1

01. prosinac 2012.g. IZLAZI POVREMENO INTERNETSKO IZDANJE BESPLATAN PRIMJERAK BROJ: 2

OVDJE OVDJE OVDJE OVDJE

potrošite potrošite potrošite potrošite

onaj “kusur” onaj “kusur” onaj “kusur” onaj “kusur”

od jučerod jučerod jučerod jučer

Stranica 2

Stranica 4

Stranica 7

Stranica 9

Stranica 11

Stranica 12

2

3

Sustav distribucije

Upravo sustav opskrbe diktira da se dva prvonavedena oblika proizvodnje energije (spaljivanje i bioplin) u većoj mjeri finaliziraju do proizvodnje električne energije te tako dobivena energija distribuira kroz postojeći elektrodistributivni sustav.

Biodizel i bioetanol zahtijevaju posebno organiziran sustav prikupljanja i distribucije do krajnjih potrošača.

Ispunjavajući drugi dio svoje misije (proizvodnju energije) poljoprivreda će morati dostići visok stupanj udruživanja u šire organizacione forme. Postojeća organizaciona shema poljoprivrede, taj dio misije, neće moći ni ispuniti niti izdržati. Dakle, ovdje više nije riječ samo o formalnim udrugama proizvođača, nego o nečemu što bi bilo cjeloviti Hrvatski poljoprivredno-prehrambeno-energetski sustav (HPPES).

Zvuči li Vam to futuristički? U Brazilu, na primjer, ne zvuči

(nimalo futuristički!). Tamo je to odavno realnost.

Brazilski primjer

Sedmdesetih godina i Brazil je bio duboko potresen

naftnom krizom. Donijeli su odluku da svoju „energetsku

bilancu“ poprave proizvodnjom bioetanola iz šećerne

trske. U početku se etanol dodavao benzinu u količni od

5%, bez ikakvih preinaka motora. U akciju se uključila i

brazilska industrija motornih vozila i dijelova za vozila.

Proizveli su elektronički modul, koji prepoznaje trenutni

omjer benzina i etanola te tome podešava režim rada

motora. Obvezali su „Petrobras“ (naftnu tvrtku) da

organizira dostavu svih dostupnih goriva na sve benzinske

crpke, dakle i etanola.

Proizvodnja se toliko razvila da Brazil više ne gradi naftovode već etanolovode.

Jedan od dva etanolovoda služi za dovoz etanola s plantaža trske, odnosno proizvodnih postrojenja u unutrašnjosti Brazila do izvoznih luka na obali, a etanol se najviše izvozi u Japan. Vodi od plantaža šećerne trske i postrojenja za preradu u mjestu Senador Cañedo u državi Goiás do terminala Paulínia pokraj São Sebastiãna u državi São Paulo. Ukupna duljina cjevovoda iznosi 1.150 km, a vrijednost mu se procjenjuje na 1 mlrd. dolara. Njegova je izgradnja zajednički projekt Petrobrasa, japanske skupine Mitsui i brazilske građevinske tvrtke Camargo Corrêa. Drugi etanolovod služi i za isporuku biodizela, od Cuiabe u državi Mato Grosso do Paranagua u državi Paraná. Istodobno, tvrtka Brenco je objavila planove o ulaganju 1 mlrd. dolara u izgradnju etanolovoda duljine 1.100 km i kapaciteta 4 mil. Lit. godišnje od Alto Taquarija u državi Mato Grosso do Santosa (najveće brazilske luke) u državi

Sao Paulo. Mato Grosso do Santosa (najveće brazilske luke) u državi Sao Paulo.

Sve je to rezultat jedne vrlo jasne i širokoobuhvatne strategije .

Ima li Hrvatska svoju jasnu strategiju razvoja poljoprivrede, kao izvora energije?

4

5

Kao predtretman, provodi se pasterizacija tj. proces uništavanja vegetativnih formi mikroorganizama uz istovremenu inaktivaciju enzima u materijalu koji se pasterizira. Definira se kao primjena relativno kratkog izlaganja materijala srednje visokoj temperaturi radi redukcije broja živih mikroorganizama i uklanjanja ljudskih patogena. Pasterizacija se uobičajeno provodi na temperaturi od 63°C tijekom 30 minuta ili zagrijavanjem na 71°C tijekom 15 sekundi, nakon čega slijedi naglo hlađenje do temperature skladištenja od 10°C..

Kao predtretman, provodi se sterilizacija tj. postupak uklanjanja ili uništavanja bilo kojeg oblika života, s različitih materijala, objekata ili sredine. Sterilizacija se provodi u autoklavu pri temperaturi od 121°C i tlaku od 103 kPa. Čvrsti materijali se učinkovito steriliziraju na 121°C tijekom najmanje 15 minuta ili na temperaturi od 134°C tijekom 3 minute. Pravilno autoklaviranje inakivirat će sve gljivice, bakterije, viruse, kao i spore bakterija, koje mogu biti vrlo otporne.

Anaerobna fermentacija je ključni biokemijski proces u kojem određene različite vrste bakterija, zajednički, razgrađuju biomasu u anaerobnim uvjetima, prevode biološki materijal u bioplin. Biokemijski proces anaerobne fermentacije odvija se u četiri stupnja.

1. Hidroliza se odvija pomoću hidrolitičkih i fermentativnih bakterija koje ugljikohidrate, bjelančevine i masti razgrađuju do šećera, aminokiselina i masnih kiselina.

2. Acidogeneza; šećeri, aminokiseline, i masne kiseline razgrađuju se pomoću acidogenih bakterija do hlapivih masnih kiselina, alkohola, vodika (H2), amonijaka (NH3) i ugljikovog dioksida (CO2).

3. Acetogeneza; produkti acidogeneze (2) razgrađuju se u

octenu kiselinu, vodik i ugljikov dioksid, pomoću acetogenih

bakterija.

4. Metanogeneza; (na posljetku) metanogene bakterija razgrađju nastale produkte u metan i ugljikov dioksid, tj. nastaje bioplin.

U grafikama na kraju teksta možete vidjeti i rezultate

proizvodnje, sastav proizvoda, osobine bioplina i komparaciju

s zemnim plinom.

Mogućnosti iskorištenja bioplina

Najisplativije korištenje bioplina kao goriva izvodi se u

kogeneracijskim postrojenjima, za istodobnu

proizvodnju električne i toplinske energije. Ovaj princip

osigurava najučinkovitije iskorištavanje goriva – troši se 30% manje goriva nego u odvojenoj proizvodnji.

Kod kogeneracijskih postrojenja dodatan izazov je zadovoljavanje trenutnih potreba potrošača, kako za toplinskom, tako i za električnom energijom, a ti zahtjevi ne moraju nužno pratiti jedan drugoga. Primjenu kogeneracijskih postrojenja treba vezivati uz koncepte primjene odvedene topline, odnosno procesa gdje se odvedena toplina koristi ili za proizvodnju pare ili vruće vode (grijanje zatvorenih bazena, sportskih centara, bolnica, škola, stambenih naselja, zgrada, staklenika itd.) ili za proizvodnju ohlađene vode za procese hlađenja pomoću apsorpcijskih hladnjaka ili za proizvodnju pare i topline neophodne za tehnološke procese u procesu sušenja.

Proizvodnjom električne i toplinske energije putem kogeneracije bi se:

• umanjila energetska ovisnost o drugim državama,

• izravno i neizravno povećao broj zaposlenih

• RH bi ostvarila lakše svoju obvezu prema EU da zamjeni konvencionalna goriva s obnovljivim gorivima

• smanjila bi se emisija štetnih plinova u atmosferu, i to sprječavanjem odlaska metana u zrak koji je jedan od stakleničkih plinova,

• smanjila bi se koncentracija ugljičnog dioksida u atmosferi, jer se smanjuje potrošnja fosilnih goriva.

I nakon svega ostaje fermentirani ostatak - gnojivo.

Anaerobna fermentacija organske tvari u zatvorenom sustavu bioplinskog postrojenja prolazi praktično bez gubitaka na biljnim hranjivim tvarima. Sagorijeva samo ugljik koji je vezan u organskom materijalu. Razgrađene mineralne tvari, a pogotovo dušik, ostaju u cijelosti sadržane i stoje na raspolaganju za gnojidbu. Kod anaerobne fermentacije nema gubitaka, nego se eventualno vezani oblik dušika prevodi u slobodni oblik. Za razliku od gnojidbe s nefermentiranim organskim supstancama, zabilježeno je brže djelovanje gnojiva, jer su hranjive tvari nakon fermentacije već u mineraliziranom obliku i tako mogu biti bolje iskorištene od biljaka Bakteriološkom pretragom utvrđeni su mezofilni i termofilni mikroorganizmi iz rodova Bacillus, Nocardia, Escherichia i Micrococcus. Kriofilnih bakterija nije bilo. Ni u jednom pregledanom uzorku nisu nađene patogene bakterije iz rodova Salmonella i Listeria. Sve izolirane bakterije iz spomenutih rodova lako se uništavaju standardnim termičkim postupkom sterilizacije.

Kemijski sastav fermentiranog ostatka – gnojiva:

pH – 7,98 do 11,50

N (ukupni) – 8,36 do 9,36%

6

• P – 1,90 do 2,29%

• K – 1,88 do 1,98%

• Na – 0,51 do 1,82%

• Mg – 1,01 do 1,40%

• Mn – 98,30 do 181,67 mg/kg Tehnološki i ekonomski (prema svjetskim iskustvima), priča o bioplinu je gotovo čista autopoiesis (αὐτo- (auto-), ποίησις- (poiesis)) – SAMOKREACIJA.

Ipak, svaki se energent, do krajnjih potrošača, mora nekako i distribuirati. Tu dolazimo do monopolskog distributera, čiji je vlasnik vrlo moćna (pravna osoba) država. Kada se u kreiranja cijene energije umješa politika, onda se dobije upravo ovako skroman rezultat, kakav smo ostvarili u Hrvatskoj.

7

Možete li zamisliti, u koliko "dalekoj budućnosti" bi se morali probuditi, kada bi se jednog jutra probudili u svijetu u kojem bi bilo moguće postojanje 25.000 "novih" proizvoda, u kojem bi nestale neke bolesti, koji više uopće ne bi bio ovisan o fosilnim gorivima, u kojem više ne bi bilo klasičnog armiranog betona, u kojem bi svi automobili imali dvostruko manju težinu, trošili dvostuko manje energije i ispuštali u atmosferu neznatno štetne emisije, u kojem bi bile potpuno ispunjene norme dokumenata iz Kyota, u kojem bi bilo moguće suzbijati korove bez uporabe kemijskih sredstava, ... i kakvu bi nagradu trebao dobiti "onaj" što je zaslužan za toliko postignuće?

Ne, ne. Ne pretjerujemo. Vi ste se jutros probudili u pravo vrijeme, u kojem je sve to realno moguće. Za tu mogućnost je zaslužna biljka konoplja.

Nekim sklopom čudnih okolnosti, ipak smo do danas ostali bez takve budućnosti. Ahil je bio vrli junak, ali mu najčešće spominju petu. Kao što se Ahilu pripisuje peta, tako se i konoplji pripisuje "poročnost". Moral je uvijek uvjetan ili je (nekome) odmah isplativ. Kome?

Što je konopljina „ahilova peta“- ili njena „poročnost“?

Zaista se ne želimo upuštati u rasprave, koje se zalažu za "legalizaciju lakih droga". To nije tema ovog teksta. Želimo ipak spomenuti da Canabis sativa var . indica sadrži opijat - etrahidrokanabinol (THC) ali da isto tako postoje i drugi brojni varijeteti konoplje koji sadrže koncentraciju THC-a nižu od 0,2 %, te su kao takvi „nepodobni za uživanje“ . Dakle, kad govorimo o "poročnoj" zloporabi konoplje, tada govorimo isključivo o indijskoj konoplji iz koje se dobiva hašiš (arapski-„trava“), bhang, charas, muggles, ...itd.

Naglašavamo, manje od 0,2% THC-a u industrijskoj

konoplji ne čini ju pogodnom za „uživanje“. Odgovornost za uopćenu "poročnost" konoplje snosi isključivo neučinkovit

administrativni nadzor.

Od ovog retka nadalje, tematiziramo i želimo raspravljati

jedino o industrijskoj konoplji. Pravilnikom o uvjetima

uzgoja industrijske konoplje (Cannabis sativa L) iz 2004.g.

dozvoljene su i izlistane 24 sorte (Beniko, Bialobrzeskie, Cs,

Carmagnola, Delta-Ilosa, Delta 405, Dioica 88, Epsilon 68,

Fedora 17, Fedrina 74, Felina 32, Felina 34-Felina 34, Ferimon-Ferimon, Fibranova, Fibrimon 24, Fibrimon 56, Futura, Futura

75, Juso 14, Santhica 23, Uso 31, Fasamo, Fedora 19, Santhica

27, (tajanstveni) „Flajšman“,... itd. ) s manjim sadržajem THC-

a od spomenutih 0,2 %. Tvrdimo stoga da konoplja (Cannabis

sativa L) nije zabranjena . Dogodilo se nešto još strašnije.

Zasiguno, ako uvjetno i sve druge sorte nisu, barem je jedna sorta konoplje sasvim sigurno dopuštena u Hrvatskoj. Radi se o sorti „Flajšman“, koja je još prije tridesetak godina sasvim normalno zasijavana na ovim prostorima. Međutim ni u Hrvatskoj ni u okolnim zemljma ne postoji proizvođač certificiranog sjemena. Tvrdimo stoga da je ova biljka gospodarski „izgubljena“ i na samom rubu nestanka.

Tko nam je to učinio i zašto? Prvi zapisi o konoplji potiču čak iz 2 .737.g. p.n.e. u vrijeme kineskog imperatora Šen Nunga. Koristila ju je stara medicina babilonsko-asirskog kruga, spominje ju Herodot u 5 st. p.n.e. , pojavljuje se u opisima asasinskih obreda iz 9 st....da bi u naše vrijeme zagonteno isčezla s (legalne ) životne pozornice.

Što smo sve time izgubili?

Kao poljoprivredna kultura, konoplja je izuzetno zanimljiva stoga što nema bolesti i štetnika, te su u njenom ugoju pesticidi nepotrebni. Prinos suhe stabljike po hektaru jest oko deset tona, a sjemena od jedan i pol do dvije tone. Budući da je bujnog rasta, konoplja sljedećoj kulturi ostavlja, od korova, čisto tlo, te bi kao plodored, koji je u Slavoniji sveden najčešće na kukuruz i pšenicu, bila izuzetno interesantna. Uzgoj konoplje ne treba puno vode, gnojiva niti zahtijeva uporabu pesticida i herbicida. Od jednog kvadratnog metra konoplje dobije se 2-3 puta više vlakana nego od kvadratna metra pamuka. Vlakno dobiveno od konoplje je mekše i čvršće, traje duplo duže nego pamučno. Pamuk zahtijeva toplu klimu i puno vode dok, konoplja uspijeva u raznim klimatskim područjima, Od kvadratnog metra konoplje može se proizvesti više i kvalitetnijeg papira nego od drveta. Konopljin papir je trajniji, može se više puta reciklirati nego papir iz drveta, a prilikom proizvodnje papira od konoplje potrebno je višestruko manje toksičnih kemikalija. Da bi se drvo moglo koristiti u papirnoj industriji, mora rasti nekoliko godina dok je konoplja spremna nakon 120 dana. Gertjan van Roekel s nizozemskog Sveučilišta u Wageningenu navodi da se papir prije više od dvije tisuće godina proizvodio upravo od konopljinih vlakana. Papir, koji se danas proizvodi iz konoplje, ima i do četiri puta veću cijenu od papira proizvedenog od vlakana drveta. Milijarde dolara se mogu uštediti na programima ponovnog pošumljavanja, stabilizacije erozije i olakšanja povratka biološke raznolikosti. Proteini u konoplji su jednako hranjivi ali ekonomski puno isplativiji od sojinih. Sve proizvode od soje moguće je napraviti i od konoplje.

Budući da biljka sadrži oko 70% celuloze u Kanadi je pokrenuta proizvodnja biogoriva u okviru projekta Hempcar (engl. hemp, konoplja). Sveučilište u Minhou (Portugal) osmislilo je industrijsku proizvodnju građevnih blokova od drvenastog dijela stabljike, u Americi i Europi proizvodi se obuća i odjeća isključivo od konopljinih vlakana, a i u kombinaciji s drugim biljnim vlaknima, poput lanenog. Ovi materijali ekološki su prihvatljvi jer su biorazgradivi i ne djeluju negativno na ljudski organizam

8

nedostaje u prehrani prerađenim namirnicama, od presudne je važnosti za zdravlje žila zbog toga što održava elastičnost stjenki krvnih žila. Bjelančevine u konoplji uravnotežene su i lako se apsorbiraju.

Većina ljudi lako može pretvarati ALA u DHA i EPA u dovoljnim količinama za optimalan razvoj mozga. Trudnice i mala djeca, skupine s pojačanim potrebama za DHA i EPA, posebno djelotvorno obavljaju ovu pretvorbu. Tijelo i inače održava homeostazu, određenu ravnotežu između omega-3 (koje djeluju protuupalno) i omega-6 esencijalnih kielina koje djeluju proupalno. Uz prevladavanje omega-6 i nedostatak omega-3 tijelo je u trajnom stanju suvišne upale. Oslobađanje upalnih citokina pokreće proces oštećivanja tkiva koji se, potraje li, manifestira kao bolesti krvnih žila, osteoartritis, gubitk vida i demencija.

Umjesto ovog bogatog izvora ALA, farmaceutska je industrija ponudila nesteroidne protuupalne lijekove (NSPUL) koji se temelje na aspirinu, ali su modificirane tako da imaju brži učinak i bolja analgetska svojstva.

Kalifornijski medicinski centar u San Franciscu objavio je podatke po kojima potvrđuje otkriće čestice koja zaustavlja najagresivniji stadij metastaze raka i u potpunosti mijenja daljnje nuspojave bolesti. Ono što neke intrigira u toj objavi je biljka iz koje je čestica derivirana. Riječ je o konoplji.

Na rubu nestanka Konoplja (Cannabis sativa L) nije zabranjena . Dogodilo se nešto još strašnije. Ova je biljka gospodarski izgubljena i na samom rubu nestanka. Odgovornost za njen nestanak snose neučinkovit administrativni nadzor, ... i svi oni koji su od njenog ičeznuća imali koristi. Do potkraj 19. stoljeća svijet je pokretao sustav koji se temeljio na ugljikohidratima, u kojem su se sva vlakna, goriva i lijekovi za zadovoljenje ljudskih potreba proizvodili fotosintezom, (sunčeva energija, ugljični dioksid i voda) u celulozu, osnovni građevni materijal prirodnog svijeta. Tijekom 20. stoljeća velik dio tih ugljikohidrata zamijenili su ugljikovodici koji se dobivaju u industriji ugljena i nafte. Umjesto konopljinih prirodnih vlakana došla su petrokemijska vlakna (niylon, poliester i drugi) u golemim količinama, promovirani agresivnim reklamama. Milijarde tona toksičnih, nerazgradivih predmeta proizvedeni su kako bi bili upotrijebljeni samo jednom i potom odbačeni.

Možemo samo žaliti što smo od jedne tako vrijedne biljke, sasvim bezrazložno, stvorili „ahila“-među biljkama.

kao sintetički odjevni predmeti. Specijalizirana poduzeća nude kozmetičke, prehrambene i farmaceutske proizvode proizvedene od konopljinih sastojaka. Još je 1941. Henry Ford izradio autokaroseriju od konopljine bioplastike koja je bila šest puta lakša od čelične, a imala je deset puta veću otpornost na sudare.

Konopljin beton (hempcrete) građevni je materijal koji se

proizvodi od usitnjenih unutarnjih vlakana stabljike. Vlakna

pomješana s vapnom, mljevenom drozgom ili drugim

dodacima, stvaraju celulozni cement koji je lakši od

konvencionalnih materijala, ali s poboljšanim svojstvima

toplinske i zvučne izolacije. Taj materijal otporan je na vatru i

u potpunosti otporan na termite. Konopljin beton donio bi revoluciju u izgradnju kuća budućnosti. Stvrdnjava se poput

betona, ali može se rezati poput drvenih greda. Svaka

neželjena građevina se može jednostavno samljeti i ubaciti u

novu smjesu. Moguće je razviti „organskiji“ stil gradnje,

preuređivati raspored unutarnjih zidova i unositi bilo koje druge izmjene u dom radi prilagodbe promjenjivim

potrebama obitelji. Osim toga, konopljin beton dramatično

smanjuje troškove stanova pojednostavljujući gradnju: na

primjer, krov izliven od konopljinog betona ojačan

bambusom može zamijeniti krov s crepovima, opšav i oluk.

Takav krov imat će bolju toplinsku i zvučnu izolaciju od crjepova, bit će otporan na tuču i uvelike će smanjiti rizik od

požara. Osim njegovih izravnih prednosti u gradnji, konopljin

beton je vrlo djelotvoran u vezanju ugljičnog dioksida.

Prosječna obitelj proizvede oko 10 tona ugljičnog dioksida

godišnje. Jedan hektar konoplje može vezati do 20 tona ugljičnog dioksida godišnje. Prosječna kuća od konopljinog

betona vezala bi oko 40 tona. Kad se izgradi kuća od

konopljinog betona ne uštedi se samo taj izravan ugljični

dioksid. Korištenjem cigala, crjepova i druge pečene keramike

tijekom njihove proizvodnje, stvaraju se goleme količine

ugljičnog dioksida. Prosječna kuća od cigala stvori do 500 tona ugljičnog dioksida tijekom čitave svoje izgradnje, pa na

stanogradnju otpada velik postotak proizvodnje ugljičnog

dioksida neke zemlje. Masovna promjena metoda gradnje

olakšala bi ispunjavanje, ili još bolje, premašila ciljeva prema

protokolu iz Kyota.

Sjeme konoplje je jedan od najbogatijih izvora ALA (alfa-

linolenske kiseline), biljnog oblika esencijalne masne

kiseline omega-3. ALA ima strukturu od 18 ugljikovih atoma

koja se u tijelu produžuje u lanac od 22 ugljikova atoma radi sinteze DHA (dekosaheksaenske kiseline) i EPA

(eikosapentaenske kiseline). U tom obliku omega-3 ugrađuju

se u mozak, stvarajući ključan dio neuronske membrane.

Konopljino sjeme nudi jedinstvenu kombinaciju važnih

hranjivih tvari, uključujući uravnotežen omjer omega-3 i omega-6, te impresivan raspon vitamina i minerala. Ima

posebno visoku razinu vitamina E, snažnog antioksidanta koji

štiti omega-3 od užeglosti. Vitamin E, kojega često

9

Danas u svijetu, u uzgoju vinove loze, sve više dominiraju takozvane "super sorte" (Chardonnay, Cabernet Sauvignon, Merlot, Syrah, Pinot, Rizling Rajnski...) visoke kakvoće i stabilnih prinosa, a zanemaruju se stare, autohtone sorte.

To dovodi do gubitka biološke raznolikosti, sužavanja bogatstva ponude i gubitka prepoznatljivosti pojedinih zemljopisnih područja. Ovaj je negativni trend, nažalost vidljiv i u Republici Hrvatskoj.

To zaista ne mora biti tako.

Povijest vinove loze u našim krajevima Povijest vinove loze u nas, kao sastavni dio opće povijesti i kulture Hrvata, bila je istinski bogata brojnim i raznolikim sortama vinove loze, od kojih se mnoge, s potpunom sigurnošću, mogu smatrati autohtonima.

Opće prihvaćeno je mišljenje da su vinovu lozu u naše krajeve (najprije u priobalje), nekoliko stoljeća prije Krista, donijeli trgovci i kolonizatori Feničani i Grci. Grci osnivaju naselja tipa grad-država (polls); Korkyra - Korčula, Issa - Vis, Pharos - Hvar, Tragurion - Trogir i Epidaurus – Cavtat,... u kojima i oko kojih je vinogradarstvo bilo vrlo važna gospodarska grana.

U kontinentalni je dio Hrvatske vinova loza stigla kasnije, a sorte se šire iz dva pravca;

• dunavsko-savsko-dravskim pravcem od istoka prema zapadu , uglavnom zaslugom Tračana,

• te od juga prema sjeveru, širenjem Rimskog Carstva. Dolaskom Rimljana u naše krajeve, koji su gdje god je to moguće sadili i donosili nove sorte loze, nastavlja se razvoj vinogradarstva u priobalju i u unutrašnjosti. Prva stagnacija vinogradarstva događa se u vrijeme cara Domicija (81. - 96.), koji zbog konkurencije talijanskim vinima, uvodi zabranu, posebno u Gornjoj Panoniji. Ovu zabranu ukida Probus koji iznova obnavlja i unaprjeđuje vinogradarstvo i na kontinentu.

Prodorom barbarskih plemena, 476. godine propada Zapadno Rimsko Carstvo, što mijenja etničku sliku, ali dovodi i do velikih promjena u vinogradarstvu, najviše na kontinentu, budući da doseljeni narodi nisu bili vični uzgoju vinove loze. Barbari uništavaju veliki dio vinograda, od Srijema do Salone, a s njima nestaju i brojne sorte.

Pojedini dijelovi Dalmacije, najviše otoci i Istra, koji su bili manje izloženi naletu barbara, sačuvali su kontinuitet vinogradarstva i sortimenta.

Nakon pokrštavanja (VIII - IX st.), Hrvati generalno prihvaćaju

vinovu lozu, vinogradarstvo se razvija, raste potražnja za

vinima, nastaju nove, ali i donose se strane sorte vinove loze..

Za vinarstvo ovog kraja karakteristična je upravo brojnost (preko 400) sorti. Ovaj će trend potrajati sve do polovice XV stoljeća.

Dolaskom turske vladavine bilježi se novo stagniranje i propadanje vinograda, posebno za vrijeme ratova. Najviše stradavaju slavonski i srijemski vinogradi. Jedino su Istra, otoci i Dubrovačka Republika uspjeli sačuvati vinograde. Divljenja je vrijedno nastojanje stanovništva da, unatoč svim nedaćama, sačuva i brojne sorte.

Krajem XIX st. ova djelatnost doživljava svoj vrhunac, kakav se nikad kasnije ni izbliza nije ponovio. Bilježi se i najveći broj (prema nekim izvorima više od 400) sorti vinove loze, u aktivnom uzgoju, od kojih samo Stjepan Bulić u svom djelu "Dalmatinska ampelografija" navodi i opisuje preko dvjesto. To je i za tadašnje prilike bio izuzetno veliki broj te je Hrvatska s pravom svrstavana među najrazvijenija europska vinogradarska područja.

Početkom XX stoljeća, “američke pošasti” - pepelnica, peronospora i filoksera ne zaobilaze ni naše krajeve. Dolazi do propadanja vinograda a s njima i do nepovratnog gubitka velikog broja autohtonih sorti. Uvođenjem otpornih američkih podloga nasađuju se nove, strane sorte. Manja osjetljivost prema bolestima, količine roda u odnosu na kakvoću postaju limitirajuci čimbenik za mnoge vrijedne sorte. Dominaciju preuzimju tek nekoliko najprofitabilnijih, a mnoge stare, premda visokokvalitetne sorte i fizički nestaju.

Ipak, zahvaljujući izuzetno bogatoj vinogradarskoj povijesti, postoje uvjerenja da se oko 130-tak visokokvalitetnih starih, autohtonih sorti održalo. Bilo bi zaista neizmjerno bogatstvo, ukoliko bi se to uvjerenje pokazalo točnim. To je pred suvremene vinogradare i vinare donijelo nove zadaće.

Opstanak bogatstva sorti u dobrom dijelu zavisi o ograničenom broju preostalih trsova, razasutih po starim vinogradima i o entuzijazmu lokalnih vinogradara, koji ih odžavaju na životu tradicionalnim, ekstenzivnim načinom razmnažanja. Svaka smjena generacija, predstavlja i gubitak informacija i uopće svijesti o postojanju ovih izuzetno vrijednih sorti, a da ni ne govorimo o nabavi sadnog materijala.

Te nove zadaće vinogradara i vinara neće se moći izvršiti bez cjelovitih, programskih, stručnih i široko poduzetih sustavnih mjera.

Hiperprodukcija “masovnih vina”

postala je problem mnogih zemalja, budući da jeftina vina sve teže nalaze put do kupca. Moderni potrošači, čije su se navike i prilike u kojima (“obredno”) konzumiraju vino, promijenile, sve više cijene kvalitetu, originalnost (autohtonost) te ekološki proizvedena vina, što dovodi do drugačijih pogleda na razvoj ove grane. Razvijene vinogradarske zemlje ulažu velika sredstva u razvoj novih, zdravijih tehnologija, ali i u spašavanje i revitalizaciju autohtonih sorti.

10

.(Zinfandel), Črljenak viški, Zlatarica blatska, Lasina, Ranac silbijanski, Vrbić i dr., čija bi revitalizacija u novim trzišnim okolnostima nesumnjivo imala gospodarsku opravdanost. Već su prvi rezultati izazvali veliko zanimanje proizvodača, što govori o opravdanosti i isplativosti ovih projekata.

Sve to ipak ne može biti dovoljno sve dok se naglasak ne stavi na selekciju, odnosno stvaranje preduvjeta za proizvodnju kvalitetnog sadnog materijala, u čemu se očekuje i veći angažman resornog ministarstva.

U svjetlu očuvanja biološke raznolikosti, zabrana daljnje sadnje vinograda je, u hrvatskom slučaju, apsolutno proturječna i besmislena, ukoliko bi bila usmjerena na očuvanje oko 130-tak domaćih autonomnih sorti.Vino je svojim sadržajem prirodni konglomerat od oko tisuću različitih ( i “umrežanih” –međusobno ovisnih ) spojeva. Kada bi svaki od tih spojeva samo jednoznačno uticao na razlikovanje jednog vina od drugog, bilo bi moguće proizvesti 1000! (“tisuću faktorijela”) različitih vrsta vina. Budući da oni višeznačno utiču na kvalitet vina moguće je proizvesti neograničen broj vrsta vina. S obzirom na tu okolnost, nerazumno je gurati se u istu prodajnu nišu s ostalim, najzastupljenijim, industrijskim vinima. Zapravo svaka turistička destinacija može imati, svoju povijesnu priču i svoje autentično vino, kao originalni suvenir. Mnogi od ljubitelja vina poželjeli bi na svom stolu imati jedno takvo vino čak i u onim zemljama, koje su šampioni u proizvodnji “masovnih vina”, u koje se ne možemo probiti sa svojim industrijskim vinima.Upravo (bogatom poviješću uvjetovana) raznolikost je hrvatska prednost i bogatsvo. Bogata povijest je ujedno moguća originalna i autentična “marketinška priča” svakog od tih vina. Imamo realnu mogućnost, u postojećem omjeru snaga, barem utrostručiti izvoz.

Da li smo znali iskoristiti prednost ? U Hrvatskoj ima oko 58.000ha zasađenih vinograda, na površinama koje nisu konkurencija za uobičajne poljoprivredne kulture. Vinograd je značajan izvor alternativnog goriva budući da proljetnom rezidbom daje 23 m³/ha ili 7 t/ha rozgve, što znači da bi samo vinogradarstvo kao izvor alternativnog goriva moglo pokretati dvanaest termoelektrana. Vinograd traži radnu snagu , 92 dana u godini te potencijalno angažira relativno veliki broj (sezonske) radne snage.Registrirano je 13.600 proizvođača grožđa i vina, koji proizvedu 350.000t groža i oko 180 milijuna litara vina. Novi trendovi u prodaji vina su takvi da potrošači konzumiraju vino na podnevnoj pauzi za ručak, između dvije dnevne radne smjene, te stoga traže autentična ekološki proizvedena vina, s manjim sadržajem alkohola. Hrvatska ima određenu izvoznu kvotu od 40.000 hl vina ili oko 2% godišnje proizvodnje.

Trenutno ostvarujemo prosječan godišnji izvoz od oko 12.500 hl vina, odnosno 0,6% godišnje proizvodnje ili tek trećinu izvozne kvote.

Ova posljednja rečenica je i odgovor na gore postavljeno pitanje.

Jedinstveni genotip naših brojnih sorti

Agronomski fakultet iz Zagreba je pridruženi član velikog europskog projekta "European network for grapevine genetic resources conservation and characterization" te je provedena potpuna inventarizacija hrvatskih vinorodnih područja, s osobitim naglaskom na područje Dalmacije. Naime, na tom području se vinogradarstvo i vinarstvo povijesno i danas pretežno oslanja na uzgoj autohtonih sorti, koje čine preko 85% sortimenta. Ova okolnost svakako ohrabruje, ali stoji i činjenica da su mnoge od tih sorti tek simbolično zastupljene i danas nemaju nikakvo gospodarsko značenje, odnosno da su mnoge na samom pragu izumiranja. Sve pronađene sorte su ampelografski i genetički analizirane (putem DNA markera, tzv. mikrosatelita, svaka je sorta dobila jedinstveni genetski profil), a sorte su razmnožene i posađene u kolekciju autohtonih sorti Hrvatske, tzv. banku gena. Usporedbom njihovih genetskih profila s podacima dviju velikih svjetskih baze podataka (University of California i Centre for Applied Genetics) dokazano je da najveći broj naših sorti ima jedinstven genotip, pa se temeljem toga mogu smatrati autohtonima.

Ipak, za neka vrste vinove loze (istarski Teran bijeli i talijanski Prosecco, porečki Muskat ruža i talijanski Moscato rosa, odnosno Rosenmuskateller iz Austrije, paški Cipar i grčki Grec rouge, itd) ovom metodom, utvrđeno je da, unatoč uvriježenom mišljenju, nisu autohtone sorte. Utvrđeno je, dakle, mnogo "domaćih" sinonima.

Suprotno tome, utvrđeno je da naša Hrvatica nije isto što i talijanska Croatina, kao ni da istarska Borgonja nije francuski Gamay noir., i.t.d. U nekoliko slučajeva, autohtonost sorti je potvrđena i roditeljskim analizama, tj. u populaciji svih analiziranih sorti nađeni su njihovi roditelji čijom je spontanom hibridizacijom, te prirodnom i umjetnom selekcijom, u prošlosti, došlo do nastanka križanih sorti. Pronađeni su roditelji dviju gospodarski najvažnijih sorti na području primorske regije, Posipa (Bratkovina b. x Zlatarica blatska b.), Plavca malog (Zinfandel c. x Dobričić) itd.

Suvremene analitičke metode urodile su sasvim novim interesima i pogledima. Utvrđivanje roditeljstva, za Plavac mali, dovelo je i do otkrića podrijetla američkog Zinfandela, što je izazvalo veliku svijetsku pozornost i zanimanje za hrvatski sortiment.

Osim ovih poslova, koji su ponajprije usmjereni na

spašavanje autohtonih sorti i njihovo temeljno vrednovanje

ukazala se potreba sustavne obrade i potpune procjene

gospodarskog potencijala nekih sorti, kako bi mogle biti

biti preporučene proizvodnji kao ekonomski značajne.

Upravo ove sustavne mjere potvrdile su visoku kakvoću

nekih raširenih sorti (Plavac mali, Babić, Vugava, Posip,

Škrlet...), ali i izdvojili grupu rijetkih, gotovo isčezlih sorti vrlo

visokog kvalitativnog potencijala. To su Malvazija

dubrovačka, Glavinuša (Okatac), Črljenak kaštelanski

11

Kada govorimo o ovčarstvu u Hrvatskoj, temeljni provedbeni dokument je „Program uzgoja i selekcije ovaca u Republici hrvatskoj“. Pojedinačni uzgajivači su svoja stada prijavljivali u Upisnik uzgajivača uzgojno valjanih životinja. Registriran je Hrvatski savez uzgajivača ovaca i koza. Provodi se edukacija uzgajivača o hranidbi životinja, tehnologiji proizvodnje mlječnih proizvoda, zdravstvenoj zaštiti te o provedbi uzgojno selekcijskog rada. Organiziraju se izložbe i takmičenja uz snažnu stručnu potporu Hrvatskog zavoda za poljoprivrednu savjetodavnu službu.

U Hrvatskoj je registrirano (stada s najmanje 10 odraslih grla) 11.241 uzgajivača s 585.441 grlom ovaca, a pravo na novčanu potporu za ovnove ostvarili su uzgajivači čiji ovnovi spadaju u skupinu uzgojno valjanih.

Ovčarstvo je najviše zastupljeno u zadarskoj, šibensko-kninskoj, ličko-senjskoj, splitsko-dalmatinskoj te u primorsko-goranskoj županiji. U ovim se županijama uzgaja gotovo 60% ili oko 340.000 ovaca. Prevladavaju dalmatinska pramenka, lička pramenka, te creska, krčka i paška ovca.

U kontinentalnom dijelu prednjače osječko-baranjska, bjelovarsko-bilogorska, te požeško-slavonska županija - s najzastupljenijom pasminom - njemačkom merino-ovcom.

Od ukupnog broja (585.441 grla) priznato je 43.190 ovaca, kao uzgojno valjanih, kod ukupno 470 uzgajivača. U

• ličko-senjskoj županiji 6.296 grla,

• u šibensko-kninskoj 6.239 grla,

• vukovarsko-srijemskoj 4.682 grla,

• virovitičko-podravskoj 3.490 grla,

• bjelovarsko-bilogorskoj 3.073 grla,

• osječko-baranjskoj 2.910 grla, itd.

• Kao što se teritorijalni raspored uzgojno valjanih ovaca bitno razlikuje u odnosu na ukupnu teritorijalnu strukturu ovčarstva, tako se bitno razlikuje i pasminski sastav. Najzastupljenija je

• dalmatinska pramenka s 8.135 grla,

• merinolandschaf sa 6.664 grla,

• lička pramenka 5.651 grlo,

• travnička pramenka 4.433 grla itd

Kakav ovan – takvo stado

U Hrvatskoj je registriran ukupno 1.271 uzgojno valjani ovan. I to 295 grla dalmatinske pramenke, 144 grla ličke pramenke, 144 grla merinolandschaf, 139 grla travničke pramenke, 99 grla solčavsko-jezerske ovce, 61 grlo istočnofrizijske ovce, itd.

Kao što je iz gornjih podataka vidljivo, pasminska struktura rapidno se mijenja selekcijskim uzgojem uzgojno valjanih ovnova.

Awassi ovan

Pasmina awassi je dobila ime po beduinskom plemenu El avas. Postoji gotovo 5.000 godina (Epstain). Rasprostranjena je na područjima Jordana, Egipta, Sirije, Irana, Iraka, Izraela, i.t.d. Neselekcionirani primjerci ove pasmine i danas, kao što je to bio slučaj prije provedene selekcije, imaju mlječnost od 60 lit. mljeka u laktaciji.

Veliki revolucionarni preokret se dogodio kada je 1950.g. Finci, (vrstan selekcionar i naučnik) započeo visokoorganiziranu selekciju smjera mljeko-meso.

Selekcija je počela kontrolom 22.549 awassi ovaca, (od ukupnog fonda od 110.000 ovaca u Izraelu) izabranih fenotipskom metodom procjene, prije svega veličine, forme vimena. Formiran je pre-nucleus od 2.700 najboljih ovaca raspoređenih u 9 stada s prosječno 300 ovaca, uz adekvatan smještaj i ishranu.

Postignuta je prosječna mlječnost od oko 400 litara mljeka, po

grlu, u laktaciji. Najbolja ovca, u kontrolnoj 1974. godini, u trećoj laktaciji od 289 dana, imala je mlječnost od 1.282 litre

mljeka, sa 7,01% mlječne masti.

Rezultat : Unaprijeđena izraelska awassi ovca

karakteristike:

• Pasmina ima izražen instinkt stada. Ovce su dobre majke, a ovnovi imaju izražen libido. Izuzetno je prilagodljiva na razne klimatsko-geografske i uzgojne uvjete. Posebno je pogodna za mediteranski dio Hrvatske gdje s lakoćom podnosi duga, sušna i vruća ljeta ali joj nisu problem ni hladne kontinentalne zime. Njena je sposobnost da istovremeno pase i brsti. Neprobirljiva je te iskorištava najnekvalitetnije bilje, žbunje i trnje što ovu rasu čini pogodnom i za intenzivno i ekstenzivno uzgajanje.

· Masa 55-75kg kod ovaca i 80-125kg kod ovnova.

12

13

KAP PO KAP

Metodu je razradio 1962.g. Blac, prilagodivši ga aridnim i semiaridnim uvijetima. Kapanje vode je ravnomjerno, optimalna je vlažnost u rizosfernom sloju tla, omogućen je dodatak hraniva u vodu, smanjeni gubici vode

Cijeli evaporacijom, potrebne su znatno manje količine vode, postižu se uštede u ljudskom radu, omogućena je potpuna automatizacija sustava,...

Sustav se sastoji od

crpke i drugih uređaja za priskrbu adekvatne količine vode dijela za filtraciju vode sustava cijevi sustava kapaljki

Filtracija vode provodi se iz više razloga a temeljni je što bi nečistoće zatvorile otvore na kapaljkama.

Sustav ( fleksibilnih ) plastičnih cijevi s kapaljkama za navodnjavanje postavlja se na odgovarajućem rastojanju, već prema razmacima u voćnjaku a plastična se crijeva postavljaju zavisno o potrebama voćke ( jednoredno, dvoredno, prstenasto-oko voćke,... ).

Broj kapaljki je određen potrebom voćke za vodom u nekom kritičnom periodu. Određuje se iz međuodnosa, površine koju treba nakvasiti (radi snabdijevanja korjena vodom) i površine kruga kojeg kvasi kapaljka. Pri tome bi se trebale poznavati, pedološke osobnosti tla ( lateralno kretanje vode u tlu ) i same voćke ( deficit vode u kritičnom periodu zavisan o vrsti, sorti, broju zasađenih stabala i.t.d).

Iz dobivenih podataka proračunavaju se kontinuirani protok, intervali zalijevanja, volumen utrošene vode,...i.t.d.

Vidljivo je da ne postoji nekakav univerzalan, cjelokupan serijski proizveden „sustav kap po kap“, koji bi odgovarao svakom mogućem voćnjaku. Serijski se proizvode samo komponente sustava. Tek nakon što meliorator i hidrostatičar prikupe podatke o konkretnom voćnjaku, proračunavaju i projektiraju sustav za taj konkretni voćnjak.

Na strani 14. navodimo primjer naše ponude za isporuku komponenti sustava kap po kap koji bi odgovarao voćnjaku površine od približno 2 ha ali bez ponuđene crpke i drugih uređaja za priskrbu i kondicioniranje ( napr. filtriranje) adekvatne količine kvalitetne vode, budući da izbor zavisi o vrsti i kvaliteti „izvora“, udaljenosti „izvora“ od voćnjaka, reljefnim karakteristikama, itd..

14