (-44%), plina (-25%), krutih goriva (-23%) i nuklearne

energije (-3%). Kretanje proizvodnje primarne energije prikazano je u tablici 1. za

razdoblje od 2000. do 2010. godine (Energy, transport and environment indicators 2012).

Tablica 1. Proizvodnja primarne energije u zemljama članicama Europske unije prema

vrstama goriva u razdoblju od 2000. do 2010. godine (izraţena u milijunama tona nafte)

2000. 2001. 2002. 2003. 2004. 2005. 2006. 2007. 2008. 2009. 2010.

2000.

-

2010.

(%)

Ukupno 941 941 940 932 928 897 878 857 850 814 831 -12

Nafta 173 161 166 156 145 133 121 120 112 105 97 -44

Plin 208 208 204 200 203 189 179 167 168 153 156 -25

Nuklearna

energija 244 253 256 257 260 258 255 241 242 231 237 -3

Kruta

goriva 213 211 210 207 201 195 191 185 177 165 163 -23

Obnovljivi

izvori

energije

97 100 98 104 112 116 124 134 142 149 167 72

Izvor: Energy, transport and environment indicators 2012., dostupno na:

http://epp.eurostat.ec.europa.eu/cache/ITY_OFFPUB/KS-DK-12-001/EN/KS-DK-12-001-

EN.PDF; pregledano: 17.05.2013.

2.3. Dinamika razvoja trţišta prirodnog plina

Ukupna potrošnja plina u Europskoj uniji biljeţi pad potraţnje već drugu godinu zaredom.

Prema najnovijim procjenama iz Eurogasa, ukupna potraţnja za prirodnim plinom je pala

za 2,2% u 2012. godini u odnosu na prethodnu 2011. godinu kada je zabiljeţen pad od

http://epp.eurostat.ec.europa.eu/cache/ITY_OFFPUB/KS-DK-12-001/EN/KS-DK-12-001-EN.PDF


12

10%. Prema početnim procjenama za 2012. godinu potrošnja prirodnog plina iznosi 390

milijuna tona nafte (Eurogas, Press release, 2013.).

Tablica 2. Potrošnja prirodnog plina u zemljama članicama Europske unije za razdoblje od

2011. do 2012. godine (izraţena u milijunima tona nafte)

Zemlja 2011. 2012. Promjena 2011. - 2012.

Austrija 7,8 7,4 -5,10%

Belgija 15,2 15,4 1,30%

Bugarska 2,4 2,2 -8,30%

Češka 6,6 6,7 1,50%

Danska 3,1 2,9 -6,50%

Estonija 0,5 0,5 0,00%

Finska 3,4 3 -11,80%

Francuska 36,7 38,1 3,80%

Njemačka 69,3 70,3 1,40%

Grčka 4 3,6 -10,00%

MaĎarska 9,6 8,4 -12,50%

Irska 4,1 4 -2,40%

Italija 63,8 61,3 -3,90%

Latvija 1,3 1,2 -7,70%

Litva 2,7 2,6 -3,70%

Luksemburg 1 1,1 10,00%

Nizozemska 32,7 31,9 -2,40%

Poljska 12,8 13,6 6,30%

Portugal 4,5 4 -11,10%

Rumunjska 11,7 11,2 -4,30%

Slovačka 4,5 4,3 -4,40%

Slovenija 0,7 0,7 -0,00%

Španjolska 28,9 28,1 -2,80%

Švedska 1,2 1 -16,70%

Ujedinjeno Kraljevstvo 70 66,2 -5,40%

EU27 398,6 389,7 -2,20%

Švicarska 2,7 2,9 7,40%

Turska 36,7 38,4 4,60%

Izvor: Eurogas, Press release, 2013., dostupno na:

http://www.eurogas.org/uploaded/Eurogas%20Press%20Release_Gas%20consumption%20

hit%20for%20second%20year%20running.pdf; pregledano: 17.05.2013.

http://www.eurogas.org/uploaded/Eurogas%20Press%20Release_Gas%20consumption%20hit%20for%20second%20year%20running.pdf


13

Nešto veća potraţnja za grijanjem u 2012. godini, u privatnom i poslovnom sektoru unutar

Europske unije, umanjila je ukupan pad potrošnje prirodnog plina. Razlog tome su

uglavnom niske temperature tijekom sezone grijanja i hladni val tijekom veljače 2012.

godine. Usprkos porastu potraţnje u pojedinim zemljama, ekonomska kriza i situacija u

energetskom sektoru uzeli su danak u ukupnoj potrošnji prirodnog plina u 2012. godini.

Značajan pad potrošnje prirodnog plina za proizvodnju električne energije i topline u

energetskom sektoru pripisuje se dijelom sve većem korištenju obnovljivih izvora energije

u proizvodnji električne energije uz pomoć novih instaliranih kapaciteta.

Radni sati plinskih elektrana sve više padaju upravo zbog nepovoljnih trţišnih uvjeta. Jedan

od glavnih razloga je povećanje potrošnje ugljena u Europi što je u skladu sa smanjenjem

potraţnje u Sjedinjenim Američkim Drţavama i njihovom izvozu ugljena u inozemstvo, a

drugi razlog je niska potraţnja za ugljenom u Kini što čini pritisak na sniţenje globalne

cijene ugljena.

Kada je u pitanju opskrba Europske unije plinom, domaća proizvodnja ostaje najveći izvor

plina čineći tako 34% od ukupnih neto zaliha u 2012. godini, ali to je ipak 5% manje nego

prethodne godine, a razlog su niska potraţnja i „zrela“ proizvodna polja. Glavni vanjski

izvori opskrbe preko plinovoda su Rusija (23%) i Norveška (21%). Alţir čini u opskrbi

Europske unije plinom 9%, uključujući plinovode i LNG. Više od deset zemalja opskrbljuje

Europsku uniju s 13% od ukupne potraţnje za plinom preko LNG-a, uključujući Katar koji

je vodeći europski LNG dobavljač. Faktori kao što su smanjenje potraţnje za plinom i jaka

konkurencija na LNG trţištu, posebno iz Japana, doveli su do smanjenja LNG uvoza. Ipak,

zahvaljujući niskoj razini ugljikovog dioksida, visokoj prilagodljivosti u nadomještanju

obnovljivih izvora energije i rastućoj diverzifikaciji opskrbe, plin svakako ostaje atraktivna

energetska alternativa za Europu (Eurogas, Press release, 2013.).

Tablica 3. prikazuje ukupnu energetsku ovisnost Europske unije o prirodnom plinu za

razdoblje od 2000. do 2010. godine i vidljivo je postepeno povećanje ovisnosti kroz godine

radi sve većeg gospodarskog i tehnološkog napretka koji ima za posljedicu sve veću

potrebu za energijom. Ovisnost je povećana s 48,9% u 2000. godini na 62,4% u 2010.

godini.

14

Tablica 3. Energetska ovisnost Europske unije o prirodnom plinu u razdoblju od 2000. do

2010. godine (iskazana u postotku)

Godina 2000. 2001. 2002. 2003. 2004. 2005. 2006. 2007. 2008. 2009. 2010.

Energetska

ovisnost 48.9% 47.2% 51.1% 52.4% 54.0% 57.7% 60.8% 60.3% 62.3% 64.3% 62.4%




Grafikon 2. Energetska ovisnost zemalja Europske unije o prirodnom plinu

Izvor: Eurostat, Energy dependence – Natural Gas, dostupno na:

http://epp.eurostat.ec.europa.eu/tgm/refreshTableAction.do?tab=table&plugin=1&pcode=ts

dcc310&language=en; pregledano: 18.05.2013.



http://epp.eurostat.ec.europa.eu/tgm/refreshTableAction.do?tab=table&plugin=1&pcode=tsdcc310&language=en


15

Na grafikonu 2. je prikazana energetska ovisnost Europske unije o prirodnom plinu. Od

zemalja članica Europske unije samo Danska i Nizozemska se bave aktivnošću izvoza

prirodnog plina. U 2011. godini je njihova stopa ovisnosti redom iznosila -66,34% i -

68,59%. Ujedinjeno Kraljevstvo izvozilo je prirodni plin do 2003. godine, a 2004. ga

počinje uvoziti. Od zemalja uvoznica najniţu energetsku ovisnost 2011. godine imala je

Rumunjska, a ona je iznosila 22,19% dok je o prirodnom plinu najviše ovisila Češka, čak

110,80% (Eurostat, Energy dependence – Natural Gas).

Grafikon 3. Uvoz prirodnog plina u Europsku uniju iz odabranih zemalja (izraţen u

petadţulima, (PJ))




Iz grafikona 3. vidljiv je pozitivan trend rasta uvoza prirodnog plina iz odabranih zemalja

kroz promatrano razdoblje. Uvoz prirodnog plina zemalja članica Europske unije porastao

je za 48% u razdoblju od 2000. do 2010. godine. Glavni europski dobavljač prirodnog plina



16

je Rusija s udjelom od 32% u ukupnom uvozu što je vidljivo iz grafikona, a slijede je

Norveška i Alţir. Uvoz prirodnog plina iz Katara je u razdoblju od 2000. do 2010. godine

povećan čak 95 puta.

Jasno je da se Europa nalazi u nepovoljnom poloţaju jer barem 60%, a postoji mogućnost

da i do 90% svojih potreba mora zadovoljiti uvozom iz neeuropskih zemalja što ima za

posljedicu nekoliko učinaka. S ekonomskog stajališta, veliki financijski tokovi usmjereni su

prema stranim proizvoĎačima, dok to s političkog stajališta generira različite poteškoće u

odnosima sa zemljama koje posjeduju masovne resurse, stavljajući Europu u slabu i ovisnu

poziciju. U svakom slučaju takva neravnoteţa daje zemljama izvoznicama veću

pregovaračku moć tijekom ugovaranja uvjeta i cijena prirodnog plina. Ako Europa ne pruţi

odgovarajući otpor, to je najrealističniji scenarij za najmanje dvadeset narednih godina, a

vjerojatno i duţe (Gilardoni, 2008.).

2.4. Energetska politika Europske unije

Europa ne raspolaţe značajnim vlastitim izvorima energije, dok je istodobno proizvodnja

energije iz tih izvora u Europi, a ponajviše iz fosilnih goriva stalno u padu. Najveći dio

europskih izvora fosilnih goriva (ugljena, nafte, prirodnog plina) u proteklih pola stoljeća

intenzivne eksploatacije je iscrpljen. Dakle, moţe se reći da je osnovna značajka opskrbe

energijom zemalja Europske unije (ne i europskih zemalja, jer one uključuju Norvešku koja

je veliki proizvoĎač prirodnog plina i nafte) ta da one nemaju dovoljno energije, a posebice

nafte i prirodnog plina te ih moraju uvoziti (Dekanić, 2012.a).

Proteklih godina Europska unija se suočila s nekoliko vaţnih energetskih pitanja koja su

energiju gurnula u sam vrh nacionalnih i europskih političkih programa, a statistika

energetike osigurala je ključne informacije potrebne kreatorima politike koje se odnose na:

promjenjivost cijena nafte, prekide isporuke energije iz zemalja nečlanica, nestašicu

energije oteţanu neučinkovitim vezama izmeĎu nacionalnih elektroenergetskih mreţa i na

17

poteškoće u pristupu trţištima energije što se najviše odnosi na trţište plina i električne

energije (Europska komisija, Eurostat, Energy – Introduction, dostupno na:

http://epp.eurostat.ec.europa.eu/portal/page/portal/energy/introduction).

Iz toga proizlaze četiri smjernice europske energetske politike (Europsko vijeće, Leaders

discuss EU energy policy priorities, dostupno na: http://www.european-

council.europa.eu/home-page/highlights/leaders-discuss-eu-energy-policy-

priorities?lang=en):

uspostava potpunog unutarnjeg energetskog trţišta Europske unije

promicanje energetske učinkovitosti (strategija poznata pod nazivom: „3 x 20% do

2020. godine“)

diverzifikacija energetskih izvora opskrbe energijom (najmanje tri glavna izvora

energije i opskrba iz tri pravca)

ulaganje u europsku energetsku infrastrukturu.

Ciljevi energetske politike dio su ekonomske politike koja je zacrtana njezinim Osnivačkim

ugovorima, a kao temeljni cilj energetske politike Unije ističe se funkcioniranje unutarnjeg

energetskog trţišta i sigurnost opskrbe energijom, budući da je Unija izrazito ovisna o

uvozu energenta, posebno nafte. Premda Ugovorima nije bila predviĎena Zajednička

energetska politika, ona se ipak razvijala u odreĎenim elementima u okviru drugih

zajedničkih politika. Europsko vijeće je u oţujku 2006. godine preporučilo Zelenu knjigu

kao temelj nove Europske energetske politike („New European energy policy“), što je

rezultiralo priopćenjem iz 2007. godine (COM/2007/001) gdje se postavljaju strateški

ciljevi ove politike („Prvo strateško izvješće o energiji“).

Dakle, nova energetska politika zasniva se na tri stupa obuhvaćena svojevrsnim

energetskim paketom (Kandţija i suradnici, 2011.):

dostupnosti opskrbe u okviru realizacije unutarnjeg energetskog trţišta i konkurentnosti

europskog gospodarstva

http://epp.eurostat.ec.europa.eu/portal/page/portal/energy/introduction

http://www.european-council.europa.eu/home-page/highlights/leaders-discuss-eu-energy-policy-priorities?lang=en



18

sigurnoj opskrbi te boljom koordinacijom zemalja članica i meĎunarodnim dijalogom

(posebice s Rusijom)

ekološkoj odrţivosti putem poticanja energetske učinkovitosti, obnovljive energije i

korištenja biomase, ponajviše radi ublaţavanja negativnih učinaka klimatskih promjena.

U skladu s tim bi se strategija europske energetike mogla svesti na nekoliko osnovnih

natuknica (Dekanić, 2012.a):

stvaranje trţišta i regulacija prirodnih monopola (odnosno energetskih mreţa)

otvaranje trţišta i slobodan pristup uz ispunjenje uvjeta regulatora i operatora

energetskih mreţa

stvaranje regionalnih energetskih trţišta, a potom i zajedničkog europskog energetskog

trţišta prirodnog plina i električne energije

izgradnja trţišnih čvorišta (eng. market hubs) za trgovanje prirodnim plinom i

električnom energijom.

Moţemo zaključiti da je vaţan izazov u stvaranju energetske Europe realizacija unutarnjeg

trţišta plina i električne energije. U stvarnosti mnoga nacionalna trţišta karakterizira

protekcionizam i dominacija „povijesnih društava“, odnosno monopola, a taj nacionalni

refleks „penalizira“ potrošače podrţavanjem visokih cijena i nedovoljno konkurentne

infrastrukture. Otvaranje trţišta omogućava pravednu konkurenciju izmeĎu poduzeća na

europskoj razini radi osiguranja sigurne i konkurentne energije. Djelovanje tih dvaju

sektora trebalo je ugraditi u pravila koja su definirala djelovanje poduzeća u javnom

sektoru kroz politiku koja zabranjuje zlouporabu trţišne moći ili dominantnog poloţaja (čl.

106 Ugovora o funkcioniranju EU-a) te kroz politiku transeuropskih mreţa (čl. 170 – 172).

Na temelju tih odredaba došlo je do potpunog otvaranja energetske mreţe Europske unije i

njezinog uključivanja u meĎunarodnu energetsku mreţu putem meĎudrţavne suradnje i

slobodnog protoka energije, odnosno do formiranja jedinstvenog trţišta prirodnog plina i

električne energije (Kandţija i suradnici, 2011.).

19

3. ANALIZA TRŢIŠTA PRIRODNOG PLINA EUROPSKE UNIJE

Dvadeset i sedam zemalja članica Europske unije rastući su potrošači i uvoznici prirodnog

plina već desetljećima. Kako se europska proizvodnja prirodnog plina proteklih godina

smanjila, ovisnost o uvozu prirodnog plina je porasla. To čini Europsku uniju u potpunosti

više ovisnom o njezinom primarnom dobavljaču, Rusiji, koja je pokazala neke sklonosti

tome da svoje resurse iskoristi za političke svrhe. Prirodni plin je, suprotno od nafte koja je

globalni resurs, regionalni resurs koji ima regionalne kupce i regionalne dobavljače te zbog

toga ima značajniji utjecaj.

Tijekom prošlog stoljeća pojedini europski duţnosnici postali su sve zabrinutiji radi

potencijalnog prekidanja ili smanjivanja ruske isporuke prirodnog plina Europi. Do

nedavno je većina ruskog prirodnog plina koji se izvozi u Europu tekla kroz Ukrajinu i

Bjelorusiju. Krhki, a ponekad i neprijateljski odnosi izmeĎu Kijeva, Minska i Moskve imali

su za posljedicu prekid isporuke prirodnog plina u pojedine dijelove Europe, što se

dogodilo 2006. i 2009. godine. Pojedine zemlje u Istočnoj Europi koje se skoro u

potpunosti oslanjaju na uvoz ruskog plina su posebno osjetljive na takve promjene. Kao

odgovor na posljednje i potencijalne prekide isporuke plina, ponekad i uz potporu

Sjedinjenih Drţava, europski voĎe su nastojali povećati energetsku sigurnost istraţujući

mogućnosti diverzifikacije opskrbe. Jedna takva odluka, iako u suprotnosti s američkom

perspektivom energetske sigurnosti kroz diverzifikaciju, bila je odluka članica Europske

unije da podrţe alternativne tranzitne pravce za dobavu ruskog plina. To uključuje

njemačku odluku da podrţi izgradnju Sjevernog toka koji direktno spaja Rusiju i

Njemačku, najvećeg ruskog uvoznika. Rusija se takoĎer zalaţe za izgradnju Juţnog toka,

preko Crnog mora, koji će spajati Rusiju, Bugarsku i MaĎarsku. Dok projekti tih cjevovoda

zaobilaze Ukrajinu i Bjelorusiju, zaobilaze i druge članice Unije kao što su Poljska i Litva

koje su kritičnije prema ruskoj politici. Projekti koje podupire Rusija na široko se gledaju

kao konkurentski pravci u odnosu na plinovode koje podupire Europska unija.

20

Otvaranje Sjevernog toka – drugi cjevovod je počeo s radom u kolovozu 2012. godine,

povećavajući kapacitet na 2 bilijuna kubičnih stopa godišnje – i prijedlog za Južni tok

ukazuju na izazove s kojima se Europa suočava prilikom diverzifikacije svojih dobavnih

ruta prirodnog plina: Rusija je pokazala da je spremna izvoziti i na velike udaljenosti da bi

zadrţala svoj dominantan poloţaj na europskom trţištu prirodnog plina. MeĎutim, dok neke

europske zemlje, uključujući Njemačku, tvrde da projekti poput Sjevernog toka promiču

europsku sigurnost pruţanjem alternativnog pravca za ruske isporuke, odreĎeni broj

zemalja članica se, uključujući Poljsku i Litvu, protivi Sjevernom toku i preispituje

pouzdanost Rusije kao opskrbljivača energijom. Poljska i Litva smatraju da projekti poput

Sjevernog toka mogu dati Moskvi dodatnu političku i gospodarsku snagu u odnosima s

drţavama koje cjevovod zaobilazi.

Drugi odgovor Europske unije, na zabrinutost oko oslanjanja Europe na ruske pošiljke

prirodnog plina, poznat je kao Južna strategija ili Južni koridor namijenjen za transport

prirodnog plina iz Kaspijske regije i Središnje Azije. Iako se predloţeni projekt plinovoda

Nabucco, dugo vremena središnji dio te strategije, više ne smatra komercijalno odrţivim

projektom, zamijenjen je manjim Trans-anatolijskim plinovodom (TANAP), koji će se

spojiti na tzv. Zapadni Nabucco plinovod ili na Trans-jadranski plinovod (TAP).

Treći aspekt europske politike energetske sigurnosti uključuje vlastito rascjepkano

unutarnje trţište energije. Početkom veljače 2011. godine, predsjednici europskih drţava

obećali su: izvršiti integraciju i liberalizaciju unutarnjeg europskog trţišta energije do 2014.

godine; osigurati spajanje svih drţava članica diljem Europe na europsku energetsku mreţu

do 2015. godine, potaknuti energetsku učinkovitost cijele Europe i bolje koordinirati

vanjske energetske politike. Europski voĎe se nadaju da će buduća liberalizacija trţišta i

povezanost električnih mreţa te cjevovoda omogućiti zemljama članicama veću

fleksibilnost kod podjele i trgovine energijom nego što je imaju sada, neutralizirajući tako

učinak prekida opskrbe i ovisnosti o jednom dobavljaču. Procjena Europske komisije je da

će za realizaciju ciljeva Europske unije biti potrebno preko 1 bilijun eura uloţenog u

infrastrukturu i povezane investicije (Ratner i suradnici, 2013.a).

21

Slika 2. Glavni projekti dobave prirodnog plina u Europi

Izvor:

http://rgn.hr/~dkarasal/NIDS/GOSPODARENJE%20PLINOVIMA%202/Razvoj%20plinsk

og%20sustava%20Europe.pdf; pregledano: 23.05.2013.

3.1. Europska potrošnja prirodnog plina i energetska razvojna politika Europske

unije

Zemlje članice Europske unije su najveći svjetski uvoznici, koji uvoze oko 55% svojih

energetskih potreba, od toga 84% naftnih potreba i 64% potreba za prirodnim plinom.

Članice Europske unije sve se više oslanjaju na prirodni plin radi postizanja ambicioznog

cilja smanjenja emisija CO2 i stakleničkih plinova (Europska komisija, Market Observatory

for Energy, Key Figures, dostupno na:

http://ec.europa.eu/energy/observatory/countries/doc/key_figures.pdf).

„Prirodni plin posjeduje različita pozitivna svojstva koja ga čine najprihvatljivijim meĎu

fosilnim gorivima. To je jedini energent koji je konkurentan ostalim gorivima. Moţe ga se

ocijeniti u okviru njegove sve veće promocije koja je rezultat razvoja i liberalizacije

http://rgn.hr/~dkarasal/NIDS/GOSPODARENJE%20PLINOVIMA%202/Razvoj%20plinskog%20sustava%20Europe.pdf


http://ec.europa.eu/energy/observatory/countries/doc/key_figures.pdf

22

energetskih trţišta, ali i u sklopu skladištenja energije“ (Dekanić i suradnici, 2002., str. 325

- 326).

Prirodni plin je u 2011. godini pokrivao 23% potrošnje EU u primarnim energentima, a

očekuje se da će porasti na gotovo 30% do 2030. Europska komisija predviĎa da će EU

uvoziti preko 80% svojih potreba za prirodnim plinom do 2030. (Eurogas, Long Term

Outlook for Gas Demand and Supply 2007-2030).

Pojedine političke odluke mogu uzrokovati puno brţi porast europske ovisnosti o uvozu

prirodnog plina, a jedna od njih je npr. odluka njemačke vlade iz sredine 2011. da će do

2022. godine napustiti svoje nuklearne elektrane. Pojedine europske zemlje, a meĎu njima

Belgija, smatraju da će takvo postupanje oslabiti belgijsku sigurnost opskrbe energijom, a

Stig Schjolset iz tvrtke Point Carbon očekuje da će njemačka odluka o zatvaranju

nuklearnih elektrana podignuti cijene kredita emisija CO2 (Marjanović, Pasarić, 2011.).

Rusija je dugo bila i očekuje se da će i dalje biti ključni opskrbljivač Europe prirodnim

plinom. U 2011. Rusija je pokrivala 38% europskog uvoza plina, a slijede ju Norveška i

Alţir kao što je prikazano u grafikonu 4. Rusija i europske kompanije razvile su široku

mreţu infrastrukture za transport ruskog prirodnog plina na velike udaljenosti do europskog

trţišta. Pretpostavlja se da će prirodni plin odigrati značajnu ulogu u rusko-europskim

odnosima u sljedećim desetljećima.

23

Grafikon 4. Europski uvoz prirodnog plina preko plinovoda za 2011. godinu iz odabranih

zemalja (izraţen u bilijunima kubičnih metara, (bcm))

Izvor: Izradio autor prema podacima iz: BP Statistical Review of World Energy June 2012.,

dostupno na:

http://www.bp.com/assets/bp_internet/globalbp/globalbp_uk_english/reports_and_publicati

ons/statistical_energy_review_2011/STAGING/local_assets/pdf/statistical_review_of_worl

d_energy_full_report_2012.pdf; pregledano: 16.05.2013.

Zemlje članice Europske unije koriste prirodni plin u različitim količinama, a izvori

variraju od zemlje do zemlje. Neki veliki potrošači prirodnog plina, kao Španjolska, uopće

ne uvoze prirodni plin iz Rusije (vidi grafikon 5.). Njemačka, drugi najveći potrošač

prirodnog plina i rusko najveće trţište, iz Rusije je u 2011. godini uvezla skoro 40% od

svojeg ukupnog uvoza prirodnog plina što je takoĎer prikazano u grafikonu 5. Otvaranje

plinovoda Sjeverni tok pri kraju 2011. i planirano zatvaranje njemačkih nuklearnih

elektrana povećava ovisnost Njemačke o Rusiji. Sjeverni tok radi na otprilike 80% svojih

kapaciteta.

http://www.bp.com/assets/bp_internet/globalbp/globalbp_uk_english/reports_and_publications/statistical_energy_review_2011/STAGING/local_assets/pdf/statistical_review_of_world_energy_full_report_2012.pdf



24

Grafikon 5. Uvoz prirodnog plina pojedinih zemalja članica Europske unije u 2011. godini

iz odabranih zemalja (izraţen u bilijunima kubičnih metara, (bcm))


dostupno na:




Upravo radi ovakvih nacionalnih različitosti kada je riječ o uvozu prirodnog plina,

Europska unija ima na energetsku politiku pojedinih članica mali ili gotovo nikakav utjecaj.

Ipak, s obzirom na sve veću zabrinutosti zbog europske ovisnosti o ruskoj energiji i

rastućem javnom pritisku zbog globalnih klimatskih promjena, EU članice su počele

povećavati suradnju u skladu s novom energetskom politikom. Kako je ranije spomento,

čelnici europskih drţava su se obvezali izvršiti integraciju i liberalizaciju internog

europskog energetskog trţišta do 2014. godine, promovirajući povezivanje

elektroenergetskih mreţa i plinovoda, povećanjem energetske efikasnosti i boljom

koordinacijom vanjskih energetskih politika. Europski voĎe smatraju da će ove inicijative




25

omogućiti članicama da trguju energijom mnogo fleksibilnije nego sada, umanjujući na taj

način utjecaj potencijalnih zastoja u opskrbi i prevelike ovisnosti o jednom opskrbljivaču.

Iako Europska unija promovira ideje o zajedničkoj energetskoj strategiji, mnogi se pitaju

koliko će se članice sloţiti da natjeraju Rusiju (i Gazprom) da usvoji europska načela

natjecanja i otvori svoj energetski sektor vanjskim investicijama.

Europska obveza u daljnjoj liberalizaciji EU trţišta energije i najava iz rujna 2012. da će

istraţiti sumnjive antitrţišne prakse koje prakticira Gazprom, mogu signalizirati početak

čvršćeg i jedinstvenog pristupa prema Rusiji. Europska komisija je u rujnu 2012. godine

izjavila da istraţuje tri antikonkurencijske prakse u srednjoj i istočnoj Europi: Prvo, smatra

se da je Gazprom moţda podijelio trţište plina ometajući slobodan protok plina kroz drţave

članice. Drugo, moguće je da je spriječio diverzifikaciju opskrbe plinom i treće, postoji

mogućnost da nameće nepravedne cijene svojim klijentima, vezujući cijenu plina uz cijenu

nafte (Europska komisija, Antitrust: Commission opens proceedings against Gazprom,

dostupno na: http://europa.eu/rapid/press-release_IP-12-937_en.htm).

Moskva je oštro kritizirala odluku koja izmeĎu ostalog zahtijeva da energetske kompanije

koje posjeduju plinovode iste prodaju njima ili da ih vode odvojeno. Gazprom, koji igra

ključnu ulogu u izvozu prirodnog plina u Europu, mogao bi biti prisiljen da proda svoje

značajne udjele u europskim distribucijskim mreţama.

U prosincu 2011., Gazprom je objavio da će njegov Juţni tok ipak završiti u Italiji, ne u

Austriji, kako je ranije planirano. Promjena odluke bila potencirana odlukom Europske

komisije da blokira Gazpromovu ponudu za kupnju 50% udjela u centralnom europskom

plinskom čvorištu (CEGH) u Austriji (Pinchuk, 2012., dostupno na:

http://www.reuters.com/article/2011/12/14/south-stream-idUSL6E7NE3XY20111214).

Iako su EU članice odlučile potpuno primijeniti direktive za liberalizaciju trţišta do kraja

2014. godine, smatra se da će to do ciljanog datuma biti teško ostvarivo. Neki promatrači

vjeruju da će, bez obzira na ranije spomenute napore, europska energetska sigurnost i dalje

http://europa.eu/rapid/press-release_IP-12-937_en.htm

http://www.reuters.com/article/2011/12/14/south-stream-idUSL6E7NE3XY20111214

26

biti uvelike pod ruskom kontrolom, a to potvrĎuje i činjenica da je nekolicina zemalja

članica postigla bilateralne dogovore s Rusijom koji će u narednim godinama povećati

njihovu ovisnost o Rusiji.

I Njemačka i Italija, najveći uvoznici ruskog plina, pregovarali su s Rusijom oko

dugoročnih dogovora da osiguraju buduću opskrbu plinom. Za Njemačku i nekolicinu

drugih, uloga Rusije kao dominantnog opskrbljivača povećava vaţnost promicanja dobrih

odnosa s Moskvom. Dalje, bilateralni dogovori s Rusijom nisu ograničeni na velike

energetske potrošače. MaĎarska, Rumunjska, Bugarska, Grčka i druge zemlje ulazile su u

dugoročne energetske pregovore s Gazpromom u zadnjih nekoliko godina. Takvi primjeri

individualnih članica koje se dogovaraju s Rusijom bilateralno, u prošlosti su bili oštro

kritizirani od drugih članica EU, kao što su baltičke zemlje i Poljska, koje su zaoštrile

odnose s Rusijom na neko vrijeme zbog drugih razloga. Vlade u tim zemljama su upozorile

europske kolege da ne donose energetske dogovore koji će Rusiji dati povećani politički

utjecaj na donošenje odluka u Unji. Mnoge od tih nacija vjeruju da će europska ovisnost o

ruskoj energiji potrajati bez obzira kako uspješno bila EU u identifikaciji alternativnih

sustava opskrbe energijom. Zapravo, povećanje prisutnosti Gazproma na europskom

energetskom trţištu (npr. kroz vlasništvo distribucijske i spremničke infrastrukture) mnoge

je dovelo do zabrinutosti zbog sposobnosti Unije da razvije energetsku politiku izolirajući

utjecaj Gazproma (Ratner i suradnici, 2013.a).

Navedene okolnosti daju Rusiji ozbiljnu ekonomsku i geopolitičku prednost nad Europom.

Postojeći sistem bilateralnih ugovora koje su europske zemlje zbog plina potpisale sa

Rusijom polako narušava jedinstvo ne samo Europske Unije, nego i NATO-a. Mnoge

članice ovog vojnog saveza danas u potpunosti zavise od ruskog plina, a uzme li se u obzir

najnoviji trend odustajanja od nuklearne energije, ovisnost će se samo povećavati (Plin,

2012.).

27

3.2. Geopolitički odnosi izmeĎu Europe i Rusije

Rusija kao drugi po redu proizvoĎač prirodnog plina u svijetu, odmah iza SAD-a, u 2011.

godini proizvela je 607 mlrd. m3

ili 18,5% ukupne svjetske proizvodnje prirodnog plina, a

rezerve su iznosile 44,6 bilijuna m3 ili 21,4% ukupnih svjetskih rezervi. U svjetskoj

distribuciji rezervi plina, Rusija takoĎer zauzima drugo mjesto, odmah nakon Bliskog

istoka (BP Statistical Review of World Energy 2012).

Nema sumnje da je Rusija Europskoj uniji te ujedno i cijeloj Europi, nezamjenjiv izvor

opskrbe naftom, a pogotovo prirodnim plinom. Unatoč padu potraţnje za plinom u 2011. u

odnosu na proteklih nekoliko godina, Rusija je i dalje prvi opskrbljivač Europske unije

plinom. Ruski plin je i po svojoj cijeni konkurentan svakom drugom energetskom izvoru.

Rusija pak u Europi ima velikog, predvidivog kupca velike plateţne sposobnosti. Kratka

usporedba demografskih i temeljnih ekonomskih parametara ukazuje na to kako je Unija sa

svojih 500 mil. stanovnika veliko trţište kojemu je uvoz plina potreban, a istovremeno

posjeduje dobre platne sposobnosti za njegovo plaćanje. Kako poslovanje naftom i plinom

donosi ruskom drţavnom proračunu oko polovice prihoda, a izvoz nafte i plina čini oko

65% ruskog izvoza, moţemo zaključiti da usprkos tome što Europa ovisi o ruskoj nafti i

ruskom prirodnom plinu, Rusija itekako ovisi o izvozu energije u Europu (Dekanić,

2012.b).

Gazprom, kao tvrtka pod drţavnom kontrolom, ima kontrolu nad svim ostalim izvoznicima

prirodnog plina. Kako je ruski predsjednik Dimitry Medvedev bio i predsjednik Gazproma,

moţe se reći da se i osobno i političko zadovoljstvo ruskih čelnika veţe uz Gazprom.

Glavnina Gazpromovog izvoza prirodnog plina ide u Europu i Euroaziju. Od 7,8 bcf1

prirodnog plina koliko je Gazprom u 2011. godini izveo, gotovo 53% je išlo u Europu. Od

ostatka 30% je otišlo u Zajednicu Nezavisnih Drţava (CIS), a preostalo u Tursku (koja traţi

članstvo u Europskoj uniji), u druge ne - EU zemlje u Europi te u Aziju. Tablica 4.

prikazuje podatke vezane za izvoz plina iz Rusije u glavne kupce meĎu europskim

1 bilijun kubičnih stopa = 10

12 kubičnih stopa

28

zemljama, a u tablicu je uvrštena i Turska, kao značajan kupac s rastućom potrošnjom i

vaţna tranzitna zemlja za ruski izvoz plina prema Juţnoj Europi.

Tablica 4. Izvoz plina iz Rusije u mlrd. m3

Zemlja 1995. 2000. 2005. 2008. 2011.

Ukupno 117,4 130,3 156,4 184,4 150

Njemačka 32,1 34,4 36 38 34

Italija 14,3 21,8 22 22,4 17,1

Turska 5,7 10,3 18,1 23,8 26

Velika Britanija 0 0 3,8 20,9 8,2

MaĎarska 6,3 7,8 9 8,9 8,3

Izvor: Dekanić, I. 2012.b, Ruska energetska i plinska strategija, EGE, 3/2012. str. 9

MeĎutim, na domaćem ruskom trţištu Gazprom nudi prirodni plin po subvencioniranim

cijenama, što podupire vladaćuju političku elitu. Vladin prijedlog za smanjenje subvencija

nije dobro došao.

U ruskoj „Nacionalnoj Strategiji Sigurnosti do 2020.“ objavljenoj u svibnju 2009. godine

izjavljeno je da je potencijal resursa Rusije jedan od faktora koji je povećao mogućnost

Rusije da ojača svoj utjecaj na svjetskoj pozornici (Zysk, 2009., dostupno na:

http://www.geopoliticsnorth.org/index.php?option=com_content&view=article&id=152:rus

sian-national-security-strategy-to-2020&catid=35:russia&Itemid=103).

Dugoročno, Rusija se nada smanjenju ovisnosti o Europi kroz diverzifikaciju baze svojih

kupaca. Do 2030. godine ruska vlada planira povećati izvoz plina u azijske zemlje kao što

su Kina, Juţna Koreja i Japan sve dok ne postigne postotak od 19% - 20%. MeĎutim,

Rusija ima dugačak put pred sobom da stigne do cilja. U 2011. godini izvoz plina u Aziju

iznosio je oko 7% od ukupnog ruskog izvoza plina, a cijeli izvoz je bio u obliku LNG-a.

Rusija je otvorila svoj prvi izvozni LNG terminal 2009. godine na istočnoj obali.

Dugogodišnje ruske nade o tome da osiguraju velike količine prirodnog plina za Kinu

preko plinovoda srušene su činjenicom da Kina nije spremna platiti cijenu koju plaća

http://www.geopoliticsnorth.org/index.php?option=com_content&view=article&id=152:russian-national-security-strategy-to-2020&catid=35:russia&Itemid=103


29

Europa za ruski plin. S obzirom na ovu situaciju, većina stručnjaka vjeruje da će, osim u

slučaju neuspjeha Rusije da poveća istraţivanje i razvoj svoje energije, Rusija ostati

europski glavni dobavljač energije, uključujući i prirodni plin, još mnogo godina,

vjerojatno i desetljećima. I Europa će ostati primarno trţište za ruski izvoz energije. Stoga

je glavni cilj ruskih drţavnih poduzeća, kao što je Gazprom, pokušati učvrstiti svoju

dominaciju nad europskim energetskim sektorom provodeći dugoročne bilateralne ugovore

o opskrbi s europskim zemljama poput Njemačke, Italije i Bugarske te pronalazak

mogućnosti za kupovinu udjela u europskoj energetskoj distribucijskoj mreţi i skladišnim

postrojenjima. Rusija je takoĎer koristila privlačnost svojih golemih sredstava da bi

koopitirala europske tvrtke koje dominiraju europskim energetskim sektorom (Ratner i

suradnici, 2013.a).

3.2.1. Plinski sporovi izmeĎu Rusije i Ukrajine

Sredinom i krajem 2000-ih godina, mnoge su europske zemlje pretrpjele nekoliko

neočekivanih prekida energije zbog sukoba Rusije i ključnih tranzitnih drţava za plinovod

kao što su Ukrajina i Bjelorusija, oko prirodnog plina i tranzitnih pitanja.

Rusko – ukrajinska kriza započela je 1. siječnja 2006. godine. Gazprom je tvrdio da je

svojim europskim kupcima isporučivao ugovorene količine, dok je s druge strane Ukrajina

tvrdila kako nije iz tranzitnih cjevovoda uzimala plin na koji nije imala pravo, a s obzirom

na Gazpromovu zabrinutost za sigurnost opskrbe i ţelju da zaradi od izvoza u Europu,

jedino moguće rješenje je da je plin uzela Ukrajina. Opadanje količine plina koja je

dostavljana zemljama članicama Unije izazvalo je protest širom Europe. Dana 2. siječnja

2006. MaĎarska je objavila da je izgubila 40% ruske opskrbe, opskrba Slovačke,

Rumunjske i Austrije smanjena je na jednu trećinu, Francuske za 25-30%, Poljske za 14%.

Italija je izgubila oko 25% uobičajene isporuke od 1. do 3. siječnja. Gazprom je 2. siječnja

2006. godine izjavio kako će upumpavati dodatnih 95 milijuna kubičnih metara plina po

danu u mreţu kako bi kompenzirao ukrajinsko preusmjeravanje. Dan kasnije isporuka plina

30

Austriji i MaĎarskoj vraćena je u normalu, dok su neke druge zemlje još imale manjak u

opskrbi (Valić, 2009.).

Početkom 2009. godine, 1. siječnja, Gazprom je zaustavio sve pošiljke prirodnog plina na

otprilike tri tjedna. Razlog tome je bio taj što dvije strane nisu uspjele postići dogovor oko

nekoliko pitanja, uključujući dug koji navodno Ukrajina duguje Gazpromu te dogovor oko

cijene koju bi Ukrajina platila za opskrbu prirodnim plinom. Kriza je pogodila dvadesetak

europskih zemalja, a završena je 20. siječnja 2009. godine kada je ruski plin stigao do točke

ulaska u Europu na slovačko – ukrajinskoj granici, do terminala Velké Kapušany. Prije

otvaranja Sjevernog toka, oko 80% europskog uvoza prirodnog plina iz Rusije

transportiralo se kroz ukrajinske plinovode.

U 2010. i 2011. godini sporovi izmeĎu Rusije i Bjelorusije oko pitanja kao što su cijene

energije, dugovi Bjelorusije i tranzitne naknade koje Rusija plaća za upotrebu bjeloruskih

plinovoda, doveli su do privremenog smanjenja opskrbe Bjelorusije i susjednih zemalja

naftom i prirodnim plinom. Rusija i neke zapadnoeuropske zemlje odgovorile su na ove

incidente planiranjem novih plinovodnih projekata kojima bi se zaobišle one zemlje koje su

smatrali problematičnima za tranzit.

3.2.2. Dobavni pravci opskrbe ruskim prirodnim plinom

Jedan od novih plinovoda je ranije spomenuti Sjeverni tok, koji transportira prirodni plin iz

Rusije u Njemačku preko plinovoda ispod Baltičkog mora. Planirani kapacitet plinovoda

iznosi 2 bcf po godini, dok za usporedbu ukrajinski plinovodni sustav ima kapacitet od 4,0-

4,5 bcf godišnje. Prve pošiljke preko tog plinovoda isporučene su krajem studenog 2011.

godine, a plinovod radi na oko 80% svog kapaciteta. Gazprom je predloţio proširenje

kapaciteta Sjevernog toka, ali Njemačka je odbila prijedlog. Razlog tome je što se

Njemačka uz zatvaranje nuklearnih elektrana planira prebaciti na alternativne izvore

energije uz plinska postrojenja za proizvodnju električne energije (Shabanov, 2011.,

31

dostupno na: http://english.pravda.ru/business/companies/21-07-2011/118557-

nord_stream_germany-0/).

Drugi plinovodni projekt preferiran od strane Moskve je Juţni tok. Plinovod bi trebao

prolaziti ispod Crnog mora u Bugarsku, a onda na ostale europske zemlje. Rusija je počela

graditi Juţni tok u prosincu 2012. godine i planira početi izvoziti krajem 2015. godine.

Juţni tok ima planirani kapacitet od 2,2, bcf godišnje te se smatra glavnim konkurentom

juţno koridorskim projektima (Juţni Koridor). Tijekom gradnje plinovoda koji zaobilaze

Ukrajinu, Rusija nastavlja svoje dugogodišnje napore kako bi ostvarila kontrolu nad

ukrajinskim plinovodnim sustavom. Zapravo, Rusija koristi strah Ukrajine od potencijalnih

utjecaja Sjevernog i Juţnog toka na njihove tranzitne kapacitete, a time i povezane prihode

preko ukrajinskog plinovodnog sustava, da bi na jeftin način osigurala kontrolu nad tim

plinovodima. Gazpromovi duţnosnici snaţno su ohrabrili ukrajinske duţnosnike da im

trebaju prodati kontrolu nad ukrajinskim plinovodima dok još mogu postići dobru cijenu.

Inače bi Gazpromovi duţnosnici mogli smatrati profitabilnijim izgradnju i korištenje

Juţnog toka od modernizacije ukrajinskog ostarjelog sustava. Ukrajina je ponudila Rusiji

zajednička operativna prava nad ukrajinskim plinovodima u zamjenu za smanjenje cijene

plina namijenjenog domaćoj potrošnji i u zamjenu za sigurne tranzitne količine plina kroz

ukrajinske plinovode. Dvije strane trenutno pregovaraju oko ponude. U meĎuvremenu,

Ukrajina je oštro smanjila količinu plina koju uvozi iz Rusije, izazivajući Rusiju da zatraţi

od Ukrajine da plati 7 milijardi $ za navodno kršenje odredbi trenutnog „uzmi ili plati“2

sporazuma izmeĎu dvije zemlje.

Rusija je imala više uspjeha u stjecanju kontrole nad bjeloruskom plinskom

infrastrukturom. U prosincu 2011. godine Gazprom je zaključio kupnju 50% Beltransgaz-a

(bjeloruske kompanije za prijevoz prirodnog plina plinovodima), u zamjenu za smanjenje

cijene plina. Jamal – Europa plinovod koji prolazi preko Bjelorusije i Poljske, trenutno nosi

2 „Uzmi ili plati“ tj. „take or pay“ ugovor je sporazum u kojem je kupac obvezan platiti za robu ili uslugu bez

obzira da li ona je ili nije isporučena, takvi sporazumi se često koriste kao neizravne garancije za financiranje

projekata te štite kupce od povećanja cijene, a prodavatelje od smanjenja cijene.

http://english.pravda.ru/business/companies/21-07-2011/118557-nord_stream_germany-0/


32

oko 20% ruskog plina koji se izvozi u Europu. Gazprom trenutno proučava kako proširiti

kapacitet prijenosa plina kroz svoje nove posjede, što bi moglo izvršiti dodatni pritisak na

Ukrajinu (Ratner i suradnici, 2013.a).

Slika 3. Glavni pravci trgovanja prirodnim plinom

Izvor: BP Statistical Review of World Energy June 2012

Neke ruske akcije moţda su usmjerene na frustrirajuće europske napore za

diverzifikacijom. One uključuju pokušaje sklapanja dugoročnih ugovora s Azerbejdţanom i

zemljama Središnje Azije da bi se blokirale isporuke traţene od Europljana; podnošenje

pravnih primjedbi na predloţeni Trans-kaspijski plinovod izmeĎu Azerbejdţana i

Turkmenistana, koji će biti ključna karika u pruţanju kaspijskog plina Europi; pokušavajući

uskladiti izvoznu politiku prirodnog plina s ostalim vodećim proizvoĎačima, kao što su

Katar i Iran, s nadom da se jednog dana kreira „plinski OPEC“ od GECF-a (Gas Exporting

Countries Forum); i Juţni tok koji govori sam za sebe (Ratner i suradnici, 2013.a).

33

4. DIVERZIFIKACIJA EUROPSKE OPSKRBE PRIRODNIM PLINOM

Dvije regije, Središnja Azija i Sjeverna Afrika imaju veliki potencijal za proizvodnju više

prirodnog plina nego što sada proizvode, a s obzirom na to da su blizu Europe čine

alternativu ruskoj opskrbi. Središnja Azija je bila u fokusu američkih i europskih napora da

osiguraju Europi aternativu ruskom plinu, kroz Juţni koridor. Sjeverna Afrika već ima

mnoge plinovode prema Europi i izvozne LNG terminale. Glavno pitanje vezano za tu

regiju je da li zemlje MENA-e (Middle East and North Africa) mogu, uz postojeću

infrastrukturu i rezerve, proizvesti i isporučiti dodatne pošiljke Europi.

Isto tako, zabiljeţen je ogroman rast u LNG ukapljivanju u proteklih nekoliko godina,

uglavnom u Kataru, te se predviĎa da će se povećat kapacitet od strane industrije. Čak i

Sjedinjene Drţave imaju višestruke LNG ukapljivačke projekte u različitim fazama

regulatornog odobrenja. Dodatak većeg kapaciteta ukapljivanja će osigurati Europskoj uniji

druge alternativne dobavljače, iako je njihova mogućnost korištenja LNG-a ograničena radi

infrastrukturnih nedostataka (Ratner i suradnici, 2013.a).

4.1. Kaspijska regija i Središnja Azija

Kaspijska regija se pojavila kao značajan izvor prirodnog plina za svjetsko trţište.

Dokazane rezerve prirodnog plina u Azerbejdţanu, Kazahstanu, Turkmenistanu i

Uzbekistanu se procjenjuju na preko 1000 bcf, te su meĎu najvećima na svijetu. Smatra se

da Kaspijska regija sadrţi postojeće i nadoknadive rezerve prirodnog plina koje čine oko

7% svjetskih rezervi, ali daljnja istraţivanja mogla bi rezultirati pozitivnom revizijom

procijenjenih rezervi.

Ipak, drţave Središnje Azije ostat će geografski izoliranije od svjetskih trţišta. Plinovodi

prirodnog plina bi trebali biti izgraĎeni na velikim udaljenostima što je vrlo skupo i trebali

bi prolaziti kroz nekoliko zemalja, a to bi povećalo političke i ekonomske rizike

(Kolundţić, 2009.).

34

Plinovodi koji vode prema zapadu moraju prijeći ili preko Kaspijskog mora, gdje primorske

zemlje raspravljaju o njihovom pravnom poloţaju, pa preko energetskih konkurenata Rusije

ili Irana, ili preko Azerbejdţana kroz Tursku. Azija je rastuće trţište za prirodni plin iz

središnje Azije. Plinovodi prirodnog plina iz Turkmenistana do Kine postoje te je Kina

turkmenistanski plin počela uvoziti još krajem 2009. godine, ali da bi omogućila prirodnom

plinu da doĎe do industrijskih područja, Kina treba nadograditi svoju unutrašnju opskrbnu

mreţu. Kina je takoĎer zainteresirana za uvoz prirodnog plina iz Uzbekistana i iz

Kazahstana, koji je trenutno u pregovorima s Kinom radi izvoza svojeg prirodnog plina.

Turska polja prirodnog plina mogla bi pomoći u zadovoljenju energetskih potreba

Pakistana i Indije te tako osigurati prihode od poreza Afganistanu i Pakistanu. Ako se

osigura dovoljno kapaciteta izgraĎenih u Kini i ostalim dijelovima Azije, buduća opskrba

Europe moţda će biti sporna, a od toga će koristi imati Rusija (China's Pipeline Gas

Imports: Current Situation and Outlook to 2025, 2011., dostupno na: http://www.pm-

pipeliner.safan.com/mag/ppl0311/r06.pdf).

Američki administratori su utvrdili da će izvoz iz Azerbejdžana ojačati energetsku sigurnost

europskih kupaca koji se trenutno oslanjaju na Rusiju. Azerbejdţanski prirodni plin se

smatra apsolutno neophodan za razvoj Juţnog koridora. Kao što je prije spomenuto,

Azerbejdţan će dostavljati sav prirodni plin za TANAP plinovod i proslijediti Europi. Vrlo

je vaţno napomenuti da će Azerbejdţan opskrbljivati Tursku s dodatnih 215 bcf prirodnog

plina da bi pomogao Turskoj zadovoljiti rastuće potrebe za prirodnim plinom

(Azerbajdţanski predsjednik odobrio sporazum za TANAP, dostupno na:

http://www.energetika-net.com/vijesti/plin/azerbajdzanski-predsjednik-odobrio-sporazum-

za-tanap-16066).

Prirodni plin će doći iz druge faze razvoja azerbejdţanskog Shah Deniz polja, koje je u

Kaspijskom moru. Konzorcij koji posjeduje Shah Deniz polje je voĎen od strane BP-a kao

operatora, ali uključuje i Statoil (Norvešku), SOCAR (Azerbejdţan), LUKOIL (Rusiju),

Total (Francusku), NICO (Iran) i TPAO (Tursku). Posljednja američka legislativa koja se

odnosi na sankcije Iranu je izraĎena tako da se izbjegne sankcioniranje projekta Shah

http://www.pm-pipeliner.safan.com/mag/ppl0311/r06.pdf


http://www.energetika-net.com/vijesti/plin/azerbajdzanski-predsjednik-odobrio-sporazum-za-tanap-16066


35

Deniz, bez obzira što je jedan od njihovih partnera Iranska kompanija (Frequently asked

questions, dostupno na:

http://www.bp.com/sectiongenericarticle.do?categoryId=9046943&contentId=7080633).

Odnosi Azerbejdţana i Irana su vaţni za američku vanjsku politiku. Na kraju 2005. godine

Azerbejdţan je počeo slati 7 bilijuna kubičnih metara (bcf) prirodnog plina godišnje preko

dijela Sovjetskog plinovoda do iranske granice kod Astare, djelomično u zamjenu za

pošiljke iranskog prirodnog plina do azerbejdţanske eksklave Nakhchivan. U siječnju 2011.

godine, Azerbejdţan je potpisao petogodišnji sporazum s Iranom da šalje 35,3 bcf

prirodnog plina preko plinovoda u 2011. godini, a moţda i većih količina nakon toga. Taj

plin se koristi u sjevernom Iranu, a u zamjenu Iran osigurava nešto prirodnog plina

azerbejdţanskoj eksklavi Nakhchivan.

Većina proizvodnje prirodnog plina u Kazahstanu je povezana s razvojem naftnih polja, a

većina plina se ponovno ubrizgava u polja. Prirodni plin se uglavnom proizvodi u

sjeverozapadnom dijelu drţave, dok je stanovništvo u juţnom i istočnom dijelu ovisno o

uvozu prirodnog plina kojeg doprema iz Uzbekistana. U 2009. godini Kazahstan je postao

neto izvoznik prirodnog plina. Prema izvješću BP Statistical Review, Kazahstan je izvezao

oko 406 bcf prirodnog plina iz svojih zapadnih polja, uglavnom u Rusiju u 2011. godini. U

prosincu 2007. Kazahstan, Turkmenistan i Rusija su potpisali sporazum o obnavljanju

ogranka središnjeg Azijsko-centralnog plinovoda, da bi dobavljali prirodni plin za Rusiju,

te su dogovorili gradnju novog Kaspijsko-Coastline plinovoda, ali ti planovi su odloţeni od

strane Turkmenistana koji nastoji diverzificirati svoju izvoznu rutu što dalje od Rusije i

smanjiti zahtjeve Rusije za prirodnim plinom. Kazahstan ipak planira povećati izvoz

prirodnog plina u nadolazećim godinama prema Rusiji i Kini. Donedavno, američka

inozemna izravna ulaganja u iznosu od 16,5 milijardi američkih dolara, odigrala su

dominantnu ulogu u razvoju kazahstanskih izvora nafte i plina u razdoblju od 1993. do

2012. godine. Prema nekim izvješćima, Kina je osigurala oko 13 milijardi dolara u

investicijama i za zajmove kazahstanskog energetskog sektora u 2009. godini,

naglašavajući svoj rastući energetski utjecaj. Neke američke energetske tvrtke i strani

http://www.bp.com/sectiongenericarticle.do?categoryId=9046943&contentId=7080633

36

privatni ulagači obeshrabreni su u posljednjim godinama oštrijim uvjetima kazahstanske

vlade, porezima i kaznama od kojih neke reflektiraju korupciju unutar vladajućeg vrha.

Krajem kolovoza 2008. godine, Kina i Kazahstan su potpisali okvirni sporazum o izgradnji

plinovoda za prirodni plin od Beyneu-a, sjeverno od Aralskog mora, jugoistočno do

Shymkent-a, gdje će se spojiti s Centralnoazijsko – kineskim plinovodom. Plinovod

Beyneu-Shymkent dugačak 932 milje planirana je veza koja će opskrbljivati s 176,6 bcf

sjeverno-istočni Kazahstan i s 176,6 bcf Kinu. Izgradnja plinovoda je počela u rujnu 2011.

godine i očekuje se da će biti završena do 2015. godine (Ratner i suradnici, 2013.a).

Tablica 5. Rezerve prirodnog plina ključnih zemalja Središnje Azije za 2011. godinu

izraţene u bilijunima kubičnih stopa (bcf)

Zemlja Rezerve na kraju 2011.

Azerbejdţan 44,9

Kazahstan 66,4

Turkmenistan 858,8

Uzbekistan 56,6


dostupno na:




Kao što je prikazano u tablici 5., Turkmenistan ima najveće rezerve prirodnog plina u

Središnjoj Aziji. Značajna količina turkmenistanske proizvodnje već teče u Europu preko

Rusije. MeĎutim, zagovaranje Turkmenistana za alternativne izvozne pravce prirodnog

plina dovelo ga je u sukob s nekim drugim kaspijskim zemljama. U rujnu 2011. godine,

Vijeće Europske unije odobrilo je otvaranje pregovora s Azerbejdţanom i Turkmenistanom

da bi olakšali sporazum o gradnji Trans-kaspijskog plinovoda za prirodni plin. Rusija i Iran

se protive izgradnji Trans-kaspijskog plinovoda, tvrdeći da razgraničenje granica

Kaspijskog mora te korištenje i zaštita pomorskih resursa moraju biti najprije razraĎeni od

strane pomorskih drţava. Mnogi promatrači vide takve primjedbe kao djelomično voĎene




37

od strane Rusije i Irana kao proizvoĎača prirodnog plina, konkurenata Turkmenistana.

Rusija ţeli zadrţati svoju ulogu glavnog uvoznika turkmenistanskog prirodnog plina da bi

spriječila njegovo konkuriranje kod izvoza prirodnog plina u Europsku uniju. Sredinom

kolovoza 2011. godine ruski predsjednik Medvedev upozorio je da se sve primorske zemlje

moraju sloţiti oko Transkaspijskog plinovoda. Turkmenistansko Ministarstvo vanjskih

poslova odgovorilo je da stajalište smatra kontraproduktivno za turkmenistansko-ruske

odnose. Ministarstvo vanjskih poslova je naglasilo da je nekoliko bilateralnih sporazuma na

moru okončano od strane Rusije, te je ponovilo turkmenistanski argument da se na sličan

način mogao postići sporazum s Azerbejdţanom priključenim na plinovod (Medvedev:

Construction of trans-Caspian pipeline requires agreement of all coastal states, 2011.,

dostupno na: http://www.azernews.az/oil_and_gas/37475.html).

Usprkos turkmenistanskoj ţelji da izvozi više svoga plina, za sada, njegova orijentacija je

još uvijek usmjerena prema istoku, a ne prema Europi. Turkmenistan je traţio alternative za

rute plinovoda preko Rusije. Od prosinca 2007. godine Turkmenistan je otvorio dva

plinovoda prema Iranu, udvostručivši svoj izvozni kapacitet prema Iranu za otprilike 706

bcf godišnje. U travnju 2006. godine Turkmenistan i Kina su potpisali okvirni sporazum o

kineskim investicijama za razvoj polja prirodnog plina u Turkmenistanu i o izgradnji

plinovoda prirodnog plina kroz Uzbekistan i Kazahstan do Kine, koji je u procesu.

Konačno, turkmenistanski predsjednik Berdimuhamedow takoĎer je obnovio prijedlog

svojih prethodnika da izgradi Turkmenistan-Afganistan-Pakistan-India (TAPI) plinovod

prirodnog plina preko Afganistana do Pakistana i Indije (Nichol, 2012.a).

Uzbekistan uglavnom koristi proizvodnju prirodnog plina za domaće trţište i u količinama

njemu dostatnima. Koristio je sovjetsku mreţu plinovoda za prirodni plin, za izvoz dijela

prirodnog plina u Rusiju i ostale zemlje Srednje Azije (Kazahstan, Kirgistan i Tadţikistan).

Uzbekistan ima dovoljne rezerve prirodnog plina da bi postao potencijalni dobavljač plina

za Europu ako bi izgradnja njegove infrastrukture bila usmjerena prema zapadu. Uzbekistan

je bio uglavnom zatvoren za zapadne energetske investicije, iako su se napori za

privlačenjem meĎunarodnih energetskih poduzeća povećali posljednjih godina. Ruska

http://www.azernews.az/oil_and_gas/37475.html

38

poduzeća Gazprom i Lukoil su najveći investitori za razvoj i proizvodnju prirodnog plina u

Uzbekistanu i kroz svoje politike ţele zadrţati Uzbekistanski prirodni plin dalje od ruskog

prirodnog plina kojim se opskrbljuje Europa. U 2005. godini, Kineska nacionalna naftna

korporacija (CNPC) i Uzbekistanov drţavni Uzbekneftegaz (uzbekistansko poduzeće za

tranzit plina) najavili su formiranje zajedničkog ulaganja s ciljem razvoja resursa nafte i

prirodnog plina. U 2007. godini, Uzbekistan i Kina potpisali su sporazum o izgradnji 326

milja duge dionice CNPC plinovoda i sporazum o izgradnji i upravljanju zajedničkim

poduhvatom izmeĎu Uzbekneftegaz-a i CNPC-a, Azija Trans Gas počeo je izgradnju u

2008. godini. Uzbekistan je takoĎer potpisao okvirni sporazum o pošiljkama 353 bcf

prirodnog plina godišnje preko plinovoda, a pošiljke su započele s isporukom u kolovozu

2012. godine. Konzorcij koji proizvodi plin sastavljen od Uzbekneftegaz-a, Lukoil-a,

korejske nacionalne naftne korporacije (Korea National Oil Corporation) i CNPC traţi

prirodni plin u regiji oko Aralskog mora (Nichol, 2012.b).

4.2. Sjeverna Afrika

Do danas, američka energetska strategija usmjerena prema Europi nije se fokusirala na

Sjevernu Afriku kao protuteţu ruskim pošiljkama prirodnog plina. Arapsko proljeće moţda

je pruţilo priliku, iako s velikim izazovima, da se poveća izvoz iz tih regija. Gledano u

cjelini, tri su glavna postojeća dobavljača Europe u toj regiji – Alţir, Egipat i Libija – koji

već opskrbljuju Europu prirodnim plinom preko plinovoda i LNG-a te ujedno posjeduju

ogromne prirodne resurse prirodnog plina koji bi se dalje mogli razvijati.

39

Tablica 6. Rezerve prirodnog plina zemalja Sjeverne Afrike za 2011. godinu (izraţene u

bilijunima kubičnih stopa)

Zemlja Rezerve na kraju 2011.

Alţir 159,1

Egipat 77,3

Libija 52,8

Nigerija 180,5

Ostatak Afrike 43,5


dostupno na:




Zajedno, ove tri zemlje isporučuju oko 44% onoga što Rusija isporučuje, od čega je Alţir

izvor za 90% izvoza. Teško poslovno okruţenje i domaća potraţnja, potaknuta

subvencijama za potrošnju prirodnog plina, ograničila je razvoj resursa prirodnog plina

svake zemlje. Promjene reţima u Egiptu i Libiji predstavljaju priliku za svaku zemlju da

promijeni svoju politiku da bi promicala pojačani razvoj resursa prirodnog plina, ali do

danas je učinjen mali napredak. U isto vrijeme, politička i ekonomska nesigurnost mogle bi

i dalje karakterizirati situaciju u obje zemlje kroz kraće ili srednje dugo razdoblje. Nadalje,

rastući sigurnosni problemi koji su povezani sa nestabilnošću i terorizmom koji potječe iz

sjevernog Malija i, potencijalno, juţne i istočne Libije, mogu ograničiti novu i postojeću

eksploataciju energetskih resursa u regiji (Ratner i suradnici, 2013.a).

Četverodnevna talačka kriza koja je započela kad su teroristi zaplijenili smjesu prirodnog

plina te zatočili inozemne radnike (uključujući Amerikance) u juţnoistočnom Alžiru 16.

siječnja 2013. godine, ukazuje na zabrinutost oko sigurnosti u sjevernoafričkom najvećem

proizvoĎaču ugljikovodika. Posljedice tog incidenta su nejasne, osobito nije jasno kako će

to utjecati na alţirski energetski sektor i strane sudionike. Prema studiji američke

Energetske informacijske administracije (EIA), Alţir bi mogao sadrţavati mnogo veće




40

rezerve plina iz škriljca nego što posjeduje konvencionalne rezerve, koje su takoĎer

značajne. U oţujku 2013. godine Alţir je donio novi set amandmana na zakon o

ugljikovodicima da bi riješio pitanje plina iz škriljca u zemlji. Ovisno o razvoju svojih

nekonvencionalnih izvora prirodnog plina i konvencionalnih izvora, Alţir bi mogao postati

još značajniji proizvoĎači i izvoznik prirodnog plina. MeĎutim, teško poslovno okruţenje

moglo bi i dalje ograničavati njegov potencijal (Arieff, 2013.).

Zakon o ugljikovodiku iz 2005. godine smanjuje monopol drţavne energetske tvrtke,

Sonatrach, otvarajući sektor za privatne i strane investitore. Zakon iz 2006., meĎutim,

zahtijeva od meĎunarodnih poduzeća da daju 51% udjela u novim projektima povezanima s

naftom, prirodnim plinom i srodnim prometnim projektima Sonatrach-u. Dodatna pravila za

strane investicije su donesena u Komplementarnom financijskom zakonu (CFL) iz 2009.

godine, koji ograničava uvoz i strana ulaganja. Ove mjere zahtijevaju 51%-tno alţirsko

vlasništvo nad novim stranim ulaganjima. Nadalje, „CFL 2010“, na snazi od rujna 2010.

godine zahtijeva od stranih ponuditelja koji su dobili graĎevinske ugovore da investiraju u

joint venture (zajedničko ulaganje) s lokalnim partnerima. Takve mjere su potaknule strane

investitore, uključujući američke i europske tvrtke i vlade, da apeliraju na veću stabilnost

zakona u Alţiru, a moţda su doprinijeli izvjesnom usporavanju stranih investicija u

istraţivanje i proizvodnju. Ipak, prema Ministarstvu vanjskih poslova, „pravilo 49/51 ostaje

kontroverzno, ali strani ulagači su se prilagodili“ (Economic Report on Africa 2013., 2013.,

dostupno na: http://www.uneca.org/sites/default/files/uploaded-

documents/era2013_casestudy_eng_algeria.pdf).

Alţirska proizvodnja prirodnog plina i izvoz smanjili su se od 2005. godine kada su

proizvodili preko 3,1 bcf i izvozili više od 2,3 bcf. U 2011. godini Alţir je proizveo 2,9 bcf

i izveo 1,8 bcf, od čega je 1,6 bcf išlo u Europu prema podacima EIA-e za 2005. i 2011.

godinu.

U 2005. godini, alţirski ministar je najavio ambiciozne planove za povećanje proizvodnje i

izvoza, s ciljem postizanja 4,0 bcf proizvodnje i 3,5 bcf izvoza do 2015. godine. Ovi ciljevi

http://www.uneca.org/sites/default/files/uploaded-documents/era2013_casestudy_eng_algeria.pdf


41

nisu na putu da se ostvare, a zemlja je promijenila svoju orijentaciju na očuvanje svoje

izvorne baze resursa, a ne na širenja proizvodnje što je više moguće. U narednom desetljeću

domaća potrošnja mogla bi nadmašiti izvoz. Ipak, Alţir nastavlja širiti svoje veze prema

Europi. U 2011. godini, konzorcij na čelu s Sonatrach-om otvorio je Medgaz plinovod

prirodnog plina. Novi plinovodi vode direktno od alţirske luke Beni Saf do španjolske

Perdigal plaţe. Inicijalni kapacitet veze je otprilike 280 bcf godišnje (Medgaz connects the

pipeline to the Spanish gas network within the testing phase, 2011., dostupno na:

http://www.medgaz.com/medgaz/pages/nota_prensa_29-eng.htm). Usprkos novom

dodatku, alţirski izvoz u Španjolsku nema mnogo utjecaja na ostatak Europe, kako je veza

izmeĎu Španjolske i Francuske ograničena. Osim Medgaz-a, Alţir izvozi prirodni plin u

Europu preko Maghreb-Europe plinovoda (425 bcf) u Španjolsku i Trans-Mediterranean

plinovoda (230 bcf) u Italiju. Alţir je takoĎer najavio planove za proširenje LNG izvoznih

kapaciteta (Ratner i suradnici, 2013.a).

Od 2005. godine potraţnja za prirodnim plinom u Egiptu je u porastu, tijekom perioda je

porasla gotovo 57%. Iako je i proizvodnja takoĎer rasla, potraţnja potaknuta subvencijama

je spriječila vladu da ponudi atraktivne uvjete za meĎunarodne tvrtke da bi nastavile ulagati

u razvoj egipatskih resursa. Osim toga, velik dio od preostalog egipatskog plina je na teško

dostupnim i troškovno zahtjevnim mjestima što doprinosi nedostatku interesa od strane

mnogih meĎunarodnih tvrtki. BP je potpisao ugovor 2010. godine koji je bio znatno veći od

prethodnih ugovorenih uvjeta. Od ostavke bivšeg egipatskog predsjednika Hosni Mubaraka

u veljači 2011. godine, egipatska struktura prirodnog plina na Sinajskom poluotoku je bila

napadnuta mnogo puta, bilo od strane otuĎenih Beduina Arapa koji su ţivjeli na Sinaju ili

terorističke skupine s logorima na poluotoku. Ti napadi narušili su pošiljke plina putem dva

odvojena plinovoda koja se pribliţavaju kod El Arisha Izraelu i Jordanu. Egipat više ne

izvozi plin ni jednoj ni drugoj zemlji. Niti jedna skupina nije preuzela odgovornost za

napade, a egipatske vlasti su se borile kako bi zaštitile infrastrukturu uništenu u

demilitariziranju Sinajskog poluotoka. Egipatski izvoz u Europsku uniju koji postoji samo

u LNG obliku, pao je za gotovo 12% u 2011. godini, nakon smanjenja u 2010. za 35%. Bilo

je planirano da će se Arapski plinovod iz Egipta prema Jordanu, Libanonu i Siriji proširiti

http://www.medgaz.com/medgaz/pages/nota_prensa_29-eng.htm

42

prema Turskoj da bi se egipatski prirodni plin pribliţio Europi, ali s obzirom na probleme

koji okruţuju egipatski sektor prirodnog plina to je vrlo upitno. Proizvodnja u 2010. godini

je pala po prvi put tijekom desetljeća, ali se stabilizirala u 2011. godini. S obzirom na

izgledno rastuću domaću potrošnju i vjerojatan pad proizvodnje, za pretpostaviti je da se

izvoz neće povećati još neko vrijeme. Da bi mogao ispuniti svoje izvozne obveze, Egipat je

najavio u prosincu 2012. godine da će početi uvoziti LNG, moţda već i 2013. godine.

Ovisno o orijentaciji nove vlade, ako bude poticala zapadna ulaganja u egipatski energetski

sektor, i ako riješi subvencije prirodnog plina, ovo pogoršanje egipatskog plinskog sustava

moglo bi biti poništeno (usmjereno na pravi put) (Ratner i suradnici, 2013.a).

Slično kao i u Alţiru, 11. rujna 2012., teroristički napad na američku diplomatsku misiju u

Bengaziju ukazao je na pitanje sigurnosti i stabilnosti koje muči novu vladu (Pentagon

releases official timeline of Benghazi attack, 2013., dostupno na:

http://edition.cnn.com/2012/11/09/world/africa/libya-benghazi-timeline). Ipak, Libija

moţda ima najveći potencijal za povećanje izvoza prirodnog plina u Europu nakon što se

uspostavi novi reţim i moguća nova drţavna naftna i plinska kompanija u postgadafijevskoj

Libiji. GraĎanski rat zaustavio je proizvodnju prirodnog plina, ali nedavno je ona ponovno

pokrenuta i oporavlja se brţe nego je većina analitičara predviĎala. Libija ima jedan

plinovod prirodnog plina do Europe, Greenstream, koji je bio zatvoren tijekom nedavnih

nemira, isto kao i LNG izvozni terminal. Italija je primila gotovo cijeli libijski izvoz

prirodnog plina u 2011. godini, dok zapravo to čini samo 3% od talijanskog uvoza

prirodnog plina. Plinovod je radio u 2011. godini ispod svojeg kapaciteta. Najmanji LNG

izvoz Libije bio je usmjeren u Španjolsku u 2011. godini, a LNG izvoz trenutno čini samo

3% od kapaciteta libijskog LNG postrojenja. Libijska proizvodnja prirodnog plina pala je

gotovo 90% u 2011. godini. Ali, domaća potrošnja, osobito za električnu energiju, mogla bi

povećati libijsku potrošnju prirodnog plina koja je bila stabilna u posljednjih deset godina

(prema EIA) (Ratner i suradnici, 2013.a).

http://edition.cnn.com/2012/11/09/world/africa/libya-benghazi-timeline

43

4.3. Uvoz ukapljenog prirodnog plina (LNG)

Jedan od najvaţnijih razvitaka za Europu je rastuća dostupnost ukapljenog prirodnog plina

(LNG). Ukapljeni prirodni plin (LNG) predstavlja dodatnu alternativu ruskom prirodnom

plinu. LNG predstavlja oko 25% europskog uvoza prirodnog plina, u odnosu na 15% u

2010. godini te predstavlja 19% od ukupne potrošnje prirodnog plina Unije.

Grafikon 6. Uvoz ukapljenog prirodnog plina (LNG) za 2011. godinu


dostupno na:




Velika Britanija prednjači u LNG uvozu, slijede je Španjolska i Francuska što je vidljivo iz

grafikona 6. Kako je spomenuto ranije, povezanost izmeĎu Španjolske i Francuske mogla

bi se takoĎer proširiti da bi se omogućilo Europi da iskoristi španjolski višak uvoznog

kapaciteta za LNG ili prirodni plin putem plinovoda. Glavni dobavljači LNG-a za Europu

su Alţir, Egipat, Oman i Katar. Katar je najveći dobavljač Europe, a isto tako posjeduje i

više LNG uvoznih terminala u Europi.




44

U početku se smatralo da je geografski poloţaj Katara problem, jer se nalazi daleko od

tradicionalnih trţišta. Za Katar je najveći izazov bio pronaći rješenje kako bi se zaobišao taj

problem i kako bi ulaganje u Sjeverno polje bilo ekonomski odrţivo. Tehnološke i

komercijalne inovacije bile su ključni faktori u postizanju niza vaţnih prekretnica, slijedom

kojih je Katar postao glavni dobavljač prirodnog plina (LNG-a) (Energy Outlook: A view

from Doha, 2011.).

Zemlje poput Poljske i Estonije su započele s procesom izgradnje velikih LNG uvoznih

terminala kod svojih luka na Baltičkom moru koje će omogućiti da se LNG distribuira

diljem sjeverne i istočne Europe. Pored LNG uvoznih terminala, Europska unija bi mogla

imati koristi od povećanja objekata za skladištenja prirodnog plina u cilju upravljanja

uvoznim kapacitetima tijekom perioda koji nisu kritični (ljeto), kao i od meĎusobnog

povezivanja plinovoda da se prirodni plin kreće prema mjestima gdje je potreban (Ratner i

suradnici, 2013.a).

Značajni LNG izvozni terminali Sjedinjenih Drţava mogli bi dobiti priliku da igraju bitnu

ulogu u europskoj energetskoj sigurnosti i globalnim trţištima prirodnog plina. Većina

LNG izvoznih projekata Sjedinjenih Drţava nalazi se na istočnoj obali Sjedinjenih

Američkih Drţava što bi pošiljke za Europu učinilo vjerojatno ekonomičnima, a istodobno

bi se smanjio utjecaj Rusije na europske zemlje (The Geopolitical Implications of U.S.

Natural Gas Exports, 2013., dostupno na:

http://americansecurityproject.org/ASP%20Reports/Ref%200116%20-

%20The%20Geopolitical%20Implications%20of%20U.S.%20Natural%20Gas%20Exports.

pdf).

Da se danas izgrade svi predloţeni američki LNG izvozni projekti, Sjedinjene Drţave bi

bile najveći LNG izvoznik. Predloţeni objekti su u različitim fazama regulatornog

odobrenja, a samo jedan je u izgradnji. Ipak, analitičari su već počeli nagaĎati o tome što bi

značajan porast američkog LNG izvoza značio za trţišta prirodnog plina, posebno za

Europsko trţište. Bilo kakve količine LNG-a iz Amerike koristile bi trţištu, uključujući i

http://americansecurityproject.org/ASP%20Reports/Ref%200116%20-%20The%20Geopolitical%20Implications%20of%20U.S.%20Natural%20Gas%20Exports.pdf



45

Europu, pruţajući novog dobavljača kupcima. Za dijelove Europe, posebno Baltičku regiju

i Središnju Europu, gdje Sjedinjene Drţave imaju snaţne i prijateljske odnose, svaka

odluka o izvozu LNG-a prema toj regiji bila bi dobrodošla, radi potencijalnog

neutraliziranja europske ovisnosti o ruskom plinu. Snaţniji učinak američkog ulaska na

globalno LNG trţište je moţda u odreĎivanju cijena, a manje u zalihama. Sjedinjene

Američke Drţave su jedne od nekoliko zemalja koje ne veţu cijenu prirodnog plina za

cijenu nafte i stoga bi mogle stvoriti dodatan pritisak da se cijene tih dviju roba prestanu

vezati. Većina prodanog prirodnog plina u svijetu, bilo putem LNG-a ili u plinovodima,

prodana je putem dugoročnih ugovora i uz valutnu klauzulu u cijeni nafte (Ratner i

suradnici, 2013.b).

U uvjetima velikih preokreta na energetskom trţištu dostupnost energije i sigurnost te

pouzdanost opskrbe postaju ključni čimbenici za svako gospodarstvo. Nije teško zaključiti

da izravna uključenost u transportno-tranzitne tokove energenta znači imati stratešku

prednost koja otvara velike ekonomske mogućnosti. Slika 4. prikazuje raspored LNG

terminala za ukapljivanje i uplinjavanje prirodnog plina u Europi, a moţemo uočiti i

povoljan poloţaj Republike Hrvatske kada su u pitanju energetski tokovi. Uzmemo li u

obzir da su najveće svjetske pričuve prirodnog plina (72,13 trilijuna m3) locirane na

području Srednjeg istoka i da je područje Srednje Europe njegovo strateško trţište, terminal

Omišalj na otoku Krku u poziciji je da postane vaţno čvorište u svjetskim energetskim

tokovima. LNG prihvatni terminal za uvoz i tranzit prirodnog plina na otoku Krku, za

potrebe Hrvatske i Srednje Europe, daje Republici Hrvatskoj vaţnu ulogu strateškog

energetskog partnera zemljama izvoznicama prirodnog plina i većini zemalja članica

Europske unije (Poletan Jugović i suradnici, 2009.).

46

Slika 4. Terminali za uplinjavanje i ukapljivanje u Europi početkom 2011. godine

Izvor: Veselić, M., Karasalihović Sedlar, D., Hrnčević, L. 2011., Analiza dostupnosti

kapaciteta za uplinjavanje UPP-a radi osiguravanja sigurnosti opskrbe Europe prirodnim

plinom, Rudarsko-geološko-naftni zbornik, god. 23, str. 25 -38

47

5. PERSPEKTIVA EUROPSKE ENERGETSKE POLITIKE

Dekarbonizacija je sastavni dio globalnih trendova u razvitku energetike. Dvjestogodišnji

uzorak potrošnje energenata, sa smanjivanjem uloge drva i rastom uloge ugljena, te kasnije

smanjivanjem njihove uloge i rastom uloge nafte, uz manju potrošnju nafte, a porastom

uloge plina, ujedno je i prikaz smanjenja ugljikova intenziteta (Carbon Intensity) (Dekanić i

suradnici, 2002.).

S obzirom na svoju ekološku prihvatljivost kao energent, prirodni plin dobiva sve veći

značaj u energetskoj politici Europske unije čiji je najvaţniji prioritet borba protiv

klimatskih promjena i smanjenje emisije stakleničkih plinova, a sve u skladu s preuzetim

meĎunarodnim obvezama Protokola iz Kyota. Cilj Unije je postizanje energetske sigurnosti

što se moţe provesti putem diverzifikacije pravaca opskrbe prirodnim plinom, kao što je

već spomenuto te potencijalnim pronalaskom novih izvora plina.

Ideja smanjenja ovisnosti o neobnovljivim izvorima energije podrazumijeva duboku

promjenu energetskog modela, s jedne strane povećanjem udjela obnovljivih izvora

energije (biomasa, sunčeva energija, geotermalna energija, energija vjetra, hidroenergija...)

u energetskoj potrošnji, a s druge strane smanjenjem globalne potrošnje energije. Razvoj

obnovljivih izvora energije savršeno se uklapa u perspektivu trenda smanjenja raspoloţive

energije iz fosilnih izvora na kojoj se temeljio rast svjetske ekonomije, a posebice

europskog gospodarstva u 20. stoljeću (Wallaert, [nema datuma], dostupno na:

http://www.eihp.hr/hrvatski/projekti/enermed/ENERMED_Razvoj_OIE_na_Sredozemlju-

%20Izvjestaj.pdf).

5.1. Novi potencijalni izvori europskog prirodnog plina

Iako je prerano za reći i godinama je udaljeno od proizvodnje za izvoz, najave otkrića

prirodnog plina u istočnom Mediteranu od strane Izraela i Cipra mogle bi otvoriti novi

izvor europskog prirodnog plina. Početne procjene predviĎaju scenarij u kojem će Izrael i

http://www.eihp.hr/hrvatski/projekti/enermed/ENERMED_Razvoj_OIE_na_Sredozemlju-%20Izvjestaj.pdf


48

Cipar postati izvoznici prirodnog plina, i to u Europu s obzirom da je najveće obliţnje

trţište potencijalnih uvoznika. Cipar, koji je član Europske unije, trenutno ne konzumira ni

jedan oblik prirodnog plina u gospodarstvu pa će zahtijevati mnogo infrastrukture za to.

Izraelska i američka tvrtka Noble Energy koja provodi bušenja, povećala je potencijal da

pomogne Cipru izgraditi postrojenja za domaću potrošnju i izvoz prirodnog plina. Ostale

zemlje u regiji, uključujući Libanon i Tursku, mogle bi započeti istraţivačke podvige koji

bi povećali količinu proizvedenog prirodnog plina u regiji.

Norveška nije članica Europske unije, ali je osmi najveći proizvoĎač prirodnog plina u

svijetu i drugi najveći izvoznik plina u Europsku uniju, nakon Rusije. Sjeverno more sadrţi

većinu norveških rezervi prirodnog plina, ali postoje značajne rezerve i u Norveškom i

Barentsovom moru. The United States Geological Survey procjenjuje da je gotovo 25%

svjetskih rezervi prirodnog plina koje se još moraju otkriti smješteno u području Arktika i

prošle godine su Norveška i Rusija postigle dogovor o istraţivanju arktičkih energetskih

pitanja. Norveško polje prirodnog plina Snohvit kraj ruskog polja Shtockman u kojem je

Norveška investitor i razvojni partner, obećava da bi Barentsovo more moglo biti nova

europska energetska regija (Ratner i suradnici, 2013.a).

5.2. Potencijalni razvoj nekonvencionalnih izvora prirodnog plina

Osim učvršćivanja tj. okrupnjavanja drugih izvora energije iz drugih regija, stručnjaci ističu

nekoliko dodatnih faktora koji bi mogli smanjiti europsku ovisnost o ruskim resursima.

Razvoj nečega što se prethodno teško razvijalo kao što je „nekonvencionalni“ prirodni plin,

uključujući i plin iz škriljca, u Europi i na drugim mjestima moţe diverzificirati opskrbu i

zadrţati cijene dolje.

Svjetske rezerve prirodnog plina se povećavaju svake godine već barem tri desetljeća, a

pojava plina iz škriljca čini rezerve prirodnog plina još i većima. U.S. Energy Information

Administration (EIA) procjenjuje svjetske rezerve prirodnog plina, konvencijalnog i

nekonvencijalnog, na preko 6600 bcf te rezerve tehnički obnovljivog plina iz škriljca na

49

otprilike jednaku količinu, prema potrošnji u 2011. godini koja je iznosila 114 bcf, što bi

značilo da postoje rezerve prirodnog plina za skoro 125 godina. EIA procjenjuje tehnički

nadoknadive rezerve plina iz škriljaca, u posjedu Europske unije, na gotovo 500 bcf tj. na

više od 25 godina opskrbe uz trenutni intenzitet potrošnje.

Europski parlament je krajem studenog 2012. prihvatio odluku da svaka drţava članica

Unije treba sama odlučivati o eksploataciji plina iz škriljca. Zeleno svjetlo za plin iz škriljca

u Europskoj uniji još je jedan pokušaj smanjivanja ovisnosti o ruskom plinu, ali postavlja se

pitanje pod koju cijenu se to moţe postići. Plin iz škriljca se smatra nekonvencionalnim

fosilnim gorivom koje se nalazi u prirodnim pukotinama u podzemlju. Sve donedavno nije

postojala metoda za njegovu sigurnu dopremu na površinu. U SAD-u je 1998. godine

razvijena tehnologija bušenja horizontalnim hidrauličkim frakturiranjem. Većinu

potencijalnih opasnosti za okoliš i ljude pokazala je upravo američka priča sa plinskim

škriljcima. Tamošnja je politika pod utjecajem energetskog lobija dozvolila da se

eksploatacija vrši na minimalnoj udaljenosti od izvora pitke vode, zaobilazeći tako ključnu

regulativu o zaštiti vode i zraka. Takav scenarij će se teško ponoviti u Uniji jer ključna EU

regulativa o vodama zabranjuje uštrcavanje polutanata u podzemne vode, a i drugi zahtjevi

vezani uz zaštitu okoliša bitno su stroţi od onih u SAD-u. Francuska i Švicarska su već

odustale od pridobivanja plina na takav način, ali Poljska bi mogla imati najveću korist od

odobravajuće odluke. Poljske rezerve plina iz škriljca mogle bi pokriti njene potrebe za

plinom čak do 65 godina unaprijed. Parlament savjetuje svim drţavama koje su

zainteresirane za proizvodnju plina iz škriljca da primjene vrlo strogu zakonsku regulativu

(Domazet, 2012.).

5.3. Alternativni izvori energije

Obnovljivi izvori energije su energetski resursi koji se ne mogu potrošiti, besplatni su i

relativno su dostupni svima. Korištenje obnovljivih izvora energije uglavnom je vezano uz

lokalne posebnosti prostora i klimatskih uvjeta. Prostorna i vremenska promjenjivost

50

svakog od pojedinih izvora moţe znatno varirati, od sezonske do minutne ili na prostornoj

skali od nekoliko metara do više stotina kilometara. Posljednjih godina iznimno je jak

razvoj trţišta tehnologija za iskorištavanja obnovljivih izvora energije, a razvoj trţišta je i

omogućio konkurentnost obnovljivih izvora energije u odnosu na konvencionalne izvore

energije, iako cijena proizvedene energije i dalje ne uzima u obzir posredne troškove koji

nastaju korištenjem fosilnih goriva poput zbrinjavanja otpada, ekoloških i zdravstvenih

šteta (Granić, 2010.).

Razvoj obnovljivih izvora energije predstavlja iznimni izazov za budućnost Europe. S

obzirom da svjetsko gospodarstvo još uvelike ovisi o fosilnim, neobnovljivim izvorima

energije (nafta, ugljen), te o nuklearnoj energiji koja predstavlja potencijalnu opasnost po

okoliš i ljudsko zdravlje, promicanje obnovljivih izvora energije danas se pojavljuje kao

vrlo bitna značajka europske energetske politike (Wallaert, [nema datuma]).

Obnovljivi izvori energije uključuju energiju vjetra, solarnu energiju, hidroenergiju,

geotermalnu energiju, energiju plime i oseke te biomasu. Upotreba energije iz obnovljivih

izvora ima mnogo prednosti, uključujući smanjenje stakleničkih plinova, diverzifikaciju

opskrbe energijom i smanjenje ovisnosti o fosilnim gorivima (najviše nafte i plina). Porast

potrošnje energije iz obnovljivih izvora ima takoĎer potencijal povećanja zaposlenosti u

Europskoj uniji preko uvoĎenja novih poslova u „zelenim“ tehnologijama.

Prijelaz svjetskog gospodarstva koje se temelji na fosilnim izvorima energije na

gospodarstvo temeljeno na obnovljivim izvorima energije zahtijeva duboku transformaciju

u organizaciji djelovanja organa vlasti, u strukturiranju gospodarskog tkiva. Novi način

„upravljanja“ energetskim politikama predstavlja značajni ulog za buduća desetljeća.

Tehnika nije sve; energetska revolucija zahtijeva prije svega kulturološku i organizacijsku

promjenu naših društava (Wallaert, [nema datuma]).

51

Tablica 7. Primarna proizvodnja energije iz obnovljivih izvora u zemljama članicama EU

(izraţena u tisućama tona nafte)

Zemlja 2000. 2011.

Belgija 534 115230

Bugarska 780 115230

Češka 1339 114254

Danska 1738 2465

Njemačka 9094 1429

Estonija 512 3030

Irska 235 3032

Grčka 1403 31291

Španjolska 6815 976

Francuska 15806 731

Italija 9598 1976

Cipar 44 13762

Latvija 1393 17899

Litva 682 17869

Luksemburg 39 96

MaĎarska 830 2071

Malta 0 1162

Nizozemska 1347 84

Austrija 6608 1857

Poljska 3808 1

Portugal 3759 3141

Rumunjska 4040 8364

Slovenija 788 7449

Slovačka 496 5161

Finska 7751 5028

Švedska 14741 913

Ujedinjeno Kraljevstvo 2264 1387

EU 27 96443 162326

Izvor: Izradio autor prema podacima iz: Eurostat, 2013., Primary production of renewable

energy, dostupno na:

http://epp.eurostat.ec.europa.eu/tgm/table.do?tab=table&init=1&plugin=1&language=en&p

code=ten00081; pregledano: 23.05.2013.

Tablica 7. prikazuje pozitivan trend proizvodnje energije iz obnovljivih izvora u 2011. u

odnosu na 2000. godinu. Vidimo da Belgija, Bugarska i Češka prednjače u proizvodnji

energije iz obnovljivih izvora, a kod Poljske je zabiljeţeno drastično smanjenje. Na razini

http://epp.eurostat.ec.europa.eu/tgm/table.do?tab=table&init=1&plugin=1&language=en&pcode=ten00081


52

EU vidljivo je povećanje proizvodnje iz obnovljivih izvora što je u skladu s politikom

Europske unije da se do 2020. godine postigne udio obnovljivih izvora energije od 20%.

Tablica 8. Udio obnovljivih izvora energije u krajnjoj potrošnji za 2011. godinu i projekcija

za 2020. godinu u zemljama članicama EU (izraţen u %)

Zemlja 2011. 2020.

Belgija 4,1 13

Bugarska 13,8 16

Češka 9,4 13

Danska 23,1 30

Njemačka 12,3 18

Estonija 25,9 25

Irska 6,7 16

Grčka 11,6 18

Španjolska 15,1 20

Francuska 11,5 23

Italija 11,5 17

Cipar 5,4 13

Latvija 33,1 40

Litva 20,3 23

Luksemburg 2,9 11

MaĎarska 8,1 13

Malta 0,4 10

Nizozemska 4,3 14

Austrija 30,9 34

Poljska 10,4 15

Portugal 24,9 31

Rumunjska 21,4 24

Slovenija 18,8 25

Slovačka 9,7 14

Finska 31,8 38

Švedska 46,8 49

Ujedinjeno Kraljevstvo 3,8 15

EU 27 13 20

Izvor: Izradio autor prema podacima iz: Eurostat News Releases, 2013., dostupno na:

http://epp.eurostat.ec.europa.eu/cache/ITY_PUBLIC/8-26042013-AP/EN/8-26042013-AP-


Procjenjuje se da je u 2011. godini energija iz obnovljivih izvora činila udio od 13% u

ukupnoj potrošnji energije drţava članica Europske unije što je prikazano u tablici 8. Udio

http://epp.eurostat.ec.europa.eu/cache/ITY_PUBLIC/8-26042013-AP/EN/8-26042013-AP-EN.PDF


53

obnovljivih izvora energije u ukupnoj krajnjoj potrošnji je jedan od glavnih indikatora

uspješnosti strategije Europa 2020. Zemlje članice Unije nastoje povećati udio obnovljivih

izvora energije na 20% u ukupnoj finalnoj potrošnji energije, u skladu sa donesenom

strategijom, do 2020. godine. Nacionalni ciljevi pojedinih zemalja članica trebaju biti

formirani na način da se uzme u obzir polazna točka pojedine zemlje, potencijal obnovljivih

izvora energije te ekonomske performanse zemlje. U 2011. godini gotovo sve članice

biljeţile su porast udjela obnovljivih izvora. Najveći udio obnovljivih izvora u finalnoj

potrošnji ostvaren je u Švedskoj (46,8%), Latviji (33,1%), Finskoj (31,8%) i Austriji

(30,9%), a najniţi udio ostvarile su Malta (0,4%), Luksemburg (2,9%), Ujedinjeno

Kraljevstvo (3,8%), Belgija (4,1%) i Nizozemska (4,3%). Prva članica Unije koja je

postigla cilj strategije „Europa 2020“ u 2011. godini je Estonija (Eurostat News Releases,

2013.).

54

6. ZAKLJUČAK

U ekonomskom smislu, energetika je skup gospodarskih aktivnosti pomoću kojih se

pronalaze novi izvori energije koji se onda transformiraju u sekundarnu energiju i

dostavljaju potrošačima u proizvodnoj i konačnoj potrošnji. Iz toga proizlazi da je

energetika gospodarska djelatnost koja se bavi osiguranjem dostatnih količina energije

potrošačima. U suvremenom gospodarstvu koje prati trend globalizacije, ona zauzima i sve

vaţniju stratešku poziciju. Bitnim faktorom stabilnosti nekog gospodarstva, pa tako i

gospodarstva Europske unije, postaje sigurna opskrba energijom. Rastući broj svjetskog

stanovništva koji je popraćen gospodarskim i društvenim napretkom, ukazuje na sve veću

potrebu za energijom.

Prema statističkim izvješćima iz 2012. godine svjetska potrošnja primarne energije raste, a

to je u skladu s desetogodišnjim prosjekom. Fosilna goriva i dalje dominiraju u potrošnji

energije iako je rast globalne potrošnje fosilnih goriva usporio u 2011. godini, isto kao i

ukupna potrošnja energije.

U razvoju globalizacije tijekom 20. stoljeća, a pogotovo u 21. stoljeću, primarna energija je

zauzela vrlo vaţno mjesto uz trţište kapitala, te se zbog toga ni ne moţe u potpunosti

zasebno promatrati. Kretanje proizvodnje i potrošnje energenata te poglavito cijene

energenata, povijesno gledano, vezano je uz geopolitičke i strateške teţnje nadzora nad

najbogatijim i najprofitabilnijim područjima fosilnih goriva.

Suprotno svjetskom trendu povećanja potrošnje primarne energije, u Europskoj uniji je

zabiljeţen negativan trend potrošnje primarne energije, a uzrok tome je slabija ekonomska

aktivnost koja je posljedica financijske i ekonomske krize. Europa ne raspolaţe značajnim

vlastitim izvorima energije, dok istodobno proizvodnja energije iz tih izvora u Europi, a

pogotovo iz fosilnih goriva stalno pada. Tako je najveći dio europskih izvora fosilnih

goriva (ugljena, nafte, prirodnog plina) u proteklih pola stoljeća intenzivne eksploatacije

55

iscrpljen. Dakle, osnovna značajka opskrbe energijom zemalja EU-a je da one nemaju

dovoljno energije, a posebice nafte i prirodnog plina pa ih moraju uvoziti.

Članice Europske unije sve se više oslanjaju na prirodni plin radi postizanja ambicioznog

cilja smanjenja emisija CO2 i stakleničkih plinova. Zahvaljujući različitim pozitivnim

svojstvima koja ga čine najprihvatljivijim meĎu fosilnim gorivima, prirodno plin je jedini

energent koji je konkurentan ostalim gorivima.

Uvoz prirodnog plina zemalja članica Europske unije porastao je za 48% u razdoblju od

2000. do 2010. godine što oslikava europsku ovisnost o tome energentu. Glavni europski

dobavljač prirodnog plina je Rusija, a slijede je Norveška i Alţir. Značajna je činjenica da

je uvoz prirodnog plina iz Katara u razdoblju od 2000. do 2010. godine povećan čak 95

puta.

Jasno je da se Europa nalazi u nepovoljnom poloţaju jer barem 60%, a postoji mogućnost

da i do 90% svojih potreba mora zadovoljiti uvozom iz neeuropskih zemalja što ima za

posljedicu nekoliko učinaka. S ekonomskog stajališta, veliki financijski tokovi usmjereni su

prema stranim proizvoĎačima, dok to s političkog stajališta generira različite poteškoće u

odnosima sa zemljama koje posjeduju masovne resurse, stavljajući Europu u slabu i ovisnu

poziciju. U svakom slučaju takva neravnoteţa daje zemljama izvoznicama veću

pregovaračku moć tijekom ugovaranja uvjeta i cijena prirodnog plina.

Kako je ranije spomento, čelnici europskih drţava su se obvezali izvršiti integraciju i

liberalizaciju internog europskog energetskog trţišta do 2014. godine, promovirajući

povezivanje elektroenergetskih mreţa i plinovoda, povećanjem energetske efikasnosti i

boljom koordinacijom vanjskih energetskih politika. Europski voĎe smatraju da će ove

inicijative omogućiti članicama da trguju energijom mnogo fleksibilnije nego sada,

umanjujući na taj način utjecaj potencijalnih zastoja u opskrbi i prevelike ovisnosti o

jednom opskrbljivaču.

56

S obzirom na vaţnost diverzifikacije, sagledavaju se različite alternative uvoza prirodnog

plina. Dvije regije, Središnja Azija i Sjeverna Afrika imaju veliki potencijal za proizvodnju

više prirodnog plina nego što sada proizvode, a s obzirom na to da su blizu Europe, čine

alternativu ruskoj opskrbi. Središnja Azija je bila u fokusu američkih i europskih napora da

osiguraju Europi alternativu ruskom plinu, kroz Juţni koridor. Sjeverna Afrika već ima

mnoge plinovode prema Europi i izvozne LNG terminale. Isto tako ogroman rast u LNG

ukapljivanju u proteklih nekoliko godina, uglavnom u Kataru, upućuje na povećanje

kapaciteta proizvodnje od strane industrije. Čak i Sjedinjene Drţave imaju višestruke LNG

ukapljivačke projekte u različitim fazama regulatornog odobrenja. Dodatak većeg

kapaciteta ukapljivanja će osigurati Europskoj uniji druge alternativne dobavljače.

Cilj Unije je postizanje energetske sigurnosti što se moţe provesti putem diverzifikacije

pravaca opskrbe prirodnim plinom, kao što je već spomenuto ili pronalaskom novih izvora

plina. Novo otkriće plina u istočnom Mediteranu od strane Izraela i Cipra moglo bi otvoriti

jedan novi izvor europskog prirodnog plina.

Proizvodnja plina iz škriljca takoĎer je jedna od alternativa. EIA procjenjuje tehnički

nadoknadive rezerve plina iz škriljaca, u posjedu Europske unije, na gotovo 500 bcf tj. na

više od 25 godina opskrbe uz trenutni intenzitet potrošnje. Ono što se postavlja kao glavni

problem je pitanje ekološke prihvatljivosti takve eksploatacije.

Razvoj obnovljivih izvora energije predstavlja iznimni izazov za budućnost Europe i uklapa

se u perspektivu trenda smanjenja raspoloţive energije iz fosilnih izvora na kojoj se

temeljio rast svjetske ekonomije, a posebice europskog gospodarstva u 20. stoljeću.

Upotreba energije iz obnovljivih izvora ima mnogo prednosti, uključujući smanjenje

stakleničkih plinova, diverzifikaciju opskrbe energijom, smanjenje ovisnosti o fosilnim

gorivima (najviše nafte i plina) te potencijal povećanja zaposlenosti u Europskoj uniji što je

s obzirom na trenutno teško ekonomsko razdoblje vrlo bitna značajka.

57

Projekcija udjela obnovljivih izvora energije zemalja članica Unije u finalnoj potrošnji za

2020. godinu ukazuje na pozitivan trend kretanja udjela premda cilj europske strategije nije

ostvaren u svim članicama.

Svime navedenim potvrĎuje se hipoteza da je diverzificiranost opskrbe prirodnim plinom

jedan od preduvjeta stabilnosti europskog energetskog sektora te da je ona neophodna za

daljnji rast i razvoj gospodarstva Europske unije.

58

LITERATURA

KNJIGE:

1. Dekanić, I., Kolundţić, S., Karasalihović, D. 2002., Stoljeće nafte – veza izmeĎu nafte,

novca i moći koja je promijenila svijet, Naklada Zadro, Zagreb

2. Kandţija, V., Cvečić, I. 2011., Ekonomika i politika Europske unije, Ekonomski

fakultet Sveučilišta, Rijeka

3. Krpan, LJ., Maršanić, R. 2004., Značenje i uloga hrvatskog prometnog sustava u

europskim prometnim tokovima, Suvremeni promet, Opatija

4. Nikolić, M., Mihajlović Milanović, Z., Mandal, Š. 2003., Ekonomika energetike,

Ekonomski fakultet Beograd, Beograd

ČLANCI:

1. Dekanić, I., Kolundţić, S., Slipac, G. 2006., Energetska budućnost Hrvatske i opskrba

plinom, Energija, god. 55, br. 4

2. Dekanić I. 2012.a, Razvoj Hrvatskog plinskog gospodarstva s obzirom na razvoj

plinske infrastrukture na jugoistoku Europe, EGE, 2/2012.

3. Dekanić, I. 2012.b, Ruska energetska i plinska strategija, EGE, 3/2012.

4. Domazet, N. 2012., Mogu li plinski škriljci Europskoj uniji donijeti plinsku revoluciju?,

EGE, 5/2012.

5. [nema autora], 2012., Slijedi era plina, Plin, god. 12, br. 3

6. Poletan Jugović, T., Nahtigal, D. 2009., Integracija Republike Hrvatske u svjetske

tokove energenata, Pomorstvo, god. 23, br. 2

7. Veselić, M., Karasalihović Sedlar, D., Hrnčević, L. 2011., Analiza dostupnosti

kapaciteta za uplinjavanje UPP-a radi osiguravanja sigurnosti opskrbe Europe

prirodnim plinom, Rudarsko-geološko-naftni zbornik, god. 23, str. 25 -38

59

OSTALI IZVORI:

1. Arieff, A. 2013., Algeria: Current Issues; dostupno na:

http://www.fas.org/sgp/crs/row/RS21532.pdf; pregledano: 23.05.2013.

2. Azerbejdţanski predsjednik odobrio sporazum za TANAP, [nema datuma], dostupno

na: http://www.energetika-net.com/vijesti/plin/azerbajdzanski-predsjednik-odobrio-

sporazum-za-tanap-16066; pregledano: 23.05.2013.

3. BP Statistical Review of World Energy June 2012., dostupno na:

http://www.bp.com/assets/bp_internet/globalbp/globalbp_uk_english/reports_and_publi

cations/statistical_energy_review_2011/STAGING/local_assets/pdf/statistical_review_

of_world_energy_full_report_2012.pdf; pregledano: 16.05.2013.

4. Cerović, Lj., Donadić, M., Galović, T. 2009., Liberalization of EU gas sector: Impacts

and perspectives for future development, dostupno na:

http://ehis.ebscohost.com/eds/pdfviewer/pdfviewer?sid=cbc74656-e2e0-4660-8b4d-

0add186f7bf1%40sessionmgr104&vid=1&hid=109; pregledano: 23.05.2013.

5. China's Pipeline Gas Imports: Current Situation and Outlook to 2025., 2011., dostupno

na: http://www.pm-pipeliner.safan.com/mag/ppl0311/r06.pdf; pregledano: 24.05.2013.

6. Frequently asked questions, [nema datuma], dostupno na:

http://www.bp.com/sectiongenericarticle.do?categoryId=9046943&contentId=7080633;


7. Gilardoni A. 2008., The World Market for Natural Gas: Implications for Europe [PDF],

Heidelberg: Springer-Verlag Berlin Heidelberg, dostupno na:

http://books.google.hr/books?id=f5e97hgYLzsC&printsec=frontcover&dq=gilardoni+a

ndrea+The+World+Market+for+Natural+Gas:+Implications+for+Europe+pdf&hl=hr&

sa=X&ei=qEqhUZP0MczA7AbExIGQCQ&ved=0CC4Q6AEwAA#v=onepage&q&f=f

alse; pregledano: 18.05.2013.

8. Gulf Intelligence for The Doha Energy Forum 2011., Energy Outlook: A view from

Doha, dostupno na:

http://www.thegulfintelligence.com/uploads/20WPC%20Doha%20Publication.pdf;


http://www.fas.org/sgp/crs/row/RS21532.pdf






http://ehis.ebscohost.com/eds/pdfviewer/pdfviewer?sid=cbc74656-e2e0-4660-8b4d-0add186f7bf1%40sessionmgr104&vid=1&hid=109

http://ehis.ebscohost.com/eds/pdfviewer/pdfviewer?sid=cbc74656-e2e0-4660-8b4d-0add186f7bf1%40sessionmgr104&vid=1&hid=109


http://www.bp.com/sectiongenericarticle.do?categoryId=9046943&contentId=7080633

http://books.google.hr/books?id=f5e97hgYLzsC&printsec=frontcover&dq=gilardoni+andrea+The+World+Market+for+Natural+Gas:+Implications+for+Europe+pdf&hl=hr&sa=X&ei=qEqhUZP0MczA7AbExIGQCQ&ved=0CC4Q6AEwAA#v=onepage&q&f=false




http://www.thegulfintelligence.com/uploads/20WPC%20Doha%20Publication.pdf

60

9. Economic Report on Africa 2013., Algeria, 2013., dostupno na:

http://www.uneca.org/sites/default/files/uploaded-

documents/era2013_casestudy_eng_algeria.pdf; pregledano: 20.05.2013.

10. Energy, transport and environment indicators 2012., 2012. dostupno na:

http://epp.eurostat.ec.europa.eu/cache/ITY_OFFPUB/KS-DK-12-001/EN/KS-DK-12-

001-EN.PDF; pregledano: 17.05.2013.

11. Eurogas, Long Term Outlook for Gas Demand and Supply 2007.-2030., 2010. dostupno

na: http://www.eurogas.org/uploaded/Eurogas%20LT%20Outlook%202007-

2030_Final_251110.pdf; pregledano: 20.05.2013.

12. Eurogas, 2013., Press release, dostupno na:

http://www.eurogas.org/uploaded/Eurogas%20Press%20Release_Gas%20consumption

%20hit%20for%20second%20year%20running.pdf; pregledano: 17.05.2013.

13. Eurogas Statistical Report 2012., dostupno na:

http://www.eurogas.org/uploaded/Statistical%20Report%202012_final_211112.pdf;


14. Europska komisija, eurostat, 2012., Consumption of energy, dostupno na:

http://epp.eurostat.ec.europa.eu/statistics_explained/index.php/Consumption_of_energy

; pregledano: 17.05.2013.

15. Europska komisija, 2012., Antitrust: Commission opens proceedings against Gazprom,

dostupno na: http://europa.eu/rapid/press-release_IP-12-937_en.htm; pregledano:

14.06.2013.

16. Europska komisija, 2013., Renewable energy progress report, Report from the

Commission to the European Parliament, the Coouncil, the European Economic and

Social Committee and the Committee of the Regions, dostupno na:

http://ec.europa.eu/energy/renewables/reports/doc/com_2013_0175_res_en.pdf;


17. Europska komisija, eurostat, 2012., Renewable energy statistic, dostupno na:

http://epp.eurostat.ec.europa.eu/statistics_explained/index.php/Renewable_energy_stati

stics, pregledano: 23.05.2013.





http://www.eurogas.org/uploaded/Eurogas%20LT%20Outlook%202007-2030_Final_251110.pdf

http://www.eurogas.org/uploaded/Eurogas%20LT%20Outlook%202007-2030_Final_251110.pdf



http://www.eurogas.org/uploaded/Statistical%20Report%202012_final_211112.pdf



http://europa.eu/rapid/press-release_IP-12-937_en.htm

http://ec.europa.eu/energy/renewables/reports/doc/com_2013_0175_res_en.pdf

http://epp.eurostat.ec.europa.eu/statistics_explained/index.php/Renewable_energy_statistics

http://epp.eurostat.ec.europa.eu/statistics_explained/index.php/Renewable_energy_statistics

61

18. Europska komisija, eurostat, Energy – Introduction, dostupno na:

http://epp.eurostat.ec.europa.eu/portal/page/portal/energy/introduction; pregledano:

19.05.2013.

19. Europska komisija, 2011., Market Observatory for Energy, Key Figures, dostupno na:

http://ec.europa.eu/energy/observatory/countries/doc/key_figures.pdf; pregledano:

20.05.2013.

20. Europsko vijeće, 2013., Leaders discuss EU energy policy priorities, dostupno na:

http://www.european-council.europa.eu/home-page/highlights/leaders-discuss-eu-

energy-policy-priorities?lang=en; pregledano: 14.06.2013.

21. Eurostat, 2013., Energy dependence – Natural Gas, dostupno na:

http://epp.eurostat.ec.europa.eu/tgm/refreshTableAction.do?tab=table&plugin=1&pcod

e=tsdcc310&language=en; pregledano: 18.05.2013.

22. Eurostat, 2013., Primary production of renewable energy, dostupno na:

http://epp.eurostat.ec.europa.eu/tgm/table.do?tab=table&init=1&plugin=1&language=e

n&pcode=ten00081; pregledano: 23.05.2013.

23. Eurostat News Releases, 2013., dostupno na:

http://epp.eurostat.ec.europa.eu/cache/ITY_PUBLIC/8-26042013-AP/EN/8-26042013-

AP-EN.PDF; pregledano: 16.06.2013.

24. Granić, G. 2010., Kako promišljati energetsku budućnost, dostupno na:

http://www.eihp.hr/hrvatski/projekti/clanci/energetska_trzista.html; pregledano:

20.05.2013.

25. International Energy Statistics, Natural Gas - Exports, 2013., dostupno na:

http://www.eia.gov/cfapps/ipdbproject/iedindex3.cfm?tid=3&pid=26&aid=4&cid=AG,

&syid=2005&eyid=2011&unit=BCF; pregledano: 14.06.2013.

26. International Energy Statistics, Natural Gas - Production, 2013., dostupno na:

http://www.eia.gov/cfapps/ipdbproject/iedindex3.cfm?tid=3&pid=26&aid=1&cid=AG,

&syid=2005&eyid=2011&unit=BCF; pregledano: 14.06.2013.

27. Kolundţić, S. 2009., Euroazija, energetska suradnja ili konflikt? 2. DIO: Kaspijska

regija, nafta i geopolitika, dostupno na: http://hrcak.srce.hr/39275; pregledano:

22.05.2013.

http://epp.eurostat.ec.europa.eu/portal/page/portal/energy/introduction

http://ec.europa.eu/energy/observatory/countries/doc/key_figures.pdf









http://www.eihp.hr/hrvatski/projekti/clanci/energetska_trzista.html

http://www.eia.gov/cfapps/ipdbproject/iedindex3.cfm?tid=3&pid=26&aid=4&cid=AG,&syid=2005&eyid=2011&unit=BCF





http://hrcak.srce.hr/39275

62

28. Marjanović, T., Pasarić M. 2011., EU27: Tjedni pregled svih vaţnijih zbivanja u

energetskom sektoru, dostupno na:

http://www.croenergo.eu/Content/Article.aspx?id=1631; pregledano: 15.06.2013.

29. Medgaz connects the pipeline to the Spanish gas network within the testing phase,

2011., dostupno na: http://www.medgaz.com/medgaz/pages/nota_prensa_29-eng.htm;


30. Medvedev: Construction of trans-Caspian pipeline requires agreement of all coastal

states, 2011., dostupno na: http://www.azernews.az/oil_and_gas/37475.html;


31. Nichol, J. 2012.a, Turkmenistan: Recent Developments and U.S. Interests, dostupno na:

http://www.fas.org/sgp/crs/row/97-1055.pdf; pregledano: 14.06.2013.

32. Nichol, J. 2012.b, Uzbekistan: Recent Developments and U.S. Interests Jim, dostupno

na: http://www.fas.org/sgp/crs/row/RS21238.pdf; pregledano: 15.06.2013.

33. Patel, R. 2013., Energy and Environmental Policy, dostupno na:

http://www.numun.org/drupal/sites/default/files/documents/EU%20-

%20Topic%20C.pdf; pregledano: 23.05.2013.

34. Pentagon releases official timeline of Benghazi attack, 2013., dostupno na:

http://edition.cnn.com/2012/11/09/world/africa/libya-benghazi-timeline; pregledano:

23.05.2013.

35. Pinchuk, D. 2011., Gazprom drops Austria from S.Stream gas route-source, dostupno

na: http://www.reuters.com/article/2011/12/14/south-stream-

idUSL6E7NE3XY20111214; pregledano: 15.06.2013.

36. Ratner, M., Belkin, P., Nichol, J., Woehrel, S. 2013.a, Europe’s Energy Security:

Options and Challenges to Natural Gas Supply Diversification, dostupno na:

http://www.fas.org/sgp/crs/row/R42405.pdf; pregledano: 20.05.2013.

37. Ratner, M., Parfomak, P. W., Fergusson, I. F., Luther, L. 2013.b, U.S. Natural Gas

Exports: New Opportunities, Uncertain Outcomes, dostupno na:

https://www.fas.org/sgp/crs/misc/R42074.pdf; pregledano: 26.05.2013.

http://www.croenergo.eu/Content/Article.aspx?id=1631

http://www.medgaz.com/medgaz/pages/nota_prensa_29-eng.htm

http://www.azernews.az/oil_and_gas/37475.html

http://www.fas.org/sgp/crs/row/97-1055.pdf

http://www.fas.org/sgp/crs/row/RS21238.pdf

http://www.numun.org/drupal/sites/default/files/documents/EU%20-%20Topic%20C.pdf

http://www.numun.org/drupal/sites/default/files/documents/EU%20-%20Topic%20C.pdf

http://edition.cnn.com/2012/11/09/world/africa/libya-benghazi-timeline



http://www.fas.org/sgp/crs/row/R42405.pdf

https://www.fas.org/sgp/crs/misc/R42074.pdf

63

38. Shabanov, V. 2011., Germany does not need Gazprom's Nord Stream pipeline,

dostupno na: http://english.pravda.ru/business/companies/21-07-2011/118557-

nord_stream_germany-0/; pregledano: 15.06.2013.

39. The Geopolitical Implications of U.S. Natural Gas Exports, 2013., dostupno na:

http://americansecurityproject.org/ASP%20Reports/Ref%200116%20-

%20The%20Geopolitical%20Implications%20of%20U.S.%20Natural%20Gas%20Exp

orts.pdf; pregledano: 23.05.2013.

40. Valić, J. 2009., Utjecaj opskrbe ruskim plinom na gospodarsku stabilnost Europske

unije, Ekonomski fakultet, Rijeka

41. Zysk, K. 2009., Russian national security strategy to 2020, dostupno na:

http://www.geopoliticsnorth.org/index.php?option=com_content&view=article&id=152

:russian-national-security-strategy-to-2020&catid=35:russia&Itemid=103; pregledano:

15.06.2013.

42. Wallaert, V. [nema datuma], Regije Sredozemlja i razvoj obnovljivih izvora energije,

dostupno na:

http://www.eihp.hr/hrvatski/projekti/enermed/ENERMED_Razvoj_OIE_na_Sredozeml

ju-%20Izvjestaj.pdf, pregledano: 22.05.2013.

43. http://www.alfa-portal.com/zdravlje-2/ekologija/obnovljivi-izvori-energije-socio-

ekonomska-perspektiva; pregledano: 20.05.2013.

44. http://www.ca-c.org/c-g/2011/journal_eng/c-g-1-2/02.shtml; pregledano: 22.05.2013.

45. http://www.eia.gov/energy_in_brief/article/about_shale_gas.cfm; pregledano:

23.05.2013.

46. http://www.eihp.hr/hrvatski/prilozi_novosti/eu-energy_strategy2020.pdf; pregledano:

20.05.2013.

47. http://home.kpn.nl/vanadovv/BignumbyN.html; pregledano: 25.06.2013.

48. http://www.izvorienergije.com/obnovljivi_izvori_energije.html; pregledano:

23.05.2013.

49. http://rgn.hr/~dkarasal/NIDS/GOSPODARENJE%20PLINOVIMA%202/Razvoj%20pl

inskog%20sustava%20Europe.pdf; pregledano: 23.05.2013.










http://www.alfa-portal.com/zdravlje-2/ekologija/obnovljivi-izvori-energije-socio-ekonomska-perspektiva

http://www.alfa-portal.com/zdravlje-2/ekologija/obnovljivi-izvori-energije-socio-ekonomska-perspektiva

http://www.ca-c.org/c-g/2011/journal_eng/c-g-1-2/02.shtml

http://www.eia.gov/energy_in_brief/article/about_shale_gas.cfm

http://www.eihp.hr/hrvatski/prilozi_novosti/eu-energy_strategy2020.pdf

http://home.kpn.nl/vanadovv/BignumbyN.html

http://www.izvorienergije.com/obnovljivi_izvori_energije.html



64

POPIS SLIKA, TABLICA I GRAFIKONA

POPIS SLIKA

1. Slika1. Struktura potrošnje primarne energije u svijetu (izraţena u milijunima tona

nafte), str. 8

2. Slika 2. Glavni projekti dobave prirodnog plina u Europi, str. 21

3. Slika 3. Glavni pravci trgovanja prirodnim plinom, str. 32

4. Slika 4. Terminali za uplinjavanje i ukapljivanje u Europi početkom 2011. godine, str.

46

POPIS TABLICA

1. Tablica 1. Proizvodnja primarne energije u zemljama članicama Europske unije prema

vrstama goriva u razdoblju od 2000. do 2010. godine (izraţena u milijunama tona

nafte), str. 11

2. Tablica 2. Potrošnja prirodnog plina u zemljama članicama Europske unije za razdoblje

od 2011. do 2012. godine (izraţena u milijunima tona nafte), str. 12

3. Tablica 3. Energetska ovisnost Europske unije o prirodnom plinu u razdoblju od 2000.

do 2010. godine (iskazana u postotku), str. 14

4. Tablica 4. Izvoz plina iz Rusije u mlrd. m3, str. 28

5. Tablica 5. Rezerve prirodnog plina ključnih zemalja Središnje Azije za 2011. godinu

(izraţne u bilijunima kubičnih stopa), str. 36

6. Tablica 6. Rezerve prirodnog plina zemalja Sjeverne Afrike za 2011. godinu (izraţene u

bilijunima kubičnih stopa), str. 39

7. Tablica 7. Primarna proizvodnja energije iz obnovljivih izvora u zemaljama članicama

EU (izraţena u tisućama tona nafte), str. 51

8. Tablica 8. Udio obnovljivih izvora energije u krajnjoj potrošnji za 2011. godinu i

projekcija za 2020. godinu u zemljama članicama EU (izraţen u %), str. 52

65

POPIS GRAFIKONA

1. Grafikon 1. Ukupna potrošnja primarne energije zemalja članica EU prema vrstama

energenata u 2011. godini, str. 9

2. Grafikon 2. Energetska ovisnost zemalja Europske unije o prirodnom plinu, str. 14

3. Grafikon 3. Uvoz prirodnog plina u Europsku uniju po zemljama podrijetla (izraţen u

petadţulima, (PJ)), str. 15

4. Grafikon 4. Europski uvoz prirodnog plina preko plinovoda za 2011. godinu iz

odabranih zemalja (izraţen u bilijunima kubičnih metara, (bcm)), str.23

5. Grafikon 5. Uvoz prirodnog plina pojedinih zemalja članica Europske unije u 2011.

godini iz odabranih zemalja (izraţen u bilijunima kubičnih metara, (bcm)), str. 24

6. Grafikon 6. Uvoz ukapljenog prirodnog plina (LNG) za 2011. godinu, str. 43

66

IZJAVA

kojom izjavljujem da sam diplomski rad s naslovom EUROPSKO TRŢIŠTE PRIRODNOG

PLINA izradila samostalno pod voditeljstvom prof. dr. sc. VINKA KANDŢIJE, a pri izradi

diplomskog rada pomagao mi je i asistent prof. dr. sc. ALEN HOST. U radu sam

primijenila metodologiju znanstvenoistraţivačkog rada i koristila literaturu koja je

navedena na kraju diplomskog rada. TuĎe spoznaje, stavove, zaključke, teorije i zakonitosti

koje sam izravno ili parafrazirajući navela u diplomskom radu na uobičajen, standardan

način citirala sam i povezala s korištenim bibliografskim jedinicama. Rad je pisan u duhu

hrvatskog jezika.

TakoĎer, izjavljujem da sam suglasna s objavom diplomskog rada na sluţbenim stranicama

Fakulteta.

Studentica

Tea Medlobi

Documents

SVEUČILIŠTE U RIJECI - oliver.efri.hroliver.efri.hr/zavrsni/138.B.pdf · Koji su alternativni pravci opskrbe Europe prirodnim plinom? 7. Koji su izvori energije alternativa prirodnom