Terry Eagleton KULTURA I SMRT BOGA - Ljevak

Terry Eagleton

KULTURA I SMRT BOGA

SmrtBogaKB.indd 1 1/30/15 11:01 AM

Biblioteka

IzdajeNaklada LJEVAK d.o.o.

DirektoricaPETRA LJEVAK

UrednikKRISTIJAN VUJIČIĆ


Prevela s engleskoga

PETRA ŠTROK

Zagreb, veljača 2015.

Terry Eagleton

KULTURA I SMRT BOGA


Naslov izvornika:

Terry EagletonCULTURE AND THE DEATH OF GOD

Copyright © 2014 Terry Eagleton

Originally published by Yale University Press.

All rights reserved.

© za hrvatsko izdanjeNaklada Ljevak d.o.o. 2015.

ISBN 978-953-303-802-5 (meki uvez)CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne

i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 895750

ISBN 978-953-303-803-2 (tvrdi uvez)CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne

i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 895751


Za Denys Turner



7

Sadržaj

Predgovor 9

1. Granice prosvjetiteljstva 132. Idealisti 563. Romantičari 1074. Kriza kulture 1315. Smrt Boga 1626. Modernizam i poslije njega 184

Bilješke 219Kazalo 241



9

Predgovor

Neka oNe kojima je religija dosadna, nevažna ili uvredlji-va ne zastraši naslov. Ova knjiga ne govori toliko o Bogu koliko o krizi prouzročenoj njegovim navodnim nestan-kom. Razrađujući tu temu, započinje prosvjetiteljstvom, a završava usponom radikalnog islama i takozvanim ratom protiv terorizma. Prvo ću pokazati kako je Bog preživio ra-cionalizam 18. stoljeća i završit ću njegovim dramatičnim ponovnim pojavljivanjem u našemu navodno bezvjernom dobu. Između ostaloga, priča koju moram ispripovijedati bavi se činjenicom da ateizam nije tako jednostavan kao što se doimlje.

Religija je oduvijek bila jedno od najmoćnijih sredstava za opravdanje političke vlasti. Naravno, bilo bi apsurdno svesti je isključivo na takvu funkciju. Osim što je služila kao kukavičko opravdanje vlasti, od vremena do vremena bila joj je i trn u oku. Ipak, Bog je odigrao toliko važnu ulogu u održavanju političke vlasti da slabljenje njegova utjecaja u sekularnom dobu nisu mogli smireno prihvatiti


10

KULTURA I SMRT BOGA

čak ni oni koji uopće nisu vjerovali u njega. Tako je cio niz fenomena, od prosvjetiteljskog Uma do modernističke umjetnosti, preuzeo zadaću pružanja zamjenskih oblika transcendencije, premošćujući jaz koji je nekoć ispunjavao Bog. Svoju tvrdnju dokazujem, između ostaloga, i time da je najdomišljatija od tih zamjena bila kultura, i to ne toliko u užem koliko u širem smislu te riječi.

Sve te privremene zamjene bavile su se i drugim po-slovima. One nisu bile samo zametnuti oblici božanskoga. Religija nije preživjela samo stoga što je preuzela brojne lukave krinke, kao što se nije ni sekularizirala. Ali, unatoč činjenici da su umjetnost, Um, kultura itd. cvjetali, njih se od vremena do vremena pozivalo da na sebe preuzmu taj ideološki teret kojemu su se beziznimno dokazali nedostoj-nima. Moja priča dijelom govori i o tome da nijedan od tih Božjih potkraljeva nije bio osobito uvjerljiv. Pokazalo se da se nevjerojatno teško može riješiti Svemogućega. Doista, to je možda najnevjerojatniji aspekt priče koju ova knjiga mora ispričati. Iznova se pokazalo da, barem do pojave post modernizma, ono što izgleda kao autentičan ateizam uopće nije ni nalik tomu.

Moj drugi argument koji se iznova ponavlja jest sposob-nost religije da sjedini teoriju i praksu, elitu i svjetinu, duh i osjetila, koju kultura nikada nije posve uspjela oponaša-ti. To je jedan od nekolicine razloga zbog kojih se religija lako pokazala najupornijim i univerzalnim oblikom popu-larne kulture, iako to ne bismo zaključili listajući kroz neke prospekte sveučilišnih kulturnih studija. Riječ »religija« pojavljuje se u takvoj literaturi gotovo jednako učestalo kao i rečenica: »Moramo štititi vrijednosti civilizirane elite od prljavih šapa svjetine.« Gotovo svi teoretičari kulture da-


11

Predgovor

našnjice šutke prelaze preko nekih od najvažnijih vjerova-nja i djelovanja milijarda običnih muškaraca i žena samo zato što im se osobno ne sviđaju. Većina njih također su i gorljivi protivnici predrasuda.

Ova knjiga prvotno je imala oblik predavanja koja sam održao 2012. na Sveučilištu u Nottinghamu te bih želio zahvaliti prof. Thomasu O’Loughlinu, genijalnom i djelo-tvornom domaćinu, koji je organizirao taj događaj. Također iskazujem zahvalnost Johnu i Alison Milbank za prijatelj-stvo i gostoljubivost tijekom mojega boravka u Nottingha-mu. Peter Dews i Paul Hamilton pročitali su rukopis sa sebi svojstvenom pronicljivošću i oštrinom pridonijevši mu svo-jim korisnim sugestijama.

T. E.



13

1. PoGLaVLJE

Granice prosvjetiteljstva

Društva Ne Postaju svjetovNa kada se posve oslobode religije, nego kada ih ona više previše ne uzrujava.1 U britanskom istraživanju iz 2011. godine 61% ispitanika odgovorilo je da imaju religiju, ali samo 29% odgovorilo je da su religiozni. Pod time su vjerojatno mislili da pripadaju nekoj religijskoj skupini, ali da ih ta činjenica ne čini osobito gorljivim vjernicima. Kako je netko inteligentno primijetio, u trenutku kada se religija počne upletati u svakodnevni život moramo je napustiti. U tom smislu možemo je na neki način usporediti s alkoholom. Drugi pokazatelj sekularizacije jest trenutak kada religija prestane biti ključni aspekt političke sfere, ne samo kada naglo opadne broj vjernika koji odlaze u crkvu ili kada rimokatolici nekim čudom prestanu rađati djecu. To ne mora značiti da je religija postala formalno privatizirana, odvojena od političke države, ali čak i kada to nije, uspješno je prestala biti vlasništvom javnosti i iščeznula je u nekovrsnu osobnu razbibrigu, poput uzgajanja skočimiša ili skupljanja porculana, pri čemu ima sve manje


14

KULTURA I SMRT BOGA

odjeka u javnosti. Max Weber tugaljivo primjećuje da su u modernom dobu »najveće i najuzvišenije vrijednosti nestale iz javnoga života i prešle u transcendentalnu sferu mističnog života ili lebde na granicama izravnih i osobnih ljudskih odnosa«.2 Kao da je kraljevstvo Božje odstupilo pred Bloomsbury grupom.

U tom smislu religija slijedi putanju umjetnosti i seksu-alnosti, drugih dviju glavnih sastavnih dijelova onoga što bismo mogli nazvati simboličnom sferom. I one u moder-nom dobu sve više izlaze iz sfere javnosti i postaju privat-nim vlasništvom. Umjetnost, koja je nekoć uznosila Boga, laskala pokrovitelju, zabavljala vladara ili slavila vojne podvige plemena, danas je najvećim dijelom pitanje indi-vidualnog samoizražavanja. Čak i ako nije pospremljena na tavan obično ne obavlja svoju funkciju na užurbanom dvoru, u crkvi, palači ili javnom trgu. Istodobno, prote-stantizam otkriva Boga u najskrovitijim predjelima indivi-dualnog života. Možemo biti sigurni da je moderno doba nastupilo kada umjetnici, kao ni biskupi, vjerojatno neće biti osuđeni na vješala. Jednostavno nisu previše važni da bi zaslužili takvu kaznu. U Engleskoj je nakon 1688. godine odnos Crkve i države bio takav da su se religij-ski sporovi uglavnom mogli voditi bez straha od političke protuoptužbe ili od gubitka osobne slobode. Ideje koje su u Parizu mogle zvučati huškački u Londonu su se mogle slobodno proklamirati. Vjerski žar neće predstavljati pri-jetnju temeljima države. Pas de zèle, glasila je krilatica. Ni religijski skeptici nisu bili skloni izdajničkom ponašanju. Upravo je zato englesko prosvjetiteljstvo bilo izrazito ne-ratoborno i udobno smješteno u društvenom i političkom establišmentu.


15

Granice prosvjetiteljstva

S filozofskog gledišta, prosvjetiteljstvo je proizašlo iz empirističkog, a ne iz racionalističkog izvora, od Lockea, ne od Spinoze. Bilo je to radikalno i poluskriveno prosvje-titeljstvo koje će svoje nadahnuće crpiti iz potonjega, dok će glavna kulturna struja takozvane Slavne revolucije slije-diti Lockea. Za patricijskog vigovca kao što je bio earl od Shaftesburyja, božanstvo je zapravo bio engleski gospodin. Sigurno nije bio čangrizav stari fanatik kojega štuje neki pomahnitali plebejac iz 17. stoljeća u bombastičnim govo-rima i s pjenom na ustima, što je jedan komentator nazvao »psihopatijom entuzijazma«.3 »Nevjernicima se ovdje zovu samo oni koji su iskusili bankrot«, primijetio je Voltaire za Engleze.4 Isti stidljivi vjerski žar i danas postoji u Engle-skoj. Od kraljičina kapelana nitko ne bi očekivao da istra-žuje je li se netko okupao u Jaganjčevoj krvi.

Privatizacija simboličke sfere strogo je relativna, pose-bice ako se prisjetimo različitih viktorijanskih prijepora oko znanosti i religije, kulturne industrije, državne regulacije seksualnosti i sl. Najočitiji dokaz da religija nije nestala iz javnoga života danas predstavlja SAD. Kasno moderno doba (ili, ako želite, postmoderna) neke od tih simboličkih praksi vraća u javnu domenu. Među njima je i religija, koja u obliku različitih revivalizama i fundamentalizama ponov-no postaje važna politička sila. I estetika je ponovno dovu-čena s društvenih margina te širi svoj utjecaj na svakodnev-ni život. I seksualnost ponovno postaje politička, posebice u obliku ženskoga pokreta i uspona militantnih seksualnih manjina. S druge strane, visoko moderno doba obilježeno je podjelom simboličkog i političko-ekonomskog, koja sim-boličnim djelatnostima otvara nove mogućnosti i istodobno ih degradira na margine. To je situacija istodobnog gubitka


16

KULTURA I SMRT BOGA

i dobitka. Ako ćudoredna policija više ne upada u vaše do-move, to je dijelom stoga što je seksualnost individualistič-ka kultura, koja se ne tiče nikoga osim vas.


Documents

Terry Eagleton KULTURA I SMRT BOGA - Ljevak