GALERIJA STEVANA KIJACA, RASUTA, I DANAS BEZ PRAVE ADRESE

Stevan Kijac, treći s lijeva, sa turistima i prijateljima iz Dubrovnika...

TAJNA STEVANOVE "ŠKRABIJICE""Kad bi ga baš, u labavijoj kafanskoj atmosferi, pritjerali da malo spusti gard, Stevan bi znao reći da sve svoje tajne drži, odnosno da sve čuva, da je sve pohranio... u jednoj škrabijici (kutijici). To je značilo: dovde ste došli, nešto sam vam rekao, ali dalje se ne može. Škrabija čuva tajnu, ma šta vam ja pričao..."

U ŽIVOTU vajara Stevana Kijaca (1911-1986) događaji koji prethode onom danu kad se "Pod platanima" slikao sa Kostom Strajnićem i njegovim vedrim društvom iz Dubrovnika, nizali su se neočekivano, bez nagovještaja i bez opštih mjesta karakterističnih za njegovu generaciju.

Na pomenutoj slici Stevan je punoj snazi a Kosta je već ostariji gospar. Prethodno, imao je zvanje glavnog konzervatora dubrovačkih spomenika. Osnivač je Umjetničke galerije u Dubrovniku, autor je i postavke u Muzeju ikona dubrovačke pravoslavne crkve. Rođeni Križevčanin, koji je slikarstvo studirao

u Beču, živio je u nekoliko evropskih prijestonica, a onda, po nagovoru Ivana Meštrovića i Marka Cara, došao u Dubrovnik i oko sebe počeo da okuplja mlade umjetnike. Posebnu pažnju, negdje sam pročitao, poklanjao je onima koji su bili antifašistički "nastrojeni".

Da li je, zahvaljujući takvom stavu, došao u kontakt sa mladim Stevanom Kijacom ili je sve odradio slučaj, teško je reći. Trebinjci koji su u predratnim godinama odlazili u Dubrovnik Stevana su već 1930. godine mogli vidjeti kako na pijaci prodaje figurice od gline, možda i duvanske kutije, lule ili štogod slično. Neko mi je davno rekao (možda i sâm Stevan), da mu je tih godina to bio glavni izvor prihoda.

Nešto kasnije, družio se i radio sa umjetnikom Jovom Običanom i sa maketarom Stjepom Ozgijanom, koji mu je bio prvi komšija u Dubrovniku (živjeli su iznad hotela "Argentina"). Kasnije, Stevan će proširiti krug svojih prijatelja. Često će se viđati u društvu Josipa Luetića, direktora Pomorskog muzeja, za koga će raditi makete dubrovačkih brodova, i slikara Antuna Masla (Masle će kasnije uraditi Stevanov, pa onda portret njegove supruge Stane).

U DUBROVNIKU, što se Stevana tiče, događaji su dobili neko novo ubrzanje. Moglo bi se reći da je Stevan spretno odgovarao na izazove, sve je brzo sustizao i, korak po korak, nadoknađivao deficite s kojim se rodio. Prvo onaj glavni, koga je ponio iz rodnih Rosulja kraj Domaševa: u kući, sasvim u duhu tog vremena, nije bilo pismenih. Nije bio pismen ni njegov otac Obren ni majka Anđe, rođena Tomanović. A ni Stevan, kao dečko, nije imao šanse da se školuje. Kasnije, učiće sâm i na svoj način. U njegovom životu, to će možda biti i sretna okolnost. Dok su drugi učili "račun" i "slova", on je upijao narodne priče, posebno one koje su se katkad pričale uz ognjište a nisu bile za dječije uši.

Kad se malo bolje osovio na noge, u Stevanovom životu događaji počinju da se smjenjuju "u negativu". Klasična hercegovačka priča o odlasku (dijete napušta selo, školuje se u gradu, živi kod robine ili u kakvom domu, odlazi možda na studije, zapošljava se negdje u fabriku, pomalo čezne za zavičajem, ali, s vremenom, ipak, zaboravlja i na selo i na sve ono što ga je s njim vezalo), kod Stevana, išla je nekako "s druge strane". Ono što je doživio kao dijete čuvao je do kraja života kao svetinju. Možda baš zbog nevjerovatne suptilnosti s kojom je prihvatao taj svoj "životni iskon", nikad se nije vratio svom selu, niti je, pošto se nanovo obreo u Trebinju, obilazio onaj ugarak koji je od njegovih Rosulja ostao!?

Za Dubrovnik, na duži rok, vezala ga je jedna minobacačka granata ispaljena negdje u okolini Drniša. Posljedice su ostale doživotno - leđa puna gelera, rasjekotina na nosu, i jedno oko manje. Od tada, Stevan je vidio samo u dvije dimenzije, osjećaj za

dubinu potpuno je izgubio. Kad je zaliječio rane u dubrovačkoj bolnici, kao demobilisani borac Druge dalmatinske NOO brigade, počeo je da radi na nekolike strane: angažovali su ga uglavnom u

Umjetničkoj galeriji i u Pomorskom muzeju, a, usput, po Gradu, bavio se restauracijom namještaja. Važio je za "velikog meštra od drveta".

Ipak (niko danas ne zna zašto), za nekolike godine odlazi u Sarajevo, u Zemaljski muzej. Tako je vjerovatno odlučio neko ko je na malo većem nivou miješao karte. Ali, ni u Sarajevu nije dugo ostao jer se nije mogao izgubiti iz vidokruga Čeda Kapora koji je tada osnivao Zavičajni muzej u Tebinju. Godine 1953. Stevan je već u Trebinju, počinje da radi kao konzervator i maketar u Zavičajnom muzeju. Dalje, ponešto mogu da svjedoče i stariji Trebinjci: Stevan je radio makete i odlivke spomenika u Muzeju (većina ih je i danas u etnografskoj zbirci), a u slobodnom vremenu, u Čučkovića kući, gdje je živio, počeo je da radi skulpture u drvetu.

ŠEZDESETIH godina on je već "nova pojava" a uskoro i "veliko ime" jugoslovenske naive. Neće proći mnogo vremena a njegovo ime i osnovni podaci o njegovom radu naći će se u Enciklopediji naive Jugoslavije i u Enciklopediji jugoslovenskog modelarstva.

Slika sa društvom iz Dubrovnika, snimljena "Pod platanima", jedna je od rijetkih na kojoj Stevan ne puši. Teško da ga je iko ikada slikao bez cigara. Stevan je pušio stalno, bez pauze, cjelodnevno. Čist vazduh jedva da je udisao. Cigar mu je bio čas na usni, čas na jeziku. Pripaljivao je jedan o drugi. Trebala mu je samo jedna šibica dnevno.

Uz cigar, uvijek je nosio kravatu. Njegov sin Tiho kaže: umro je a da nije naučio kako se veže čvor na kravati.

Društvo iz Dubrovnika koje se sa Stevanom fotografisalo "Pod platanima" došlo je Stevanu s dobrim razlogom u vizitu. S njima, došao je i jedan kupac s Dalekog Istoka. S njim još jedan nepoznat muškarac i dvije dame, koje tu, reklo bi se, statiraju. Ovakva slika onih godina mogla se snimiti često, jer Stevanu su i umjetnici i kupci dolazili po preporuci Koste Strajnića, koji je dosta Stevanovih radova imao i u svom ateljeu a mogli su se naći i u jednom prostoru ispod Zvonika, kod starog kina. Otud, najviše svojih radova Stevan je prodao preko Koste i njegovih prijatelja u Dubrovniku...

Koliko je njegovih figura i kompozicija otišlo tom "dubrovačkom vezom" niko danas ne zna. Zna se samo da su mušterije stizale iz cijelog svijeta. Stevan bi katkad radio i po narudžbi. Tako, za dubrovački hotel "Argosy" napravio je veliki duborez na temu "Dubrovnik grad sunca i turizma". U jednom trenutku, muzej u Zenici od njega je otkupio deset radova. Ondašnji direktor bio je “sluđen” Stevanovim skulpturama, insistirao je da nastave saradnju, nije isključeno da se nosio idejom da napravi Stevanovu zbirku ili galeriju?! Zeničanin u tome nije uspio, jer sa Stevanom nije bilo lako poslovati. Trebinjci koji su to jednostavnije mogli da urade u svom gradu, nisu ni pokušali. Tako je ostalo do danas, iako je "Glas Trebinja", u "bolja vremena", podvlačio masnim slovima da je kucnuo čas da se ta galerija otvori?!

Naravno, ni tada, ništa se nije pokrenulo. Grad se postavio ravnodušno ("ima vremena", "Stevan nam neće pobjeći"). A Stevan nije bio čovjek koji umije da kuca, moli i ponavlja.

OTUD, Stevanove figure prvo počinju da tonu u zaborav a onda i da gube adrese?! Neke su nestale na način koji, u ovakvim prilikama, izgleda nezaobilazan. Trideset-četrdeset figura, u jednom danu, progutala je tama. Kako? - teško danas uspjeva da objasni i Stevanov sin Tiho...

- Kako su nestale, to neko ipak zna, mada, taj nije u našoj porodici, niti ga ima u vidokrugu. Da figura nema, da nisu tamo gdje treba da budu, shvatio sam tek kad je Stevan umro. Mislio sam o tome i pred njegovu smrt, ali nisam ga mogao pitati, već je bio loše. Mada, i tada sam bio uvjeren da neko drugi zna ono što treba da se zna o njegovim skulpturama, i da je tom "Nekom" Stevan rekao kako da postupi u slučaju njegove smrti. Računao sam, dok mi ništa ne govori u tim posljednjim danima, mora

da je to već nekako sredio?! U kombinacije sam uvodio i institucije i njegove prijatelje, bio sam uvjeren da neko sve ima crno-na-bijelo. Međutim, poslije smrti, kad sam počeo da se raspitujem, naišao sam na zid ćutanja. Niko nije imao odgovora?! Niko ništa nije znao o tim radovima?! Niko nije mogao da mi kaže gdje je Stevan sklonio te skulpture prije nego što smo u proljeće 1984. godine preselili iz kuće Čučkovića u stan na Tinu?!

Tiho se raspitivao do detalja. Rekonstruisao je sve. Danas neće da pominje imena, ali tačno zna ko je skulpture prevezao na misterioznu adresu. Međutim, ta osoba je umrla. S njom i adresa kuće u kojoj su skulpture neko vrijeme trebale da miruju?!

Tiho posebno žali jer je uvjeren da su to bili Stevanovi najbolji i najreprezentativniji radovi. Oni koje je i on najviše cijenio...

- Ne znam tačno koliko ih je bilo. Mislim, nešto preko trideset?! Većine se sjećam, imam njihove fotografije koje je svojevremeno snimio Slobo Mucović...

Ostaje nejasno zašto je Stevan figure sklonio? Da li zato što u stanu na Tiniju nije bilo mjesta ili zato što je spremao veliku izložbu u Dubrovniku? Nije isključeno da je planirao da sve te figure unese u atelje koga je baš tada trebao da dobije. To se i dogodilo, Stevan je, na papiru, postao vlasnik ateljea, ali nikad u njega nije uselio, jer su se stanari bunili. Unaprijed su znali da će im smetati buka i prašina iz ateljea.

Kome je, dakle, Stevan mogao ostaviti svoje skulpture na čuvanje?

- Logično - Tiho nema dileme - on je te figure dao nekom kome je vjerovao, nekom ko je, po njegovom sudu, bio potpuno pouzdan. Dao ih je na čuvanje, na kraći rok. Pred njegovu smrt, ja o svemu tome nisam mnogo razmišljao. Od preseljenja na Tinu do Stevanove smrti prošle su dvije godine. Uglavnom, dvije godine u ćutanju. Stari nije imao potrebe da mi priča, a meni nije padalo na pamet da ga nerviram pitanjima.

NAKON Stevanove smrti, pošto se niko nije javljao, pitanja su pred Tihom prosto počela da zjape. Kako je bilo moguće da se u svemu izgubi logična nit, da se ne dođe do pravovremenog odgovora?

- To se sve sporo valjalo - Tiho s rezignacijom danas rekonstruiše minule događaje - djelovalo je kao da je sve normalno i regularno, kao da je pod kontrolom. Ja nisam pitao zato što mi on to nije dozvoljavao. Inače, ljutio se kad bih počeo da zapitkujem. On je, očito, rješenje da skulpture ostanu na tom nepoznatom mjestu, smatrao dobrim. Uopšte nije o tome htio da razgovara.

Tiho nije mnogo pitao jer ga je Stevan, u svojim poslovima, i ranije nekako "preskakao"...

- To je zanimljivo, bio je otac kao i svaki drugi, ali, dok sam živ, ostaće mi tajna zašto nikad ništa nije htio da mi pokaže?! Sve što sam, kao dječak, naučio o maketarstvu, naučio sam posmatrajući iz zapećka. Kad bih ga nešto upitao, odgovarao je: "Šta će ti to, što te to interesuje!?".

Stevan je, nema sumnje, u duhu tog vremena, sa svojim sinom imao druge planove. Po tim planovima, najvjerovatnije, Tiho je trebao da postane inžinjer ili doktor. A Tiho, umjesto da uči matematiku i biologiju, okrenuo se na drugu stranu, počeo da ganja cure i motore, a od tranzistora da pravi električne gitare?!

Ipak, i u njemu tih godina zateže se umjetnička žica...

- Nisam mogao ostati ravnodušan. Iako se nisam držao očevog plana, i ja sam počeo da pravim makete brodova. Jednom, tako, napravio sam brod i pokazao ga starom. On je odmah počeo da mu

nalazi mane: "šta mu je ovo, šta mu je ono", i na kraju mi je rekao da liči na dječiju tutu. (Ta "tuta" danas je u jednoj zbirci u Beogradu)...

U drugoj prilici, Stevan je pao u vlastitu "zamku"...

- To je bilo kad sam nacrtao brod, jedrenjak, i poklonio ga jednoj ženi. Pošto nas je ona poznavala, donijela je taj brod Stevanu da joj ga uokviri. Naravno, odmah ga je pitala da li mu se ta slika sviđa? Stevan ga je gledao, mjerkao, škiljio i na kraju rekao da je dobar. Naravno, usput je upitao: ko ti je ovo radio? Žena je počela da vrda, ali Stevan nije odstupao, insistira je da mu kaže ko je autor?! Kad je žena rekla da sam ja, on je viknuo: "Nosi, nosi, nosi...". I nije htio da joj uokviri sliku tog jedrenjaka.

Slično se dogodilo i kad se Stevan primakao penziji. Godinama, njegovi prijatelji su ga zezali da je on jedini Trebinjac kome je žena direktor (tada Ljubinka Kojić). Njemu je to možda i dobro došlo, pa je otišao u penziju po nekakvom skraćenom postupku, međutim, tih godina u Muzeju se našao i Marijan Sivrić, koji je počeo da se raspituje za Tiha. Zanimalo ga je koliko Tiho zna o maketarstvu, da li bi mogao nastaviti očev posao u Muzeju (što će se i dogoditi tek 2000. godine)... Stevan mu je odgovorio direktno:

- On o tome ništa ne zna, zna samo oko auta...

OVAJ odgovor djeluje prilično grubo, međutim, u Stevanovom slučaju, može da se shvati na drugi način. Stevan je bio uvjeren da se od drugih stvari može živjeti bolje, nego od umjetnosti. Sav njegov život, od Rosulja, preko Dubrovnika i Sarajeva, do Trebinja, bio je nabijen neizvjesnošću. Iako su se pred njim neočekivano otvarala vrata, do ničeg, ipak, nije dolazio ni lako ni jednostavno.

U "roditeljsku grubost" uračunavam još nešto: Stevan je na neki svoj način "čitao" događaje. Tiho kaže da je "znao da predviđa"...

- Za glavnu trebinjsku ulicu jednom je rekao da će se jednog dana u njoj podići spomenik kralju Petru. Njegovi prijatelji počeli su da ga opominju da to ne priča naglas, ali on je ostao pri svome. Spomenik kralju će se napraviti, sto posto! Ili, kad je otvorena Borčeva robna kuća u Trebinju, narod navalio da kupuje, a Stevan kaže: "Doće vrijeme da u njoj ničeg biti neće, vitrine će biti prazne!". I tako se dogodilo u ratu...

U tim svojim predviđanjima, nema sumnje, Stevan nije mogao da vidi svog sina s dlijetom u ruci niti na dubrovačkoj pijaci sa figuricama od gline na tezgi?!

Postoji još jedna mogućnost zašto na sina nije prenosio svoje znanje. Ona je izvan mogućnosti dokazivanja a tiče se mističnog porijekla njegovog umjetničkog izraza. Da bi se došlo do oblika, koji su, u mnogo čemu, gotovo izvan (uobičajenog) ljudskog iskustva, vjerovatno je trebalo proći kroz iskušenja koja nikako nije mogao poželjeti svom sinu?!

ARHEOLOG Đorđo Odavić pričao mi je i o nekim još zanimljivijim Stevanovim darovima. Jednom tako, sasvim slučajno, u vozu za Ljubljanu kad je putovao slikaru Božidaru Jakcu, našao se s nekim trgovcem kod koga je u Sarajevu, dok je radio u Zemaljskom muzeju, stalno kupovao doručak. U vozu, gdje god ovaj mrdne, valjda da skrati vrijeme - i Stevan za njim... Kad su stigli u Ljubljanu, onaj reče ime neke ulice gdje treba da ode, a kako ni Stevan nije baš najbolje poznavao grad, pozva policajca da Sarajliji pokaže put. Policajac dođe, i riječ po riječ, onom Sarajliji stavi lisice na ruke. Ispostavilo se da je Stevanov saputnik bio kriminalac koji je ukrao velike pare, i krenuo u Sloveniju, s planom da se domogne Austrije.

Nebesa su Stevanu bila naklonjena i u drugim prilikama...

- Imao je izvanredan osjećaj za prostor - prisjeća se Odavić - bio je živi "GPS". Svaki lokalitet na terenu znao je da nađe. Čak nekad i one na koje su zaboravili i mještani?! Osim toga, osjećao je šta i gdje treba da se traži. Dragocjena iskustva stekao je radeći u Zemaljskom muzeju, zato sam i ja, kao početnik, od njega mogao dosta naučiti. Doduše, to nije bilo lako, on se teško otvarao, pogotovo pred nepoznatim. To njegovo iskustvo nekad je dopiralo do stvari koje su bile kontra logike. Tako, s njim, moglo se doći do neočekivanih saznanja, i do nekih rezona koji su se kosili za pravilima struke.

VEĆINA Trebinjaca, čak i onih koji su Stevana bolje poznavali, moglo je posvjedočiti da je i za njih ovaj čovjek bio i ostao zatvorena, nepročitana knjiga. U njegov svijet nije se lako prodiralo. Katkad, djelovalo je da dežura ili stražari nad nekim velikim zavjetom ili tajnom.

Uz to, važio je za tvrdoglavog čovjeka. Nije ga bilo lako ni "zaljuljati" ni "pomjeriti", pogotovo ne uvjeriti u nešto što njemu nije "sjedalo", ma kakve mu dokaze predočio. U jednom trenutku, Josip Luetić, direktor Pomorskog muzeja u Dubrovniku, preklinjao ga je da ide u Zagreb, da se usavršava u svom poslu, da započne studij vajarstva, ali Stevan je odbio. I to s nokta, bez imalo razmišljanja

- I taj detalj potrđuje onaj utisak da je Stevan svoj umjetnički svijet spakovao u djetinjstvu - uvjeren je Odavić - da je tada imao onaj kontakt sa iskonom, i da kasnije nikom nije dozvoljavao da u to takne. Ja bih nekada, interesujući se kako on sve to vidi, počeo da zapitkujem šta mu na figurama predstavlja koji oblik, nudeći i neke svoje komentare samo da ga "pokrenem", ali on bi redovno, na svoj karakterističan način, odmahnuo rukom i rekao da to nije to. Htio je valjda reći da je bolje da ne pričamo, jer, do onog što ti oblici predstavljaju, ne može se doprijeti riječima.

Odavić dozvoljava i mogućnost da Stevan upotpunosti i nije bio svjestan svoje umjetničke snage, jer, u neku ruku, u svom likovnom izrazu, potpuno spontano i prirodno, on je nosio sintezu i rekapitulaciju jednog davno arhiviranog svijeta, sintezu jedne kulture čiji su najrječitiji, ali ne i jedini svjedoci bili i ostali srednjevjekovni stećci, čije je odlijeve Stevan radio za Muzej u Trebinju. Baš u tom odnosu prema baštini, Stevan nikom nije ličio. On se nije trudio oko drugih, niti su se drugi trudili oko njega. Niko ga nije podražavao. Tako, iako umjetnik od ugleda, nije imao nijednog epigona.

- I kao umjetnik i kao čovjek, bio je "oriđinal" - kaže Odavić - umjetnost ga nikad nije uspjela podići, zanijeti ili odvojiti od svojih poznanika i prijatelja. Ostao je na zemlji. Ili, bolje reći, u njenom korijenju. Neki su ranije rekli: u iskonu.

VIŠE nema sumnje, do onih čarobnih predstava, koje kao da govore o djetinjstvu cijele planete, Stevan nije dolazio ni minimalnim korišćenjem literature?!

- To su činjenice, on nije puno držao do knjiga, nisu mu bile ni potrebne. Ljubinka Kojić nekad bi mu dala neku istoriju umjetnosti, međutim, on je ne bi ni otvorio. S nešto rezerve, mogu da kažem da nije imao ni potrebu da uči?! U svom svijetu on je imao i sva pitanja i sve odgovore. Sve to što je njegovo dlijeto izrezalo, on je ponio iz djetinjstva. Nekad mi je izgledalo kao da je živio pored ili mimo ovog stvarnog svijeta i vremena, kao da je njegova jedina stvarna misija u životu bila da ne dozvoli raznim "realijama" da prodru i razruše one prizore koje je u svoj duh unio kao dijete, slušajući priče koje nisu za djecu (!?). To nije bila samo serija slika, utisaka, priča... Ne, to je bio jedan cjelovit i konzistentan svijet, jedna metafizički i vizuelno definisana kultura sa svojim bogatim, fino izdiferenciranim sadržajem i oblikom.

Da li je Stevan ikada, na insistiranje znatiželjnih, pokušao da objasni svoj način razmišljanja?

- Nije - prilično je uvjeren Odavić - ni ja, ni Tiho, ni novinar Draško Bubreško, tada urednik "Glasa", koji je sa njim dosta razgovarao, nije to doživio, bar se meni tako čini. Jedan detalj o ženi-ptici otkrio

je Vuku Roganoviću. Kad bi ga baš, u labavijoj kafanskoj atmosferi, pritjerali da malo "spusti gard", Stevan bi znao reći da sve svoje tajne drži, odnosno da sve čuva, da je sve pohranio... u jednoj "škrabijici" (kutijici). To je značilo: dovde ste došli, nešto sam vam rekao, ali dalje se ne može. "Škrabija" čuva tajnu, ma šta vam ja pričao...

KAKO danas, 26 godina nakon njegove smrti, stoje ocjene da je Stevan jedini umjetnik koji je, potpuno spontano, kao po nekoj višoj misiji ili pozivu (!?), nastavio jednu staru umjetničku nit koja je počela da se "plete" na srednjevjekovnim stećcima. Podsjećamo Odavića da je i on često govorio da je Stevanova skulptura, i svojom osnovnom temom i formom, direktni nastavak umjetnosti stećaka?!

- U to sam danas još uvjereniji. Kao umjetnik, Stevan je prosto bio odabran da taj most napravi. Naravno, on je to uradio u jednom većem stepenu sublimacije. Međutim, iako je njegova forma daleko izevoluirala, ljudima je ostala prihvatljiva i čitka, otprilike kao stećak kome se dive i koga i danas poštuju.

Zato, nije čudo što je od šezdesetih godina nadalje, likovna publika izvanredno reagovala na Stevanove radove. Niko ga nije negirao, niko ga nije kudio, njegove figure bile su tražene na sve strane. Na ljude su djelovale gotovo terapijski jer su u njihove životne prostore unosile idilične slike iz nekakvog čednog, sretnog i ljubavlju nadojenog svijeta.

A, mora se reći, bile su uveliko u duhu vremena, jer je veliki interes za takvu vrstu umjetnosti narastao sa hlebinskom školom, sa Hegedušićem, Mrazom, Generalićem, Lackovićem... Stevan je, u neku ruku, doživljavan kao njihova hercegovačka varijanta... Međutim, iako je bio "ime", Stevan se nije u Trebinju time mnogo dičio niti je nastojao da se legitimiše kao veliki jugoslovenski umjetnik, kao građanin nekog "višeg razreda". Na neki čudan način, provlačiće se između standardnih kategorija, i opstajati od svih podjednako udaljen i svima, koliko se mora - blizak.

- Bio je čovjek-ostrvo, ali tu izdvojenost, u svom poslu, ipak je znao da "pokrije" - podsjeća Odavić - znao je, jer ga je pratio izvanredan ugled. Imao je izvrstan imidž. Osam izložbi u Dubrovniku! Zato nikad nije imao problema sa kupcima. Međutim, kao kod većine umjetnika, njegova tehnike prodaje i njegov "marketing" bili su katastrofalni. Nema sumnje, trebali su mu ljudi kao što je bio Kosta Strajnić, čovjek koga je Stevan izuzetno cijenio. Veliki broj Stevanovih radova uvijek je "čekao" u Kostinim vitrinama. Tako je i Stevan lakše dolazio do kupaca. Međutim, ni to nije bilo dovoljno, Generalić i ostali danas imaju svoje galerije a za Stevanovim radovima još uvijek treba da se traga?! To, doduše, više govori o svima nama, nego o Stevanu.

KOSTE danas nema, nema ni Stevana, međutim, neki radovi sa Kostinih vitrina moguće da se javljaju na likovnom tržištu...

- To ne možemo dokazati ali je očekivano - kaže Odavić - jer tridesetak radova stalno je bilo kod Koste u ateljeu. U jednom trenutku, ja sam otišao u Dubrovnik, u namjeri da sve te radove prenesemo u Trebinje, kako bi održali jednu izložbu. Međutim, Kosta je već bio bolestan. S nama, koliko se sjećam, razgovarala je njegova nećaka. Ona, naravno, o ničem sama nije mogla da odluči. Zato, dogovorili smo se da se ti radovi prebace u Trebinje kad Kosti bude bolje. Stevan je Kostu toliko poštovao da nije dozvoljava da se pred njim progovori o nekom drugom rješenju. Kad je Kosta umro, već je sve bilo kasno.

Niko pouzdano ne zna gdje su danas radovi koji su ostali u Kostinim vitrinama? U jednom trenutku na svjetlo dana izašla je iformacija da je zbirka umjetnina Koste Strajnića trebala da pređe u vlasništvo grada Dubrovnika, ali taj se pokušaj izjalovio.

Tako, Stevanov sin Tiho došao je u priliku da napravi konačnu računicu...

- Do danas, oko sedamdeset radova moga oca nedostaje ili nisu tamo gdje bi trebali da budu. Ostalo je samo onih dvadesetak u Muzeju Hercegovine u Trebinju i nekoliko radova u Galeriji naivne umjetnosti BiH. Zato, kad su me pitali postoji li šansa da se u Trebinju napravi galerija radova Stevana Kijaca, ja sam rekao da postoji, pod uslovom da se za njeno otvaranje, zajednički, angažuju muzealci i policajci. Drugog načina, na žalost, nema...

I OVAKAV epilog, tipično za Stevana, sasvim je izvan standarda.

Činjenicu da mu radovi "miruju" na više adresa, Stevan možda ne bi smatrao lošom.

S njim, ni dok je bio živ, ništa niste mogli znati unaprijed.

Iskakao je iz svake formule i svake logične kombinacije.

Nosio je odijelo i kravatu, a uvijek je djelovao kao boem.

Klonio se alkohola, a kafu je "eksirao", u dva "srka".

Nije poštovao mnogo pravila...

Jedno od onih, kojih se držao do kraja života,bilo je da za Nikoljdan upali svijeću i ruča bakalar.

Drugo - da se redovno šiša, ali obavezno u Dubrovniku.

Treće, možda ono - da ne objašnjava jezikom ono što radi dlijetom (!?).

Stevanov sin Tiho Kijac ispred velike očeve kompozicije na temu Dubrovnika

VRAĆAM se Stevanu i Tihu.

Još jednom ispisujem pitanje zašto Stevan onu "škrabijicu" nije otvorio svom sinu!?

Isprobao sam nekoliko odgovora, ali ni jedan ne stoji. Onog odgovora u koga biste i vi mogli da povjerujete - nema na vidiku.

Ne vidi ga ni Tiho. I on samo nagađa.

Doduše, iako nije sasvim siguran, Tiho ne demantuje varijantu po kojoj je Stevan, koji je bio majstor u predviđanju, s njim imao neki poseban plan, međutim, i pored toga, ne može da se otme utisku da je, na neki način, svoje vajarske tajne krio čak i od svog sina!?

- Ja sam, na svoj način, pratio i "snimao" sve šta on radi. Danas, mislim, možda je imao neki jednostavniji, roditeljski lukaviji "sistem". Da mi nije branio, možda ja ne bih ni gledao?! Da me gonio da radim, da mu pomažem, možda bih ja to shvatio kao nešto što se mora, kao neki teror, pa bih digao ruke od svega?! Međutim, to nije dovoljno objašnjenje. "Škrabijicu" je mogao otvoriti i kasnije, kad sam ja počeo da radim u Fabrici, sve je već bilo gotovo, više nisam mogao postati ni doktor ni inžinjer. Ali, i tada on je ostao zakopčan do grla.

Pri kraju razgovora, Stevanovu "škrabijicu" pomenuli smo još par puta.

Kada smo pričali o onom što je možda stajalo u njoj.

I kada smo pitali da li se uopšte mogla otvoriti, da li je imala bravu?

Ako i jeste, kod koga je bio ključ?

P. S.

Tiho danas kaže da je napravio istu grešku kao njegov otac. Kao što Stevan bolesnog Kostu Strajnića nije želio zamarati svojim pitanjima, tako ni on nije želio da "masira" svog rođenog oca, koi je prelazio preko svog posljednjeg praga. Zbog te dvije "greške", nestale su dvije zbirke skulptura, jedna čitava galerija!?

Poslije svega, Tiho može da kaže da je postpupio logično: pošto njegov otac nikad nije od Koste "potraživao" one skulpture, to nije mogao ni on, jer je dovoljno poštovao i jednog i drugog.

Kad je i druga zbirka nestala, vjerovatno na nekoj nepoznatoj trebinjskoj adresi, Tiho je shvatio da sad treba da ćuti, i da čeka da figure negdje "isplivaju". Zato, ništa nije prijavio policiji. Računao je, policija će pokrenuti istragu, a to će onaj koji figure "čuva" saznati i još ih bolje sakriti, ili, eventualno, prodati nekom preko granice, a onda - sve će biti uzalud.

Tiho je ćutao do 2012. godine. Nekoliko puta, u međuvremenu, pitao sam ga je li došlo vrijeme da "otvorimo karte". On je uvijek odgovarao: "Neka još malo!".

Prije desetak dana, konačno, rekao je da je čekanju došao kraj, i da cijelu priču želi obnarodovati. Usput je dodao, da će mi dati fotografije većine skulptura koje su nestale, kako bi u "Glasu" napravio nekakvu "potjernicu", pa ako ljudi prepoznaju Stevanove figure na "pogrešnom mjestu", još ima nade da galerija Stevana Kijaca u Trebinju dobije svoju numeru i svoj novi krov...

Neđo MARIĆ

VUKO ROGANOVIĆ:

ODGOVOR U KLJUNU PTICE?!

Iako su bili bliski, ni za Vuka Roganovića, arhitektu i slikara, Stevan nije bio otvorena knjiga...

- Stevan nikom nije ličio. Onako talentovan i samoniko, imao je strahovitu vezu sa prirodom, sa ljudima manje. Iz prirode i iz spomeničkog bogatstva crpio je svoje motive.

I Vuko kaže da je Stevan ono najvažnije, "ono" glavno, ponio iz Domaševa. Nije slučajno odozgo i Bokić... Viduša je čudo od prirode. Odatle vjerovatno nešto kreće, samohodno...

I nije čudo, podvlači Roganović, što se o Stevanu može govoriti kao o izuzetnom majstoru-zanatliji...

- To je, čini mi se posebno važno. Bio je nevjerovatan zanatlija. Minuciozan u svakom detalju. Odlično je poznavao materijal, bio je sjajan drvorezač, drvorezbar, šta god hoćete. Što uhvati, to napravi. Ali, i o tome je teško kod Stevana govoriti. Nikad, kad s njim razgovaraš, nisi mogao sastaviti dvije pametne, pa ostaviti za sebe. On nije govorio povezano, sve je to išlo negdje iznutra, iz "stomaka", gdje se kuvalo bogzna otkad. Gledam kući jedan njegov rad (ženu-pticu!), a poklonio mi je dva, i ne mogu da se načudim koliko je u tome zanata. Toliko da paneš na glavu.

Ni Vuko nije do kraja "pročitao" kako je Stevan dolazio do svojih motiva, ali ostavio je jedno interesantno svjedočanstvo...

- Kod njega, čest je motiv žene-ptice. Ponekad ta žena ima lice koze, ima ženske grudi, obučena je ali na nogama ima nešto kao papke, neku kombinaciju. Zanimalo me šta mu sve to znači, odakle to ide, pa sam počeo s malo metafizike, nešto, kao duboko, pred njim da pričam... On me sluša i ne progovara. Kad sam završio, spomenuo mi je jednu pticu, čini mi se grlicu. Ona je valjda karakteristična za Domaševo, tamo često obitava. Ta ptica, kad krikne, ne razlikuješ da li je vrisnula žena ili kriknula ptica?! Tako je došao do kombinacije žena-ptica, kod njega je toga bilo mnogo, od tog krika je krenulo, pomalo mitološki, ima i neko predanje vezano za to, ali ne sjećam se detalja. Ta ptica strašno je uticala na njega. Dva-tri puta o tome mi je pričao. Uveče, kad bi sjedili vani, i kad bi se ta ptica javila, on bi pomislio da je neka djevojka vrisnula, podvrisnula ili zvala!? Ja sam ga još možda nešto zapitkivao, a on je rekao: "To vole i stranci!".

Stevan, uglavnom, nije išao izvan svoje umjetničke "geografije". Vuko ipak ukazuje na jedan njegov "izlet"...

- Ne znam kako je i zašto do toga došlo, ali Stevan je neke svoje figure bojio. Imale su u sebi nešto egipatsko, ona žena-ptica ličila je na Ibis.

Stevana je uvijek bilo teško citirati. Ono što on govori, i kod Vuka, samo su rekonstrukcije...

- Teško se mogu sjetiti nečeg što on stvarno govori jer nije mnogo pričao. Danas, vidim samo onaj cigar na jeziku kako putuje lijevo-desno, gore-dole. Svraćao sam često kod njega. Mada, tada nije bilo mosta, trebalo je tamo specijalno krenuti. On je cijenio neke moje slike, ali ne mogu se sjetiti da je ikad nešto dublje pričao o umjetnosti. Ne mogu da kažem ništa ni o tome kako je doživljavao druge slikare i vajare? Nije mnogo, ili nije uopšte listao knjige niti gledao šta drugi rade. Mislim da ga to uopšte nije zanimalo.

Vuko pominje i "neku Stevanovu arhivu"...

- Kad su sa "Babinog Kuka" naručili veliku kompoziciju koja je trebala biti višeslojna priča o Dubrovniku, direktor je tražio skicu. Kako sam ja u tom poslu malo posredovao, pomogao sam Stevanu da napravi skicu. Sjećam se kako mi komanduje: "Metni vođe (pa izvadi sliku) ovaj brod, vođe sunce, a vođe Sv. Vlaha (kako drži grad)"... On je izvadio te slike iz te svoje arhive, ja sam ih uzeo i, prema njima, napravio skicu. Kad su se dogovorili, Stevan odmah nazove Titovog portretistu iz rata Božidara Jakca: "Jakac, šilji drvo tri metra sa metar i po!". Kakav je on umjetnički ugled tada imao? Koliko je "vrijedilo" njegovo ime?! Eto, ako se dobro sjećam, mislim da su mu taj rad platili 10-15.000 dolara. U cjelini, Stevan je uradio dosta toga, ostavio je ogromno djelo. Ako bi se otvorila Stevanova galerija ili zbirka, ja bih, rado, oba rada koja su kod mene, poklonio toj galeriji. Vjerujem da bi tako uradili i drugi Trebinjci koji u svojim kućama imaju Stevanove figure.

Glas Trebinja, br 1019 - 28. april 2012.