Tadej Golob

Z L AT N I Z U B

Tadej Golob Zlatni zub

Naslov originala Zlati zob

Copyright © Tadej Golob i Algoritam, 2016.

Prevela sa slovenskoga Anita Peti-Stantić Copyright © of the translation: S. Fischer Foundation by order of TRADUKI

Ilustracije Ciril Horjak

Urednica Anita Peti-Stantić

Najljepši izdanci svjetske književnosti za mlade Izdanje nakladničke kuće “Algoritam”Europska literarna baština

Objavljivanje ovog djela omogućeno je uz potporu književne mreže TRADUKI, čiji su članovi Savezno ministarstvo za Europu, integraciju i vanjske poslove Republike Austrije, Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Švicarska zaklada za kulturu Pro Helvetia, Ured saveznog predsjednika Republike Austrije, KulturKontakt Austria (po nalogu Ureda saveznog kancelara Republike Austrije), Goethe-Institut, Javna agencija za knjigu Republike Slovenije (JAK), Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, Resor za kulturu Vlade Kneževine Liechtenstein, Zaklada za kulturu Liechtenstein, Ministarstvo kulture Republike Albanije, Ministarstvo kulture i informiranja Republike Srbije, Ministarstvo kulture Republike Rumunjske, Ministarstvo kulture Crne Gore i Zaklada S. Fischer.

Zagreb, lipanj 2016.prvo izdanje

Zlatni zub

Tadej Golob

ilustracije

Ciril Horjak

Postoje ljudi koji su zaslužni za to da ova knjiga bude bolja, a neće biti potpisani. Zato je u redu da ih spomenem. Najprije Ložani, koje sam upoznao tijekom dvadeset i pet godina kako zalazim onamo: Anton Mavrič, kojeg tamo u Vrhu zovu Tonči, koji je radio u rudniku pa zato i ja nešto znam o tom rudniku. Jaka Vadnjal, koji je proučavao taj rudnik, a pogotovo proboj, Štoln. Onda je tu još i Milan, koji se i u romanu zove Milan, pa Romano (hvala za iznutrice, za razliku između tetrijeba i divljeg pijetla i još mnogo toga). Hvala Barbari Ivančič Kutin za sočne dijalektalne riječi, hvala Katji Stergar za poblajhanog, hvala Andreju Ilcu, koji me nazvao kad je čuo da pišem ovaj roman, a prije toga se nismo nikad sreli, i veliko hvala Alenki Veler, koja je prilikom prvog čitanja mrtva hladna rekla da je u romanu koječega previše, i imala je pravo. Hvala još i Brini i Lovri za naslov i Mojci za sve.

U spomen na Dušana Polenika – Duša.

7

ZL ATNI ZUB

Uvod

Jednom davno…

Ležao je na zemlji, u mraku i u oblaku prašine koji mu se utiskivao u nos i u otvorena usta. Podigao je ruke koje nije morao vidjeti da bi znao koliko su izgrebane i zaprljane, prošao je njima po licu i dolje, po tijelu, do nogu. Lijeva je ležala na zemlji, nepomična, pod takvim kutom kao da nije njegova, kao da je otkinuta. Punila se krvlju i kad se tutnjava potpuno zaustavila, a oblak prašine se slegao, počela je bubnjati od boli. jauknuo je i podigao se na laktove. Pokušao ju je pomaknuti, no reagirao je samo njezin gornji dio. nije ga slušala od sredine bedra nadolje.

Zavapio je, ali samo je još jače bubnjalo, tako da je odustao i ostao ležati na zemlji sav zadihan. Pogledao je gore, gdje je još prije minutu-dvije van, pod zvijezde, vodio niski i strmi rov u slobodu, a sad je tamo bilo samo mračno ništa. Rov je bio zatrpan ogromnim kame-njem i sitnijim komadima, neprohodan čak i za zdravog

8

Tadej Golob

čovjeka, a kamoli za njega, koji je ležao na tvrdoj zemlji sa slomljenom bedrenom kosti.

još malo, još malo i potonut će u mrak, a onda više neće biti ničega. odavde ga neće izvući nitko, čak i kad bi netko znao da tu leži. najbolje bi bilo da se što prije onesvijesti. Da ga bol… Podigao se na ruke i škrgućući zubima se sagnuo prema nozi, podigao ju je u koljenu i namjestio je, okrenuo je tako da cipela gleda prema gore, a noga leži kao što bi i inače ležala, kad ne bi, slomljena, visjela kako se njoj hoće. obložio ju je kamenjem, da se opet ne okrene na jednu ili na drugu stranu. Zatvorio je oči i zaronio u crvenu maglu. Laknulo mu je na nekoliko trenutaka.

Zašto mu se to moralo dogoditi? Zašto se uopće gurao tu gore? Zašto ga nije poslušao kad mu je rekao da sve to neko vrijeme ostavi na miru? Komca, tog… Zašto nije izišao minutu prije? Zašto je upravo on danas morao biti na sedamnaestici? Zašto tako iz čista mira, prokleti gospodine oče, koji sve vidiš i sve znaš, zašto? Dođavola! je li to za sve one divokoze koje je ustrijelio u krivolovu? Za sve psovke? je li to zato što ponekad, no, često, nije išao na misu? Zbog vina koje je popio? Ti ćeš mi reći? Ti, koji… kako još?… stvarno, stvarno, kažem vam: Ako ne objedujete meso Sina ljudskoga i ne pijete njegovu krv, u vama nema života i kako ono ide, kako?… Jer moje je meso jedina

9

ZL ATNI ZUB

hrana i moja je krv jedino piće i tko jede moje meso i pije moju krv, živjet će vječnim životom i ja ću ga oživjeti na Sudnji dan… Zato što se čitavog života mučio i rovao i kopao i crkavao i prebacivao zemlju i stijene i olovo i cink i sva druga govna, a nije imao ništa od toga? Zašto si takva osvetnička guzica? Do sto đavola!

Gdje ga je čekala, ta šugava sudbina… Kome je suđeno da ga objese, neće se utopiti… Tko radi u rupi, a ne pomisli na to, mora da je čudak. ali ne tu, ne sada, ne još sada. Popipao je džep i opsovao. ništa. “Komac”, govorio je davno, kad ga je on pitao zašto vuče nož sa sobom u rupu, “Komac, ne želim umrijeti pod zemljom kao neki žohar. ako mi se nekad nešto dogodi, radije ću sâm sebe dokrajčiti.” a sad ga nema. ni noža, ni ičega drugog primjerenog da… ni Komca. Glupo, kilometar iznad zemlje i nekoliko metara ispod nje. Utopio, objesio… Kad bi bar. Bilo bi već prošlo…

“Mlekuž”, rekla je, njemu je rekla, “Mlekuž, ti uopće nisi takva rugoba kad se opereš.” I nije se prestala smijati, premda je morala rintati kao životinja u gostionici među onim starkeljama kakav je bio i sâm, koji su svi odreda bili rudari, krivolovci i antikristi. Prije nego što je ona došla, direktno iz rudnika su odlazili u Mangart, potpuno crni i prljavi. Sjeli bi, naručili, razgovarali, žalili se, a ponekad bi se i potukli. a onda se oprao prvi, pa drugi i ubrzo su

11

ZL ATNI ZUB

svi sjedili kao u crkvi. a ona se nije prestajala smijati, pa se i dalje smije, a smijat će se i kad njega više ne bude. Bijeli veliki zubi i smijeh. Bijeli smijeh, svijetao. Kao sunce tamo vani.

Trišnje je govorila za trešnje, koje je ponekad donosila od svojih, kad bi u svibnju odlazila kući negdje iznad Solkana, jer ove u Logu nisu bile dobre, bile su prekisele i presitne, nedovoljno crvene. Triš-nje…

Među stijenama, koje su ležale posvuda oko njega, počele su tjerati vlati, zelene vlati trave. nasmiješio se, premda ga je i dalje boljelo, ali kao da je boljelo nekoga drugoga. Rascvale su se u tratinčice i u žarke zlatice, i u nešto ljubičasto i crveno. Između njih je protjecao potočić… Potočić ili ipak samo snijeg, koji se topio na proljetnom suncu pod modrim nebom. Bilo je lijepo. a zvukovi… oglasila su se zvona iz Loga. Bim bam, bim bam… Vjetar je nježno pirkao, toplo, od mora, ovamo gore prema Soči… Proljeće. Bim bam, bim bam… Sve glasnije, sve glasnije… Zvona su zvonila i zvonila, glasno, glasnije, više nije bilo ugodno, bilo je preglasno, više nije bilo nježno, zvonila su do boli koja je ponovo postala njegova, i otpuhnula su i nebo i sunce, cvijeće, potok i travu, a umjesto toga je puhnuo hladan vjetar i obavio ga onako nepomičnog, tako da se sâm više nikamo nije mogao pomaknuti, a nije mogao pomaknuti ni nogu,

12

Tadej Golob

koja se tresla i grčila se i stezala se i grčila se i škripala… i škripala… i škri-pa-la, a onda se napokon umirila, nije mogao pomaknuti ni ruke, ni glavu, ni usta.

Selo u planinskoj dolini je spavalo. Utihnulo je i onih nekoliko pasa koji su obično izvodili kraval kad bi sun-ce zašlo. Svjetlo, tanko i jedva primjetno, svijetlilo je u jednoj od kuća. U maloj drvenjari koja je čučala iznad duboko usječenog korita riječice koja je nevidljivo šumjela u mraku, gorjela je svijeća. Uz nju je, s glavom na stolu i s rukama u kosi, sjedio muškarac. Starac, koji je zaspao za stolom. onda je, kao da ga je nešto prenulo iz sna, podigao glavu i pomaknuo se sa svjetla u sjenu, na drugu stranu sobe. Plamičak je na trenutak osvijetlio njegovo lice. Isto tako kao što nije spavao za stolom, nije bio ni starac. Bio je sijed, to da, s već dubokim borama na nepomičnom licu, ali nije bio star, bar ne toliko, koliko bi čovjek mogao zaključiti na prvi pogled. Vratio se s bocom. Sjeo je, nagnuo i polako pio. Ispio je i postavio bocu na stol, a uz nju je položio kamenčić, malo veći od zuba, koji je zasvjetlucao žuto svaki put kad bi ga liznula svjetlost svijeće koja se gasila. nije prestajao zuriti u kamenčić, a prenuo se tek kad je vjetar izvana, s planine, donio neobično zavijanje.

13

ZL ATNI ZUB

1.Mnogo godina poslije…

“a To, KaMo idete… To kamo se idete penjati, nije preteško?”

“nije, nije. Malo je, majušno. jedva malo teže od obične planinske stazice…”

Svjetlokosi dečko zvučao je kao da mu je dosadno. Stajao je pored autobusa koji je usamljeno stajao na stajalištu. odložio je naprtnjaču u prtljažnik. nije trebao ništa slagati jer je i autobus, kao i kolodvor, bio prazan. on, njegov prijatelj, vršnjak s tamnijom, kestenjasto-smeđom kosom, i djevojka, i ona svjetlokosa, bili su, čini se, jedini putnici. Uz autobus je bio parkiran osobni automobil, a uz njega je stajalo dvoje odraslih ljudi koji su došli ispratiti mlade. Iznad autobusa je na parkirnom mjestu broj sedam na neuglednoj plavoj metalnoj tabli bijelim slovima pisalo Kranj – Preddvor… Kranjska Gora – Planica… U deset sati prijepodne već je bilo trideset stupnjeva u hladu, što nigdje nije ugodno, a osobito ne na

14

Tadej Golob

glavnom autobusnom kolodvoru koji kao da je prespavao zadnjih sto godina. nigdje ni jedne nadstrešnice koja bi zaklonila ‘kuglu nebesku’, kako je svjetlokosi dječak pored autobusa u koji se šofer upravo penjao rado nazivao sunce kad bi došlo do ovako neugodnih situacija.

“… što sam, u stvari, rekao otprilike tisuću puta.”“… zato što i Tina ide s vama, Tomaž, a kad je ona

s vama, onda…”“Da, znam da ide”, prekinuo ga je svjetlokosi, Tomaž,

i okrenuo se prema prijatelju koji se penjao u autobus:“Pero, sori, tako se dogodilo.”“Sve u redu.”“Šta je u redu?” javila se djevojka.“ništa, ništa…”

15

ZL ATNI ZUB

“nemoj ti meni ništa, ništa. Tko je htio da idem s vama? jesam ja sama sebe natjerala?”

Tomažu je bilo neugodno pa je cupkao pred stepeni-cama na kojima je ona stajala.

“Pa rekao sam da je sve u redu.”“Kad bi bilo po mome, ja bih sad bila na moru”,

nastavila je, “kad ne bih nekome radila uslugu, jer je htio da još netko drugi ide s njim. I nisam ja kriva ako se ta ‘druga osoba’ u zadnji čas predomislila i otišla na vikend u Portorož, tako da, ako je netko već žrtva te ekspedicije, to sam ja, zato skini tu facu…”

“Tina?” rekla je mama.“Pustite me na miru!”a onda je ušla u autobus.“Tomaž, stvarno te pitam je li taj smjer, to, kamo se

idete penjati… je li to preteško za nju?”Tata je govorio tiho, tako da ga Tina u autobusu ne

može čuti.“ne. Stijena, ta Loška stijena je visoka, ali onuda kuda

smo mi namjerili nije strma. Pokrivena je travom, stara sto godina. Znaš da je ne bih navlačio u nešto ozbiljno kad nema pojma.”

Tata se nije baš činio uvjeren, vrpoljio se u podnožju stepenica, ali je vozač u tom trenutku upalio motor i Tomaž je nestao u unutrašnjosti.

“Pa onda sretno”, rekao je još, iako nitko nije slušao. autobus je krenuo, mama i tata su mahnuli, a onda su sjeli u auto pa su i sami nestali s kolodvora.