Poslije je, mimo reda vožnje, voz dolazio svake sedmice jedanput. Bila je to dugačka

kompozicija s lokomotivom i petnaestak vagona koja bi početkom jedne sedmice išla u pravcu

dalekog istoka, a onda se u drugoj odatle vraćala ovamo. Za tih dolazaka i odlazaka sva

dječurlija iz sela jurila bi u buljucima na vrhove okonih brežuljaka, gdje bi se razdirala od

vikanja iz petnih žila i mahanja putnicima posebno ukrašenim listovima papira pričvršćenim

uzicom na štapove. Na njihovim licima vidjela se razdraganost, činili su to iz neopisivog

zadovoljstva, a ja sam, stojeći među njima bez riječi, odnekud uvijek razočaran gledao kako voz

odlazi i nestaje među brdima. Možda sam, u svojim mislima, kojima sam se prečesto bez nekog

posebnog razloga predavao, gubio tu kopču s ljepotom vijugave kompozicije voza, ne znam.

A, čemu ta škola, pomislio je! Kako samo malo daje! Oko čega da glavu gubim? Malo se misli, a

puno se štreba, bez svrhe, tek za ispunjenje glupe obaveze. Razmišljao je o tome mnogo puta, i

svaki put s gnušanjem, i bio je nekako ponosan na sebe što je odbijao da bude dio čitavog tog

bekrajnog hora štrebera što u strahu od slabe ocjene mehanički ponavlja gomile činjenica ne

razumijevajući na pravi način nijedan od njih. Sjeo je u hlad “Tilave” i naručio pivo, hladno,

ledeno, od kog ti mozak stane. Nije znao čime će ga platiti, ali to ga nije ni zanimalo, uvijek

neočekivano naiđe neko dobar i plati. Sjedio je bezbrižan, na svaki gutljaj hladne tekučine

zadovoljno se stresao ne misleći više ni na šta.