TEOLOŠKI POGLED NA DOSTOJANSTVO LJUDSKE …Toma Akvinski u svom govoru o ljudskom životu (njegova antropologija), ali su, nažalost, njegove tvrdnje bile zanemarene u daljnjem razvoju

TEOLOŠKI POGLED NA DOSTOJANSTVO LJUDSKE OSOBE

Fra LUKA TOMAŠEVIĆ, O.F.M. UDK: 233Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Splitu 261:179.7 HR - Split, Zrinsko-Frankopanska 19 241:<61+51>

Izvorni znanstveni članakPrimljeno: 25. V. 2010.

Klasično-kršćanska koncepcija dostojanstvo ljudske osobe gleda pod vi-dom da ljudi posjeduju vlastitu vrijednost ili dostojanstvo zahvaljujući svojoj stvorenoj naravi, dostojanstvo koje je urođeno toj ljudskoj naravi, i to, kao ta-kvo, pripada svakom ljudskom biću. Suvremena ili laička koncepcija ljudskog dostojanstva niječe postojanje urođenoga ljudskog dostojanstva koje pripada ljudskoj vrsti kao takvoj, negira i da postoje dispozicije ili odabiri koji su su-kladni s postizanjem egzistencijalnog dostojanstva.

Danas je tu i pitanje razvoja biomedicinske znanosti i njezine moći. Zbog toga se pitanje dostojanstva čovjeka ili dostojanstva ljudske osobe ponovno nameće kao krucijalno pitanje samoga života, ali posebice ljudskog života. I koliko god pojam dostojanstva ljudske osobe bio utemeljen, o njemu se i nadalje živo raspravlja. Postavlja se zapravo pitanje nije li riječ o dvostrukom pleonazmu i nije li dovoljno govoriti samo o dostojanstvu osobe.

UVODSam pojam ljudsko dostojanstvo ima više dimenzija: fi lozofsku, teološ-

ku, pravnu te za te discipline i nije nekakva novost, već, naprotiv, postoji od davnine. Posljednjih desetljeća pojam se počeo upotrebljavati ponajviše u bioetici i biomedicinskim krugovima i to u raspravama o dostojanstvu života, tijela, umiranja i istraživanja na čovjeku.1

Danas su se izdvojila barem dva poimanja ljudskog dostojanstva:kršćansko i suvremeno ili laičko. Oba poimanja smatraju da sami u sebi ljudi posjeduju određenu vrijednost koja nadilazi sve drugo.

Klasično-kršćanska koncepcija tu vrijednost, odnosno dostojanstvo, gleda pod sljedeća tri vida:

1. Usp. I. SANNA (ed.), Dignità umana e dibattito bioetico, Edizioni Studium, Roma 2009.

11651165

Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43

1166

1. ljudi posjeduju vlastitu vrijednost ili dostojanstvo zahvaljujući svojoj stvorenoj naravi, dostojanstvo koje je urođeno toj ljudskoj naravi, i što, kao takvo, pripada svakom ljudskom biću;

2. postoji dostojanstvo koje pripada onim ljudima koji potpuno žive u skladu s ciljem ili onom nakanom koju je Bog postavio ljudima;

3. postoji i ono dostojanstvo koje pripada savršenom životu u raju.Prvi se vid naziva ontološkim ili urođenim, drugi egzistencijalnim ili

stečenim; treći konačnim ili defi nitivnim.Suvremena ili laička koncepcija ljudskog dostojanstva niječe postoja-

nje urođenog ljudskog dostojanstva koje pripada ljudskoj vrsti kao takvoj, negira i da postoje dispozicije ili odabiri koji su sukladni s postizanjem egzistencijalnog dostojanstva. Ona tvrdi da je egzistencijalno dostojanstvo povezano uz vršenje onih sposobnosti koje određuju ono što je vrijedno, kao i kako živjeti vlastiti život. U životu su bitne tri radnje za osobno do-stojanstvo: shvatiti, odabrati i komunicirati.2

Danas je tu i pitanje razvoja biomedicinske znanosti i njezine moći, zbog čega se pitanje dostojanstva čovjeka ili dostojanstva ljudske osobe ponovno nameće kao krucijalno pitanje samoga života, ali posebice ljud-skog života. I koliko god pojam dostojanstva ljudske osobe bio utemeljen, o njemu se i nadalje živo raspravlja. Postavlja se zapravo pitanje nije li riječ o dvostrukom pleonazmu i nije li dovoljno govoriti samo o dostojanstvu osobe. Korištenje tih izraza zajedno moglo bi se učiniti posve proturječnim za nekoga tko je sklon fi lozofi ranju. No kakav god bilo, izraz „dostojanstvo ljudske osobe“ predstavlja temu o kojoj govorimo, pa je potrebno defi nirati što je ljudska osoba.

Stoga je zanimljivo da još nije napravljeno sustavno ispitivanje o ljud-skom dostojanstvu, o njegovu značenju poimanja kroz povijest,bilo fi lozofi -je, bilo teologije,važno je ispitati njegove temelje, ali i preko njega potražiti odgovore važne za bioetiku.3 Pače, bilo je i značajnih napisa da je to nepo-trebni i beskorisni termin u modernoj bioetici.4

2. Usp. L. GORMOLY, La dignità umana: il punto di vista cristiano e quello laicista. Vidi http://www.academiavita.org/template.jsp?sez=Pubblicazioni§pag=t.., str.1.

3. Usp. The President’s Council on Bioethics, A. SCHULMAN, Bioethics and the Question of Human Dignity, Human Dignity and Bioethics, Essays, Washington, D.C., Goverment Printing Offi ce, 2005, 3.

4. Usp. R. MACKLIN, Dignity is a Useless Concept, British Medical Journal, 327 (2003), 1419-1420. Jedan od skeptika je i Dieter Birnbacher koji smatra da bioetici taj pojam uopće nije potreban jer on nikako nije kompatibilan s mogućnošću ljudskog re-produktivnog kloniranja. Logično tomu, onda bi ga zakon trebao i zabraniti. Vidi D. BIR-NBACHER, Human cloning and human dignity, Reproductive BioMedicine Online 10, Supplement 1 (2005), 50-55.

L. Tomašević, Teološki pogled na dostojanstvo ljudske osobe

I. PODRIJETLO POJMA Sam pojam je koristio čitav antički svijet. Riječ potječe od latinske

riječi dignitas koja u sebi znači da nešto valja zaslužiti (respekt – pošto-vanje – čast). Taj latinski izraz podrazumijeva kvalitete koje nekoga čine dostojnim, što indirektno implicira postojanje uvjeta da je netko dostojan.

Čini se pak, kako je za posjedovanje dostojanstva nužno potrebno biti ljudska osoba jer je sama pripadnost ljudskoj vrsti dovoljna da čovjek bude dostojanstven. To nas dovodi do novog pitanja: što je ljudska osoba i koja su njezina prava, odnosno koji je njezin status? Klasičnu postavku kršćan-ske koncepcije dao je sv. Toma Akvinski u svom govoru o ljudskom životu (njegova antropologija), ali su, nažalost, njegove tvrdnje bile zanemarene u daljnjem razvoju katoličke teologije. To i jest jedan od razloga pojavka laičke koncepcije dostojanstva što je započela s Puffendorfom i Kantom koji su odbacili jedinstvenu i teleološku koncepciju ljudskih bića, a stvorili onu dualističku koja je, barem što se tiče tijela, pod snažnim utjecajem mehanicizma.

Pojam dostojanstva pojavljuje se i u religijama, posebice ga ima u Bi-bliji, dok Dekalog zagovara dužno poštovanje prema drugom. Kasnije su ga sve više koristili i fi lozofi . B. Pascal smatra da se cjelokupno čovjekovo dostojanstvo nalazi u razumu,5 dok I. Kant smatra da je čovječnost sama po sebi dostojanstvo, jer čovjeka ne može koristiti drugi čovjek (ni njegov bli-žnji, niti on sam sebe) kao neko sredstvo, nego se prema njemu uvijek treba odnositi kao prema cilju, jer se upravo u tome sastoji njegovo dostojanstvo. Čovjek posjeduje unutarnju vrijednost ne utoliko ukoliko je animal ratio-nale, već ukoliko je nositelj bezuvjetnog moralnog imperativa.6

Pojam je ušao i u međunarodno pravo, u razne pravne dokumente, po-čevši od Opće deklaracije o ljudskim pravima koju su Ujedinjeni narodi usvojili 10.10.1948, a koja je zapravo formalno priznala dostojanstvo kao svojstvo svih članova ljudskog roda i koja potvrđuje vjeru u temeljna prava čovjeka, u dostojanstvo i vrijednost ljudske osobe. Iako ne sadrži pojmove o ljudskom dostojanstvu, Europska konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda od 04.11.1950, poziva se na ljudsko dostojanstvo impli-cite, zabranjujući neljudske i ponižavajuće postupke. U državno zakono-davstvo je pojam dostojanstva ušao 27.07.1994. kada je izrečen kao princip

5. Usp. B. PASCAL, Pensées (1669); tal. prijevod ur. P. Serini, Pensieri, Torino 1974.6. Usp. I. KANT, Grundlagen zur Metaphysik der Sitten (1785). Mi smo se služili

talijanskim prijevodom Fondazione della metafi sica dei costumi, in: P. Chiodi (a cura di), Scritti morali, Torino 1970. Vidi i P. BECCHI, Tre studi su Kant fi losofo del diritto, Genova 2007, 95-126.

1167

Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43

ustavne vrijednosti.7 Svakako valja posebice istaći Konvenciju iz Ovieda što ju je donijelo Vijeće Europe, 4. travnja 1997.8 Danas je pojam integriran u sudskoj praksi, kao i u pravu. Unatoč tome, niti jedan tekst zakona koji se odnosi na dostojanstvo ne nudi defi niciju. To se možda može objasniti činjenicom da se pojam koristi u svim vrstama govora i da riječ dostojan-stvo ima više značenja. Za neke je ono određena kvaliteta humanosti. A za neke je to i danas znak sakralnosti tj. nedodirljivosti ili samopripadnosti, što podsjeća na religiozni pojam i zaziva Boga, ali i ne mora biti.9 Primije-njeno na ljudsku osobu, dostojanstvo kako se čini posebno označava apso-lutno poštovanje što ga ljudska osoba ima u samoj sebi. Ono je vezano i uz poštovanje (respekt) što ga dugujemo nekoj osobi. Osjećaj poštovanja rađa se spontano u nama samima čim se suočimo s nekom osobom, poštovanje kakvo pak ne osjećamo prema stvarima. Stoga se i čini da Kant imao pravo kada je naglasio da “poštovanje izražavamo isključivo osobama, a nikako stvarima, koje u nama mogu izazvati dragost, ako je riječ o životinjama (konju, psima itd.), čak ljubav ili pak bojazan npr. prema moru, vulkanu, divljoj životinji, no nikada poštovanje“.10

Prema ljudskoj osobi se valja, dakle, odnositi kao prema takvoj, kao prema cilju koji je u njoj samoj i to zbog same kvalitete ljudskog bića. Lo-gično tomu, onda sve ono što je nespojivo s ljudskim dostojanstvom je ono što ruši ili ponižava ljudsko biće, ono što ga svodi na njegovo tijelo ili što vrijeđa njegova osnovna prava. Dostojanstvo ljudske osobe je vrijednost koja se čovjeku priznaje zbog same činjenice ljudskosti.

Kad je riječ o ljudskoj osobi valja priznati i da je riječ o složenom poj-mu. Valja prije svega razlikovati ljudsku od pravne osobe. Ljudska osoba odgovara ljudskom biću. Pravna je osoba pak, subjekt sposoban da bude nositelj prava i obveza. Ljudska osoba naravno nije i pravna osoba. Nekada se na roba, iako je ljudska osoba, gledalo kao na stvar. Može se isto tako navesti slučaj osoba koje su, shodno zakonima kroz povijest, mogle biti pogubljene bez ikakve krivnje i odgovornosti (robovi, crnci u SAD-u). Te su osobe, iako živa ljudska bića, izgubile svoju pravnu sposobnost. Pravna osoba, iako nositelj pravne sposobnosti, nije ljudska osoba, jer ljudska oso-ba mora nužno biti fi zički utjelovljena.

7. Usp. B. MATHIEU, Le Droit, la Medicine et l’Etre Humain, Marseille 1995, 213.8. Čitavi tekst se nalazi na web stranicama: http://conventions.coe.int/en/treties/

html/164.htm.9. Usp. D. GELERNTER, The Irreducibily Religious Character of Human Dignity,

The President’s Council on Bioethics, 387-405.10. F. LE GUNEHEC, Jurisclasseur penal articles 225-13 a 225-16, novembre 1996, 6.

1168


Dostojanstvo o kojem govorimo nije priznato svim živim bićima, nego samo ljudskim bićima. Stoga se ne može govoriti o dostojanstvu životinja, jer, iako su žive, nisu osobe. Premda ih ponekad treba štititi od čovjekovih postupaka, ipak su i nadalje samo bića. Svrstavanjem životi-nje na razinu osobe rezultiralo bi svođenjem osobe na stvar i oduzima-njem poštovanja koje joj pripada.11 Dostojanstvo ljudske osobe upravo znači da se prema čovjeku treba odnositi kao takvom i da ga se ne može povezivati sa drugim živim bićima, koja nisu dio čovječanstva, jer bi na taj način izgubio svaki smisao.

Razmatranjem pojma ljudske osobe može se postaviti i drugo pitanje: od kada osobu možemo smatrati ljudskom osobom? Ili, drugim riječima, je li embrion već ljudska osoba? Što se tiče pitanja embriona, ono još uvijek izaziva žestoke rasprave. Ovdje pak ne namjeravamo riješiti problem nje-gova statusa kako bi saznali je li osoba ili stvar niti preispitujemo možemo li ga smatrati ljudskom osobom. Mišljenja smo da odgovor na to pitanje može biti samo pozitivan, jer je embrion dio ljudskog roda i živ je od sa-mog začeća, a ne samo od rođenja. Za embrion možemo reći da je ljudsko biće u nastajanju, te ga stoga treba smatrati ljudskom osobom. Kako bi pot-krijepili svoj stav možemo dodati kako su se brojna državna tijela izjasnila u korist ljudske osobe embriona. Nacionalni savjetodavni odbor Republike Francuske za etiku u svom je priopćenju od 23. 5. 1984. potvrdio da „em-brion ili fetus treba priznati kao moguću ljudsku osobu koja je živa ili je bila živa i koju svi trebaju poštovati“. Katolička crkva embriju priznaje sva prava žive osobe. Embrion stoga treba smatrati ljudskim bićem od samog začeća i tako se prema njemu i odnositi. To znači da mu se treba priznati dostojanstvo ljudske osobe.12 U ovom radu želimo istaći klasične teološ-ko-kršćanske stavove o dostojanstvu ljudske osobe i posebice istaći novije crkvene dokumente o tom pitanju.

II. TRADICIONALNO KRŠĆANSKO POIMANJEKršćanstvo uvodi pravo revolucionarno shvaćanje u poimanje dosto-

janstva ljudske osobe.Stoga nam se i čini opravdana tvrdnja kako je „ideja dostojanstva po-

najviše utemeljena u kršćanskoj fi lozofi ji. Svaki čovjek je dostojan jer je

11. R. ADORNO, La bioéthique et la dignité de la personne, PUF, Paris 1997.12. Usp. IVAN PAVAO II, Euangelium vitae - Evanđelje života, enciklika o vrijedno-

sti i nepovredivosti ljudskog života, KS, Dokumenti 103, Zagreb 1995, br. 61; vidi HR-VATSKA BISKUPSKA KONFERENCIJA, A. VOLARIĆ-MRŠIĆ (ur.), Statut ljudskog embrija, Biblioteka Donum Vitae, knjiga 1, Zagreb 2001.

1169

Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43

načinjen na sliku Božju“.13 To je jasno isticanje načela da svaki čovjek posjeduje vlastiti dignitas ukoliko je čovjek, tj. pripadnik ljudske vrste. Ta ideja odmah sa sobom povlači i drugu: svi su ljudi, ukoliko su svi jedna-ko digni s obzirom na svoju zajedničku humanitas, onda i svi međusobno jednaki. To izričito tvrdi i Katekizam Katoličke Crkve:“ Jednakost među ljudima bitno počiva na njihovu osobnom dostojanstvu i na pravima što odatle proistječu: Svaku diskriminaciju u temeljnim pravima osobe (...) zbog spola, rase, boje, društvenoga položaja, jezika ili vjere treba prevla-dati i dokinuti, jer se protivi Božjem naumu.“14 Prema ovim tvrdnjama Katekizma u razvoju kršćanske misli o ljudskom dostojanstvu postoje dva osnovna pojma: pojam Božje slike i pojam osobe.

1. Slika Božja Kršćanstvo temelji dostojanstvo ljudske osobe na svojoj objavi, tj. na

teologiji. Knjiga Postanka (1, 26-27 i 5,1) jasno govori da su ljudi stvoreni na sliku (tzelem) i priliku (demuth) Božju. Slika je povezana uz gospodare-nje nad stvorenim životinjama. Ta slika u čovjeku ostaje i poslije istočnog grijeha i na toj činjenici se temelji i zabrana ubojstva (Post 9, 6).

Prema toj viziji, dakle, čovjek nema svoje vlastito dostojanstvo sam u sebi već mu ga daje netko tko je viši od njega i koji ga je iz ljubavi stvorio (usp. Post 1,31). Dostojanstvo čovjeka postaje posebnost ljudske naravi što je plod Božje milosti. Čovjek je jedino stvorenje na zemlji kojemu se Bog direktno obraća i s kojim razgovara. To je oznaka uzvišenog dostojanstva koju čovjeku nitko i ništa ne može oduzeti. To je Božji dar te stoga i jest samo u sebi dobro. Stoga nositelj tog dostojanstva i jest izdignut nad ostala stvorenja, ali je postao za sva i odgovoran Bogu na čiju je sliku i stvoren (Post 1,26).

Čovjekovo se dostojanstvo, dakle, ne sastoji u činjenici da ga je Bog stvorio jer je Bog stvorio i sva druga stvorenja, već u činjenici njegove sličnosti s Bogom. Čovjek je tako dobio najviše dostojanstvo koje ima svoj temelj u sličnosti. Upravo ga dostojanstvo sjedinjuje s Bogom jer je on od-sjaj Božje biti i ono ga stavlja na sam vrh stvorenja. Ujedno je to i svršetak razdoblja kozmičkog kaosa. Zanimljivo je i da je samo stvaranje čovjeka opisano kao plod posebne božanske odluke. Život što ga Bog nudi čovjeku je, dakle, dar po kojemu Bog svome stvorenju daruje nešto od svoga. Čo-vjek postaje živa duša.

13. CH. MILLON-DELSOL, Les fondaments de l’idée de dignité humaine, Ethique 4 (1992), 91.

14. Katekizam Katoličke Crkve, HBK, Zagreb 1994, br. 1935.

1170


Čovjek, dakle, nije bilo kakvo biće već biće što ga je Bog stvorio za sebe, kao svoga sugovornika i sustvoritelja, a stvorio ga je na svoju sliku. On je uzvišeni dostojanstvenik premda ostaje stvoreno, ovisno i ograniče-no biće. Tu svoju ovisnost i ograničenost čovjek pronalazi u samoj naravi stvorenoga. Biblija želi naglasiti osnovnu činjenicu: osobni Bog, Bog ko-munikacije, pred sebe stavlja čovjeka-osobu koji je kao takav bitno usmje-ren na odnos s drugim (Bog, brat, priroda). Za razliku od grčkog čovjeka koji nastoji da sve stvari defi nira, da im odredi bit i da ih gleda uvijek odi-jeljeno i u ontološkoj perspektivi, biblijski čovjek nastoji pričati i opisivati svoje odnose (povijesna perspektiva). Stoga u Svetom pismu nikada nema nikakve defi nicije, ni Boga, ni čovjeka, ni svijeta, već samo serije priča koje govore o odnosima s Bogom, s čovjekom i sa svijetom. Čovjek je čvorište svih tih odnosa: on je nefeš (shvaćen u našem smislu osobe), kad je riječ o odnosu s Bogom on je ruah (duh), a kad je u odnosu s drugima ili sa svijetom on je basar (tijelo). Iz tih priča se vidi da čovjek sebe spo-znaje kao aktivno, kreativno i odgovorno biće. On nije apsolutni gospodar ni sebe, ni života u svijetu, već samo odgovorni upravitelj. On ne stvara ex nihilo, to čini samo Bog, dok čovjeku ostaje upravljanje.

Kršćanstvo će naglasiti i još jednu činjenicu: premda je čovjek stvoren na sliku Božju, on je svojim grijehom to dostojanstvo izgubio jer je tu sliku narušio te je i trebao nekoga tko će mu vratiti to dostojanstvo. To čini Isus Krist koji postaje Otkupitelj ljudskog roda.

2. Dostojanstvo razumskog bića ili osobeKršćanski teolozi ovu danost i ideju dostojanstva ljudske osobe na-

dopunjavaju shvaćanjem čovjeka kao razumskog bića. Razum je ono što čovjeka čini čovjekom, ono što ga čini sposobnim da živi moralno, tj. da svoj vlastiti život usmjerava prema dobru ili zlu. U tom smislu čovjek je jedinstveno i neponovljivo biće koje posjeduje svoje dostojanstvo stoga što Bogu može dati odgovor i po svojoj razumnosti i moralnosti svoga života. On je subjekt koji slobodno i voljno preuzima poziciju moralno-ga zahtijeva.

Ideju razumnosti kršćanstvo preuzima iz grčke fi lozofi je, najprije od Platona po kojemu je čovjek razumska životinja „osposobljena za zna-nost“, a potom od Aristotela po kojemu je „čovjek jedina životinja koja po-sjeduje razum“ koji mu služi da razlučuje što mu je korisno, a što štetno, što pravedno, a što nepravedno. U čovjeku stoga postoji određeni „božanski element“ što ga uzvisuje i čini kreposnim.15 Stoga možemo reći da se kroz

15. Usp. F. BARTOLOMEI, La dignità umana come concetto e valore costituzionale, G. Giappichelli (ed.), Torino 1987, 90.

1171

Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43

čitavu kršćansku tradiciju ljusko dostojanstvo uzdiže, čuva i jača upravo zbog te osnovne teološke koncepcije.

Sv. Toma najprije tvrdi da „dostojanstvo označava nešto što je samo po sebi (propter se ipsum)“.16 Potom Toma postavlja čovjeka kao osobu na vrhunac svega stvorenja u prirodi. Čovjek je „osoba a to znači ono što je najsavršenije i čitavoj prirodi, tj. ono što opstoji u racionalnoj naravi“.17 Čovjek je stvoren i „na sliku i priliku Božju“ te je sposoban stalno usmje-riti svoja opredjeljenja prema Bogu. Upravo to mu daje uzvišeno dostojan-stvo: slike i osobe. U otvaranju spoznavanja i ljubavi prema Bogu čovjek Bogu pokazuje veliko poštivanje i tako mu uzvraća za sve ono što mu je Bog dao stvorivši ga takvoga kako govori knjiga Postanka i knjiga Mudro-sti (Mudr 12, 10).

Za Tomu dostojanstvo slike ima temeljno značenje.18 Slika znači zna-čajnu sličnost, tj. čovjek posjeduje sličnost s Bogom, ali ta sličnost nije savršena već značajna ukoliko sadrži ono što je razlikuje od onoga što predstavlja. Među stvorenjima to mogu biti samo one koje znaju i spoznaju jer se one mogu približiti Bogu u sličnosti. Stoga su samo intelektualna bića stvorena na Božju sliku.

Slika Božja je u čovjeku nesavršena, ali ona može postati savršena. To je moguće ukoliko:

1. se slika nalazi u našoj razumskoj naravi po čemu smo mi zadobili di-namičku sposobnost da razvijemo svoje nužne sposobnosti spoznaje i ljubavi prema Bogu;

2. je čovjeku uz pomoć milosti omogućena spoznaja (premda nesavrše-na) Boga i ljubav prema njemu;

3. Savršenstvo spoznaje i ljubavi će se ostvariti u raju kada postignemo „savršenstvo slave“.

U skladu sa sličnošću prema slici postoje i stupnjevi dostojanstva:1. naravno dostojanstvo – koje pripada čovjeku zbog njegove naravi i

naravnih moći. To dostojanstvo se nikada ne gubi.2. dostojanstvo onih koji ispravno žive, pravednici;3. dostojanstvo blaženih u raju, sveti.Te stupnjeve su teolozi prozvali urođeni ili ontološki, stečeni ili egzi-

stencijalni i konačni ili defi nitivni.

16. III Sententiarum, d. 35, q.1, a.4,sol.lc.17. SV. TOMA, Contra Genetiles, III, 110. “Persona signifi cat id quod est perfectissi-

mum in tota natura, scilicet subsistens in natura rationali“; Vidi i G.B. MONDIN, Diziona-rio Enciclopedico del pensiero di San Tommaso d’Aquino, Edizioni Studio Domenicano, Bologna 1991, 464-469.

18. Usp. Summa theologiae, I q.93.

1172


U ovoj raspravi nas najviše zanima prvi stupanj, onaj urođeni koji pri-pada njegovo naravi naravnim sposobnostima.

Prema Tomi postoji i osobno dostojanstvo jer sam pojam dostojanstva pretpostavlja osobu, a to i jest motiv po kojemu pojam osobe vrijedi za sve pojedince razumske naravi. Upravo to i jest njihovo dostojanstvo.19 Za Tomu je, ako i za Boecija, osoba individualna substancija razumske naravi, a ljudi su osobe jer posjeduju razumsku dušu. Razumska duša je, pak, „forma i stvarnost koja ostaje čitava života“,20 koja daje dinamičko jedinstvo svim materijalnim dijelovima organizma, kao i različitim spo-sobnostima (vegetativnim, animalnim i razumskim). Ta sposobnost duše, u različitim stupnjevima, ali nekompletna, daje se svakom pojedincu na početku njegove egzistencije. To je temelj naravnog dostojanstva koje pri-pada svakom čovjeku.

III. NOVIJA TEOLOŠKA PROMIŠLJANJAKako smo već naglasili i za sv. Tomu dostojanstvo znači posjedovanje

određene vrijednosti koju valja poštovati. Njezin nositelj je ljudska osoba, koja je duhovno biće utjelovljeno u tijelu, a samo u sebi (in se) je samosvi-jest, a po sebi (per se) je svrha samome sebi.

Na dostojanstvo ljudske osobe spada i to da ga valja poštovati i onda kada osoba izgubi svoje intelektualne i volitivne sposobnosti i tjelesne izra-žajnosti zbog tjelesnih poremećaja ili oboljenja. Logično tomu onda i oso-ba, i to svaka osoba bez razlike, mora biti poštovana i onda kada naizgled gubi svoje dostojanstvo bilo ono fi zičko, bilo ono moralno.

Tako se razvila personalističku koncepcija ljudskog dostojanstva koja savršeno odgovara kršćanskoj ideji bratstva. Osim toga, personalistička koncepcija dostojanstva moralni kriterij nalazi u samom čovjeku ukoliko je osoba. Upravo jer je osoba, čovjek posjeduje objektivnu vrijednost, koja je transcendentna i nedodirljiva, a kao takva onda i normativna.21

Osoba, onda, nesvediva na objekt budući da je subjektivno nedodirlji-vo, slobodno i odgovorno jastvo. Ona se utjelovljuje u svome tijelu i kao takva postaje povijesni protagonist koji ima različite osobne i društvene odnose. Taj stav vuče svoje podrijetlo od srednjovjekovnih teologa koji su nastojali defi nirati pojam osobe kako bi razjasnili kršćansku dogmu da su

19. Usp. Summa Theologiae, I q.29, a.3, ad 2.20. Usp. L. GORMOLY, La dignità umana…,.4.21. No, prihvaćanje personalističke antropologije ni u Katoličkoj Crkvi nije išlo baš

bez opiranja, premda je to danas temelj katoličke antropologije, posebice naglašen u novi-jim crkvenim dokumentima kao što su Donum vitae i Euangelium vitae, usp. A. DANESE (a cura di), La questione personalista, Città Nuova, Roma 1986.

1173

Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43

u Kristu dvije naravi a jedna osoba. Upravo takvom ju je defi nirao rimski teolog Boetius,22 a sv. Toma je poslije ustvrdio da je “svaki pojedinac ra-zumske naravi osoba”.23

Svi teolozi i fi lozofi dijele to mišljenje te za osobu traše bitne oznake: ona je biće samo u sebi (ens in se), samo po sebi (ens per se), cjelovita (in-tegralis), nekomunikabilna (u smislu nedjeljivosti i sjedinjenja s drugim), razumska (rationalis), savršena (perfecta) unutar svoje stvorene datosti, slobodna (libera) i, konačno, odgovorna (responsabilis).

Interpersonalni odnos izvrsno odgovara i biblijskom odnosu između čovjeka (koji je stvorenje) i Boga koji je Stvoritelj. Objava upravo na veli-čanstven način rasvjetljuje dostojanstvo i veličinu čovjeka: čovjek je stvo-ren na sliku Božju, te je kao slobodno biće pozvan na suživot s Bogom. Utjelovljenje Božjeg Sina je najveće svjedočanstvo tog dostojanstva i čo-vjekove vrijednosti. On se utjelovio i otkupio sve ljude. Papa Ivan Pavao II. o tome misteriju veli:” U toj dimenziji čovjek ponovno nalazi veličinu, dostojanstvo i vrijednost svoje čovječnosti. U otajstvu Otkupljenja čovjek biva iznova “izražen” i na neki stvaran tako da su “evanđelje dostojanstva osobe i Evanđelje života jedno jedino i nedjeljivo Evanđelje.”24 Iz toga slijedi da za crkvu naviještati Evanđelje znači naviještati dostojanstvo osobe, njezina života i njezine povijesti.

Neki teolozi s kraja XX. stoljeća razvijaju ideju da čovjek snagom svoje moralnosti može dominirati svoje instinkte i upravo to čovjeka uz-diže nad druga bića i daje mu snagu slobode duha, što je vrhunac njegova dostojanstva.25

Početkom ovoga stoljeća teolozi na toj osnovi razvijaju pet osobina ljudskog dostojanstva:

1. racionalnost koja podrazumijeva sposobnost ljudske osobe da spozna-je ono što je izvan nje, da shvaća samu sebe i svoj vlastiti čin spoznaje;

2. individualnost premda osoba posjeduje više misli i svijesti svojih čina, osoba je uvijek jedna i uvijek je nova;

3. biće u sebi i po sebi, tj. osoba je uvijek autonomna i svrha je samoj sebi;

22. BOETIUS, De duabus naturis et una persona Christi, c.3, PL, 64, col.1345.23. Sv. TOMA, Summa Theologiae, I, q.29, a.3 ad 2.24. IVAN PAVAO II, Enciklika Euangelium vitae, KS, Zagreb 1995, br. 2. Euangeli-

um vitae je jedanaesta enciklika pape Ivana Pavla II., posvećena je vrijednosti i nepovredi-vosti ljudskog života. Znači, čitava je posvećena bioetici i ona je odgovor na zahtjev kar-dinala okupljenih na Konzistoriju od 4. do 7. travnja 1991. da papa donese svoj pravorijek o svim gorućim pitanjima u razvoju biomedicine.

25. Usp. B. SCHUELLER, L’uomo veramente uomo. La dimensione etica dell’uomo. EDI OFTES, Palermo 1987. – J. ECCLES, Il mistero uomo, Il Saggatore, Milano 1991.

1174


4. sloboda, tj. sposobnost slobodnog opredjeljenja;5. odgovornost, tj. osoba je odgovorna za svoja opredjeljenja.26

Nadalje, traže se izvori dostojanstva ljudske osobe. Njihov osnovni ko-rijen pronalazi i opisuje J. Seifert.27

Seifertova polazna točka je da je temeljno pravo na život usko pove-zano s ljudskim dostojanstvom i da u njemu ima svoju prvu izvornost. Ta povezanost je toliko intimna i originalna da se istovremeno može govoriti o ljudskom dostojanstvu, o dostojanstvu života i o dostojanstvu ljudske osobe.28

Zanimljivo je da Seifert nikada ne donosi posebnu i točnu defi ni-ciju dostojanstva, ali određuje pet njegovih osnovnih karakteristika: dostojanstvo je jedinstvena uzvišenost vrijednosti-dobra ljudske osobe; dostojanstvo je nedjeljivo od osobnog bića; dostojanstvo ima oznaku neotuđivosti; dostojanstvo ima oznaku nedodirljivosti, svetoga i neraz-mjenjivoga; ljudsko dostojanstvo je najveće i najsavršenije u čitavom stvorenju zbog svoje oznake slike Božje.29

Poslije toga J. Seifert razvija svoju misao o četiri izvora ljudskog do-stojanstva:

1. ljudsko biće ukoliko je osoba je prvi izvor dostojanstva,2. drugi izvor ljudskog dostojanstva savjest i aktualizacija osobnosti;3. treći izvor je ostvarenje osobnog poziva na transcendenciju i moral-

no dostojanstvo;4. Četvrti izvor su vanjski odnosi i razni individualni darovi.30

Valja posebice istaći da je za katoličku teologiju dostojanstvo čovjeka kao osobe apsolutno nedodirljivo, tj. ono je sveto, i pripada isključivo Bogu i nitko drugi ne smije u njega dirati. Takvo dostojanstvo pripada čovjeku ne samo zato što čovjek živi i što ima pravo na život, jer slično pravo bi imala i životinja jer i ona živi. Čovjekov život je nepovrediv jer je čovjek osoba. Osoba znači sposobnost samokontrole i osobne odgovornosti, života u isti-ni i po moralnom redu. Osoba ima egzistencijalnu narav i ne ovisi o dobi,

26. Usp. G. De ROSA, La dignità umana, La Civilta’ Cattolica, n. 3701, 4. IX. 2004, 372-380.

27. J. SEIFERT, Il diritto alla vita e la quarta radice della dignità umana, in J. De DIOS CORREA-E.SGRECCIA, Natura e dignità della persona umana. A fondamento del diri-tto alla vita. Le sfi de del contesto culturale contemporaneo (Atti dell’Ottava Assemblea Generale della Pontifi cia Accademia per la Vita, Città del Vaticano, 25-27 febbraio 2002), Libreria Editrice Vaticana 2003, 193-215.

28. Usp. isti, 194.29. Usp. isti, 196-202.30. Usp. isti, 202-215.

1175

Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43

o fi zičkim ili psihičkim datostima, već o duhovnoj duši koja se nalazi u svakom čovjeku. Osobnost može biti i nesvjesna kao kad čovjek spava, ali je i tada treba poštivati. Moguće je i da se ne ostvari kad nedostaju psiho-fi -zički preduvjeti kao kod luđaka ili idiota,31 ali ona i tamo postoji i kulturan čovjek je uvijek poštuje. Ona može biti skrivena kao u embriju, ali je već i tada nosilac osobnih prava i embrij nije stvar već subjekt.32

Takvo shvaćena, ona je stalno i trajno kruna čovjeka kao osobe, tj. njegova dostojanstva i nikada ga se, stoga, ne smije tretirati kao sred-stvo ili objekt, već uvijek kao cilj ili subjekt. Stoga kršćanska teologija nikada nije napustila ideju da se dignitas hominis, odnosno prvi izvor ljudskog dostojanstva temelji upravo na istini čovjekove stvorenosti „na sliku Božju“ i da je kao takav sposoban spoznati i ljubiti svoga Stvorite-lja.33 Ta istina uključuje i činjenicu da je čovjek od Boga „postavljen za gospodara nad svim zemaljskim stvorenjima i da njime upravlja i njima se služi slaveći Boga“34

Tu je i drugi izvor dostojanstva što ga nalazimo u istom poglavlju tog koncilskog dokumenta koji veli da „u dubini svoje savjesti čovjek otkriva zakon koji on sam sebi ne daje ali kojemu se mora pokoravati. Taj glas, što ga uvijek poziva da ljubi i čini dobro a izbjegava zlo, kad zatre-ba, jasno odzvanja u intimnosti našega srca: čini ovo, a izbjegavaj ono. Čovjek naime ima u srcu zakon što mu ga je Bog upisao.“35 To je jasna aluzija na Sokratovu ideju o u srcu upisanim zakonima (nomoi agrafoi). Koncil smatra da čovjek postiže svoje puno dostojanstvo ako se oslobo-di robovanja svojim strastima i da se u punoj slobodi podvrgne Božjoj volji.36 Dvadeset godina poslije Katekizam Katoličke Crkve će dodati da to ljudsko dostojanstvo uključuje i opću ljudsku jednakost:“ Svi su ljudi stvoreni na sliku jednoga Boga, obdareni su istom razumnom dušom te imaju istu narav i isto porijeklo. Otkupljeni žrtvom Kristovom, svi su

31. Katolička etika odbacuje stav nekih američkih bioetičara na čelu s Hugom Trista-nom Engelhardtom po kojem nije svako ljudsko biće osoba, već samo ono koje barem mi-nimalno može obavljati određene racionalne funkcije: usp. H.T. ENGELHARDT JR., The Foundations of Bioethics; tal. prijevod Manuale di bioetica, Il Saggiatore, Milano 1991.

32. To izričito tvrdi dokument Donum vitae (Uvod, 4 i I,1).33. Taj vid katoličke teologije vidi u S. MAJORANO, Il fondamento teologico della

dignità umana, in I. SANNA, (ed.), Dignità umana e dibattito bioetico, Edizioni Studium, Roma 2009, 37-56.

34. II. VATIKANSKI KONCIL, Dokumenti. Gaudium et Spes. Pastoralna konstitu-cija o Crkvi u suvremenom svijetu, KS, Zagreb, 1970, br. 12. Inače ta glava i nosi naslov „Dostojanstvo ljudske osobe“.

35. Isto, br. 16.36. Isto, br. 17

1176


pozvani da sudjeluju u istom božanskom blaženstvu: svi dakle uživaju jednako dostojanstvo.“37

U najnovije doba su znanstveno istraživanje i biomedicinska znanost ponovno otvorile pitanja o ljudskom životu i o ljudskom dostojanstvu jer se pojavila manipulacija na čovjeku, i to na njegovu početku (za-čeće), kao i na kraju (umiranje). Stoga su se i pojavila etička pitanja s obzirom na pojedine zahvate na čovjeku i pitanje poštovanja njegovo dostojanstva, njegove vrijednosti i prava da mu se uvijek služi i da ga se nikada ne uporabi kao sredstvo. Tako se pojavio novi , i to veoma uski odnos između etike i antropologije, kao i nova znanost nazvana bioetikom shvaćenom kao mostom između razvoja znanosti i etike. Za-nimljivo je da se ne samo oni koji zastupaju „svetost života“ pozivaju na princip ljudskog života, već i oni koji zastupaju „kvalitetu života“ i to kada govore o dopuštenosti abortusa (dostojanstvo žene) ili eutanazije (dostojanstvo teškog bolesnika). U tom sklopu se govori o univerzalno-sti ljudskog dostojanstva i o pravu na život kao osnovnim i neotuđivim pravima. Mnogi se, stoga, pitaju koji su izvori dostojanstva čovjeka uko-liko je osoba?

IV. DOSTOJANSTVO LJUDSKE OSOBE U DOKUMENTIMA CRKVEVeć smo naglasili da je zanimanje za ljudsko dostojanstvo, samo nagla-

šavanje i pozivanje u našem svijetu prodrlo samo u medije, već i među pu-čanstvom, u poduzećima, u različitim većim ili manjim skupinama. Danas je čovjek koji je ugrožen u svojim pravima ili pak ne može živjeti dostojno čovjeka često je u središtu zanimanja. Dostojanstvo se povezuje uz neza-poslenost, uz otežano školovanje, uz zdravstvo čije posljedice najvećim dijelom osjećaju obični ljudi.

Već tamo od pape. Lava XIII. i njegove socijalne enciklike Rerum no-varum (1891. godine) socijalno učenje Crkve se bavi čovjekom i njegovim odnosima prema drugima, osobito se bavi čovjekom u društvu, gospodar-stvu, kulturi, obrazovanju, politici. Kao primjer spomenimo: u središtu za-nimanja pape Lav XIII. je čovjek radnik druge polovice 19. stoljeća. U centru razmišljanja pape Pija XI. je čovjek s kraja 20-ih i početka 30-ih godina našega stoljeća, koji je razapet između opasnih ideologija dospio u tešku gospodarsku krizu.

II. vatikanski koncil u svojim različitim dokumentima ostaje vjeran bi-blijskoj shemi i ljudskog dostojanstva i temelji ga na stvaranju, na otku-pljenju i na eshatološkom susretu stvorenja i Stvoritelja u eshatonu.

37. HBK, Katekizam Katoličke Crkve, KS, Zagreb, 1994, br. 1934.

1177

Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43

1. Dostojanstvo ljudske osobe u Kateikizmu Katoličke CrkveKatekizam Katoličke Crkve je izišao 1992. god., a 1994. god. izišao

je i njegov hrvatski prijevod.38 Poticaj za Katekizam dala je izvanredna biskupska Sinoda 1985. koja je zahtijevala da se izradi opći katekizam na biblijskim i liturgijskim temeljima, kako bi mogao biti sigurni temelj za izradu svih drugih katekizama na nacionalnoj i mjesnoj razini.39

Katekizam Katoličke Crkve treba shvatiti kao dio njezine obnove kako veli i papa Ivan Pavao II koji ga je odobrio:” Nakon obnove liturgije i nove kodifi kacije Kanonskog prava Latinske crkve i kanona Istočnih kato-ličkih crkava ovaj će Katekizam uvelike pridonijeti obnoviteljskom djelu cjelokupnog crkvenog života, kako ga je želio i pokrenuo Drugi vatikanski sabor. Katekizam Katoličke Crkve plod je veoma široke suradnje: izrađen je u šest godina vrlo zauzeta rada u duhu otvorenosti i zdušna zalaganja”.40

Za ispravno razumijevanje Katekizma veoma su važne riječi kard. Ra-tzingera, a današnjeg pape Benedikta XVI., prigodom njegove prezenta-cije:” Poslije pada ideologija problem čovjeka i problem morala danas se postavlja na sasvim novi način u svakodnevnici. Što trebamo činiti i kako učiniti život pravednijim? Što može dati nama i svijetu u njegovoj sveu-kupnosti budućnost koja će biti dostojna življenja?”41 I današnji čovjek mora pronaći odgovore na svoja mnogobrojna pitanja, a nadasve njegovo “istraživanje o smislu života”. I današnjem čovjeku Krist mora postati uzor i rješenje za mnoga pitanja jer se “Utjelovljenjem Sin Božji na neki način sjedinio sa svakim čovjekom”.42

Prvo poglavlje Katekizma je posvećeno dostojanstvu ljudske osobe koja je pozvana na život s Bogom; drugo je posvećeno ljudskoj zajednici u kojoj bi se odnosi trebali odvijati po načelima ljubavi i solidarnosti, a treće spasenju što se postiže životom po zakonu i milosti.

Prvo poglavlje daje osnove kršćanske antropologije gdje se naglašava osnovna objavljena istina: čovjek je slika Božja. Na toj osnovnoj i najve-ćoj objavljenoj istini temelji se čovjekovo dostojanstvo. Tu istinu poseb-no osnažuje ona pneumatološka ideja kršćanskog života, kao i njegovo ucjepljenje u Crkvu koja je majka i učiteljica.

Svakako da postoji i čovjekovo ontičko dostojanstvo, tj. dostojanstvo čovjeka kao razumskog bića, koje je samo po sebi dinamičko i djelatno.

38. HRVATSKA BISKUPSKA KONFERENCIJA, Katekizam Katoličke Crkve, GK, Zagreb 1994.

39. Enchiridion Vaticanum, 9/br. 1797, 1758.40. Fidei depositum, Ap. konstiucija promulgacije Katekizma,11.41. Osservatore Romano, 9. X.1992, 4.42. KKC, br. 521.

1178


Na tom dostojanstvu se i temelje ljudski čini koji su plod čovjekove slobo-de. Upravo sloboda čovjeka čini odgovornim i upravo mu ona omogućuje da djeluje s ciljem postizanja svoje vlastite sreće. Sve to stvara moralnost ljudskih čina koji se ostvaruju u sferi tjelesnosti, tj. u njegovu strastvenom životu, kao i u sferi njegove nutrine, tj. njegove savjesti koja je najintimniji susret s Bogom i njegovim glasom. U tom svom djelovanju čovjek se opre-djeljuje za dobro, a u tome mu pomažu kreposti, ili za zlo, a to je uvijek grijeh. Duh Sveti, kojeg je Krist darovao, kršćane osnažuje u dobru. Sve te teme, uvijek nove i izazovne, ipak su toliko tradicionalne da ih možemo naći u gotovo svakom priručniku moralne teologije poslije Tridentinskog sabora jer su sve one tipično tomističke.

Dostojanstvo ljudske osobe temelji se, dakle na Objavi, posebice na Kristu i moralni kršćanski život jest život u Kristu. Stoga je bit katekizma cjelokupnog kršćanskog morala: ”Krist Isus uvijek je činio što se sviđalo Ocu. Uvijek je živio u savršenom zajedništvu s njim. Isto tako su i njegovi učenici pozvani živjeti pod okom Oca “koji vidi u skrovitosti” da bi postali savršeni kao što je savršen Otac nebeski”43. Time je Krist postavljen za vidljivi i dodirljivi uzor svakog moralnog života i ponašanja s ciljem da se postigne savršenstvo Očevo. Vjernik to može postići jer je “postao hramom Duha Svetoga”, te stoga u Duhu i po Duhu može živjeti i ostvarivati svoj život u vjeri i po vjeri koja se u životu pretvara u djelatnu ljubav.

Svoj cilj spasenja u Kristu i po Kristu kršćanin treba ostvarivati preko discipliniranja vlastitog tijela i njegovih prohtijeva, a to je, gotovo, jedan vid mučeništva. Pravi moralni život nikako se ne može ostvariti bez boli i umiranja starog čovjeka, koji u nama uvijek živi. Stoga je ispravni moralni život moguć jedino u Kristu, po eksplicitnoj ili implicitnoj vjeri u Njega, koji je prvorođenac svih stvorenja. U tom smislu Krist i jest slika Boga nevidljivoga, a čovjek onaj koji je stvoren na sliku i priliku Božju. Upravo na toj činjenici se temelji iznimno čovjekovo dostojanstvo.

I po svojoj potpunoj poslušnosti volji Očevoj, Krist postaje stalni i nika-da dostignuti uzor svakome kršćaninu. To je za svakoga vjernika temeljna i jedina norma moralnog života. Katekizam to predviđa kada zahtijeva da čovjek svojim razumom upozna sadržaje volje Očeve, a svojom voljom nastoji da ih u potpunosti ostvari.

Krist s vjernikom ulazi u dijalog preko Duha Svetoga, jednako kao i sa svojom zajednicom vjernika, s Crkvom. On je svome Duhu povjerio zada-ću da poučava, prosvjetljuje i uvodi u cjelokupni Njegov misterij. Upravo tako kršćanin može ostvariti moralni ideal svoga života: postizanje Očeve svetosti slijedeći primjer Njegova Sina Isusa. Tako ispravni moralni život

43. KKC, br. 1693.

1179

Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43

postaje i poziv, a Krist svoje učenike ne poučava više izvana, već postaje unutarnji učitelj i vodič čitava života vjere i morala.

Kadšto vršenje Očeve volje može od kršćanina zahtijevati i trpljenje, pa čak i dar vlastitog života, ali kršćanin tada treba, poput Krista, moliti “Oče, otkloni od mene ovaj kalež”, i nastaviti pun pouzdanja: “Ali ne moja, već Tvoja volja neka se vrši”!

Tako dolazimo do teme o ljudskoj slobodi, tipično augustijanske naravi. Čovjek je stvoren na sliku Božju, a to znači da je slobodan i odgovoran. Duh Sveti ga čini sposobnim da čini dobro i tako gospodari svojom slobodom:” Djelovanjem milosti Duh Sveti nas odgaja za duhovnu slobodu da nas učini slobodnim suradnicima svoga djela u Crkvi i svijetu”.44 Sama sloboda je dar koji se stalno sve više postiže i to upravo vršenjem dobra:”Što čovjek više čini dobro, to je slobodniji. Prava je sloboda u služenju dobru i pravednosti. Izbor neposlušnosti i zla zloupotreba je slobode i vodi u ropstvo grijeha”.45

A upravo jer je slobodan, čovjek je i moralni subjekt, tj. moralno od-govorno biće. Gledano teološki, sloboda je uvijek dar spasonosne milosti, ali ona ne priječi subjektivnu odgovornost u sudjelovanju u božanskom djelovanju. Tako se postiže ili ne postiže moralna dobrota koja je uvijek subjektovo pristajanje na nju, tj. riječ je o subjektovoj nakani koja je “pokret volje prema svrsi; ona je okrenuta prema cilju djelovanja”.46

Logično tomu, iza govora o slobodi, slijedi govor o moralnoj savjesti, o kreposti i o grijehu, gdje ne nalazimo posebnih novina, izuzevši shvat-ljivog rječnika, potkrijepljenog citatima iz starog i Novog zavjeta, iz otaca i učiteljstva.47

2. Nauk Ivana Pavla II.Ivan Pavao II. je u središte svojih razmišljanja stavio čovjeka u odnosu

na rad, gospodarske sustave, državu, demokraciju. U enciklici Centesimus annus je razmišljao o dostojanstvu čovjeka nakon povijesnih promjena u bivšim komunističkim zemljama Srednje i Istočne Europe. Vrhunac nje-gova nauka je enciklika Euangelium vitae posvećena čovjekovu životu, dostojanstvu i bioetičkim problemima.

Ivan XXIII. je u svojoj enciklici „Mater et magistra-Majka i učiteljica“ (1961.),48 ustvrdio: „Čovjek pojedinac nužno je temelj, uzrok i cilj svih društvenih ustanova, čovjek ukoliko je po naravi društveno biće uzdignuto

44. KKC, br. 1742.45. KKC, br. 1733.46. KKC, br. 1752.47. Usp. S. PRIVITERA, La vocazione dell’ uomo: la vita nello spirito, Catechismo

della Chiesa Cattolica, Testo integrale e commento teologico, PIEMME, Casale Mon-ferrato 1993, 957-964.

48. Mater et magistra, br. 219.

1180


u nadnaravni red“. II. vatikanski koncil ovako veli: „Po gotovo istom uvje-renju vjernika i nevjernika sve na zemlji treba biti uređeno prema čovjeku kao svom središtu i vrhuncu“.49

Čovjek kao razumno i slobodno biće, kao subjekt prava i dužnosti je prvi princip i možemo reći srce i duša Crkvene teologije. To je načelo koje u svojem antropološkom sadržaju čini izvor drugih principa koji konsti-tuiraju i čitavi socijalni nauk Crkve. Čovjek kao osoba je subjekt i centar društva. To je njegovo uzvišeno dostojanstvo.

Zbog toga Crkva neumorno inzistira na dostojanstvu ljudske osobe pro-tiv svih izrabljivanja i manipulacija koje su na štetu čovjeka ne samo na po-litičkom i gospodarskom polju nego i na ideološkom, kulturnom i drugim područjima života. Postavlja se pitanje kakvog čovjeka i kakav je njegov odnos prema društvu? Osoba je shvaćena u odnosu prema drugima. Jer, čo-vjek je „po svojoj najdubljoj naravi društveno biće i bez odnosa s drugima ne može ni živjeti ni razviti svoje sposobnosti“.50

Crkva traži i poštivanje ljudske osobe, poštivanje drugoga i drugih, a osobito nemoćnih, napuštenih i potrebnih. Koncilski dokument govori o tome kako se poštivanje i ljubav moraju „protegnuti i na one koji drukčije od nas misle i rade u društvenim, političkim ili vjerskim pitanjima. Jer, sa što više čovječnosti i ljubavi prodremo u njihov način mišljenja, lakše ćemo moći s njima zapodjenuti dijalog“.51

Svakako je enciklika Euangelium vitae vrhunac tog katoličkog nauka u ovom razdoblju. Ona je jedanaesta enciklika pape Ivana Pavla II., ima če-tiri poglavlja i posvećena je vrijednosti i nepovredivosti ljudskog života, o njegovu dostojanstvu, a govori o veoma teškim povredama života u moder-nom svijetu. Enciklika je odgovor na jedinstveni zahtjev kardinala okup-ljenih na Konzistoriju od 4. do 7. travnja 1991. Kako su bili konzultirani svi biskupi o pitanju života, enciklika se može smatrati posebnim izričajem crkvenog kolegijalnog učiteljstva, a ne samo papinstva.52

Enciklika je jasna i čvrsta obrana vrijednosti ljudskog života i njegove nepovredivosti i njegova dostojanstva, a ujedno je i apel upućen u Božje ime da se ljudski život poštuje, ljubi i da mu se služi. Crkva našega vreme-na nije mogla ostati ravnodušna na ogromni broj legalnih pobačaja,53 na

49. GS, br. 12.50. GS, br. 12.51. GS, br. 2852. Usp. IVAN PAVAO II, Enciklika Euangelium vitae, KS, Zagreb 1995, br. 5. Dalje

cit. EV; A. kard. LÓPEZ TRUJILLO, Genesi e dimensioni dell’ enciclica “Euangelium vitae”, L’ Osservatore Romano, 31. III. 1995, 1.

53. Kard. Franjo Kuharić upozorio je da je samo u hrvatskim bolnicama u samostalnoj državi Hrvatskoj do te godine bilo izvršeno 200.000 abortusa, usp. Panorama, br. 103, 17. IV. 1996, 5.

1181

Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43

iskorištavanje i trgovinu djecom, na sve veće žrtve eutanazije, na ogromno širenje droge, na AIDS, na nametnuto planiranje obitelji u mnogim zemlja-ma. Sve to ukazuje na krizno vrijeme, traži odgovore jer takvi problemi u povijesti nikada nisu bili poznati. To je ujedno i kraj drugog milenija.

Gledajući na razvoj moderne znanosti, osobito na području biomedicine i genetike, enciklika se može smatrati i papinskim odgovorom na bioetičke probleme modernog svijeta kojih je čovječanstvo postalo svjesno poslije II. svjetskog rata, posebice poslije Nürmberškog procesa.54 Poslije toga se osjetila potreba da se u svijetu zauzmu jasni etički stavovi i ponašanja u znanosti i društvu za budućnost svijeta i njegova razvoja.55

Uskoro su ljudska prava, posebice pravo na život, ušla u ustave i dr-žavne zakone. Time se pravo sve više počinje zanimati za fi lozofi ju i etiku jer su one jedine sposobne dati razumska opravdanja na osnovna pitanja: na čemu se temelje ljudska prava i dokle ona sežu? Nije dovoljno prava samo pravno formulirati i razumski opravdati, već i etički u život unijeti. Nije dovoljno samo pravo na život već i određena fi lozofi ja života. Tako je rađeno fi lozofsko i etičko istraživanje o čovjeku, o njegovim vrednotama i o njegovim zahtjevima, tj. o čovjekovu životu kao takvom. Time je rođena bioetika: moralna fi lozofi ja o biomedicinskom istraživanju i praksi, ali je i postavljeno pitanje ljudskog dostojanstva u biomedicinskim istraživanjima, posebice kada je riječ o početcima i o kraju života (rađanje i umiranje).56

Na području biomedicine i biomedicinskih istraživanja zbila su se nova otkrića na tom području.57 Sva otkrića, nove tehnologije i znanstvena do-

54. Taj proces je sudio ratnim zločincima zbog raznih pokusa na zatvorenicima, po-gotovo protiv onih koji su bili usmjereni protiv ljudskog života (eutanazija, sterilizacija, razni pokusi na genima). Te su pokuse većinom vršili znanstveni istraživači i liječnici.

55. Upravo zbog toga je nastala Deklaracija o ljudskim pravima Ujedinjenih Naroda 1948, a par godina iza i Konvencija o očuvanju ljudskih prava i temeljnih sloboda (Rim 1950.). Iza toga nastaju razne konvencije, deklaracije, proglasi i zbirke o tim pitanjima, a najznačajniji je Kodeks Medicinske Etike (Ženeva 1949.) koji sadrži i ženevsku zakletvu, sličnu onoj Hipokratovoj, u kojoj se izričito traži poštivanje života već od samog začeća.

56. O tome posebice vidi pogl. VI, B. SCHOCKENHOFF, Etica della vita. Un com-pendio teologico, Queriniana, Brescia 1997, 299-356. (Naslov originala je Ethik des Lebens. Ein theologischer Grundriss, Matthias-Gruenwald-Verlag, Mainz 1993).

57. Najznačajnija otkrića su bila: 1952. je otkrivena kemijska tableta za sprečavanje začeća (Pincus). Time je ljudska spolnost poprimila značajne promjene, a izmijenjena je i psihologija žene; 1954. se pojavljuje reanimacija: potpuno nova kompleksna i izvanredna disciplina koja omogućuje očuvanje života (vraćanje u život) osoba koje bi, zbog bole-sti, trovanja ili saobraćajnih nezgoda, normalno bile osuđene na smrt; 1959. u Belgiji je začeto prvo dijete pomoću umjetne oplodnje; 1978., poslije dugih godina istraživanja, u Engleskoj je rođeno prvo dijete oplođeno u epruveti. Time je otvoren neslućeni put ljudske reprodukcije pomoću novih tehnologija. Slijedi brzi razvoj raznih drugih tehnika: presađi-vanje organa, tehnike zahvata i presađivanja na ljudskim fetusima, različite tehnike mani-

1182


stignuća ispituju život od samih njegovih početaka, a mogu utjecati na sam prokreativni proces i kontrolirati čitav genetski tok razvoja. To znači da te znanosti i tehnike dotiču čovjekovu najveću vrednotu: život. Dotičući sam život, dotiču i živoga čovjeka i njegova dostojanstva, bilo dostojanstva rađanja, bilo dostojanstva umiranja. Pače, pokusi na ljudskim embrijima dotiču sam izvor života što čovječanstvu nužno nameće silna i zastrašujuća pitanja. Da li etika i život trebaju biti iznad tehničkih mogućnosti i legi-slativnih zahvata. Mora se postaviti pitanje o samom čovjeku, o njegovim neotuđivim pravima i o njegovu dostojanstvu. To je onda, istovremeno i fi lozofsko i etičko razmišljanje. Čovječanstvo je započelo jednu nevjerojat-nu fazu svoga razvoja u kojem se više negoli ikada prije traže etičke vred-note. Ne traži se više samo odgovornost za svoje čine, već i odgovornost za cjelovitost same ljudske vrste. U središtu pozornosti ne bi smio više biti statut nacija, već statut embrija, tj. potrebna nam je nova povelja i svijest o ljudskim pravima i vrednotama čovjeka koji svoj život započinje već od trenutka oplodnje.

Danas se stoga govori da je potrebna svijest o ograničenjima svake zna-nosti, posebice one eksperimentalne koja ne daje potpunu viziju života. To se nadasve odnosi na medicinsku znanost. Izlazi tako sasvim jasno da je mo-derna znanost usmjerena na čovjeka i to kao na objekt, tj. njegov život služi kao sredstvo mogućih intervencija na njemu. To je otvorilo mnoga etička pitanja (bioetika). Ljudski je život, tj. njegovo dostojanstvo, postao objekt bioetike kroz čitavi svoj tijek, od početka do kraja, od zahvata na samom početku (oplodnja u epruveti), na svršetku (eutanazija) i tokom čitava života (presađivanje, mutilacija, eksperimentiranje, otkidanje organa). Ti zahvati imaju više vidova: pojedinačne, socijalne, psihološke, pravne, ekonomske, kulturalne, a da i ne spominjemo one početne: biološke i medicinske. Upravo stoga jer su to zahvati kojima je čovjek protagonist i objekt, oni nužno traže i svoj etički vid. Oni se odnose na čovjeka kao na razumno i slobodno biće koje se ostvaruje kroz biranje dobra. A etički vid pogađa čovjeka u njegovoj čitavosti i radikalnosti. To izgledaju tako jednostavni termini, ali su upravo oni nosioci čovjekove etičke specifi čnosti i onda kad je riječ o zahvatima na ljudski život. Etička dimenzija uvijek sa sobom nosi i odnos prema vrednota-ma što ih čovjek ima i živi. Stoga ona nikako nije nešto pridodano već bitno za čovjeka. Ona, zapravo, traži uzroke ponašanja, uzroke samih vrednota i zahtjeva i time čovjeku prizivlje njegov smisao i cilj života.

Etika ili u kršćanstvu moralka, nikako nije opisna već normativna zna-nost prema kojoj čovjek mora ravnati svoje čine. Nju ne zanima kako se živi, pulacije na ljudskim genima, kloniranje, otkriće i otčitavanje ljudskoga genoma. Značajne su nove mogućnosti i otkrića tzv. genetičkog inženjerstva.

1183

Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43

već kako bi se moralo živjeti. To znači da moralka ima svoje objektivne, opće i nepromjenljive vrednote od kojih nikada ne može i ne smije odustati.

Iz same defi nicije bioetike se vidi da se stalno krećemo u tipično mo-ralnim problemima: dozvoljeno i nedozvoljeno, dobro i zlo, vrednota ili njezin nedostatak. A svi se problemi razrješuju u čovjeku kao čovjeku, tj. u čovjekovoj humanosti. Tako onda i prva etička mišljenja dolaze iz svjetla ljudskog razuma. No, kad je riječ o vjerniku, on se ne zaustavlja samo na običnom razumu, već na razumu koji je prosvijetljen vjerom, tj. služi se spoznajama i istinama. Stoga Ivan Pavao II., za razliku od ostalih svojih en-ciklika u kojima polazi od postojećeg stanja, preko razuma i datosti vjere, u toj enciklici najprije daje viziju nadnaravi i vjere, tj. ljudski život se gleda u njegovoj evanđeoskoj vrijednosti ukoliko je to božanski život. Tek iza toga se priziva razum i naravni zakon.

Za tu promjenu papa je imao i svoje motive. Vjerojatno je svim vjer-nicima želio staviti jasan naglasak na vjeru i ukazati koliko vjera znači za Crkvu i život. Naime, željelo se naglasiti da prava vizija o vrijednosti života ne može postojati izvan vizije i datosti vjere. Time papa kao da želi opet naglasiti, i to modernim znanstvenicima posebice, kako gledanje iz vjere ne niječe, a niti se odupire gledanju razuma, već da ga prosvjetljuje i transformira u samoj njegovoj biti, i to prema tomističkom teološkom prin-cipu po kojemu milost non destruit sed perfi cit naturam. Time je čovjekova intelektualna moć uzdignuta i urešena svjetlom nadnaravi i to po principu Utjelovljenja i Uskrsnuća. Time i vrijednost ljudskog života postaje dio Evanđelja i čitava čovjekova spasenja, što i čisti razum može shvatiti, ali onaj prosvijetljen vjerom daleko bolje i jasnije. Na pastoralnom planu to znači da Crkva nikako ne može zanemariti tu dimenziju Kristova Evanđe-lja i da se mora za život zalagati, promicati ga i štiti jednako kao i samo Evanđelje. Enciklika želi uspostaviti i ispravne odnose između slobode i odgovornosti, a vrlo je atraktivan i govor o etici kao znanosti o načelima i o etici kao kreposnom životu.

Biomedicinska otkrića su izazvala mnoga pitanja koja traže odgovore. Svi se slažu da u središtu bude čovjek kao takav: on je glavna vrednota, glavni kriterij, mjera i sud svih bioetičkih problema. No, tko je čovjek? Ima li on ikakvu vrijednost, ikakvo dostojanstvo? Od odgovora na to pitanje ovisi sve ostalo. Upravo u tome se i vidi čitav paradoks. S jedne strane stva-ranje bioetike ovisi direktno o antropološkom shvaćanju čovjeka, a s druge strane ta činjenica postaje kritična jer postoji veoma puno antropologija.

Moderna znanost često zahtijeva apsolutnu slobodu istraživanja kao jedinu vrednotu. Po tom modelu dobro nije u onome što se vrši, već u onome kako čovjek to vrši ili ne vrši. To kako zapravo znači kako hoće.

1184


Tako je moralno dozvoljeno sve ono što čovjek vrši slobodno. Jedina posto-jeća vrednota je sloboda koja postaje i norma djelovanja. Po tom modelu je opravdan i dozvoljen slobodni pobačaj, eutanazija, samoubojstvo, itd. Takav stav je u današnjoj znanosti veoma čest: ako se ne ometa sloboda druge osobe i ako je izbor bio slobodan, nema nikakva motiva da se negira dozvoljenost žene da abortira.

Postoji i drugi stav u modernoj znanosti, onaj sociološko-utilitaristički. Za taj stav bitna je kultura određene države, u određenom vremenu. U biolo-giji i medicini se onda postupa pragmatički, tj. samo što koristi određenom momentu ili narodu. Premda taj model zaslužuje svaku kritiku, on je u našoj eri moralnog relativizma, ekonomskog bogatstva i kulturi utilitarizma i he-donizma, veoma čest i njemu često pribjegavaju razni biolozi i medicinari.

Postoji i stav tehnološke znanstvenosti. To je pravi fi lozofski stav mno-gih istraživača. Osnovno polazište je da je sve podvrgnuto manipulaciji, pa i sam čovjek i njegove životne moći već u samom izvoru. To je tzv. totalna manipulacija. Tu se manipulacija shvaća ne samo kao puka mogućnost, već kao zadatak ili neko poslanje koje je povjereno čovjeku-znanstveniku. Tako manipulacija postaje kao neki etički imperativ. Ishod svega je onda slijedeći: sve što je tehnički moguće, to je i moralno dozvoljeno. Ostvariva-nje manipulacije je dobro u sebi. 58

Tu je i personalistički model što ga zastupa Crkva jer taj model nalazi moralni kriterij u samom čovjeku ukoliko je osoba i ukoliko je ona temelj i nositelj ljudskog dostojanstva. Upravo jer je osoba, čovjek posjeduje objek-tivnu vrijednost, koja je transcendentna i nedodirljiva, neotuđiva. Upravo je to temelj dostojanstva.

Kršćanska objava upravo rasvjetljuje to uzvišeno dostojanstvo i veliči-nu čovjeka i njegova dostojanstva: čovjek je stvoren na sliku i priliku Bož-ju, razuman i slobodan je pozvan na suživot s Bogom. Utjelovljenje Božjeg Sina je najveće svjedočanstvo tog dostojanstva i čovjekove vrijednosti. On se utjelovio i otkupio sve ljude. Papa Ivan Pavao II. o tome misteriju zgod-no veli: „U toj dimenziji čovjek ponovno nalazi veličinu, dostojanstvo i vrijednost svoje čovječnosti. U otajstvu Otkupljenja čovjek biva iznova 'izražen' i na neki način iznova stvaran. On biva iznova stvaran!“59 Stoga čovjek i jest osoba, a to znači da ima sposobnost samokontrole i osobne od-govornosti, života u istini i po moralnom redu. Osoba ima egzistencijalnu narav i ne ovisi o dobi, o fi zičkim ili psihičkim datostima, već o duhovnoj duši koja se nalazi u svakom čovjeku. Na njoj počiva ljudsko osobno do-

58. O modernoj manipulaciji usp. B. HÄRING, Medicina e manipolazione, Roma 1977, ed. Paoline; J. ENDRES, L’uomo manipolatore, Roma 1974, ed. Paoline.

59. Redemptor hominis, br.10.

1185

Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43

stojanstvo. Stoga i u bioetici čovjek-osoba i njegovo nepovredivo dostojan-stvo moraju ostati bitni moralni princip. Čovjek je živo biće, on posjeduje život. I samo po tom kriteriju čovjekovu osobu i život svatko mora poštivati i na osnovu toga treba prosuđivati svaki zahvat na čovjeku.

Kršćanstvo posjeduje neke svoje istine:- čovjek je jedinstveni totalitet, i to kao tjelesno-psihičko-duhovno biće.

To znači da ljudsko tijelo nije samo kompleks organa i funkcija s kojima se može po miloj volji raspolagati, već je ono kao znak kroz koji se pokazuje čovjek ili mjesto u kojem se čovjek ostvaruje;

- čovjek je i racionalno biće, ukoliko je on i živ i u odnosu s drugima. Stoga svaki čovjekov problem ima i društvenu dimenziju, te je stoga i nuž-no da i na biološko-medicinskom planu postoje zajedničke norme;

- čovjek je slobodno i odgovorno biće. On je obdaren razumom, voljom i ljubavlju te stoga i ne smije biti samo običan pacijent koji samo pasivno prihvaća ono što mu drugi čine;

- čovjek je etičko biće. Po toj svojoj dimenziji čovjek se otvara vred-notama i konačno vječnoj Vrednoti, a to u njemu nije nešto nasilnoga već spontanoga i naravnoga;

- čovjek ima osnovno pravo na život, jer kao čovjek-osoba može živjeti svoje vrednote i ostvarivati svoja prava.

Te istine kršćanske antropologije su i izvori njegova dostojanstva. Temeljno načelo društvenog nauka Crkve jest, dakle, da svaki čovjek

posjeduje dostojanstvo ljudske osobe. To se dostojanstvo ljudske osobe pre-ma nauku Crkve temelji na činjenici da je čovjek stvoren na sliku Božju i da ima dostojanstvo osobnog razumskog bića. Ljudska osoba teži i zajedništvu s drugim ljudima. Ta ljudska društvenost je temelj svakog oblika društva i svih etičkih težnji koje iz toga proizlaze. Čovjek ne može biti dostatan sam sebi da bi dostigao svoj puni razvoj. On treba druge i zajednicu, društvo.Ljudsko društvo je predmet socijalnog učenja Crkve zato što se Crkva ne nalazi izvan ili iznad ljudi koji su međusobno povezani, nego egzistira is-ključivo u njima pa stoga i za njih. Tu se postavlja kao bitno pitanje odnos osoba - društvo. U odnosu ‘osoba - društvo’ socijalni nauk je uvijek stav-ljao naglasak na centralnost osobe. Drugi vatikanski koncil izriče tradici-onalno shvaćanje Crkve: „Iz društvene naravi je očito da su rast ljudske osobe i razvoj samoga društva ovisno jedno o drugome. Počelo, naime, su-bjekt i svrha svih društvenih ustanova jest i mora biti ljudska osoba, jer ona po samoj svojoj naravi u svemu ima potrebu društvenog života. Društveni, dakle, život nije čovjeku nešto pridodano. Zato on u povezanosti s drugima, uzajamnim uslugama i dijalogom s braćom razvija sve svoje sposobnosti i

1186


može odgovoriti svome pozivu“.60 Upravo zato što je u socijalnom nauku Crkve osoba u središtu, to učenje je u suvremeno vrijeme često izricalo kritičko-proročko viđenje s obzirom na neka društva i društvene poretke, kao i s obzirom na organizaciju rada, politike, gospodarstva.61 U odnosu osoba-društvo postavlja se pitanje o ustrojstvu društva!

Biblijski izvještaj govori o ljudskom rodu kao o jedinstvenom, upravo kao o obitelji. Ljudska zajednica je od Boga pozvana da postane obitelj. Drugi vatikanski sabor sintetizira Božji plan o ljudskom suživotu: „Bog, koji se očinski brine za sve, htio je da svi ljudi tvore jednu obitelj i da se međusobno susreću kao braća. Svi su, naime, stvoreni na sliku Boga, koji je ‘izveo ljudski rod od jednoga čovjeka i nastanio ga po svoj površini zemaljskoj’ (Dj 17,26), te su svi pozvani k.jednom te istom cilju, k Bogu samomu“.62 Iz tog teksta možemo zaključiti kako Božji plan ne gleda samo odnos Boga i čovjeka nego i odnos čovjeka prema čovjeku. U biblijskim izvještajima ne nalazimo neki unaprijed utvrđeni ljudski poredak. Ti izvje-štaji su prije svega apel da se ljudski poredak ustanovi prema Božjem pla-nu. Ali, se s obzirom na poredak ropstva i tlačenja traži (proroci i psalmi) sloboda i oslobođenje. Prema tome ljudski odnosi dominacije jednih nad drugima su suprotni Božjoj zamisli.

Isus Krist propovijeda Kraljevstvo Božje. To je nadnaravna stvarnost koja se pokazuje kao sud o zemaljskim kraljevstvima. Prema odnosi-ma u tom Kraljevstvu trebaju se urediti odnosi u ljudskim društvima. Tako, Isus Krist proklamira nova blaženstva - novi poredak (Mt 5, Lk 6). Crkva je u svojem propovijedanju i pastoralnoj praksi blaženstva od-više interpretirala u moralnom smislu. S pravom se pitamo, nije li se u tom tumačenju zapostavio socijalni i politički vid blaženstva, a previše naglašavao individualni vid trpljenja čovjeka. Novozavjetna poruka jest poruka ljubavi. Za ostvarenje te ljubavi traži se na zemlji adekvatni soci-jalni poredak i novi odnosi među ljudima. Prema tome kršćani se moraju postaviti kritički prema trenutnoj situaciji na zemlji, a ne se prilagođivati određenim sustavima.

Potrebno je više pozornosti posvetiti socijalnim strukturama i instituci-jama u svijetlu etičkih i moralnih principa. Čovjek živi u zajednici. Njego-vo mijenjanje vezano je i uz mijenjanje zajednice. Nažalost u kršćanskom ambijentu se još uvijek najviše naglasak stavlja na ono loše u pojedincu a zanemaruje se zlo u određenoj socijalnoj strukturi ili općenito u društvu.

60. GS, br. 25.61. U tom kontekstu zanimljivo je vidjeti slijedeće dokumente: GS, br. 64, 65; PP, br.

14, 42; RH, br. 15-16; LE, br. 12-13.62. GS, br. 24.

1187

Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43

Misli se da je dovoljno promijeniti pojedinca. Danas se veliki naglasak stav-lja na promjenu „struktura“, a zaboravlja se „promjena“ čovjeka-pojedinca.

Papa Ivan Pavao II. polazi od te osnove i osnovnog pitanja: „Čovječe, tko si?“ Po njemu, to pitanje o čovjeku usko je povezano uz samo pitanje o Bogu: „U središtu svake kulture jest stav što ga čovjek zauzima pred najvećom tajnom: tajnom Boga“.63 Tek u tom svjetlu čovjek, njegovo do-stojanstvo i njegov život imaju svoj puni smisao: „Srcu proživljene drame suvremenog čovjeka treba dodati: pomračenje smisla Boga i čovjeka, ti-pično za društveni i kulturni kontekst u kojem prevladava sekularizam... Tko se pusti zaraziti tom klimom, lako ulazi u strašni začarani krug: gubeći smisao Boga, teži se i gubljenju smisla čovjeka, njegova dostojanstva i njegova života“.64

Antropologija te papine enciklike je teološka, biblijska i tradicionalna i temelji se na Isusu Kristu u kojem se spoznaje pravo ljudsko dostojanstvo, kao i čovjekovo vremenito i vječno usmjerenje. Ta vizija čovjeka je toliko bitna da izvan nje pojedini odgovori ostaju neshvatljivi. „Kad se gubi smi-sao Boga, ugrožen i zagađen je smisao čovjeka... Čovjek se više ne može shvatiti kao ‘otajstveno drugi’ u odnosu na različita zemaljska stvorenja; on se smatra kao jedan od mnogih živih bića, kao jedan organizam koji je, povrh svega, dostigao jako visok stupanj savršenstva“.65

Osnovni temelj ljudskog dostojanstva počiva na njegovoj slobodi. „Bog daje svakom čovjeku slobodu, koja posjeduje bitnu odnosnu dimenziju. Ona je velik dar Stvoritelja, postavljena u službu osobe i njenog ostvare-nja preko darivanja sebe i prihvaćanja drugoga.“66 Ta sloboda se najbolje vidi u činjenici da čovjek ima osobno usmjerenje i osobnu odgovornost u odnosu na svoj poziv.67 Nosilac čovjekove slobode jest njegova duhovna narav,68 koja se najbolje uočava u sposobnosti samosvijesti i samokontrole, u shvaćanju svoje opstojnosti i svojih ograničenja u ovom svijetu. Samo duh zna da postoji, zna misliti, zna htjeti i voljeti i sam u sebi traži razloge svojih opredjeljenja i svoga djelovanja. Stoga je čovjekova duhovna narav temelj njegove slobode. To onda od čovjeka zahtijeva i da zna zašto tako radi, zašto se odlučuje, ljubi, istražuje i trpi. U tom zašto leži tajna ljud-

63. IVAN PAVAO II, Centesimus annus, 1,5., 1991, br. 24.64. EV, br. 21. 65. EV, br. 22.66. EV, br. 19.67. Usp. IVAN PAVAO II, Veritatis splendor (dalje VS), br.31.68. Usp. P. DE LAUBIER, Il pensiero sociale della chiesa cattolica, una storia di

idee da Leone XIII a Giovanni Paolo II, Massimo, Milano 1986, 31-33. Autor, zapravo, razrađuje encikliku Leona XIII. Libertas praestatissimum (1888).

1188


skog dostojanstva, tj. u njegovoj savjesti kao u korijenu njegove slobode.69 Pače, na objavi vječnog života kao osobne svrhe života svakoga čovjeka, kršćanstvo i naglašava ulogu osobne slobode čovjekove da se opredijeli za zakon istine duše i srca. Mi snagom objave znademo da posjedujemo “slobodu djece Božje” (Rim 8, 21; Gal 4, 32), da smo stvoreni iz ljubavi za život u ljubavi i da živimo u istini, tj. u skladu s osobnim odnosom s osobnim Bogom. Zbog tih istih razloga čovjek nije samo obična jedinka društva od onog trenutka kada je Krist objavio osobni poziv svakom čo-vjeku na život istine i slave.

Vjera u tu istinu već ovdje na zemlji uzdiže čovjekovu osobnost jer čovjek nadilazi sve strukture i sve mehanizme vanjskog svijeta. On se može, barem u svojoj savjesti, odupirati svakoj masovnosti, tehnokraciji, fi zičkom i moralnom nasilju i uživati slobodu u dubini svoga osobnoga ja. Kršćanski humanizam naglašava činjenicu da je čovjek ljudskog i božan-skog podrijetla, činjenicu da on nije sasvim autonoman već heteronoman, tj. činjenicu da čovjeka uvijek treba teonomno tumačiti. Upravo na toj unu-trašnjoj činjenici se i temelji njegova sloboda i dostojanstvo i u društve-nom, građanskom i političkom životu. Osnovna postavka je da je čovjek individualna supstancija, u sebi nedjeljiva i jedinstvena u svojoj opstojno-sti. Budući da je razumske naravi ona je ujedno i osoba, što znači individu-alna supstancija razumske naravi. Kao takva osoba ima vječno, tj. teološko usmjerenje: ona je pozvana na zajedništvo s Bogom. Sv. Toma izričito veli: „Čovjek nije usmjeren na političku zajednicu po samome sebi, već po sve-mu onome što jest, što može i što ima, mora se usmjeriti na Boga”.70 To će naglasiti II. vatikanski sabor, a potvrditi i Ivan Pavao II.71

Čovjek je i slika Božja i Božje dijete. Ujedno je i brat za kojega je Gos-podin Isus Krist umro i uskrsnuo. U tom smislu osoba ima svrhu sama u sebi i nikada ne smije biti svedena na golo oruđe i ne može služiti svrsi ljud-skoj kao ostala stvorenja, bilo da je riječ o društvu ili političkoj zajednici. Čovjek je jedino stvorenje na zemlji koje je Bog želio samo za sebe.72 Tako shvaćena ljudska osoba ima svoju univerzalnu i osobnu dimenziju i svoje neotuđivo dostojanstvo. Svi ljudi imaju istog Stvoritelja, isto usmjerenje i istu narav i svi su pozvani da postanu ono što trebaju biti: kreativna Božja slika u dobro usmjerenom i osmišljenom ovozemnom životu. Istovremeno imaju i iste slabosti po svome rođenju, trpljenju, bolesti i smrti. Upravo sve

69. Usp. VS, br. 32-33; R. SPIAZZI, Principi di etica sociale, ESD, Bologna 1989, 27-29.

70. Teološka suma, I-II, q. 21, a. 4, ad 3.71. Usp. GS, br. 12-17; DH, br. 1-3.72. Usp. GS, br. 24.

1189

Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43

to treba postati temeljem ljudske solidarnosti. Gledajući, pak, pojedinačno na čovjeka, svaki je rođen od jedne žene, svaki ima svoju posebnu kulturu i tradiciju, svaki ima i svoje posebno mjesto u životu i svijetu, svaki posjedu-je svoje osobno dostojanstvo, svoj životni poziv i vlastito usmjerenje. No, svaki ima i sposobnost istraživanja i odabira, a po sposobnosti spoznaje i ljubavi svaki je prava Božja slika. Stoga, svaka osoba, i ona najjadnija, posjeduje sama u sebi svoje dostojanstvo koje nitko ne smije negirati već svatko poštivati i promicati.73

Čovjek je prema kršćanskom shvaćanju uzdignut do visina osobnog od-nosa s osobnim Bogom u Kristu. Pače, svaki je čovjek već od svoga začeća u osobnom odnosu s Isusom Kristom: „To je čovjek u svoj punini otajstva kojemu u Isusu Kristu postade sudionikom, otajstva u kojem svaki postaje sudionik od samog časa svog začeća pod srcem majčinim”.74

Već je 1987. kardinal J. Ratzinger (Benedikt XVI.) u prezentaciji do-kumenta Donum vitae, koji enciklika Evangelium vitae nekoliko puta ci-tira, iznio tri osnovne antropološke teze za razumijevanje crkvenog stava kada je riječ o životu, rađanju i umiranju svakog čovjeka, a to su: bitno jedinstvo ljudske osobe; dostojanstvo ljudske osobe koja nikada ne smije biti objekt već samo subjekt; samo je bračni čin dostojan začeća čovjeka.75

Čovjek je po svojoj strukturi bitno jedinstveno biće, jednota, u kojemu i duša i tijelo tvore to jedinstvo. Svaki dualizam je stran kršćanskoj antro-pologiji. Kad je riječ o ljudskom tijelu, već se sv. Pavao uhvatio u koštac sa zabludama svojih kršćana u Korintu koji su smatrali da tijelo ne može biti okaljano grijehom te grijeh u tijelu i nije grijeh (1 Kor, 6). Istovremeno je druga struja Korinćana pretjerivala u odricanju od tjelesnih užitaka, sma-trajući da je čovjek podvojen: tijelo je nešto zlog, izvor grijeha, te se protiv njega treba boriti i ne ženiti se (1 Kor, 7).

U naše vrijeme postoje dva stava prema tijelu: antropološko-znanstve-ni po kojemu je tijelo samo kompleks biološkog tkiva i procesa, organa i funkcija jednako kao i kod životinje. Tako je tijelo „svedeno na čistu materijalnost: to je jednostavni kompleks organa, funkcija i energija koji se mogu upotrebljavati prema kriterijima čistog užitka i učinkovitosti“.76 Drugi je antropološko-metafi zičko-teološki, po kojemu je ljudsko tijelo „ti-pično osobna stvarnost, znak i mjesto odnosa s drugima, s Bogom i sa

73. To posebno ističe papa PAVAO VI. u svom govoru generalnom tajniku OUN-a, 5. II. 1972.; usp. F. BIFFI, Nav. dj., 220.

74. RH, br. 13.75. Kard. RATZINGER, Gli aspetti antropologici, L’ Osservatore Romano, tal. izd,

11. III. 1987, 4.76. IVAN PAVAO II, Evangelium vitae, br. 23.

1190


svijetom“.77 Riječ je o bitnoj razlici jer ljudsko tijelo pripada razumsko-duhovnom biću. Ono još nije proslavljeno, ali će i to sigurno biti po Kristu i uskrsnuću. Na toj se činjenici upravo i temelji druga, viša etičko-moralna razina tijela. Stoga tijelu treba pokazivati poštovanje jednako kao i ljudskoj osobi koja se preko njega očituje. Dakle, tijelo nikada ne smije biti objekt upotrebe već samo subjekt jer je nosilac osobe i ljudskog dostojanstva.

Ljudska osoba posjeduje svoje dostojanstvo u samoj sebi: „U biologiji rađanja upisana je genealogija osobe.“78 To jasno proizlazi iz prethodne tvrdnje o ljudskom tijelu.79 To dostojanstvo ima korijenje u samoj naravi čovjeka (razum, volja, savjest, moralni zakon) kao i u njegovoj vrhunaravi (slika Božja, pozvan na milost, od Krista otkupljen). To vrijedi za sve ljude pa znali oni ili ne znali za Krista: čitav čovjek je uvijek u Kristu, sve njego-vo djelovanje i moralni život.

Gledano tim očima kršćanske antropologije, mnoge biomedicinske teh-nike griješe kad upotrebljavaju logiku proizvodnje objekata. Tako ih proiz-vodeći nastaje velika nejednakost između onoga koji proizvodi (gospodar, projektant odlučuje o početku i sudbini proizvedenog) i produkta koji u sve-mu ovisi o proizvođaču. Time se niječe ontološka stvarnost i njezina istina, a stvarnost već po sebi posjeduje vlastitu istinu, a ne samo čovjekova dobra nakana.80 I svi prigovori Crkvi upravo dolaze s te strane jer svi tvrde da posje-duju dobru nakanu: liječnici, bračni parovi, savjetnici, prijatelji. No, moralno je jasna razlika između fi nis operis i fi nis operantis. Stoga dobra nakana ni-kako ne može opravdati biomedicinske tehnike u rađanju novoga bića jer se takva, posve subjektivna nakana „u zadnjoj liniji temelji na negiranju istine stvaranja“.81 Crkva nikako ne može prihvatiti načelo: što je tehnički moguće, da je i moralno dozvoljeno! To je ispod svakog dostojanstva ljudske osobe.

Samo je bračni čin dostojan ljudskog začeća. Bračni čin se ne smije gledati istrgnut iz čovjekove cjeline, već unutar njegove čitavosti i cjelo-vitosti dostojanstva njegove osobe. U skladu s tim bračni čin je po samoj svojoj naravi jedini dostojan da se u njemu začne ljudska osoba. „Govore-ći o određenom posebnom sudjelovanju muža i žene u stvarateljskom djelu Božjem, Sabor želi naglasiti kako je rađanje djeteta duboko ljudski i visoko

77. Isto.78. Isto, br. 43.79. Tu tvrdnju nalazimo i u svim crkvenim dokumentima, kao što su: Donum vitae

(1987), Deklaracija o eutanaziji (1980.), u dva dokumenta o nekim vidovima teologije oslobođenja te o kršćanskoj slobodi i oslobođenju (1986.), u pismu biskupima o homosek-sualnosti (1986.), te u povelji o pravima obitelji (1983.).

80. IVAN PAVAO II, Evangelium vitae, br. 14.81. Kard. RATZINGER, Gli aspetti antropologici, L’ Osservatore Romano, tal. izd,

11. III. 1987, 4.

1191

Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43

religiozni čin.“82 Stoga se i može ustvrditi da je bračna seksualnost izra-žaj konačnog dara jedne osobe drugoj 83 i da je ona „posebno dioništvo u otajstvu života i ljubavi samoga Boga“.84 Konačno, to je zajedništvo pot-pune, zrele, neraskidive ljubavi među supružnicima. Zbog te svoje dubo-ke istine bračna spolnost je pozvana upravo preko bračnog čina na uzviše-no i neizrecivo sudjelovanje i suradnju u stvarateljskom Božjem djelu.85 Ta suradnja je stoga posebno dostojanstvena i uzvišena. To znači da se bračni čin ne smije promatrati samo biološki, fi zički, psihološki, socijal-no, već metafi zički, tj. u samoj svojoj naravi, i teološki, tj. u svom dubin-skom značenju suradnje s Bogom Stvoriteljem. Bračni čin, pak, ima dva osnovna značenja: značenje sjedinjenja i značenje rađanja.86 Dosljedno tom auto-aksiološkom vidu jedinstvo između smisla sjedinjenja i rađanja ne smije biti raskinuto voljom čovjeka. „Tu je povezanost Bog ustanovio i čovjek je ne smije samovoljno raskinuti“.87 Dijete koje se rađa bračnim činom stvarateljski je dar Božji i nije puki produkt čovjekove tehnike, nego je rođeno u ljubavi - za ljubav, na što ono i ima pravo. Svako dijete ima pravo da mu podrijetlo bude ljudsko, tj. da nastane začećem koje je u skladu s dostojanstvom naravi ljudskog bića.88

Već od II. vatikanskog sabora Crkva započinje govor o neraskidivoj svezi između ljubavi i rađanja.89 Dakle to nije veza među stvarima, već veza između dva značenja. Crkva, dakle, ne gleda samo na čistu narav i funkciju, tj. čisto biološki, već traži smisao za čovjeka u tim istim funkci-jama. Dakako, uvijek je riječ o ljudskoj naravi, ali upravo jer je ljudska, riječ je i o njezinim značenjima. Time norma moralnosti nije biološka na-rav kao takva, već ispravni razum koji ostaje vjeran samome sebi. Biolo-gija kao takva nikada ne daje moralne norme već samo činjenice i podatke i uvijek ostaje samo indikativ. Na čovjeka spada da nauči čitati te datosti kako bi im otkrio pravo značenje kao i posljedice na moralnom području. Riječ je onda o imperativu koji je uvijek za čovjeka.

82. IVAN PAVAO II, Evangelium vitae, br. 43. Taj antropološki vid bračnog čina u ka-toličkoj teologiji je novi rezultat moderne teološko-personalističke struje koja se naučava u Gaudium et Spes, u Humanae vitae, u Familiaris consortio.

83. Usp. Apostolska pobudnica IVANA PAVLA II, Familiaris consortio, br. 32.84. Isto, br. 29; Evangelium vitae, br. 43.85. Usp. Dogmatska konstitucija Gaudium et Spes, br. 51.86. PAVAO VI, Humanae vitae, br. 12.87. Isto, br.12.88. Usp. naputak Donum vitae, bilj. 32; I. FUČEK, “Dar života” - nova instrukcija o

bioetici, OŽ, 5 (1987), 403-421.89. Usp. Gaudium et spes, br. 48-52, i Humanae vitae.

1192


3. „Dignitas personae“ – Benedikt XVI.Papa Benedikt XVI. čovjeka promatra u dostojanstvu njegova uzviše-

nog poziva na dostojanstvo ljubavi koja se mora vidjeti i ostvariti u ovom svijetu bilo osobno, bilo zajednički.

Zadnji dokument Crkve je instrukcija Kongregacije za nauk vje-re Dignitas personae – dostojanstvo osobe (2008.), koja naglašava da ljudsko dostojanstvo treba biti priznato svakom ljudskom biću, od za-čeća do prirodne smrti. „Načelo dostojanstva ljudske osobe je temeljno načelo koje izriče veliko ‘da’ ljudskom životu i ono mora biti postav-ljeno u središte etičkog promišljanja u biomedicinskom istraživanju.“90 Riječ je o intrukciji o novim biomedicinskim pitanjima kako bi se upot-punila prethodna instrukcija Donum vitae.91 Naglašena su dva osnovna teološka načela:

„Ljudska osoba treba biti poštivana i tretirana kao osoba već od nje-zina začeća te, stoga, od tog istog trenutka joj se moraju priznati prava osobe, među kojima nepovredivo pravo svakog nevinog ljudskog bića na život“.92

„S druge strane, autentični kontekst izvora ljudskog života jesu brak i obitelj: ondje se ljudska osoba rađa i to putem čina izražava uzajamnu ljubav muškarca i žene. Rađanje koje je uistinu odgovorno naspram onomu koji se ima roditi mora biti plod braka“.93

Osim stvaranja čovjeka na svoju sliku, instrukcija stavlja naglasak i na Utjelovljenje Božjeg Sina, koji je tako „potvrdio dostojanstvo tijela i duše, konstitutivne odrednice ljudskoga bića“, a to “otajstvo čovjeka stvarno po-staje jasnim jedino u otajstvu utjelovljene Riječi“.94

Druga velika značajka Utjelovljenja s obzirom na dostojanstvo ljudske osobe je teološka činjenica da „postajući jednim od nas, Sin nam podade moć da postanemo djeca Božja (Iv 1, 12) i zajedničari božanske naravi (2 Pt 1,4). Ta nova dimenzija ne protuslovi dostojanstvu stvorenja koje razumom može dokučiti svaki čovjek, nego ga uzdiže na viši, Božji obzor života, omogućujući mu da dublje proniče ljudski život i čine kojima je dozvan na postojanje“.95 Sin, koji je s pravom nazvan Otkupiteljem, čini to da svi možemo postati sinovi Božji. “Polazeći od te dvije dimenzije - ljud-

90. Hrv. izdanje: Dignitas personae – Dostojanstvo osobe. Naputak o nekim bioetič-kim pitanjima, KS, Dokumenti 154, Zagreb 2009, br. 1.

91. Značajan prikaz instrukcije L. F. LADARIA, Dignitas personae. Alcuni elementi di anreopologia, Studia Moralia 47/2 (2009), 339-352.

92. Dignitas personae, br. 4.93. Isto, br. 6. 94. Isto, br. 7.95. Isto.

1193

Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43

ske i božanske - moguće je dublje razumjeti razlog nepovredive čovjekove vrijednosti: naime, njemu je upravljen vječni poziv, i to poziv na dioništvo u trojedinoj ljubavi Boga živoga“.96

Na istom mjestu je naglašena i jednakost svih ljudi, jer je isti poziv upućen svim ljudima bez razlike i svakoga „valja poštovati već samim time što postoji“. Logično tomu, kršćanstvo onda ne dozvoljava nikakve krite-rije (biološki, psihički ili kulturni) za mjerenje dostojanstva, a ponajmanje onoga na osnovu zdravstvenog stanja. Uvođenje kriterija bilo bi uvođenje diskriminacije sveopćeg dostojanstva. Ta se tvrdnja oslanja na govor Be-nedikta XVI. koji veli da u svakoj fazi svoga života čovjek odražava „lice jedinorođenoga Sina Božjega… Ta bezgranična i gotovo neshvatljiva Bož-ja ljubav prema čovjeku ide sve dotle da je ljudska osoba dostojna da bude ljubljena poradi nje same, neovisno od svakog drugog određenja – inteli-gencije, ljepote, zdravlja, mladosti, integriteta itd. Konačno, ljudski je život uvijek dobro, jer predstavlja očitovanje Boga, znak njegove prisutnosti, otisak njegove slave!“97

Instrukcija govori i o dostojanstvu prenošenja života koje proizlazi iz dviju dimenzija života, naravne i nadnaravne. Ono se odnosi na dostojan-stvo čina „koji omogućuju da se pojavi ljudski život, a u kojima se muška-rac i žena daruju jedno drugome i koji su „odsjaj trinitarne ljubavi“.98 Ti čini su posvećeni sakramentom ženidbe, dok „Duh Sveti izliven u sakra-mentalnom slavlju pruža kršćanskim supružnicima dar novoga zajedništva, zajedništvo ljubavi, koje je živa i stvarna slika onoga sasvim osobitog je-dinstva koje nevidljivu Crkvu čini otajstvenim Kristovim tijelom“.99

Crkva u ocjenjivanju etičke valjanosti nekih rezultata vlastitih medicin-skoj znanosti kao takvoj nikako ne želi davati znanstvene pravorijeke, ali poziva sve zainteresirane na etičku i socijalnu odgovornost zbog njihovih postupaka, „podsjećajući da se etička vrijednost biomedicinske znanosti mjeri odnosom prema bezuvjetnom poštivanju koje se duguje svakomu ljudskom biću, u svakom trenutku njegove egzistencije, ali i odnosom pre-ma zaštiti specifi čnosti onih osobnih čina koji prenose život.“100

96. Isto, br. 8.97. BENEDIKT XVI, Govor sudionicima Opće skupštine Papinske akademije za ži-

vot te sudionicima međunarodnoga kongresa „Ljudski embrij u predimplantacijskoj fazi“ (27. veljače 2006.), u: AAS 98 (2006.) str. 264.

98. Dignitas personae, br. 9.99. Usp. isto, br. 9. IVAN PAVAO II, Obiteljska zajednica. Apostolska pobudnica o

zadaćama kršćanske obitelji u suvremenom svijetu (22. XI. 1981.) br. 19.100. Isto, br. 10.

1194


Tehnike koje potpomažu plodnost i koje se predstavljaju kao pomoć ra-đanju se ne odbacuju zato što su umjetne jer „same po sebi one svjedoče o mogućnostima medicinskog umijeća, no moraju biti ocijenjene s moralnog gledišta prema dostojanstvu ljudske osobe koja je pozvana na ostvarenje božanskog poziva da dariva ljubav i da dariva život“. Stoga su „dopustive tehnike koje se predstavljaju kao pomoć bračnom činu i njegovoj plod-nosti… Medicinski zahvat na ovom području poštuje dostojanstvo osoba, kada nastoji pomoći bračnom činu bilo da olakša njegovo izvršenje bilo da mu se omogući da dostigne svoju svrhu, kad je već jednom izvršen“.101

Postoji i još jedan, čini se novi izvor ljudskog dostojanstva prema naj-novijoj instrukciji. To je izvor koji počiva na teološkoj antropologiji i na kršćanskoj moralci. To je činjenica božanske fi lijacije koja se odnosi na sve ljude, ali koja od svih ljudi i traži uspostavu bratstva među svim ljudima. Među svim ljudima kao da postoji duboka sveza solidarnosti koja odgo-vara osnovnoj ljudskoj osjećajnosti. Tu su činjenicu naglašavale sve velike kulture i svi veliki umovi svijeta, pogotovo kad je riječ o medicinskoj zna-nosti. No, istovremeno postoje „i oni predstavnici fi lozofi je i znanosti koji taj ubrzani napredak biomedicinskih tehnologija u bitnome promatraju u eugeničkoj perspektivi.“102

Stoga valja i logično naglasiti da dostojanstvo osobe nije dostojanstvo samo za neke, a ne i za sve. Dostojanstvo koje bi se temeljilo na pretpo-stavci da svi ljudi nemaju jednako dostojanstvo, nikako ne bi imalo smisla ni da se spominje, jer bi bilo jednako svakom drugom privilegiju. Osnovni principi bratstva i solidarnosti tome se protive, kao i svakom eugeničkom mentalitetu. „Zato se upravo u ime promicanja ljudskog dostojanstva tije-kom povijesti proglašavani zabranjenima svako ponašanje i svaki stil živo-ta koji su to dostojanstvo ugrožavali.“103

Time je još jednom naglašeno da su bratstvo i solidarnost osnovni prin-cipi kršćanskog utemeljenja principa ljudskog dostojanstva, što savršeno odgovara ideji poslanice Hebrejima gdje Isus sve ljude smatra svojom bra-ćom. Dakle, crkvena teologija snažno naglašava, brani i promiče dostojan-stvo ljudske osobe bez ikakve uvjetovanosti.

101. Isto, br.12.102. Isto, br. 2.103. Isto, br.36.

1195

Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43

RIASSUNTO - SAŽETAK

IL PARERE TEOLOGICO SULLA DIGNITÀ DELLA PERSONA UMANA

Oggi si discute molto della dignità umana oppure della dignità della persona umana. Recentemente anche la Congregazione per la Dottrina della Fede ha ema-nato un documento sulla questione intitolato “Dignitas personae”, e il concetto stesso è diventato la parte integra del fondo legale, specialmente quello europeo.

Si sono cristallizzate almeno due scuole di pensiero sulla dignità umana: cri-stiana e contemporanea oppure laica. Tutti e due i pensieri considerano che le persone possiedono un valore in loro stessi che domina tutto l’altro.

La concezione classico-cristiana vede questo valore cioè la dignità, nell’ot-tica che le persone possiedono il proprio valore oppure la dignità grazie alla loro natura, la dignità è innata alla natura umana, e perciò appartiene a ogni essere umano.

La concezione contemporanea o laica della dignità umana nega l’esistenza della dignità umana innata che appartiene alla specie umana, nega anche l’esisten-za delle disposizioni o delle scelte che sono in linea con il raggiungimento della dignità esistenziale.

Dobbiamo affrontare anche la questione dello sviluppo della scienza biomedi-ca e del suo potere, per cui la questione della dignità umana o della dignità della persona umana si impone di nuovo come la questione essenziale della vita stessa, e in particolar modo della vita umana. Anche se il concetto della dignità umana è ben radicato, se ne discute sempre. Si pone la questione se in realtà si tratti del doppio pleonasmo, e se non basterebbe parlare solo della dignità della persona. L’uso di questi termini potrebbe sembrare del tutto contraddittorio per una perso-na inclina a fi losofare. Ma in qualsiasi modo, il termine „la dignità della persona umana“ presenta l’oggetto della nostra discussione, quindi è necessario defi nire che cosa sia la persona umana.

Perciò è interessante il fatto che ancora non è stata eseguita una ricerca si-stematica sulla dignità umana, sul signifi cato della sua percezione nella storia, nella fi losofi a o nella teologia; è importante esaminare i fondamenti della dignità umana, e attraverso essa cercare le risposte nella bioetica. Anzi, è stato scritto che questo termine era un termine inutile nella moderna bioetica.

In questo articolo si sottolinea il pensiero classico teologico-cristiano sulla dignità della persona umana, i nuovi pensieri teologici e la recente documenta-zione ecclesiastica che tratta la questione, in particolar modo il documento „Di-gnitas personae”.

1196

Documents

TEOLOŠKI POGLED NA DOSTOJANSTVO LJUDSKE …Toma Akvinski u svom govoru o ljudskom životu (njegova antropologija), ali su, nažalost, njegove tvrdnje bile zanemarene u daljnjem razvoju