jure

kaš

tela

n sv

jeti

ljka

od z

emljeHRVATSKE KNJIŽEVNOSTI

Slavko Mihalić ISPITIVANJE TIŠINE • Dragutin Domjanić INJE I RUŽE • Silvije Strahimir Kranjčević DOM POD ZVIJEZDAMA • Tin Ujević MOLITVA IZ TAMNICE • Ksaver Šandor Gjalski IDILE I SJEĆANJA • Antun Gustav Matoš PROMETEJ NA RASKRŠĆU • August Šenoa ZLATNI GRAD • Josip Kozarac/Ivan Kozarac SLAVONIJO ZEMLJO PLEMENITA • Vjekoslav Majer SVJETILJKA NA GRIČU • Miroslav Krleža GLUMIŠTE ŽIVOTA • Ivo Vojnović NOĆ SMRZNUTOG CVIJEĆA • Dragutin Tadijanović ČAROLIJE • Slavko Kolar SVOGA TIJELA GOSPODAR • Ranko Marinković U ZNAKU VAGE • Antun Šoljan MOLITVA NA ŠETALIŠTU • Viktor Vida KRUH SAMOĆE • Marin Držić DUBRAVA U KOMEDIJU STAVLJENA • Vesna Parun PTICA VREMENA • Vladimir Vidrić BOŽANSTVENI PLAKAT • Nikola Milićević ŽIVA ČESMA • Nikola Šop BOŽANSKI PASTIR • Dobriša Cesarić KADIKAD • Ivan Slamnig RELATIVNO NAOPAKO • Josip Pupačić USPRAVAN HOD • Joža Horvat ZVJEZDANE DUBINE • Fran Galović ZELENI OBLAK • Marko Marulić DUHOM DO ZVIJEZDA • Milan Begović KUPIDON S KRAVATOM • Ivan Golub SABRANA BLIZINA • Ante Kovačić ZVJEZDANI PEPEO • Sunčana Škrinjarić KUĆA OD RIJEČI • Ivan Gundulić KRALJ OD PJESNIKA • Zvonimir Majdak FRAJERSKI NOKTURNO • Vladimir Nazor U KRUGU ČUDESA • Ivo Andrić NEMIR OD VIJEKA • Ivan Mažuranić GNIJEZDO VRH TIMORA • Vladan Desnica IGRE PROLJEĆA I SMRTI • Vjenceslav Novak OTROV U DUŠI • Jure Kaštelan SVJETILJKA OD ZEMLJE

Pjesnik, esejist, prevoditelj, likovni i književni kritičar, akademik Tonko Maroević (Split,1941.) u Biserima je ranije predstavio djela Ranka Marinkovića U znaku vage, Ivana Goluba Sabrana blizina, Vladana Desnice Igre proljeća i smrti. Tolerantan, pronicav i obrazovan polihistor, autor je desetak monografija o hrvatskim slikarima i piscima. Izdvajamo tri književna naslova: Borgesov čitatelj, Družba da mi je, Drvlje i kamenje. Dobitnik je najvažnijih književnih nagrada: Tin Ujević za poeziju, A. G. Matoš za kritiku, za promicanje hrvatske i talijanske kulture primio je našu nagradu Frano Čale i talijansku Dijalogo per la cultura. Nakon Marinkovića i Desnice antologičar još jednom propituje domete i kreativni smisao zajedničke kolijevke sredozemnog univerzuma.U knjizi Jure Kaštelana Svjetiljka od zemlje uvršten je niz antologijskih pjesama, klasični San u kamenu, tajnovito Jezero na Zelengori, zanosni Konjanik, potresni Tifusari, testamentna pjesma Iz NIŠTANI, pozdrav, koju je iz bolesničke postelje diktirao kćeri Ladi Kaštelan.Posebna nam je čast da u ovoj knjizi u Biserima hrvatske književnosti prvi put objavljujemo pjesmu Nebeski konji pronađenu u pjesnikovoj ostavštini, tiskanoj samo u nekadašnjem Vjesniku u srijedu.Moderni klasik, pjesnik refleksivnih dometa, u svojem je djelu lucidno sjedinio klasičnu tradiciju i suvremenu pjesničku misao, poeta doctus u punom smislu te riječi, kao prozni i dramski pisac uvijek ostaje pjesnik. Proza Čudo svetog Arnira čvrsto je utemeljena uz piščev zavičaj, Noć u Podgori, posljednji Kaštelanov tekst, ujedno je poglavlje nenapisane autobiografije. Uz uvrštenu dramu Pijesak i pjena posvećenu supruzi Nadi Subotić, jedini pravi tekst hrvatskog kazališta apsurda (Stamać), predstavljeni su i eseji o hrvatskim piscima i slikarima: Mažuraniću, Kranjčeviću, Matošu, A. B. Šimiću, I. G. Kovačiću, Tadijanoviću, Ujeviću, Krleži, Cesariću, Glihi, Murtiću i Kaštelančiću.Naslovna sintagma Svjetiljka od zemlje, istoimena Kaštelanova pjesma, svjedoči o autorovoj vezanosti uz zavičajno tlo i težnji uzvišenosti. I pjesnikova potresna misao iz testamentarne Noći u Podgori priziva sliku svjetla: Opet se vraćam u san i djetinjstvo, ponovno slušam sveta božanstva koja svijetle pod liticom u dubini i čuvaju svaki zemaljski kraj i početak.

Đ. M.

Jure KAŠTELAN rođen je 18. prosinca 1919. u Za-kučcu pokraj Omiša. Maturirao je 1938. na Klasičnoj gimnaziji u Splitu te upisuje romanske jezike i knji-ževnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Već kao student objavljuje prvu pjesničku zbirku Crveni konj (1940., u opremi Ede Murtića), koja je zabranjena zbog ljevičarske buntovne intonacije, a predstavlja i jedan od prvih prodora slobodnije nadrealističke slikovitosti. Od 1942. – 1945. je u partizanskom pokretu, gdje djeluje pretežno u kulturnim i propa-gandnim akcijama, što nastavlja i u neposrednom po-ratnom razdoblju. Godine 1947. diplomira slavistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, gdje se od 1950. zapošljava kao nastavnik, a 1956. i doktorira na Odsjeku za hrvatsku književnost s tezom o lirici A. G. Matoša. Od asistentskog starta prošao je pun

luk sveučilišne karijere te je umirovljen kao redovit profesor teorije književnosti 1980. godi-ne. Dvije je školske godine (1956. – 1958.) proveo kao lektor na pariškoj Sorbonni. Redoviti je član JAZU-a od 1979. i voditelj Zavoda za književnost i teatrologiju od 1985. do smrti, 24. veljače 1990.Stvaralačkim prodorom 1940. godine obilježio je epohu hrvatskoga pjesništva, a predvodničku ulogu potvrdio je i prvim poratnim zbirkama (Pijetao na krovu, 1950., Biti ili ne 1955., i Malo kamenja i puno snova). Poetsku vokaciju proširio je i na područje kazališta nizom oniričko- -evokativnih tekstova (Pijesak i pjena, 1958., I da i ne, 1962., Prazor, 1972.) i pripovjedaštva (Čudo i smrt, 1961.). Vrlo su značajne njegove kongenijalne interpretacije hrvatskog pjesniš-tva (u rasponima od Mažuranića i Kranjčevića do Cesarića i Tadijanovića) kao i zalaganje za inovacije u slikarstvu (od EXAT-a do Murtića), a posebne je zasluge stekao i prevoditeljskim ulogom te intelektualnom i društvenom podrškom inicijativama kulturnog odleđivanja (od pr-vog poratnog objavljivanja Tina Ujevića 1950., do novoga hrvatskog izdanja Biblije, 1968.). Snažna mediteranska nadahnuća obilježila su njegove zrele pjesničke zbirke, kojima je zaokru-žio opus (Divlje oko, 1978., Okrenut moru, 1986. i Sve plavo, nebeski plavo, 1989.).

T. M.

ISBN 978-953-14-0***-*129,00 kn

www.mozaik-knjiga.hr

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Jure Kaštelan

SvJetilJKa od zemlJe

Jure Kaštelan / SvJetilJKa od zemlJe

Biseri HrvatSKe KnJiŽevnoSti

Sedmo KoloSvezaK 39.

UrednicaÐurĐa maČKoviĆ

Sva prava pridržana. ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektronskom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snima njem ili dru ga čije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

Jure Kaštelan

SvJetilJKa od zemlJe

Izbor i predgovortonko maroević

7

SvJetloSt zemalJSKa Prolog poetsko-protejskom opusu Jure Kaštelana

i.

u pristupu poeziji i prozi Jure Kaštelana pozvat ćemo se ponaj-prije na samoga autora, odnosno na naslove dviju njegovih am-blematičnih pjesama. Jedna se zove Svjetiljka od zemlje, a druga Svjetlost zemaljska. naizgled slične sintagme otvaraju međutim vrlo zanimljiv raspon denotacija i konotacija. Prvi naslov upućuje na tvarnost i konkretnost načinjenoga, na silu teže materijala, gra-diva, od kojega se tek može vinuti plamen koji osvjetljava i od-vaja viđeno od mraka nepostojanja. Koristimo ga kao zajednički naziv nik Kaštelanova poetskog korpusa, koji računa na vezanost uz tlo zavičaja, na ukorijenjenost u tradiciju materinskog jezika, na predmetnost oblika, ali sve to ga ne priječi da teži uzviše-nosti i sjaju kakav može dati jedino pramen vatre, niknuvši iz stijenja uljanice.

drugi naslov, Svjetlost zemaljska, svakako podrazumijeva šire protege. u tom binomu pojam zemlje nema značenje tvari, nego smisao planeta, a riječ svjetlost također je mnogo općenitija od (ograničena izvora) svjetiljke. dakle, zemaljskom svjetlošću Kaštelan kao da obasjava sve što je iz njegova pera poteklo, odnosno želi reći da i sama zemlja emanira, zrači određenu količinu svjetla. Pada nam na pamet usporedba s kongenijalnim naslovom zbirke Clair de terre (iz 1923.) oca nadrealizma andréa Bretona. naime, francuski je autor iskovao novi termin parafrazirajući uhodanu sintagmu clair de lune (u značenju mjesečine), ako bi ukazao i na mogućnost zemljovine, to jest blagoga magičnog odsjaja matičnog nam nebeskog tijela. nezavisno od toga je li Kaštelan poznavao ili na svoj način implicirao Bretonovo rješenje, njegovo poetsko

8

kretanje ionako se pomalo nastavljalo na nadrealističku bašti-nu, s nešto većim ulogom referencijalnog ili mimetičkog polja, odnosno upravo: domaće zemaljske brazde.

Kako bilo, sasvim je neosporna fascinacija svjetlošću našeg pjesnika, njegova želja i potreba da se iz zemnoga i prizemno-ga okružja što više i što češće uzdigne u sfere bez gravitacije i tereta predmetnosti. Pisac popularno-programatske Pjesme o mo-joj zemlji i ništa manje strastvenog zemljovanja kao da je oduvijek želio nadmašiti premise zadane stvarnosti i otplatu dugovanja zbilji pa težinu doživljenoga, tamu nedaća i smrti sublimirati u bljeskovima imaginacije, u čudu proplamsaja, u munjini prodor-nog viđenja.

osim već korištenoga naslovnog diptiha luminističkih svoj-stava u Kaštelanovoj poeziji imamo još nekoliko pjesama izrav-no okršte nih svjetlosnim atributima. Primjerice: Svijetliš u tmini i Zvjezdana noć. Krijesnica i Lumin, pa Svjetlost i Pijetao u bljesku. ali još je učestalije pozivanje na sjaj i blistanje čovjekova traga u nje-govim stihovima i prozi, pa i u esejistici. nakon epifanije sunca u ranoj pjesmi San u kamenu sve se intenzivnije javlja apologija čiste svjetlosti, svjetlosti koja je sveobuhvatna i posvemašnja. na izrazit je način apostro firana u pjesmi Salut et fraternité: Svjetlo-sti, što se nigda ne gasiš, svjetlosti krvi, zemaljsko svjetlo vida, svjetla sunčana. u pjesmi Konjic bez konjika stoje pak svijetle vatre kao sni nesnivani a budni. u Vraždi svjetlo koje gledam urliče. u Otvorenoj pjesmi izravan je zaziv: O treperava svjetlosti riječi, mala svjetiljko / koja od krvi goriš. u Ne-bu bez neba imamo i vidjelo nevida i sjenu tamne svjetlosti. u pjesmi Od vida i nevida čitamo: Vrata kopnena i vrata morska / istu svjetlost zatvara-ju. imenovavši jednu od najznačajnijih zbiraka Divlje oko Kaštelan je gotovo in extremis zapisao: Tamna sliko u kojoj sve nestaje, još / me gleda divlje oko svjetlosti. no invokacija iz pjesme Na rubu upravo je euforična: O nepovratni bljeskovi / O svjetlostrujne kobile jantarna žutila / Sebetvorna vatro. u proznom tekstu Oskvrnjeno začeće dočekuje nas oksimoronska noć svjetla; u dramskom prikazu Pijesak i pjena prati-mo isprekidanu, ali uporno se navraćajuću igru svjetla i sjene; esej o antunu Branku šimiću otvara jaki auftakt: Javio se i nestao kao me-teor. Ostala je svjetlost.

9

ii.

Premda Kaštelanova pojava nije bila meteorska, odnosno on ni-je izgorio jednako brzo kao šimić, za njim je također neosporno ostala duga traka svjetlosti, blistav trag poetske mašte i verbal-ne snage i vještine. a koliko god njegova stvaralačka amplituda imala gotovo polustoljetno trajanje, približivši se bitnim tokovi-ma obnove i vitalnosti hrvatskog pjesništva i književnosti, moglo bi se kazati da nikad nije izgubila na neposrednosti i svježini. štoviše, od prve zbirke do zaključnih, neočekivano testamentar-nih, pjesničkih javljanja, Kaštelan je očuvao gotovo mladenački izgled i nepobitno mlad, iskričav duh slikovitog izraza.

rođen 18. prosinca 1919. u zakučcu pokraj omiša, na rijeci Cetini, pjesnik je čitavoga života ostao iznimno vezan uz svoj za-vičaj, pitomo seoce gdje se jablani ogledaju u vodi, a nadvisuju ga sure i strme stijene pristanaka i padina mosora. osnovnu ško-lu je pohađao u obližnjem Priku, nekadašnjem središtu poljičkih popova glagoljaša, što je dječaka također trajno obilježilo dubo-kim doživljajem regionalne baštine. nakon Klasične gimnazije u Splitu, 1938. godine upisuje se na Filozofski fakultet Sveuči lišta u zagrebu, studirajući romanske i klasične jezike te odgovara-juće književnosti. Studij prekida izbijanjem rata, a 1942. godine pridružuje se partizanskom pokretu, u kojemu djeluje do oslo-bođenja zemlje, pretežno na kulturno-prosvjetnim funkcijama i novinarskim zadacima.

iako se već u djetinjstvu oglasio početničkim stihovima – dijelom simbolističke intonacije, dijelom čakavsko-socijalnog usmjerenja – na velika vrata hrvatske poezije pokucao je već kao dvadesetogodišnjak, tiskavši 1940. godine, u vlastitoj na-kladi i s kongenijalnim ilustracijama ede murtića, prvu zbirku Crveni konj. tu je knjigu represivna cenzura zabranila i uništila, ali je iz svega nekoliko sačuvanih primjeraka odigrala svoju ulo-gu, predstavivši autora odlučne geste i izazovne inovativnosti, makar i s očiglednom ukorijenjenošću u domaću pučku mudrost i arhetipsku metaforiku.

10

Knjiga kojom se Kaštelan prvi put određenije predstavio no-sila je i razumljive slabosti početničkog svaštarenja, no i plijeni-la pažnju neospornim energizmom i smjelom slikovitošću. već na žanrovskoj razini u njoj su bili tako raznovrsni sastojci poput pjesničkih proza i slobodnih stihova, katrenski i dvostišno ri-movanih pjesama te tekstova esejističko-polemičkih svojstava. indikativni su i neki usputni kulturalni spomeni, pozivanje na van Gogha, rimbauda i Picassa, a možda još više i izravna po-sveta oskaru daviču i Petru Kružiću (šegedinu), iznimno agil-nim i aktualnim domaćim autorima u tom trenutku književnog i društvenog života.

duh vremena je morao utjecati na mladog pjesnika i njegove su reakcije dijelom uvjetovane ratnom psihozom koja potresa čitavu europu. u uvodnom tekstu naslovljenom – malo provo-kativno – Oskvrnjeno začeće stoji na samome početku jaka invoka-cija: Sramotna noći, evo me za sablazan i skandale. Progutaj me, a malo niže i sarkastična, ironična konkretizacija mladenačkog nemira: Dovraga i Evropa. Neka plane. Neka te narikače prestanu kukati. Kakva kultura? Praznina, a ne kultura: kamenje, knjige, historija. Divna historija, bogami. Meni je odavno svejedno šta se desilo: ja sam načistu. Pa dobro je: neka bude rat. ali slutnja rata se nije dala izbjeći i pjesnik odgo-vara stihovima što nose svježinu i žestinu tragičnog konteksta, snagu iznuđenog otpora.

nije slučajno što je na prvom mjestu pjesma imenovana Di-namit i što se u njoj još nižu pojmovi od šljema i mobilizacije do klanja i eksplozije, a ekstatična slobodarska tvrdnja zauzima središnje mjesto: Hrvatsku bunu: crveni san / okovati ne mogu. Sasvim sličan doživljaj i stav naći ćemo i u jednoj od sljedećih pjesama: Za zoru mliječnu, za crvenu zoru moje Hrvatske / Cvatem u plamenu u voću rumenu u romonu / U svakoj smrti, u svakoj ljubavi gorim i oživim. / Neka me puškama, zamkama, neka me izrešetaju // Da zagrizem u zrelu bunu... mora biti da je inzistiranje na crvenoj boji i prizivanje nasilnih viđenja izazvalo sudsku vlast da uzvrati zabranom.

Kaštelanov start, međutim, nije se ograničio na prijeteće riječi i puku aktualizaciju, nego je donio složen i dorađen govor no-vih, neobičnih i često upravo snovitih iskustava. tipološki bismo

11

najveći broj pjesama mogli svrstati u dvije glavne grupe. S jedne strane bi bile pjesme sjetnog ugođaja (Predosjećaj jeseni, Bolesnik u poslijepodne, Predvečerje u travnju 1939.), a s druge one izrazito infan-tilne dikcije (Djetinjstvo, Mali brat sanja, Jablani). zajednički nazivnik naći ćemo u skokovitoj metaforici, vezivanju disparatnih slika te u verbalnoj zaigranosti, leksičkoj dosjetljivosti koja ide i do zaumnih, semantički otkvačenih, ludičkih protega (zum buli boli hej haj ili: zu bu te-pa-la la ili: Jedna dina dića daća / cimerne bimerne bonće daće / cimerne bimerne buf).

osim tepanja i onomatopejskih zvukova, ojkanja i brojalica, domaća usmena poezija obdarila je mladoga Kaštelana i brojnim ritmičkim rješenjima, stajaćim figurama, karakterističnim simbo-lima. Sve to je on uspio povezati s tekovinama moderne umjet-nosti oniričkoga predznaka. možda bi najtočnije bilo pridružiti ga moćnim stvaraocima što su se znali nadahnjivati baštinom lokalnoga folklora, kao što su primjerice slikar Chagall (upravo impregniran rusko-židovskim skaskama) ili pjesnik lorea (za-hvalni dužnik andaluzijsko-ciganske matrice). zar nas na prvo navedenoga ne podsjeća Kaštelanovo učestalo povezivanje ži-vih bića, domaćih životinja i opuštenoga lebdenja (konji snatre prostore i lepršanje griva... ili: zeleno mlijeko u vimenima oblaka ili: krava se zaplela repom o zvijezde)? zar nas na španjolskog barda ne upućuje hipertrofija zelenoga (zeleno mlijeko, zeleno ždrijebe neba, zelena siso, ozelenjen od zelenila), apologija lutalaštva i slobode (sin sam ciganina, grijeha rascvjetana / djece i cigana; mi smo skitnice; izliječi me od tumaranja) ili pak spominjanje gitare, tambure, bikova?

u jednom dvanaesteračkom stihu mladi je pjesnik naizgled iskazao autohtoni, stilotvorni program: Slavensku bol ću reći deseterci-ma. ne samo što stih već svojom fakturom relativizira tu namjeru nego se Kaštelanova početna pozicija nipošto ne dade svesti na domoljubno-tradicionalistička nastojanja, na revitalizaciju uho-danih modela. štoviše, pjesnikov start u tom je trenutku izrazito avangardistički te morfološki inauguralan, otvarajući, za hrvatsku kulturu svakako životodajan. uz ivaniševićevu zbirku Zemlja pod nogama, objavljenu iste godine, Crveni konj je najraniji i najcjelo-vitiji primjer kreativne asimilacije nekih vidova nadrealističkog

12

gledanja, oblikovanja i ponašanja. inzistiranje na snovitom i otaj-nom, jukstaponiranje svakidašnjeg i mitskog, konfrontiranje in-timnog i društvenog, uz oslobođena sintaktička rješenja što do-laze i do automatskog pisanja – sve su to tekovine pokreta što se hranio snagom podsvjesnoga i libida, što je obogatio našu percepciju mogućnostima najsmjelijeg prodora iza ljušture obič-nosti. Kaštelanovu poziciju pionira nadrealističkog stvaralaštva u nas sankcionirao je potom i radovan ivšić, jamačno najpravo-vjerniji svjedok bretonovskih premisa.

možda smo se odveć dugo zadržali na dijelu opusa što pred-stavlja samo prolog i uvertiru zrelijem i produbljenijem govoru kasnijih poetskih plodova. uostalom, više smo razmatrali tipo-loške i formalne karakteristike negoli visoko vrednovali i anto-logizirali pojedine ulomke. i sam je autor bio svjestan svojega mladenačkog traženja i razdvajanja u raznim smjerovima. ironi-zirao je ideju originalnosti pod svaku cijenu. (Od originalnosti pate svi netalenti... Kakova vražja originalnost?) Brinuo ga je domet medija kojim se služi (riječi me bole mrtve ko suton u vrbiku... prolivene riječi... kad naših riječi gasne svijeća). narugao se statusu pisca poezije (je-dan lirski pjesnik u pogonu // Jesen konjskih kopita). Konačno, čitavu je zbirku zaključio odlučnom refleksijom naslovljenom Autokritika, čiji je žalac uperen ishitrenom poimanju ispovjednosti i vlasti-tosti: Morao bih govoriti o sebi.

iii.

moglo bi se kazati da je Kaštelan čitavoga svog vijeka ostao vje-ran lapidarnom zahtjevu mladenačke Autokritike: nije dopustio da mu u pjesništvu prevlada izravna ispovjednost ranjenoga ega, nije se prepustio narcizmu prenaglašene subjektivnosti, nije izu-stio individualnu jadikovku, nego je istančanu, osjetljivu žicu svojega poetskog glasa pretežno uklopio u kolektivnu kantilenu, u govor koji je trebao podijeliti sudbinu i biti solidaran s drugi-ma (bezimenima, tifusarima, stradalima, strijeljanima, mrtvima), u pjev

13

koji treba sintetizirati iskustvo prostora (Mosora, Zelengore, Podgore, Epetiona, Kragujevca, Skopja), zatim zavičaja i domovine općenito i iskustvo širokoga vremenskog, povijesnog luka (od egipta i He-lade do praslavenskih i starohrvatskih slojeva. eliotovski ćemo zaključiti kako je upravo zbog svijesti o vlastitosti i neosporno stečene osobnosti Kaštelan mogao naizgled žrtvovati prevlast lirskog subjekta, odnosno svoju neponovljivu jedinstvenost uložiti u meditativno-elegičnu poeziju koralnih protega.

Samokritičnost na djelu pjesnik je dokazao kad je pripremio poratnu zbirku pjesama, Pijetao na krovu (1950.). ona je trebala predstaviti i saldo dotadašnjega rada, ali je u nju, nakon dese-togodišnjeg razmaka, iz prve – ma koliko inače značajne i pro-dornošću obilježene – knjižice ušlo svega deset pjesama. Sam autor je – makar za duže vrijeme – žrtvovao većinu tekstova ek-sperimentalnog karaktera, žanrovske razbarušenosti i smjelije – ili tek skokovitije – sintakse. razlozi za to mogu dijelom ležati i u uvećanoj normativnosti dominantne (još uvijek: socrealistič-ke) javne estetike u trenutku objavljivanja, ali odgovaraju i na-ravi pjesnikova razvoja koji je svoju stvaralačku zrelost povezao sa standardizacijom ili pročišćenjem ekspresivnih postupaka u svrhu veće jasnoće i komunikativnosti. organska jedrina riječi i arhetipska utemeljenost slika bile su dovoljne da izazovu i ši-rok i dubok odjek.

ipak, kritičke reakcije su u prvi mah gotovo izostale, iako su mnoge pjesme, tiskane prethodno u časopisima i novinama, ste-kle zasluženu popularnost. u desetljeću između svoje prve i druge zbirke, u razdoblju obilježenom drugim svjetskim ratom, socijalnim prevratom i poratnim tegobama i nadama, Kaštelan se definitivno afirmirao kao pjesnik, dapače kao pjesnik koji je pri-mjereno odgovorio i zahtjevima epohe, izrazivši njezinu tragiku i upućenost prema budućnosti, no istodobno sačuvao i stvaralač-ku autonomiju, kloneći se opasnosti pretjeranog ideologiziranja ili puke plakatnosti. među tolikim evokatorima borbe i žrtava, odnosno slaviteljima pobjednika i trudbenika, naš se pjesnik izdvajao pročišćenošću i jezgrovitošću izraza, transpozicijom ak-

14

tualnosti u nadvremensku perspek tivu i sublimiranjem motiva do univerzalnih značenja.

Svoj kredit angažiranog autora, lojalnog sudionika oslobodi-lačkog rata i željene društvene obnove, Kaštelan nije egoistično čuvao za sebe, nego ga je nastojao investirati u poticanje veće kulturne otvorenosti, u umanjivanje zaostajanja za europskim tokovima, u hvatanje priključka na zaturene ili odbacivane do-maće vrijednosti, u sveopću modernizaciju stvaralačkih putova. Stoga je paralelno s vlastitim stihovima svoju pažnju i autori-tet usmjerio prema nekim obnoviteljskim kulturnim zadaćama. među prvima se založio da se tinu ujeviću omogući povratak u javnost, nakon nemilosrdne zabrane, te je sam priredio uzoran izbor ujevićevih pjesama što su tina predstavile kao nezastari-vog i izazovnog autora. isto tako je odlučno podržao inovativne napore na likovnom području, a ranih je pedesetih godina, tako reći u isti mah, svojim zalaganjem stao iza prvih izložaba ede murtića i Grupe eXat 51. na taj je način pokazao i svoju nedog-matičnost, jer je predgovorima branio, od optužbi za zapadnjačke devijacije, i umjetnike temperamentnoga transformiranja viđenoga i umjetnike racionalnog organiziranja oblika. ako se ta socijalna gesta doživljavala kao pravovremena afirmacija lirske i geometrijske apstrakcije, intimno je značila kako je za Kaštela na podjednako važno nagonsko očitovanje i strukturalno mišljenje.

Pogled u sadržaj Pijetla na krovu ukazat će nam na plodnu dvo-strukost pjesnikovih nadahnuća, na silovito nadiranje slika, s jedne strane, i sustavno građenje ritma, s druge, što se pak po-vezuju u vitalnoj sljubljenosti stihova. ako je i napustio konven-cionalne sheme i stroge metričke obrasce, pjesnik se nipošto nije lišio temeljnih formalnih obilježja i zvučnih suglasja te je svoj govor inkrustirao nizom asonanci i aliteracija, leoninskih (unutarnjih) srokova i eliptičnih rezova, mitskih posudbi i meta-foričkih obuhvata. dapače, stihovi teku organički ulančani, pre-tapaju se i prelijevaju jedan u drugi s iznimnom prirodnošću i prividnom lakoćom – koja kao da se kompenzativno suprotstav-lja mračnim, teškim, bolnim tonovima graničnih situacija nište-nja i nestajanja.

15

u svoju poratnu, kumulativnu i reprezentativnu zbirku, Ka-štelan je uvrstio i mnoge pjesme nastale neposredno nakon Cr-venog konja, u grozničavim danima iščekivanja rata i prvih pušaka na domaćem terenu. Sami naslovi ciklusa Krvavija (1940. – 1941.), kao što su Glava na ratištu, U mrak, Zemlja će me utopiti, Ko bi se vo-dom crnom, više su nego rječiti, a kad u pjesmi naslovljenoj Pro-ljeće naiđemo na kovanicu krvo-proljeće sasvim smo impregnirani atmosferom nedaća i straha, prijetnji i tjeskoba. Pjesma Proljeće je inače ispisana poput dječjeg školskog sastavka, s hinjenom idiličnošću, s tadijanovićevskim objektivizmom, s naivnim sta-ccatom, no njezinoj se lirskoj fakturi suprotstavlja i, na svoj način, podruguje verbalna masa dugačkoga podnaslova, u kojemu stoji bolno aktualizirana karakterizacija najnježnijega godišnjeg doba: Mobilizirano, nagnjilo kao dječji leš, kao prazna klepetava rečenica. Briznu-lo je, oplodilo se u svim osjetilima, kao poplava, kao vukodlačina dlakava iz mraka, iz dna ponoći, sakato, ratno, k r v o – p r o lj e ć e.

Prostor i vrijeme Krvavije nisu davali prilike za imaginativni razmah, atmosfera ciklusa Lanci na rukama omogućavala je tek čežnju za izlaskom iz uza, upravo eluardovski prizivala slobodu. moć katarze, pročišćenja javila se tek nakon što je prebrođena muka otpora zlu, koja je neizbježno tražila i svoje žrtve. Kašte-lan kao pjesnik epohe oglasit će se punim plućima u evokaciji nestalih suputnika, poginulih drugova, u ekstatičnom nemire-nju sa smrću. Prekogrobni dijalog obilježava fragmente Susreta i, posebno Tifusara, gdje je uspostavljena arhetipska ritmizacija graničnih situacija, pronađen korelativ stanja između svijesti i nesvijesti. razumljivo je da je dramatičnost i tragika ratnih gu-bitaka poetski poticajnija od afirmacije zbilje, a pogotovo od himničkih pohvala novim vremenima i aktualnom poretku. ne-koć iznimno popularne verbalne simfonije, kao što su Pjesme o mojoj zemlji i Pjevam imaju i te kako uspjelih stihova, ali ipak trpe od datiranosti, što se nipošto ne bi moglo kazati za nekoliko au-tentičnih slutnji slobodarskoga duha (Pjesma sutrašnjemu, Sve što se rađa), a pogotovo se ne odnosi na antologijski San u kamenu ili na zanosnoga Konjanika, pjesme maksimalne odmjerenosti i čvrste kristalizacije.

16

dosegnuta zrelost uskoro se manifestirala u dvije nove ne-velike zbirke, koje su učvrstile status Kaštelana kao modernog klasika hrvatskog pjesništva. naslov Biti ili ne (l955.) precizno uka-zuje na nutarnju dihotomiju bića i prijepor oko apsoluta, dok sintagma kojom je okrštena druga knjiga, Malo kamena i puno snova (1957.), ukazuje na dvojnost čvrstog, konkretnog i trajnog, s jedne strane, a neuhvatljivog, raspršenog i irealnog, s druge. u zagrlja-ju tako širokih i općenitih amplituda lako se dalo izbjeći opasnu primjenjivost, ideološku funkcionalnost, pa pjesnik širokoga da-ha i mladenačkog zanosa uspijeva izraziti svoj sporazum sa svi-jetom. to je najočiglednije u apologiji whitmanovskih protega Salut et fraternité, ali i pjesma Konjic bez konjika, premda intonirana komemorativno i ispisana u počast stradalima, emanira energiju nadmašivanja bjelodanog gubitka, svjedoči u korist trajanja, ži-vota i ljubavi. Pjesma Najezda slika, kojom se otvara drugonavede-na zbirka, nudi svojevrstan imažistički program, ostvaren nizom sretno uočenih detalja i zaokruženih lirskih minijatura.

indikativno je da slijedi nekoliko pjesama kojima je u naslovu riječ Uspavanka. razumije se da pjesniku nije do puke vidljivo-sti i da ne može zanemariti gledanje zatvorenih očiju, odbaciti gipku kombinatoriku mentalnih slika, prigušiti montažu slobod-nih vizualnih atrakcija. u uspavankama jezik prekoračuje grani-ce logičkog nizanja i nadmašuje nuždu gramatičkog ulančanja, prepuštajući se akustičkim, foničkim napastima. Korak dalje je tu i Vražda, poziv na bajanje i gatanje, zaklinjanje i gonetanje, ira-cionalno i halucinantno prizivanje sila nemjerljivih, da ne kažemo samoga vraga. u toj pjesmi Kaštelan se ne bavi toliko vračanjem, čaranjem ili kakvom magijom, nego ispisuje jedan od mogućih poetičkih stavova ili polazišta.

u dva početna stiha sabijena je možda najšira amplituda od-nosa prema riječi: Oblik je sklad / a moj je sklad urlik. usu đujemo se kazati kako za čitavoga svog stvaralačkog vijeka Kaštelan nije htio izaći iz te i takve paradoksalne pozicije, prave aporije, teš-ko razjašnjive, a opet tako plodne suprotnosti između sklada i urlika. ali čudo stvaranja se i sastoji u spajanju nespojivoga te ne možemo poreći da je on dao oblik urliku, odnosno da je urlikom

17

umio zapriječiti atrofiju ustaljenih oblika, onemogućiti umir kon-vencionalnog sklada. razumljivo je njegovo uvjerenje kako svijet čula urliče, uzbudljivo je pak proširenje: svijetlo koje gledam urliče. u sinesteziji svih osjetila dolazi do verbalne artikulacije koja isku-stvo podiže na univerzalnu razinu.

S tri zbirke u pedesetim godinama Kaštelan je uspostavio svoju visoku mjeru, ostvario individualizirani prostor lirskog obuhvata svijeta. dao je nemimoilazan prinos europeizaciji hr-vatskoga pjesništva, olakšao prijelaz od socrealističkih zahtje-va prema avangardnijim tendencijama, s jedne strane, a prema prekinutim autohtonim linijama domaćega stvaralaštva između dva rata, s druge. u vlastitoj osobnoj sintezi kao da je pripitomio nadrea lističku slikovitost, usustavio ekspresionističku grčevi-tost, oplemenio i omekšao hermetičarsku izdvojenost. Jednom riječju, došao je do svojevrsnoga središnjeg položaja, mogućega civilizacijskog orijentira, jer je na neki način nastavljao s mjesta do kojega su doprli tin i Goran, tadija i dobriša, a bio srdačno prihvaćen od sljedećega, krugovaškoga naraštaja.

zaokupljen društvenim, profesionalnim, nastavničkim oba-vezama, pisanjem disertacije i habilitacione radnje, dramskih tekstova i pripovijedaka, Jure Kaštelan je za stanovito vrijeme smanjio svoju pjesničku produkciju. Kroz puna dva desetljeća oglasio se samo nevelikim plaketama gotovo prigodnog karak-tera: Skopje u tvo jim očima (1964.) i Otvorena pjesma (1976.). ne znači da podcjenjujemo humanističku motivaciju i zov solidarnosti, ali stihovi izrazitoga angažmana povodom potresa u makedoniji i poema stvorena po zadatku komemoriranja kragujevačkih žrtava zvjerske odmazde ne mogu pripadati magistralnom toku opu-sa. istina jest da Kaštelanu nije bilo strano nadahnuće smrću i težnja prema sublimaciji nesreće i nasilja, no sve je to on već prethodno realizirao u intenzivnijim sklopovima i primjerenijim količinama.

Kad se, koncem sedamdesetih, ponovno javio cjelovitom novom zbirkom, Divlje oko (1978.), pokazalo se kako nimalo nije popustio u sabranosti i apartnosti. štoviše, kao nikad dotad po-tvrdio je uzvišenu autonomiju svojih vizija i složenu dijaktoniju

18

temeljnih simbola. Pjesnik refleksivnih dometa, poeta doctus u pu-nom smislu te riječi, Kaštelan je jedan od primjera kontinuiranog sazrijeva nja, metodičnog produbljavanja odavno zacrtane pro-blematike, a to je ispitivanje počela, traženje ishodišta, slutnja prvotnosti, čežnja za arhetipskim progovorom-pragovorom. zani-mljivo je da ga erudicija, kojom se u međuvremenu ozbiljno nao-ružao, nije ni opteretila ni frustrirala – ali jest ga učinila obzirnijim, sprem nijim na dijalog – pa je akumulirano čitateljsko-hermeneu-tičko zaleđe investirao u nalaženje neke više razine govorenja, u stvaranje postamenta čistoće s onu stranu pojmovne zagađenosti.

Kazano je već, ne bez razloga, kako u Kaštelanovu pjesnič-kom djelu nema jakih cezura, nema karakterističnih faza i osci-lacija, kako je njegov put iznimno cjelovit i koherentan. istina je da ga nikad nije napustio ekstatičan odnos prema mukama i zanosima postojanja (i nepostojanja), da nije odustao od emo-tivne zagrijanosti za svjetlost podneblja, za snagu odupiranja, za težinu življenja (pa bio to kamen ili stablo, oblak ili rijeka). Činjenica je ipak da je kasni Kaštelan postajao sve više pjesnik pje-sništva, autoreferencijalan i metapoetski, pisac zaokupljen smi-slom i odjekom riječi, govornik zapitan oko raspona i omeđenja medija kojim se koristi.

dovoljno je baciti pogled na nekoliko karakterističnih mo-tiva iz Divljega oka ili Zavjeta za Epetion (1984.). zar se Krilati pjevač ne može smatrati licem, a Punjena ptica naličjem pjesničke funk-cije? zar Pjesme koje nisam napisao ne iskazuju krajnje poštovanje zahtjevnosti izraza, dok Mlin za riječi nužno upućuje na inflaciju i zloporabu pisanja. Maska, Skalp, Rasprodaja također mogu biti au-tokritički korelativi, znakovi iznevjerene autentičnosti, istinitosti, jednokratnosti poetske riječi, kojima se pjesnik samoobrambe-no služi ne bi li im promijenio predznak i okrenuo ih u smjeru nekog eventualno novog polazišta.

nećemo stoga Kaštelana svrstavati među postmoderne ili neoma nirističke autore, pisce istančane vrtnje u krugu gnose-ološko-tehnicističkih preokupacija. Koliko god se povremeno i osvrnuo na vlastiti metje i instrumentarij, on je trajno sačuvao zlatnu rezervu prvotnih viđenja i svježih slika, procijeđenih kroz

19

filtar ontološke opsjednutosti. Svanuće i Nevid, Bijela nevjesta, genius lo ci i Sve plavo, nebeski plavo, Škrinja i Kenotaf nad morem tvore koordi-natni sustav simbola u kojima će zauvijek ostati prepoznatljiv. zaokružujući svoj pjesnički itinerer Kaštelan se ne samo naginjao nad auroralne prizore svojih početaka nego i nad zajedničkom kolijevkom sredozemnog univerzuma, nad misaonom baštinom grčkih praskozorja.

iv.

ustvrditi kako su Kaštelanove proze i dramski tekstovi bitno po-etski mišljeni i oblikovani može izgledati dvosmislenim kompli-mentom. doista, narativna nit ili scenska napetost u njima tek su blago ili labavo provedeni. likovi su također tipizirani ili svedeni samo na funkciju. Prostorni atributi i vremenske odrednice ne idu dalje od općenitih naznaka. nasuprot svemu tomu, atmosfe-re njegovih priča i ambijenti njegovih prizora imaju odgovarajuću gustoću, monolozi i dijalozi teku usklađeno i životodajno, ritam rečenica – pa bile one didaskalije ili situaciona određenja – nosi neobičnu težinu i razvedenost te otvara sugestivne protege za imaginativnu dogradnju. dakle, imanentnom poetskom snagom bivamo odmah uvučeni u čudne fabule, nesvakidašnje karaktere i profile, u maštovite igre s egzistencijalnim pokrićem.

Kaštelan je objavio samo jednu, neveliku knjigu pripovijeda-ka, Čudo i smrt (1961.). Bile su to, na stanovit način, stilske vježbe, odnosno okušavanja različitih registara pretežno introspektivne i meditativne proze, što učestalo tretiraju niz graničnih stanja (osuđenika na smrt, bjegunca, ugroženoga opasnošću, inva lida na štakama itd.). Katkad su to zapravo crtice, medaljoni, arabe-ske, male forme ambivalentnog, amfibijskog, eksperimentalnog karaktera. Svojim radikalizmom, na prijelazu iz pedesetih u šez-desete godine, jamačno su predstavljale važnu tekovinu naše umjetnosti riječi, bile poglavlje žanrovskog obogaćenja i uveća-ne ekspresivne slobode.

20

iz te knjige smo ovdje antologizirali jedino prvu, najdužu i najrazrađeniju priču, čvrsto ukotvljenu u piščevu zavičajnu sre-dinu i također precizno datiranu u njegove formativne godine. rustičnost i sirovost, surost okoliša, drastičnost i žestina zbi vanja (ubojstvo, samoubojstvo, smrt djeteta, prijava i privođenje uči-teljice), zatim karikaturalnost i determinizam djelovanja, sve to zajedno čini da Čudo svetog Arnira doživljujemo kao uspješnu mje-šavinu neorealističkih, naturalističkih i simboličnih sastojaka, kao pjesnikovu potrebu da tranches de vie iz znanoga mu ambijenta uzdigne do razmjera fatalne vanvremenitosti.

umjesto ostalih pripovijesti ili novela iz knjige uvrstili smo još četiri drugdje objavljivana Kaštelanova prozna okušaja, uglav-nom fragmentarne naravi. Uzvisenje zmije je najbliže bajkovi toj, mitskoj projekciji, Monolog na putu prema onome mjestu otvara začud-ne, otajne sfere životnog sinkretizma. Parabola Na proplanku bila je interpolirana u povijesno-čičeronski tekst o dalmaciji, a Noć u Podgori dobro dolazi kao poglavlje nenapisane autobiografije, kao dokaz pjesnikove potrebe da životnu faktografiju obogati specifičnom aurom, dahom dugoga trajanja, odnosno preobrazi je u kariku duboke dijakronije.

među dramskim tekstovima značenjem, obimom i dorađeno-šću ističe se najraniji, Pijesak i pjena (1958.), jedno od prvih pred-stavljenih ostvarenja avangardnog teatra u Hrvatskoj. nastao za pjesnikova boravka u Parizu, reflektira suvremena iskustva lir-skog, nemime tičkog (i, po mnogo čemu, otvorenog) kazališta – ia-ko ne u smjeru apsurda, farse, groteske. već samim situiranjem radnje u sli karski atelje uspostavljena je temeljna razina odmaka od zbilje, a kako su među likovima arlekin i lutka te kako (ak-tivno) intervenira i hrapavi glas ‘mjeseca’, sva zbivanja nužno zado-bivaju »metafizičku« dimenziju. ali ni u evaziji mašte nije bilo moguće sasvim pobjeći od tjeskobnih pritisaka nedavne, ratne i poratne, prošlosti ili od mogućih prijetnji morbidne budućno-sti. tako se protagonistkinja djevojka nalazi u tjesnacu između ljubavi prema mladiću (arlekinu, kojega zatvaraju i ubijaju) i straha od Gosta koji dolazi (a koji je, poput robota, sastavljen od zašarafljenih udova sasvim apstraktnih, geometrijskih oblika).

21

razumije se, naslovna sintagma pijesak i pjena relativizira konsti-tuiranje i profiliranje scenskog događanja, svodeći prizvani svi-jet na epizodu vječnog mijenjanja materije, trenutak rasipanja i hlapljenja sitnih čestica zemlje i vode (uz zrak i vatru, Kaštelanu omiljenih počela).

v.

Pjesnik Kaštelan nije mogao napisati tako reći ni redak, a da se u njemu ne osjeti poetski naboj, bremenita sintaksa, moćna metaforika. u diskurzivnim oblicima, kritičkim prikazima, povi-jesnim pregledima, likovnim zagovorima ostajala je uvijek srž lir skog doživljaja ili se nazirao talog korištenog simboličkog re-pertoara. ne znači da on nije profesionalno ovladao raznim her-meneutičkim disciplinama, da se u svojim studijama nije služio i egzaktnim morfostilističkim parametrima, da nije njegovao i intelektualnu strogost analize i klasifikacije. no poetski nerv je uvijek bio jači, izvirao je gotovo nagonski i prodirao u tekstove nezavisno od njihove namjene i funkcije.

opjevao je tako, u nizu putopisno-putovodnih osvrta na regi-onalno mu bliske teme, nekoliko ključnih aspekata dalmatinske pokrajine, a kao primjer proživljenog mediteranizma donosimo samo primijenjeni pogled na dubrovnik povodom ljetnih igara. druženju sa slikarima posvetio je mnoge nadahnute stranice. osvrti na opuse slikara otona Glihe i ede murtića bili su mu – i generacijski i estetski – kongenijalni te su poslužili uvećavanju razumijevanja za slobodarske vidove izraza, a predgovor izložbi ante Kaštelančića osjenčen je ili pozlaćen dubokom empatijom zajedništva u zavičajnosti.

no daleko je najveći Kaštelanov ulog u čitanje i tumačenje hrvatskoga pjesništva. osim velikih monografskih i interpreta-tivnih priloga, složio je pravu nisku kraćih eseja (katkad i u pri-godi rastanka), kojima je iskazao svoje dugovanje idealnim pret-hodnicima. uvidjet ćemo kako je svojim nadahnutim prilozima

22

trasirao put po vrhuncima hrvatske pjesničke riječi. od mažura-nića i Kranjčevića, preko matoša i šimića, ujevića i Krleže, pa do Cesarića, tadijanovića i Gorana tražio je Kaštelan i nalazio živu jezgru i poticajne izvore, na koje je uspješno nastavljao. Kad uvi-dimo s kolikom je ljubavlju i razumijevanjem pratio inače dispa-ratne pojave, lakše ćemo se približiti i svim sastojcima njegova bogatog, protejski razvedenog stvaralačkog mikrokozmosa.

Tonko Maroević

PoeziJa

25

dinamit

Kad svane san, kad zora snese dan pod krilom šume, sredinom ceste kasat ću i ja mobiliziran.

na glavi šljem. Ja ne koljem. Kume, nad poljem crklo je nebo. Sve k vragu ode k vragu, brate, i bogu. Hrvatsku bunu: crveni san okovati ne mogu.

zeleno stado, zelena smrt o zelenilo moje, sve što je mlado i raspjevano, sve je i moje i tvoje. da se danuje, da zore rude, da diple gajde, gusle gude, da smrt da ljubav pomahnita.

Pod ovom trulom kuglom gori eksplozija dinamita.

26

u SoBi meĐu lešinama

u sobi među lešinama padaju kiše. mrtvačnica proljeća, živih samoubica. ni kučka ni vučica nego čovjek od žene, od bijelih prstiju ko let golubica.

Samoća, staklena samoća. ubica djetinjstvo. ne znam prosloviti, ne vidim, sav sam sluh za koraljna žala, za glad i vješala, za kruh smijeha za san, za dan i zoru.

za zoru mliječnu, za crvenu zoru moje Hrvatske cvatem u plamenu u voću rumenu u romonu, u svakoj smrti, u svakoj ljubavi gorim i oživim. neka me puškama, zamkama, neka me izrešetaju,

da zagrizem u zrelu bunu, u ovu gorku selendru, da se usnama da se rukama sljubim i raskrilim, da se iscijedim u grozdovima u vatri pogleda, što gradove pale i grade palate.

očima dana, rukama zora, u plamenim noćima, u smrti i dolini ni slijep ni gluh za sreću, od neba do Jadrana samo je smijeh, samo pregršt radosti, raspupana grana, rascvjetana.

27

&

Jesu li ti usne od sna i od snijega da si tako žena, da si sva od mlijeka od smijeha, od sreće do dna ispijena da si tica straha, da si golubica.

livada si neka plaču Peru li te vlage i vode te mlate neka ljubav vrate, ljubav neka vrate.

nebu do zore prozore otvori nemaš više krova u bari močvari ni u mirabeli, u noći trogira Samo oči ceste i krila leptira.

28

PredveČerJe u travnJu 1939.

zelenim rupcem mašem novoj noći: nemoj doći, dobra noći, nemoj doći

krvavom rukom svijetloj sreći tepam: od svojih milih nikoga ne poznam

samo se ljubav budi veća kad naših riječi gasne svijeća.

Žuti travanj konja jaše. noć je. lebdim. Ja sam dijete. Konja jaše. Sablju paše.

u malo srce tane leti. Sabljom maše. Konja jaše.

Oskaru Daviču Petru Kružiću

29

autoKritiKa

morao bih govoriti o sebi.

30

PredoSJeĆaJ JeSeni na veleGradSKom PloČniKu

moja majko stara, smrt me podgrizava a u mome selu jablani se njišu, jablani se njišu, jablani se njišu, a u mome selu jesen boje šara: ti ne znaš za slavu što srca izgara, znaš samo za jesen i za crnu tugu, za jesen, za jesen, sumornu i dugu.

31

JuČer Sam Bio PtiCa

Jučer sam bio ptica, i nebo za ruže, u propanj, u puna jedra, snio sam u zelju, bio sam u piću, propio sam magle, niz Kornate vučem tešku noć lupešku

i sve radi žene samo jutro za te sami pečalbari, ljuta sirotinja i nad Svetim vidom i nad Svantevidom a naša je ljubav kod Gospe Stomorice do bijele crkvice pod kamenim zidom

o bijedo, ti si zemlja, ti si krv i dijete u utrobi, svlačim te svake noći, perem mlijekom i vodama, ti si buna i pijučeš ko šareno pile, majka si, ljubav si, ti golotinja.

32

doĐe taKo ČovJeKu

dođe tako čovjeku da pljune, dođe da prokune: majku mu milu što me ukoti skota. tetura ta gadura cura pijandura, a što sam kad nisam od sna i života.

i milo mi mladosti vele da se smije, vele da mladuje, kažu da luduje na konjima, na poljima u zore uranke niz sanke, niz proplanke, niz crne pijanke.

mrače vukodlače, tama je od krvi bune vrište, desna kuća, voda pada daj da se rodim, daj da zagrizem grkljan i uže vodopada.

33

ProlJeĆe

se oglasilo u obliku lastavice, u skladu podmeta i priroka. U oblini svijesti. Mobilizirano, nagnjilo kao dječji leš, kao prazna klepetava rečenica. Briznu-lo je, oplodilo se u svim osjetilima, kao poplava, kao vukodlačina dlakava iz mraka, iz dna ponoći, sakato, ratno, k r v o-p r o l je ć e.

došlo je proljeće u naše selo na 21. marča. nema više zime. Priroda se budi. mi školska djeca igramo se, smijemo se, kitimo se cvijećem na livadi.

Proljeće je došlo na grani, na zelenoj zmiji, umiveno, boso, kao bijelo janje. učitelj gleda ticu. Svi smo otrčali kroz šumu niz oranje.

lovimo leptire. Preskačemo potok. najljepše je ovo doba rumeno. u jesen žuti voće. u jesen kiše kiše. Sada je cvijeće. Soči proljeće.

jure

kaš

tela

n sv

jeti

ljka

od z

emljeHRVATSKE KNJIŽEVNOSTI

Slavko Mihalić ISPITIVANJE TIŠINE • Dragutin Domjanić INJE I RUŽE • Silvije Strahimir Kranjčević DOM POD ZVIJEZDAMA • Tin Ujević MOLITVA IZ TAMNICE • Ksaver Šandor Gjalski IDILE I SJEĆANJA • Antun Gustav Matoš PROMETEJ NA RASKRŠĆU • August Šenoa ZLATNI GRAD • Josip Kozarac/Ivan Kozarac SLAVONIJO ZEMLJO PLEMENITA • Vjekoslav Majer SVJETILJKA NA GRIČU • Miroslav Krleža GLUMIŠTE ŽIVOTA • Ivo Vojnović NOĆ SMRZNUTOG CVIJEĆA • Dragutin Tadijanović ČAROLIJE • Slavko Kolar SVOGA TIJELA GOSPODAR • Ranko Marinković U ZNAKU VAGE • Antun Šoljan MOLITVA NA ŠETALIŠTU • Viktor Vida KRUH SAMOĆE • Marin Držić DUBRAVA U KOMEDIJU STAVLJENA • Vesna Parun PTICA VREMENA • Vladimir Vidrić BOŽANSTVENI PLAKAT • Nikola Milićević ŽIVA ČESMA • Nikola Šop BOŽANSKI PASTIR • Dobriša Cesarić KADIKAD • Ivan Slamnig RELATIVNO NAOPAKO • Josip Pupačić USPRAVAN HOD • Joža Horvat ZVJEZDANE DUBINE • Fran Galović ZELENI OBLAK • Marko Marulić DUHOM DO ZVIJEZDA • Milan Begović KUPIDON S KRAVATOM • Ivan Golub SABRANA BLIZINA • Ante Kovačić ZVJEZDANI PEPEO • Sunčana Škrinjarić KUĆA OD RIJEČI • Ivan Gundulić KRALJ OD PJESNIKA • Zvonimir Majdak FRAJERSKI NOKTURNO • Vladimir Nazor U KRUGU ČUDESA • Ivo Andrić NEMIR OD VIJEKA • Ivan Mažuranić GNIJEZDO VRH TIMORA • Vladan Desnica IGRE PROLJEĆA I SMRTI • Vjenceslav Novak OTROV U DUŠI • Jure Kaštelan SVJETILJKA OD ZEMLJE

Pjesnik, esejist, prevoditelj, likovni i književni kritičar, akademik Tonko Maroević (Split,1941.) u Biserima je ranije predstavio djela Ranka Marinkovića U znaku vage, Ivana Goluba Sabrana blizina, Vladana Desnice Igre proljeća i smrti. Tolerantan, pronicav i obrazovan polihistor, autor je desetak monografija o hrvatskim slikarima i piscima. Izdvajamo tri književna naslova: Borgesov čitatelj, Družba da mi je, Drvlje i kamenje. Dobitnik je najvažnijih književnih nagrada: Tin Ujević za poeziju, A. G. Matoš za kritiku, za promicanje hrvatske i talijanske kulture primio je našu nagradu Frano Čale i talijansku Dijalogo per la cultura. Nakon Marinkovića i Desnice antologičar još jednom propituje domete i kreativni smisao zajedničke kolijevke sredozemnog univerzuma.U knjizi Jure Kaštelana Svjetiljka od zemlje uvršten je niz antologijskih pjesama, klasični San u kamenu, tajnovito Jezero na Zelengori, zanosni Konjanik, potresni Tifusari, testamentna pjesma Iz NIŠTANI, pozdrav, koju je iz bolesničke postelje diktirao kćeri Ladi Kaštelan.Posebna nam je čast da u ovoj knjizi u Biserima hrvatske književnosti prvi put objavljujemo pjesmu Nebeski konji pronađenu u pjesnikovoj ostavštini, tiskanoj samo u nekadašnjem Vjesniku u srijedu.Moderni klasik, pjesnik refleksivnih dometa, u svojem je djelu lucidno sjedinio klasičnu tradiciju i suvremenu pjesničku misao, poeta doctus u punom smislu te riječi, kao prozni i dramski pisac uvijek ostaje pjesnik. Proza Čudo svetog Arnira čvrsto je utemeljena uz piščev zavičaj, Noć u Podgori, posljednji Kaštelanov tekst, ujedno je poglavlje nenapisane autobiografije. Uz uvrštenu dramu Pijesak i pjena posvećenu supruzi Nadi Subotić, jedini pravi tekst hrvatskog kazališta apsurda (Stamać), predstavljeni su i eseji o hrvatskim piscima i slikarima: Mažuraniću, Kranjčeviću, Matošu, A. B. Šimiću, I. G. Kovačiću, Tadijanoviću, Ujeviću, Krleži, Cesariću, Glihi, Murtiću i Kaštelančiću.Naslovna sintagma Svjetiljka od zemlje, istoimena Kaštelanova pjesma, svjedoči o autorovoj vezanosti uz zavičajno tlo i težnji uzvišenosti. I pjesnikova potresna misao iz testamentarne Noći u Podgori priziva sliku svjetla: Opet se vraćam u san i djetinjstvo, ponovno slušam sveta božanstva koja svijetle pod liticom u dubini i čuvaju svaki zemaljski kraj i početak.

Đ. M.

Jure KAŠTELAN rođen je 18. prosinca 1919. u Za-kučcu pokraj Omiša. Maturirao je 1938. na Klasičnoj gimnaziji u Splitu te upisuje romanske jezike i knji-ževnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Već kao student objavljuje prvu pjesničku zbirku Crveni konj (1940., u opremi Ede Murtića), koja je zabranjena zbog ljevičarske buntovne intonacije, a predstavlja i jedan od prvih prodora slobodnije nadrealističke slikovitosti. Od 1942. – 1945. je u partizanskom pokretu, gdje djeluje pretežno u kulturnim i propa-gandnim akcijama, što nastavlja i u neposrednom po-ratnom razdoblju. Godine 1947. diplomira slavistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, gdje se od 1950. zapošljava kao nastavnik, a 1956. i doktorira na Odsjeku za hrvatsku književnost s tezom o lirici A. G. Matoša. Od asistentskog starta prošao je pun

luk sveučilišne karijere te je umirovljen kao redovit profesor teorije književnosti 1980. godi-ne. Dvije je školske godine (1956. – 1958.) proveo kao lektor na pariškoj Sorbonni. Redoviti je član JAZU-a od 1979. i voditelj Zavoda za književnost i teatrologiju od 1985. do smrti, 24. veljače 1990.Stvaralačkim prodorom 1940. godine obilježio je epohu hrvatskoga pjesništva, a predvodničku ulogu potvrdio je i prvim poratnim zbirkama (Pijetao na krovu, 1950., Biti ili ne 1955., i Malo kamenja i puno snova). Poetsku vokaciju proširio je i na područje kazališta nizom oniričko- -evokativnih tekstova (Pijesak i pjena, 1958., I da i ne, 1962., Prazor, 1972.) i pripovjedaštva (Čudo i smrt, 1961.). Vrlo su značajne njegove kongenijalne interpretacije hrvatskog pjesniš-tva (u rasponima od Mažuranića i Kranjčevića do Cesarića i Tadijanovića) kao i zalaganje za inovacije u slikarstvu (od EXAT-a do Murtića), a posebne je zasluge stekao i prevoditeljskim ulogom te intelektualnom i društvenom podrškom inicijativama kulturnog odleđivanja (od pr-vog poratnog objavljivanja Tina Ujevića 1950., do novoga hrvatskog izdanja Biblije, 1968.). Snažna mediteranska nadahnuća obilježila su njegove zrele pjesničke zbirke, kojima je zaokru-žio opus (Divlje oko, 1978., Okrenut moru, 1986. i Sve plavo, nebeski plavo, 1989.).

T. M.

ISBN 978-953-14-0***-*129,00 kn

www.mozaik-knjiga.hr

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Jure Kaštelan

SvJetilJKa od zemlJe