I
SVEUČILIŠTE U RIJECI
EKONOMSKI FAKULTET
Tea Medlobi
EUROPSKO TRŢIŠTE PRIRODNOG PLINA
DIPLOMSKI RAD
Rijeka, 2013.
II
SVEUČILIŠTE U RIJECI
EKONOMSKI FAKULTET
EUROPSKO TRŢIŠTE PRIRODNOG PLINA
DIPLOMSKI RAD
Predmet: Ekonomika i politika meĎunarodne razmjene
Mentor: prof.dr.sc. Vinko Kandţija
Student: Tea Medlobi
Studijski smjer: MeĎunarodno poslovanje
JMBAG: 0081111909
Rijeka, lipanj 2013.
III
KAZALO
1. UVOD ......................................................................................................................................... 1
1.1. Problem i predmet istraţivanja ................................................................................................ 1
1.2. Hipoteza rada .......................................................................................................................... 2
1.3. Svrha i ciljevi istraţivanja ....................................................................................................... 2
1.4. Metodologija rada ................................................................................................................... 3
1.5. Struktura rada .......................................................................................................................... 3
2. MEĐUPOVEZANOST ENERGETIKE I GOSPODARSKOG RAZVOJA .............................. 4
2.1. Struktura svjetskog trţišta primarnih energenata .................................................................... 5
2.2. Struktura europskog trţišta primarnih energenata ................................................................... 9
2.3. Dinamika razvoja trţišta prirodnog plina .............................................................................. 11
2.4. Energetska politika Europske unije ....................................................................................... 16
3. ANALIZA TRŢIŠTA PRIRODNOG PLINA EUROPSKE UNIJE ......................................... 19
3.1. Europska potrošnja prirodnog plina i energetska razvojna politika Europske unije ............. 21
3.2. Geopolitički odnosi izmeĎu Europe i Rusije ......................................................................... 27
3.2.1. Plinski sporovi izmeĎu Rusije i Ukrajine .......................................................................... 29
3.2.2. Dobavni pravci opskrbe ruskim prirodnim plinom ........................................................... 30
4. DIVERZIFIKACIJA EUROPSKE OPSKRBE PRIRODNIM PLINOM ................................. 33
4.1. Kaspijska regija i Središnja Azija ......................................................................................... 33
4.2. Sjeverna Afrika ..................................................................................................................... 38
4.3. Uvoz ukapljenog prirodnog plina (LNG) .............................................................................. 43
5. PERSPEKTIVA EUROPSKE ENERGETSKE POLITIKE ..................................................... 47
5.1. Novi potencijalni izvori europskog prirodnog plina ............................................................. 47
5.2. Potencijalni razvoj nekonvencionalnih izvora prirodnog plina ............................................. 48
5.3. Alternativni izvori energije ................................................................................................... 49
6. ZAKLJUČAK ........................................................................................................................... 54
LITERATURA .................................................................................................................................. 58
POPIS SLIKA, TABLICA I GRAFIKONA ..................................................................................... 64
1
1. UVOD
U današnjem suvremenom gospodarstvu koje prati trend globalizacije, energetika zauzima
sve vaţniju stratešku poziciju. Bitnim faktorom stabilnosti nekog gospodarstva, pa tako i
gospodarstva Europske unije, postaje sigurna opskrba energijom. Rastući broj svjetskog
stanovništva koji je popraćen gospodarskim i društvenim napretkom, ukazuje na sve veću
potrebu za energijom, a predviĎa se da će se svjetske potrebe za energijom u narednih
petnaest do dvadeset godina povećati za 35%.
Iako će nafta ostati najvaţniji izvor energije u svijetu do 2030. godine zbog svoje vaţnosti
kao pogonskog goriva, prirodni plin će zauzeti drugo mjesto i prestići će ugljen. S obzirom
da je prirodni plin gorivo s najčišćim izgaranjem, njegova sve veća upotreba doprinijela bi
očuvanju okoliša i smanjenju globalnog zatopljenja, a u kombinaciji s politikom plaćanja
penala na prekoračene emisije ugljičnog dioksida rezerve prirodnog plina postaju sve
konkurentnije.
Kako je najveći dio europskih izvora fosilnih goriva iscrpljen, Europa ne raspolaţe
značajnim vlastitim izvorima energije pa je ovisna o uvozu. Glavni i do sada nezamjenjiv
izvor opskrbe prirodnim plinom Europskoj uniji, pa i cijeloj Europi, je Rusija, ali s obzirom
da je za energetsku sigurnost nuţna diverzifikacija opskrbe potrebno je analizirati
alternativne dobavljače i pravce opskrbe prirodnim plinom.
1.1. Problem i predmet istraţivanja
Problem istraţivanja ovog diplomskog rada sastoji se u potrebi sustavnog razmatranja
geopolitičkih odnosa izmeĎu Europe i njezinih aktualnih i potencijalnih opskrbljivača
prirodnim plinom u cilju europske energetske stabilnosti.
2
Predmet rada odnosi se na analizu stanja trţišta prirodnog plina te perspektivu europske
energetske stabilnosti.
1.2. Hipoteza rada
S obzirom na problem i predmet istraţivanja izvedena je radna hipoteza. Temeljna
hipoteza ovog istraţivanja glasi: diverzificiranost opskrbe prirodnim plinom jedan je od
preduvjeta stabilnosti europskog energetskog sektora koja je neophodna za daljnji rast i
razvoj gospodarstva Europske unije.
1.3. Svrha i ciljevi istraţivanja
Svrha ovog diplomskog rada je istraţiti i analizirati geopolitičke odnose izmeĎu Europe i
zemalja izvoznica prirodnog plina te perspektivu europskog energetskog sektora. Cilj
istraţivanja je prikazati vaţnost diverzificiranosti europske opskrbe prirodnim plinom i
ukazati na alternativne izvore i pravce dobave prirodnog plina. U ovom radu daju se
odgovori na sljedeća pitanja:
1. Od kakvog je značenja europski energetski sektor za gospodarski prosperitet Europske
unije?
2. Kakvo je trenutno stanje na trţištu energentima u Europskoj uniji?
3. Zbog čega je prirodni plin vaţan za Europu?
4. Kakvi su odnosi posljedica meĎunarodne suradnje izmeĎu Unije i zemalja izvoznica
prirodnog plina?
5. Zašto je bitna diverzifikacija opskrbe prirodnim plinom?
6. Koji su alternativni pravci opskrbe Europe prirodnim plinom?
7. Koji su izvori energije alternativa prirodnom plinu?
8. Kakva je perspektiva europske energetske politike te koji su novi potencijalni izvori
energije koji će europsku politiku učiniti konkurentnijom?
3
1.4. Metodologija rada
Prilikom izrade ovog diplomskog rada korištene su odgovarajuće kombinacije znanstvenih
metoda: metode deskripcije i kompilacije, metode analize i sinteze, metode indukcije i
dedukcije te metoda komparacije. TakoĎer su korištene statističke metode radi veće
preglednosti analiziranih podataka, a to su: metoda prikupljanja i klasificiranja podataka.
Pri izradi rada korištena je domaća i strana literatura, časopisi, različite web stranice i
statističke publikacije.
1.5. Struktura rada
Ovaj rad je strukturiran u pet meĎusobno povezanih dijelova. Rad započinje UVODOM u
kojem je definiran problem i predmet istraţivanja, dana je temeljna radna hipoteza,
objašnjena je svrha i ciljevi istraţivanja, navedene su znanstvene metode koje su korištene
prilikom izrade rada i na kraju je obrazloţena struktura rada. U drugom dijelu,
MEĐUPOVEZANOST ENERGETIKE I GOSPODARSKOG RAZVOJA, prikazana je
struktura svjetskog i europskog trţišta primarnih energenata, dinamika razvoja trţišta
prirodnog plina te je iznesena trenutna energetska politika Europske unije. Treći dio,
ANALIZA TRŢIŠTA PRIRODNOG PLINA EUROPSKE UNIJE, obraĎuje ekonomsko
trgovinske te geopolitičke odnose Europske unije i Rusije, kao primarnog dobavljača
prirodnog plina, te pravce opskrbe Europe ruskim prirodnim plin. DIVERZIFIKACIJA
EUROPSKE OPSKRBE PRIRODNIM PLINOM naziv je četvrtog dijela u kojem su
analizirane mogućnosti diverzifikacije u opskrbi prirodnim plinom te njena vaţnost za
Uniju. U petom dijelu, PERSPEKTIVA EUROPSKE ENERGETSKE POLITIKE,
sagledava se mogućnost pojave novih europskih izvora prirodnog plina, potencijal
dobivanja prirodnog plina iz nekonvencionalnih izvora te se predstavlja obnovljive izvore
energije kao alternativu sadašnjim neobnovljivim izvorima. Na kraju je iznesen
ZAKLJUČAK koji predstavlja sintezu rezultata istraţivanja kojima se dokazuje hipoteza.
4
2. MEĐUPOVEZANOST ENERGETIKE I GOSPODARSKOG RAZVOJA
Energetika u ekonomskom smislu je skup gospodarskih djelatnosti – aktivnosti pomoću
kojih se pronalaze novi izvori energije, transformiraju u sekundarnu energiju i dostavljaju
potrošačima u proizvodnoj i konačnoj potrošnji. Prema tome moţemo zaključiti da je
energetika gospodarska djelatnost koja se bavi osiguranjem dostatnih količina energije
potrošačima.
Cilj ekonomike energetike je da se proizvede što jeftinija i „kvalitetnija“ energija, koja će
omogućiti odreĎeni stupanj razvoja tehnike i tehnologije, osiguravajući pri tome najveći
stupanj korisnog djelovanja čime se minimaliziraju troškovi energije u proizvodnji roba te
njihova cijena.
Gospodarski razvoj zahtijeva, ne samo dovoljnu količinu ukupne energije, nego i odreĎenu
strukturu koja treba odgovarati stupnju tehnološkog razvoja, ekonomskoj svrsishodnosti,
komforu i ekološkim zahtjevima. S druge strane, struktura potrošnje energije uvjetovana je
tehno-ekonomskim faktorima kao što su (Nikolić, 2003.):
stupanj gospodarske aktivnosti i društvenog standarda
obujam i struktura energetskog potencijala zemlje
stupanj energetske ovisnosti
odnosi cijena energetskih sirovina
platno-bilančne mogućnosti zemlje.
Iz navedenog zaključujemo da je gospodarski razvoj zemlje uvjetovan raspoloţivim
izvorima energije i mogućnostima uvoza. Razvoj energetike treba biti u funkciji
gospodarskog rasta. Višak energije znači neracionalno korištenje resursa i poskupljenje
proizvodnje, dok nedostatak energije usporava gospodarski rast.
Energetika se javlja kao modifikator gospodarskih struktura i pokretač općeg ekonomskog
napretka. Kao modifikator, energetika doprinosi ne samo brzom razvoju postojećih grana i
5
djelatnosti, već omogućuje razvoj novih djelatnosti i pospješuje razvoj nekih još
nerazvijenih djelatnosti. Kako energetika ubrzava ekonomski napredak, ona istodobno
omogućuje efikasniju i jeftiniju proizvodnju, što sve više doprinosi povećanju ţivotnog
standarda. Porast ţivotnog standarda opet utječe na ekspanziju proizvodnje i potrošnje
energije iz čega slijedi da ovo uzajamno djelovanje doprinosi općem gospodarskom razvoju
(Nikolić, 2003.).
U razvoju globalizacije tijekom 20. stoljeća, a pogotovo u 21. stoljeću, primarna energija je
zauzela vrlo vaţno mjesto uz trţište kapitala, te se zbog toga ni ne moţe u potpunosti
zasebno promatrati. Kretanje proizvodnje i potrošnje energenata te poglavito cijene
energenata, povijesno gledano, vezano je uz geopolitičke i strateške teţnje nadzora nad
najbogatijim i najprofitabilnijim područjima fosilnih goriva (Krpan, 2004.).
2.1. Struktura svjetskog trţišta primarnih energenata
Prema statističkim podacima izvješća iz 2012. godine (BP Statistical Review of World
Energy 2012) svjetska potrošnja primarne energije porasla je za 2.5% u 2011. godini što je
u skladu sa desetogodišnjim prosjekom, ali je znatno ispod porasta od 5.1% zabiljeţenog u
2010. godini. Potrošnja u zemljama OECD-a pala je za 0.8%, a potrošnja zemalja koje nisu
članice OECD-a porasla je za 5.3%. Fosilna goriva i dalje dominiraju u potrošnji energije s
trţišnim udjelom od 87%. Rast globalne potrošnje fosilnih goriva usporio je u 2011. godini,
isto kao i ukupna potrošnja energije.
Nafta kao vodeće svjetsko gorivo s udjelom od 31.1% u globalnoj potrošnji energije gubi
trţišni udio, već dvanaestu godinu zaredom. U 2011. godini globalna potrošnja nafte
porasla je za 0.7% što je najslabiji globalni porast potrošnje unutar fosilnih goriva. U
regijama proizvodnje nafte, Srednjem istoku i Africi, zbog regionalnih nemira rast
potrošnje je bio ispod prosjeka usprkos cijeni nafte. Najveći porast potrošnje u ukupnoj
svjetskoj potrošnji nafte od 5.5% zabiljeţila je Kina.
6
Svjetska globalna proizvodnja nafte u 2011. godini je porasla za 1.3%. Moţe se reći da je
sav neto rast bio unutar zemalja članica OPEC-a, s velikim porastom u Saudijskoj Arabiji,
Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Kuvajtu i Iraku. Proizvodnja nafte je dosegla rekordne
iznose u Saudijskoj Arabiji, Ujedinjenim Arapskim Emiratima i Kataru. Od zemalja koje
nisu članice OPEC-e porast u proizvodnji je zabiljeţen u Kanadi, Rusiji, Kolumbiji i
Ujedinjenim Američkim Drţavama koje su biljeţile najveći porast proizvodnje u tri
posljednje godine.
Globalna trgovina naftom u 2011. godini porasla je za 2%, a Kina je zauzela oko dvije
trećine udjela u porastu svjetske trgovine i zabiljeţila porast neto uvoza za 13%. Zemlje
Srednjeg istoka biljeţile su 81% rasta u izvozu 2011. godine. Dok je trgovina naftom činila
70% svjetske trgovine, rafinirani proizvodi činili su dvije trećine rasta globalne trgovine u
2011. godini (BP Statistical Review of World Energy June 2012).
Energent koji je usko vezan uz naftu je prirodni plin. Svjetska potrošnja prirodnog plina u
2011. godini porasla je za 2.2%. Porast potrošnje je u svim regijama svijeta bio ispod
prosjeka, osim u Sjevernoj Americi, gdje su niske cijene prirodnog plina uzrokovale
robustan porast potrošnje. Najveći volumen potrošnje nakon Sjeverne Amerike zabiljeţen
je u Kini (+21.5%), Saudijskoj Arabiji (+13.2%) i Japanu (+11.6%), ali taj je porast
neutraliziran padom u Europskoj uniji od 9.9% što je ujedno i najveći pad potrošnje
prirodnog plina koji je zabiljeţen na području Unije. Uzrok smanjenja potrošnje prirodnog
plina je oslabljena ekonomija, visoke cijene plina, toplo vrijeme i kontinuirani porast udjela
obnovljivih izvora energije.
Svjetska proizvodnja prirodnog plina porasla je za 3.1%. U Sjedinjenim Američkim
Drţavama zabiljeţen je najveći porast volumena proizvodnje od 7.7% usprkos niţim
cijenama plina te su Sjedinjene Drţave ostale najveći svjetski proizvoĎač prirodnog plina.
Proizvodnja prirodnog plina je takoĎer naglo porasla u Kataru (+25.8%), Rusiji (+3.1%) i
Turkmenistanu (+40.6%), a u Libiji se smanjila za 75.6% te u Ujedinjenom Kraljevstvu za
20.8%. Europska unija takoĎer biljeţi najveći pad proizvodnje od 11.4%, a razlog tome su
„zrela“ polja prirodnog plina, njihovo odrţavanje i slaba regionalna potrošnja.
7
Prateći generalno slab porast potrošnje prirodnog plina, svjetska trgovina prirodnim plinom
porasla je za skromnih 4% u 2011. godini. Trgovina LNG (liquefied natural gas)
pošiljkama porasla je za 10.1%, a od toga se 34.8% odnosi na LNG pošiljke s Katarom.
Kod LNG uvoznika najveći porast je zabiljeţen u Japanu i Ujedinjenom Kraljevstvu. LNG
trenutno zauzima 32.3% globalne trgovine plinom. Trgovina pošiljkama prirodnog plina
cjevovodima porasla je za samo 1.3%, a pad uvoza je zabiljeţen u Njemačkoj, Ujedinjenom
Kraljevstvu, Sjedinjenim Američkim Drţavama i Italiji što neutralizira porast uvoza u Kinu
(iz Turkmenistana), u Ukrajinu (iz Rusije) i Tursku (iz Rusije i Irana) (BP Statistical
Review of World Energy June 2012).
Vaţno je napomenuti da je potrošnja ugljena porasla za 5.4% u 2011. godini što ga čini
jedinim fosilnim gorivom kod kojeg je zabiljeţen iznadprosječan rast potrošnje te je
energija iz ugljena takoĎer najbrţe rastući oblik energije, izuzevši energije iz obnovljivih
izvora. Ugljen sada čini 30.3% globalne potrošnje energenata, a to je najveći udio od 1969.
godine. Potrošnja izvan zemalja članica OECD-a porasla je za iznadprosječnih 8.4%,
voĎena rastom potrošnje ugljena u Kini od 8.4%. Potrošnja ugljena u zemljama članicama
OECD-a pala je za 1.1%, a najveći gubici zabiljeţeni su u Sjedinjenim Američkim
Drţavama i Japanu te oni neutraliziraju porast potrošnje u Europi.
Globalna proizvodnja ugljena porasla je za 6.1% pri čemu zemlje koje nisu članice OECD-
a pridonose najvećem rastu. U Kini je zabiljeţen porast proizvodnje od 8.8% što ujedno
čini 69% svjetskog rasta (BP Statistical Review of World Energy June 2012).
8
Slika1. Struktura potrošnje primarne energije u svijetu (izraţena u milijunima tona nafte)
Izvor: BP Statistical Review of World Energy June 2012
Na slici 1. prikazano je kretanje pojedinačnih udjela ukupne potrošnje svih oblika primarne
energije koji zajedno čine vrijednost ekvivalentnu 12274.6 milijuna tona nafte. Vidljivo je
da najveći dio od ukupne potrošnje otpada na fosilna goriva koja usprkos ograničenim
resursima biljeţe rast potrošnje iz godine u godinu. Najveći udio u strukturi ukupne
potrošnje primarnih energenata u svijetu ima nafta sa 4059.1 milijuna tona, zatim slijedi
ugljen s vrijednosti ekvivalentnoj 3724.3 milijuna tona nafte te prirodni plin s vrijednosti
ekvivalentnoj 2905.6 milijuna tona nafte. Udio preostalih energenata zauzima ukupnu
vrijednost ekvivalentnu 1585.6 milijuna tona nafte. Kina, Sjedinjene Američke Drţave,
Rusija i Japan su najveći potrošači primarne energije, a ujedno su i najveći potrošači
ugljena, nafte i prirodnog plina.
Uz pretpostavku kako će svjetsko gospodarstvo do 2030. godine rasti po stopama od 2,8 do
3,2 % godišnje, energetske će potrebe rasti po stopi od 1,7 % godišnje. Fosilni energenti
trenutno pokrivaju 80 % potreba u primarnoj energiji te će i u idućem razdoblju imat jednak
utjecaj. Uzajamno će povoljno djelovati napori usmjereni na smanjenje energetske
9
intenzivnosti i pritisak na zaštitu okoliša, djelujući u smjeru konzervacije energije (Dekanić
i suradnici, 2006.).
2.2. Struktura europskog trţišta primarnih energenata
Suprotno svjetskom trendu povećanja potrošnje primarne energije, u Europskoj uniji je
zabiljeţen negativan trend potrošnje primarne energije, a uzrok tome je slabija ekonomska
aktivnost koja je posljedica financijske i ekonomske krize.
U 2011. godini potrošnja primarne energije u Europskoj uniji pala je za 4% u odnosu na
2010. godinu i ukupno je ekvivalentna vrijednosti od 1704 milijuna tona nafte. Potrošnja
prirodnog plina je pala za 10%, potrošnja nafte za 4%, nuklearne energije za 2% te
hidroenergije za 13% dok se potrošnja obnovljivih izvora energije povećala za 5%.
Potrošnja krutih fosilnih goriva koja uključuju ugljen i treset porasla je za 3% radi niske
cijene ugljena tijekom 2011. godine (Eurogas Statistical Report 2012).
10
Grafikon 1. Ukupna potrošnja primarne energije zemalja članica EU prema vrstama
energenata u 2011. godini
23%
35%
17%
13%
3% 9%
0,10% 0,50%
Prirodni plin
Nafta
Kruta fosilna goriva
Nuklearna energija
Hidroenergija
Obnovljivi izvori
Neto uvoz struje
Ostalo
Izvor: Eurogas Statistical Report 2012., dostupno na:
http://www.eurogas.org/uploaded/Statistical%20Report%202012_final_211112.pdf;
pregledano: 17.05.2013.
Iz grafikona 1. je vidljivo da u cjelokupnoj strukturi potrošnje primarne energije 2011.
godine nafta zauzima udio od 35%, prirodno plin 23%, a kruta fosilna goriva čine 17% od
ukupne potrošnje primarne energije. Ostali primarni energenti zauzimaju otprilike jednu
četvrtinu ukupne potrošnje primarnih energenata u Europskoj uniji.
Ukupna proizvodnja primarne energije u Europskoj uniji u razdoblju izmeĎu 2000. i 2009.
godine je u konstantnom padu (-13%). U 2010. godini zabiljeţen je porast za 2% u odnosu
na 2009. godinu pa je ukupna proizvodnja bila jednaka vrijednosti ekvivalentnoj 831
milijuna tona nafte. Od toga iznosa 28% proizvodnje primarne energije otpada na
nuklearnu energiju, 20% na obnovljive izvore, 20% na kruta goriva, 19% na plin i 12% na
naftu. U 2000. godini proizvodna kombinacija zemalja članica Europske unije (EU-27)
znatno se razlikuje od spomenute. Glavni izvor primarne energije je bila nuklearna energija
s udjelom u ukupnoj proizvodnji primarne energije od 26%, kruta goriva su činila 23%,
11
plin 22% i nafta 18%, dok su obnovljivi izvori energije činili samo 10% od ukupnih izvora.
IzmeĎu 2000. i 2010. godine proizvodnja obnovljivih izvora je porasla za čak 72%.
Suprotno tome došlo je do smanjenja proizvodnje svih ostalih vrsta energenata. Najveći pad
zabiljeţen je kod proizvodnje nafte (-44%), plina (-25%), krutih goriva (-23%) i nuklearne
energije (-3%). Kretanje proizvodnje primarne energije prikazano je u tablici 1. za
razdoblje od 2000. do 2010. godine (Energy, transport and environment indicators 2012).
Tablica 1. Proizvodnja primarne energije u zemljama članicama Europske unije prema
vrstama goriva u razdoblju od 2000. do 2010. godine (izraţena u milijunama tona nafte)
2000. 2001. 2002. 2003. 2004. 2005. 2006. 2007. 2008. 2009. 2010.
2000.
-
2010.
(%)
Ukupno 941 941 940 932 928 897 878 857 850 814 831 -12
Nafta 173 161 166 156 145 133 121 120 112 105 97 -44
Plin 208 208 204 200 203 189 179 167 168 153 156 -25
Nuklearna
energija 244 253 256 257 260 258 255 241 242 231 237 -3
Kruta
goriva 213 211 210 207 201 195 191 185 177 165 163 -23
Obnovljivi
izvori
energije
97 100 98 104 112 116 124 134 142 149 167 72
Izvor: Energy, transport and environment indicators 2012., dostupno na:
http://epp.eurostat.ec.europa.eu/cache/ITY_OFFPUB/KS-DK-12-001/EN/KS-DK-12-001-
EN.PDF; pregledano: 17.05.2013.
2.3. Dinamika razvoja trţišta prirodnog plina
Ukupna potrošnja plina u Europskoj uniji biljeţi pad potraţnje već drugu godinu zaredom.
Prema najnovijim procjenama iz Eurogasa, ukupna potraţnja za prirodnim plinom je pala
za 2,2% u 2012. godini u odnosu na prethodnu 2011. godinu kada je zabiljeţen pad od
12
10%. Prema početnim procjenama za 2012. godinu potrošnja prirodnog plina iznosi 390
milijuna tona nafte (Eurogas, Press release, 2013.).
Tablica 2. Potrošnja prirodnog plina u zemljama članicama Europske unije za razdoblje od
2011. do 2012. godine (izraţena u milijunima tona nafte)
Zemlja 2011. 2012. Promjena 2011. - 2012.
Austrija 7,8 7,4 -5,10%
Belgija 15,2 15,4 1,30%
Bugarska 2,4 2,2 -8,30%
Češka 6,6 6,7 1,50%
Danska 3,1 2,9 -6,50%
Estonija 0,5 0,5 0,00%
Finska 3,4 3 -11,80%
Francuska 36,7 38,1 3,80%
Njemačka 69,3 70,3 1,40%
Grčka 4 3,6 -10,00%
MaĎarska 9,6 8,4 -12,50%
Irska 4,1 4 -2,40%
Italija 63,8 61,3 -3,90%
Latvija 1,3 1,2 -7,70%
Litva 2,7 2,6 -3,70%
Luksemburg 1 1,1 10,00%
Nizozemska 32,7 31,9 -2,40%
Poljska 12,8 13,6 6,30%
Portugal 4,5 4 -11,10%
Rumunjska 11,7 11,2 -4,30%
Slovačka 4,5 4,3 -4,40%
Slovenija 0,7 0,7 -0,00%
Španjolska 28,9 28,1 -2,80%
Švedska 1,2 1 -16,70%
Ujedinjeno Kraljevstvo 70 66,2 -5,40%
EU27 398,6 389,7 -2,20%
Švicarska 2,7 2,9 7,40%
Turska 36,7 38,4 4,60%
Izvor: Eurogas, Press release, 2013., dostupno na:
http://www.eurogas.org/uploaded/Eurogas%20Press%20Release_Gas%20consumption%20
hit%20for%20second%20year%20running.pdf; pregledano: 17.05.2013.
13
Nešto veća potraţnja za grijanjem u 2012. godini, u privatnom i poslovnom sektoru unutar
Europske unije, umanjila je ukupan pad potrošnje prirodnog plina. Razlog tome su
uglavnom niske temperature tijekom sezone grijanja i hladni val tijekom veljače 2012.
godine. Usprkos porastu potraţnje u pojedinim zemljama, ekonomska kriza i situacija u
energetskom sektoru uzeli su danak u ukupnoj potrošnji prirodnog plina u 2012. godini.
Značajan pad potrošnje prirodnog plina za proizvodnju električne energije i topline u
energetskom sektoru pripisuje se dijelom sve većem korištenju obnovljivih izvora energije
u proizvodnji električne energije uz pomoć novih instaliranih kapaciteta.
Radni sati plinskih elektrana sve više padaju upravo zbog nepovoljnih trţišnih uvjeta. Jedan
od glavnih razloga je povećanje potrošnje ugljena u Europi što je u skladu sa smanjenjem
potraţnje u Sjedinjenim Američkim Drţavama i njihovom izvozu ugljena u inozemstvo, a
drugi razlog je niska potraţnja za ugljenom u Kini što čini pritisak na sniţenje globalne
cijene ugljena.
Kada je u pitanju opskrba Europske unije plinom, domaća proizvodnja ostaje najveći izvor
plina čineći tako 34% od ukupnih neto zaliha u 2012. godini, ali to je ipak 5% manje nego
prethodne godine, a razlog su niska potraţnja i „zrela“ proizvodna polja. Glavni vanjski
izvori opskrbe preko plinovoda su Rusija (23%) i Norveška (21%). Alţir čini u opskrbi
Europske unije plinom 9%, uključujući plinovode i LNG. Više od deset zemalja opskrbljuje
Europsku uniju s 13% od ukupne potraţnje za plinom preko LNG-a, uključujući Katar koji
je vodeći europski LNG dobavljač. Faktori kao što su smanjenje potraţnje za plinom i jaka
konkurencija na LNG trţištu, posebno iz Japana, doveli su do smanjenja LNG uvoza. Ipak,
zahvaljujući niskoj razini ugljikovog dioksida, visokoj prilagodljivosti u nadomještanju
obnovljivih izvora energije i rastućoj diverzifikaciji opskrbe, plin svakako ostaje atraktivna
energetska alternativa za Europu (Eurogas, Press release, 2013.).
Tablica 3. prikazuje ukupnu energetsku ovisnost Europske unije o prirodnom plinu za
razdoblje od 2000. do 2010. godine i vidljivo je postepeno povećanje ovisnosti kroz godine
radi sve većeg gospodarskog i tehnološkog napretka koji ima za posljedicu sve veću
potrebu za energijom. Ovisnost je povećana s 48,9% u 2000. godini na 62,4% u 2010.
godini.
14
Tablica 3. Energetska ovisnost Europske unije o prirodnom plinu u razdoblju od 2000. do
2010. godine (iskazana u postotku)
Godina 2000. 2001. 2002. 2003. 2004. 2005. 2006. 2007. 2008. 2009. 2010.
Energetska
ovisnost 48.9% 47.2% 51.1% 52.4% 54.0% 57.7% 60.8% 60.3% 62.3% 64.3% 62.4%
Izvor: Energy, transport and environment indicators 2012., dostupno na:
http://epp.eurostat.ec.europa.eu/cache/ITY_OFFPUB/KS-DK-12-001/EN/KS-DK-12-001-
EN.PDF; pregledano: 17.05.2013.
Grafikon 2. Energetska ovisnost zemalja Europske unije o prirodnom plinu
Izvor: Eurostat, Energy dependence – Natural Gas, dostupno na:
http://epp.eurostat.ec.europa.eu/tgm/refreshTableAction.do?tab=table&plugin=1&pcode=ts
dcc310&language=en; pregledano: 18.05.2013.
15
Na grafikonu 2. je prikazana energetska ovisnost Europske unije o prirodnom plinu. Od
zemalja članica Europske unije samo Danska i Nizozemska se bave aktivnošću izvoza
prirodnog plina. U 2011. godini je njihova stopa ovisnosti redom iznosila -66,34% i -
68,59%. Ujedinjeno Kraljevstvo izvozilo je prirodni plin do 2003. godine, a 2004. ga
počinje uvoziti. Od zemalja uvoznica najniţu energetsku ovisnost 2011. godine imala je
Rumunjska, a ona je iznosila 22,19% dok je o prirodnom plinu najviše ovisila Češka, čak
110,80% (Eurostat, Energy dependence – Natural Gas).
Grafikon 3. Uvoz prirodnog plina u Europsku uniju iz odabranih zemalja (izraţen u
petadţulima, (PJ))
Izvor: Energy, transport and environment indicators 2012., dostupno na:
http://epp.eurostat.ec.europa.eu/cache/ITY_OFFPUB/KS-DK-12-001/EN/KS-DK-12-001-
EN.PDF; pregledano: 17.05.2013.
Iz grafikona 3. vidljiv je pozitivan trend rasta uvoza prirodnog plina iz odabranih zemalja
kroz promatrano razdoblje. Uvoz prirodnog plina zemalja članica Europske unije porastao
je za 48% u razdoblju od 2000. do 2010. godine. Glavni europski dobavljač prirodnog plina
16
je Rusija s udjelom od 32% u ukupnom uvozu što je vidljivo iz grafikona, a slijede je
Norveška i Alţir. Uvoz prirodnog plina iz Katara je u razdoblju od 2000. do 2010. godine
povećan čak 95 puta.
Jasno je da se Europa nalazi u nepovoljnom poloţaju jer barem 60%, a postoji mogućnost
da i do 90% svojih potreba mora zadovoljiti uvozom iz neeuropskih zemalja što ima za
posljedicu nekoliko učinaka. S ekonomskog stajališta, veliki financijski tokovi usmjereni su
prema stranim proizvoĎačima, dok to s političkog stajališta generira različite poteškoće u
odnosima sa zemljama koje posjeduju masovne resurse, stavljajući Europu u slabu i ovisnu
poziciju. U svakom slučaju takva neravnoteţa daje zemljama izvoznicama veću
pregovaračku moć tijekom ugovaranja uvjeta i cijena prirodnog plina. Ako Europa ne pruţi
odgovarajući otpor, to je najrealističniji scenarij za najmanje dvadeset narednih godina, a
vjerojatno i duţe (Gilardoni, 2008.).
2.4. Energetska politika Europske unije
Europa ne raspolaţe značajnim vlastitim izvorima energije, dok je istodobno proizvodnja
energije iz tih izvora u Europi, a ponajviše iz fosilnih goriva stalno u padu. Najveći dio
europskih izvora fosilnih goriva (ugljena, nafte, prirodnog plina) u proteklih pola stoljeća
intenzivne eksploatacije je iscrpljen. Dakle, moţe se reći da je osnovna značajka opskrbe
energijom zemalja Europske unije (ne i europskih zemalja, jer one uključuju Norvešku koja
je veliki proizvoĎač prirodnog plina i nafte) ta da one nemaju dovoljno energije, a posebice
nafte i prirodnog plina te ih moraju uvoziti (Dekanić, 2012.a).
Proteklih godina Europska unija se suočila s nekoliko vaţnih energetskih pitanja koja su
energiju gurnula u sam vrh nacionalnih i europskih političkih programa, a statistika
energetike osigurala je ključne informacije potrebne kreatorima politike koje se odnose na:
promjenjivost cijena nafte, prekide isporuke energije iz zemalja nečlanica, nestašicu
energije oteţanu neučinkovitim vezama izmeĎu nacionalnih elektroenergetskih mreţa i na
17
poteškoće u pristupu trţištima energije što se najviše odnosi na trţište plina i električne
energije (Europska komisija, Eurostat, Energy – Introduction, dostupno na:
http://epp.eurostat.ec.europa.eu/portal/page/portal/energy/introduction).
Iz toga proizlaze četiri smjernice europske energetske politike (Europsko vijeće, Leaders
discuss EU energy policy priorities, dostupno na: http://www.european-
council.europa.eu/home-page/highlights/leaders-discuss-eu-energy-policy-
priorities?lang=en):
uspostava potpunog unutarnjeg energetskog trţišta Europske unije
promicanje energetske učinkovitosti (strategija poznata pod nazivom: „3 x 20% do
2020. godine“)
diverzifikacija energetskih izvora opskrbe energijom (najmanje tri glavna izvora
energije i opskrba iz tri pravca)
ulaganje u europsku energetsku infrastrukturu.
Ciljevi energetske politike dio su ekonomske politike koja je zacrtana njezinim Osnivačkim
ugovorima, a kao temeljni cilj energetske politike Unije ističe se funkcioniranje unutarnjeg
energetskog trţišta i sigurnost opskrbe energijom, budući da je Unija izrazito ovisna o
uvozu energenta, posebno nafte. Premda Ugovorima nije bila predviĎena Zajednička
energetska politika, ona se ipak razvijala u odreĎenim elementima u okviru drugih
zajedničkih politika. Europsko vijeće je u oţujku 2006. godine preporučilo Zelenu knjigu
kao temelj nove Europske energetske politike („New European energy policy“), što je
rezultiralo priopćenjem iz 2007. godine (COM/2007/001) gdje se postavljaju strateški
ciljevi ove politike („Prvo strateško izvješće o energiji“).
Dakle, nova energetska politika zasniva se na tri stupa obuhvaćena svojevrsnim
energetskim paketom (Kandţija i suradnici, 2011.):
dostupnosti opskrbe u okviru realizacije unutarnjeg energetskog trţišta i konkurentnosti
europskog gospodarstva
18
sigurnoj opskrbi te boljom koordinacijom zemalja članica i meĎunarodnim dijalogom
(posebice s Rusijom)
ekološkoj odrţivosti putem poticanja energetske učinkovitosti, obnovljive energije i
korištenja biomase, ponajviše radi ublaţavanja negativnih učinaka klimatskih promjena.
U skladu s tim bi se strategija europske energetike mogla svesti na nekoliko osnovnih
natuknica (Dekanić, 2012.a):
stvaranje trţišta i regulacija prirodnih monopola (odnosno energetskih mreţa)
otvaranje trţišta i slobodan pristup uz ispunjenje uvjeta regulatora i operatora
energetskih mreţa
stvaranje regionalnih energetskih trţišta, a potom i zajedničkog europskog energetskog
trţišta prirodnog plina i električne energije
izgradnja trţišnih čvorišta (eng. market hubs) za trgovanje prirodnim plinom i
električnom energijom.
Moţemo zaključiti da je vaţan izazov u stvaranju energetske Europe realizacija unutarnjeg
trţišta plina i električne energije. U stvarnosti mnoga nacionalna trţišta karakterizira
protekcionizam i dominacija „povijesnih društava“, odnosno monopola, a taj nacionalni
refleks „penalizira“ potrošače podrţavanjem visokih cijena i nedovoljno konkurentne
infrastrukture. Otvaranje trţišta omogućava pravednu konkurenciju izmeĎu poduzeća na
europskoj razini radi osiguranja sigurne i konkurentne energije. Djelovanje tih dvaju
sektora trebalo je ugraditi u pravila koja su definirala djelovanje poduzeća u javnom
sektoru kroz politiku koja zabranjuje zlouporabu trţišne moći ili dominantnog poloţaja (čl.
106 Ugovora o funkcioniranju EU-a) te kroz politiku transeuropskih mreţa (čl. 170 – 172).
Na temelju tih odredaba došlo je do potpunog otvaranja energetske mreţe Europske unije i
njezinog uključivanja u meĎunarodnu energetsku mreţu putem meĎudrţavne suradnje i
slobodnog protoka energije, odnosno do formiranja jedinstvenog trţišta prirodnog plina i
električne energije (Kandţija i suradnici, 2011.).
19
3. ANALIZA TRŢIŠTA PRIRODNOG PLINA EUROPSKE UNIJE
Dvadeset i sedam zemalja članica Europske unije rastući su potrošači i uvoznici prirodnog
plina već desetljećima. Kako se europska proizvodnja prirodnog plina proteklih godina
smanjila, ovisnost o uvozu prirodnog plina je porasla. To čini Europsku uniju u potpunosti
više ovisnom o njezinom primarnom dobavljaču, Rusiji, koja je pokazala neke sklonosti
tome da svoje resurse iskoristi za političke svrhe. Prirodni plin je, suprotno od nafte koja je
globalni resurs, regionalni resurs koji ima regionalne kupce i regionalne dobavljače te zbog
toga ima značajniji utjecaj.
Tijekom prošlog stoljeća pojedini europski duţnosnici postali su sve zabrinutiji radi
potencijalnog prekidanja ili smanjivanja ruske isporuke prirodnog plina Europi. Do
nedavno je većina ruskog prirodnog plina koji se izvozi u Europu tekla kroz Ukrajinu i
Bjelorusiju. Krhki, a ponekad i neprijateljski odnosi izmeĎu Kijeva, Minska i Moskve imali
su za posljedicu prekid isporuke prirodnog plina u pojedine dijelove Europe, što se
dogodilo 2006. i 2009. godine. Pojedine zemlje u Istočnoj Europi koje se skoro u
potpunosti oslanjaju na uvoz ruskog plina su posebno osjetljive na takve promjene. Kao
odgovor na posljednje i potencijalne prekide isporuke plina, ponekad i uz potporu
Sjedinjenih Drţava, europski voĎe su nastojali povećati energetsku sigurnost istraţujući
mogućnosti diverzifikacije opskrbe. Jedna takva odluka, iako u suprotnosti s američkom
perspektivom energetske sigurnosti kroz diverzifikaciju, bila je odluka članica Europske
unije da podrţe alternativne tranzitne pravce za dobavu ruskog plina. To uključuje
njemačku odluku da podrţi izgradnju Sjevernog toka koji direktno spaja Rusiju i
Njemačku, najvećeg ruskog uvoznika. Rusija se takoĎer zalaţe za izgradnju Juţnog toka,
preko Crnog mora, koji će spajati Rusiju, Bugarsku i MaĎarsku. Dok projekti tih cjevovoda
zaobilaze Ukrajinu i Bjelorusiju, zaobilaze i druge članice Unije kao što su Poljska i Litva
koje su kritičnije prema ruskoj politici. Projekti koje podupire Rusija na široko se gledaju
kao konkurentski pravci u odnosu na plinovode koje podupire Europska unija.
20
Otvaranje Sjevernog toka – drugi cjevovod je počeo s radom u kolovozu 2012. godine,
povećavajući kapacitet na 2 bilijuna kubičnih stopa godišnje – i prijedlog za Južni tok
ukazuju na izazove s kojima se Europa suočava prilikom diverzifikacije svojih dobavnih
ruta prirodnog plina: Rusija je pokazala da je spremna izvoziti i na velike udaljenosti da bi
zadrţala svoj dominantan poloţaj na europskom trţištu prirodnog plina. MeĎutim, dok neke
europske zemlje, uključujući Njemačku, tvrde da projekti poput Sjevernog toka promiču
europsku sigurnost pruţanjem alternativnog pravca za ruske isporuke, odreĎeni broj
zemalja članica se, uključujući Poljsku i Litvu, protivi Sjevernom toku i preispituje
pouzdanost Rusije kao opskrbljivača energijom. Poljska i Litva smatraju da projekti poput
Sjevernog toka mogu dati Moskvi dodatnu političku i gospodarsku snagu u odnosima s
drţavama koje cjevovod zaobilazi.
Drugi odgovor Europske unije, na zabrinutost oko oslanjanja Europe na ruske pošiljke
prirodnog plina, poznat je kao Južna strategija ili Južni koridor namijenjen za transport
prirodnog plina iz Kaspijske regije i Središnje Azije. Iako se predloţeni projekt plinovoda
Nabucco, dugo vremena središnji dio te strategije, više ne smatra komercijalno odrţivim
projektom, zamijenjen je manjim Trans-anatolijskim plinovodom (TANAP), koji će se
spojiti na tzv. Zapadni Nabucco plinovod ili na Trans-jadranski plinovod (TAP).
Treći aspekt europske politike energetske sigurnosti uključuje vlastito rascjepkano
unutarnje trţište energije. Početkom veljače 2011. godine, predsjednici europskih drţava
obećali su: izvršiti integraciju i liberalizaciju unutarnjeg europskog trţišta energije do 2014.
godine; osigurati spajanje svih drţava članica diljem Europe na europsku energetsku mreţu
do 2015. godine, potaknuti energetsku učinkovitost cijele Europe i bolje koordinirati
vanjske energetske politike. Europski voĎe se nadaju da će buduća liberalizacija trţišta i
povezanost električnih mreţa te cjevovoda omogućiti zemljama članicama veću
fleksibilnost kod podjele i trgovine energijom nego što je imaju sada, neutralizirajući tako
učinak prekida opskrbe i ovisnosti o jednom dobavljaču. Procjena Europske komisije je da
će za realizaciju ciljeva Europske unije biti potrebno preko 1 bilijun eura uloţenog u
infrastrukturu i povezane investicije (Ratner i suradnici, 2013.a).
21
Slika 2. Glavni projekti dobave prirodnog plina u Europi
Izvor:
http://rgn.hr/~dkarasal/NIDS/GOSPODARENJE%20PLINOVIMA%202/Razvoj%20plinsk
og%20sustava%20Europe.pdf; pregledano: 23.05.2013.
3.1. Europska potrošnja prirodnog plina i energetska razvojna politika Europske
unije
Zemlje članice Europske unije su najveći svjetski uvoznici, koji uvoze oko 55% svojih
energetskih potreba, od toga 84% naftnih potreba i 64% potreba za prirodnim plinom.
Članice Europske unije sve se više oslanjaju na prirodni plin radi postizanja ambicioznog
cilja smanjenja emisija CO2 i stakleničkih plinova (Europska komisija, Market Observatory
for Energy, Key Figures, dostupno na:
http://ec.europa.eu/energy/observatory/countries/doc/key_figures.pdf).
„Prirodni plin posjeduje različita pozitivna svojstva koja ga čine najprihvatljivijim meĎu
fosilnim gorivima. To je jedini energent koji je konkurentan ostalim gorivima. Moţe ga se
ocijeniti u okviru njegove sve veće promocije koja je rezultat razvoja i liberalizacije
22
energetskih trţišta, ali i u sklopu skladištenja energije“ (Dekanić i suradnici, 2002., str. 325
- 326).
Prirodni plin je u 2011. godini pokrivao 23% potrošnje EU u primarnim energentima, a
očekuje se da će porasti na gotovo 30% do 2030. Europska komisija predviĎa da će EU
uvoziti preko 80% svojih potreba za prirodnim plinom do 2030. (Eurogas, Long Term
Outlook for Gas Demand and Supply 2007-2030).
Pojedine političke odluke mogu uzrokovati puno brţi porast europske ovisnosti o uvozu
prirodnog plina, a jedna od njih je npr. odluka njemačke vlade iz sredine 2011. da će do
2022. godine napustiti svoje nuklearne elektrane. Pojedine europske zemlje, a meĎu njima
Belgija, smatraju da će takvo postupanje oslabiti belgijsku sigurnost opskrbe energijom, a
Stig Schjolset iz tvrtke Point Carbon očekuje da će njemačka odluka o zatvaranju
nuklearnih elektrana podignuti cijene kredita emisija CO2 (Marjanović, Pasarić, 2011.).
Rusija je dugo bila i očekuje se da će i dalje biti ključni opskrbljivač Europe prirodnim
plinom. U 2011. Rusija je pokrivala 38% europskog uvoza plina, a slijede ju Norveška i
Alţir kao što je prikazano u grafikonu 4. Rusija i europske kompanije razvile su široku
mreţu infrastrukture za transport ruskog prirodnog plina na velike udaljenosti do europskog
trţišta. Pretpostavlja se da će prirodni plin odigrati značajnu ulogu u rusko-europskim
odnosima u sljedećim desetljećima.
23
Grafikon 4. Europski uvoz prirodnog plina preko plinovoda za 2011. godinu iz odabranih
zemalja (izraţen u bilijunima kubičnih metara, (bcm))
Izvor: Izradio autor prema podacima iz: BP Statistical Review of World Energy June 2012.,
dostupno na:
http://www.bp.com/assets/bp_internet/globalbp/globalbp_uk_english/reports_and_publicati
ons/statistical_energy_review_2011/STAGING/local_assets/pdf/statistical_review_of_worl
d_energy_full_report_2012.pdf; pregledano: 16.05.2013.
Zemlje članice Europske unije koriste prirodni plin u različitim količinama, a izvori
variraju od zemlje do zemlje. Neki veliki potrošači prirodnog plina, kao Španjolska, uopće
ne uvoze prirodni plin iz Rusije (vidi grafikon 5.). Njemačka, drugi najveći potrošač
prirodnog plina i rusko najveće trţište, iz Rusije je u 2011. godini uvezla skoro 40% od
svojeg ukupnog uvoza prirodnog plina što je takoĎer prikazano u grafikonu 5. Otvaranje
plinovoda Sjeverni tok pri kraju 2011. i planirano zatvaranje njemačkih nuklearnih
elektrana povećava ovisnost Njemačke o Rusiji. Sjeverni tok radi na otprilike 80% svojih
kapaciteta.
24
Grafikon 5. Uvoz prirodnog plina pojedinih zemalja članica Europske unije u 2011. godini
iz odabranih zemalja (izraţen u bilijunima kubičnih metara, (bcm))
Izvor: Izradio autor prema podacima iz: BP Statistical Review of World Energy June 2012.,
dostupno na:
http://www.bp.com/assets/bp_internet/globalbp/globalbp_uk_english/reports_and_publicati
ons/statistical_energy_review_2011/STAGING/local_assets/pdf/statistical_review_of_worl
d_energy_full_report_2012.pdf; pregledano: 16.05.2013.
Upravo radi ovakvih nacionalnih različitosti kada je riječ o uvozu prirodnog plina,
Europska unija ima na energetsku politiku pojedinih članica mali ili gotovo nikakav utjecaj.
Ipak, s obzirom na sve veću zabrinutosti zbog europske ovisnosti o ruskoj energiji i
rastućem javnom pritisku zbog globalnih klimatskih promjena, EU članice su počele
povećavati suradnju u skladu s novom energetskom politikom. Kako je ranije spomento,
čelnici europskih drţava su se obvezali izvršiti integraciju i liberalizaciju internog
europskog energetskog trţišta do 2014. godine, promovirajući povezivanje
elektroenergetskih mreţa i plinovoda, povećanjem energetske efikasnosti i boljom
koordinacijom vanjskih energetskih politika. Europski voĎe smatraju da će ove inicijative
25
omogućiti članicama da trguju energijom mnogo fleksibilnije nego sada, umanjujući na taj
način utjecaj potencijalnih zastoja u opskrbi i prevelike ovisnosti o jednom opskrbljivaču.
Iako Europska unija promovira ideje o zajedničkoj energetskoj strategiji, mnogi se pitaju
koliko će se članice sloţiti da natjeraju Rusiju (i Gazprom) da usvoji europska načela
natjecanja i otvori svoj energetski sektor vanjskim investicijama.
Europska obveza u daljnjoj liberalizaciji EU trţišta energije i najava iz rujna 2012. da će
istraţiti sumnjive antitrţišne prakse koje prakticira Gazprom, mogu signalizirati početak
čvršćeg i jedinstvenog pristupa prema Rusiji. Europska komisija je u rujnu 2012. godine
izjavila da istraţuje tri antikonkurencijske prakse u srednjoj i istočnoj Europi: Prvo, smatra
se da je Gazprom moţda podijelio trţište plina ometajući slobodan protok plina kroz drţave
članice. Drugo, moguće je da je spriječio diverzifikaciju opskrbe plinom i treće, postoji
mogućnost da nameće nepravedne cijene svojim klijentima, vezujući cijenu plina uz cijenu
nafte (Europska komisija, Antitrust: Commission opens proceedings against Gazprom,
dostupno na: http://europa.eu/rapid/press-release_IP-12-937_en.htm).
Moskva je oštro kritizirala odluku koja izmeĎu ostalog zahtijeva da energetske kompanije
koje posjeduju plinovode iste prodaju njima ili da ih vode odvojeno. Gazprom, koji igra
ključnu ulogu u izvozu prirodnog plina u Europu, mogao bi biti prisiljen da proda svoje
značajne udjele u europskim distribucijskim mreţama.
U prosincu 2011., Gazprom je objavio da će njegov Juţni tok ipak završiti u Italiji, ne u
Austriji, kako je ranije planirano. Promjena odluke bila potencirana odlukom Europske
komisije da blokira Gazpromovu ponudu za kupnju 50% udjela u centralnom europskom
plinskom čvorištu (CEGH) u Austriji (Pinchuk, 2012., dostupno na:
http://www.reuters.com/article/2011/12/14/south-stream-idUSL6E7NE3XY20111214).
Iako su EU članice odlučile potpuno primijeniti direktive za liberalizaciju trţišta do kraja
2014. godine, smatra se da će to do ciljanog datuma biti teško ostvarivo. Neki promatrači
vjeruju da će, bez obzira na ranije spomenute napore, europska energetska sigurnost i dalje
26
biti uvelike pod ruskom kontrolom, a to potvrĎuje i činjenica da je nekolicina zemalja
članica postigla bilateralne dogovore s Rusijom koji će u narednim godinama povećati
njihovu ovisnost o Rusiji.
I Njemačka i Italija, najveći uvoznici ruskog plina, pregovarali su s Rusijom oko
dugoročnih dogovora da osiguraju buduću opskrbu plinom. Za Njemačku i nekolicinu
drugih, uloga Rusije kao dominantnog opskrbljivača povećava vaţnost promicanja dobrih
odnosa s Moskvom. Dalje, bilateralni dogovori s Rusijom nisu ograničeni na velike
energetske potrošače. MaĎarska, Rumunjska, Bugarska, Grčka i druge zemlje ulazile su u
dugoročne energetske pregovore s Gazpromom u zadnjih nekoliko godina. Takvi primjeri
individualnih članica koje se dogovaraju s Rusijom bilateralno, u prošlosti su bili oštro
kritizirani od drugih članica EU, kao što su baltičke zemlje i Poljska, koje su zaoštrile
odnose s Rusijom na neko vrijeme zbog drugih razloga. Vlade u tim zemljama su upozorile
europske kolege da ne donose energetske dogovore koji će Rusiji dati povećani politički
utjecaj na donošenje odluka u Unji. Mnoge od tih nacija vjeruju da će europska ovisnost o
ruskoj energiji potrajati bez obzira kako uspješno bila EU u identifikaciji alternativnih
sustava opskrbe energijom. Zapravo, povećanje prisutnosti Gazproma na europskom
energetskom trţištu (npr. kroz vlasništvo distribucijske i spremničke infrastrukture) mnoge
je dovelo do zabrinutosti zbog sposobnosti Unije da razvije energetsku politiku izolirajući
utjecaj Gazproma (Ratner i suradnici, 2013.a).
Navedene okolnosti daju Rusiji ozbiljnu ekonomsku i geopolitičku prednost nad Europom.
Postojeći sistem bilateralnih ugovora koje su europske zemlje zbog plina potpisale sa
Rusijom polako narušava jedinstvo ne samo Europske Unije, nego i NATO-a. Mnoge
članice ovog vojnog saveza danas u potpunosti zavise od ruskog plina, a uzme li se u obzir
najnoviji trend odustajanja od nuklearne energije, ovisnost će se samo povećavati (Plin,
2012.).
27
3.2. Geopolitički odnosi izmeĎu Europe i Rusije
Rusija kao drugi po redu proizvoĎač prirodnog plina u svijetu, odmah iza SAD-a, u 2011.
godini proizvela je 607 mlrd. m3
ili 18,5% ukupne svjetske proizvodnje prirodnog plina, a
rezerve su iznosile 44,6 bilijuna m3 ili 21,4% ukupnih svjetskih rezervi. U svjetskoj
distribuciji rezervi plina, Rusija takoĎer zauzima drugo mjesto, odmah nakon Bliskog
istoka (BP Statistical Review of World Energy 2012).
Nema sumnje da je Rusija Europskoj uniji te ujedno i cijeloj Europi, nezamjenjiv izvor
opskrbe naftom, a pogotovo prirodnim plinom. Unatoč padu potraţnje za plinom u 2011. u
odnosu na proteklih nekoliko godina, Rusija je i dalje prvi opskrbljivač Europske unije
plinom. Ruski plin je i po svojoj cijeni konkurentan svakom drugom energetskom izvoru.
Rusija pak u Europi ima velikog, predvidivog kupca velike plateţne sposobnosti. Kratka
usporedba demografskih i temeljnih ekonomskih parametara ukazuje na to kako je Unija sa
svojih 500 mil. stanovnika veliko trţište kojemu je uvoz plina potreban, a istovremeno
posjeduje dobre platne sposobnosti za njegovo plaćanje. Kako poslovanje naftom i plinom
donosi ruskom drţavnom proračunu oko polovice prihoda, a izvoz nafte i plina čini oko
65% ruskog izvoza, moţemo zaključiti da usprkos tome što Europa ovisi o ruskoj nafti i
ruskom prirodnom plinu, Rusija itekako ovisi o izvozu energije u Europu (Dekanić,
2012.b).
Gazprom, kao tvrtka pod drţavnom kontrolom, ima kontrolu nad svim ostalim izvoznicima
prirodnog plina. Kako je ruski predsjednik Dimitry Medvedev bio i predsjednik Gazproma,
moţe se reći da se i osobno i političko zadovoljstvo ruskih čelnika veţe uz Gazprom.
Glavnina Gazpromovog izvoza prirodnog plina ide u Europu i Euroaziju. Od 7,8 bcf1
prirodnog plina koliko je Gazprom u 2011. godini izveo, gotovo 53% je išlo u Europu. Od
ostatka 30% je otišlo u Zajednicu Nezavisnih Drţava (CIS), a preostalo u Tursku (koja traţi
članstvo u Europskoj uniji), u druge ne - EU zemlje u Europi te u Aziju. Tablica 4.
prikazuje podatke vezane za izvoz plina iz Rusije u glavne kupce meĎu europskim
1 bilijun kubičnih stopa = 10
12 kubičnih stopa
28
zemljama, a u tablicu je uvrštena i Turska, kao značajan kupac s rastućom potrošnjom i
vaţna tranzitna zemlja za ruski izvoz plina prema Juţnoj Europi.
Tablica 4. Izvoz plina iz Rusije u mlrd. m3
Zemlja 1995. 2000. 2005. 2008. 2011.
Ukupno 117,4 130,3 156,4 184,4 150
Njemačka 32,1 34,4 36 38 34
Italija 14,3 21,8 22 22,4 17,1
Turska 5,7 10,3 18,1 23,8 26
Velika Britanija 0 0 3,8 20,9 8,2
MaĎarska 6,3 7,8 9 8,9 8,3
Izvor: Dekanić, I. 2012.b, Ruska energetska i plinska strategija, EGE, 3/2012. str. 9
MeĎutim, na domaćem ruskom trţištu Gazprom nudi prirodni plin po subvencioniranim
cijenama, što podupire vladaćuju političku elitu. Vladin prijedlog za smanjenje subvencija
nije dobro došao.
U ruskoj „Nacionalnoj Strategiji Sigurnosti do 2020.“ objavljenoj u svibnju 2009. godine
izjavljeno je da je potencijal resursa Rusije jedan od faktora koji je povećao mogućnost
Rusije da ojača svoj utjecaj na svjetskoj pozornici (Zysk, 2009., dostupno na:
http://www.geopoliticsnorth.org/index.php?option=com_content&view=article&id=152:rus
sian-national-security-strategy-to-2020&catid=35:russia&Itemid=103).
Dugoročno, Rusija se nada smanjenju ovisnosti o Europi kroz diverzifikaciju baze svojih
kupaca. Do 2030. godine ruska vlada planira povećati izvoz plina u azijske zemlje kao što
su Kina, Juţna Koreja i Japan sve dok ne postigne postotak od 19% - 20%. MeĎutim,
Rusija ima dugačak put pred sobom da stigne do cilja. U 2011. godini izvoz plina u Aziju
iznosio je oko 7% od ukupnog ruskog izvoza plina, a cijeli izvoz je bio u obliku LNG-a.
Rusija je otvorila svoj prvi izvozni LNG terminal 2009. godine na istočnoj obali.
Dugogodišnje ruske nade o tome da osiguraju velike količine prirodnog plina za Kinu
preko plinovoda srušene su činjenicom da Kina nije spremna platiti cijenu koju plaća
29
Europa za ruski plin. S obzirom na ovu situaciju, većina stručnjaka vjeruje da će, osim u
slučaju neuspjeha Rusije da poveća istraţivanje i razvoj svoje energije, Rusija ostati
europski glavni dobavljač energije, uključujući i prirodni plin, još mnogo godina,
vjerojatno i desetljećima. I Europa će ostati primarno trţište za ruski izvoz energije. Stoga
je glavni cilj ruskih drţavnih poduzeća, kao što je Gazprom, pokušati učvrstiti svoju
dominaciju nad europskim energetskim sektorom provodeći dugoročne bilateralne ugovore
o opskrbi s europskim zemljama poput Njemačke, Italije i Bugarske te pronalazak
mogućnosti za kupovinu udjela u europskoj energetskoj distribucijskoj mreţi i skladišnim
postrojenjima. Rusija je takoĎer koristila privlačnost svojih golemih sredstava da bi
koopitirala europske tvrtke koje dominiraju europskim energetskim sektorom (Ratner i
suradnici, 2013.a).
3.2.1. Plinski sporovi izmeĎu Rusije i Ukrajine
Sredinom i krajem 2000-ih godina, mnoge su europske zemlje pretrpjele nekoliko
neočekivanih prekida energije zbog sukoba Rusije i ključnih tranzitnih drţava za plinovod
kao što su Ukrajina i Bjelorusija, oko prirodnog plina i tranzitnih pitanja.
Rusko – ukrajinska kriza započela je 1. siječnja 2006. godine. Gazprom je tvrdio da je
svojim europskim kupcima isporučivao ugovorene količine, dok je s druge strane Ukrajina
tvrdila kako nije iz tranzitnih cjevovoda uzimala plin na koji nije imala pravo, a s obzirom
na Gazpromovu zabrinutost za sigurnost opskrbe i ţelju da zaradi od izvoza u Europu,
jedino moguće rješenje je da je plin uzela Ukrajina. Opadanje količine plina koja je
dostavljana zemljama članicama Unije izazvalo je protest širom Europe. Dana 2. siječnja
2006. MaĎarska je objavila da je izgubila 40% ruske opskrbe, opskrba Slovačke,
Rumunjske i Austrije smanjena je na jednu trećinu, Francuske za 25-30%, Poljske za 14%.
Italija je izgubila oko 25% uobičajene isporuke od 1. do 3. siječnja. Gazprom je 2. siječnja
2006. godine izjavio kako će upumpavati dodatnih 95 milijuna kubičnih metara plina po
danu u mreţu kako bi kompenzirao ukrajinsko preusmjeravanje. Dan kasnije isporuka plina
30
Austriji i MaĎarskoj vraćena je u normalu, dok su neke druge zemlje još imale manjak u
opskrbi (Valić, 2009.).
Početkom 2009. godine, 1. siječnja, Gazprom je zaustavio sve pošiljke prirodnog plina na
otprilike tri tjedna. Razlog tome je bio taj što dvije strane nisu uspjele postići dogovor oko
nekoliko pitanja, uključujući dug koji navodno Ukrajina duguje Gazpromu te dogovor oko
cijene koju bi Ukrajina platila za opskrbu prirodnim plinom. Kriza je pogodila dvadesetak
europskih zemalja, a završena je 20. siječnja 2009. godine kada je ruski plin stigao do točke
ulaska u Europu na slovačko – ukrajinskoj granici, do terminala Velké Kapušany. Prije
otvaranja Sjevernog toka, oko 80% europskog uvoza prirodnog plina iz Rusije
transportiralo se kroz ukrajinske plinovode.
U 2010. i 2011. godini sporovi izmeĎu Rusije i Bjelorusije oko pitanja kao što su cijene
energije, dugovi Bjelorusije i tranzitne naknade koje Rusija plaća za upotrebu bjeloruskih
plinovoda, doveli su do privremenog smanjenja opskrbe Bjelorusije i susjednih zemalja
naftom i prirodnim plinom. Rusija i neke zapadnoeuropske zemlje odgovorile su na ove
incidente planiranjem novih plinovodnih projekata kojima bi se zaobišle one zemlje koje su
smatrali problematičnima za tranzit.
3.2.2. Dobavni pravci opskrbe ruskim prirodnim plinom
Jedan od novih plinovoda je ranije spomenuti Sjeverni tok, koji transportira prirodni plin iz
Rusije u Njemačku preko plinovoda ispod Baltičkog mora. Planirani kapacitet plinovoda
iznosi 2 bcf po godini, dok za usporedbu ukrajinski plinovodni sustav ima kapacitet od 4,0-
4,5 bcf godišnje. Prve pošiljke preko tog plinovoda isporučene su krajem studenog 2011.
godine, a plinovod radi na oko 80% svog kapaciteta. Gazprom je predloţio proširenje
kapaciteta Sjevernog toka, ali Njemačka je odbila prijedlog. Razlog tome je što se
Njemačka uz zatvaranje nuklearnih elektrana planira prebaciti na alternativne izvore
energije uz plinska postrojenja za proizvodnju električne energije (Shabanov, 2011.,
31
dostupno na: http://english.pravda.ru/business/companies/21-07-2011/118557-
nord_stream_germany-0/).
Drugi plinovodni projekt preferiran od strane Moskve je Juţni tok. Plinovod bi trebao
prolaziti ispod Crnog mora u Bugarsku, a onda na ostale europske zemlje. Rusija je počela
graditi Juţni tok u prosincu 2012. godine i planira početi izvoziti krajem 2015. godine.
Juţni tok ima planirani kapacitet od 2,2, bcf godišnje te se smatra glavnim konkurentom
juţno koridorskim projektima (Juţni Koridor). Tijekom gradnje plinovoda koji zaobilaze
Ukrajinu, Rusija nastavlja svoje dugogodišnje napore kako bi ostvarila kontrolu nad
ukrajinskim plinovodnim sustavom. Zapravo, Rusija koristi strah Ukrajine od potencijalnih
utjecaja Sjevernog i Juţnog toka na njihove tranzitne kapacitete, a time i povezane prihode
preko ukrajinskog plinovodnog sustava, da bi na jeftin način osigurala kontrolu nad tim
plinovodima. Gazpromovi duţnosnici snaţno su ohrabrili ukrajinske duţnosnike da im
trebaju prodati kontrolu nad ukrajinskim plinovodima dok još mogu postići dobru cijenu.
Inače bi Gazpromovi duţnosnici mogli smatrati profitabilnijim izgradnju i korištenje
Juţnog toka od modernizacije ukrajinskog ostarjelog sustava. Ukrajina je ponudila Rusiji
zajednička operativna prava nad ukrajinskim plinovodima u zamjenu za smanjenje cijene
plina namijenjenog domaćoj potrošnji i u zamjenu za sigurne tranzitne količine plina kroz
ukrajinske plinovode. Dvije strane trenutno pregovaraju oko ponude. U meĎuvremenu,
Ukrajina je oštro smanjila količinu plina koju uvozi iz Rusije, izazivajući Rusiju da zatraţi
od Ukrajine da plati 7 milijardi $ za navodno kršenje odredbi trenutnog „uzmi ili plati“2
sporazuma izmeĎu dvije zemlje.
Rusija je imala više uspjeha u stjecanju kontrole nad bjeloruskom plinskom
infrastrukturom. U prosincu 2011. godine Gazprom je zaključio kupnju 50% Beltransgaz-a
(bjeloruske kompanije za prijevoz prirodnog plina plinovodima), u zamjenu za smanjenje
cijene plina. Jamal – Europa plinovod koji prolazi preko Bjelorusije i Poljske, trenutno nosi
2 „Uzmi ili plati“ tj. „take or pay“ ugovor je sporazum u kojem je kupac obvezan platiti za robu ili uslugu bez
obzira da li ona je ili nije isporučena, takvi sporazumi se često koriste kao neizravne garancije za financiranje
projekata te štite kupce od povećanja cijene, a prodavatelje od smanjenja cijene.
32
oko 20% ruskog plina koji se izvozi u Europu. Gazprom trenutno proučava kako proširiti
kapacitet prijenosa plina kroz svoje nove posjede, što bi moglo izvršiti dodatni pritisak na
Ukrajinu (Ratner i suradnici, 2013.a).
Slika 3. Glavni pravci trgovanja prirodnim plinom
Izvor: BP Statistical Review of World Energy June 2012
Neke ruske akcije moţda su usmjerene na frustrirajuće europske napore za
diverzifikacijom. One uključuju pokušaje sklapanja dugoročnih ugovora s Azerbejdţanom i
zemljama Središnje Azije da bi se blokirale isporuke traţene od Europljana; podnošenje
pravnih primjedbi na predloţeni Trans-kaspijski plinovod izmeĎu Azerbejdţana i
Turkmenistana, koji će biti ključna karika u pruţanju kaspijskog plina Europi; pokušavajući
uskladiti izvoznu politiku prirodnog plina s ostalim vodećim proizvoĎačima, kao što su
Katar i Iran, s nadom da se jednog dana kreira „plinski OPEC“ od GECF-a (Gas Exporting
Countries Forum); i Juţni tok koji govori sam za sebe (Ratner i suradnici, 2013.a).
33
4. DIVERZIFIKACIJA EUROPSKE OPSKRBE PRIRODNIM PLINOM
Dvije regije, Središnja Azija i Sjeverna Afrika imaju veliki potencijal za proizvodnju više
prirodnog plina nego što sada proizvode, a s obzirom na to da su blizu Europe čine
alternativu ruskoj opskrbi. Središnja Azija je bila u fokusu američkih i europskih napora da
osiguraju Europi aternativu ruskom plinu, kroz Juţni koridor. Sjeverna Afrika već ima
mnoge plinovode prema Europi i izvozne LNG terminale. Glavno pitanje vezano za tu
regiju je da li zemlje MENA-e (Middle East and North Africa) mogu, uz postojeću
infrastrukturu i rezerve, proizvesti i isporučiti dodatne pošiljke Europi.
Isto tako, zabiljeţen je ogroman rast u LNG ukapljivanju u proteklih nekoliko godina,
uglavnom u Kataru, te se predviĎa da će se povećat kapacitet od strane industrije. Čak i
Sjedinjene Drţave imaju višestruke LNG ukapljivačke projekte u različitim fazama
regulatornog odobrenja. Dodatak većeg kapaciteta ukapljivanja će osigurati Europskoj uniji
druge alternativne dobavljače, iako je njihova mogućnost korištenja LNG-a ograničena radi
infrastrukturnih nedostataka (Ratner i suradnici, 2013.a).
4.1. Kaspijska regija i Središnja Azija
Kaspijska regija se pojavila kao značajan izvor prirodnog plina za svjetsko trţište.
Dokazane rezerve prirodnog plina u Azerbejdţanu, Kazahstanu, Turkmenistanu i
Uzbekistanu se procjenjuju na preko 1000 bcf, te su meĎu najvećima na svijetu. Smatra se
da Kaspijska regija sadrţi postojeće i nadoknadive rezerve prirodnog plina koje čine oko
7% svjetskih rezervi, ali daljnja istraţivanja mogla bi rezultirati pozitivnom revizijom
procijenjenih rezervi.
Ipak, drţave Središnje Azije ostat će geografski izoliranije od svjetskih trţišta. Plinovodi
prirodnog plina bi trebali biti izgraĎeni na velikim udaljenostima što je vrlo skupo i trebali
bi prolaziti kroz nekoliko zemalja, a to bi povećalo političke i ekonomske rizike
(Kolundţić, 2009.).
34
Plinovodi koji vode prema zapadu moraju prijeći ili preko Kaspijskog mora, gdje primorske
zemlje raspravljaju o njihovom pravnom poloţaju, pa preko energetskih konkurenata Rusije
ili Irana, ili preko Azerbejdţana kroz Tursku. Azija je rastuće trţište za prirodni plin iz
središnje Azije. Plinovodi prirodnog plina iz Turkmenistana do Kine postoje te je Kina
turkmenistanski plin počela uvoziti još krajem 2009. godine, ali da bi omogućila prirodnom
plinu da doĎe do industrijskih područja, Kina treba nadograditi svoju unutrašnju opskrbnu
mreţu. Kina je takoĎer zainteresirana za uvoz prirodnog plina iz Uzbekistana i iz
Kazahstana, koji je trenutno u pregovorima s Kinom radi izvoza svojeg prirodnog plina.
Turska polja prirodnog plina mogla bi pomoći u zadovoljenju energetskih potreba
Pakistana i Indije te tako osigurati prihode od poreza Afganistanu i Pakistanu. Ako se
osigura dovoljno kapaciteta izgraĎenih u Kini i ostalim dijelovima Azije, buduća opskrba
Europe moţda će biti sporna, a od toga će koristi imati Rusija (China's Pipeline Gas
Imports: Current Situation and Outlook to 2025, 2011., dostupno na: http://www.pm-
pipeliner.safan.com/mag/ppl0311/r06.pdf).
Američki administratori su utvrdili da će izvoz iz Azerbejdžana ojačati energetsku sigurnost
europskih kupaca koji se trenutno oslanjaju na Rusiju. Azerbejdţanski prirodni plin se
smatra apsolutno neophodan za razvoj Juţnog koridora. Kao što je prije spomenuto,
Azerbejdţan će dostavljati sav prirodni plin za TANAP plinovod i proslijediti Europi. Vrlo
je vaţno napomenuti da će Azerbejdţan opskrbljivati Tursku s dodatnih 215 bcf prirodnog
plina da bi pomogao Turskoj zadovoljiti rastuće potrebe za prirodnim plinom
(Azerbajdţanski predsjednik odobrio sporazum za TANAP, dostupno na:
http://www.energetika-net.com/vijesti/plin/azerbajdzanski-predsjednik-odobrio-sporazum-
za-tanap-16066).
Prirodni plin će doći iz druge faze razvoja azerbejdţanskog Shah Deniz polja, koje je u
Kaspijskom moru. Konzorcij koji posjeduje Shah Deniz polje je voĎen od strane BP-a kao
operatora, ali uključuje i Statoil (Norvešku), SOCAR (Azerbejdţan), LUKOIL (Rusiju),
Total (Francusku), NICO (Iran) i TPAO (Tursku). Posljednja američka legislativa koja se
odnosi na sankcije Iranu je izraĎena tako da se izbjegne sankcioniranje projekta Shah
35
Deniz, bez obzira što je jedan od njihovih partnera Iranska kompanija (Frequently asked
questions, dostupno na:
http://www.bp.com/sectiongenericarticle.do?categoryId=9046943&contentId=7080633).
Odnosi Azerbejdţana i Irana su vaţni za američku vanjsku politiku. Na kraju 2005. godine
Azerbejdţan je počeo slati 7 bilijuna kubičnih metara (bcf) prirodnog plina godišnje preko
dijela Sovjetskog plinovoda do iranske granice kod Astare, djelomično u zamjenu za
pošiljke iranskog prirodnog plina do azerbejdţanske eksklave Nakhchivan. U siječnju 2011.
godine, Azerbejdţan je potpisao petogodišnji sporazum s Iranom da šalje 35,3 bcf
prirodnog plina preko plinovoda u 2011. godini, a moţda i većih količina nakon toga. Taj
plin se koristi u sjevernom Iranu, a u zamjenu Iran osigurava nešto prirodnog plina
azerbejdţanskoj eksklavi Nakhchivan.
Većina proizvodnje prirodnog plina u Kazahstanu je povezana s razvojem naftnih polja, a
većina plina se ponovno ubrizgava u polja. Prirodni plin se uglavnom proizvodi u
sjeverozapadnom dijelu drţave, dok je stanovništvo u juţnom i istočnom dijelu ovisno o
uvozu prirodnog plina kojeg doprema iz Uzbekistana. U 2009. godini Kazahstan je postao
neto izvoznik prirodnog plina. Prema izvješću BP Statistical Review, Kazahstan je izvezao
oko 406 bcf prirodnog plina iz svojih zapadnih polja, uglavnom u Rusiju u 2011. godini. U
prosincu 2007. Kazahstan, Turkmenistan i Rusija su potpisali sporazum o obnavljanju
ogranka središnjeg Azijsko-centralnog plinovoda, da bi dobavljali prirodni plin za Rusiju,
te su dogovorili gradnju novog Kaspijsko-Coastline plinovoda, ali ti planovi su odloţeni od
strane Turkmenistana koji nastoji diverzificirati svoju izvoznu rutu što dalje od Rusije i
smanjiti zahtjeve Rusije za prirodnim plinom. Kazahstan ipak planira povećati izvoz
prirodnog plina u nadolazećim godinama prema Rusiji i Kini. Donedavno, američka
inozemna izravna ulaganja u iznosu od 16,5 milijardi američkih dolara, odigrala su
dominantnu ulogu u razvoju kazahstanskih izvora nafte i plina u razdoblju od 1993. do
2012. godine. Prema nekim izvješćima, Kina je osigurala oko 13 milijardi dolara u
investicijama i za zajmove kazahstanskog energetskog sektora u 2009. godini,
naglašavajući svoj rastući energetski utjecaj. Neke američke energetske tvrtke i strani
36
privatni ulagači obeshrabreni su u posljednjim godinama oštrijim uvjetima kazahstanske
vlade, porezima i kaznama od kojih neke reflektiraju korupciju unutar vladajućeg vrha.
Krajem kolovoza 2008. godine, Kina i Kazahstan su potpisali okvirni sporazum o izgradnji
plinovoda za prirodni plin od Beyneu-a, sjeverno od Aralskog mora, jugoistočno do
Shymkent-a, gdje će se spojiti s Centralnoazijsko – kineskim plinovodom. Plinovod
Beyneu-Shymkent dugačak 932 milje planirana je veza koja će opskrbljivati s 176,6 bcf
sjeverno-istočni Kazahstan i s 176,6 bcf Kinu. Izgradnja plinovoda je počela u rujnu 2011.
godine i očekuje se da će biti završena do 2015. godine (Ratner i suradnici, 2013.a).
Tablica 5. Rezerve prirodnog plina ključnih zemalja Središnje Azije za 2011. godinu
izraţene u bilijunima kubičnih stopa (bcf)
Zemlja Rezerve na kraju 2011.
Azerbejdţan 44,9
Kazahstan 66,4
Turkmenistan 858,8
Uzbekistan 56,6
Izvor: Izradio autor prema podacima iz: BP Statistical Review of World Energy June 2012.,
dostupno na:
http://www.bp.com/assets/bp_internet/globalbp/globalbp_uk_english/reports_and_publicati
ons/statistical_energy_review_2011/STAGING/local_assets/pdf/statistical_review_of_worl
d_energy_full_report_2012.pdf; pregledano: 16.05.2013.
Kao što je prikazano u tablici 5., Turkmenistan ima najveće rezerve prirodnog plina u
Središnjoj Aziji. Značajna količina turkmenistanske proizvodnje već teče u Europu preko
Rusije. MeĎutim, zagovaranje Turkmenistana za alternativne izvozne pravce prirodnog
plina dovelo ga je u sukob s nekim drugim kaspijskim zemljama. U rujnu 2011. godine,
Vijeće Europske unije odobrilo je otvaranje pregovora s Azerbejdţanom i Turkmenistanom
da bi olakšali sporazum o gradnji Trans-kaspijskog plinovoda za prirodni plin. Rusija i Iran
se protive izgradnji Trans-kaspijskog plinovoda, tvrdeći da razgraničenje granica
Kaspijskog mora te korištenje i zaštita pomorskih resursa moraju biti najprije razraĎeni od
strane pomorskih drţava. Mnogi promatrači vide takve primjedbe kao djelomično voĎene
37
od strane Rusije i Irana kao proizvoĎača prirodnog plina, konkurenata Turkmenistana.
Rusija ţeli zadrţati svoju ulogu glavnog uvoznika turkmenistanskog prirodnog plina da bi
spriječila njegovo konkuriranje kod izvoza prirodnog plina u Europsku uniju. Sredinom
kolovoza 2011. godine ruski predsjednik Medvedev upozorio je da se sve primorske zemlje
moraju sloţiti oko Transkaspijskog plinovoda. Turkmenistansko Ministarstvo vanjskih
poslova odgovorilo je da stajalište smatra kontraproduktivno za turkmenistansko-ruske
odnose. Ministarstvo vanjskih poslova je naglasilo da je nekoliko bilateralnih sporazuma na
moru okončano od strane Rusije, te je ponovilo turkmenistanski argument da se na sličan
način mogao postići sporazum s Azerbejdţanom priključenim na plinovod (Medvedev:
Construction of trans-Caspian pipeline requires agreement of all coastal states, 2011.,
dostupno na: http://www.azernews.az/oil_and_gas/37475.html).
Usprkos turkmenistanskoj ţelji da izvozi više svoga plina, za sada, njegova orijentacija je
još uvijek usmjerena prema istoku, a ne prema Europi. Turkmenistan je traţio alternative za
rute plinovoda preko Rusije. Od prosinca 2007. godine Turkmenistan je otvorio dva
plinovoda prema Iranu, udvostručivši svoj izvozni kapacitet prema Iranu za otprilike 706
bcf godišnje. U travnju 2006. godine Turkmenistan i Kina su potpisali okvirni sporazum o
kineskim investicijama za razvoj polja prirodnog plina u Turkmenistanu i o izgradnji
plinovoda prirodnog plina kroz Uzbekistan i Kazahstan do Kine, koji je u procesu.
Konačno, turkmenistanski predsjednik Berdimuhamedow takoĎer je obnovio prijedlog
svojih prethodnika da izgradi Turkmenistan-Afganistan-Pakistan-India (TAPI) plinovod
prirodnog plina preko Afganistana do Pakistana i Indije (Nichol, 2012.a).
Uzbekistan uglavnom koristi proizvodnju prirodnog plina za domaće trţište i u količinama
njemu dostatnima. Koristio je sovjetsku mreţu plinovoda za prirodni plin, za izvoz dijela
prirodnog plina u Rusiju i ostale zemlje Srednje Azije (Kazahstan, Kirgistan i Tadţikistan).
Uzbekistan ima dovoljne rezerve prirodnog plina da bi postao potencijalni dobavljač plina
za Europu ako bi izgradnja njegove infrastrukture bila usmjerena prema zapadu. Uzbekistan
je bio uglavnom zatvoren za zapadne energetske investicije, iako su se napori za
privlačenjem meĎunarodnih energetskih poduzeća povećali posljednjih godina. Ruska
38
poduzeća Gazprom i Lukoil su najveći investitori za razvoj i proizvodnju prirodnog plina u
Uzbekistanu i kroz svoje politike ţele zadrţati Uzbekistanski prirodni plin dalje od ruskog
prirodnog plina kojim se opskrbljuje Europa. U 2005. godini, Kineska nacionalna naftna
korporacija (CNPC) i Uzbekistanov drţavni Uzbekneftegaz (uzbekistansko poduzeće za
tranzit plina) najavili su formiranje zajedničkog ulaganja s ciljem razvoja resursa nafte i
prirodnog plina. U 2007. godini, Uzbekistan i Kina potpisali su sporazum o izgradnji 326
milja duge dionice CNPC plinovoda i sporazum o izgradnji i upravljanju zajedničkim
poduhvatom izmeĎu Uzbekneftegaz-a i CNPC-a, Azija Trans Gas počeo je izgradnju u
2008. godini. Uzbekistan je takoĎer potpisao okvirni sporazum o pošiljkama 353 bcf
prirodnog plina godišnje preko plinovoda, a pošiljke su započele s isporukom u kolovozu
2012. godine. Konzorcij koji proizvodi plin sastavljen od Uzbekneftegaz-a, Lukoil-a,
korejske nacionalne naftne korporacije (Korea National Oil Corporation) i CNPC traţi
prirodni plin u regiji oko Aralskog mora (Nichol, 2012.b).
4.2. Sjeverna Afrika
Do danas, američka energetska strategija usmjerena prema Europi nije se fokusirala na
Sjevernu Afriku kao protuteţu ruskim pošiljkama prirodnog plina. Arapsko proljeće moţda
je pruţilo priliku, iako s velikim izazovima, da se poveća izvoz iz tih regija. Gledano u
cjelini, tri su glavna postojeća dobavljača Europe u toj regiji – Alţir, Egipat i Libija – koji
već opskrbljuju Europu prirodnim plinom preko plinovoda i LNG-a te ujedno posjeduju
ogromne prirodne resurse prirodnog plina koji bi se dalje mogli razvijati.
39
Tablica 6. Rezerve prirodnog plina zemalja Sjeverne Afrike za 2011. godinu (izraţene u
bilijunima kubičnih stopa)
Zemlja Rezerve na kraju 2011.
Alţir 159,1
Egipat 77,3
Libija 52,8
Nigerija 180,5
Ostatak Afrike 43,5
Izvor: Izradio autor prema podacima iz: BP Statistical Review of World Energy June 2012.,
dostupno na:
http://www.bp.com/assets/bp_internet/globalbp/globalbp_uk_english/reports_and_publicati
ons/statistical_energy_review_2011/STAGING/local_assets/pdf/statistical_review_of_worl
d_energy_full_report_2012.pdf; pregledano: 16.05.2013.
Zajedno, ove tri zemlje isporučuju oko 44% onoga što Rusija isporučuje, od čega je Alţir
izvor za 90% izvoza. Teško poslovno okruţenje i domaća potraţnja, potaknuta
subvencijama za potrošnju prirodnog plina, ograničila je razvoj resursa prirodnog plina
svake zemlje. Promjene reţima u Egiptu i Libiji predstavljaju priliku za svaku zemlju da
promijeni svoju politiku da bi promicala pojačani razvoj resursa prirodnog plina, ali do
danas je učinjen mali napredak. U isto vrijeme, politička i ekonomska nesigurnost mogle bi
i dalje karakterizirati situaciju u obje zemlje kroz kraće ili srednje dugo razdoblje. Nadalje,
rastući sigurnosni problemi koji su povezani sa nestabilnošću i terorizmom koji potječe iz
sjevernog Malija i, potencijalno, juţne i istočne Libije, mogu ograničiti novu i postojeću
eksploataciju energetskih resursa u regiji (Ratner i suradnici, 2013.a).
Četverodnevna talačka kriza koja je započela kad su teroristi zaplijenili smjesu prirodnog
plina te zatočili inozemne radnike (uključujući Amerikance) u juţnoistočnom Alžiru 16.
siječnja 2013. godine, ukazuje na zabrinutost oko sigurnosti u sjevernoafričkom najvećem
proizvoĎaču ugljikovodika. Posljedice tog incidenta su nejasne, osobito nije jasno kako će
to utjecati na alţirski energetski sektor i strane sudionike. Prema studiji američke
Energetske informacijske administracije (EIA), Alţir bi mogao sadrţavati mnogo veće
40
rezerve plina iz škriljca nego što posjeduje konvencionalne rezerve, koje su takoĎer
značajne. U oţujku 2013. godine Alţir je donio novi set amandmana na zakon o
ugljikovodicima da bi riješio pitanje plina iz škriljca u zemlji. Ovisno o razvoju svojih
nekonvencionalnih izvora prirodnog plina i konvencionalnih izvora, Alţir bi mogao postati
još značajniji proizvoĎači i izvoznik prirodnog plina. MeĎutim, teško poslovno okruţenje
moglo bi i dalje ograničavati njegov potencijal (Arieff, 2013.).
Zakon o ugljikovodiku iz 2005. godine smanjuje monopol drţavne energetske tvrtke,
Sonatrach, otvarajući sektor za privatne i strane investitore. Zakon iz 2006., meĎutim,
zahtijeva od meĎunarodnih poduzeća da daju 51% udjela u novim projektima povezanima s
naftom, prirodnim plinom i srodnim prometnim projektima Sonatrach-u. Dodatna pravila za
strane investicije su donesena u Komplementarnom financijskom zakonu (CFL) iz 2009.
godine, koji ograničava uvoz i strana ulaganja. Ove mjere zahtijevaju 51%-tno alţirsko
vlasništvo nad novim stranim ulaganjima. Nadalje, „CFL 2010“, na snazi od rujna 2010.
godine zahtijeva od stranih ponuditelja koji su dobili graĎevinske ugovore da investiraju u
joint venture (zajedničko ulaganje) s lokalnim partnerima. Takve mjere su potaknule strane
investitore, uključujući američke i europske tvrtke i vlade, da apeliraju na veću stabilnost
zakona u Alţiru, a moţda su doprinijeli izvjesnom usporavanju stranih investicija u
istraţivanje i proizvodnju. Ipak, prema Ministarstvu vanjskih poslova, „pravilo 49/51 ostaje
kontroverzno, ali strani ulagači su se prilagodili“ (Economic Report on Africa 2013., 2013.,
dostupno na: http://www.uneca.org/sites/default/files/uploaded-
documents/era2013_casestudy_eng_algeria.pdf).
Alţirska proizvodnja prirodnog plina i izvoz smanjili su se od 2005. godine kada su
proizvodili preko 3,1 bcf i izvozili više od 2,3 bcf. U 2011. godini Alţir je proizveo 2,9 bcf
i izveo 1,8 bcf, od čega je 1,6 bcf išlo u Europu prema podacima EIA-e za 2005. i 2011.
godinu.
U 2005. godini, alţirski ministar je najavio ambiciozne planove za povećanje proizvodnje i
izvoza, s ciljem postizanja 4,0 bcf proizvodnje i 3,5 bcf izvoza do 2015. godine. Ovi ciljevi
41
nisu na putu da se ostvare, a zemlja je promijenila svoju orijentaciju na očuvanje svoje
izvorne baze resursa, a ne na širenja proizvodnje što je više moguće. U narednom desetljeću
domaća potrošnja mogla bi nadmašiti izvoz. Ipak, Alţir nastavlja širiti svoje veze prema
Europi. U 2011. godini, konzorcij na čelu s Sonatrach-om otvorio je Medgaz plinovod
prirodnog plina. Novi plinovodi vode direktno od alţirske luke Beni Saf do španjolske
Perdigal plaţe. Inicijalni kapacitet veze je otprilike 280 bcf godišnje (Medgaz connects the
pipeline to the Spanish gas network within the testing phase, 2011., dostupno na:
http://www.medgaz.com/medgaz/pages/nota_prensa_29-eng.htm). Usprkos novom
dodatku, alţirski izvoz u Španjolsku nema mnogo utjecaja na ostatak Europe, kako je veza
izmeĎu Španjolske i Francuske ograničena. Osim Medgaz-a, Alţir izvozi prirodni plin u
Europu preko Maghreb-Europe plinovoda (425 bcf) u Španjolsku i Trans-Mediterranean
plinovoda (230 bcf) u Italiju. Alţir je takoĎer najavio planove za proširenje LNG izvoznih
kapaciteta (Ratner i suradnici, 2013.a).
Od 2005. godine potraţnja za prirodnim plinom u Egiptu je u porastu, tijekom perioda je
porasla gotovo 57%. Iako je i proizvodnja takoĎer rasla, potraţnja potaknuta subvencijama
je spriječila vladu da ponudi atraktivne uvjete za meĎunarodne tvrtke da bi nastavile ulagati
u razvoj egipatskih resursa. Osim toga, velik dio od preostalog egipatskog plina je na teško
dostupnim i troškovno zahtjevnim mjestima što doprinosi nedostatku interesa od strane
mnogih meĎunarodnih tvrtki. BP je potpisao ugovor 2010. godine koji je bio znatno veći od
prethodnih ugovorenih uvjeta. Od ostavke bivšeg egipatskog predsjednika Hosni Mubaraka
u veljači 2011. godine, egipatska struktura prirodnog plina na Sinajskom poluotoku je bila
napadnuta mnogo puta, bilo od strane otuĎenih Beduina Arapa koji su ţivjeli na Sinaju ili
terorističke skupine s logorima na poluotoku. Ti napadi narušili su pošiljke plina putem dva
odvojena plinovoda koja se pribliţavaju kod El Arisha Izraelu i Jordanu. Egipat više ne
izvozi plin ni jednoj ni drugoj zemlji. Niti jedna skupina nije preuzela odgovornost za
napade, a egipatske vlasti su se borile kako bi zaštitile infrastrukturu uništenu u
demilitariziranju Sinajskog poluotoka. Egipatski izvoz u Europsku uniju koji postoji samo
u LNG obliku, pao je za gotovo 12% u 2011. godini, nakon smanjenja u 2010. za 35%. Bilo
je planirano da će se Arapski plinovod iz Egipta prema Jordanu, Libanonu i Siriji proširiti
42
prema Turskoj da bi se egipatski prirodni plin pribliţio Europi, ali s obzirom na probleme
koji okruţuju egipatski sektor prirodnog plina to je vrlo upitno. Proizvodnja u 2010. godini
je pala po prvi put tijekom desetljeća, ali se stabilizirala u 2011. godini. S obzirom na
izgledno rastuću domaću potrošnju i vjerojatan pad proizvodnje, za pretpostaviti je da se
izvoz neće povećati još neko vrijeme. Da bi mogao ispuniti svoje izvozne obveze, Egipat je
najavio u prosincu 2012. godine da će početi uvoziti LNG, moţda već i 2013. godine.
Ovisno o orijentaciji nove vlade, ako bude poticala zapadna ulaganja u egipatski energetski
sektor, i ako riješi subvencije prirodnog plina, ovo pogoršanje egipatskog plinskog sustava
moglo bi biti poništeno (usmjereno na pravi put) (Ratner i suradnici, 2013.a).
Slično kao i u Alţiru, 11. rujna 2012., teroristički napad na američku diplomatsku misiju u
Bengaziju ukazao je na pitanje sigurnosti i stabilnosti koje muči novu vladu (Pentagon
releases official timeline of Benghazi attack, 2013., dostupno na:
http://edition.cnn.com/2012/11/09/world/africa/libya-benghazi-timeline). Ipak, Libija
moţda ima najveći potencijal za povećanje izvoza prirodnog plina u Europu nakon što se
uspostavi novi reţim i moguća nova drţavna naftna i plinska kompanija u postgadafijevskoj
Libiji. GraĎanski rat zaustavio je proizvodnju prirodnog plina, ali nedavno je ona ponovno
pokrenuta i oporavlja se brţe nego je većina analitičara predviĎala. Libija ima jedan
plinovod prirodnog plina do Europe, Greenstream, koji je bio zatvoren tijekom nedavnih
nemira, isto kao i LNG izvozni terminal. Italija je primila gotovo cijeli libijski izvoz
prirodnog plina u 2011. godini, dok zapravo to čini samo 3% od talijanskog uvoza
prirodnog plina. Plinovod je radio u 2011. godini ispod svojeg kapaciteta. Najmanji LNG
izvoz Libije bio je usmjeren u Španjolsku u 2011. godini, a LNG izvoz trenutno čini samo
3% od kapaciteta libijskog LNG postrojenja. Libijska proizvodnja prirodnog plina pala je
gotovo 90% u 2011. godini. Ali, domaća potrošnja, osobito za električnu energiju, mogla bi
povećati libijsku potrošnju prirodnog plina koja je bila stabilna u posljednjih deset godina
(prema EIA) (Ratner i suradnici, 2013.a).
43
4.3. Uvoz ukapljenog prirodnog plina (LNG)
Jedan od najvaţnijih razvitaka za Europu je rastuća dostupnost ukapljenog prirodnog plina
(LNG). Ukapljeni prirodni plin (LNG) predstavlja dodatnu alternativu ruskom prirodnom
plinu. LNG predstavlja oko 25% europskog uvoza prirodnog plina, u odnosu na 15% u
2010. godini te predstavlja 19% od ukupne potrošnje prirodnog plina Unije.
Grafikon 6. Uvoz ukapljenog prirodnog plina (LNG) za 2011. godinu
Izvor: Izradio autor prema podacima iz: BP Statistical Review of World Energy June 2012.,
dostupno na:
http://www.bp.com/assets/bp_internet/globalbp/globalbp_uk_english/reports_and_publicati
ons/statistical_energy_review_2011/STAGING/local_assets/pdf/statistical_review_of_worl
d_energy_full_report_2012.pdf; pregledano: 16.05.2013.
Velika Britanija prednjači u LNG uvozu, slijede je Španjolska i Francuska što je vidljivo iz
grafikona 6. Kako je spomenuto ranije, povezanost izmeĎu Španjolske i Francuske mogla
bi se takoĎer proširiti da bi se omogućilo Europi da iskoristi španjolski višak uvoznog
kapaciteta za LNG ili prirodni plin putem plinovoda. Glavni dobavljači LNG-a za Europu
su Alţir, Egipat, Oman i Katar. Katar je najveći dobavljač Europe, a isto tako posjeduje i
više LNG uvoznih terminala u Europi.
44
U početku se smatralo da je geografski poloţaj Katara problem, jer se nalazi daleko od
tradicionalnih trţišta. Za Katar je najveći izazov bio pronaći rješenje kako bi se zaobišao taj
problem i kako bi ulaganje u Sjeverno polje bilo ekonomski odrţivo. Tehnološke i
komercijalne inovacije bile su ključni faktori u postizanju niza vaţnih prekretnica, slijedom
kojih je Katar postao glavni dobavljač prirodnog plina (LNG-a) (Energy Outlook: A view
from Doha, 2011.).
Zemlje poput Poljske i Estonije su započele s procesom izgradnje velikih LNG uvoznih
terminala kod svojih luka na Baltičkom moru koje će omogućiti da se LNG distribuira
diljem sjeverne i istočne Europe. Pored LNG uvoznih terminala, Europska unija bi mogla
imati koristi od povećanja objekata za skladištenja prirodnog plina u cilju upravljanja
uvoznim kapacitetima tijekom perioda koji nisu kritični (ljeto), kao i od meĎusobnog
povezivanja plinovoda da se prirodni plin kreće prema mjestima gdje je potreban (Ratner i
suradnici, 2013.a).
Značajni LNG izvozni terminali Sjedinjenih Drţava mogli bi dobiti priliku da igraju bitnu
ulogu u europskoj energetskoj sigurnosti i globalnim trţištima prirodnog plina. Većina
LNG izvoznih projekata Sjedinjenih Drţava nalazi se na istočnoj obali Sjedinjenih
Američkih Drţava što bi pošiljke za Europu učinilo vjerojatno ekonomičnima, a istodobno
bi se smanjio utjecaj Rusije na europske zemlje (The Geopolitical Implications of U.S.
Natural Gas Exports, 2013., dostupno na:
http://americansecurityproject.org/ASP%20Reports/Ref%200116%20-
%20The%20Geopolitical%20Implications%20of%20U.S.%20Natural%20Gas%20Exports.
pdf).
Da se danas izgrade svi predloţeni američki LNG izvozni projekti, Sjedinjene Drţave bi
bile najveći LNG izvoznik. Predloţeni objekti su u različitim fazama regulatornog
odobrenja, a samo jedan je u izgradnji. Ipak, analitičari su već počeli nagaĎati o tome što bi
značajan porast američkog LNG izvoza značio za trţišta prirodnog plina, posebno za
Europsko trţište. Bilo kakve količine LNG-a iz Amerike koristile bi trţištu, uključujući i
45
Europu, pruţajući novog dobavljača kupcima. Za dijelove Europe, posebno Baltičku regiju
i Središnju Europu, gdje Sjedinjene Drţave imaju snaţne i prijateljske odnose, svaka
odluka o izvozu LNG-a prema toj regiji bila bi dobrodošla, radi potencijalnog
neutraliziranja europske ovisnosti o ruskom plinu. Snaţniji učinak američkog ulaska na
globalno LNG trţište je moţda u odreĎivanju cijena, a manje u zalihama. Sjedinjene
Američke Drţave su jedne od nekoliko zemalja koje ne veţu cijenu prirodnog plina za
cijenu nafte i stoga bi mogle stvoriti dodatan pritisak da se cijene tih dviju roba prestanu
vezati. Većina prodanog prirodnog plina u svijetu, bilo putem LNG-a ili u plinovodima,
prodana je putem dugoročnih ugovora i uz valutnu klauzulu u cijeni nafte (Ratner i
suradnici, 2013.b).
U uvjetima velikih preokreta na energetskom trţištu dostupnost energije i sigurnost te
pouzdanost opskrbe postaju ključni čimbenici za svako gospodarstvo. Nije teško zaključiti
da izravna uključenost u transportno-tranzitne tokove energenta znači imati stratešku
prednost koja otvara velike ekonomske mogućnosti. Slika 4. prikazuje raspored LNG
terminala za ukapljivanje i uplinjavanje prirodnog plina u Europi, a moţemo uočiti i
povoljan poloţaj Republike Hrvatske kada su u pitanju energetski tokovi. Uzmemo li u
obzir da su najveće svjetske pričuve prirodnog plina (72,13 trilijuna m3) locirane na
području Srednjeg istoka i da je područje Srednje Europe njegovo strateško trţište, terminal
Omišalj na otoku Krku u poziciji je da postane vaţno čvorište u svjetskim energetskim
tokovima. LNG prihvatni terminal za uvoz i tranzit prirodnog plina na otoku Krku, za
potrebe Hrvatske i Srednje Europe, daje Republici Hrvatskoj vaţnu ulogu strateškog
energetskog partnera zemljama izvoznicama prirodnog plina i većini zemalja članica
Europske unije (Poletan Jugović i suradnici, 2009.).
46
Slika 4. Terminali za uplinjavanje i ukapljivanje u Europi početkom 2011. godine
Izvor: Veselić, M., Karasalihović Sedlar, D., Hrnčević, L. 2011., Analiza dostupnosti
kapaciteta za uplinjavanje UPP-a radi osiguravanja sigurnosti opskrbe Europe prirodnim
plinom, Rudarsko-geološko-naftni zbornik, god. 23, str. 25 -38
47
5. PERSPEKTIVA EUROPSKE ENERGETSKE POLITIKE
Dekarbonizacija je sastavni dio globalnih trendova u razvitku energetike. Dvjestogodišnji
uzorak potrošnje energenata, sa smanjivanjem uloge drva i rastom uloge ugljena, te kasnije
smanjivanjem njihove uloge i rastom uloge nafte, uz manju potrošnju nafte, a porastom
uloge plina, ujedno je i prikaz smanjenja ugljikova intenziteta (Carbon Intensity) (Dekanić i
suradnici, 2002.).
S obzirom na svoju ekološku prihvatljivost kao energent, prirodni plin dobiva sve veći
značaj u energetskoj politici Europske unije čiji je najvaţniji prioritet borba protiv
klimatskih promjena i smanjenje emisije stakleničkih plinova, a sve u skladu s preuzetim
meĎunarodnim obvezama Protokola iz Kyota. Cilj Unije je postizanje energetske sigurnosti
što se moţe provesti putem diverzifikacije pravaca opskrbe prirodnim plinom, kao što je
već spomenuto te potencijalnim pronalaskom novih izvora plina.
Ideja smanjenja ovisnosti o neobnovljivim izvorima energije podrazumijeva duboku
promjenu energetskog modela, s jedne strane povećanjem udjela obnovljivih izvora
energije (biomasa, sunčeva energija, geotermalna energija, energija vjetra, hidroenergija...)
u energetskoj potrošnji, a s druge strane smanjenjem globalne potrošnje energije. Razvoj
obnovljivih izvora energije savršeno se uklapa u perspektivu trenda smanjenja raspoloţive
energije iz fosilnih izvora na kojoj se temeljio rast svjetske ekonomije, a posebice
europskog gospodarstva u 20. stoljeću (Wallaert, [nema datuma], dostupno na:
http://www.eihp.hr/hrvatski/projekti/enermed/ENERMED_Razvoj_OIE_na_Sredozemlju-
%20Izvjestaj.pdf).
5.1. Novi potencijalni izvori europskog prirodnog plina
Iako je prerano za reći i godinama je udaljeno od proizvodnje za izvoz, najave otkrića
prirodnog plina u istočnom Mediteranu od strane Izraela i Cipra mogle bi otvoriti novi
izvor europskog prirodnog plina. Početne procjene predviĎaju scenarij u kojem će Izrael i
48
Cipar postati izvoznici prirodnog plina, i to u Europu s obzirom da je najveće obliţnje
trţište potencijalnih uvoznika. Cipar, koji je član Europske unije, trenutno ne konzumira ni
jedan oblik prirodnog plina u gospodarstvu pa će zahtijevati mnogo infrastrukture za to.
Izraelska i američka tvrtka Noble Energy koja provodi bušenja, povećala je potencijal da
pomogne Cipru izgraditi postrojenja za domaću potrošnju i izvoz prirodnog plina. Ostale
zemlje u regiji, uključujući Libanon i Tursku, mogle bi započeti istraţivačke podvige koji
bi povećali količinu proizvedenog prirodnog plina u regiji.
Norveška nije članica Europske unije, ali je osmi najveći proizvoĎač prirodnog plina u
svijetu i drugi najveći izvoznik plina u Europsku uniju, nakon Rusije. Sjeverno more sadrţi
većinu norveških rezervi prirodnog plina, ali postoje značajne rezerve i u Norveškom i
Barentsovom moru. The United States Geological Survey procjenjuje da je gotovo 25%
svjetskih rezervi prirodnog plina koje se još moraju otkriti smješteno u području Arktika i
prošle godine su Norveška i Rusija postigle dogovor o istraţivanju arktičkih energetskih
pitanja. Norveško polje prirodnog plina Snohvit kraj ruskog polja Shtockman u kojem je
Norveška investitor i razvojni partner, obećava da bi Barentsovo more moglo biti nova
europska energetska regija (Ratner i suradnici, 2013.a).
5.2. Potencijalni razvoj nekonvencionalnih izvora prirodnog plina
Osim učvršćivanja tj. okrupnjavanja drugih izvora energije iz drugih regija, stručnjaci ističu
nekoliko dodatnih faktora koji bi mogli smanjiti europsku ovisnost o ruskim resursima.
Razvoj nečega što se prethodno teško razvijalo kao što je „nekonvencionalni“ prirodni plin,
uključujući i plin iz škriljca, u Europi i na drugim mjestima moţe diverzificirati opskrbu i
zadrţati cijene dolje.
Svjetske rezerve prirodnog plina se povećavaju svake godine već barem tri desetljeća, a
pojava plina iz škriljca čini rezerve prirodnog plina još i većima. U.S. Energy Information
Administration (EIA) procjenjuje svjetske rezerve prirodnog plina, konvencijalnog i
nekonvencijalnog, na preko 6600 bcf te rezerve tehnički obnovljivog plina iz škriljca na
49
otprilike jednaku količinu, prema potrošnji u 2011. godini koja je iznosila 114 bcf, što bi
značilo da postoje rezerve prirodnog plina za skoro 125 godina. EIA procjenjuje tehnički
nadoknadive rezerve plina iz škriljaca, u posjedu Europske unije, na gotovo 500 bcf tj. na
više od 25 godina opskrbe uz trenutni intenzitet potrošnje.
Europski parlament je krajem studenog 2012. prihvatio odluku da svaka drţava članica
Unije treba sama odlučivati o eksploataciji plina iz škriljca. Zeleno svjetlo za plin iz škriljca
u Europskoj uniji još je jedan pokušaj smanjivanja ovisnosti o ruskom plinu, ali postavlja se
pitanje pod koju cijenu se to moţe postići. Plin iz škriljca se smatra nekonvencionalnim
fosilnim gorivom koje se nalazi u prirodnim pukotinama u podzemlju. Sve donedavno nije
postojala metoda za njegovu sigurnu dopremu na površinu. U SAD-u je 1998. godine
razvijena tehnologija bušenja horizontalnim hidrauličkim frakturiranjem. Većinu
potencijalnih opasnosti za okoliš i ljude pokazala je upravo američka priča sa plinskim
škriljcima. Tamošnja je politika pod utjecajem energetskog lobija dozvolila da se
eksploatacija vrši na minimalnoj udaljenosti od izvora pitke vode, zaobilazeći tako ključnu
regulativu o zaštiti vode i zraka. Takav scenarij će se teško ponoviti u Uniji jer ključna EU
regulativa o vodama zabranjuje uštrcavanje polutanata u podzemne vode, a i drugi zahtjevi
vezani uz zaštitu okoliša bitno su stroţi od onih u SAD-u. Francuska i Švicarska su već
odustale od pridobivanja plina na takav način, ali Poljska bi mogla imati najveću korist od
odobravajuće odluke. Poljske rezerve plina iz škriljca mogle bi pokriti njene potrebe za
plinom čak do 65 godina unaprijed. Parlament savjetuje svim drţavama koje su
zainteresirane za proizvodnju plina iz škriljca da primjene vrlo strogu zakonsku regulativu
(Domazet, 2012.).
5.3. Alternativni izvori energije
Obnovljivi izvori energije su energetski resursi koji se ne mogu potrošiti, besplatni su i
relativno su dostupni svima. Korištenje obnovljivih izvora energije uglavnom je vezano uz
lokalne posebnosti prostora i klimatskih uvjeta. Prostorna i vremenska promjenjivost
50
svakog od pojedinih izvora moţe znatno varirati, od sezonske do minutne ili na prostornoj
skali od nekoliko metara do više stotina kilometara. Posljednjih godina iznimno je jak
razvoj trţišta tehnologija za iskorištavanja obnovljivih izvora energije, a razvoj trţišta je i
omogućio konkurentnost obnovljivih izvora energije u odnosu na konvencionalne izvore
energije, iako cijena proizvedene energije i dalje ne uzima u obzir posredne troškove koji
nastaju korištenjem fosilnih goriva poput zbrinjavanja otpada, ekoloških i zdravstvenih
šteta (Granić, 2010.).
Razvoj obnovljivih izvora energije predstavlja iznimni izazov za budućnost Europe. S
obzirom da svjetsko gospodarstvo još uvelike ovisi o fosilnim, neobnovljivim izvorima
energije (nafta, ugljen), te o nuklearnoj energiji koja predstavlja potencijalnu opasnost po
okoliš i ljudsko zdravlje, promicanje obnovljivih izvora energije danas se pojavljuje kao
vrlo bitna značajka europske energetske politike (Wallaert, [nema datuma]).
Obnovljivi izvori energije uključuju energiju vjetra, solarnu energiju, hidroenergiju,
geotermalnu energiju, energiju plime i oseke te biomasu. Upotreba energije iz obnovljivih
izvora ima mnogo prednosti, uključujući smanjenje stakleničkih plinova, diverzifikaciju
opskrbe energijom i smanjenje ovisnosti o fosilnim gorivima (najviše nafte i plina). Porast
potrošnje energije iz obnovljivih izvora ima takoĎer potencijal povećanja zaposlenosti u
Europskoj uniji preko uvoĎenja novih poslova u „zelenim“ tehnologijama.
Prijelaz svjetskog gospodarstva koje se temelji na fosilnim izvorima energije na
gospodarstvo temeljeno na obnovljivim izvorima energije zahtijeva duboku transformaciju
u organizaciji djelovanja organa vlasti, u strukturiranju gospodarskog tkiva. Novi način
„upravljanja“ energetskim politikama predstavlja značajni ulog za buduća desetljeća.
Tehnika nije sve; energetska revolucija zahtijeva prije svega kulturološku i organizacijsku
promjenu naših društava (Wallaert, [nema datuma]).
51
Tablica 7. Primarna proizvodnja energije iz obnovljivih izvora u zemljama članicama EU
(izraţena u tisućama tona nafte)
Zemlja 2000. 2011.
Belgija 534 115230
Bugarska 780 115230
Češka 1339 114254
Danska 1738 2465
Njemačka 9094 1429
Estonija 512 3030
Irska 235 3032
Grčka 1403 31291
Španjolska 6815 976
Francuska 15806 731
Italija 9598 1976
Cipar 44 13762
Latvija 1393 17899
Litva 682 17869
Luksemburg 39 96
MaĎarska 830 2071
Malta 0 1162
Nizozemska 1347 84
Austrija 6608 1857
Poljska 3808 1
Portugal 3759 3141
Rumunjska 4040 8364
Slovenija 788 7449
Slovačka 496 5161
Finska 7751 5028
Švedska 14741 913
Ujedinjeno Kraljevstvo 2264 1387
EU 27 96443 162326
Izvor: Izradio autor prema podacima iz: Eurostat, 2013., Primary production of renewable
energy, dostupno na:
http://epp.eurostat.ec.europa.eu/tgm/table.do?tab=table&init=1&plugin=1&language=en&p
code=ten00081; pregledano: 23.05.2013.
Tablica 7. prikazuje pozitivan trend proizvodnje energije iz obnovljivih izvora u 2011. u
odnosu na 2000. godinu. Vidimo da Belgija, Bugarska i Češka prednjače u proizvodnji
energije iz obnovljivih izvora, a kod Poljske je zabiljeţeno drastično smanjenje. Na razini
52
EU vidljivo je povećanje proizvodnje iz obnovljivih izvora što je u skladu s politikom
Europske unije da se do 2020. godine postigne udio obnovljivih izvora energije od 20%.
Tablica 8. Udio obnovljivih izvora energije u krajnjoj potrošnji za 2011. godinu i projekcija
za 2020. godinu u zemljama članicama EU (izraţen u %)
Zemlja 2011. 2020.
Belgija 4,1 13
Bugarska 13,8 16
Češka 9,4 13
Danska 23,1 30
Njemačka 12,3 18
Estonija 25,9 25
Irska 6,7 16
Grčka 11,6 18
Španjolska 15,1 20
Francuska 11,5 23
Italija 11,5 17
Cipar 5,4 13
Latvija 33,1 40
Litva 20,3 23
Luksemburg 2,9 11
MaĎarska 8,1 13
Malta 0,4 10
Nizozemska 4,3 14
Austrija 30,9 34
Poljska 10,4 15
Portugal 24,9 31
Rumunjska 21,4 24
Slovenija 18,8 25
Slovačka 9,7 14
Finska 31,8 38
Švedska 46,8 49
Ujedinjeno Kraljevstvo 3,8 15
EU 27 13 20
Izvor: Izradio autor prema podacima iz: Eurostat News Releases, 2013., dostupno na:
http://epp.eurostat.ec.europa.eu/cache/ITY_PUBLIC/8-26042013-AP/EN/8-26042013-AP-
EN.PDF; pregledano: 16.06.2013.
Procjenjuje se da je u 2011. godini energija iz obnovljivih izvora činila udio od 13% u
ukupnoj potrošnji energije drţava članica Europske unije što je prikazano u tablici 8. Udio
53
obnovljivih izvora energije u ukupnoj krajnjoj potrošnji je jedan od glavnih indikatora
uspješnosti strategije Europa 2020. Zemlje članice Unije nastoje povećati udio obnovljivih
izvora energije na 20% u ukupnoj finalnoj potrošnji energije, u skladu sa donesenom
strategijom, do 2020. godine. Nacionalni ciljevi pojedinih zemalja članica trebaju biti
formirani na način da se uzme u obzir polazna točka pojedine zemlje, potencijal obnovljivih
izvora energije te ekonomske performanse zemlje. U 2011. godini gotovo sve članice
biljeţile su porast udjela obnovljivih izvora. Najveći udio obnovljivih izvora u finalnoj
potrošnji ostvaren je u Švedskoj (46,8%), Latviji (33,1%), Finskoj (31,8%) i Austriji
(30,9%), a najniţi udio ostvarile su Malta (0,4%), Luksemburg (2,9%), Ujedinjeno
Kraljevstvo (3,8%), Belgija (4,1%) i Nizozemska (4,3%). Prva članica Unije koja je
postigla cilj strategije „Europa 2020“ u 2011. godini je Estonija (Eurostat News Releases,
2013.).
54
6. ZAKLJUČAK
U ekonomskom smislu, energetika je skup gospodarskih aktivnosti pomoću kojih se
pronalaze novi izvori energije koji se onda transformiraju u sekundarnu energiju i
dostavljaju potrošačima u proizvodnoj i konačnoj potrošnji. Iz toga proizlazi da je
energetika gospodarska djelatnost koja se bavi osiguranjem dostatnih količina energije
potrošačima. U suvremenom gospodarstvu koje prati trend globalizacije, ona zauzima i sve
vaţniju stratešku poziciju. Bitnim faktorom stabilnosti nekog gospodarstva, pa tako i
gospodarstva Europske unije, postaje sigurna opskrba energijom. Rastući broj svjetskog
stanovništva koji je popraćen gospodarskim i društvenim napretkom, ukazuje na sve veću
potrebu za energijom.
Prema statističkim izvješćima iz 2012. godine svjetska potrošnja primarne energije raste, a
to je u skladu s desetogodišnjim prosjekom. Fosilna goriva i dalje dominiraju u potrošnji
energije iako je rast globalne potrošnje fosilnih goriva usporio u 2011. godini, isto kao i
ukupna potrošnja energije.
U razvoju globalizacije tijekom 20. stoljeća, a pogotovo u 21. stoljeću, primarna energija je
zauzela vrlo vaţno mjesto uz trţište kapitala, te se zbog toga ni ne moţe u potpunosti
zasebno promatrati. Kretanje proizvodnje i potrošnje energenata te poglavito cijene
energenata, povijesno gledano, vezano je uz geopolitičke i strateške teţnje nadzora nad
najbogatijim i najprofitabilnijim područjima fosilnih goriva.
Suprotno svjetskom trendu povećanja potrošnje primarne energije, u Europskoj uniji je
zabiljeţen negativan trend potrošnje primarne energije, a uzrok tome je slabija ekonomska
aktivnost koja je posljedica financijske i ekonomske krize. Europa ne raspolaţe značajnim
vlastitim izvorima energije, dok istodobno proizvodnja energije iz tih izvora u Europi, a
pogotovo iz fosilnih goriva stalno pada. Tako je najveći dio europskih izvora fosilnih
goriva (ugljena, nafte, prirodnog plina) u proteklih pola stoljeća intenzivne eksploatacije
55
iscrpljen. Dakle, osnovna značajka opskrbe energijom zemalja EU-a je da one nemaju
dovoljno energije, a posebice nafte i prirodnog plina pa ih moraju uvoziti.
Članice Europske unije sve se više oslanjaju na prirodni plin radi postizanja ambicioznog
cilja smanjenja emisija CO2 i stakleničkih plinova. Zahvaljujući različitim pozitivnim
svojstvima koja ga čine najprihvatljivijim meĎu fosilnim gorivima, prirodno plin je jedini
energent koji je konkurentan ostalim gorivima.
Uvoz prirodnog plina zemalja članica Europske unije porastao je za 48% u razdoblju od
2000. do 2010. godine što oslikava europsku ovisnost o tome energentu. Glavni europski
dobavljač prirodnog plina je Rusija, a slijede je Norveška i Alţir. Značajna je činjenica da
je uvoz prirodnog plina iz Katara u razdoblju od 2000. do 2010. godine povećan čak 95
puta.
Jasno je da se Europa nalazi u nepovoljnom poloţaju jer barem 60%, a postoji mogućnost
da i do 90% svojih potreba mora zadovoljiti uvozom iz neeuropskih zemalja što ima za
posljedicu nekoliko učinaka. S ekonomskog stajališta, veliki financijski tokovi usmjereni su
prema stranim proizvoĎačima, dok to s političkog stajališta generira različite poteškoće u
odnosima sa zemljama koje posjeduju masovne resurse, stavljajući Europu u slabu i ovisnu
poziciju. U svakom slučaju takva neravnoteţa daje zemljama izvoznicama veću
pregovaračku moć tijekom ugovaranja uvjeta i cijena prirodnog plina.
Kako je ranije spomento, čelnici europskih drţava su se obvezali izvršiti integraciju i
liberalizaciju internog europskog energetskog trţišta do 2014. godine, promovirajući
povezivanje elektroenergetskih mreţa i plinovoda, povećanjem energetske efikasnosti i
boljom koordinacijom vanjskih energetskih politika. Europski voĎe smatraju da će ove
inicijative omogućiti članicama da trguju energijom mnogo fleksibilnije nego sada,
umanjujući na taj način utjecaj potencijalnih zastoja u opskrbi i prevelike ovisnosti o
jednom opskrbljivaču.
56
S obzirom na vaţnost diverzifikacije, sagledavaju se različite alternative uvoza prirodnog
plina. Dvije regije, Središnja Azija i Sjeverna Afrika imaju veliki potencijal za proizvodnju
više prirodnog plina nego što sada proizvode, a s obzirom na to da su blizu Europe, čine
alternativu ruskoj opskrbi. Središnja Azija je bila u fokusu američkih i europskih napora da
osiguraju Europi alternativu ruskom plinu, kroz Juţni koridor. Sjeverna Afrika već ima
mnoge plinovode prema Europi i izvozne LNG terminale. Isto tako ogroman rast u LNG
ukapljivanju u proteklih nekoliko godina, uglavnom u Kataru, upućuje na povećanje
kapaciteta proizvodnje od strane industrije. Čak i Sjedinjene Drţave imaju višestruke LNG
ukapljivačke projekte u različitim fazama regulatornog odobrenja. Dodatak većeg
kapaciteta ukapljivanja će osigurati Europskoj uniji druge alternativne dobavljače.
Cilj Unije je postizanje energetske sigurnosti što se moţe provesti putem diverzifikacije
pravaca opskrbe prirodnim plinom, kao što je već spomenuto ili pronalaskom novih izvora
plina. Novo otkriće plina u istočnom Mediteranu od strane Izraela i Cipra moglo bi otvoriti
jedan novi izvor europskog prirodnog plina.
Proizvodnja plina iz škriljca takoĎer je jedna od alternativa. EIA procjenjuje tehnički
nadoknadive rezerve plina iz škriljaca, u posjedu Europske unije, na gotovo 500 bcf tj. na
više od 25 godina opskrbe uz trenutni intenzitet potrošnje. Ono što se postavlja kao glavni
problem je pitanje ekološke prihvatljivosti takve eksploatacije.
Razvoj obnovljivih izvora energije predstavlja iznimni izazov za budućnost Europe i uklapa
se u perspektivu trenda smanjenja raspoloţive energije iz fosilnih izvora na kojoj se
temeljio rast svjetske ekonomije, a posebice europskog gospodarstva u 20. stoljeću.
Upotreba energije iz obnovljivih izvora ima mnogo prednosti, uključujući smanjenje
stakleničkih plinova, diverzifikaciju opskrbe energijom, smanjenje ovisnosti o fosilnim
gorivima (najviše nafte i plina) te potencijal povećanja zaposlenosti u Europskoj uniji što je
s obzirom na trenutno teško ekonomsko razdoblje vrlo bitna značajka.
57
Projekcija udjela obnovljivih izvora energije zemalja članica Unije u finalnoj potrošnji za
2020. godinu ukazuje na pozitivan trend kretanja udjela premda cilj europske strategije nije
ostvaren u svim članicama.
Svime navedenim potvrĎuje se hipoteza da je diverzificiranost opskrbe prirodnim plinom
jedan od preduvjeta stabilnosti europskog energetskog sektora te da je ona neophodna za
daljnji rast i razvoj gospodarstva Europske unije.
58
LITERATURA
KNJIGE:
1. Dekanić, I., Kolundţić, S., Karasalihović, D. 2002., Stoljeće nafte – veza izmeĎu nafte,
novca i moći koja je promijenila svijet, Naklada Zadro, Zagreb
2. Kandţija, V., Cvečić, I. 2011., Ekonomika i politika Europske unije, Ekonomski
fakultet Sveučilišta, Rijeka
3. Krpan, LJ., Maršanić, R. 2004., Značenje i uloga hrvatskog prometnog sustava u
europskim prometnim tokovima, Suvremeni promet, Opatija
4. Nikolić, M., Mihajlović Milanović, Z., Mandal, Š. 2003., Ekonomika energetike,
Ekonomski fakultet Beograd, Beograd
ČLANCI:
1. Dekanić, I., Kolundţić, S., Slipac, G. 2006., Energetska budućnost Hrvatske i opskrba
plinom, Energija, god. 55, br. 4
2. Dekanić I. 2012.a, Razvoj Hrvatskog plinskog gospodarstva s obzirom na razvoj
plinske infrastrukture na jugoistoku Europe, EGE, 2/2012.
3. Dekanić, I. 2012.b, Ruska energetska i plinska strategija, EGE, 3/2012.
4. Domazet, N. 2012., Mogu li plinski škriljci Europskoj uniji donijeti plinsku revoluciju?,
EGE, 5/2012.
5. [nema autora], 2012., Slijedi era plina, Plin, god. 12, br. 3
6. Poletan Jugović, T., Nahtigal, D. 2009., Integracija Republike Hrvatske u svjetske
tokove energenata, Pomorstvo, god. 23, br. 2
7. Veselić, M., Karasalihović Sedlar, D., Hrnčević, L. 2011., Analiza dostupnosti
kapaciteta za uplinjavanje UPP-a radi osiguravanja sigurnosti opskrbe Europe
prirodnim plinom, Rudarsko-geološko-naftni zbornik, god. 23, str. 25 -38
59
OSTALI IZVORI:
1. Arieff, A. 2013., Algeria: Current Issues; dostupno na:
http://www.fas.org/sgp/crs/row/RS21532.pdf; pregledano: 23.05.2013.
2. Azerbejdţanski predsjednik odobrio sporazum za TANAP, [nema datuma], dostupno
na: http://www.energetika-net.com/vijesti/plin/azerbajdzanski-predsjednik-odobrio-
sporazum-za-tanap-16066; pregledano: 23.05.2013.
3. BP Statistical Review of World Energy June 2012., dostupno na:
http://www.bp.com/assets/bp_internet/globalbp/globalbp_uk_english/reports_and_publi
cations/statistical_energy_review_2011/STAGING/local_assets/pdf/statistical_review_
of_world_energy_full_report_2012.pdf; pregledano: 16.05.2013.
4. Cerović, Lj., Donadić, M., Galović, T. 2009., Liberalization of EU gas sector: Impacts
and perspectives for future development, dostupno na:
http://ehis.ebscohost.com/eds/pdfviewer/pdfviewer?sid=cbc74656-e2e0-4660-8b4d-
0add186f7bf1%40sessionmgr104&vid=1&hid=109; pregledano: 23.05.2013.
5. China's Pipeline Gas Imports: Current Situation and Outlook to 2025., 2011., dostupno
na: http://www.pm-pipeliner.safan.com/mag/ppl0311/r06.pdf; pregledano: 24.05.2013.
6. Frequently asked questions, [nema datuma], dostupno na:
http://www.bp.com/sectiongenericarticle.do?categoryId=9046943&contentId=7080633;
pregledano: 24.05.2013.
7. Gilardoni A. 2008., The World Market for Natural Gas: Implications for Europe [PDF],
Heidelberg: Springer-Verlag Berlin Heidelberg, dostupno na:
http://books.google.hr/books?id=f5e97hgYLzsC&printsec=frontcover&dq=gilardoni+a
ndrea+The+World+Market+for+Natural+Gas:+Implications+for+Europe+pdf&hl=hr&
sa=X&ei=qEqhUZP0MczA7AbExIGQCQ&ved=0CC4Q6AEwAA#v=onepage&q&f=f
alse; pregledano: 18.05.2013.
8. Gulf Intelligence for The Doha Energy Forum 2011., Energy Outlook: A view from
Doha, dostupno na:
http://www.thegulfintelligence.com/uploads/20WPC%20Doha%20Publication.pdf;
pregledano: 22.05.2013.
60
9. Economic Report on Africa 2013., Algeria, 2013., dostupno na:
http://www.uneca.org/sites/default/files/uploaded-
documents/era2013_casestudy_eng_algeria.pdf; pregledano: 20.05.2013.
10. Energy, transport and environment indicators 2012., 2012. dostupno na:
http://epp.eurostat.ec.europa.eu/cache/ITY_OFFPUB/KS-DK-12-001/EN/KS-DK-12-
001-EN.PDF; pregledano: 17.05.2013.
11. Eurogas, Long Term Outlook for Gas Demand and Supply 2007.-2030., 2010. dostupno
na: http://www.eurogas.org/uploaded/Eurogas%20LT%20Outlook%202007-
2030_Final_251110.pdf; pregledano: 20.05.2013.
12. Eurogas, 2013., Press release, dostupno na:
http://www.eurogas.org/uploaded/Eurogas%20Press%20Release_Gas%20consumption
%20hit%20for%20second%20year%20running.pdf; pregledano: 17.05.2013.
13. Eurogas Statistical Report 2012., dostupno na:
http://www.eurogas.org/uploaded/Statistical%20Report%202012_final_211112.pdf;
pregledano: 17.05.2013.
14. Europska komisija, eurostat, 2012., Consumption of energy, dostupno na:
http://epp.eurostat.ec.europa.eu/statistics_explained/index.php/Consumption_of_energy
; pregledano: 17.05.2013.
15. Europska komisija, 2012., Antitrust: Commission opens proceedings against Gazprom,
dostupno na: http://europa.eu/rapid/press-release_IP-12-937_en.htm; pregledano:
14.06.2013.
16. Europska komisija, 2013., Renewable energy progress report, Report from the
Commission to the European Parliament, the Coouncil, the European Economic and
Social Committee and the Committee of the Regions, dostupno na:
http://ec.europa.eu/energy/renewables/reports/doc/com_2013_0175_res_en.pdf;
pregledano: 20.05.2013.
17. Europska komisija, eurostat, 2012., Renewable energy statistic, dostupno na:
http://epp.eurostat.ec.europa.eu/statistics_explained/index.php/Renewable_energy_stati
stics, pregledano: 23.05.2013.
61
18. Europska komisija, eurostat, Energy – Introduction, dostupno na:
http://epp.eurostat.ec.europa.eu/portal/page/portal/energy/introduction; pregledano:
19.05.2013.
19. Europska komisija, 2011., Market Observatory for Energy, Key Figures, dostupno na:
http://ec.europa.eu/energy/observatory/countries/doc/key_figures.pdf; pregledano:
20.05.2013.
20. Europsko vijeće, 2013., Leaders discuss EU energy policy priorities, dostupno na:
http://www.european-council.europa.eu/home-page/highlights/leaders-discuss-eu-
energy-policy-priorities?lang=en; pregledano: 14.06.2013.
21. Eurostat, 2013., Energy dependence – Natural Gas, dostupno na:
http://epp.eurostat.ec.europa.eu/tgm/refreshTableAction.do?tab=table&plugin=1&pcod
e=tsdcc310&language=en; pregledano: 18.05.2013.
22. Eurostat, 2013., Primary production of renewable energy, dostupno na:
http://epp.eurostat.ec.europa.eu/tgm/table.do?tab=table&init=1&plugin=1&language=e
n&pcode=ten00081; pregledano: 23.05.2013.
23. Eurostat News Releases, 2013., dostupno na:
http://epp.eurostat.ec.europa.eu/cache/ITY_PUBLIC/8-26042013-AP/EN/8-26042013-
AP-EN.PDF; pregledano: 16.06.2013.
24. Granić, G. 2010., Kako promišljati energetsku budućnost, dostupno na:
http://www.eihp.hr/hrvatski/projekti/clanci/energetska_trzista.html; pregledano:
20.05.2013.
25. International Energy Statistics, Natural Gas - Exports, 2013., dostupno na:
http://www.eia.gov/cfapps/ipdbproject/iedindex3.cfm?tid=3&pid=26&aid=4&cid=AG,
&syid=2005&eyid=2011&unit=BCF; pregledano: 14.06.2013.
26. International Energy Statistics, Natural Gas - Production, 2013., dostupno na:
http://www.eia.gov/cfapps/ipdbproject/iedindex3.cfm?tid=3&pid=26&aid=1&cid=AG,
&syid=2005&eyid=2011&unit=BCF; pregledano: 14.06.2013.
27. Kolundţić, S. 2009., Euroazija, energetska suradnja ili konflikt? 2. DIO: Kaspijska
regija, nafta i geopolitika, dostupno na: http://hrcak.srce.hr/39275; pregledano:
22.05.2013.
62
28. Marjanović, T., Pasarić M. 2011., EU27: Tjedni pregled svih vaţnijih zbivanja u
energetskom sektoru, dostupno na:
http://www.croenergo.eu/Content/Article.aspx?id=1631; pregledano: 15.06.2013.
29. Medgaz connects the pipeline to the Spanish gas network within the testing phase,
2011., dostupno na: http://www.medgaz.com/medgaz/pages/nota_prensa_29-eng.htm;
pregledano: 23.05.2013.
30. Medvedev: Construction of trans-Caspian pipeline requires agreement of all coastal
states, 2011., dostupno na: http://www.azernews.az/oil_and_gas/37475.html;
pregledano: 15.06.2013.
31. Nichol, J. 2012.a, Turkmenistan: Recent Developments and U.S. Interests, dostupno na:
http://www.fas.org/sgp/crs/row/97-1055.pdf; pregledano: 14.06.2013.
32. Nichol, J. 2012.b, Uzbekistan: Recent Developments and U.S. Interests Jim, dostupno
na: http://www.fas.org/sgp/crs/row/RS21238.pdf; pregledano: 15.06.2013.
33. Patel, R. 2013., Energy and Environmental Policy, dostupno na:
http://www.numun.org/drupal/sites/default/files/documents/EU%20-
%20Topic%20C.pdf; pregledano: 23.05.2013.
34. Pentagon releases official timeline of Benghazi attack, 2013., dostupno na:
http://edition.cnn.com/2012/11/09/world/africa/libya-benghazi-timeline; pregledano:
23.05.2013.
35. Pinchuk, D. 2011., Gazprom drops Austria from S.Stream gas route-source, dostupno
na: http://www.reuters.com/article/2011/12/14/south-stream-
idUSL6E7NE3XY20111214; pregledano: 15.06.2013.
36. Ratner, M., Belkin, P., Nichol, J., Woehrel, S. 2013.a, Europe’s Energy Security:
Options and Challenges to Natural Gas Supply Diversification, dostupno na:
http://www.fas.org/sgp/crs/row/R42405.pdf; pregledano: 20.05.2013.
37. Ratner, M., Parfomak, P. W., Fergusson, I. F., Luther, L. 2013.b, U.S. Natural Gas
Exports: New Opportunities, Uncertain Outcomes, dostupno na:
https://www.fas.org/sgp/crs/misc/R42074.pdf; pregledano: 26.05.2013.
63
38. Shabanov, V. 2011., Germany does not need Gazprom's Nord Stream pipeline,
dostupno na: http://english.pravda.ru/business/companies/21-07-2011/118557-
nord_stream_germany-0/; pregledano: 15.06.2013.
39. The Geopolitical Implications of U.S. Natural Gas Exports, 2013., dostupno na:
http://americansecurityproject.org/ASP%20Reports/Ref%200116%20-
%20The%20Geopolitical%20Implications%20of%20U.S.%20Natural%20Gas%20Exp
orts.pdf; pregledano: 23.05.2013.
40. Valić, J. 2009., Utjecaj opskrbe ruskim plinom na gospodarsku stabilnost Europske
unije, Ekonomski fakultet, Rijeka
41. Zysk, K. 2009., Russian national security strategy to 2020, dostupno na:
http://www.geopoliticsnorth.org/index.php?option=com_content&view=article&id=152
:russian-national-security-strategy-to-2020&catid=35:russia&Itemid=103; pregledano:
15.06.2013.
42. Wallaert, V. [nema datuma], Regije Sredozemlja i razvoj obnovljivih izvora energije,
dostupno na:
http://www.eihp.hr/hrvatski/projekti/enermed/ENERMED_Razvoj_OIE_na_Sredozeml
ju-%20Izvjestaj.pdf, pregledano: 22.05.2013.
43. http://www.alfa-portal.com/zdravlje-2/ekologija/obnovljivi-izvori-energije-socio-
ekonomska-perspektiva; pregledano: 20.05.2013.
44. http://www.ca-c.org/c-g/2011/journal_eng/c-g-1-2/02.shtml; pregledano: 22.05.2013.
45. http://www.eia.gov/energy_in_brief/article/about_shale_gas.cfm; pregledano:
23.05.2013.
46. http://www.eihp.hr/hrvatski/prilozi_novosti/eu-energy_strategy2020.pdf; pregledano:
20.05.2013.
47. http://home.kpn.nl/vanadovv/BignumbyN.html; pregledano: 25.06.2013.
48. http://www.izvorienergije.com/obnovljivi_izvori_energije.html; pregledano:
23.05.2013.
49. http://rgn.hr/~dkarasal/NIDS/GOSPODARENJE%20PLINOVIMA%202/Razvoj%20pl
inskog%20sustava%20Europe.pdf; pregledano: 23.05.2013.
64
POPIS SLIKA, TABLICA I GRAFIKONA
POPIS SLIKA
1. Slika1. Struktura potrošnje primarne energije u svijetu (izraţena u milijunima tona
nafte), str. 8
2. Slika 2. Glavni projekti dobave prirodnog plina u Europi, str. 21
3. Slika 3. Glavni pravci trgovanja prirodnim plinom, str. 32
4. Slika 4. Terminali za uplinjavanje i ukapljivanje u Europi početkom 2011. godine, str.
46
POPIS TABLICA
1. Tablica 1. Proizvodnja primarne energije u zemljama članicama Europske unije prema
vrstama goriva u razdoblju od 2000. do 2010. godine (izraţena u milijunama tona
nafte), str. 11
2. Tablica 2. Potrošnja prirodnog plina u zemljama članicama Europske unije za razdoblje
od 2011. do 2012. godine (izraţena u milijunima tona nafte), str. 12
3. Tablica 3. Energetska ovisnost Europske unije o prirodnom plinu u razdoblju od 2000.
do 2010. godine (iskazana u postotku), str. 14
4. Tablica 4. Izvoz plina iz Rusije u mlrd. m3, str. 28
5. Tablica 5. Rezerve prirodnog plina ključnih zemalja Središnje Azije za 2011. godinu
(izraţne u bilijunima kubičnih stopa), str. 36
6. Tablica 6. Rezerve prirodnog plina zemalja Sjeverne Afrike za 2011. godinu (izraţene u
bilijunima kubičnih stopa), str. 39
7. Tablica 7. Primarna proizvodnja energije iz obnovljivih izvora u zemaljama članicama
EU (izraţena u tisućama tona nafte), str. 51
8. Tablica 8. Udio obnovljivih izvora energije u krajnjoj potrošnji za 2011. godinu i
projekcija za 2020. godinu u zemljama članicama EU (izraţen u %), str. 52
65
POPIS GRAFIKONA
1. Grafikon 1. Ukupna potrošnja primarne energije zemalja članica EU prema vrstama
energenata u 2011. godini, str. 9
2. Grafikon 2. Energetska ovisnost zemalja Europske unije o prirodnom plinu, str. 14
3. Grafikon 3. Uvoz prirodnog plina u Europsku uniju po zemljama podrijetla (izraţen u
petadţulima, (PJ)), str. 15
4. Grafikon 4. Europski uvoz prirodnog plina preko plinovoda za 2011. godinu iz
odabranih zemalja (izraţen u bilijunima kubičnih metara, (bcm)), str.23
5. Grafikon 5. Uvoz prirodnog plina pojedinih zemalja članica Europske unije u 2011.
godini iz odabranih zemalja (izraţen u bilijunima kubičnih metara, (bcm)), str. 24
6. Grafikon 6. Uvoz ukapljenog prirodnog plina (LNG) za 2011. godinu, str. 43
66
IZJAVA
kojom izjavljujem da sam diplomski rad s naslovom EUROPSKO TRŢIŠTE PRIRODNOG
PLINA izradila samostalno pod voditeljstvom prof. dr. sc. VINKA KANDŢIJE, a pri izradi
diplomskog rada pomagao mi je i asistent prof. dr. sc. ALEN HOST. U radu sam
primijenila metodologiju znanstvenoistraţivačkog rada i koristila literaturu koja je
navedena na kraju diplomskog rada. TuĎe spoznaje, stavove, zaključke, teorije i zakonitosti
koje sam izravno ili parafrazirajući navela u diplomskom radu na uobičajen, standardan
način citirala sam i povezala s korištenim bibliografskim jedinicama. Rad je pisan u duhu
hrvatskog jezika.
TakoĎer, izjavljujem da sam suglasna s objavom diplomskog rada na sluţbenim stranicama
Fakulteta.
Studentica
Tea Medlobi