Čude mi se neki zašto stojim ovako preskromno

 pognute glave,zašto bacam svoje zrake isključivo prema zemlji

… a bi bilo mnogo izazovnije

da ih uperim put nebai da razgrnem zastor

mraka

koji skriva njegove tajne.

Ne znaju oni da sam to već jednom

probala, skrivećki,

ali rezultat je bio porazan, pa o tome nerado pričam.

Napela sam sve svoje snage

da doprem do neba, ali sam stvorila samo

 mnoštvo blještavila oko svoje glave,

a ono se vidjelo slabije nego prije zbog

zasljepljujućeg učinkamojih zraka i nemoći

da prodru

u svemirske dubine.

Od toga trena sam se prepustila njemu,da ono od tada kao i do tada,

dolazi k zemlji sjajem svojih tijela,koja se mnogo jasnije vide kad ja skromnije svijetlim.

Mojim krhrkim zrakamapovjerena je uloga

da osvjetljavaju ovozemaljske pute, da se nitko nogom ne spotakne,dok razmatra raskoš nebeskih svjetlila.

A neizmjernu daljinu između neba i zemlje koju ne mogu 

premostiti svojom snagom,

prepuštam svjetlosti njegova

sjaja kojom ono to čini

od samog početka.

Meni je ostalo samo čuvati zapaljenu nit života dok ne zasvijetli sunce novoga dana,čije prisutnosti sam pozvana svojim bićem biti simbol i putokaz.

Tekst:Tekst:don Ivan Bodrožićdon Ivan Bodrožić

www.patrologija.com