BECCA FITZPATRICK

tiho, tiho, anđele

(hush,hush)

Chiarissima

www.crowarez.org

www.bosnaunited.net

Za Heather, Christiana i Michaela.

Naše je djetinjstvo ponajviše bilo maštovito.

I za Justina.

Hvala ti što nisi izabrao tečaj japanskog kuhanja - volim te.

... BOG NIJE POŠTEDIO ANĐELE KOJI SU SAGRIJEŠILI,

VEĆ IH STRMOGLAVIO U PAKAO

I PREDAO MRAČNIM BEZDANIMA

GDJE IH ČUVA ZA SUD...

2 PETAR 2:4

PROLOG

DOLINA LOIRE,

FRANCUSKA STUDENI 1565.

Chauncey je bio na travnatoj obali rijeke Loire s kćeri jednoga seljaka kad se iznenada prolomila oluja, a kako je svog uškopljenog konja ostavio da luta livadom, preostalo mu je jedino da se u dvorac vrati pješice. Strgnuo je srebrnu kopču sa čizme, stavio je u djevojčin dlan i gledao je kako se ţurno udaljava dok joj je blato otpadalo sa suknje. Potom je navukao čizme i uputio se kući.

Kiša je šibala sve mračniju okolicu dvorca Langeais. Chauncey je lakim korakom hodao po utonulim grobovima i grobišnom humusu; odande se znao vratiti kući i po najgušćoj magli, pa se nije bojao da će se izgubiti. Te noći nije bilo magle, no tama i nasrtaji kiše bili su prilično neugodni.

Krajičkom oka Chauncey uoči pokret i brzo okrenu glavu ulijevo. Na prvi pogled, ono što se doimalo poput velika anđela na vrhu obliţnjeg spomenika uspravilo se u punoj visini. Ni kamen ni mramoran, mladić je imao ruke i noge. Torzo mu je bio gol, stopala bosa, a seljačke mu hlače visjele nisko na kukovima. Skočio je sa spomenika, s vrhova crne kose kapala mu je kiša. Klizila je njegovim licem tamnoputim kao u Španjolca.

Chaunceyjeva ruka polako se primakne balčaku njegova mača. "Tko ide?"

Mladićeva usta nagovijeste osmijeh.

"Ne igraj se s vojvodom od Langeaisa", upozori ga Chauncey. "Upitao sam kako se zoveš. Predstavi se!"

"Vojvodom?" Mladić se nasloni na iskrivljenu vrbu. "Ili kopiletom?"

Chauncey isuče mač. "Povuci tu riječ! Moj otac bio je vojvoda od Langeaisa. Sada sam ja vojvoda od Langeaisa", nespretno doda i prokune se zbog toga.

Momak lijeno odmahne glavom. "Tvoj otac nije bio stari vojvoda."

Chauncey uskipje zbog nečuvene uvrede. "A tvoj otac?" zapita, podignuvši mač. Još nije poznavao sve svoje vazale, no učio je. Prezime ovoga momka kanio je urezati u pamćenje. "Pitat ću te još jednom", reče muklo, otrvši dlanom kišu s lica. "Tko si?"

Mladić mu priđe i odgurne oštricu. Najednom se doimao starijim nego što je Chauncey pretpostavljao, moţda čak godinu ili dvije starijim od njega. "Jedan iz Vraţjega legla", odgovori.

Chaunceyju se utroba stegnu od straha. "Ti si potpuno lud", reče mu kroza zube. "Miči mi se s puta."

Tlo pod Chaunceyjevim nogama nakrenu se. Zlatne i crvene mrlje prosuše mu se iza zatvorenih kapaka. Presamićen, noktiju zarivenih u bedra, on podignu pogled na momka, trepćući i sopćući, nastojeći shvatiti što se zbiva. U glavi mu se vrtjelo kao da njegov um više nije pod njegovim nadzorom.

Momak čučnu kako bi im oči bile na istoj visini. "Dobro me slušaj. Trebam nešto od tebe. Ne odlazim dok to ne dobijem. Razumiješ?"

Škrgućući zubima, Chauncey odmahnu glavom da izrazi nevjericu - prkos. Pokuša pljunuti momka, no kako ga vlastiti jezik nije slušao, pljuvačka mu poteče obrazom.

Mladić svojim dlanovima obuhvati Chaunceyjeve; njihova ga vrućina oprţi i on kriknu.

"Trebam tvoju prisegu vjernosti", reče mladić. "Klekni na jedno koljeno i prisegni."

Chauncey naredi svom grlu da se grubo nasmije, no ono se stegnu, a on se zakašlja. Desno mu koljeno klecnu kao da ga je netko udario odostraga, mada ondje nije bilo nikoga, i on se sruši naprijed u blato. Nagnu se nastranu i povrati.

"Prisegni", ponovi mladić.

Vrućina oblije Chaunceyjev vrat; on na jedvite jade stisnu šake u dvije slabašne pesti. Nasmije se samomu sebi, premda ništa nije bilo smiješno.

Nije znao kako, ali taj mu je momak stvarao osjećaj mučnine i slabosti. Neće prestati s time dok ne prisegne. Reći će što mora, no u srcu se zakune da će ga ubiti zbog tog poniţenja.

"Gospodaru, postajem vaš čovjek", reče Chauncey jetko.

Mladić povuče Chaunceyja na noge. "Vidimo se ovdje na početku ţidovskog mjeseca Hešvana. Tvoje će mi usluge trebati dva tjedna između mladog i punog mjeseca.

"Dva... tjedna?" Chauncey je cijelim tijelom drhtao od bijesa. "Ja sam vojvoda od Langeaisa!"

"Ti si nefil", reče mladić kroz opiljak od osmijeha.

Chaunceyju je na vrh jezika bilo da mu odbrusi prostaklukom, no svlada se. Sljedeće riječi izgovori ledeno i otrovno: "Što si rekao?"

"Pripadaš biblijskoj rasi nefila. Tvoj je pravi otac anđeo protjeran iz raja. Napola si smrtnik." Momak podignu tamne oči, uzvrativši pogled Chaunceyju. "Napola si pali anđeo."

Glas Chaunceyjeva učitelja izdigne se iz zakutaka njegova uma, čitajući odlomke iz Biblije o izopačenoj rasi koja nastaje kad anđeli protjerani iz raja lijeţu sa smrtnim ţenama. Strahotnoj i moćnoj rasi. Chauncey osjeti leden srh koji nije bio čisto gnušanje. "Tko si ti?"

Mladić se okrenu, odlazeći, i premda je Chauncey ţelio poći za njim, nije mogao natjerati vlastite noge da ga ponesu. Klečeći tako, ţmirkajući zbog kiše, on spazi dvije debele brazgotine duţ mladićevih golih leđa. Pribliţavale su se prema vrhu, tvoreći naopako slovo V.

"Ti si... pali anđeo?" dobaci. "Tvoja su krila iščupana, zar ne?"

Momak - anđeo - tko god bio, ne okrenu se. Chaunceyju nije trebala potvrda.

"Te usluge koje ti moram pruţiti", viknu. "Ţelim znati kakve su!" Uzduh zatreperi od mladićeva duboka smijeha.

POGLAVLJE

1

COLDWATER, MAINE SADAŠNJOST

Ušla sam u učionicu za biologiju i zinula od čuda. Na ploči se, zagonetno pričvršćena, nalazila Barbika s Kenom uza sebe. Netko ih je primorao da isprepletu ruke i bili su goli, osim umjetnih listova raspoređenih na nekoliko strateških mjesta. Iznad njihovih glava stajao je debelom ruţičastom kredom našvrljan natpis:

DOBRODOŠLI U LJUDSKO RAZMNOŢAVANJE (SEKS)

Vee Sky mi je rekla: "Upravo zbog ovakvih stvari škola zabranjuje mobitele s fotoaparatima. Slike ovoga u eZinu bile bi mi sasvim dovoljan dokaz da školski odbor ukine biologiju. A onda bismo ovaj sat mogle raditi nešto korisno - recimo, ići na pojedinačnu poduku zgodnim frajerima iz viših razreda."

"Ali Vee", rekla sam, "mogla bih se zakleti da ti cijelo polugodište jedva čekaš ovu lekciju."

Vee je spustila trepavice i obijesno se nasmiješila. "Na ovom satu neću naučiti niSta što već ne znam."

"Vee? Ĉedna djevice?"

"Ne tako glasno." Namignula mi je baš kad je zvonilo, pa smo sjele na svoja mjesta, jedna do druge u klupu.

Trener McConaughy dograbio je zviţdaljku koja mu se njihala na lancu oko vrata i puhnuo u nju. "Na mjesta, ekipo!" Trener je nastavu iz biologije u drugom srednje smatrao sporednom duţnošću u odnosu na svoj posao trenera školskog rukometnog tima i svi smo to znali.

"Djeco, moţda niste slutili da je seks nešto više od petnaest minuta na straţnjem sjedalu auta. On je znanost. A što je znanost?"

"Dosada", vikne netko iz straţnjeg dijela učionice.

"Jedini predmet iz kojeg padam", reče netko drugi.

Trener je očima prelazio prvim redom i stao na meni. "Nora?"

"Proučavanje nečega", rekla sam.

Prišao mi je i upro prstom o moj stol. "Što još?"

"Znanje stečeno eksperimentiranjem i promatranjem". Divno. Zvučala sam kao da sam na audiciji za audioverziju udţbenika. "Svojim riječima."

Vrškom jezika dotaknula sam gornju usnicu i pokušala se domisliti sinonimu. "Znanost je istraga." Ispalo je kao pitanje.

"Znanost je istraga", reče Trener, trljajući dlanovima. "Znanost traţi da se pretvorimo u detektive."

Tako sročena, znanost se činila gotovo zabavnom. No Trener mi je predavao već dovoljno dugo da se ne ponadam previše.

"Dobro traganje zahtijeva mnogo vjeţbe", nastavi on.

"Seks isto", stigne još jedan komentar iz straţnjih klupa. Svi smo gutali smijeh dok je Trener prijetećim prstom ciljao krivca.

"To danas nećete dobiti za zadaću." Trener je ponovno posvetio pozornost meni. "Nora, ti sjediš s Vee od početka školske godine." Kimnula sam, no obuzeo me loš predosjećaj o tome kamo to vodi. "Zajedno radite na školskom eZinu." Opet sam kimnula. "Kladim se da mnogo toga znate jedna o drugoj."

Vee me udarila nogom ispod stola. Znala sam što je pomislila. Da on nema pojma o tome koliko mi znamo jedna o drugoj. I ne mislim pritom samo na tajne koje zakopavamo u dnevnike. Vee je moja sušta suprotnost. Zelenooka je, svjetlokosa i nekoliko kila suviše raskošna. Ja sam sivooka brineta, bujne kovrčave kose koju ne moţe ukrotiti čak i najbolje glačalo za kosu. I sva sam u nogama, kao barski stolac. No veţe nas neka nevidljiva nit; obje se kunemo da je ta veza započela davno prije našeg rođenja. Obje se kunemo da će nas spajati čitav ţivot.

Trener pogledom obuhvati razred. "Zapravo, kladim se da svi dobro poznajete one s kojima sjedite. Odabrali ste ta mjesta s nekim razlogom, zar ne? Bliskost. Naţalost, najbolji detektivi izbjegavaju bliskost. Otupljuje istraţiteljski nagon. Zbog toga od danas imamo novi raspored sjedenja."

Zaustila sam da se pobunim, ali Vee me pretekla. "Kakve su to gluposti? Travanj je. Zapravo, uskoro će kraj godine. Ne moţete sada izvoditi takve stvari."

Trener se blago nasmiješio. "Ja takve stvari mogu izvoditi sve do zadnjeg dana polugodišta. A ako padnete moj predmet, sjedit ćete ovdje i sljedeće godine, pa ću ih izvoditi ispočetka."

Vee mu se namrštila. Slavna je po tom mrkom pogledu. Pogled je to koji samo što čujno ne zasikće. Očigledno imun na njega, Trener je prinio zviţdaljku ustima i shvatili smo bit.

"Svi koji sjede na lijevoj strani klupe - vašoj lijevoj strani - neka se premjeste za jednu klupu naprijed. Vi iz prvog reda - da, Vee, ti isto - idite odostraga."

Vee je utrpala biljeţnicu u ruksak i potegnula zatvarač. Ugrizla sam se za usnicu i lagano joj mahnula za oproštaj. Tada sam se malo okrenula da pogledam učionicu iza sebe. Znala sam imena svih kolega iz razreda... osim jednog. Onog novog. Trener ga nikad nije prozivao, a činilo se da njemu tako odgovara. Zgureno je sjedio u klupi iza moje, ustrajno piljeći hladnim crnim očima ravno pred sebe. Kao i uvijek. Nimalo nisam vjerovala da on samo tako sjedi, dan za danom, zureći u prazno. Razmišljao je o nečemu, no nagonski sam osjećala da vjerojatno ne ţelim znati o čemu.

Stavio je svoj udţbenik iz biologije na stol i sjeo na bivši Veein stolac. Nasmiješila sam se. "Bok. Ja sam Nora."

Ošinuo me crnim očima, a usta su mu se malo nakosili prema gore. Srce mi je preskočilo, a u taj čas poput sjene preletio me osjećaj turobne tame. Odmah je nestao, no ja sam još uvijek zurila u nj. Njegov osmijeh nije bio prijateljski. Bio je to osmijeh koji je izričito najavljivao nevolje. Obećavao ih.

Usredotočila sam se na ploču. Barbie i Ken uzvraćali su mi pogled, smiješeći se neobično razdragano.

Trener reče: "Ljudsko razmnoţavanje zna biti škakljiva tema..."

"Fuuuj!" progunđa učenički zbor.

"Ona zahtijeva zrelost. A kao i u svakoj znanosti, najbolji je pristup učenje istraţivanjem. Ostatak sata vjeţbajte tu tehniku tako da otkrijete što više moţete o svom novom partneru. Sutra donesite svoja saznanja napismeno i vjerujte mi, provjeravat ću autentičnost. Ovo je biologija, nije engleski, pa da vam nije palo na pamet da izmislite odgovore. Ţelim vidjeti pravu interakciju i timski rad." Podrazumijevao se neizgovoreni Ili jao vama.

Sjedila sam posve mirno. Lopta je bila njegova - ja sam se već nasmiješila, a gle kako je to ispalo. Nabrala sam nos, nastojeći dokučiti na što vonja. Ne na cigarete. Na nešto jače, smrdljivije.

Cigare.

Pogledom sam pronašla zidni sat i počela lupkati olovkom u ritmu sekundare. Nalaktila sam se na stol i poduprla bradu dlanom. Ĉujno sam otpuhnuta.

Divno. Ovako ću dobiti jedan.

Oči su mi bile prikovane naprijed, no začula sam tih zvuk njegove kemijske. Pisao je i poţeljela sam doznati što. Budući da smo deset minuta sjedili zajedno, nije bio kvalificiran za stvaranje pretpostavki o meni. Zirnuvši ustranu, vidjela sam da na njegovu papiru ima nekoliko redaka koji se povećavaju.

"Što to pišeš?" upitala sam.

"I govori engleski", reče ori, zapisujući to, a svaki njegov pokret ruke bio je istodobno gladak i lijen.

Nagnula sam se prema njemu što sam se više usudila kako bih pročitala što je još napisao, no presavio je list napola, skrivši popis.

"Što si napisao?" zainatila sam se.

Dohvatio je moj čist list papira i privukao ga prema sebi. Zguţvao ga je u lopticu. Prije nego što sam se stigla usprotiviti, zavitlao ga je u koš za smeće kraj Trenerova stola. Pogodio ga je.

Načas sam blenula u kantu za smeće, raspeta između nevjerice i srdţbe. Tada sam otvorila biljeţnicu na čistoj stranici. "Kako se zoveš?" upitala sam ga, drţeći olovku spremnu za pisanje.

Podigla sam pogled na vrijeme da uhvatim još jedan mračan osmijeh. Kao da me izazivao da pokušam nešto izvući iz njega.

"Ime?" ponovila sam, nadajući se kako sam umislila da mi je zadrhtao glas.

"Zovi me Patch. Mislim ozbiljno. Zovi me."

Namignuo mi je kad je to rekao i bila sam prilično sigurna da se sprda sa mnom.

"Što radiš u slobodno vrijeme?" zapitala sam. "Nemam slobodnog vremena."

"Pretpostavljam da je ovaj zadatak za ocjenu, pa te molim, učini mi uslugu!"

Nagnuo se natrag i naslonio, prekriţivši ruke iza glave. "Kakvu uslugu?"

Bila sam prilično sigurna da je to aluzija i pokušala sam se dovinuti kako da promijenim temu.

"Slobodno vrijeme", ponovi on zamišljeno. "Snimam slike."

Napisala sam Fotografija na svoj papir.

"Nisam dovršio", reče on. "Imam već pristojnu zbirku o jednoj kolumnistici iz eZina koja misli da je istina u jedenju organske hrane, potajno piše pjesme i drhti od pomisli da će morati birati između Stanforda, Yalea i... kako se zove ono veliko sveučilište na H?"

Načas sam blenula u njega, zgranuta njegovom preciznošću. Nisam imala dojam da je to pogodio pukom srećom. Znao je. I htjela sam saznati kako - istog časa.

"Ali na kraju nećeš završiti ni u jednom od njih."

"Neću?" upitala sam bez razmišljanja.

Podvukao je prste ispod mog stolca, privukavši me bliţe sebi. U nedoumici bih li trebala uzmaknuti i pokazati strah ili ne učiniti ništa i hiniti dosadu, odlučila sam se za potonje.

On reče: "Premda bi ti dobro išlo na sva tri sveučilišta, prezireš ih zbog toga što predstavljaju klišej postignuća. Osuđivanje je tvoja treća najveća slabost."

"A koja je druga?" rekoh u tihu bijesu. Tko je bio taj tip? Je li to bila neka bolesna šala?

"Ne znaš vjerovati. Ne, povlačim riječ. Ti imaš povjerenja - ali u posve krive ljude."

"A prva?" htjela sam čuti.

"Drţiš ţivot na kratkom lancu."

"Što bi to trebalo značiti?"

"Bojiš se onoga što ne moţeš kontrolirati."

Dlačice na mojoj šiji nakostriješile su se, a temperatura u učionici kao da je pala. U drugim okolnostima otišla bih ravno do Trenerova stola i zatraţila drugačiji raspored sjedenja. No nisam htjela da Patch pomisli kako me moţe zbuniti ili preplašiti. Osjetila sam iracionalnu potrebu da se branim i u tom trenutku odlučila sam da neću uzmaknuti prije njega.

"Spavaš gola?" upita on.

Umalo sam razjapila usta, ali svladala sam se. "Teško da bih to tebi rekla."

"Jesi li ikad bila kod psihijatra?"

"Nisam", slagala sam. Zapravo sam redovito išla na konzultacije školskom psihologu, dr. Hendricksonu. Ne svojom voljom, i to nije bilo nešto o čemu sam rado govorila.

"Jesi li učinila nešto protuzakonito?"

"Nisam." Povremena prekoračenja brzine ne bi bila bitna. Ne njemu. "Zašto me ne pitaš nešto normalno? Kao... koju glazbu najviše volim?"

"Neću te pitati ono što mogu pretpostaviti."

"Ti ne znaš kakvu ja vrstu glazbe slušam."

"Baroknu. Tebi se sve svodi na red, kontrolu. Kladim se da sviraš... violončelo?" Izgovorio je to kao da je lupio posve nasumično.

"Krivo." Još jedna laţ, ali od ovoga koţom mi je prošao val hladnoće. Tko je on uistinu bio? Ako je znao da sviram violončelo, što je sve još znao?

"Što je ovo?" Patch je kemijskom kvrcnuo po unutrašnjoj strani moga zapešća. Nagonski sam se odmaknula.

"Madeţ."

"Izgleda kao oţiljak. Jesi li suicidalna, Nora?" Pogledao me u oči i osjećala sam kako se smije. "Roditelji su ti u braku ili su razvedeni?" "Ţivim s mamom." "Gdje je tata?" "Tata je umro prošle godine." "Kako je umro?"

Oklijevala sam. "On... ubijen je. To je osobna tema, ako nemaš ništa protiv."

Uslijedio je kratak tajac, a oštrina Patchevih očiju kao da se malčice ublaţila. "Sigurno ti je teško." Zvučao je iskreno.

Zazvonilo je i Patch se osovio na noge, krenuvši prema vratima. "Ĉekaj", viknula sam za njim. Nije se okrenuo. "Oprosti!" Već je prošao kroz vrata. "Patch! Ja nemam ništa o tebi."

Okrenuo se i pošao prema meni. Primivši me za ruku, našvrljao je nešto na nju prije nego što sam je se sjetila povući.

Pogledala sam u sedam brojeva ispisanih crvenom tintom na mom dlanu i stisnula šaku preko njih. Htjela sam mu reći da nema teorije da će mu telefon večeras zazvoniti. Htjela sam mu reći da je on kriv jer je cijelo vrijeme ispitivao mene. Htjela sam ja mnogo toga, ali samo sam stajala kao da ne znam zinuti.

Najzad sam rekla: "Večeras imam posla."

"I ja." Osmjehnuo se i otišao.

Stajala sam kao ukopana, probavljajući to što se upravo dogodilo. Je li namjerno potrošio sve vrijeme na to da on ispituje mene? Zato da dobijem jedan? Zar je mislio da će se iskupiti jednim površnim osmijehom? Jest, pomislila sam. Da, jest.

"Neću te nazvati!" viknula sam za njim. "Neću - nikada!"

"Jesi li završila kolumnu za sutrašnji rok?" Bila je to Vee. Prišla mi je Ivrljajući bilješke u notes koji je nosila svugdje. "Ja razmišljam o tome da moju bude o nepravdi rasporeda sjedenja. Našla sam se u paru s djevojkom koja je rekla da je baš jutros dovršila tretman protiv ušiju."

"Moj novi partner", rekoh, pokazujući prstom niz hodnik u Patcheva leda. Njegov hod bio je nesnosno samopouzdan, onakav kakav obično ide UZ isprane majice i kaubojski šešir. Patch nije nosio ništa od navedenog. On je bio tip za crne Levisice, crnu majicu i crne čizme.

"Onaj novi koji je pao razred? Valjda prvi put nije dovoljno učio. Ili drugi." Uputila mi je znalački pogled. "Treća sreća."

"Bojim ga se. Znao je za moju glazbu. Bez imalo moje pomoći, rekao je: 'Barokna.'" Loše sam skinula njegov dubok glas.

"Slučajan pogodak?"

"Znao je... i druge stvari."

"Kao recimo?"

Uzdahnula sam. Znao je više nego što mi je bilo ugodno pomisliti. "Znao je kako će me uzrujati", rekoh najzad. "Reći ću Treneru da nas premjesti kao ranije."

"Moţe. To mi dobro dođe kao najava mog sljedećeg članka u eZinu: 'Drugašica uzvraća udarac'. Još bolje: 'Šamar rasporedu sjedenja'. Mmm. Baš dobro."

Na kraju sam šamar dobila jedino ja. Trener je po kratkom postupku odbio moju molbu da promijeni raspored sjedenja. Ĉinilo se da sam zaglavila s Patchem.

Zasad.

POGLAVLJE

2

Mama i ja ţivimo u osamnaestostoljetnoj seoskoj kući punoj propuha u predgrađu Coldwatera. To je jedina kuća u ulici Hawthorne, a najbliţi susjedi ţive gotovo dva kilometra od nas. Katkad se zapitam je li izvorni graditelj znao da je od svih mogućih raspoloţivih zemljišta odlučio graditi baš u središtu tajanstvene atmosferske inverzije koja kao da usisava svu maglu s obale Maine i presađuje je u naše dvorište. Kuća je trenutačno bila obavijena tmušom koja je sličila uteklim i lutajućim duhovima.

Večer sam provela zakopana na tronoţac u kuhinji, u društvu zadaće iz matematike i Dorothee, naše kućne pomoćnice. Moja mama radi za aukcijsko poduzeće Hugo Renaldi, koordinira aukcije nekretnina i antikviteta duţ Istočne obale. Tog tjedna bila je u gornjem New Yorku. Morala je mnogo putovati zbog posla pa je plaćala Dorothei da kuha i čisti, no ja sam bila prilično sigurna da je u Dorotheinu opisu posla sitnim slovima pisalo i to da me paţljivo, roditeljski drţi na oku.

"Kako je bilo u školi?" upita Dorothea s blagim njemačkim naglaskom. Stajala je za sudoperom i strugala ostatke lazanja koji su se zapekli za vatrostalnu posudu.

"Imam novog partnera iz biologije."

"To je loša stvar ili dobra?"

"Prije mi je partner bila Vee."

"Hmf." Još snaţnoga struganja, meso na Dorotheinoj nadlaktici po-drhtavalo je. "Loša, znači."

Uzdahnula sam u znak slaganja.

"Pričaj mi o tom novom partneru. Ta cura, kakva je ona?"

"On je visok, tamnoput i nesnosan." I strašno zatvoren. Patcheve oči bile su crne rupe. Upijale su sve, a nisu odavale ništa. Doduše, nije da sam htjela doznati više o Patchu. Kako mi se nije svidjelo ono što sam vidjela na površini, sumnjala sam da bi mi se svidjelo ono što vreba duboko iznutra.

Samo što to baš i nije bilo sasvim istinito. Svidjelo mi se dosta toga što sam vidjela. Dugi vitki mišići na rukama, široka, ali opuštena ramena i

osmijeh koji je bio dijelom nestašan, dijelom zavodljiv. Postigla sam nesiguran sporazum sa samom sobom, trudeći se ne obraćati pozornost na ono što se počelo doimati neodoljivim.

U devet sati Dorothea je završila za taj dan i na odlasku zaključala vrata. Dvaput sam upalila i ugasila svjetla na trijemu u znak pozdrava; zacijelo su prodrla kroz maglu jer uzvratila mi je trubom. Bila sam sama.

Napravila sam popis osjećaja koji su se rojili u meni. Nisam bila gladna. Nisam bila umorna. Nisam bila čak ni osobito usamljena. Ali bila sam pomalo uznemirena zbog zadatka iz biologije. Rekla sam Patchu da ga neću nazvati i prije šest sati doista sam tako mislila. Sada sam mogla razmišljati samo o tome kako ne ţelim dobiti jedinicu. Biologija mi je bila najteţi predmet. Moja ocjena problematično se kolebala između četvorke i petice. U mome umu, bila je to razlika između pune i polovične stipendije u budućnosti.

Otišla sam u kuhinju i uzela telefon. Pogledala sam ono što je preostalo od sedam brojki koje su još uvijek bile tetovirane na mom dlanu. Potajno sam se nadala da mi se Patch neće javiti. Kad bi bio nedostupan ili nespreman na surađivanje u zadacima, to bi bilo dokaz koji bih mogla upotrijebiti protiv njega kako bih nagovorila Trenera da odustane od tog rasporeda sjedenja. Nadajući se, utipkala sam njegov broj.

Patch se javio na treće zvono. "Što ima?"

Suhoparno sam rekla: "Zovem te da vidim moţemo li se večeras naći. Znam da si rekao da imaš posla, ali..."

"Nora." Patch je izgovorio moje ime kao da je ono poenta nekog vica. "Mislio sam da nećeš nazvati. Nikada."

Mrzila sam što prelazim preko vlastitih riječi. Mrzila sam Patcha zato što mi to nabija na nos. Mrzila sam Trenera i njegove umobolne zadatke.

Otvorila sam usta u nadi da će iz njih izaći štogod pametno. "Onda? Moţemo li se naći ili ne?"

"Ispada da ja ne mogu."

"Ne moţeš ili nećeš?"

"Usred sam partije biljara." Ĉula sam mu osmijeh u glasu. "Vaţne partije biljara."

Zbog pozadinske buke koju sam čula s njegova kraja, vjerovala sam da govori istinu - o partiji biljara. O tome je li ona vaţnija od moje zadaće moglo se raspravljati.

"Gdje si?" upitala sam.

"Boova igračnica. Nije tvoj tip mjesta."

"Onda daj da obavimo razgovor telefonom. Imam popis pitanja točno ispred..."

Prekinuo mi je vezu.

U nevjerici sam zurila u telefon, a zatim istrgnula čist list papira iz biljeţnice. U prvi redak naškrabala sam Kreten. U redak ispod dodala sam Puši cigare. Umrijet će od raka pluća. Nadam se uskoro. U izvrsnoj tjelesnoj formi.

Smjesta sam pošarala posljednju primjedbu tako da je postala nečitljiva.

Na satu na mikrovalnoj zatitralo je 9:05. Kako mi se činilo, mogla sam birati između dvije mogućnosti. Ili da izmislim razgovor s Patchem, ili da se odvezem u Boovu igračnicu. Prva mogućnost moţda bi bila primamljiva da sam uspjela potisnuti Trenerov glas dok je upozoravao kako će provjeriti autentičnost svih odgovora. Nisam znala dovoljno o Patchu da bih izmislila čitav razgovor. A druga mogućnost? Nimalo primamljiva.

Odgodila sam odluku dok ne nazovem mamu. Jedan dio našeg dogovora oko toga što ona toliko radi i putuje bio je da se ja ponašam odgovorno i ne budem kći kojoj treba stalan nadzor. Voljela sam svoju slobodu i nipošto nisam htjela mami dati razlog da pristane na manju plaću i nađe posao u blizini samo zato da bi me drţala na oku.

Nakon četvrtog zvona javila se njezina govorna pošta. "Ja sam", rekoh. "Samo da ti se javim. Moram završiti zadaću iz biologije, a onda idem spavati. Nazovi me sutra u vrijeme ručka ako ţeliš. Pusa."

Kad sam prekinula vezu, pronašla sam kovanicu u kuhinjskoj ladici. Sloţene je odluke najbolje prepustiti sudbini.

"Glava, idem", rekla sam profilu Georgea Washingtona, "pismo, ostajem." Bacila sam novčić uvis, poklopila ga na nadlanici drugom rukom

i zavirila . Srce mi je ubrzano zakucalo, a ja sam samoj sebi rekla da ne znam što to znači.

"Sad više nije do mene", rekla sam.

Odlučna da završim s time što je brţe moguće, zgrabila sam kartu s hladnjaka, dohvatila ključeve i izvezla svog Fiata Spidera u rikverc niz kolni prilaz. Taj je auto vjerojatno bio sladak 1979., ali nisam bila oduševljena čokoladnosmeđom bojom, hrđom koja se nekontrolirano širila straţnjim branikom, ni ispucanim koţnatim sjedalima.

Pokazalo se da je Boova igračnica dalje nego što bi mi bilo po volji, smještena u blizini obale, na pola sata voţnje. S kartom raširenom preko volana, skrenula sam Fiat na parkiralište iza velike zgrade od klinkera sa svjetlosnim znakom koji je bljeskao BOOVA IGRAĈNICA, LUD CRNI PAINTBALL I OZZOVA SALA ZA BILJAR. Zidovi su bili umrljani grafitima, a tlo istočkano opušcima. Bilo je očito da je Bo pun budućih prvoligaških studenata i uzornih građana. Trudila sam se razmišljati svisoka i nehajno, ali u utrobi sam osjećala blagu nelagodu. Dvaput provjerivši jesam li zaključala sva vrata, krenula sam unutra.

Stajala sam u redu, čekajući da prođem konopce na ulazu. Kad je grupa ljudi ispred mene platila, provukla sam se uz nju, uputivši se prema labirintu treštavih sirena i treperave rasvjete.

"Ti misliš da imaš pravo na besplatnu igru?" zaurlao je glas hrapav od dima.

Okrenula sam se i trepnula gusto tetoviranom blagajniku. Rekla sam: "Nisam se došla igrati. Traţim nekoga."

Frknuo je. "Ako hoćeš proći pored mene, plaćaš." Poloţio je ruke na pult, gdje se nalazio cjenik zalijepljen ljepljivom trakom, pokazujući mi da sam duţna petnaest dolara. Isključivo u gotovini.

Nisam imala gotovine. A i da jesam, ne bih je bacala na to da provedem nekoliko minuta ispitujući Patcha o njegovu privatnom ţivotu. Osjetila sam navalu bijesa na raspored sjedenja i na to što uopće moram biti ovdje. Samo sam trebala pronaći Patcha, razgovarati bismo mogli i vani. Nisam imala namjeru dovesti se sve do ovamo pa otići praznih ruku.

"Ako se ne vratim za dvije minute, platit ću petnaest dolara", rekla sam. Prije nego što sam stigla bolje razmisliti ili smoći još mrvicu strpljenja, učinila sam nešto posve netipično sebi, provukla sam se ispod konopaca. Nisam stala na tome. Poţurila sam kroz igračnicu, pogledom traţeći Patcha. Samoj sam sebi rekla kako ne mogu vjerovati da to činim, no bila sam poput zakotrljane grude snijega koja dobiva na brzini i momentu. U tom času htjela sam samo pronaći Patcha i izaći.

Blagajnik je pošao za mnom, vičući: "Hej!"

Sigurna da Patch nije na glavnom katu, potrčala sam niza stepenice, slijedeći znakove prema Ozzovoj sali za biljar. Na dnu stepenica, prigušena pomična rasvjeta obasjavala je nekoliko stolova za poker, sve redom u upotrebi. Dim cigara gust gotovo kao magla oko moje kuće zastirao je nizak strop. Između stolova za poker i šanka gnijezdio se niz stolova za biljar.

Patch se ispruţio preko meni najudaljenijega stola, ciljajući teţak udarac od mante.

"Patch!" viknula sam.

Baš kad sam progovorila, udario je štapom, sjurivši ga prema stolu. Naglo je podignuo glavu. Zagledao se u mene iznenađeno i radoznalo.

Blagajnik je dotutnjao stepenicama iza mene i stisnuo mi rame šakom. "Gore. Odmah."

Patcheva usta opet su se namjestila u jedva zamjetan osmijeh. Bilo je teško razabrati je li podrugljiv ili prijateljski. "Ona je sa mnom."

Kao da je to ostavilo određen dojam na blagajnika, koji je popustio stisak. Prije nego što se stigao predomisliti, otresla sam njegovu ruku i krenula prema Patchu, vijugajući između stolova. Prvih sam nekoliko koraka grabila, no otkrila sam da mi samopouzdanje pada što mu se više primičem.

Odmah sam uočila da je drugačiji. Nisam mogla odrediti zbog čega, no osjećala sam to poput struje. Više neprijateljstva? Više samopouzdanja.

Više slobode da bude svoj. A one crne oči ubijale su me u pojam. Bile su poput magneta koji prianja na svaki moj pokret. Krišom sam progutala knedlu i pokušala se ne obazirati na nelagodni step ples u ţelucu. Nisam baš bila načisto što, ali nešto s Patchem nije bilo u redu. Nešto nije bilo normalno. Nešto nije bilo... sigurno.

"Oprosti što sam ti prekinuo vezu", reče Patch, prišavši mi. "Prijam ovdje dolje nije baš sjajan."

Da, naravno.

Lagano odmahnuvši glavom, Patch je ostalima dao znak da odu. Prije nego što se itko pomaknuo, nastao je neugodan tajac. Prvi momak koji je pošao u prolazu me udario u rame. Ustuknula sam da vratim ravnoteţu i podignula oči točno na vrijeme da primijetim hladne poglede druga dva igrača na odlasku.

Sjajno. Nisam ja kriva što mi je Patch partner.

"Osmica?" upitala sam ga, podignuvši obrve i nastojeći zvučati posve sigurno u sebe, u svoju okolinu. Moţda je imao pravo i Bo nije bio moj tip mjesta. No to nije značilo da ćuo djuriti van. "Koliko su visoki ulozi?"

Njegov se osmijeh raširio. Sad sam bila prilično sigurna da mi se ruga. "Ne igramo za novac."

Stavila sam torbicu na rub stola. "Baš šteta. A mislila sam se kladiti u sve što imam protiv tebe." Podigla sam svoj papir sa zadatkom, s dva već ispunjena retka. "Nekoliko brzih pitanja i odlazim odavde."

"Kreten?" pročitao je Patch naglas, oslanjajući se o svoj štap. "Rak pluća? To bi trebalo biti proročanstvo?"

Mahnula sam papirom po zraku kao lepezom. "Pretpostavljam da i ti doprinosiš atmosferi. Koliko cigara svake noći? Jedna? Dvije?" "Ja ne pušim." Zvučao je iskreno, ali nisam mu povjerovala.

"Mm-hmm", rekla sam, spuštajući papir između osmice i pune ljubičaste. Slučajno sam pomaknula punu ljubičastu zapisujući Definitivno cigare u treći redak.

"Kvariš igru", rekao je Patch, još uvijek nasmiješen.

Pogledala sam ga u oči i morala se i sama nasmiješiti - načas.

"Ne u tvoju korist, nadam se. Najveći san?" Bila sam ponosna na to pitanje jer sam znala da će ga dovesti u nepriliku. Zahtijevalo je razmišljanje.

"Da te poljubim."

"To nije smiješno", rekla sam, još uvijek ga gledajući u oči, zahvalna što nisam zamucala.

"Nije, ali natjeralo te da pocrveniš."

Oduprla sam se rukama i sjela na rub stola, trudeći se izgledati smireno. Prekriţila sam noge, sluţeći se koljenom kao podloškom za pisanje. "Radiš?"

"Spremam stolove u Borderlineu. Najbolji meksički restoran u gradu." "Religija?"

Nije se doimao iznenađen tim pitanjem, ali ni previše razdragan. "Mislio sam da si rekla nekoliko brzih pitanja. Ovo ti je već četvrto."

"Religija?" zapitala sam odlučnije.

Patch rukom zamišljeno pogladi čeljust. "Ne religija... kult."

"Pripadaš nekom kultu?" Prekasno sam shvatila da sam zvučala iznenađeno, mada to nisam smjela.

"Ispada da mi treba zdrava ţrtvena ţenka. Prvo sam je mislio namamiti da stekne povjerenje, ali ako si ti spremna odmah..."

Svi tragovi osmijeha nestali su s moga lica. "Ne impresioniraš me." "Niti sam pokušao."

Skliznula sam sa stola i stala sučelice njemu. Bio je viši za cijelu glavu. "Vee mi je rekla da si iz starije generacije. Koliko si puta pao biologiju drugog razreda? Jednom? Dvaput?"

"Vee nije moja glasnogovornica."

"Kaţeš da nisi pao razred?"

"Kaţem ti da prošle godine nisam išao u školu." Njegove su me oči podbadale. Zbog toga sam samo postala odlučnija. "Markirao si?"

Patch je poloţio biljarski štap poprijeko na stol i prstom mi dao znak da mu priđem bliţe. Nisam to učinila. "Hoćeš čuti tajnu?" rekao je kao da mi se povjerava. "Nikad dosad nisam išao u školu. Hoćeš još jednu? Nije onako dosadna kao što sam očekivao."

Lagao je. Svi idu u školu. Postoje zakoni. Lagao je da me razljuti.

"Misliš da laţem", reče on kroz osmijeh.

"Nikad nisi išao u školu, baš nikad? Ako je to istina - a imaš pravo, ne vjerujem da jest - što te onda navelo da odlučiš krenuti ove godine?" "Ti."

Nagon da se prestrašim protutnjao je kroz mene, no pomislila sam kako je to upravo ono što Patch ţeli. Braneći svoje stajalište, pokušala sam umjesto toga hiniti ozlojeđenost. Ipak, trebao mi je koji čas da dođem do glasa. "To nije pravi odgovor."

Zacijelo mi se primaknuo za korak jer je naša tijela najednom razdvajao tek uzani prostor zraka. "Tvoje oči, Nora. Te hladne, svijetlosive oči nevjerojatno su neodoljive." Nakrenuo je glavu nastranu, kao da me proučava iz novog kuta. "I ta ubojita krivulja usnica."

Smetena ne toliko njegovim komentarom, koliko time što je dio mene pozitivno reagirao na nj, ustuknula sam. "Dosta. Odlazim odavde."

No čim sam prevalila te riječi preko usnica, znala sam da nisu istinite. Osjetila sam poriv da kaţem još nešto. Prebirući po mislima koje su mi se preplitale po glavi, pokušala sam otkriti što to osjećam da moram reći. Zašto je bio tako posprdan i zašto se ponašao kao da sam učinila nešto čime sam to zasluţila?

"Ĉini se da znaš mnogo o meni", rekoh, smislivši eufemizam godine. "Više nego što bi smio. Kao da točno znaš što trebaš reći kako bi mi bilo neugodno."

"S tobom to nije teško."

Osjetila sam iskru srdţbe."Priznaješ da to činiš namjerno?" "To?"

"To - provociraš me."

"Ponovi 'provociraš'. Onda ti usta izgledaju provokativno."

"Dosta. Završi svoju partiju biljara." Uzela sam njegov biljarski štap sa stola i gurnula ga prema njemu. Nije ga uzeo.

"Ne sviđa mi se što sjedim pored tebe", rekla sam. "Ne sviđa mi se što sam ti partner. Ne sviđa mi se tvoj umišljeni osmijeh." Ĉeljust mi se trznula - što mi se obično događalo samo kad laţem. Zapitala sam se jesam li lagala. Da jesam, ţiva bih se pojela. "Ne sviđaš mi se ti", rekla sam što sam mogla uvjerljivije i gurnula mu štap u prsa.

"Meni je drago što nas je Trener stavio zajedno", reče on. Osjetila sam blagu ironiju u riječi "Trener", ali nisam uspjela razabrati nikakvo skriveno značenje. Ovaj put uzeo je biljarski štap.

"Ja radim na tome da se to promijeni", otpovrnula sam.

Patchu je to bilo toliko smiješno da su mu kroz osmijeh provirili zubi. Posegnuo je prema meni i, prije nego što sam mu uspjela uzmaknuti, izvadio mi je nešto iz kose.

"Komadić papira", objasnio je, stresavši ga na pod. Kad je ispruţio ruku, primijetila sam nešto na unutrašnjoj strani njegova zapešća. Isprva sam pomislila da je to tetovaţa, ali na drugi pogled razabrala sam crvenkastosmeđ, blago izdignut madeţ. Imao je oblik rasprsnute kapljice boje.

"Baš nezgodno mjesto za madeţ", rekla sam, nemalo uznemirena time Sto je smješten na gotovo istom mjestu kao moj oţiljak.

Patch je opušteno, ali primjetno navukao rukav preko zapešća. "Više hi ti se sviđao na nekom intimnijem mjestu?"

"Nigdje mi se ne bi više sviđao." Nisam bila sigurna kako je to ispalo pa sam pokušala ponovo. "Ne bi me bilo briga ni da ga uopće nemaš." Pokušala sam i treći put. "Nije me briga za tvoj madeţ, točka."

"Imaš još pitanja?" upita on. "Komentara?"

"Ne."

"Onda se vidimo na biologiji."

Poţeljela sam mu reći da me više nikad neće vidjeti. No nisam mogla progutati vlastite riječi dvaput u istome danu.

Kasnije te noći jedan krc! prenuo me iz sna. Lica uronjena u jastuk, bila sam mirna, svih čula na oprezu. Moja mama barem je jednom mjesečno bila izvan grada zbog posla, pa sam se navikla na to da spavam sama i već mjesecima nisam zamišljala zvuk koraka koji se šuljaju hodnikom prema

mojoj sobi. Istini za volju, nikad se nisam osjećala posve sama. Odmah nakon što je moj tata nasmrt ustrijeljen u Portlandu, dok je mami kupovao rođendanski dar, u moj ţivot ušla je neka neobična prisutnost. Kao da se netko vrzma oko mog svijeta, promatrajući izdaleka. Isprva me ta sablasna prisutnost jako plašila, no kad sam ustanovila da mi ne čini ništa loše, moja je tjeskoba otupjela. Počela sam se pitati postoji li kakav kozmički viši cilj u tome što osjećam. Moţda je tatin duh bio u blizini. Ta bi me pomisao obično ohrabrila, ali noćas je bilo drugačije. Osjećala sam tu prisutnost poput leda na koţi.

Okrenuvši malčice glavu, ugledala sam sjenovit oblik kako se pruţa podom moje sobe. Naglo sam se obrnula prema prozoru jer je koprenasta mjesečina što je prodirala kroz okno bila jedina svjetlost koja je u sobi mogla stvoriti sjenu. No ondje nije bilo ničega. Privila sam jastuk uza sebe i uvjeravala se kako je to samo oblak prelazio preko mjeseca. Ili je vjetar nosio neko smeće. Ipak, nekoliko sam minuta čekala da mi se puls umiri.

Dok sam smogla hrabrosti da izađem iz kreveta, dvorište ispod mog prozora bilo je tiho i mirno. Jedini zvuk stvarale su grane drveta koje su strugale o kuću i moje srce, koje mi je bubnjalo pod koţom.

POGLAVLJE

3

Trener McConaughy stajao je ispred ploče neumorno drobeći o nečemu, ali moj um bio je daleko od znanstvenih zakučastosti.

Marljivo sam smišljala razloge zašto Patch i ja više ne bismo trebali biti partneri i popisivala ih na pozadini nekog starog testa. Ĉim sat završi, namjeravala sam pokazati svoje argumente Treneru. Ne surađuje u zadacima, napisala sam. Ne pokazuje zanimanje za timski rad.

No najviše su me mučile stvari koje nisu bile na popisu. Poloţaj Patcheva madeţa bio mi je jeziv i bila sam prestrašena zbog sinoćnjeg incidenta na svom prozoru. Nisam izravno optuţivala Patcha da me uhodi, ali nisam mogla zanemariti podudarnost što sam gotovo sigurna da sam vidjela nekoga kako zuri kroz moj prozor svega nekoliko sati nakon što sam se našla s njim.

Na pomisao da me Patch uhodi, uvukla sam ruku u prednji dţep svog ruksaka i iz jedne bočice istresla dvije tablete, progutavši ih cijele. Načas su mi zapele u grlu, ali onda su otišle dolje.

Krajičkom oka uhvatila sam Patcheve podignute obrve.

Razmislila sam o tome da mu objasnim kako sam anemična i kako moram uzimati ţeljezo nekoliko puta na dan, osobito kada sam pod stresom, no predomislila sam se. Anemija nije opasna po ţivot... ako uzimam redovite doze ţeljeza. Nisam bila toliko paranoična da pomislim kako mi Patch ţeli nauditi, ali moje zdravstveno stanje bilo je slaba točka koju mi se činilo bolje zatajiti.

"Nora?"

Trener je stajao pred razredom, ispruţenih ruku koje su odavale da nešto čeka - moj odgovor. Vrućina se polako probijala u moje obraze. "Moţete li ponoviti pitanje?" upitala sam. Cijeli razred se smijuljio.

Trener je rekao, pomalo razdraţeno: "Kakve te osobine privlače u potencijalnom seksualnom partneru?"

"Potencijalnom seksualnom partneru?"

"Daj, hajde, nemamo čitavo poslijepodne."

Ĉula sam kako se Vee smije iza mene.

Kao da mi se grlo stisnulo. "Ţelite da navedem osobine...?"

"Potencijalnog seksualnog partnera, da, ako bi bila toliko ljubazna."

Nehotice sam postrance pogledala Patcha. Sjedio je opušteno naslonjen, gotovo zavaljen, zadovoljno me proučavajući. Načas se gusarski osmjehnuo i usnama oblikovao Mi čekamo.

Poloţila sam ruke jednu preko druge na stol u nadi da tako izgledam staloţenije nego što se osjećam. "Još nikad nisam razmišljala o tome." "Pa, brzo razmisli." "Moţete li prvo pitati nekog drugog?"

Trener nestrpljivo mahne prema mojoj lijevoj strani. "Idemo, Patch."

Za razliku od mene, Patch je progovorio samopouzdano. Namjestio se tako da mu je tijelo bilo lagano nagnuto prema meni, a naša koljena razdvojena svega nekoliko centimetara.

"Inteligentna. Privlačna. Ranjiva."

Trener je marljivo pisao pridjeve na ploču. "Ranjiva?" zapita. "Kako to?"

Vee progovori. "Kakve to veze ima s lekcijom koju radimo? Jer ja nigdje u udţbeniku ne pronalazim ništa o ţeljenim osobinama seksualnog partnera."

Trener je prestao pisati i pogledao preko ramena. "Svaka ţivotinja na planetu privlači seksualne partnere u svrhu razmnoţavanja. Ţabe napuhuju tijela. Muţjaci gorile busaju se o prsa. Jeste li ikada vidjeli muţjaka jastoga kako se propinje na vrhove nogu i škljoca kliještima, zahtijevajući pozornost ţenki? Privlačnost je prvi element u razmnoţavanju svih ţivotinja, uključujući ljude. Zašto nam ti ne bi dala svoj popis, gospođice Sky?"

Vee je podigla pet prstiju. "Prekrasan, bogat, blag, vrlo zaštitnički nastrojen i malčice opasan." Nakon svakog opisa spuštala je po jedan prst.

Patch se nasmijao u sebi. "Problem s ljudskom privlačnošću je u tome što se ne zna hoće li hiti uzvraćena."

"Izvrsna primjedba", reče Trener.

"Ljudska su bića ranjiva", nastavi Patch, "jer mogu osjećati bol." Na to Patchevo koljeno kucne u moje. Odmaknula sam se, ne usuđujući se čak ni sebe zapitati što mu je to značilo.

Trener kimne. "Sloţenost ljudske privlačnosti - i reprodukcije - jedna je od karakteristika koje nas odvajaju od drugih vrsta."

Učinilo mi se da sam čula kako je Patch na to ironično otpuhnuo, no bio je to veoma tih zvuk pa nisam bila sigurna.

Trener je nastavio: "Od pamtivijeka ţene su privlačili partneri s razvijenim vještinama preţivljavanja - kao što su inteligencija i tjelesne sposobnosti - jer izglednije je da će muškarci s takvim osobinama na kraju dana donijeti večeru." Podignuo je oba palca i nacerio se. "Večera jednako opstanak, ekipo."

Nitko se nije nasmijao.

"Isto tako", nastavi on, "muškarce privlači ljepota jer ona ukazuje na zdravlje i mladost - nema se smisla pariti s boleţljivom ţenom koja neće biti tu da odgaja djecu." Trener podigne naočale po hrptu nosa i zahihoće.

"To je uţasno seksistički", usprotivi se Vee. "Recite mi nešto što ima veze sa ţenom dvadeset prvog stoljeća."

"Pristupiš li razmnoţavanju ne gubeći iz vida znanost, gospođice Sky, uvidjet ćeš da su djeca ključ opstanka naše vrste. A što više djece imaš, to je veći tvoj doprinos genskoj zalihi."

Gotovo da sam čula kako Vee koluta očima. "Mislim da se konačno pribliţavamo današnjoj temi. Seksu."

"Uskoro", reče Trener, podignuvši prst. "Prije seksa ide privlačnost, ali poslije privlačnosti ide govor tijela. Potencijalnom seksualnom partneru morate prenijeti poruku 'Zainteresiran sam', ali ne tim riječima."

Trener uperi prst pored mene. "Dobro, Patch. Recimo da si na tulumu. Soba je puna djevojaka svih oblika i veličina. Vidiš plavuše, brinete, crvenokose, nekoliko crnki. Neke su brbljave, druge izgledaju povučeno. Nađeš djevojku koja odgovara tvome profilu - privlačnu, inteligentnu i ranjivu. Kako joj daješ do znanja da si zainteresiran?"

"Odvedem je nastranu. Razgovaram s njom."

"Dobro. A sad vaţno pitanje — po čemu znaš je li zagrizla ili ţeli da odeš dalje?"

"Proučavam je", reče Patch. "Razmišljam o tome što misli i osjeća. Ona se neće samo tako izjasniti i reći mi, pa moram paziti. Okreće li se tijelom prema meni? Gleda li me u oči, pa odvraća pogled? Grize li se za usnicu i igra kosom, ovako kao Nora sada?"

Smijeh se prolomio učionicom. Brzo sam spustila ruke u krilo. "Zagrizla je", reče Patch, ponovno me trknuvši u nogu. Od svega što sam mogla učiniti, ja sam samo pocrvenjela.

"Izvrsno! Izvrsno!" reče Trener uzbuđeno, široko se smiješeći zbog naše pozornosti.

"Krvne se ţile na Norinom licu šire i koţa joj se ţari", reče Patch. "Ona zna da je procjenjujem. Sviđa joj se ta pozornost, ali ne zna kako bi se nosila s njom."

"Nisam pocrvenjela."

"Ţivčana je", reče Patch. "Gladi se po ruci da odvuče pozornost sa svoga lica na tijelo, ili moţda na koţu. I jedno i drugo imaju snaţan marketinški potencijal."

Umalo sam se ugušila. On se šali, rekla sam si. Ne, on je lud. Nisam imala iskustva u ophođenju s luđacima i to se vidjelo. Ĉinilo mi se da većinu vremena koje provodim s Patchem buljim u njega širom otvorenih usta. Ako gajim ikakve iluzije o drţanju koraka s njime, morat ću smisliti drugačiji pristup.

Poloţila sam dlanove na stol, visoko isturila bradu i pokušala ostaviti dojam da mi je još preostalo dostojanstva. "Ovo je smiješno."

Pruţivši ruku na stranu pretjerano vragolasto, Patch ju je zakačio na naslon mog stolca. Obuzeo me čudan osjećaj da je to prijetnja upućena samo meni, da on ne primjećuje i da ne mari kako je razred doţivljava. Smijali su se, ali on kao da to nije čuo, gledajući me u oči toliko intenzivno da sam gotovo pomislila kako je za nas stvorio malen, privatan svijet u koji nitko drugi ne moţe ući.

Ranjiva, oblikovao je usnama.

Ovila sam gleţnjeve oko nogu svog stolca i naglo se nagnula naprijed, osjetivši kako teţina njegove ruke otpada s naslona. Ja nisam bila ranjiva. "I eto vam!" reče Trener. "Biologija na djelu." "Moţemo li molim vas sada govoriti o seksu?" zapita Vee.

"Sutra. Pročitajte sedmo poglavlje i pripremite se za raspravu odmah na početku."

Zazvonilo je i Patch je bučno odgurnuo svoj stolac unatrag. "Ovo je bilo zabavno. Hajde da to ponovimo koji put." Prije nego što sam smislila nešto sadrţajnije od Ne, hvala, provukao se iza mene i nestao kroz vrata.

"Pokrećem peticiju da Trener dobije otkaz", reče Vee, došavši do mog stola. "Kakav mu je to danas bio sat? Kao razvodnjeni pornić. Dobro da tebe i Patcha nije postavio na tvoj stol, u horizontalu, tebe bez odjeće, da radite Veliki Ĉin..."

Oplela sam je pogledom koji je govorio Izgledam li kao da ţelim reprizu?

"Fijuu", reče Vee, ustuknuvši.

"Moram razgovarati s Trenerom. Nađemo se kod tvog ormarića za deset minuta."

"Dgovoreno."

Došla sam do Trenerova stola, za kojim je sjedio pogrbljen nad knjigom o košarci. Na prvi pogled, sva ona slova X i O stvarala su dojam da igra kriţić-kruţić.

"Hej, Nora", rekao je ne diţući pogled. "Kako ti mogu pomoći?"

"Došla sam vam reći da se zbog novog rasporeda sjedenja i izvedbe sata osjećam neugodno."

Trener se naslonio i prekriţio ruke iza glave. "Meni se raspored sjedenja sviđa. Gotovo kao ova nova igra jedan na jedan koju pripremam za subotnju utakmicu."

Poloţila sam pred njega primjerak školskog kućnog reda i učeničkih prava. "Po zakonu, nijedan se učenik ne bi smio osjećati ugroţeno unutar škole."

"Osjećaš se ugroţeno?"

"Osjećam se neugodno. I ţeljela bih predloţiti rješenje." Kako me Trener nije prekinuo, samopouzdano sam udahnula. "Davat ću poduke iz biologije bilo kojem učeniku iz bilo kojeg vašeg razreda - ako me opet premjestite pored Vee."

"Patchu bi dobro došle poduke."

Obuzdala sam se da ne zaškrgućem zubima. "Time se gubi smisao."

"Jesi li ga vidjela danas? Uključio se u razgovor. Cijele godine od njega nisam čuo ni riječ, ali stavim ga pored tebe i - bingo. Popravit će mu se ocjena."

"A Veeina će pasti."

"Tako je to kad ne moţeš pogledati ustranu da saznaš točan odgovor", reče on sarkastično.

"Veein je problem premalo predanosti u radu. Davat ću joj poduke."

"Ne moţe." Bacivši pogled na sat, rekao je: "Kasnim na jedan sastanak. Jesmo li završili s ovime?"

Namučila sam mozak tragajući za još nekim argumentom, no činilo se da mi je netom ponestalo nadahnuća.

"Dat ćemo ovom rasporedu sjedenja još nekoliko tjedana. E da, bio sam ozbiljan u vezi s davanjem poduka Patchu. Računam na tebe." Trener nije pričekao moj odgovor; zazviţdao je melodiju iz Jeopardy i ţurno izašao.

Oko sedam sati nebo se smračilo do tamnoplave boje, a ja sam zakopčala kaput da mi bude toplije. Vee i ja izlazile smo iz kina na parkiralište, nakon što smo pogledale Ţrtvu. Pisanje osvrta na filmove za eZine bio je moj posao, a s obzirom na to da sam već pogledala sve ostale filmove koji su igrali u kinu, pomirile smo se s najnovijim urbanim hororcem.

"Ovo je", reče Vee, "bio najčudovišniji film koji sam ikada vidjela. Ubuduće više ne smijemo ići gledati ništa što podsjeća na horor."

Meni je to odgovaralo. Uzmete li u obzir da je netko prošle noći vrebao pred prozorom moje sobe i spojite li to s gledanjem veoma napetog filma o prikradanju danas, počinjala sam se osjećati pomalo paranoično.

"Moţeš si to zamisliti?" reče Vee. "Ţivjeti cijeli ţivot nemajući pojma o tome da je jedini razlog zašto te odrţavaju na ţivotu taj da te upotrijebe kao ţrtvu?"

Obje smo zadrhtale.

"I što je bilo ono s onim oltarom?" nastavila je, nepodnošljivo nesvjesna toga da bih više voljela da govori o ţivotnom ciklusu gljivica nego o filmu. "Zašto je onaj zlikovac zapalio taj kamen prije nego što ju je svezao? Kad sam čula kako joj meso šišti..."

"Dobro!" gotovo sam viknula. "Kamo sada?"

"I samo još da kaţem, ako me ikada itko onako poljubi, pobljuvat ću se. Gnusno je preblaga riječ za ono što mu se događalo s ustima. To je bila šminka, je l' da? Mislim, nitko u stvarnom ţivotu nema takva usta..."

"Rok za moj osvrt je u ponoć", rekla sam, prekinuvši je.

"A, dobro. Onda, u knjiţnicu?" Vee je otključala vrata svog ljubičastog Dodge Neona iz 1995. "Uţasno si čangrizava, znaš."

Uvukla sam se na suvozačko sjedalo. "Zbog filma." Zbog voajera na mom prozoru prošle noći.

"Nije to samo večeras. Primijetila sam", rekla je uz zločest osmijeh, "da si neobično razdraţljiva dobrih pola sata nakon biologije zadnja dva dana." "I to je lako. Zbog Patcha."

Vee je načas bacila oko na retrovizor. Namjestila ga je tako da si bolje vidi zube. Oblizala ih je, uvjeţbano se nasmiješivši. "Moram priznati, privlači me njegova tamna strana."

Ja to nisam nimalo ţeljela priznati, ali Vee nije bila jedina. Prema Patchu osjećala sam privlačnost kakvu još nikada nisam osjetila ni prema kome. Između nas bilo je nekog mračnog magnetizma. U njegovoj blizini osjećala sam se namamljeno do ruba opasnosti. Stalno mi se činilo da bi bi me on mogao gurnuti preko tog ruba.

"Kad te slušam kako to govoriš, poţelim..." zastala sam, pokušavajući dokučiti što ja to zapravo poţelim učiniti zbog toga što nas Patch privlači. Nešto neugodno.

"Reci mi da ne misliš da je zgodan", reče Vee, "i obećavam da ti ga više nikad neću spomenuti."

Ispruţila sam ruku prema radiju. Sigurno smo mogle raditi nešto bolje od toga da si upropastimo večer pozivajući Patcha, makar i apstraktno, u svoje društvo. Već je i sjedenje pored njega sat vremena na dan, pet dana tjedno, bilo mnogo više nego što sam mogla podnijeti. Nisam mu kanila posvećivati i svoje večeri.

"Onda?" ustrajala je Vee.

"Moţda i jest zgodan. Ali ja bih to zadnja primijetila. Ţao mi je, nisam objektivna u vezi s tim."

"Kako to misliš?"

"Tako da ne mogu prijeći preko njegove osobnosti. Nikakva ljepota ne moţe to nadoknaditi."

"Nije to ljepota. On je... britak. Seksi."

Zakolutala sam očima.

Vee je zatrubila i nagazila na kočnicu kad se neki auto ugurao ispred nje. "Što je? Slaţeš se, ili opaki i zločesti nisu tvoj tip?"

"Ja nemam svoj tip", rekla sam. "Nisam toliko uskogrudna."

Vee se nasmijala. "Ti si, draga, i više nego uskogrudna - ograničena si. Sputana. Tvoj je spektar velik otprilike kao jedan od onih Trenerovih mikroorganizama. U školi ima vrlo malo, a moţda ni toliko, dečki koji bi ti se svidjeli."

"To nije istina." Izgovorila sam te riječi automatski. Tek kad sam ih izrekla, zapitala sam se koliko su točne. Nikad me nitko nije ozbiljno

zainteresirao. Kakva sam ja čudakinja? "Ne radi se o dečkima, radi se o... ljubavi. Nisam je pronašla."

"Ne radi se o ljubavi", reče Vee. "Radi se o zabavi."

Podignula sam obrve, sumnjičavo. "Poljubiti dečka kojeg ne poznajem - do kojeg mi nije stalo - je zabavno?"

"Nisi pazila na biologiji? Ne radi se samo o ljubljenju."

"Aha", rekla sam prosvijetljenim tonom. "Genske zalihe dovoljno su nakazne i bez mog doprinosa."

"Hoćeš čuti za koga mislim da bi bio jako dobar?"

"Dobar?"

"Dobar", ponovila je, bestidno se osmjehnuvši. "Ne osobito." "Tvoj partner."

"Ne zovi ga tako", rekla sam. "'Partner' zvuči pozitivno."

Vee se ugurala na parkirališno mjesto u blizini ulaza u knjiţnicu i ugasila motor. "Jesi li maštala o tome da ga poljubiš? Jesi li ijednom potajno pogledala ustranu i zamislila kako se bacaš na njega i ljubiš ga strastveno?"

Blenula sam u nju s izrazom lica za koji sam se nadala da odaje prestravljenu nevjericu. "Jesi li ti?"

Vee se nacerila.

Pokušala sam zamisliti što bi Patch učinio kad bi to doznao. Ma koliko sam malo znala o njemu, osjećala sam njegovu averziju prema Vee kao da je mogu opipati.

"On te nije vrijedan", rekla sam.

Prostenjala je. "Pazi, tako ću ga samo još više poţeljeti."

U knjiţnici smo zauzele stol na glavnom katu, u blizini knjiţevnosti za odrasle. Otvorila sam laptop i natipkala: Ţrtva, dvije i pol zvjezdice. Dvije i pol vjerojatno je bilo premalo. No imala sam punu glavu svega i nisam se osjećala osobito pravdoljubivo.

Vee je otvorila vrećicu sušenog čipsa od jabuka. "Hoćeš?"

"Ne, hvala, dobro sam."

Zavirila je u vrećicu. "Ako ih ne pojedeš ti, morat ću ja. A zbilja ne ţelim."

Vee je bila na voćnoj dijeti prema krugu boja. Tri crvena ploda na dan, dva plava, šaka zelenih...

Podigla je komad čipsa od jabuke i pregledala ga sprijeda i straga.

"Koje je boje?" upitala sam.

"Zelene bljuvotine. Valjda."

Uto je Marcie Millar, jedina drugašica u povijesti Coldwaterske gimnazije koja je usto i navijačica školske momčadi, sjela na rub našeg stola. Crvenkasto plava kosa bila joj je spletena u niske pletenice, a koţa joj je kao i uvijek, bila skrivena ispod pola bočice tekućeg pudera. Bila sam prilično sigurna da sam dobro odmjerila količinu jer nije se vidjela nijedna Marciena pjegica. Nisam vidjela nijednu Marcienu pjegicu od sedmog razreda, kada je otkrila kozmetiku iz dućana Mary Kay. Donji rub njezine suknje i početak njezinih gaćica dijelila su jedva dva centimetra... ako je nosila gaćice.

"Hej, Mamutice", obratila se Marcie Vee.

"Hej, Grdobino", otpovrnula je Vee.

"Moja mama traţi modele za ovaj vikend. Plaća devet dolara na sat. Mislila sam da bi te zanimalo."

Marciena mama vodi lokalnu robnu kuću J.C.Penney, a vikendima joj Marcie i ostatak njezinih navijačica glume modele za bikinije u dućanskim izlozima koji gledaju na ulicu.

"Stvarno joj je teško pronaći modele za velike brojeve donjeg rublja", reče Marcie.

"Zapela ti je neka hrana za zube", reče Vee Marcie. "Između prednja dva. Izgleda kao čokoladni laksativ."

Marcie si je oblizala zube i skliznula sa stola. Dok se udaljavala kočo-pernim hodom, Vee si je stavila prst u usta i glumila da povraća u njezinu smjeru.

"Ima sreće što smo u knjiţnici", obrati mi se Vee. "Ima sreće što se nismo srele u mračnoj uličici. Zadnja šansa - hoćeš čipsa?"

"Neću."

Vee je otišla baciti čips. Nekoliko minuta kasnije vratila se s ljubavnim romanom. Sjela je pored mene i, pokazavši mi prednje korice romana, rekla: "Jednoga dana to ćemo biti mi. Ugrabit će nas polugoli kauboji. Pitam se kakav je osjećaj poljubiti suncem opaljene usnice hrapave od blata."

"Prljav", promrmljala sam, uporno tipkajući.

"Kad smo već kod prljavog." Glas joj se neočekivano povisio. "Eno našeg momka."

Prestala sam tipkati kako bih provirila iznad laptopa i srce mi je preskočilo. Patch je stajao na drugom kraju prostorije u redu za zaduţivanje

knjiga. Okrenuo se kao da je osjetio da ga gledam. Gledali smo se u oči jednu, dvije, tri sekunde. Ja sam prva svrnula pogled, ali ne prije nego što mi se polako nasmiješio.

Puls mi je pomahnitao i natjerala sam se da se priberem. Nisam se htjela upuštati u to. Ne s Patchem. Ne ako sam pri zdravoj pameti.

"Idemo", rekla sam Vee. Zaklopila sam laptop i spremila ga u torbu. Utrpala sam knjige u ruksak, ispustivši ih pritom nekoliko na pod.

Vee reče: "Pokušavam pročitati naslov koji drţi u rukama... čekaj malo... Kako biti uhoda?

"On ne zaduţuje knjigu s takvim naslovom." No nisam bila sigurna. "Ili je to ili je Kako zračiti seksi bez napora? "Ššš!" siknula sam.

"Smiri se, ne moţe nas čuti. Razgovara s knjiţničarkom. Zaduţuje knjigu."

Potvrdivši to brzim pogledom, shvatila sam da ćemo ga, ako sada krenemo, vjerojatno sresti na izlazu. A onda ću mu morati nešto reći. Natjerala sam se da sjednem natrag na stolac i prionula na marljivo traţenje ama baš ničega po svojim dţepovima dok on ne završi.

"Ne misliš da je sumnjivo što je ovdje isto kad i mi?" upita Vee.

"A ti?"

"Ja mislim da on tebe prati."

"Ja mislim da je to slučajnost." To baš i nije bilo posve istinito. Da sam morala sastaviti popis od deset mjesta na kojima bih očekivala da ću naletjeti na Patcha bilo koje večeri, javna knjiţnica ne bi se probila među njih. Knjiţnica se ne bi probila ni među prvih sto. Pa što je onda radio ovdje?

To je pitanje bilo osobito neugodno nakon onoga što se dogodilo prošle noći. Nisam to niti spomenula Vee jer nadala sam se da će se u mom pamćenju odumirati i sahnuti sve dok ne bude kao da se nikad nije ni dogodilo. Točka.

"Patch!" Vee je šaputala kao da je na pozornici. "Uhodiš li Noru?"

Pritisnula sam joj dlan na usta. "Prestani. Ozbiljno." Sloţila sam strogo lice.

"Kladim se da te on prati", rekla je Vee, odmaknuvši mi ruku. "Kladim se da je to nekome već radio. Kladim se da ima neku zabranu prilaţenja. Trebale bismo se uvući u referadu. Sve bi to bilo u njegovom učeničkom dosjeu."

"Nećemo se uvući u referadu."

"Ja bih im mogla skrenuti pozornost. Dobra sam u skretanju pozornosti. Nitko ne bi vidio da si ušla. Bile bismo poput špijunki." "Mi nismo špijunke." "Znaš njegovo prezime?" zapita Vee. "Ne."

"Znaš li bilo što o njemu?"

"Ne. I voljela bih da tako ostane."

"Joj, daj. Ti voliš dobre misterije, a bolji nećeš naći."

"Najbolji misteriji sadrţe truplo. Nemamo truplo."

Vee cikne: "Ne još!"

Istresla sam i progutala dvije tablete ţeljeza iz bočice u ruksaku.

Vee je s Neonom uletjela na svoj kolni prilaz nedugo nakon devet i pol. Ugasila je motor i zaljuljala ključeve preda mnom.

"Nećeš me odvesti kući?" upitala sam. Uzalud, znala sam odgovor.

"Magla je."

"Manje sablasno od Patcha."

Vee se naceri. "O joj. Toliko ti je na umu. Nije da te krivim. Što se mene tiče, nadam se da ću ga noćas sanjati." Uf.

"A magla uvijek postane gušća u blizini tvoje kuće", nastavila je Vee. "To me plaši po mraku."

Dohvatila sam ključeve. "Puno ti hvala."

"Ne krivi mene. Reci svojoj mami da se preselite negdje bliţe. Reci joj za ovaj novi klub koji se zove civilizacija i kako biste se vas dvije trebale ubaciti."

"Pretpostavljam da očekuješ da te pokupim sutra prije škole?" "Bilo bi lijepo u pola osam. Ĉastim doručkom." "Bolje ti je da valja."

"Budi dobra prema mojoj bebici." Potapšala je upravljačku ploču Neona. "Ali ne predobra. Ne smije pomisliti da je drugdje bolje."

Dok sam vozila kući, dopustila sam svojim mislima da nakratko polete k Patchu. Vee je imala pravo - nešto u vezi s njim bilo je nevjerojatno zamamno. I nevjerojatno jezivo. Što sam više razmišljala o tome, to sam bila sigurnija da je nešto u vezi s njim... pomaknuto. To što me volio podbadati nije baš bila neka novost, ali postoji razlika između toga da me draţi u razredu i toga da me moţda pratio čak u knjiţnicu kako bi to učinio. Ne bi si mnogo ljudi dalo toliko truda... ako nemaju veoma dobar razlog.

Na pola puta do kuće rominjanje kiše ispralo je koprenaste oblake magle koji su lebdjeli iznad ceste. Podijelivši pozornost između ceste i kontrola na volanu, pokušala sam pronaći brisače stakla.

Ulične su lampe iznad mene zatreperile, pa sam se zapitala primiče li se jača oluja. Ovako blizu oceana vrijeme se neprestano mijenjalo, a olujna kiša brzo bi se znala prometnuti u iznenadnu poplavu. Dodala sam Neonu gas.

Vani su svjetla ponovno zatreperila. Osjećaj hladnoće počeo me bockao po šiji, a dlačice na mojim rukama najeţile su se. Moje šesto čulo proglasilo je opću uzbunu. Zapitala sam se mislim li da me tko prati. U retrovizora nije bilo nikakvih svjetala. Ni ispred nije bilo nijednog auta. Bila sam posve sama. To nije bila osobito utješna pomisao. Potjerala sam auto na devedeset.

Pronašla sam brisače, no čak ni u najvećoj brzini nisu bili dorasli ţestoku] pljusku. Crveno svjetlo na semaforu ispred mene prešlo je u ţuto. Stala sam, provjerila je li sve čisto, a tada ušla u raskriţje.

Udarac sam začula prije nego što sam ugledala taman obris kako se skliţe poklopcem motora.

Vrisnula sam i nagazila na kočnicu. Obris je udario u vjetrobran uz krckav prasak.

Nagonski sam trgnula volan oštro udesno. Straţnji se dio Neona zanio, pa sam se zavrtjela raskriţjem. Obris se skotrljao preko ruba poklopca motora i nestao.

Zadrţavala sam dah, stišćući volan tako snaţno da su mi zglavci pobi-jeljeli. Podignula sam stopala s pedala. Auto se trgnuo i ugasio.

On je čučao ni dva metra od mene, gledajući me. Uopće nije izgledao... ozlijeđeno.

Bio je odjeven posve u crno i stapao se s noći, pa mi je bilo teško razaznati kako izgleda. Isprva nisam uspjela razabrati njegove crte lica, a onda sam shvatila da nosi skijaške naočale.

Osovio se na noge, smanjivši udaljenost između nas. Pritisnuo je dlanove na prozor vozača. Pogledi su nam se ukrstili kroz otvore naočala. U njegovu kao da se zrcalio ubojit osmijeh.

Udario je još jednom, staklo između nas zatreslo se.

Upalila sam auto. Pokušala sam istovremeno ubaciti u prvu, pritisnuti gas i otpustiti kvačilo. Motor je zabrujao, ali auto se ponovno propeo i ugasio.

Opet sam upalila motor, no smelo me neobično cviljenje metala. Uţasnuta, gledala sam kako se vrata počinju svijati. On - ih - je - trgao.

Ugurala sam mjenjač u prvu. Cipele su mi se sklizale po pedalama. Motor je zaurlao, igla na pokazivaču broja okretaja otišla je u crveno.

Šakom je skršio prozor i staklo se rasulo u bezbroj komada.

Rukom mi je prešao preko ramena, stegnuvši me oko nadlaktice. Promuklo sam kriknula, nagazila gas i otpustila kvačilo. Neon je krenuo uz škripu kotača. On me drţao, steţući mi ruku, trčeći pored auta nekoliko metara prije nego što je odustao.

Jurila sam naprijed tjerana adrenalinom. Pogledala sam u retrovizor ganja li me, a onda ga pomaknula u drugom smjeru. Morala sam stiskati usnice da ne bih zaridala.

POGLAVLJE

4

Bjeţeći Hawthorneovom, prošla sam pored svoje kuće, okrenula se, presjekla do Beechove i uputila se natrag prema centru Coldwatera. Nazvala sam Vee na brzo biranje.

"Nešto se dogodilo... ja... on... nešto... niotkuda... Neon..."

"Prekida mi. Što?"

Obrisala sam nos nadlanicom. Drhtala sam od glave do pete. "Pojavio se niotkud."

"Tko?"

"On je..." pokušala sam sabrati misli i pretvoriti ih u riječi. "On je naletio na Neon!"

"O, čovječe. O joj, o joj, joj. Udario te jelen? Jesi dobro? A kako je Bambi?" Napola je kukala, napola gunđala. "A Neon?"

Zaustila sam, no Vee me prekinula.

"Zaboravi. Imam osiguranje. Samo mi reci da nema komada jelena svugdje po mojoj bebici... Nema komada jelena, je li?"

Koji god bio odgovor koji sam joj umalo dala, nestao je u drugom planu. Moj um bio je dva koraka ispred. Jelen. Moţda bi čitava stvar i uspjela proći kao sudar s jelenom. Ţeljela sam se povjeriti Vee, ali nisam htjela ispasti luda. Kako objasniti da sam vidjela kako tip kojeg sam udarila ustaje i počinje trgati vrata automobila? Razvukla sam ovratnik preko ramena. Nisam vidjela nikakve crvene tragove ondje gdje me stisnuo...

Naglo sam se pribrala. Jesam li ja to uistinu razmišljala o tome da poreknem da se to dogodilo? Znala sam što sam vidjela. Nisam to izmislila. "Koji kaos", reče Vee. "Ne odgovaraš. Jelen je zaglavljen između farova, zar ne? Voziš se okolo s jelenom ispred auta kao ralica."

"Mogu prespavati kod tebe?" Htjela sam se skloniti s ulice. Od mraka. Naglo udahnuvši, sjetila sam se da ću, kako bih došla do Vee, morati ponovo proći kroz raskriţje gdje sam ga udarila.

"Ja sam dolje u svojoj sobi", reče Vee. "Uđi sama. Vidimo se uskoro."

Ĉvrsto stišćući volan, vozila sam Neon kroz kišu, moleći se da mi semafor kod Hawthorneove učini uslugu i bude zelen. Bio je, pa sam prošla kroz raskriţje uz gas do daske, gledajući ravno naprijed, no istovremeno kradom zvjerajući u sjene duţ ceste. Ni traga tipu sa skijaškim naočalama.

Deset minuta kasnije parkirala sam Neon na kolnom prilazu Veeine kuće. Vrata su bila jako oštećena i morala sam ih snaţno gurnuti nogom kako bih izašla. Zatim sam dotrčala do ulaznih vrata, zaključala ih i pojurila niz stepenice u podrum.

Vee je sjedila na krevetu prekriţenih nogu, s biljeţnicom preko koljena, slušalicama u ušima i iPodom pojačanim do kraja. "Je li mi bolje da vidim štetu odmah ili da pričekam dok ne odspavam barem sedam sati?" viknula je da nadjača glazbu.

"Moţda ovo drugo."

Vee je zaklopila biljeţnicu i izvukla slušalice iz ušiju. "Daj da to odradim."

Kad smo izašle, dugo sam zurila u Neon. Noć nije bila topla, ali vremenske prilike nisu bile uzrok tome što mi se najeţila koţa na rukama. Vozačev prozor nije bio razbijen. Vrata nisu bila iskrivljena.

"Nešto nije u redu", rekla sam. No Vee me nije slušala. Marljivo je pregledavala svaki kvadratni centimetar Neona.

Prišla sam autu i dotaknula vozačev prozor. Ĉvrsto staklo. Zatvorila sam oči. Kad sam ih opet otvorila, prozor je još uvijek bio netaknut.

Pregledala sam auto odostraga. Načinila sam gotovo puni krug kad sam stala kao ukopana.

Tanka napuklina dijelila je vjetrobran popola.

Vee ju je spazila u istom trenutku. "Sigurna si da to nije bila vjeverica?"

Moj um prizvao je sliku mrtvačkih očiju iza skijaških naočala. Bile su toliko crne da nisam mogla razlikovati zjenice od šarenica. Crne kao... Patcheve.

"Vidi me, plačem od sreće", reče Vee, zalegnuvši se na Neonov poklopac motora da ga zagrli. "Sitna mala napuklinica. I to je sve!"

Uspjela sam se osmjehnuti, ali ţeludac mi je radio. Prije pet minuta prozor je bio smrskan, a vrata savijena. Kako je auto sada izgledao, to se činilo nemoguće. Ne, činilo se ludo. No ja sam vidjela kako njegova šaka razbija prozor i osjetila sam njegove nokte kako mi se zarivaju u rame.

Nisam li?

Što sam se više trudila prisjetiti sudara, to sam manje uspijevala. Moje je sjećanje bilo zasjenjeno tamnim mrljama. Je li bio visok? Nizak? Mršav? Krupan? Je li išta rekao?

Nisam se mogla sjetiti. To je bilo strašnije od svega.

Vee i ja izašle smo iz njezine kuće idućeg jutra u sedam i petnaest i odvezle se u Enzov bistro na doručak od toplog pjenušavog mlijeka. Ruku ovijenih oko šalice, nastojala sam toplinom otjerati ledenu hladnoću iz sebe. Bila sam se istuširala, odjenula potkošulju i vestu koje sam posudila iz Veeina ormara i nanijela malo šminke, ali jedva sam se sjećala svega toga.

"Nemoj sada pogledati", reče Vee, "ali gospodin Zelena Majica stalno gleda ovamo, procjenjuje tvoje duge noge kroz traperice... O! Salutirao mi je. Ne zezam se. Kratki vojnički pozdrav s dva prsta. Kako slatko."

Nisam je slušala. Sinoćnja nesreća cijelu mi se noć vrtjela po glavi, otjeravši svaku nadu u san. Misli su mi bile zbrkane, oči suhe i teške i nisam se mogla koncentrirati.

"Zelena Majica izgleda normalno, ali njegov pratilac izgleda kao strašno opak momak", reče Vee. "Zrači nekakvim upozorenjem u stilu ne-diraj-me. Daj reci da ne izgleda kao Drakulino mlado. Daj reci da mi se priviđa."

Podignuvši pogled točno toliko da ga pogledam, a da to bude neprimjetno, uočila sam njegovo naočito lice lijepo izraţenih kostiju. Plava mu je kosa visjela do ramena. Oči boje kroma. Neobrijan. Besprijekorno odjeven u sako po mjeri, zelenu majicu i tamne dizajnerske hlače. Rekla sam: "Priviđa ti se."

"Nisi vidjela te duboko usađene oči? Zašiljenu liniju kose na čelu? Visoku tanku figuru? Moţda je dovoljno visok čak i za mene."

Vee je visoka gotovo metar i osamdeset pet, ali oboţava štikle. Visoke štikle. Usto nipošto ne izlazi s niţim dečkima.

"Dobro, što je?" upita me Vee. "Totalno si nedostupna. Ne brineš se valjda zbog napukline na mom vjetrobranu? Pa što ako si udarila neku ţivotinju? Svakome se to moţe dogoditi. Doduše, izgledi za to bili bi puno manji kad bi se tvoja mama odselila iz divljine."

Namjeravala sam reći Vee istinu o tome što se dogodilo. Uskoro. Samo mi je trebalo malo vremena da sredim pojedinosti. Problem je bio u tome što nisam znala kako. Jedine pojedinosti koje su mi preostale bile su u najboljem slučaju nejasne. Kao da mi je netko gumicom izbrisao pamćenje. Razmišljajući o tome, prisjetila sam se snaţnog pljuska koji je lijevao po

prozorima Neona i zbog kojeg je vani sve bilo mutno. Moţda sam stvarno udarila jelena?

"Mmm, vidi ovo", reče Vee. "Zelena Majica ustaje. Eto ti tijela koje redovito ide u teretanu. Definitivno ide prema nama, drţeći pogled na nekretnini, odnosno tebi."

Pola sekunde kasnije pozdravio nas je dubokim, ugodnim "Bok".

Vee i ja istovremeno smo podigle pogled. Zelena Majica stajao je odmah tlo našeg stola, palčeva zataknutih u dţepove traperica. Imao je plave oči i elegantno neurednu plavu kosu koja mu je zastirala čelo.

"Bok i tebi", reče Vee. "Ja sam Vee. Ovo je Nora Grey."

Namrštila sam se na Vee. Nije mi se svidjelo što mu je rekla moje prezime. smatrala sam da je time prekršila prešutni dogovor između djevojaka, a kamoli najboljih prijateljica, prilikom upoznavanja s novim dečkima. Malodušno sam mahnula i prinijela šalicu ustima, odmah si oprţivši jezik.

Privukao je stolac susjednog stola i sjeo na njega naopačke, oslonivši podlaktice ondje gdje su mu trebala biti leđa. Pruţivši mi ruku, rekao je: "Ja sam Elliot Saunders." Osjećajući se mnogo previše sluţbeno, stisnula sam je. "A ovo je Jules", dodao je, pokazavši bradom prema svom prijatelju, kojeg je Vee veoma podcijenila opisavši ga kao "visokog".

Jules se čitav spustio na stolac pored Vee, koji kao da se smanjio pod njegovim divovskim proporcijama.

Ona mu se obrati: "Mislim da si ti najviši dečko kojeg sam ikada vidjela. Ozbiljno, koliko si visok?"

"Dva metra i osam", promrmlja Jules, pogrbivši se na stolcu i prekriţivši ruke.

Elliot se nakašlja. "Mogu li damama donijeti nešto za jelo?"

"Meni ne treba", rekoh, podignuvši šalicu. "Već imam."

Vee me šutne ispod stola. "Ona će krafnu s pudingom od vanilije. Moţe dvije."

"Toliko o dijeti, ha?" zapitala sam Vee.

"Ha i tebi. Vanilija je voće. Smeđe voće." "Povrće je" "Sigurna si u to?" Nisam bila sigurna.

Jules je zatvorio oči i prstima stisnuo hrbat nosa. Ĉinilo se da je jednako oduševljen time što sjedi s nama kao i ja time što su došli.

Dok je Elliot išao prema šanku, pratila sam ga pogledom. Definitivno je bio srednjoškolac, ali još ga nikad nisam vidjela u Coldwaterskoj gimnaziji. Sjetila bih ga se. Bio je šarmantan i otvoren, isticao se u mnoštvu. Da nisam bila toliko uzdrmana, moţda bih se i zainteresirala. Za prijateljstvo, moţda i nešto više.

"Stanuješ u blizini?" zapita Vee Julesa.

"Mmm."

"Ideš u školu?"

"Kinghorn." Način na koji je to rekao bio je pomalo ohol. "Nikad čula."

"Privatna škola. Portland. Počinje u devet." Zadigne rukav i baci pogled na sat.

Vee umoči prst u svoju mliječnu pjenu i poliţe ga. "Je li skupa?"

Jules je prvi put izravno pogleda. Raširi oči, pokazavši malo bijeloga oko rubova šarenica.

"Ti si bogat? Kladim se da jesi", reče ona.

Jules je blenuo u Vee kao da mu je upravo zgnječila muhu na čelu. Bučno je odgurnuo stolac nekoliko centimetara i udaljio se od nas.

Elliot se vratio s kutijom od šest krafni.

"Dva pudinga od vanilije za dame", rekao je, gurnuvši kutiju prema meni, "i četiri s glazurom za mene. Mislim da je bolje da se sad najedem jer ne znam kakva je kantina u Coldwaterskoj gimnaziji."

Vee je skoro ispljunula mlijeko. "Ti ideš u Coldwatersku?"

"Od danas. Upravo sam se prebacio iz Kinghorna."

"Nora i ja idemo u Coldwatersku", reče Vee. "Nadam se da cijeniš svoju sreću. Sve što te zanima - uključujući i to koga da povedeš na Festival proljeća - samo pitaj. Nora i ja nemamo nikakav dogovor ... još."

Zaključila sam da bi bilo vrijeme za razlaz. Julesu je očigledno bilo dosadno i naporno, pa njegovo društvo nije godilo mom već i tako nespokojnom raspoloţenju. Veoma napadno pogledala sam na sat na mobitelu i rekla: "Bolje da krenemo u školu, Vee. Moramo učiti za test iz biologije. Eliote i Jules, bilo mi je drago."

"Test iz biologije tek je u petak", reče Vee.

Iznutra sam se zgrčila. Izvana sam se nasmiješila kroza zube. "Tako je. Htjela sam reći da ja imam test iz engleskog. Djela Geoffreyja Chaucera." Svi su znali da laţem.

Malo me mučilo što sam bila toliko gruba, osobito stoga što Elliot to ničime nije zasluţio. Ali više nisam htjela sjediti ondje. Htjela sam se nastaviti kretati naprijed, udaljiti se od prošle noći. Moţda to gubljenje pamćenja ipak nije bilo loše. Što prije zaboravim tu nesreću, to će se prije moj ţivot vratiti u normalu.

"Nadam se da će ti prvi dan biti stvarno sjajan, a moţda se vidimo i za ručkom", rekla sam Elliotu. Zatim sam povukla Vee za lakat i usmjerila je kroz vrata.

Nastava je bila skoro gotova, imali smo još samo biologiju i, nakon kratka zaustavljanja kod svog ormarića da zamijenim knjige, krenula sam prema razredu. Vee i ja stigle smo prije Patcha; sjela je na njegov prazan stolac i kopala po svom ruksaku, izvukavši kutiju bombona od cimeta.

"Na redu mi je neko crveno voće", rekla je, ponudivši mi kutiju.

"Da pogodim... cimet je voće?" odgurnula sam kutiju.

"Nisi jela ni za ručak", reče Vee, namrštivši se.

"Nisam gladna."

"Laţljivice. Ti si uvijek gladna. Je li to zbog Patcha? Pa ne brineš se valjda da te stvarno prati? Jer jučer, sve ono u knjiţnici, ja sam se samo šalila."

Masirala sam sljepoočnice sitnim kruţnim pokretima. Tupa bol koja mi se smjestila iza očiju buknula je na spomen Patcha.

"Patch mi je najmanja briga", rekla sam. Što baš i nije bila istina.

"Ovo je moje mjesto, ako nemaš ništa protiv."

Vee i ja istovremeno smo podignule pogled na zvuk Patcheva glasa.

Zvučao je prilično ugodno, no drţao je pogled prikovan na Vee dok je ustajala i prebacivala ruksak preko ramena. Kao da mu je bila prespora; mahnuo je rukom prema prolazu, pokazujući joj da mu se makne s puta.

"Dobro izgledaš, kao i uvijek", rekao mi je, sjedajući. Naslonio se i ispruţio noge ispred sebe. Znala sam da je visok, ali još nikad nisam pokušala procijeniti koliko. Zagledavši se sada u duljinu njegovih nogu, pretpostavila sam da je viši od metar osamdeset. Moţda čak metar osamdeset pet.

"Hvala", odgovorila sam bez razmišljanja. Odmah sam to poţeljela povući. Hvala? Od svega što sam mogla reći, "hvala" je bilo najgore. Nisam htjela da Patch pomisli kako mi se sviđaju njegovi komplimenti. Jer mi se i nisu sviđali... uglavnom. Nisi trebao biti osobito pronicljiv da shvatiš da on

donosi probleme, a ja sam u ţivotu imala već dosta problema. Nije mi bilo do toga da ih prizivam još. Budem li ga ignorirala, moţda će na kraju odustati od pokušaja da pokrene razgovor. I onda ćemo moći sjediti jedno pored drugog u skladno, kao i svi ostali partneri u učionici.

"A lijepo i mirišeš", reče Patch.

"To se zove tuš." Buljila sam ravno pred sebe. Kako nije odgovarao, okrenula sam se prema njemu. "Sapun. Šampon. Topla voda." "Gola. Znam kako to ide."

Zaustila sam da promijenim temu, no zvono me presjeklo.

"Pospremite knjige", reče Trener stojeći iza katedre. "Podijelit ću vam probni test da vas zagrijem za pravi test u petak." Zaustavio se ispred mene, liznuvši prst da odvoji testove. "Hoću petnaest minuta tišine dok odgovarate na pitanja. Onda ćemo razgovarati o sedmom poglavlju. Sretno."

Probijala sam se kroz prvih nekoliko pitanja, odgovarajući na njih ritmičnim izlijevanjem upamćenih činjenica. Ako ništa drugo, test je prisvojio moju koncentraciju, istisnuvši na rubove terena sinoćnju nesreću i glasić koji je u zakutku mog uma preispitivao moje mentalno zdravlje. Zastavši da otresem grč od pisanja iz ruke, osjetila sam kako se Patch nagnuo prema meni.

"Izgledaš umorno. Teška noć?" šapnuo je.

"Vidjela sam te u knjiţnici." Pazila sam na to da mi olovka klizi po testu, tako da izgleda kao da marljivo radim.

"Vrhunac moje večeri."

"Jesi li me pratio?"

Zabacio je glavu i tiho se nasmijao.

Pokušala sam iz drugog kuta. "Što si ondje radio?"

"Posuđivao knjigu."

Osjetila sam Trenerove oči na sebi i posvetila se testu. Kad sam odgovorila na još nekoliko pitanja, kradom sam pogledala ulijevo. Iznenadila sam se otkrivši da Patch već gleda u mene. Nasmiješio se.

Srce mi je iznenada poskočilo, smeteno tim čudnovato privlačnim osmijehom. Na vlastiti uţas, bila sam toliko zatečena da mi je ispala olovka. Odbila se od stola nekoliko puta prije nego što se skotrljala preko ruba.

Patch se sagnuo da je podigne. Drţao ju je na raširenom dlanu i morala sam se koncentrirati da ne dotaknem koţu dok sam je uzimala.

"Nakon knjiţnice", šapnula sam, "kamo si otišao?"

"Zašto?"

"Jesi Ii me pratio?" pitala sam poluglasno.

"Izgledaš malo izbezumljeno, Nora. Što je bilo?" Obrve su mu se zabrinuto podigle. Sve je to bila gluma, jer njegove crne oči posprdno su iskrile. "Pratiš li me?" "Zašto bih ja tebe pratio?" "Odgovori na pitanje."

"Nora." Upozorenje u Trenerovu glasu vratilo me testu, ali nisam mogla ne razmišljati o tome kako bi glasio Patchev odgovor i zbog toga sam se poţeljela odmaknuti što dalje od njega. Na drugi kraj prostorije. Na drugi kraj svemira.

Trener je puhnuo u zviţdaljku. "Vrijeme je isteklo. Pošaljite svoje testove naprijed. Očekujte slična pitanja u petak. A sad," - protrljao je dlanove, a ja sam zadrhtala od tog suhog zvuka - "na današnju lekciju. Gospođice Sky, ţelite li načeti našu temu?"

"S-e-k-s", objavi Vee.

To je bilo zadnje što sam čula prije nego što sam se isključila. Prati li me Patch? Je li on lice iza skijaških naočala - ako uopće postoji ikakvo lice iza skijaških naočala? Što hoće? Obgrlila sam vlastite laktove, najednom me obuzela hladnoća. Htjela sam da moj ţivot ponovno postane onakav kakav je bio prije nego što ga je Patch okupirao.

Na kraju sata, zaustavila sam Patcha na odlasku. "Moţemo li porazgovarati?"

On je već stajao, pa je sjeo na rub stola. "Što je?"

"Znam da ti ne ţeliš sjediti pored mene ništa više nego ja pored tebe. Mislim da bi Trener razmislio o tome da nas razmjesti ako ti porazgovaraš s njim. Ako mu objasniš situaciju..."

"Situaciju?"

"Mi nismo... kompatibilni."

Protrljao je čeljust dlanom, pokret promišljanja na koji sam se već navikla u tih nekoliko kratkih dana koliko sam ga poznavala. "Nismo?"

"Nije baš da sam ti rekla udarnu vijest."

"Kad me Trener pitao za moj popis ţeljenih osobina seksualnog partnera, ja sam mu opisao tebe."

"Povuci to."

"Inteligentna. Privlačna. Ranjiva. Ne slaţeš se?"

Radio je to samo zato da bi mi se suprotstavio, a to me još više uzrujalo. "Hoćeš li zamoliti Trenera da nas razmjesti ili nećeš?"

"Neću. Sve si mi draţa."

Što sam mu na to mogla reći? Očito je htio izvući reakciju iz mene. Što nije bilo teško, s obzirom na to da nikad nisam znala kada se šali, a kada je ozbiljan.

Pokušala sam ubaciti malo staloţenosti u glas. "Mislim da bi ti bila mnogo bolje kad bi sjedio s nekim drugim. I mislim da ti to znaš." Nasmiješila sam se napeto, ali ljubazno.

"Bojim se da bih završio pored Vee." Njegov osmijeh izgledao je jednako ljubazno. "Neću izazivati sreću."

Vee se pojavila kod našeg stola, gledajući sad u mene, sad u Patcha. "Prekidam što?"

"Ne", rekla sam, naglim pokretom zatvorivši ruksak. "Pitala sam Patcha što trebamo pročitati za zadaću. Nisam se mogla sjetiti koje je stranice Trener rekao."

Vee je rekla: "Zadaća piše na ploči, kao i uvijek. Kao da ti to već nisi pročitala."

Patch se nasmijao kao da je samome sebi ispričao vic.

Poţeljela sam znati što je pomislio, i to ne prvi put. Jer ponekad sam bila sigurna da su ti njegovi privatni vicevi bili vezani isključivo uz mene. "Još nešto, Nora?" rekao je.

"Ne", odgovorila sam. "Vidimo se sutra."

"Jedva čekam." Namignuo mi je. Zbilja mi je namignuo.

Kad je Patch otišao izvan slušnog dometa, Vee me zgrabila za ruku. "Dobre vijesti. Cipriano. To mu je prezime. Vidjela sam na Trenerovom popisu učenika."

"A to je razlog za osmijeh jer...?"

"Svi znaju da učenici lijekove koje dobivaju na recept moraju prijaviti u ured školske medicinske sestre." Povukla je prednji dţep mog ruksaka, u kojem sam drţala tablete ţeljeza. "Isto tako, svi znaju da je sestrin ured prikladno smješten iza referade, gdje se, stjecajem okolnosti, čuvaju i učenički dosjei."

Blistavih očiju, Vee me primila pod ruku i odvukla prema vratima. "Vrijeme je za malo pravog njuškanja."

POGLAVLJE

5

"Mogu li ti pomoći?"

Usiljeno sam se nasmiješila tajnici referade, ponadavši se da ne izgledam onako nepošteno kako sam se osjećala. "Imam lijek na recept koji svaki dan uzimam u školi, a prijateljica..."

Na toj riječi zapeo mi je glas i zapitala sam se hoću li ikada više ponovno poţeljeti nazvati Vee svojom prijateljicom.

"... prijateljica mi je rekla da bih to trebala prijaviti sestri. Znate li je li to točno?" Nisam mogla vjerovati da stojim ondje u namjeri da učinim nešto protuzakonito. U zadnje vrijeme ponašala sam se prilično neprepoznatljivo. Prvo sam otišla traţiti Patcha u ozloglašenu igračnicu kasno navečer. Sad samo što nisam pronjuškala po njegovu učeničkom dosjeu. Što je to bilo sa mnom? Ne - što je to bilo s Patchem, da se u vezi s njim nisam mogla prestati ponašati nerazborito?

"O, jest", reče tajnica vaţno. "Svi lijekovi trebaju se prijaviti. Sestrin ured je u ovom prolazu otraga, treća vrata lijevo, nasuprot učeničkim dosjeima." Pokazala je prema hodniku iza sebe. "Ako sestre nema, moţeš sjesti na sklopivi krevet u njenom uredu. Trebala bi se vratiti svaki čas."

Krivotvorila sam još jedan osmijeh. Stvarno sam se bila nadala da neće ići tako lako.

Odmičući hodnikom, zastala sam nekoliko puta da se osvrnem. Nitko nije išao iza mene. Telefon na prednjem pultu zvonio je, no to je zvučalo kao nešto iz drugog svijeta u odnosu na mračan prolaz u kojem sam se nalazila. Bila sam posve sama, slobodna činiti što me volja.

Stala sam kod trećih vrata slijeva. Duboko sam udahnula i pokucala, no prema zatamnjenu staklu na njima bilo je očito da je soba prazna. Gurnula sam vrata. Nevoljko su se pomaknula, škripavo se otvorivši prema zbijenoj prostoriji s izgrebanim bijelim pločicama. Malo sam stajala na ulazu, gotovo priţeljkujući da se sestra pojavi i da mi ne preostane ništa osini da prijavim tablete ţeljeza i odem. Brzim pogledom na suprotnu strana hodnika otkrila

sam vrata s prozorčićem na kojem je pisalo UĈENIĈKI DOSJEI. I ona su bila mračna.

Usredotočila sam se na pomisao koja me potiho kopkala. Patch je tvrdio da prošle godine nije išao u školu. Bila sam prilično sigurna da je lagao, ali ako nije, je li onda uopće imao učenički dosje? U najmanju ruku imao bi kućnu adresu, mozgala sam. I iskaznicu cijepljenja, i ocjene iz prošlog polugodišta. Pa ipak. Moguće izbacivanje iz škole činilo se velikom cijenom za to da zavirim u Patchevu iskaznicu cijepljenja.

Ramenom sam se naslonila na zid i pogledala na sat. Vee mi je bila rekla da čekam njezin znak. Rekla je da će biti očigledan. Sjajno.

Telefon na prednjem pultu opet je zazvonio i tajnica je podignula slušalicu.

Grizući usnicu, drugi sam put kradom pogledala vrata s natpisom UĈENIĈKI DOSJEI. Vrlo su vjerojatno bila zaključana. Učenički dosjei po svoj su prilici bili strogo povjerljivi. Nije bilo bitno kakvu će diverziju Vee smisliti; ako su vrata zaključana, ja neću ući.

Prebacila sam ruksak na drugo rame. Otkucala je još jedna minuta. Pomislila sam kako bih moţda trebala otići... S druge strane, što ako Vee ima pravo i on me prati? Kao njegovu partnericu iz biologije, redovit kontakt s njim mogao bi me ugroziti. Moja odgovornost bila je da se zaštitim... nije li?

Ako su vrata otključana i dosjei sloţeni abecednim redom, bez problema bih brzo pronašla Patchev. Još nekoliko sekundi da preletim ima li crvenih oznaka, i vjerojatno bih uspjela ući i izaći za manje od minute. Što je toliko malo da bi se moglo reći da uopće nisam niti ušla.

Vani, kod prednjeg pulta, zavladala je neobična tišina. Najednom se iza ugla pojavila Vee. Hodala je prema meni postrance uza zid, u polučučnju,

vukući ruke po zidu, kradom zvjerajući preko ramena. Onako kako hodaju špijuni u starim filmovima.

"Sve je pod kontrolom", šapnula je.

"Što ju bilo s tajnicom?"

"Morala je načas otići."

"Morala? Nisi je valjda ozlijedila?"

"Ovaj put nisam."

Hvala Bogu na malim darovima.

"Prijavila sam bombu iz telefonske govornice tu vani", reče Vee. "Tajnica je nazvala policiju, a onda otišla po ravnatelja."

"Vee!"

Potapšala se prstom po zapešću. "Vrijeme ide. Ne ţelimo biti ovdje kad stigne murja."

Pričaj mi o tome.

Vee i ja odmjerile smo vrata učeničkih dosjea. "Makni se", reče Vee, odgurnuvši me kukom.

Navukla je rukav preko šake i zabila je u prozorčić. Nije se dogodilo ništa.

"Ovo je bila vjeţba", rekla je. Zamahnula je da udari ponovno, no ščepala sam joj ruku.

"Moţda su otključana." Pritisnula sam kvaku i vrata su se širom otvorila. "Ovo nije bilo ni pribliţno toliko zabavno", rekla je Vee. Pitanje stava.

"Ti uđi", naredi mi Vee. "Ja ću drţati straţu. Ako sve bude u redu, nađemo se za jedan sat. Dođi u meksički restoran na uglu Drakeove i Meeehove." Hodajući u polučučnju, otišla je natrag hodnikom.

Ostala sam tako stajati, ni unutra ni izvan uske prostorije koja je od zida do zida bila obloţena ladičarima za spise. Prije nego što me savjest uspjela odgovoriti, zakoračila sam unutra i zatvorila vrata za sobom, naslonivši se leđima o njih.

Uz dubok uzdah skinula sam ruksak i poţurila naprijed, vukući prst po prednjoj strani ladičara. Pronašla sam ladicu označenu s CAR-CUV. Ladica se uz štropot otvorila čim sam je povukla. Oznake na dosjeima bile su ispisane rukom i zapitala sam se je li Coldwaterska gimnazija posljednja škola u drţavi koja još ne rabi računala.

Pogled mi je zapeo za prezime "Cipriano."

Izvukla sam dosje iz pretrpane ladice. Načas sam ga drţala u rukama, nastojeći se uvjeriti da nema ničega osobito lošeg u tome što se spremam učiniti. Pa što ako su unutra osobni podaci? Kao Patcheva partnerica iz biologije, imala sam pravo znati te stvari.

Vani su glasovi ispunili hodnik.

Šeprtljavo sam otvorila dosje i odmah se lecnula. To nije imalo nikakvog smisla.

Glasovi su se pribliţavali.

Utrpala sam dosje nasumično u ladicu i gurnula je, pa se uz štropot vratila u ormarić. Kad sam se okrenula, ukipila sam se. S druge strane stakla na vratima ravnatelj je stao usred koraka, pogleda prikovana na mene.

Što god da je govorio toj grupi ljudi, koja se vjerojatno sastojala od svih velikih igrača među nastavničkim osobljem, zamrlo je.

"Ispričajte me na trenutak", čula sam ga. Grupa je ţurno otišla dalje. On nije.

Otvorio je vrata. "Ovamo je učenicima zabranjen pristup."

Pokušala sam s bespomoćnim izrazom lica. "Jako mi je ţao. Pokušavam pronaći sestrin ured. Tajnica je rekla treća vrata desno, ali mislim da sam krivo brojila..." Podignula sam ruke uvis. "Izgubila sam se."

Prije nego što je dospio odgovoriti, povukla sam zatvarač na ruksaku. "Trebala bih prijaviti ovo. Tablete ţeljeza", objasnila sam. "Anemična sam."

Načas me promatrao namrštena čela. Gotovo da sam osjećala kako odvaguje mogućnosti: ostati ovdje i baktati se sa mnom, ili se baviti prijavom bombe. Pokazao je bradom prema vratima. "Moraš odmah izaći iz zgrade."

Sirom je otvorio i pridrţao vrata, a ja sam se provukla van ispod njegove ruke, s osmijehom koji je venuo.

Jedan sat kasnije uvukla sam se u kutni separe u meksičkom restoranu na uglu Drakeove i Beechove. Na zidu iza mene visjeli su keramički kaktus i punjeni kojot. Neki čovjek sa sombrerom širim nego što je on bio visok dobauljao je do mene. Drndajući akorde na gitari, pjevao mi je serenade dok mi je šefica sale donosila jelovnik. Namrštila sam se ugledavši natpis na koricama. Borderline. Nisam još nikad jela ondje, ali ime mi je bilo nekako poznato.

Vee mi je prišla odostraga i svalila se u sjedalo prekoputa. Konobar joj je bio za petama.

"Ĉetiri chimichanga s dodatnom porcijom vrhnja, za prilog nachose i crni grah", naručila je Vee, ne pogledavši u jelovnik.

"Jedan crveni burrito", rekla sam.

"Odvojeni računi?" upitao je.

"Ja ne plaćam za nju", izjavile smo Vee i ja istovremeno.

Kad je konobar otišao, rekla sam: "Ĉetiri chimichange. Unaprijed se radujem što ću čuti njihovu vezu s voćem."

"Daj me pusti. Umirem od gladi. Nisam ništa jela od ručka." Zastala je "Ako ne brojiš bombone od cimeta, a ja ih ne brojim."

Vee je putena, skandinavski plava i, na nepravovjeran način, nevjerojatno seksi. Bilo je dana kad je mojoj ljubomori na putu stajalo jedino naše prijateljstvo. Pored Vee, ja se mogu pohvaliti samo nogama. I moţda metabolizmom. Ali nipošto kosom.

"Samo da brzo donese taj čips", reče Vee. "Dobit ću alergijski osip ako ne pojedem nešto slano u roku od četrdeset pet sekundi. Uostalom, koga briga za dijetu."

"Salsa se radi od rajčica", pripomenula sam. "To je crveno. A avokado Je voće. Valjda."

Lice joj se razvedrilo. "I naručit ćemo bezalkoholne koktele od jagode." Vee je imala pravo. Ta je dijeta bila lagana.

"Odmah se vraćam", rekla je, izvlačeći se iz separea. "Oni dani u mjesecu. Nakon toga ţelim čuti ekskluzivu."

Dok sam je čekala, zagledala sam se u spremača nekoliko stolova dalje. Marljivo je krpom trljao stol. Bilo je nešto neobično poznato u tome kako te kretao, kako mu je majica padala niz dobro definirana leđa. Kao da je naslutio da ga netko gleda, uspravio se i okrenuo, pogledavši me ravno u oči točno u trenutku kad sam shvatila zašto mi je baš taj spremač toliko poznat.

Patch.

Nisam mogla vjerovati. Htjela sam se udariti po čelu, sjetivši se da mi je rekao da radi u Borderlineu.

Obrisavši ruke o pregaču, prišao mi je, očigledno uţivajući u mojoj smetenosti, dok sam se ja osvrtala traţeći izlaz kojim bih pobjegla, ali shvatila sam da se mogu pomaknuti samo još dublje u separe.

"Gle, gle", rekao je. "Nije ti dosta što me viđaš pet dana tjedno? Morala si mi posvetiti i večer?"

"Ispričavam se zbog nesretne slučajnosti."

Uvukao se na Veeino mjesto. Spustio je ruke na stol, koje su bile toliko dugačke da su prešle na moju polovicu stola. Posegnuo je za mojom čašom, zavrtjevši je među prstima.

"Sva su mjesta zauzeta", rekla sam. Kako nije odgovarao, otela sam mu svoju čašu i otpila gutljaj vode, slučajno progutavši kockicu leda. Zarila me cijelim putem do dolje. "Ne bi li trebao raditi umjesto da se druţiš s mušterijama?" procijedila sam.

Nasmiješio se. "Sto radiš u nedjelju navečer?"

Otpuhnula sam. Slučajno. "Ti to mene zoveš van?"

"Postaješ prpošna. Sviđa mi se to, Anđele."

"Briga mene što se tebi sviđa. Ne idem van s tobom. Ne na spoj. Ne sama." Htjela sam se ţiva pojesti zato što sam osjetila vrući srh na pomisao što bi jedna noć nasamo s Patchem mogla donijeti. On to najvjerojatnije uopće nije mislio ozbiljno. Najvjerojatnije me izazivao zbog razloga poznatih samo njemu. "Ĉekaj malo, ti si to mene upravo nazvao Anđelom!" upitala sam.

"Što ako jesam?"

"Ne sviđa mi se to."

Nacerio se. "Ostaje. Anđele."

Nagnuo se preko stola, podignuo ruku do mog lica i palcem mi obrisao ugao usta. Odmaknula sam se, prekasno.

Protrljao je sjajilo za usnice između palca i kaţiprsta. "Izgledala bi bolje bez ovoga."

Pokušala sam se prisjetiti o čemu smo razgovarali, ali ni pribliţno toliko jako koliko sam se trudila izgledati neuzdrmano njegovim dodirom. Prebacila sam kosu preko ramena na leda, nastavljajući razgovor. "Uostalom, ne smijem izlaziti kad je idući dan škola."

"Baš šteta. Ima neki tulum na obali. Mislio sam da bismo mogli otići zajedno." Zvučao je stvarno iskreno.

Nije mi bio jasan. Uopće. Onaj vrući srh od maloprije još mi je kolao tijelom, pa sam snaţno povukla iz slamke, pokušavajući rashladiti osjećaje gutljajem ledene vode. Biti nasamo s Patchem bilo bi zanimljivo, ali i opasno. Nisam bila posve načisto zbog čega točno, no u tome sam vjerovala svojim nagonima.

Na silu sam zijevnula. "No, kao što sam rekla, idući je dan škola." Više u nadi da ću uvjeriti sebe negoli njega, dometnula sam: "Ako je taj tulum zanimljiv tebi, gotovo sam sigurna da meni ne bi bio."

Eto, pomislila sam. Slučaj zaključen.

A onda sam, iz neba pa u rebra, rekla: "Zašto me uopće zoveš?" Do tog sam trenutka uvjeravala samu sebe kako me ne zanima što Patch misli o meni. No tada sam shvatila da je to laţ. Premda bih se kasnije zbog toga vjerojatno grizla, toliko me zanimao Patch da bih s njime pošla gotovo bilo kamo.

"Ţelim te izvući nasamo", reče Patch. Moji su se obrambeni zidovi samo tako ponovno podigli.

"Ĉuj, Patch, ne ţelim biti gruba, ali..."

"Naravno da ţeliš."

"Pa, ti si prvi počeo!" Krasno. Jako zrelo. "Ne mogu na taj tulum. Kraj priče."

"Zato što ne smiješ van noć prije škole ili zato što se bojiš biti nasamo samnom?"

Oboje." To mi je priznanje pobjeglo samo od sebe. "Bojiš se svih muškaraca... ili samo mene?" Zakolutala sam očima kao da ţelim reći Gle, neću odgovoriti na tako glupo pitanje.

"Plašim te?" Njegove usne nisu odavale ništa, ali osjetila sam da negdje odostraga skrivaju zamišljen smiješak.

Da, istina, imao je takav učinak na mene. Usto je imao običaj zatrti svaku logičnu misao u mom umu.

"Oprosti", rekla sam. "O čemu smo ono razgovarali?"

"O tebi."

"O meni?"

"O tvojoj privatnosti."

Nasmijala sam se, ne znajući kako da drugačije reagiram. "Ako se radi o meni... i suprotnom spolu... Vee mi je već odrţala taj govor. Ne trebam ga čuti dvaput."

"I što kaţe mudra stara Vee?"

Igrala sam se rukama, pa sam ih sklonila s vida. "Ne razumijem zašto te to toliko zanima."

On blago odmahne glavom. "Zanima? Razgovaramo o tebi. Fascinira me." Nasmiješio se i taj je osmijeh bio fantastičan. Učinak mu je bio ubrzani puls - moj ubrzan puls.

"Mislim da bi se trebao vratiti na posao", rekla sam.

"Ako ti to nešto znači, sviđa mi se pomisao da u školi nema nikoga tko odgovara tvojim očekivanjima."

"Zaboravila sam da si ti autoritet za moja takozvana očekivanja", podsmjehnula sam se.

Zbog načina na koji me pogledao, osjetila sam da zna sve o meni. "Ti nisi prepredena, Nora. Niti si stidljiva. Samo ti treba jako dobar razlog kako bi se potrudila nekoga upoznati."

"Ne ţelim više razgovarati o sebi."

"Misliš da svakoga znaš u dušu."

"Nije istina", rekla sam. "Na primjer, eto, recimo, ne znam mnogo o... tebi."

"Nisi spremna za to da me znaš."

Nije to rekao nimalo olako. Zapravo, njegov izraz lica bio je oštar kao britva.

"Pogledala sam tvoj učenički dosje."

Moje su riječi načas visjele u zraku, dok me Patch nije pogledao u oči. "Prilično sam siguran da je to protuzakonito", mirno je rekao.

"Tvoj je dosje bio prazan. Nije bilo ničega. Ĉak ni iskaznice cijepljenja."

Nije niti pokušao glumiti iznenađenje. Naslonio se na sjedalo, očiju svjetlucavih poput opsidijana. "A to mi govoriš jer se bojiš da ću raširiti neku zarazu? Ospice ili zaušnjake?"

"To ti govorim jer ţelim da znaš da ja znam da nešto u vezi s tobom nije normalno. Nisi uspio prevariti sve. Otkrit ću što si naumio. Razotkrit ću te." "Unaprijed se radujem."

Porumenjela sam, prekasno shvativši dvosmislicu. Preko Patcheve glave ugledala sam Vee kako se probija između stolova.

Rekla sam: "Stiţe Vee. Moraš ići."

Ostao je sjediti, gledajući me, razmišljajući.

"Zašto me tako gledaš?" izazvala sam ga.

Nagnuo se naprijed, pripremajući se da ustane. "Jer uopće nisi nalik na ono što sam očekivao."

"Nisi ni ti", otpovrnula sam. "Ti si gori."

POGLAVLJE

6

Sljedeće jutro iznenadila sam se ugledavši Elliota kako dolazi na prvi sat tjelesnog baš u trenutku kad je zvonilo. Nosio je košarkaške hlače do koljena i bijelu Nikeovu majicu. Njegove visoke tenisice izgledale su novo i skupo. Nakon što je predao neki papirić gospođici Sully, uzvratio mi je pogled. Mahnuo mi je spuštenom rukom i pridruţio mi se na tribinama.

"Pitao sam se kada ćemo se ponovno sresti", rekao je. "U referadi su shvatili da zadnje dvije godine nisam imao tjelesni. U privatnoj školi on nije obavezan. Sad raspravljaju kako da mi strpaju četiri godine tjelesnog U sljedeće dvije. I tako, evo me ovdje. Imam tjelesni prvi i četvrti sat." "Nisi mi rekao zašto si se prebacio ovamo", rekla sam. "Izgubio sam stipendiju, a moji roditelji nisu mogli plaćati školarinu." Gospođica Sully puhnula je u zviţdaljku. "Pretpostavljam da ta zviţdaljka nešto znači", rekao mi je Elliot.

"Deset krugova oko dvorane bez rezanja zavoja." Ustala sam s tribina. "Jesi li atletičar?"

Elliot je poskočio, skakući na noţnim prstima. Nekoliko je puta šakom probio zrak. Završio je aperkatom koji se zaustavio tik pred mojom bradom. Nacerivši se, rekao je: "Atlet? Do srţi."

"Onda će ti se svidjeti smisao za humor gospođice Sully."

Elliot i ja optrčali smo deset krugova zajedno, a potom krenuli van, gdje je zrak bio začinjen sablasnom maglom. Kao da mi je začepila pluća, gušeći me. Nebo je pustilo nekoliko kišnih kapi, veoma se trudeći dogurati oluju na Coldwater. Bacila sam pogled prema vratima zgrade, ali znala sam da je to uzalud; gospođica Sully bila je tvrdokorna.

"Trebam dva kapetana tima za softball", viknula je. "Dajte, ţivnite. Da vidimo ruke u zraku! Bolje vam je da se javite ili ću ja odrediti timova a nisam baš uvijek fer."

Elliot podigne ruku.

"U redu", reče mu gospođica Sully. "Dođi ovamo, na kućnu bazu. A kako bi bilo... Marcie Millar kao kapetan crvenog tima."

Marcie pogledom odmjeri Elliota. "Navali."

"Elliote, počni, odaberi prvoga", reče gospođica Sully.

Spojivši prste ispred brade, Elliot je proučavao razred kao da procjenjuje naš udarački i obrambeni talent prema tome kako izgledamo. "Nora", reče.

Marcie zabaci glavu i nasmije se. "Hvala", reče Elliotu, uputivši mu otrovan osmijeh koji je, iz meni nedokučivih razloga, opčaravao suprotni spol.

"Na čemu?" zapita Elliot.

"Na tome što si nam prepustio pobjedu." Marcie uperi prst u mene. "Postoji stotinu razloga zašto sam ja navijačica, a Nora nije. Koordinacija je na vrhu popisa."

Pogledala sam Marcie stisnutim očima, a zatim prišla Elliotu i navukla plavi prsluk preko glave.

"Nora i ja smo prijatelji", reče Elliot Marcie mirno, gotovo hladno. Pretjerao je, ali nisam ga kanila ispravljati. Marcie je izgledala kao da ju je netko polio kantom ledene vode, a ja sam uţivala u tome.

"To je zato što nisi upoznao nikog boljeg. Poput mene." Marcie omota kosu oko prsta. "Marcie Millar. Ubrzo ćeš čuti sve o meni." Ili joj se kapak trznuo, ili mu je namignula.

Elliot nije odgovorio baš ništa i time podigao moje mišljenje o njemu. Manji frajer pao bi na koljena i počeo kumiti Marcie za bilo kakvu mrvu pozornosti koju mu se udostoji pruţiti.

"Hoćemo li stajati ovdje cijelo jutro i čekati da počne kiša ili idemo na posao?" zapita gospođica Sully.

Nakon podjele na timove, Elliot je poveo naš tim do naše klupe i odredio redoslijed udaranja. Pruţivši mi palicu, gurnuo mi je kacigu na glavu. "Ti si prva, Grey. Samo trebaš osvojiti jednu bazu."

Zamahnuvši za probu i umalo ga pritom udarivši, rekla sam: "Ali baš ali baš sam raspoloţena za to da optrčim sve baze."

"Doći ćemo i do toga." Usmjerio me na kućnu bazu. "Zakorači prema lopti i zamahni svom snagom."

Balansirala sam palicu na ramenu, razmišljajući o tome kako sam moţda trebala bolje paziti tijekom World Seriesa. Dobro, moţda sam trebala gledati World Series. Kaciga mi je spala nisko na oči i odgurnula sam je uvis, nastojeći odmjeriti unutrašnje polje, koje se gubilo ispod sablasnih koprena magle.

Marcie Millar zauzela je svoje mjesto na bacačkom breţuljku. Loptu je drţala ispred sebe i primijetila sam da mi pokazuje srednji prst. Uputila mi je još jedan otrovan osmijeh i poslala mi loptu u visokom luku. Okrznula sam je, zavitlavši je u blato s krive strane prekršajne linije.

"To je udarac!" doviknula je gospođica Sully sa svog poloţaja između prve i druge baze.

Elliot je zaurlao s klupe: "Ova je imala puno spina - baci joj čistu!" Trebao mi je koji trenutak da shvatim da se obraća Marcie, a ne meni.

Lopta je ponovno krenula iz Marciene ruke, ocrtavajući luk po turobnom nebu. Zamahnula sam, čisti promašaj.

"Drugi udarac", rekao je Anthony Amowitz kroz hvatačku masku. Oštro sam ga pogledala.

Odmaknula sam se za korak od baze i još nekoliko puta zamahnula za probu. Zamalo sam udarila Elliota koji mi je prišao odostraga. Obgrlio me i primio palicu, njegove ruke bile su usporedno s mojima.

"Daj da ti pokaţem", rekao mi je na uho. "Ovako. Osjećaš ovo? Opusti se. Sad zaokreni kukove - sve je u kukovima."

Osjetila sam kako mi se lice zaţarilo zbog toga što nas je gledao cijeli razred. "Mislim da sam shvatila, hvala."

"Nađite sobu!" doviknula nam je Marcie. Svi su se obrambeni igrači nasmijali.

"Kad bi joj bacila poštenu loptu", uzvratio joj je Elliot, "ona bi je udarila."

"Ja dobro bacam."

"Ona dobro udara." Elliot je spustio glas, obrativši se samo meni. "Prestani je gledati u oči čim ispusti loptu. Njezine lopte nisu čiste, pa ćeš se morati potruditi da ih pogodiš."

"Zadrţavamo igru, ljudi!" vikne gospođica Scully.

U taj čas pozornost mi je privuklo nešto na parkiralištu iza naše klupe. Učinilo mi se da me netko zazvao imenom. Okrenula sam se, no već sam tada shvatila da moje ime nije bilo izrečeno naglas. Bilo mi je mirno izgovoreno u mislima.

Nora.

Patch je nosio ispranu plavu šiltericu, a prste je provukao kroz mreţastu ogradu, naslonivši se na nju. Nije imao kaput, unatoč vremenu.

Samo crnina od glave do pete. Oči su mu bile neprozirne i nepristupačne dok me gledao, no naslutila sam da se štošta zbivalo iza njih.

Još jedan niz riječi prikrao se u moj um.

Poduke iz udaranja? Kako... slatko.

Duboko sam udahnula da se umirim i rekla samoj sebi da mi se te riječi priviđaju. Jer u suprotnom morala bih razmotriti mogućnost da mi Patch moţe ubacivati misli u glavu. Što nije bilo moguće. Jednostavno nije. Osim ako sam halucinirala. A to me plašilo više od pomisli da je prevladao uobičajene načine komunikacije i da mi se, ako poţeli, moţe obraćati, a da uopće ne otvori usta.

"Grey! Pazi na igru!"

Trepnula sam, prenuvši se baš na vrijeme da ugledam loptu kako se okreće po zraku prema meni. Zamahnula sam unatrag, a tada sam začula još jedan curak riječi:

Ne... još.

Zastala sam, čekajući da lopta dođe do mene. Kad je počela padati, zakoračila sam prema prednjem kraju baze. Udarila sam iz sve snage.

Prolomio se gromoglasan prasak, a palica mi je zadrhtala u rukama. Lopta je sunula prema Marcie, koja je pala ravno na dupe. Prošavši između međubaze i druge baze, lopta se odbila o travu vanjskog polja.

"Trči!" povikao je moj tim s klupe. "Trči, Nora!"

Potrčala sam.

"Baci palicu!" vrištali su.

Zavitlala sam je nastranu.

"Ostani na prvoj bazi!"

Nisam ostala.

Nagazivši na ugao prve baze, zaobišla sam je, sprintajući prema drugoj. Loptu je sada imao lijevi vanjski, u poziciji da me izbaci iz igre. Oborila sam glavu, radila rukama i pokušala se sjetiti kako profići na sportskim programima ulijeću u bazu. Na noge? Na glavu? Stanu, čučnu i naprave kolut naprijed?

Leteći prema igraču druge baze, lopta se gubila iz mog vida. Uzbuđeno skandiranje riječi "Baci se!" dopiralo je s klupe, ali ja se još nisam odlučila na što ću pasti u blato - na tenisice ili na ruke.

Igrač druge baze uhvatio je loptu u letu. Bacila sam se na glavu, raširenih ruku. Rukavica se pojavila niotkud, obrušivši se na mene. Udarila me u lice snaţno vonjajući na koţu. Tijelo mi se strovalilo u blato, a u ustima mi je ostao zalogaj šljunka i pijeska što su mi se topili pod jezikom.

"Ispala je!" viknula je gospođica Sully.

Prevrnula sam se na bok, pregledavajući si ozljede. Na bedrima sam osjetila čudnovato toplo-hladno ţarenje, a kad sam podignula dres, izgledala su blago rečeno kao da mi je netko na njih pustio dvije mačke. Došepavši do klupe, svalila sam se na nju.

"Zgodno", reče Elliot.

"Moja vratolomija ili moja razderana noga?" Privinuvši koljeno uz prsa, njeţno sam pokušavala otresti što više blata.

Elliot se nagnuo ustranu i puhnuo mi u koljeno. Nekoliko većih komada blata palo je na tlo.

Uslijedio je trenutak neugodne tišine.

"Moţeš hodati?" upitao je.

Ustavši, dokazala sam da se još uvijek mogu sluţiti nogom, premda je bila sva u blatu i ogrebotinama.

"Odvest ću te medicinskoj sestri, ako hoćeš. Da te previje", rekao je.

"Ne, stvarno, dobro sam." Bacila sam pogled prema mjestu na kojem sam prije vidjela Patcha. Više nije bio ondje.

"Ono kod ograde bio je tvoj dečko?" upita Elliot.

Začudilo me što je Elliot primijetio Patcha. Bio mu je okrenut leđima. "Nije", rekla sam. "Samo prijatelj. Zapravo, čak ni to. Partner na biologiji."

"Pocrvenjela si."

"Valjda od vjetra."

Patchev glas još je odjekivao u meni. Srce mi je radilo brţe, ali barem mi se krv rashladila. Je li se on to meni izravno obratio u mislima? Postoji li između nas neka neobjašnjiva veza koja to omogućuje? Ili silazim s uma?

Elliot se nije doimao posve uvjereno. "Sigurna si da između vas dvoje nema ništa? Ne ţelim ganjati zauzetu djevojku." "Ništa." Barem ništa što ja kanim dopustiti. Čekaj. Što je Elliot rekao? "Molim?" rekla sam.

On se nasmiješio. "Luka Delphic ponovno se otvara u subotu navečer, pa Jules i ja razmišljamo da odemo onamo. Vrijeme ne bi trebalo biti previše ruţno. Moţda biste ti i Vee htjele s nama?"

Načas sam razmislila o tom pozivu. Bila sam prilično sigurna da će me Vee ubiti ako odbijem Elliota. Osim toga, izlazak s Elliotom učinio mi se dobrim načinom da se riješim te neugodne privlačnosti prema Patchu.

"Zvuči kao plan", rekla sam.

POGLAVLJE

7

Bila je subota uvečer, a Dorothea i ja bile smo u kuhinji. Upravo je stavila vatrostalnu posudu u pećnicu i pregledavala je popis zadataka koji je moja mama magnetom pričvrstila na hladnjak.

"Zvala je tvoja majka. Neće doći kući do nedjelje kasno navečer", reče Dorothea dok je trljala sudoper Ajaxom tako jako da je mene zabolio lakat. "Ostavila je poruku na sekretarici. Ţeli da je nazoveš. Zoveš je svake noći prije spavanja?"

Sjedila sam na tronošcu i jela pecivo s maslacem. Baš sam odgrizla golem zalogaj, a sad me Dorothea gledala kao da čeka odgovor. "Mm-mmm", rekla sam, kimnuvši.

"Danas je došlo pismo iz škole." Bradom je pokazala hrpicu pošiljaka na pultu. "Znaš moţda zbog čega?"

Slegnula sam ramenima što sam nevinije mogla i rekla: "Nemam pojma." No prilično sam dobro naslućivala o čemu se radilo. Prije dvanaest mjeseci otvorila sam ulazna vrata policiji. Imamo loše vijesti, rekli su. Sprovod mog oca uslijedio je tjedan dana kasnije. Nakon toga, svakog ponedjeljka poslijepodne, u zakazanom terminu, odlazila sam dr. Hendricksonu, školskom psihologu. Zadnje sam dvije seanse preskočila i ako ovaj tjedan ne donesem ispričnicu, bit ću u gabuli. Pismo je najvjerojatnije bilo upozorenje.

"Imaš planove za večeras? Ti i Vee imate nešto na umu? Moţda neki film tu u kući?"

"Moţda. Zbilja, Dorth, mogu ja očistiti taj sudoper kasnije. Dođi, sjedni i... dovrši drugu polovicu mog peciva."

Dorotheina siva punđa raspala se dok je ribala. "Sutra idem na neku konferenciju", rekla je. "U Portland. Predavat će doktorica Melissa Sanchez. Ona kaţe da mislima postaješ više seksi. Hormoni su jake droge. Ako im ne kaţemo što ţelimo, osvećuju se. Rade protiv nas." Dorothea se okrenula, uperivši bocu Ajaxa prema meni kako bi to naglasila. "Sad se ujutro probudim i odem do ogledala s crvenim ruţem. 'Ja sam seksi', napišem. 'Muškarci me ţele. Šezdeset pet godina je kao ponovo dvadeset pet.'"

"Misliš da funkcionira?" upitala sam, silno se trudeći da zatomim osmijeh.

"Funkcionira", trezveno reče Dorothea.

Polizala sam maslac s prstiju, odugovlačeći u potrazi za prikladnim odgovorom. "Znači, vikend ćeš provesti u ponovnom osmišljavanju svoje seksi strane."

"Svaka ţena treba ponovno osmišljavati svoju seksi stranu - sviđa mi se to. Moja je kći povećala grudi. Rekla je da je to učinila zbog sebe, ali koja si ţena ugrađuje cice zbog sebe? One su teret. Napravila si je cice za nekog muškarca. Nadam se da ti ne radiš gluposti zbog nekog dečka, Nora." Priprijetila mi je prstom.

"Vjeruj mi, Dorth, nema dečki u mom ţivotu." Dobro, moţda su dvojica vrebala iz prikrajka, kruţila oko mene izdaleka, ali kako nijednoga od njih nisam dobro poznavala, a jedan me usto i plašio, osjećala sam se sigurnije zaţmirivši i praveći se da ih nema.

"To je i dobro i loše", rekla je Dorothea prijekorno. "Nađeš krivog dečka, prizoveš nevolje. Nađeš pravog dečka, nađeš ljubav." Glas joj se nostalgično ublaţio. "Kad sam ja bila mlada djevojka u Njemačkoj, morala sam birati između dva dečka. Jedan je bio jako zločest. Drugi je bio moj Henry. U sretnom smo braku već četrdeset i jednu godinu."

Bilo je vrijeme za promjenu teme. "Kako je, ovaj, tvoje kumče... Lionel?"

Razrogačila je oči. "Sviđa ti se mali Lionel?"

"Neeee."

"Mogu nešto srediti..."

"Ne, Dorothea, stvarno. Hvala ti, ali... sad bih se radije bavila svojim ocjenama. Ţelim se upisati na neki vrhunski fakultet." "Ako ikad budeš..."

"Reći ću ti"

Dovršila sam pecivo uz monoton zvuk Dorotheina brbljanja, uz povremeno kimanje ili ubacivanje "a-ha" kad god bi zastala toliko da pričeka moj odgovor. Bila sam zaokupljena dvoumljenjem o tome jesam li se te večeri uistinu ţeljela naći s Elliotom ili ne. Isprva je taj dogovor zvučao kao sjajna zamisao. No što sam više razmišljala o njemu, to me više obuzimala sumnja. Poznavala sam Elliota tek dva dana, prvo. I nisam bila sigurna što bi rekla moja mama, drugo. Već je bilo kasno, a do Delphica je bilo najmanje pola sata voţnje. Još vaţnije, vikendi u Delphicu bili su na glasu kao divlji.

Telefon je zazvonio i na identifikatoru poziva pojavio se Veein broj.

"Imamo li kakav plan za večeras?" ţeljela je znati.

Zaustila sam, paţljivo odvagujući odgovor. Nakon što kaţem Vee za Elllotov poziv, više neće biti uzmaka.

Vee je vrisnula. "O čovječe! O joj, o joj, o joj. Upravo sam prolila lak za nokte po kauču. Pričekaj me, idem po papirnate ubruse. Otapa li voda lak za nokte?" Vratila se časak kasnije. "Mislim da sam uništila kauč. Večeras moramo izaći. Ne ţelim biti ovdje kad moje najnovije slučajno umjetničko djelo bude otkriveno."

Dorothea se bila preselila niz hodnik u kupaonicu. Nisam ţeljela provesti cijelu večer slušajući je kako stenje iznad sanitarija dok ih čisti, pa sam donijela odluku. "Što misliš o luci Delphic? Elliot i Jules idu. Hoće se naći s nama."

"Pa što odmah nisi rekla! To je ključan podatak, Nora. Dolazim po tebe za petnaest minuta." Ostala sam na telefonu iz kojeg je izlazio zvuk slobodnog biranja.

Otišla sam gore i navukla udobnu bijelu majicu od kašmira, tamne traperice i tamnoplave mokasine za voţnju. Prstom sam oblikovala kosu oko lica, onako kako sam navikla sređivati svoje prirodne uvojke i... voila! Donekle pristojne spirale. Udaljila sam se od zrcala da se dvaput odmjerim od glave do pete i proglasila svoj izgled negdje između nehajnog i gotovo seksi.

Točno petnaest minuta kasnije, Vee je uletjela s Neonom na moj kolni prilaz i odsječno potrubila. Meni je trebalo deset minuta voţnje do njezine kuće, no ja sam obično pazila na ograničenje brzine. Vee je razumjela riječ brzina, ali ograničenje nije bilo u njezinu vokabularu.

"Idem u luku Delphic s Vee", doviknula sam Dorothei. "Ako mama nazove, moţeš joj to prenijeti?"

Dorothea je izašla iz kupaonice gegajući se. "Skroz u Delphic? Ovako kasno?"

"Dobar provod na konferenciji!" rekla sam, utekavši kroz vrata prije nego što se stigne usprotiviti ili nazvati mamu.

Veeina plava kosa bila je skupljena u visok konjski rep iz kojeg su se prosipali veliki, raskošni uvojci. Zlatni koluti ljuljali su joj se na ušima. Ruţ crven kao trešnja. Crna maskara koja izduţuje trepavice.

"Kako to uspijevaš?" zapitala sam. "Imala si pet minuta da se spremiš."

"Uvijek spremna." Vee me zabljesne smiješkom. "Ja sam san svakog izviđača."

Kritički me pogledala.

"Što je?" rekla sam.

"Noćas se nalazimo s dečkima."

"U toku sam, da."

"S dečkima koji vole cure koje izgledaju kao... cure." Podigla sam obrve. "A kako ja izgledam?"

"Kao da si izašla iz kade i zaključila da je već i to dovoljno da izgledaš pristojno. Nemoj me krivo shvatiti. Odjeća je dobra, kosa je u redu, ali ostatak... Evo ti." Zavukla je ruku u torbicu. "Kako sam ja dobra prijateljica, posudit ću ti ruţ. I maskaru, ali samo ako se zakuneš da nemaš neku zaraznu očnu bolest."

"Ja nemam očnu bolest!"

"Moram se osigurati."

"Hvala, neću."

Vee zine, napola u šali, napola ozbiljno. "Osjećat ćeš se gola bez toga!" "Zvuči baš kao izgled koji bi se tebi svidio", rekla sam. Istini za volju, imala sam zbrkane osjećaje oko toga što se nisam našminkala. Ne zbog toga što se doista jesam osjećala pomalo gola, već zbog toga što mi je prijedlog da se ne šminkam dao Patch. Kako bih obodrila samu sebe, rekla sam si da moje dostojanstvo nije na kocki. Kao ni moj ponos. Dobila sam prijedlog i imala dovoljno otvoren um da ga iskušam. Nisam htjela priznati da sam ga odlučila isprobati baš one noći kad sam znala da neću vidjeti Patcha.

Pola sata kasnije Vee nas je provezla ispod ulaza luke Delphic. Morale smo parkirati na najudaljenijem dijelu parkirališta zbog velike guţve u vikendu otvorenja. Smješten na samoj obali, Delphic nije na glasu po blagoj klimi.

Puhao je lagan vjetar, vitlajući vrećice kokica i omote slatkiša oko Veeinih i mojih gleţnjeva dok smo hodale prema blagajni za ulaznice. Drveće je odavno izgubilo lišće, a grane su se nadvijale nad nas poput iščašenih prstiju. U luci Delphic svakoga su ljeta treštali lunapark, festivali, štandovi za proricanje sudbine, ciganski svirači i cirkus nakaza. Nikad nisam bila sigurna jesu li te deformacije na ljudima prave ili umjetne.

"Jednu odraslu, molim", rekla sam ţeni za pultom gdje su se prodavale ulaznice. Uzela je moj novac i gurnula mi narukvicu kroz prozorčić. Potom

se nasmiješila, pokazavši plastične bijele vampirske zube s crvenim mrljama od ruţa.

"Lijepo se provedite", rekla je suzdrţano. "I ne zaboravite isprobati naš preuređeni vlak." Kvrcnula je po svojoj strani stakla, prstom nam pokazavši hrpu planova parka i letaka.

Dohvatila sam jedan primjerak dok sam prolazila kroz rotirajuća vrata. Na letku je pisalo:

NAJNOVIJA SENZACIJA LUNAPARKA DELPHIC! PREUREĐEN I RENOVIRAN ARKANĐEO! PADNITE IZ MILOSTI TRIDESET METARA OKOMITIM SPUSTOM.

Vee je pročitala letak preko mog ramena. Noktima mi je umalo probila Koţu na nadlaktici. "Moramo na to!" ciknula je.

"Na kraju", obećala sam, u nadi da će zaboraviti na tu atrakciju ako prije nje isprobamo sve ostale. Već se godinama nisam bojala visine, vjerojatno zbog toga što sam je uredno izbjegavala. Nisam bila sigurna da sam spremna provjeriti je li vrijeme izbrisalo taj moj strah.

Nakon velikog kola, električnih autića, vrtuljka s letećim ćilimima i nekoliko štandova s igrama, Vee i ja zaključile smo da je vrijeme da potraţimo Elliota i Julesa.

"Hmm", reče Vee, ogledavajući se u oba smjera staze koja je išla oko parka. Podijelile smo zamišljen trenutak šutnje.

"Igračnica", rekoh ja naposljetku.

"Dobra odluka."

Tek smo prošle kroz vrata igračnice, a već sam ga spazila. Ne Elliota. Ne Julesa.

Patcha.

Načas je podignuo pogled sa svoje videoigrice. Ista šilterica koju je nosio kad sam ga vidjela na tjelesnom zastirala mu je veći dio lica, no bila sam uvjerena da sam ugledala titraj osmijeha. Na prvi pogled djelovao je prijateljski, ali onda sam se sjetila kako mi je ušao u misli i smrzla se do kostiju.

Ako me sreća sluţila, Vee ga nije primijetila. Postrance sam je vodili kroz guţvu kako bi nam Patch nestao iz vida. Nije mi ni najmanje trebalo da sad predloţi da mu priđemo i zapodjenemo razgovor.

"Eno ih!" reče Vee, mašući rukom visoko iznad glave. "Jules! Elliot! Ovamo!"

"Dobra večer, dame", reče Elliot, probijajući se kroz guţvu. Jules je išao za njim, doimajući se ushićeno poput tri dana stare mesne štruce. "Smijem li vas obje častiti Colom?"

"Moţe", reče Vee. Gledala je ravno u Julesa. "Ja ću dijetnu."

Jules je promumljao neki izgovor o tome kako mora na zahod i ponovno uronio u guţvu.

Pet minuta kasnije Elliot se vratio s Colama. Kad nam ih je podijelio, protrljao je ruke i pogledom obuhvatio prostoriju. "Odakle da počnemo?" "A što s Julesom?" upita Vee. "Pronaći će nas."

"Zračni hokej", rekoh ja brzo. Zračni hokej nalazio se na drugom kraju igračnice. Što dalje od Patcha, to bolje. Uvjeravala sam samu sebe da je slučajnost što je tu, ali moji se nagoni s time nisu slagali.

"Ooo, vidi!" ubaci Vee. "Stolni nogomet!" I već je vijugala prema slobodnom stolu. "Jules i ja protiv vas dvoje. Gubitnici časte pizzom." "Pošteno", reče Elliot.

Stolni nogomet bio bi u redu da taj stol nije bio veoma blizu mjesta gdje je za svojom igrom stajao Patch. Rekla sam si da se neću obazirati na nj. Budem li mu neprestano okretala leđa, neću niti primijetiti da je ondje. Moţda ga Vee neće zamijetiti.

"Hej, Nora, nije li ono Patch?" zapita Vee.

"Hmm?" rekoh ja nevino.

Pokazala je prstom. "Ono ondje. To je on, zar ne?" "Sumnjam. Onda, Elliot i ja smo bijeli?"

"Patch je Norin partner na biologiji", objasni Vee Eliottu. Kradom mi je namignula, ali sloţila je nevino lice čim ju je Elliot pogledao. Ja sam joj lagano, ali odlučno odmahnula glavom, dajući joj znak - prestani.

"Stalno gleda ovamo", reče Vee tiše. Nagnula se preko stola za nogomet kako bi naš razgovor izgledao privatno, ali šaputala je toliko glasno da je Elliot nije mogao ne čuti. "Sigurno se pita što radiš ovdje s..." Kimnula je prema Elliotu.

Zatvorila sam oči i zamislila kako lupam glavom o zid. "Patch je bio vrlo jasan u vezi s tim da bi Nori volio biti i više od partnera na biologiji", nastavi Vee. "Nije da bi ga itko zbog toga mogao kriviti."

"A da?" reče Elliot, uputivši mi pogled koji je odavao da nije iznenađen. To je cijelo vrijeme slutio. Primijetila sam da mi se primaknuo za korak.

Vee mi je dobacila pobjednički osmijeh. Zahvali mi kasnije, značio je.

"Nije tako", ispravila sam je. "Nego..."

"Dvaput gore", reče Vee. "Nora misli da je on uhodi. Još malo i uplest će se policija."

"Hoćemo li igrati?" rekoh ja glasno. Bacila sam lopticu na sredinu stola. Nitko nije niti primijetio.

"Ţeliš li da ja porazgovaram s njim?" zapita me Elliot. "Objasnit ću mu da ne traţimo kavgu. Reći ću mu da si ovdje sa mnom, pa ako mu je to problem, neka ga raspravi sa mnom."

Nisam htjela da razgovor krene u tom smjeru. Nipošto. "Što se dogodilo Julesu?" rekla sam. "Već dugo ga nema."

"Da, moţda je upao u školjku", reče Vee.

"Dopusti da popričam s Patchem", reče Elliot.

Premda sam cijenila njegovu paţnju, nije mi se sviđala zamisao da se Elliot suoči s Patchem. Patch je bio faktor X: nedodirljiv, strašan i nepoznat. Tko zna što bi mogao učiniti? Elliot je bio suviše drag da bi ga se slalo na Patcha,

"On me ne plaši", reče Elliot, kao da opovrgava moje misli.

U tome se Elliot i ja očito nismo slagali.

"Loša zamisao", rekoh.

"Sjajna zamisao", reče Vee. "Inače bi Patch mogao postati... nasilan. Sjećaš se zadnji put?"

Zadnji put?! nečujno sam joj izustila.

Nisam imala pojma zašto Vee to radi, osim što je bila sklona od svega praviti što je moguće veću dramu. Njezina predodţba o drami odgovarala je mojoj predodţbi o uţasnu poniţenju.

"Bez uvrede, ali zvuči kao da je tip bolesnik", reče Elliot. "Daj mi dvije minute s njim." Krenuo je prema njemu.

"Ne!" rekoh, povukavši ga za rukav da ga zaustavim. "On bi, ovaj, mogao bi opet postati nasilan. Ja ću to srediti." Pogledala sam Vee stisnutim očima. "Sigurna si?" reče Elliot. "Ja bih to učinio s velikim zadovoljstvom. "Mislim da je bolje da to čuje od mene."

Obrisala sam dlanove o traperice i, udahnuvši koliko sam mogla smireno, krenula prema Patchu, svega nekoliko igraćih konzola dalje. Nisam imala pojma što da mu kaţem kad stignem do njega. Nadala sam se samo kratku pozdravu. Zatim bih se mogla vratiti i uvjeriti Elliota i Vee kako je sve pod kontrolom.

Patch je bio odjeven kao i obično: crna majica, crne traperice i tanak srebrni lančić koji mu je svjetlucao na tamnom tenu. Rukavi su mu bili zasukani duţ podlaktica i vidjela sam kako mu mišići rade dok pritišće gumbe. Bio je visok, vitak i čvrst, i ne bi me čudilo kad bi ispod odjeće imao nekoliko oţiljaka, suvenira iz uličnih tučnjava i kojekakvog neodgovornog vladanja. Nije da sam mu ţeljela zaviriti ispod odjeće.

Kad sam stigla do Patcheve konzole, dlanom sam je potapšala sa strane da privučem njegovu pozornost. Najmirnijim glasom koji sam smogla, rekla sam: "Pacman? Ili Donkey Kong?" Zabravo, izgledalo je malo nasilnije i više vojnički.

Osmijeh mu se polagano razlio licem. "Bejzbol. Moţeš stati iza mene i malo mi pomoći?"

Na ekranu su se rasprskavale vatrene bombe, a tijela su vrišteći letjela zrakom. To očito nije bio bejzbol.

"Kako se zove?" upita Patch, gotovo neprimjetno trgnuvši glavom prema stolnom nogometu.

"Elliot. Slušaj, moram skratiti. Ĉekaju me."

"Jesam li ga već vidio?"

"Nov je. Upravo se prebacio."

"Prvi tjedan u školi, a već je našao prijatelje. Srećković." Pogledao me krajičkom oka. "Mogao bi imati mračnu i opasnu stranu o kojoj ne znamo ništa."

"Ĉini se da je to moja specijalnost."

Pričekala sam da shvati na što sam mislila, ali on je rekao samo: "Jesi za partiju?" Nakrivio je glavu prema straţnjem dijelu igračnice. Kroz guţvu uspjela sam nazrijeti stolove za biljar.

"Nora!" viknula je Vee. "Dođi ovamo. "Elliot me rastura kao beba zvečku!"

"Ne mogu", rekla sam Patchu.

"Ako ja pobijedim", rekao je kao da ne dolazi u obzir da ga odbijem, "reći ćeš Elliotu da je nešto iskrsnulo. Reći ćeš mu da večeras više nisi slobodna."

Nisam si mogla pomoći; bio je uţasno arogantan. "A ako ja pobijedim?"

Pogledao me od glave do pete. "Mislim da se ne trebamo brinuti."

Prije nego što sam se uspjela svladati, udarila sam ga šakom po ruci.

"Pazi", rekao je muklim glasom. "Mogli bi pomisliti da očijukamo."

Htjela sam se ţiva pojesti jer upravo smo to i činili. No nisam bila kriva ja - nego Patch. Pored njega obuzimale su me zbunjujuće suprotne ţelje. Dio mene htio je pobjeći od njega vrišteći Poţar! A lakoumniji dio mene bio je na kušnji vidjeti koliko mu se mogu pribliţiti, a da se ne... zapalim.

"Jedna partija biljara", nagovarao me.

"Ovdje sam s nekim drugim."

"Ti kreni prema stolovima za biljar. Ja ću to srediti."

Prekriţila sam ruke u nadi da izgledam strogo i pomalo ljutito, no Istovremeno morala sam se ugristi za usnicu kako ne bih pokazala malo pozitivniju reakciju. "Što ćeš učiniti? Potući se s Elliotom?"

"Ako bude potrebno."

Bila sam gotovo sigurna da se šali. Gotovo.

"Upravo se oslobodio jedan biljarski stol. Idi ga zauzeti." Ako... se... usuđuješ.

Ukipila sam se. "Kako si to izveo?"

Kako nije odmah zanijekao, osjetila sam štrecaj panike. To je bilo stvarno. On je točno znao što čini. Dlanovi su mi se orosili znojem.

"Kako si to izveo?" ponovila sam.

Lukavo mi se nasmiješio. "Izveo što?"

"Nemoj", upozorila sam ga. "Nemoj se praviti da to ne činiš."

Naslonio se ramenom na konzolu i spustio pogled na mene. "Reci mi što to navodno činim."

"Moje... misli."

"Što s njima?"

"Prestani, Patch."

Teatralno se osvrnuo oko sebe. "Ne misliš valjda - da ti se obraćam u mislima? Svjesna si koliko ludo to zvuči?"

Progutavši knedlu, rekla sam najmirnijim glasom koji sam uspjela izvući: "Plašiš me i nisam sigurna da si dobar za mene."

"Mogao bih promijeniti tvoje mišljenje."

"Noooora!" viknula je Vee glasnije od buke glasova i elektroničkih piskova.

"Nađemo se kod Arkanđela", reče Patch. Ustuknula sam. "Ne", rekla sam automatski.

Patch me zaobišao s leđa i kraljeţnicom mi je prošla jeza. "Ĉekat ću te", šapnuo mi je na uho. Zatim je izašao iz igračnice.

Vratila sam se do stolnog nogometa posve omamljena. Elliot se naginjao nad stol s izrazom natjecateljske usredotočenosti na licu. Vee je podvriskivala i smijala se. Jules se još nije vratio.

Vee je podignula pogled s igre. "Onda? Što je bilo? Što ti je rekao?"

"Ništa. Rekla sam mu da nas ne gnjavi. Otišao je." Glas mi je zvučao tupo.

"Nije izgledao ljutito kad je otišao", reče Elliot. "Što god da si mu rekla, sigurno je upalilo."

"Baš šteta", reče Vee. "Nadala sam se nečemu uzbudljivom."

"Moţemo li sad igrati?" zapita Elliot. "Gladan sam teško osvojene pizze."

"Da, samo kad bi se Jules vratio", reče Vee. "Pomalo mi se čini da nas ne voli. Stalno nestaje. Pomalo mi se čini da je to neverbalni znak."

"Zezaš se? Vi ste njemu jako drage", reče Elliot odviše ushićeno. "Samo što sporo prihvaća strance. Idem ja po njega. Ostanite ovdje."

Ĉim smo Vee i ja ostale same, rekla sam: "Ti znaš da ću te ubiti, zar ne?"

Vee je podignula dlanove i ustuknula. "Napravila sam ti uslugu. Elliot je podivljao za tobom. Kad si otišla, rekla sam mu, kao, da te deset frajera zove svake večeri. Da si mu vidjela lice. Jedva je svladao ljubomoru."

POGLAVLJE

8

Prostenjala sam.

"To je zakon ponude i potraţnje", reče Vee. "Tko bi rekao da će nam ekonomija dobro doći?"

Pogledala sam prema vratima igračnice. "Treba mi nešto."

"Treba ti Elliot."

"Ne, treba mi šećer. Puno šećera. Treba mi šećerna vuna." Trebala mi je gumica dovoljno velika da izbriše sve dokaze o Patchu iz mog ţivota. Osobito obraćanje u mislima. Zadrhtala sam. Kako je to radio? I zašto meni? Osim ako... mi se priviđalo. Baš kao što mi se prividjelo da sam udarila nekoga Neonom.

"I meni bi dobro došlo malo šećera", reče Vee. "Vidjela sam jedan takav štand pored ulaza u park, kad smo dolazile. Ja ću ostati ovdje da Jules i Elliot ne pomisle da smo pobjegle, a ti odi po šećernu vunu."

Izašavši, vratila sam se do glavnog ulaza, no kad sam pronašla štand sa šećernom vunom, pozornost mi je odvukao prizor nešto dalje niz stazu. Arkanđeo se izdignuo iznad krošnji stabala. Zmija od vagona prozujala je svjetlećim tračnicama i obrušila se, nestavši iz vida. Zapitala sam se zašto Patch ţeli da se nađemo. Osjetila sam grč u ţelucu i vjerojatno sam to trebala smatrati odgovorom, no unatoč svojim najboljim namjerama, našla sam se kako idem dalje stazom prema Arkanđelu.

Drţala sam se tempa gomile pješaka, ne skrećući pogled s udaljenih tračnica Arkanđela koje su vijugale nebom. Vjetar više nije bio svjeţ, već leden, no to nije bio razlog moje sve veće nelagode. Onaj osjećaj mi se vratio. Onaj hladan, jeziv osjećaj da me netko promatra.

Osvrnula sam se na obje strane. Ničeg neobičnog u perifernom vidnom polju. Okrenula sam se za punih 180 stupnjeva. Nedaleko iza mene, stojeći na maloj zelenoj površini punoj stabala, jedan se lik s kapuljačom okrenuo i nestao u tami.

Dok mi je srce ubrzano kucalo, pretekla sam oveću grupu pješaka, povećavajući udaljenost između sebe i tog luga. Nakon nekoliko krupnih koraka ponovno sam se osvrnula. Nisam uočila nikoga tko bi me pratio.

Kad sam se okrenula naprijed, sudarila sam se s nekime. "Ţao mi je!" ispalila sam, pokušavajući vratiti ravnoteţu.

Patch mi se nacerio svisoka. "Meni je teško odoljeti."

Trepnula sam, podignuvši pogled prema njemu. "Pusti me na miru." Pokušala sam ga zaobići, ali uhvatio me za lakat.

"Što je bilo? Izgledaš kao da ćeš povraćati."

"Ti tako djeluješ na mene", odbrusila sam mu.

Nasmijao se. Poţeljela sam ga šutnuti u cjevanicu.

"Dobro bi ti došlo piće." Još me drţao za lakat, pa me povukao prema kolicima s limunadom.

No ja sam ukopano stajala. "Ţeliš mi pomoći? Ne prilazi mi."

Odmaknuo mi je uvojak s lica. "Sviđa mi se tvoja kosa. Sviđa mi se kad podivlja, Kao da vidim jednu stranu tebe koju bi trebala češće pokazivati."

Bijesno sam zagladila kosu. Ĉim sam shvatila da izgledam kao da se pokušavam urediti za njega, rekla sam: "Moram ići. Vee me čeka." Uznemogla stanka. "Pretpostavljam da se vidimo u školi u ponedjeljak."

"Dođi na Arkanđela sa mnom."

Zabacila sam glavu, pogledavši uvis. Reski krici odjekivali su prema dolje dok su vagoni tutnjali tračnicama.

"Sjedala su za dvoje." Osmijeh mu se pretvorio u razvučeno, drsko cerekanje.

"Ne." Nema teorije.

"Ako budeš stalno bjeţala od mene, nikad nećeš shvatiti što se zapravo događa."

Zbog te sam primjedbe istog časa trebala pobjeći. Ali nisam. Patch kao da je točno znao što treba reći kako bi potaknuo moju znatiţelju. Točno što treba reći, točno u pravom trenutku.

"Što se događa?" zapitala sam.

"Samo je jedan način da saznaš."

"Ne mogu. Bojim se visine. Osim toga, čeka me Vee." Samo, odjednom me pomisao da se nađem tako visoko u zraku nije plašila. Ne više.

Apsurdno, svijest o tome da ću biti s Patchom navela me da se osjetim sigurno.

"Ako izdrţiš cijelu voţnju bez vrištanja, reći ću Treneru da nas razmjesti."

"Ja sam već pokušala. Neće popustiti." "Moţda sam ja uvjerljiviji od tebe."

Ovu sam primjedbu doţivjela kao osobnu uvredu. "Ja ne vrištim", rekla sam. "Ne zbog atrakcija u lunaparku." Ne zbog tebe.

Hodajući ukorak s Patchem, došla sam do kraja reda koji je vodio prema Arkanđelu. Daleko gore, u noćnom nebu, val krikova uzdigao se, pa zamro.

"Nisam te još nikad vidio u Delphicu", reče Patch.

"Ti si često ovdje?" Upamtila sam da vikendima više ne zalazim u Delphic.

"Duga je priča o meni i ovom mjestu."

Naš se red pomaknuo kad su se vagoni ispraznili i nova se skupina tragaoca za ushitom ukrcala.

"Da pogodim", rekla sam. "Lani si ovdje markirao umjesto da ideš u školu."

Bila sam sarkastična, ali Patch je rekao: "Odgovor na to rasvijetlio bi moju prošlost. A volio bih je očuvati u tajnosti."

"Zašto? Što ne valja s tvojom prošlošću?"

"Mislim da ovo nije dobar trenutak za razgovor o tome. Moja prošlost mogla bi te uplašiti."

Prekasno, pomislila sam.

Primaknuo mi se i okrznuli smo se nadlakticama, lagan dodir od kojeg su mi se nakostriješile dlačice na ruci. "Stvari koje trebam priznati ne govore se jezičavoj partnerici iz biologije", rekao je.

Ovio me mrzli vjetar i kad sam ga udahnula, ispunio me ledenom hladnoćom. No ona se nije mogla usporediti sa studeni koju sam osjetila zbog Patchevih riječi.

Patch je bradom pokazao na rampu. "Ĉini se da je red na nas."

Gurnula sam rotirajuća vrata. Kad smo stigli na platformu za ukrcavanje, jedini preostali slobodni vagoni nalazili su se na samom početku i na samom kraju vlaka smrti. Patch je pošao prema prvom.

Konstrukcija vlaka smrti, renoviranog ili ne, nije mi ulijevala povjerenje. Izgledao je kao da je star više od sto godina i bio je načinjen od drva koje je provelo mnogo vremena na udaru oštre mainske klime. Crteţi naslikani na stranicama ulijevali su ga još manje.

Na vagonu koji je Patch odabrao nalazila se kompozicija od četiri slike. Na prvoj se vidjelo kako gomila rogatih demona čupa krila muškom anđelu koji vrišti. Sljedeća slika prikazivala je anđela bez krila koji čuči na nadgrobnoj ploči i izdaleka promatra djecu koja se igraju. Na trećoj slici anđeo bez krila stajao je blizu te djece, savijenim prstom dozivajući zelenooku djevojčicu. Na zadnjoj slici anđeo bez krila prolazio je kroz tijelo te djevojčice poput duha. Oči djevojčice bile su crne, njezin je osmijeh nestao i niknuli su joj rogovi kao u demona s prve slike. Raskoljen mjesec visio je iznad slika.

Svrnula sam pogled i pokušala se uvjeriti kako mi noge drhture zbog ledenog zraka. Uvukla sam se u vagon do Patcha.

"Tvoja me prošlost ne bi preplašila", rekla sam, zakopčavajući sigurnosni pojas na krilu. "Pretpostavljam da bih se samo zgrozila."

"Zgrozila", ponovio je. Zbog tona njegova glasa učinilo mi se da se sloţio s tom optuţbom. Ĉudno, budući da Patch nikad nije loše govorio o sebi.

Vagoni su se zakotrljali unatrag, a onda sunuli naprijed. Ne baš glatko, udaljili smo se od platforme, polako gmiţući uzbrdo. U zraku se osjetio vonj znoja, hrđe i slane vode, koji je vjetar donosio s mora. Patch mi je sjedio dovoljno blizu da osjetim njegov miris. Uhvatila sam blagu natruhu mirisnog sapuna od metvice.

"Blijeda si", rekao je, nagnuvši se prema meni kako bih ga čula usprkos štropotu tračnica.

Osjećala sam slabost, ali nisam to priznala.

Na vrhu uspona uslijedio je trenutak oklijevanja. Pogled mi je sezao miljama uokolo i vidjela sam kako se okolna tama miješa s iskricama predgrađa pa postupno pretvara u mreţu portlandske javne rasvjete. Vjetar je zadrţao dah, omogućivši vlaţnom zraku da mi se slegne na koţi.

Nehotice sam kradom pogledala Patcha. Donekle me tješilo što ga Imam kraj sebe. Brzo se osmjehnuo. "Bojiš se, Anđele?"

Kad sam osjetila kako mi se teţište premješta naprijed, stisnula sam metalnu šipku vijcima pričvršćenu za prednji dio vagona. Oteo mi se uzdrhtali smijeh.

Naš vagon poletio je demonskom brzinom, kosa mi se zavijorila odostraga. Zaokret nalijevo, pa nadesno, kloparali smo tračnicama. Iznutra sam osjećala kako mi organi lebde i padaju u skladu s voţnjom. Pogledala sam dolje, nastojeći se usredotočiti na nešto što se ne kreće.

Tako sam primijetila da se moj sigurnosni pojas otkopčao.

Pokušala sam viknuti Patchu, no hujanje vjetra progutalo mi je glas. Osjetila sam prazninu u trbuhu i jednu sam ruku odvojila od metalne šipke kako bih njome pokušala zakopčati pojas oko struka. Vagon je sunuo nalijevo. Ramenom sam udarila Patcha, pritisnuvši ga tako jako da me zaboljelo. Vagon se vinuo uvis i osjetila sam kako se odvojio od tračnica, ne sasvim pričvršćen za njih.

Obrušavali smo se. Treperava svjetla duţ tračnica zaslijepila su me; nisam mogla vidjeti na koju stranu tračnice zaokreću na kraju pada.

Bilo je prekasno. Vagon je naglo sunuo udesno. Osjetila sam kako me presjekla panika i tada se dogodilo. Lijevim ramenom tresnula sam vrata vagona. Širom su se otvorila i izletjela sam van, vlak smrti odjurio je dalje bez mene. Zakotrljala sam se tračnicama i grabila za nečime što bi me zadrţalo. Nisam napipala ništa i prevalila sam se preko ruba, sunovrativši se ravno dolje kroz crni zrak. Tlo je jurilo na mene i otvorila sam usta da zavrištim.

U sljedećem trenutku kojeg sam bila svjesna, vlakić se škripavo zaustavljao na platformi za iskrcavanje.

Ruke su me boljele koliko me snaţno Patch drţao. "E, to ja zovem vriskom", rekao je, nacerivši se.

Obamrla, gledala sam ga kako stavlja dlan preko uha, kao da mu u njemu još uvijek odjekuje moj vrisak. Nimalo sigurna u to što se upravo dogodilo, blenula sam u mjesto na njegovoj ruci gdje sam mu nokti mu ostavila polukruţne tetovaţe na koţi. Zatim sam svrnula pogled na svoj sigurnosni pojas. Bio mi je zakopčan oko struka.

"Moj pojas..." započela sam. "Mislila sam..."

"Što si mislila?" zapita Patch iskreno zainteresiranim glasom.

"Mislila sam... da sam ispala iz vagona. Doslovno sam mislila... da ću umrijeti."

"Mislim da to i jest poanta."

Ruke su mi se tresle uz bokove. Koljena su mi blago klecala pod teţinom vlastita tijela.

"Pa, izgleda da smo zaglavili kao partneri", reče Patch. Naslutila sam tračak pobjede u njegovu glasu. Bila sam suviše omamljena da bih raspravljala.

"Arkanđeo", promrmljala sam, osvrnuvši se preko ramena na vlakić, koji se ponovno počeo penjati.

"To znači anđeo na visokom poloţaju." Glas mu je bio osjetno samo-dopadan. "Što više letiš, to dublje padaš."

Zaustila sam, ţeleći reći kako sam uvjerena da sam načas ispala iz vagona i kako su me sile koje nisam kadra objasniti vratile natrag na sigurno, iza sigurnosnog pojasa. Umjesto toga, rekla sam: "Mislim da sam ja više djevojka za anđela čuvara."

Patch se opet osmjehnuo. Vodeći me dolje po prilaznoj stazi, rekao je: "Otpratit ću te natrag u igračnicu."

POGLAVLJE

9

Probijala sam se kroz guţvu u igračnici, prošavši pored šanka i zahoda. Kad sam ugledala stolove za stolni nogomet, Vee nije bilo ni za jednim. Kao ni Elliota i Julesa.

"Ĉini se da su otišli", reče Patch. U očima mu se moţda nazirao tračak zadovoljstva. Pa ipak, kod Patcha je to isto tako moglo biti i nešto sasvim drugo. "Ĉini se da trebaš prijevoz."

"Vee me ne bi ostavila", rekla sam, propevši se na prste da pogledam preko gomile. "Vjerojatno igraju stolni tenis."

Postrance sam se kretala kroz guţvu, a Patch me slijedio, naginjući limenku tonika koju je kupio na ulasku. Ponudio je i meni, ali s obzirom na to kako sam se osjećala, nisam bila sigurna da bih ga uspjela zadrţati u ţelucu.

Na stolnom tenisu nije bilo ni traga Vee ni Elliotu.

"A moţda su na fliperima", nabaci Patch. Definitivno se sprdao sa mnom.

Osjetila sam kako me oblijeva blago rumenilo. Gdje je Vee?

Patch mi je pruţio svoj tonik. "Sigurno nećeš ništa popiti?"

Svrnula sam pogled s limenke na Patcha. Samo zato što mi se krv ugrijala na pomisao da moja usta dotaknu mjesto gdje su bila njegova, nisam mu to morala i reći.

Prekopala sam po torbici i izvukla mobitel. Ekran mu je bio crn i nije se htio upaliti. Nije mi bilo jasno kako se baterija uspjela potrošiti kad sam je napunila neposredno prije nego što sam izašla. Pritisnula sam gumb, i opet, i opet, ali nije se događalo ništa.

Patch je rekao: "Moja ponuda još uvijek stoji."

Pomislila sam kako bih bila sigurnija kad bih autostopom zaustavili nekog stranca. Još sam bila uzdrmana onime što se dogodilo na Arkanđelu i bez obzira na to koliko puta sam ga pokušala potisnuti, prizor padanja stalno mi se ponavljao u glavi. Padala sam... a onda je voţnja završila. Sama tako. Nikad nisam doţivjela ništa stravičnije. Gotovo jednako stravična bilo

je to što, kako se činilo, nitko osim mene nije ništa vidio. Ĉak ni Patch, koji je sjedio pored mene.

Pljesnula sam se dlanom po čelu. "Njezin auto. Vjerojatno me čeka na parkiralištu."

Pola sata kasnije pretraţila sam već cijelo parkiralište. Neona nije bilo. Nisam mogla vjerovati da je Vee otišla bez mene. Moţda se dogodio neki hitan slučaj. Nisam mogla znati jer nisam mogla pogledati poruke na mobitelu. Pokušavala sam obuzdati emocije, ali ako me stvarno ostavila, u meni je krčkalo mnogo ljutnje koja je samo čekala da provali.

"Imaš li još kakvih mogućnosti?" upita Patch.

Ugrizla sam se za usnicu, odvagujući druge mogućnosti. Nisam imala drugih mogućnosti. Naţalost, nisam bila sigurna da sam spremna prihvatiti Patchev prijedlog. Usred bijela dana odisao je opasnošću. Noćas je odisao moćnom mješavinom opasnosti, prijetnje i tajanstvenosti.

Na koncu sam uzdahnula i pomolila se da ta odluka ne ispadne pogrešna.

"Odvest ćeš me ravno kući", rekoh. Ispalo je više kao pitanje nego kao naređenje.

"Ako ti tako ţeliš."

Baš sam htjela zapitati Patcha je li primijetio išta neobično na Arkanđelu, no zaustavila sam se. Suviše sam se bojala pitati. Što ako nisam pala? Što ako mi se sve to prividjelo? Što ako vidim stvari koje se zapravo ne događaju? Prvo tip sa skijaškim naočalama. Sada ovo. Bila sam prilično sigurna da je Patchevo obraćanje u mislima stvarno, ali sve ostalo? Nisam baš bila načisto.

Patch je otišao nekoliko parkirališnih mjesta dalje. Ondje se blistav crn motor oslanjao na svoju noţicu. Zajahao ga je i nakrenuo glavu prema sjedalu iza sebe. "Uskači."

"Mrak. Divan motor", rekla sam. Lagala sam. Izgledao je kao ulaštena smrtonosna zamka. U ţivotu nisam sjela na motor, nikad. Nisam bila sigurna da to noćas ţelim promijeniti.

"Volim osjećaj vjetra na licu", nastavila sam u nadi da ću razmetanjem sakriti svoj uţas od brzina većih od sto kilometara na sat, bez ičega između sebe i ceste.

Imao je samo jednu kacigu - crnu sa zatamnjenim vizirom - i pruţio mi ju je.

Uzevši je, prebacila sam nogu preko motora i shvatila koliko se nezaštićeno osjećam bez ičega osim uzanog sjedala ispod sebe. Navukla sam kacigu preko uvojaka i zavezala je ispod brade.

"Je li to teško voziti?" upitala sam. Zapravo sam mislila Je li sigurno? "Nije", rekao je Patch, odgovorivši mi i na izgovoreno i na neizgovoreno pitanje. Tiho se nasmijao. "Napeta si. Opusti se."

Kad je krenuo s parkirališta, zatekla me eksplozija kretanja; bila sam se drţala za njegovu majicu s tek dovoljno tkanine između prstiju da odrţim ravnoteţu. Sad sam ovila ruke oko njega, zagrlivši ga odostraga.

Patch je ubrzavao na autocesti i bedra su mi se stisnula oko njega. Nadala sam se da sam to primijetila samo ja.

Kad smo stigli do moje kuće, Patch je polako dovezao motor na moj maglom obavijen kolni prilaz, ugasio motor i sišao. Ja sam skinula kacigu, oprezno je odloţivši na sjedalo ispred sebe, i zaustila nešto u stilu Hvala na voţnji, vidimo se u ponedjeljak.

Te su riječi ishlapile jer je Patch prešao kolni prilaz i krenuo stepenicama na trijem.

Nisam imala blagog pojma što je naumio. Otpratiti me do vrata? Vrlo mulo vjerojatno. Ali onda... što?

Popela sam se na trijem za njim i zatekla ga kod vrata. Gledala sam ga, raspeta između zbunjenosti i sve veće zabrinutosti, kako iz svoga dţepa Uvlači poznate mi ključeve i gura moj ključ od kuće u bravu.

Spustila sam torbicu s ramena na ruku i otvorila pretinac u kojem sam drţala ključeve. Nije ih bilo.

"Vrati mi moje ključeve", rekla sam, smetena time što nisam znala kako su se moji ključevi našli u njegovu posjedu.

"Pali su ti u igračnici dok si traţila mobitel", reče on.

"Ne zanima me gdje su mi pali. Vrati mi ih."

Patch je podigao ruke kao da je nevin i odmaknuo se od vrata. Ramenom se naslonio na cigle i gledao me kako prilazim bravi. Pokušala sam okrenuti ključ. Nije htio niti mrdnuti.

"Zaglavio si ga", rekla sam drmajući ključ. Ustuknula sam za korak. "Hajde. Pokušaj. Zapeo je."

On je okrenuo ključ uz oštar klik. S rukom na kvaki podignuo je obrve kao da ţeli reći Mogu li?

Progutala sam knedlu, suzbivši navalu opčinjenosti i uznemirenosti. "Samo naprijed. Nećeš naletjeti ni na koga. Sama sam kod kuće." "Cijelu noć?"

Odmah sam shvatila da to moţda i nije bilo najpametnije što sam mogla reći. "Uskoro će doći Dorothea." Bila je to laţ. Dorothea je davno otišla. Bliţila se ponoć.

"Dorothea?"

"Naša kućna pomoćnica. Stara je - ali snaţna. Jako snaţna." Pokušala sam se provući mimo njega. Neuspješno.

"Zvuči strašno", rekao je, izvukavši ključ iz brave. Pruţio mi ga je.

"Moţe očistiti zahod iznutra i izvana za manje od minute. Uţasno je bolja riječ." Uzevši ključ, postrance sam prošla pored njega. Imala sam najbolju namjeru zatvoriti vrata između nas, ali kad sam se okrenula, Patch je stajao na kućnom pragu rukama se odupirući o obje strane vratnog okvira.

"Nećeš me pozvati unutra?" upitao me.

Trepnula sam. Da ga pozovem unutra? U svoju kuću? Dok nikoga nema doma?

Patch je rekao: "Kasno je." Njegove oči pomno su pratile moje, iskreći tvrdoglavim odsjajem. "Sigurno si gladna."

"Ne. Da. Mislim, da, ali..."

Najednom se stvorio unutra.

Ustuknula sam tri koraka; on je stopalom gurnuo vrata da se zatvore. "Voliš meksičku hranu?" upitao je.

"Ja..." Ja bih voljela znati što ti radiš u mojoj kući!

"Tacoi?'

"Tacoi?" ponovila sam poput jeke.

Kao da ga je to zabavljalo. "Rajčice, salata, sir."

"Znam što je taco!"

Prije nego što sam ga uspjela zaustaviti, zagrabio je pored mene u kuću. Na kraju hodnika skrenuo je lijevo. U kuhinju.

Otišao je do sudopera i puštao vodu dok je sapunao ruke do polovice podlaktica. Nakon što se očito raskomotio, prvo je otišao u smočnicu, a onda pregledao hladnjak, tu i tamo vadeći stvarčice - umak od rajčica, sir, salatu, jednu rajčicu. Zatim je prekopao po ladicama i pronašao noţ.

Mislim da me već napola uhvatila panika zbog prizora Patcha koji drţi noţ, no tada mi je u oči upalo nešto drugo. Napravila sam dva koraka naprijed i zaškiljila u svoj odraz u tavi što je visjela s prečke na zidu. Moja kosa! Kao da sam na glavi imala golem grm suhog korova. Prekrila sam usta dlanom.

Patch se osmjehnuo. "Prirodno si crvenokosa?"

Blenula sam u njega. "Moja kosa nije crvena."

"Stvarno mi je ţao što ti to moram priopćiti, ali crvena je. Ni da je zapalim ne bi postala crvenija."

"Smeđa je." Dobro, moţda mi je kosa bila malčice, mrvicu, najmanju zericu kestenjasta. Svejedno sam bila brineta. "To je zbog svjetla", rekla sam.

"Da, moţda su ţarulje takve." Smiješak mu je podignuo oba kraja usnica i pojavile su se rupice u obrazima.

"Odmah se vraćam", rekla sam, ţurno izašavši iz kuhinje.

Otišla sam gore i utjerala kosu u konjski rep. Kad sam to riješila, sabrala sam svoje misli. Nije mi baš bila ugodna pomisao da Patch slobodno luta mojom kućom - naoruţan noţem. A mama bi me ubila kad bi doznala da sam pozvala Patcha u kuću dok nije bilo Dorothee.

"Moţemo li ovo odgoditi za neku drugu priliku?" upitala sam ga kad sam ga dvije minute kasnije zatekla kako još uvijek marljivo radi u kuhinji. Stavila sam ruku na trbuh kao da me boli. "Zlo mi je", rekla sam. "Mislim da je to od voţnje kući."

Prestao je sjeckati i podignuo pogled. "Još malo sam gotov."

Primijetila sam da je zamijenio noţ za veći - i oštriji.

Kao da ima uvid u moje misli, podignuo je noţ, proučavajući ga. Oštrica je bljesnula na svjetlosti. Ţeludac mi se zgrčio. "Odloţi noţ", tiho sam naredila.

Patch je svrnuo pogled s mene na noţ pa opet natrag. Za neko vrijeme poloţio ga je pred sebe. "Neću ti nauditi, Nora."

"Sad mi je... lakše", uspjela sam izgovoriti, no grlo mi je bilo stegnuto i suho.

Zavrtio je noţ tako da se drţak okrenuo prema meni. "Dođi. Naučit ću te kako se radi taco"

Nisam se pomaknula. U oku mu je bio sjaj zbog kojeg sam pomislila kako bih ga se trebala bojati... i bojala sam ga se. No taj je strah u jednakoj

mjeri bio i opčinjenost. Njegova je blizina na mene djelovala izuzetno uznemirujuće. Pored njega nisam vjerovala samoj sebi.

"A da se... dogovorimo?" Podigao je pogled koji je odavao pouzdanost. "Pomogni mi da napravim tacoe i odgovorit ću ti na nekoliko pitanja." "Pitanja?"

"Mislim da znaš što hoću reći."

Točno sam znala što je htio reći. Dopuštao mi je kratak uvid u svoji privatni svijet. Svijet u kojem mi se moţe obraćati u mislima. Opet je točno znao što treba reći, točno u pravi čas.

Bez ijedne riječi stala sam pored njega. Gurnuo je dasku za rezanje pred mene.

"Prvo", rekao je, došavši iza mene i poloţivši dlanove na pult, odmah s vanjske strane mojih,"izaberi svoju rajčicu." Sagnuo je glavu tako da su mu usta bila na mom uhu. Dah mu je bio topao, škakljao mi je koţu. "Dobro. Sad uzmi noţ."

"Stoji li šef kuhinje uvijek tako blizu?" zapitala sam ga, ne mogavši odrediti sviđa li mi se treperenje koje u meni stvara njegova blizina ili me plaši.

"Kad otkriva kulinarske tajne, da. Primi noţ kao da misliš ozbiljno.

"Jesam."

"Dobro." Ustuknuvši, dvaput me dobro odmjerio, kao da provjerava ima li nepravilnosti - oči su mu se micale gore-dolje, amo-tamo. U jednom neugodnom trenutku učinilo mi se da sam opazila potajan osmijeh odobravanja. "Kuhanje se ne moţe podučiti", reče Patch. "Ono je urođeno. Ili znaš ili ne znaš. Kao kemija. Misliš da si spremna za kemiju?"

Pritisnula sam noţem rajčicu; raspolovila se i obje polovice njeţno su se zaljuljale na dasci za rezanje. "Ti reci meni. Jesam li spremna za kemiju?"

Patch je ispustio dubok zvuk koji nisam uspjela odgonetnuti i nasmiješio se.

Nakon večere Patch je odnio tanjure u sudoper. "Ja perem, ti briši." Kopajući po ladicama pored sudopera, pronašao je kuhinjsku krpu i zaigrano mi je dobacio.

"Spremna sam ti postaviti ona pitanja", rekoh. "Počevši od one večeri u knjiţnici. Jesi li me pratio..."

Zašutjela sam. Patch se lijeno naslonio na pult. Tamna kosa virila mu je ispod šilterice. Osmijeh mu je razvukao usnice. Moje su se misli rasplinule i najednom je na površinu mog uma izronila nova pomisao.

Ţeljela sam ga poljubiti. Odmah.

Patch je dignuo obrve. Što je?"

"Hm... ništa. Baš ništa. Ti pereš, ja ću brisati."

Pranje suđa nije potrajalo dugo, a kad smo završili, našli smo se stisnuti u prostoru pored sudopera. Patch se nagnuo da mi uzme kuhinjsku krpu iz ruke i tijela su nam se dodirnula. Nijedno se od nas nije pomaknulo, odrţavali smo krhku sponu koja nas je spajala.

Ja sam prva ustuknula.

"Bojiš se?" promrmljao je.

"Ne."

"Laţljivice."

Moj puls malo se ubrzao. "Ne bojim te se."

"Ne?"

Progovorila sam bez razmišljanja. "Moţda se samo bojim..." proklela sam samu sebe što sam uopće započela tu rečenicu. Što bih sada trebala reći? Nisam kanila priznati Patchu da me plaši sve u vezi s njim. Tako bih mu dopustila da me još više provocira. "Moţda se samo bojim toga što... Što..."

"Ti se sviđam?"

S olakšanjem što nisam morala dovršiti vlastitu rečenicu, automatski sam odgovorila: "Da." Prekasno sam shvatila što sam priznala. "Mislim, ne! Ni slučajno. To nije ono što sam htjela reći!"

Patch se tiho nasmijao.

"Zapravo, jednim dijelom se ne osjećam nimalo ugodno pored tebe", rekla sam.

"Ali?"

Snaţno sam primila pult iza sebe da se oslonim. "Ali istovremeno osjećam neku jezivu privlačnost prema tebi."

Patch se nacerio.

"Uţasno si drzak", rekla sam, rukom ga odgurnuvši korak unatrag.

Pritisnuo je moju ruku na svoja prsa i navukao mi rukav preko zapešća, prekrivši mi njime šaku. Učinio mi je to i s drugim rukavom,

jednakom brzinom. Drţao me za rukave, ruke su mi bile zarobljene. Zaustila sam da se usprotivim.

Vukao me prema sebi sve dok se nisam našla točno pred njim. Najednom me podignuo na pult. Lice mi se našlo na visini njegova. Netremice me gledao uz mračan, zamaman osmijeh. I tada sam shvatila da je taj trenutak već nekoliko dana plesao po rubu mojih maštanja.

"Skini kapu", rekla sam, riječi su mi izletjele same, prije nego što sam ih uspjela spriječiti.

Okrenuo ju je naopako, šiltom prema natrag.

Pomaknula sam se na rub pulta, noge su mi lamatale uz njegove bokove. Nešto u meni govorilo mi je da prestanem - no odgurnula sam taj glas daleko u pozadinu uma.

Poloţio je ruke na pult, odmah uz moje kukove. Nakrenuvši glavu, primaknuo mi se. Njegov me jak miris na vlaţnu, tamnu zemlju omamio.

Dvaput sam oštro udahnula. Ne. Ovo nije bilo u redu. Ne ovo, ne s Patchem. On je bio strašan. Na dobar način, da. Ali i na loš. Na jako loš način.

"Trebao bi krenuti", dahnula sam. "Stvarno bi trebao krenuti."

"Krenuti ovamo?" Njegova usta bila su na mom ramenu. "Ili ovamo?" Pomaknula su mi se na vrat.

Mozak mi nije bio u stanju obraditi ni jednu logičnu misao. Patcheva usta lutala su prema gore, preko moje čeljusti, njeţno mi uvlačeći koţu...

"Trnu mi noge", izlanula sam. Sto i nije bila potpuna laţ. Osjećala sam: ţmarce u cijelom tijelu, pa i u nogama.

"Mogao bih to srediti." Osjetila sam Patcheve ruke na kukovima.

Najednom mi je zazvonio mobitel. Trgnula sam se na taj zvuk i iščeprkala ga iz dţepa.

"Bok, dušo", rekla je moja mama veselo.

"Mogu ti se javiti kasnije?"

"Naravno. Što se događa?"

Zaklopila sam telefon. "Moraš otići", rekla sam Patchu. "Odmah."

Okrenuo je šiltericu prema naprijed. Ispod nje mogla sam mu vidjeti samo usta, a ona su bila izvijena u vragolast osmijeh.

"Nisi se našminkala."

"Valjda sam zaboravila."

"Lijepo sanjaj noćas."

"Moţe. Nema problema." Što je rekao?

"Onaj tulum sutra navečer..."

"Razmislit ću", uspjela sam izgovoriti.

Patch mi je ugurao komadić papira u dţep, a od njegova dodira osjetila sam toplinu duţ čitavih nogu. "To je adresa. Potraţit ću te. Dođi sama."

Trenutak kasnije začula sam kako se ulazna vrata zatvaraju za njim. Uţarena rumen probijala mi se u lice. Preblizu, pomislila sam. Nije bilo ničeg lošeg u vatri... dok joj ne stojiš preblizu. Morat ću to imati na umu.

Naslonila sam se na kuhinjske ormariće, dišući isprekidano i plitko.

POGLAVLJE

10

Iz sna me trgnula zvonjava mobitela. U polusnu, nabila sam jastuk na glavu i pokušala ignorirati tu buku. Ali telefon je zvonio. I zvonio. Poziv je otišao na govornu poštu. Pet sekundi kasnije zvonjava je ponovo počela.

Ispruţila sam ruku preko ruba kreveta, pipala dok nisam pronašla traperice i iščeprkala telefon iz dţepa.

"Da?" rekla sam široko zijevajući, ne otvarajući oči.

Netko je ljutito disao na drugom kraju. "Kamo si ti nestala? Kamo je nestala šećerna vuna? I kad si već kod toga, kako bi bilo da mi kaţeš gdje si, pa da te dođem zadaviti - golim rukama!"

Lupnula sam se nadlanicom po čelu nekoliko puta.

"Mislila sam da te netko kidnapirao!" nastavila je Vee. "Mislila sam da te netko oteo! Mislila sam da te ubio!"

Pokušala sam u mraku pronaći sat. Trknula sam okvir za slike na noćnom ormariću, pa su se svi okviri iza njega poigrali domina.

"Recimo da sam bila zadrţana", rekla sam. "Kad sam se vratila u igračnicu, vi ste otišli."

"'Zadrţana'? Kakva je to isprika, 'zadrţana'?"

Crveni brojevi na satu uplivali su u fokus. Bilo je malo poslije dva ujutro.

"Vozila sam se po parkiralištu sat vremena", rekla je Vee. "Elliot je hodao parkom pokazujući ljudima jedinu tvoju sliku koju imam na mobitelu. Pokušala sam te nazvati zilijun puta. Ĉekaj malo. Ti si kod kuće? Kako si stigla kući? "

Protrljala sam uglove očiju. "Patch."

"Uhoda Patch?"

"Pa, nisam imala mnogo izbora, zar ne?" odbrusila sam joj. "Ti si otišla bez mene."

"Zvučiš izluđeno. Zbilja izluđeno. Ne, to nije to. Zvučiš uznemireno... uzrujano... uzbuđeno." Osjetila sam kako je razrogačila oči. "Poljubio te,

zar ne?"

Nisam odgovorila.

"Jest! Znala sam! Vidjela sam kako te gleda. Znala sam da će se to dogoditi. Vidjela sam to na kilometar."

Nisam htjela razmišljati o tome.

"Kako je bilo?" navaljivala je Vee. "Kao iz citata: Breskva kao breskva, šljiva kao šljiva, al' nema poljupca bez malo jezika, što od toga?"

"Molim?"

"Je li te samo dotaknuo usnicama, jesu li se usne otvorile ili je bilo jezika? Ma nema veze. Ne moraš odgovoriti na to pitanje. Patch nije tip koji bi se zamarao uvodima. Bilo je jezika. Sto posto."

Pokrila sam lice rukama, sakrivši se iza njih. Patch je zacijelo mislio da uopće nemam samokontrole. Raspametila sam se u njegovu zagrljaju. Rastopila se kao maslac. Bila sam sigurna da sam nešto prije nego što sam mu rekla da mora otići ispustila zvuk negdje između uzdaha čiste sreće i jecaja ekstaze.

Što bi objasnilo njegov arogantni osmijeh.

"Moţemo li o tome razgovarati kasnije?" upitala sam, uštipnuvši se za korijen nosa.

"Nikako."

Uzdahnula sam. "Mrtva sam umorna."

"Ne mogu vjerovati da ti pada na pamet da me drţiš na iglama." "Nadam se da ćeš zaboraviti." "Nema teorije."

Pokušala sam si predočiti kako se mišići mog vrata opuštaju da preduhitrim glavobolju čije sam prikradanje osjećala. "Još vrijedi dogovor za odlazak u kupnju?"

"Pokupit ću te u četiri."

"Ĉini mi se da smo se dogovorile u pet."

"Okolnosti su se promijenile. Bit ću kod tebe i ranije ako uspijem pobjeći s obiteljskog druţenja. Moja mama ima ţivčani slom. Krivi svoje roditeljske vještine za moje loše ocjene. Izgleda da je rješenje u tome da provodimo više vremena zajedno. Poţeli mi sreću."

Zaklopila sam telefon i uvukla se dublje u krevet. Zamislila sam Patchev prepredeni osmijeh i njegove iskričave crne oči. Nakon nekoliko

minuta prevrtanja u krevetu, odustala sam od toga da se ugodno namjestim. Uostalom, dok mi je Patch bio na umu, ugoda nije dolazila u obzir.

Kad sam bila mala, Dorotheino kumče Lionel jednom je razbio čašu u kuhinji. Pomeo je sve krhotine osim jedne i izazvao me da je poliţem. Pomislila sam kako je zaljubljivanje u Patcha pomalo nalik na lizanje te krhotine. Znala sam da ću se porezati. Ni nakon toliko godina to se nije promijenilo: još uvijek me privlačila opasnost.

Naglo sam sjela uspravno na krevet i dohvatila mobitel. Upalila sam svjetiljku.

Baterija je pokazivala da je posve napunjena.

Kraljeţnicom su mi prošli zloslutni ţmarci. Moj mobitel trebao je biti ugašen. Kako su me onda mama i Vee dobile?

Kiša je mlatila po šarenim nadstrešnicama dućana na molu i prelijevala se na pločnik ispod njih. Antikne plinske svjetiljke raspoređene u cik-cak duţ obje strane ulice sijevnule su u ţivot. Sudarajući se kišobranima, Vee i ja ţurile smo pločnikom i sklonile se pod nadstrešnicu dućana Victoria's Secret, s ruţičasto-bijelim prugama. Istovremeno smo otresle kišobrane i naslonile ih ispred ulaza.

Udar groma ugurao nas je unutra.

Toptala sam nogama da otresem kišu s cipela i stresla se da otjeram hladnoću.

Nekoliko mirisnih svjetiljki gorjelo je na postolju nasred dućana, okruţujući nas egzotičnim, sočnim mirisom.

Prišla nam je ţena u crnim hlačama i rastezljivoj crnoj majici. Oko vrata je poput zmije omotala krojački metar i rukama je krenula prema njemu. "Djevojke, jeste li za besplatno mjerenje..."

"Maknite taj prokleti metar", naredi joj Vee. "Već znam svoju veličinu. Ne treba me podsjećati."

Dok sam pratila Vee prema košari sa stvarima na rasprodaji, uputila sam ţeni osmijeh koji je djelomično bio isprika.

"Košarica D nije nešto čega bi se trebalo stidjeti", rekla sam Vee. Uzela sam plavi grudnjak od satena i prtljala traţeći etiketu s cijenom.

"Kakav te stid spopao?" reče Vee. "Nije mene stid. Zašto bi me bilo? Sve druge šesnaestogodišnjakinje sa sisama velikim kao moje pune su silikona - i svi to znaju. Zašto bi mene bilo stid?" Kopala je po košari. "Misliš da ovdje ima grudnjaka koje mogu spljoštiti moje bebice?"

"To se zove sportski grudnjak i ima ruţnu popratnu pojavu zvanu monosisa", rekla sam, uočivši čipkasti crni grudnjak u hrpi.

Nisam trebala gledati donje rublje. Naravno da me podsjećalo na nešto seksi. Kao na ljubljenje. Kao na Patcha.

Zatvorila sam oči i prisjetila se naše večeri. Dodir Patcheve ruke na mom bedru, njegovih usana koje kušaju moj vrat...

Vee me zatekla nespremnu, dobacivši mi tirkizne gaćice s uzorkom leoparda na grudi. "Ovo bi izgledalo dobro na tebi", rekla je. "Samo još trebaš guzu kao što je moja da ih ispuni."

Gdje mi je bila pamet? Bila sam ovoliko blizu toga da poljubim Patcha. Onog istog Patcha koji mi moţda ulazi u misli. Onog istog Patcha koji me izbavio od pada u smrt na Arkanđelu - jer bila sam sigurna da se dogodilo upravo to, premda nisam imala nikakvo logično objašnjenje. Pitala sam se je li nekako zaustavio vrijeme i uhvatio me u padu. Ako je kadar obraćati mi se u mislima, onda je moţda, tko zna, kadar činiti i druge stvari.

Ili moţda, pomislila sam hladno, ja više ne smijem vjerovati vlastitome umu.

Još sam imala papirić koji mi je Patch bio ugurao u dţep, ali nije bilo teorije da odem na taj tulum navečer. Potajno sam uţivala u privlačnosti između nas, ali zagonetnost i jezovitost odnijeli su prevagu. Naumila sam odsada pa nadalje ispirati Patcha iz svog sustava - i ovaj put mislila sam ozbiljno. Bit će to poput dijete za čišćenje organizma. Jedini je problem bio u tome što se jedina dijeta na kojoj sam ikada bila okrenula protiv mene. Jednom sam pokušala ne jesti čokoladu čitav mjesec. Ni komadić. Puknula sam nakon dva tjedna i strusila više čokolade nego što bih inače pojela u tri mjeseca.

Nadala sam se da moja dijeta bez čokolade nije bila nagovještaj onoga što bi se dogodilo pokušam li izbjegavati Patcha.

"Što to radiš?" upitala sam, usmjerivši pozornost na Vee.

"A što misliš što radim? Gulim naljepnice s cijenama s ovih grudnjaka na rasprodaji i lijepim ih na grudnjake koji nisu sniţeni. Tako mogu nabaviti seksi grudnjake po cijeni bezvrijednih."

"Ne moţeš to raditi. Skenirat će bar kodove kad budeš plaćala. Vidjet će što si učinila."

"Bar kodove? Bar kodovi se ne skeniraju." Nije zvučala previše samopouzdano.

"Skeniraju. Kunem se. Ĉasna riječ." Zaključila sam da je laganje bolje od prizora u kojem Vee odvlače u zatvor.

"Pa, učinilo mi se da je to dobra ideja..."

"Ovo si moraš kupiti", rekla sam Vee, dobacivši joj neku svilenu krpicu u nadi da ću joj skrenuti pozornost.

Podigla je gaćice. Sićušni crveni rakovi obrubljivali su tkaninu. "Ovo je najgnusnija stvar koju sam u ţivotu vidjela. Ali sviđa mi se taj crni grudnjak koji drţiš u rukama. Mislim da bi ga trebala uzeti. Idi ti plati, ja ću još malo pogledati."

Platila sam. Tada sam, pomislivši kako ću lakše zaboraviti Patcha budem li gledala nešto pitomije, odlutala do police s miomirisima. Njušila sam bočicu Anđela snova kad sam u blizini osjetila poznatu prisutnost. Kao da mi je netko ubacio kuglu sladoleda na leđa kroz ovratnik. Isti napadaj drhturenja imala sam svaki put kad bi mi se pribliţio Patch.

Vee i ja još uvijek smo bile jedine mušterije u dućanu, ali kroz staklo izloga spazila sam zakukuljen lik koji uzmiče u tamu ispod jedne nadstrešnice s druge strane ulice. Strašno uzdrmana, nepokretno sam stajala čitavu minutu prije nego što sam se pribrala i otišla po Vee.

"Moramo ići", rekla sam joj.

Pregledavala je spavaćice koje su visjele sa stalka. "Mrak. Pogledaj ovo - pidţama od flanela, pedeset posto sniţena. Baš mi treba pidţama od flanela."

Nisam micala pogled s izloga. "Mislim da me netko prati."

Vee je naglo podignula glavu. "Patch?"

"Ne. Pogledaj preko ceste."

Vee je zaškiljila. "Ne vidim nikoga."

Više ni ja nisam vidjela nikoga. Prošao je neki auto i presjekao mi pogled. "Mislim da je ušao u dućan."

"Kako znaš da te prati?"

"Loš predosjećaj."

"Izgleda li kao netko koga znamo? Recimo... kriţanac između Pipi Duge Ĉarape i zle vještice sa Zapada očito bi bila Marcie Millar."

"Nije Marcie", rekoh, očiju još uvijek prikovanih na drugu stranu ulice. "Kad sam jučer izašla iz igračnice da kupim šećernu vunu, vidjela sam kako me netko promatra. Mislim da je ovo ista osoba."

"Ti to ozbiljno? Zašto mi to tek sada kaţeš? Tko je to?"

Nisam znala. I to me najviše plašilo.

Obratila sam se prodavačici. "Ima li ovaj dućan straţnji ulaz?" Podignula je pogled s ladice koju je pospremala. "Samo za zaposlene." "Je li to muško ili ţensko?" zanimalo je Vee. "Ne znam."

"Pa, što misliš, zašto te prati? Što hoće?"

"Uplašiti me." Ĉinilo mi se da je to dovoljan razlog.

"Zašto bi te htio uplašiti?"

Ni to nisam znala.

"Trebamo diverziju", rekla sam Vee.

"To sam baš i ja pomislila", reče ona. "A znamo da sam ja izvrsna u diverzijama. Daj mi svoju traper jaknu."

Blenula sam u nju. "Ni u ludilu. Ne znamo ništa o toj osobi. Ne dam ti da izađeš odjevena poput mene. Što ako je naoruţana?" "Ponekad me tvoja mašta plaši", reče Vee.

Morala sam priznati da je zamisao kako je ta osoba naoruţana i kako ima namjeru ubiti bila pomalo pretjerana. No uza sve jezive stvari koje su mi se u posljednje vrijeme događale, nije me čudilo što sam razdraţljiva i što pretpostavljam najgore.

"Ja ću izaći prva", reče Vee. "Ako pođe za mnom, ti kreni za njim. Ići ću uzbrdo prema groblju, pa ćemo ga ondje zaskočiti da nam odgovori na neka pitanja."

Malo kasnije Vee je izašla iz dućana u mojoj traper jakni. Uzela je moj crveni kišobran i nosila ga nisko iznad glave. Izuzev toga što je bila dosta viša od mene i nekoliko kila previše raskošna, mogla je proći kao ja. S mjesta na kojem sam se skutrila, iza stalka s pidţamama, ugledala sam zakukuljen lik kako izlazi iz dućana preko puta i slijedi Vee. Prikrala sam se bliţe izlogu. Premda su preširoka majica i traperice liku davale androgin izgled, hod je bio ţenski. Definitivno ţenski.

Vee i djevojka zašle su za ugao i nestale, a ja sam otrčala do vrata. Vani se kiša pretvorila u pljusak. Dograbivši Veein kišobran, ubrzala sam korak, drţeći se ispod nadstrešnica, izbjegavajući šibanje kiše. Smočile su mi se nogavice traperica. Poţalila sam što nisam obula čizme.

Iza mene, mol je zadirao u ocean siv poput betona. Ispred mene, niz dućana prekidao se u podnoţju strmog travnatog breţuljka. Na vrhu breţuljka slabo se nazirala visoka ţeljezna ograda mjesnoga groblja.

Otključala sam Neon, odvrnula grijač stakla na najjače i uključila brisače na najbrţe. Krenula sam s parkirališta i skrenula lijevo, ubrzavši na zavojitoj cesti koja je vodila uzbrdo. Obrisi grobljanskih stabala ocrtavali su se ispred mene, a njihove grane nestvarno je oţivljavao kroz mahnit rad, brisača. Nadgrobne ploče od bijela mramora kao da su probijale iz tame. Sive nadgrobne ploče stapale su se s ozračjem.

Niotkud, nešto crveno tresnulo je u vjetrobran. Pljesnulo je po staklu točno ispred mojih očiju, a onda je odletjelo uvis i preko auta. Nagazila sam na kočnicu i Neon se uz proklizavanje zaustavio na bankini ceste.

Otvorila sam vrata i izašla. Otrčala sam iza auta, traţeći ono što me udarilo.

Uslijedio je trenutak zbunjenosti dok sam pokušavala shvatiti što vidim. Moj crveni kišobran zapleo se u korov. Bio je slomljen; s jedne se strane urušio baš kao što bih i očekivala kad bi ga netko silovito zavitlao u drugi, tvrđi predmet.

Kroz nasrtaje kiše začula sam prigušen jecaj.

"Vee?" rekla sam. Poţurila sam preko ceste, štiteći oči od kiše dok sam pogledom pretraţivala okoliš. Neko skvrčeno tijelo leţalo je točno ispred mene. Potrčala sam.

"Vee!" kleknula sam pokraj nje. Leţala je na boku, koljena privučenih na grudi. Stenjala je.

"Što se dogodilo? Jesi li dobro? Moţeš se kretati?" Zabacila sam glavu, treptanjem se braneći od kiše. Misli! naredila sam samoj sebi. Moj mobitel. U autu. Morala sam nazvati 112.

"Pozvat ću pomoć", rekla sam Vee.

Jauknula je i stisnula moju ruku.

Prignula sam joj se bliţe, čvrsto je zagrlivši. Oči su me pekle zbog suza. "Što se dogodilo? Što je bilo s osobom koja te pratila? Je li ti ona to učinila? Što ti je učinila?"

Vee je promrmljala nešto nerazgovijetno što je moţda bilo "torbica". Jasno, nije bilo njezine torbice.

"Sve će biti u redu." Trudila sam se da mi glas bude miran. U meni se vrpoljio mračan osjećaj i nastojala sam ga zadrţati po strani. Bila sam sigurna da je za ovo odgovorna ista osoba koja me promatrala u Delphicu i koja me danas uhodila u kupnji, ali krivila sam sebe zbog toga što sam Vee izloţila pogibelji. Otrčala sam natrag u Neon i na mobitelu otipkala 112.

Nastojeći izbjeći histeriju u glasu, rekla sam: "Trebam hitnu pomoć. "Moja je prijateljica napadnuta i opljačkana."

POGLAVLJE

11

Ponedjeljak je prošao kao u magli. Išla sam sa sata na sat čekajući posljednje zvono u danu. Prije škole nazvala sam bolnicu i rekli su mi da Vee upravo ide u operacijsku dvoranu. U napadu je slomila lijevu ruku i, kako kost nije stajala ravno, trebala je na operaciju. Htjela sam je posjetiti, no nisam smjela sve do kasnog poslijepodneva, kad anestezija prestane djelovati i osoblje je preseli u njezinu sobu. Bilo je izuzetno vaţno da čujem njezinu verziju napada prije nego što ili zaboravi pojedinosti ili ih uljepša. Sve čega se sjeća moglo bi popuniti koju rupu u slagalici i pomoći mi da shvatim tko je to učinio.

Kako su se sati vukli prema poslijepodnevu, fokus mojih razmišljanja premjestio se s Vee na djevojku ispred Victoria's Secreta. Tko je ona? Što je htjela? Moţda je bila samo nezgodna slučajnost što je Vee napadnuta svega nekoliko minuta nakon što sam vidjela kako je ta djevojka krenula za njom, ali moji se nagoni nisu slagali s time. Poţalila sam što se ne mogu bolje prisjetiti njezina izgleda. Glomazna kapuljača i traperice, uz pomoć kiše, dobro su je zakrabuljili. Po svemu tome, mogla je to biti i Marcie Millar. No duboko u sebi osjećala sam da to nije pravi odgovor.

Svratila sam do svog ormarića po udţbenik iz biologije, a zatim krenula na zadnji sat. Ušla sam i otkrila da je Patchev stolac prazan. Obično je dolazio što je kasnije mogao, istovremeno sa zvonom, no zvono se oglasilo i Trener je zauzeo svoje mjesto ispred ploče i počeo predavati o ravnoteţi

Zamislila sam se zbog Patcheva praznog stolca. Glasić iz nekog zakutka mog uma nagađao je kako je njegova odsutnost povezana s napadom na Vee. Bilo je pomalo neobično što ga nema sljedeće jutro. I nisam mogla zaboraviti ledeni srh koji sam osjetila neposredno prije nego što sam pogledala kroz izlog Victoria's Secreta i vidjela da me netko promatra. Dosad sam ga osjetila uvijek kada bi se Patch našao u blizini.

Glas razuma ubrzo je opovrgnuo Patchevu upletenost. Moţda se prehladio. Ili mu je ponestalo benzina na putu do škole pa je zaglavio kilometrima daleko. Ili se moţda u Boovoj igračnici odrţava natjecanje u

biljaru s visokim okladama pa je zaključio kako mu se to više isplati nego da provede poslijepodne učeći o zakučastostima ljudskog tijela.

Na kraju sata Trener me zaustavio na putu prema vratima. "Nora, pričekaj malo."

Okrenula sam se i zabacila ruksak na rame. "Da?" Pruţio mi je presavijen komad papira. "Gospođica Greene navratila mi je prije sata i zamolila me da ti dam ovo", rekao je.

Uzela sam papir. "Gospođica Greene?" Nijedna moja učiteljica nije se tako prezivala.

"Nova školska psihologinja. Upravo je zamijenila dr. Hendricksona." Rastvorila sam papir i pročitala našvrljanu poruku.

Draga Nora,

Preuzimam ulogu školskog psihologa od dr Hendricksona. Primjetila sam da si izostala s posljednja dva razgovora s dr H. Molim te da odmah dođeš da se upoznamo. Poslala sam pismo tvojoj majci kako bih je obavijestila o promjeni.

Srdačan pozdrav,

Gđica Greene

"Hvala", rekla sam Treneru, presavijajući poruku dok se nije smanjila dovoljno da mi stane u dţep.

Na hodniku sam se stopila s mnoštvom. Sad nije bilo uzmaka - morala sam otići onamo. Probijala sam se hodnicima dok nisam ugledala zatvorena vrata ureda dr. Hendricksona. Dakako, na vratima je bila nova pločica s imenom. Polirana mjed svjetlucala je na smeđesivim vratima od hrastovine: D. GREENE, PSIHOLOGINJA.

Pokucala sam na vrata i čas kasnije otvorila su se iznutra. Gospođica Greene imala je besprijekornu blijedu koţu, oči plave poput mora, bujne usne i lijepu, ravnu plavu kosu koja joj je padala do ispod lakta. Dijelio ju je razdjel jak iznad ovalnog lica. Mačkaste tirkizne naočale sjedile su joj na vrhu nosa, a bila je strogo odjevena u usku sivu suknju s uzorkom riblje kosti i ruţičastu svilenu bluzu. Figura joj je bila tanahna, ali ţenstvena. Zacijelo nije bila više od pet godina starija od mene.

"Ti si sigurno Nora Grey. Izgledaš baš kao na slici u tvom dosjeu", rekla je, čvrsto mi stisnuvši ruku. Glas joj je bio odsječan, ali ne i grub. Poslovan.

Ustuknuvši, dala mi je znak da uđem u ured.

"Mogu li te ponuditi sokom, vodom?" zapitala je.

"Što se dogodilo dr. Hendricksonu?"

"Otišao je u prijevremenu mirovinu. Ja sam dosta dugo drţala na oku ovaj posao, pa sam se odmah javila na natječaj. Pohađala sam floridsko drţavno sveučilište, ali odrasla sam u Portlandu i moji roditelji još ţive ovdje. Lijepo je ponovo biti blizu obitelji."

Razgledala sam mali ured. Drastično se promijenio otkako sam prije nekoliko tjedana zadnji put bila u njemu. Police za knjige koje su se protezale od jednog do drugog zida sada su bile popunjene tvrdo ukoričenim knjigama akademskog, ali općenitog izgleda, svim redom uvezenim u neutralne boje sa zlatnim slovima. Dr. Hendrickson rabio je te police za izloţbu obiteljskih slika, no nije bilo nijedne slike privatnog ţivota gospođice Greene. Pored prozora visjela je ona ista paprat, ali na brizi dr. Hendricksona bila je puno više smeđa nego zelena. Nakon svega nekoliko dana s gospođicom Greene već je izgledala elegantno i ţivo. Nasuprot stolu stajao je ruţičast naslonjač s orijentalnim uzorkom, a nekoliko kutija za selidbu bilo je naslagano u suprotnom kutu.

"Petak mi je bio prvi dan", objasnila je, primijetivši kako mi se pogled zaustavio na kutijama za selidbu. "Još se raspakiravam. Sjedni."

Spustila sam ruksak niz ruku i sjela u orijentalni naslonjač. Ništa u toj maloj sobi nije upućivalo na osobnost gospođice Greene. Na stolu je drţala hrpu korica za spise - neotmjeno, ali ne i neuredno - i bijelu šalicu nečega što je nalikovalo na čaj. Nije bilo nikakve natruhe mirisa ni osvjeţivača zraka. Ekran njezina računala bio je crn.

Gospođica Greene čučnula je pred ormarić sa spisima iza stola, izvukla čist omot od smeđeg kartona i crnim markerom na njemu napisala moje ime. Stavila ga je na stol pokraj mog starog dosjea, na kojem je bilo nekoliko mrlja od šalica za kavu dr. Hendricksona.

"Provela sam čitav vikend probijajući se kroz spise dr. Hendrieksona", rekla je. "U povjerenju, od njegova rukopisa hvata me migrena, pa prepisujem sve spise. Zaprepastila sam se kad sam vidjela da svoje bilješke nije unosio u računalo. Pa tko još danas piše rukom?"

Naslonila se u stolcu na okretanje, prekriţila noge i ljubazno mi se osmjehnula. "Dobro. Moţeš li mi malo pričati o pozadini svojih sastanaka s

dr. Hendricksonom? Jedva sam nekako dešifrirala njegove bilješke. Ĉini mi se da ste razgovarali o tome što ti misliš o novom poslu tvoje mame."

"Nije baš tako nov. Radi već godinu dana."

"Prije toga mama ti je ostajala kod kuće, točno? A kad ti je otac preminuo, zaposlila se na puno radno vrijeme." Zaškiljila je u neki list papira u mom dosjeu. "Radi za neko aukcijsko poduzeće, točno? Ĉini se da koordinira aukcije za nekretnine po cijeloj obali." Provirila je iznad naočala. "Sigurno je često nema kod kuće."

"Htjele smo ostati u našoj seoskoj kući", rekla sam pomalo obrambenim Ionom. "Ne bismo si mogle priuštiti hipoteku da je prihvatila neki lokalni posao." Nisam baš voljela sesije s dr. Hendricksonom, no ustanovila sam da mu zamjeram na tome što je otišao u mirovinu i prepustio me gospođici Greene. Počela sam stvarati dojam o njoj i činilo mi se da obraća pozornost na pojedinosti. Osjetila sam njezinu potrebu da zaviri u svaki mračni kutak mog ţivota.

"Da, ali sigurno si veoma usamljena kad si posve sama u seoskoj kući."

"Imamo kućnu pomoćnicu koja ostaje sa mnom svako poslijepodne do devet ili deset navečer."

"Ali kućna pomoćnica nije isto što i majka."

Pogledala sam prema vratima. Pritom se nisam čak niti potrudila biti diskretna.

"Imaš li najbolju prijateljicu? Dečka? Nekoga s kime moţeš razgovarati kad tvoja kućna pomoćnica baš... i nije najbolje rješenje?" Potopila je vrećicu za čaj u šalicu, a potom je podigla da otpije gutljaj.

"Imam najbolju prijateljicu." Odlučila sam govoriti što manje bude moguće. Što manje budem govorila, to će razgovor biti kraći. Što razgovor bude kraći, to ću prije moći posjetiti Vee.

Obrve su joj se izvile u šiljak. "A dečko?"

"Ne."

"Privlačna si djevojka. Vjerujem da je suprotni spol dosta zainteresiran za tebe."

"Evo u čemu je stvar", rekla sam što sam strpljivije mogla. "Doista cijenim što mi pokušavate pomoći, ali vodila sam isti ovakav razgovor s dr. Hendricksonom prije godinu dana, kad mi je otac umro. Preţvakavanje toga s vama neće mi pomoći. To je kao da se vraćam kroz vrijeme i proţivljavam sve iznova. Da, bilo je tragično i uţasno, još uvijek se svakodnevno borim s

time, ali ono što mi je stvarno potrebno jest da krenem dalje." Sat na zidu kuckao je između nas.

"Dobro", najzad reče gospođica Greene uz krut osmijeh. "Veoma je korisno znati tvoje gledište, Nora. Upravo to sam cijelo vrijeme i pokušavala razumjeti. Pribiljeţit ću tvoje mišljenje u tvoj dosje. Bi li htjela još o čemu razgovarati?"

"Ne." Nasmiješila sam se da potvrdim da se stvarno osjećam dobro. Prelistala je još nekoliko stranica mog dosjea. Nisam imala pojma kakve je primjedbe dr. Hendrickson ondje ovjekovječio i nisam htjela ostati dovoljno dugo da otkrijem.

Podignula sam ruksak s poda i pomaknula se na sam rub naslonjača. "Nije da poţurujem, ali moram negdje biti u četiri." "Da?"

Nisam se ţeljela upuštati u razgovor o napadu na Vee s gospođicom Greene. "Istraţivanje u knjiţnici", slagala sam.

"Za koji predmet?"

Dala sam joj prvi odgovor koji mi je pao na um. "Biologiju."

"Kad smo već kod nastave, kako ti ide učenje? Imaš li tu kakvih pro-blema?"

"Nemam."

Preokrenula je još nekoliko stranica mog dosjea. "Odlične ocjene", primijetila je. "Ovdje piše da daješ poduke svom partneru iz biologije, Patchu Ciprianu." Podignula je pogled kao da čeka da joj to potvrdim.

Začudilo me što je moja duţnost davanja poduka toliko vaţna da bude upisana u dosje školskog psihologa. "Dosada se nismo uspjeli sastati. Kolizija rasporeda." Slegnula sam ramenima u stilu Što se moţe?

Kvrcnula je mojim dosjeom po stolu, posloţivši tako sve razbacane listove papira na urednu hrpu, a zatim ga umetnula u nove korice, one na kojima je rukom napisala moje ime. "Da te unaprijed upozorim, namjeravam razgovarati s gospodinom McConaughyjem i postaviti neke parametre za vaše poduke. Voljela bih da se svi vaši sastanci odrţavaju ovdje u školi, pod izravnim nadzorom nekog učitelja ili člana nastavničkog osoblja. Ne ţelim da Patchu daješ poduke izvan škole. Osobito ne ţelim da se nalazite nasamo."

Studen mi se na vrhovima prstiju šuljala koţom. "Zašto? Što se događa?"

"Ne mogu razgovarati o tome."

Na um mi je padao samo jedan razlog zašto ona ne ţeli da budem nasamo s Patchem, taj da je on opasan. Moja prošlost mogla bi te uplašiti, rekao mi je na platformi Arkanđela.

"Hvala ti na tvom vremenu. Neću te više zadrţavati", rekla je gospođica Greene. Zagrabivši do vrata, svojim vitkim kukom pridrţala ih je otvorenima. Nasmiješila mi se za rastanak, ali taj je osmijeh djelovao površno.

Izašavši iz ureda gospođice Greene, nazvala sam bolnicu. Veeina operacija bila je gotova, ali ona je još bila na intenzivnoj njezi i nije mogla primati posjete do sedam navečer. Pogledala sam sat na telefonu. Bilo je tri. Na parkiralištu za učenike pronašla sam Fiat i uvukla se u njega, ponadavši se kako će mi poslijepodne provedeno u pisanju zadaća u knjiţnici pomoći da ne mislim na dugotrajno čekanje.

Ostala sam u knjiţnici cijelo poslijepodne i, prije nego što sam uopće primijetila, zidni sat tiho je prešao u večer. Ţeludac mi je krulio u tišini knjiţnice pa su mi misli skrenule na stroj sa slatkišima odmah do ulaza.

Moja zadnja zadaća mogla je i pričekati, no imala sam još jedan projekt za koji mi je trebala pomoć resursa knjiţnice. Kod kuće sam imala muzejsko IBM-ovo računalo sa sporim pristupom internetu, pa sam si obično nastojala prištedjeti mnogo nepotrebnog vikanja i čupanja kose sluţeći se računalnim labosom u knjiţnici. Do devet navečer morala sam na stolu urednika eZina stvoriti kazališni osvrt na Otela i dogovorila sam se sama sa sobom da ću si otići priskrbiti nešto za jelo čim ga dovršim.

Pokupivši svoje stvari, otišla sam do dizala. Unutra sam stisnula gumb za zatvaranje vrata, ali nisam odmah stisnula kat. Izvadila sam mobitel i ponovno nazvala bolnicu.

"Dobra večer", rekla sam sestri koja se javila. "Moja prijateljica se oporavlja nakon operacije, a kad sam nazvala poslijepodne, rekli su mi da će je navečer pustiti. Zove se Vee Sky."

Uslijedili su stanka i kuckanje tipki na tipkovnici računala. "Ĉini se da će je dopremiti u privatnu sobu unutar sat vremena."

"Kad završava vrijeme za posjete?"

"U osam."

"Hvala." Prekinula sam vezu, pritisnula gumb za treći kat i krenula gore.

Na trećem katu traţila sam oznake za zbirke časopisa u nadi da ću čitanjem nekolicine kazališnih osvrta u mjesnim novinama dobiti inspiraciju.

"Oprostite", rekla sam knjiţničarki za pultom za zbirke. "Pokušavam pronaći prošlogodišnje primjerke Portland Press Heralda. Konkretno, vodič za kazališta."

"U zbirkama ne drţimo ništa toliko svjeţe", rekla je, "ali ako potraţite na internetu, mislim da Portland Press Herald ima arhivu na svojim mreţnim stranicama. Pođite hodnikom iza vas i vidjet ćete medijski labos s lijeve strane."

U labosu sam se prijavila na računalo. Baš sam se htjela udubiti u svoj zadatak kad mi je nešto palo na um. Nisam mogla vjerovati da se toga nisam ranije sjetila. Provjerivši da mi nitko ne gleda preko ramena, utipkala sam "Patch Cipriano" u Google. Moţda pronađem kakav članak koji bi malo rasvijetlio njegovu prošlost. Ili moţda vodi blog.

Namrštila sam se nad rezultatima pretraţivanja. Ništa. Ništa na Face-booku, ništa na MySpaceu, nikakav blog. Kao da ne postoji.

"Kakva je tvoja priča, Patch?" promrmljala sam. "Tko si ti - zapravo?"

Pola sata kasnije pročitala sam nekoliko osvrta i oči su mi bile staklaste. Proširila sam pretraţivanje na sve novine iz Mainea. Pojavila mi se veza na privatnu školu Kinghorn. Trebalo mi je nekoliko sekundi da shvatim odakle mi je to ime poznato. Elliot se prebacio iz Kinghorna. Iz hira, odlučila sam pogledati. Ako je ta škola tako elitna kao što Elliot tvrdi, vjerojatno ima poštene novine.

Kliknula sam vezu, pomicala se preko stranice s arhivom i nasumično odabrala 21. oţujka tekuće godine. Trenutak kasnije pojavio se jedan naslov.

UĈENIK NA ISPITIVANJU ZBOG UBOJSTVA U PRIVATNOJ GIMNAZIJI KINGHORN

Primaknula sam stolac bliţe, privučena prilikom da pročitam nešto zanimljivije od kazališnih osvrta.

Šesnaestogodišnji učenik Privatne gimnazije Kinghorn kojeg je policija ispitivala o onome što se već pročulo kao "Vješanje u Kinghornu" pušten je bez optuţbe. Nakon što je tijelo osamnaestogodišnjakinje Kjirsten Halverston pronađeno obješeno na stablu u šumovitu kampusu Gimnazije Kinghorn, policija je ispitala Elliota Saundersa, učenika drugog razreda, viđenog sa ţrtvom u noći njezine smrti.

Moj um sporo je obrađivao ove informacije. Elliota su ispitivali u sklopu istrage umorstva?

Halversonova je radila kao konobarica u Slijepom Joeu. Policija potvrđuje da su Halversonova i Saunders viđeni kako zajedno šeću kampusom u subotu kasno navečer. Tijelo Halversonove pronađeno je u nedjelju ujutro, a Saunders je pušten u ponedjeljak poslijepodne nakon što je u stanu Halversonove pronađena oproštajna poruka.

"Ima li što zanimljivo?"

Trgnula sam se na zvuk Elliotova glasa iza sebe. Okrenula sam se i ugledala ga naslonjena o dovratak. Oči su mu bile pomalo suţene, usta ravna. Preplavio me val nečeg hladnog, kao da rumenim, ali obratno.

Otkotrljala sam stolac malo udesno da se postavim ispred monitora. "Ja... baš dovršavam zadaću. A ti? Što radiš? Nisam čula kad si ušao. Koliko dugo već stojiš tu?" Moj visok glas odjekivao je posvuda.

Elliot se odgurnuo od dovratka i ušao u labos. Naslijepo sam pipala iza sebe u potrazi za gumbom za paljenje i gašenje monitora.

Rekla sam: "Pokušavam pogurati inspiraciju za neki kazališni osvrt koji večeras trebam predati svom uredniku." Još uvijek sam govorila prebrzo.

Gdje je taj gumb?

Elliot je provirio oko mene. "Kazališni osvrti?"

Prstima sam okrznula gumb i čula kako se monitor prazni i zacrnjuje. "Oprosti, što si ono rekao, što radiš ovdje?"

"Prolazio sam ovuda i vidio te. Nešto nije u redu? Izgledaš... nervozno."

"A... pao mi je šećer u krvi." Skupila sam svoje papire i knjige na hrpu i utrpala ih u ruksak. "Nisam ništa jela od ručka."

Elliot je dohvatio obliţnji stolac i dokotrljao ga do mog. Sjeo je na njega naopako i nagnuo se prema meni, prodrijevši u moj osobni prostor. "Moţda ti mogu pomoći s tim osvrtom."

Odmaknula sam se od njega. "Pa, to je zbilja lijepo od tebe, ali mislim da ću zasad završiti. Moram otići po nešto za jelo. Dobar je trenutak za stanku."

"Dopusti da te častim večerom", reče on. "Zar nema neka gostionica odmah tu iza ugla?"

"Hvala, ali mama me očekuje kod kuće. Cijeli je tjedan bila na putu i večeras se vraća." Ustala sam i pokušala ga zaobići. Pruţio mi je mobitel i okrznuo me po pupku.

"Nazovi je."

Spustila sam pogled na telefon i grčevito potraţila neku ispriku. "Ne smijem izlaziti kad je idući dan škola."

"To se zove laganje, Nora. Reci joj da ti za zadaću treba više vremena nego što si mislila. Reci joj da trebaš ostati u knjiţnici još sat vremena. Neće niti primijetiti razliku."

Elliotov glas poprimio je oštrinu koju dotad još nisam čula. Iz njegovih plavih očiju sijevala je neka nova hladnoća, a usta su mu izgledala tanje.

"Moja mama ne voli da izlazim s dečkima koje nije upoznala", rekla sam.

Elliot se osmjehnuo, ali bez topline. "Oboje znamo da se ti ne zamaraš previše s pravilima svoje mame, s obzirom na to da si u subotu navečer bila sa mnom u Delphicu."

Ruksak mi je visio s ramena i stiskala sam naramenicu. Nisam rekla ništa. Progurala sam se mimo Elliota i ţurno izašla iz labosa, shvativši da će, ako upali monitor, ugledati onaj članak. No tu više nisam mogla ništa učiniti.

Na pola puta do pulta za zbirke odvaţila sam se baciti pogled preko ramena. Kroz zidove od ravnog stakla vidjelo se da je labos prazan. Elliota nije bilo nigdje na vidiku. Vratila sam se istim putem do računala, oprezno se osvrćući za slučaj da se ponovno pojavi. Uključila sam monitor; članak o istrazi umorstva još je bio ondje. Poslavši ga na najbliţi pisač, ugurala sam ga u svoj fascikl, odjavila se s računala i poţurila van.

POGLAVLJE

12

Mobitel mi je počeo zujati u dţepu i, ustvrdivši da me knjiţničarka ne gleda urokljivim okom, javila sam se. "Mama?" "Dobre vijesti", rekla je. "Draţba je brzo završila. Krenula sam jedan sat ranije i uskoro bih trebala stići kući. Gdje si ti?"

"Bok! Očekivala sam te tek kasnije. Upravo izlazim iz knjiţnice. Kako je bilo u gornjem New Yorku?"

"U gornjem New Yorku bilo je... dugotrajno." Nasmijala se, no zvučala je iscrpljeno. "Jedva čekam da te vidim."

Osvrnula sam se u potrazi za nekim satom. Htjela sam navratiti u bolnicu i vidjeti Vee prije nego što krenem kući.

"Ovako stoji stvar", rekla sam mami. "Moram posjetiti Vee. Moţda ću malo zakasniti. Poţurit ću - obećavam."

"Naravno." Osjetila sam natruhu razočaranja. "Ima li kakvih vijesti? Jutros sam primila tvoju poruku o operaciji."

"Operacija je završila. Svaki će je čas odvesti u privatnu sobu."

"Nora." Ĉula sam kako joj u glas nadiru emocije. "Tako sam sretna što se to nije dogodilo tebi. Ne bih mogla ţivjeti sama sa sobom kad bi ti se nešto dogodilo. Pogotovo otkako je tvoj tata..." Prekinula se. "Samo sam sretna da smo obje na sigurnom. Pozdravi Vee. Vidimo se uskoro. Velika pusa."

"Volim te, mama."

Coldwaterska bolnica trokatnica je od crvene cigle s popločanim prilazom koji vodi do glavnog ulaza. Ušla sam kroz rotirajuća staklena vrata i stala kod glavnog pulta da se raspitam za Vee. Rekli su mi da je premještena u sobu prije pola sata i da posjeti završavaju za petnaest minuta. Pronašla sam dizala i stisnula gumb za jedan kat više.

Kod sobe 207 gurnula sam vrata. "Vee?" Za sobom sam unutra povukla buket balona, prošla kroz mali hodnik i zatekla Vee u krevetu, oslonjenu na jastuke, s lijevom rukom u gipsu i prebačenom preko tijela.

"Bok!" rekla sam kad sam vidjela da je budna.

Vee je zadovoljno uzdahnula. "Oboţavam lijekove. Zbilja. Fantastični su. Bolji nego Enzo kapučino. Hej, pa to se rimuje. Enzo kapučino. To je znak. Suđeno mi je da postanem pjesnikinja. Hoćeš čuti još jednu pjesmu? Dobro improviziram."

"Ovaj..."

U sobu je došuškala sestra i usprtljala se oko Veeine infuzije. "Dobro se osjećate?" zapitala je Vee.

"Zaboravi pjesnikinju", rekla je Vee. "Suđeno mi je da budem komi-čarka. Kuc, kuc."

"Molim?" rekla sam.

Sestra je zakolutala očima. "Tko je?"

"Zgrab", rekla je Vee.

"Koji Zgrab?"

"Zgrabi ručnik, idemo na plaţu!"

"Moţda malo manje lijekova protiv bolova", rekla sam sestri.

"Prekasno. Upravo sam joj dala novu dozu. Pričekajte da je vidite za deset minuta." Odšuškala je van.

"Onda?" zapitala sam Vee. "Što kaţeš?"

"Što kaţem? Moj liječnik je bačva slanine. Jako sliči Umpa-Lumpi. Ne gledaj me tim strogim pogledom. Prošli put kad je ušao, zaplesao je Pačji ples. I stalno jede čokoladu. Uglavnom čokoladne ţivotinje. Znaš one čokoladne zečeve što ih prodaju za Uskrs? To je Umpa-Lumpa jeo za večeru. Za ručak je pojeo čokoladnu patku s prilogom od ţutih sljezovih kolačića u obliku ţivotinja."

"Mislila sam, što kaţeš na ovo..." pokazala sam prstom na medicinsku opremu koja ju je krasila.

"O. Jedna slomljena ruka, potres mozga i raznorazne posjekotine, ogrebotine i masnice. Srećom imam brze reflekse, pa sam skočila u stranu prije nego što je došlo do neke veće štete. Imam reflekse kao mačka. Ja sam ţena-mačka. Neranjiva sam. Malo me dohvatio samo zato što je padala kiša. Mačke ne vole kišu. Ona nam škodi. Ona je naš kriptonit."

"Tako mi je ţao", rekla sam Vee iskreno. "Ja bih trebala biti u tom bolničkom krevetu."

"I dobivati sve te lijekove? A, ne. Ni slučajno."

"Je li policija pronašla kakve tragove?" upitala sam.

"Nada, nula, ništica."

"Nikakvih svjedoka?"

"Bile smo na groblju usred oluje", istaknula je Vee. "Većina normalnih ljudi bila je u zatvorenom."

Imala je pravo. Većina normalnih ljudi bila je u zatvorenom. Dakako, Vee i ja bile smo vani... kao i tajanstvena djevojka koja je pratila Vee nakon Victoria's Secreta.

"Kako se to dogodilo?" zapitala sam.

"Išla sam prema groblju kao što smo se dogovorile, kad sam odjednom začula kako mi se pribliţavaju koraci", objasnila je Vee. "Onda sam se okrenula i sve se dogodilo jako brzo. Vidjela sam bljesak pištolja i njega kako skače na mene. Kao što sam rekla murji, moj mozak nije baš odašiljao: 'Provjeri vizualni identitet'. Nego više nešto u smislu: "Koji kaos, sad sam nadrapala!" Zareţao je, zviznuo me tri-četiri puta pištoljem, zgrabio moju torbicu i otrčao."

Bila sam zbunjenija nego ikad. "Ĉekaj. To je bilo muško? Vidjela si mu lice?"

"Jasno da je bilo muško. Imao je tamne oči... tamnosive, kao ugljen. Ali to je sve što sam vidjela. Nosio je skijaške naočale."

Na spomen skijaških naočala, srce mi je načas pomahnitalo. Bio je to isti tip koji mi je skočio pred Neon, u to sam bila sigurna. Nisam ga izmislila - Vee je bila dokaz. Prisjetila sam se kako su svi znakovi sudara nestali. Moţda nisam izmislila ni to. Tko god bio taj tip, bio je stvaran. i bio je negdje u blizini. No ako nisam izmislila oštećenja na Neonu, što se uistinu dogodilo te noći? Je li se ono što sam vidjela, što sam upamtila, nekako... promijenilo?

Ubrzo mi je na um palo mnoštvo drugih pitanja. Što je htio ovaj put? Je li povezan s djevojkom ispred Victoria's Secreta? Je li znao da ću ići u kupnju na mol? Ĉinjenica što je nosio skijaške naočale značila je da je to prethodno isplanirao, dakle sigurno je unaprijed znao gdje ću se nalaziti. A nije htio da mu prepoznam lice.

"Komu si rekla da idemo u kupnju?" naglo sam zapitala Vee.

Stavila si je jastuk iza šije, nastojeći se udobno smjestiti. "Mami."

"To je sve? Nikomu više?"

"Moţda sam spomenula Elliotu."

Krv mi se iznenada sledila. "Rekla si Elliotu?"

"U čemu je problem?"

"Moram ti nešto reći", odgovorila sam staloţeno. "Sjećaš se one noći kad sam se vozila Neonom kući i udarila jelena?" "Da?" rekla je, namrštivši se.

"To nije bio jelen. Nego čovjek. Ĉovjek sa skijaškim naočalama."

"Nemoj mi reći", šapnula je. "Kaţeš mi da napad na mene nije bio slučajan? Kaţeš mi da taj tip ţeli nešto od mene? Ne, čekaj. On ţeli nešto od tebe. Nosila sam tvoju jaknu. Mislio je da sam ja ti."

Cijelo tijelo kao da mi je bilo od olova.

Nakon kratke tišine, rekla je: "Sigurna si da nisi spomenula tu kupnju Patchu? Jer kad bolje razmislim, čini mi se da je tip bio građen kao Patch. Prilično visok. Prilično vitak. Prilično jak. Prilično seksi, osim što me napao."

"Patcheve oči nisu boje ugljena, crne su", istaknula sam, no bila sam nelagodno svjesna toga da sam rekla Patchu da idemo u kupnju na mol.

Vee je neodlučno slegnula jednim ramenom. "Moţda su i njegove bile crne. Ne sjećam se. Sve se dogodilo zbilja brzo. Točno se sjećam pištolja", rekla je usluţno. "Bio je uperen u mene. Ono, ravno u mene."

Prevrtala sam nekoliko komadića slagalice po mislima. Ako je Patch napao Vee, zacijelo ju je vidio kako izlazi iz dućana u mojoj jakni i pomislio je da sam to ja. Kad je shvatio da prati krivu djevojku, od bijesa je udario Vee pištoljem i nestao. Jedini problem bio je u tome što nisam mogla zamisliti Patcha kako mlati Vee. To mu nije bilo nalik. Osim toga, navodno je cijelu večer bio na tulumu na obali.

"Je li tvoj napadač izgledao kao Elliot?" upitala sam.

Promatrala sam Vee kako upija to pitanje. Koji god lijek dobivala, kao da joj je usporavao misaone procese, pa gotovo da sam mogla čuti škriputavo pokretanje svakog zupčanika u njezinu mozgu.

"Bio je nekih deset kila prelagan i deset centimetara previsok da bi bio Elliot."

"Za sve sam ja kriva", rekla sam. "Nisam te smjela pustiti da odeš iz, dućana u mojoj jakni."

"Znam da ovo nerado čuješ", reče Vee, izgledajući kao da se bori protiv zijevanja uzrokovanog lijekovima. "Ali što više razmišljam o tome,

vidim sve više sličnosti između Patcha i svog napadača. Ista građa. Isti dugonogi korak. Baš šteta što je njegov školski dosje bio prazan. Treba nam njegova adresa. Trebamo ispitati njegovo susjedstvo. Trebamo naći dobrodušnu bakicu susjedu, koju bi se dalo nagovoriti da namjesti mreţnu

kameru na prozor i uperi je prema njegovoj kući. Jer nešto u vezi s Patchom jednostavno nije u redu."

"Ti stvarno misliš da ti je Patch to mogao napraviti?" zapitala sam, još uvijek ne vjerujući u to.

Vee je grickala usnicu. "Mislim da on nešto skriva. Nešto veliko."

To nisam kanila osporavati.

Vee je utonula dublje u krevet. "Cijelo tijelo mi titra. Kako je to dobro."

"Nemamo adresu", rekla sam, "ali znamo gdje radi."

"Misliš li isto što i ja?" upitala je Vee, a oči su joj načas bljesnule kroz izmaglicu sedativa.

"Na temelju dosadašnjih iskustava, nadam se da ne."

"Ruku na srce, trebamo izbrusiti svoje detektivske vještine", reče Vee. "Ili ih rabite ili ih izgubite, rekao je Trener. Trebamo otkriti nešto više o Patchevoj prošlosti. Hej, kladim se da će nam Trener čak dati dodatne bodove ako to dokumentiramo."

Ĉisto sam sumnjala, s obzirom na to da bi, kad bi Vee bila uključena, to istraţivanje vjerojatno krenulo protuzakonitim smjerom. Da i ne spominjem kako to konkretno istraţivanje ne bi imalo baš nikakve veze s biologijom. Ĉak ni izdaleka.

Blag osmijeh koji je Vee izvukla iz mene nestao je. Mada je bilo zabavno pristupiti čitavoj situaciji vedro, bila sam uplašena. Tip sa skijaškim naočalama bio je negdje vani i planirao je sljedeći napad. Na neki način imalo je smisla da bi Patch mogao znati što se događa. Tip sa skijaškim naočalama skočio je pred Neon jedan dan nakon što je Patch postao moj partner iz biologije. Moţda to nije bila slučajnost.

Uto je sestra glavom provirila kroz vrata. "Osam je sati", rekla mi je, tapkajući prstom po svom satu. "Vrijeme za posjete je završilo."

"Odmah ću izaći", rekla sam.

Ĉim su njezini koraci na hodniku utihnuli, zatvorila sam vrata Veeine sobe. Htjela sam da budemo nasamo kako bih joj rekla za istraţivanje umorstva povezano s Elliotom. No kad sam se vratila do Veeina kreveta, lijekovi su očito počeli djelovati.

"Evo ga stiţe", reče ona uz izraz čista ushita na licu. "Špica... svaki čas... val topline... pa-pa, gospođo Bol..."

"Vee..."

"Kuc-kuc."

"Ovo je zbilja vaţno..."

"Kuc-kuc."

"Radi se o Elliotu..."

"Kuc-kuuuuc", rekla je, pjevušeći.

Uzdahnula sam. "Tko je?"

"Bu."

"Koji Bu?"

"Bu-hu, netko plače, a to nisam ja!" Prasnula je u histeričan smijeh.

Shvativši da nema smisla dalje navaljivati, rekla sam: "Nazovi me sutra, kada te otpuste." Otvorila sam ruksak. "Prije nego što zaboravim, donijela sam ti zadaću. Gdje da je stavim?"

Prstom je pokazala koš za smeće. "Ondje će biti u redu."

Parkirala sam Fiat u garaţu i spremila ključeve u dţep. Dok sam vozila kući, na nebu nije bilo zvijezda i, naravno, počela je rominjati kiša. Povukla sam garaţna vrata, spustila ih do tla i zaključala ih. Ušla sam u kuhinju Negdje na gornjem katu gorjelo je svjetlo i malo kasnije mama je trčeći sišla niza stepenice i zagrlila me.

Moja mama ima tamnu valovitu kosu i zelene oči. Niţa je od mene dva-tri centimetra, ali iste smo građe. Uvijek miriše na Love Ralpha Laurena. "Tako sam sretna što si dobro", rekla je, snaţno me stisnuvši. Koliko-toliko, pomislila sam.

POGLAVLJE

13

Sljedeće večeri u sedam Borderlineovo parkiralište bilo je krcato. Nakon gotovo sat vremena kumljenja Vee i ja uvjerile smo njezine roditelje da moramo proslaviti njenu prvu noć izvan bolnice uz chilles rellenos i bezalkoholne koktele od jagoda. Tako smo barem tvrdile. No imale smo skriveni motiv.

Uvukla sam Neon u usko parkirališno mjesto i ugasila motor. "Bljak", rekla je Vee dok sam joj vraćala ključeve auta i prstima okrznula njezine. "Moţeš se još malo više znojiti?" "Nervozna sam." "Ĉovječe, pojma nisam imala." Nehotice sam pogledala prema vratima.

"Znam o čemu razmišljaš", rekla je Vee, stisnuvši usnice. "I odgovor je ne. Ne kao u nema teorije?

"Ne znaš o čemu razmišljam", rekla sam.

Vee me snaţno uhvatila za nadlakticu. "Moţeš misliti kako ne znam."

"Nisam htjela pobjeći", rekla sam. "Ne ja."

"Laţljivice."

Utorcima je Patch imao slobodnu večer, a Vee mi je utuvila u glavu kako bi to bio savršen trenutak da ispitamo njegove suradnike. Zamišljala sam sebe kako izazovnim hodom prilazim šanku, upućujući šankeru plah pogled u stilu Marcie Millar, a zatim prelazim na temu Patcha. Trebala mi je njegova kućna adresa. Trebala sam čuti je li bio privođen. Trebala sam saznati ima li on ikakve veze s čovjekom sa skijaškim naočalama, bez obzira koliko tanke. I trebala sam otkriti zašto su čovjek sa skijaškim naočalama i tajanstvena djevojka odjednom ušli u moj ţivot.

Zavirila sam u torbicu, provjeravajući imam li još uvijek popis pitanja koja trebam postaviti. Na jednoj strani popisa bila su pitanja o Patchevom privatnom ţivotu. Na suprotnoj strani nalazile su se natuknice za očijukanje. Zlu ne trebalo.

"Ĉekaj, čekaj, čekaj", reče Vee. "Što ti je to?"

"Ništa", rekla sam, presavijajući popis.

Vee mi je pokušala oteti popis, ali ja sam bila brţa i gurnula sam ga duboko u torbicu prije nego što ga se dočepala.

"Pravilo broj jedan", reče Vee. "U očijukanju nema bilješki."

"Svako pravilo ima izuzetak."

"Ali ti to nisi!" Dohvatila je dvije plastične dućanske vrećice sa straţnjeg sjedala i okretom se izvukla iz auta. Ĉim sam i ja izašla, zdravom rukom gurnula je vrećice po krovu Neona prema meni.

"Što je to?" upitala sam, uhvativši vrećice. Ručke su im bile zavezane i nisam vidjela što je unutra, ali prepoznatljivo vreteno visoke potpetice prijetilo je da će probušiti plastiku.

"Veličina trideset devet", reče Vee. "Koţa morskog psa. Lakše je glumiti nekoga kada tako i izgledaš."

"Ne znam hodati na visokim petama."

"Onda je baš dobro što nisu visoke."

"Izgledaju visoko", rekla sam, odmjeravajući stršeću štiklu.

"Gotovo trinaest centimetara. 'Visoke' su one od deset."

Divno. Ako se ne polomim, moţda bih se mogla barem obrukati dok zavođenjem izvlačim tajne iz Patchevih suradnika.

"Situacija je sljedeća", reče Vee dok smo grabile pločnikom prema ulazu. "Ja sam, kao, pozvala nekoliko ljudi. Što nas je više, to smo veseliji, zar ne?"

"Koga?" zapitala sam, osjetivši mračno komešanje zle slutnje u dubini utrobe.

"Julesa i Elliota."

Prije nego što sam dospjela objasniti Vee koliko mi se točno lošom čini ta zamisao, ona je rekla: "Trenutak istine: viđam se sa Julesom. Potajno."

"Molim?"

"Trebala bi vidjeti njegovu kuću. Bruce Wayne mu nije ni do koljena. Njegovi roditelji su ili juţnoamerički narkobosovi ili potječu iz neke jako stare bogate obitelji. Budući da ih još nisam upoznala, ne znam što je od toga."

Zanijemjela sam. Usta su mi se otvarala i zatvarala, ali ništa nije izlazilo. "Kada se to dogodilo?" najzad sam uspjela upitati.

"Otprilike odmah nakon onog fatalnog jutra u Enzu."

"Fatalnog? Vee, ti pojma nemaš..."

"Nadam se da su stigli ovamo prvi i zauzeli nam stol", rekla je Vee, izvijajući vrat dok je pogledom pretraţivala gomilu koja se okupila oko ulaza. "Ne ţelim čekati. Za dvije mršave minutice ozbiljno ću umrijeti od gladi."

Ščepala sam Vee za zdravi lakat, povukavši je nastranu. "Moram ti nešto reći..."

"Znam, znam", rekla je. "Misliš da postoji mala mogućnost da me u nedjelju navečer napao baš Elliot. E pa, ja mislim da si pobrkala Elliota i Patcha. A nakon što večeras malo pronjuškaš, činjenice će podrţati mene. Vjeruj mi, ja ţelim saznati tko me napao isto koliko i ti. Moţda i više. Sad je to osobno. A kad već jedna drugoj dijelimo savjete, evo ti moj. Kloni se Patcha. Tek toliko da se osiguraš."

"Baš mi je drago što si o svemu dobro razmislila", rekla sam otresito, "ali evo u čemu je stvar. Pronašla sam članak..."

Vrata Borderlinea otvorila su se. Preplavili su nas svjeţ val topline, donoseći miris limete i korijandra, i zvuk svirke mariachi benda koji je dopirao iz zvučnika.

"Dobrodošli u Borderline", rekla je šefica sale. "Vas dvije ste same večeras?"

Elliot je stajao iza nje u polumračnom ulaznom prostoru. Ugledali smo se u istom trenutku. Usta su mu se nasmiješila, ali oči nisu.

"Dame", rekao je, trljajući dlanovima dok nam je prilazio. "Izgledate veličanstveno, kao i uvijek."

Koţom su mi prošli trnci.

"Gdje je tvoj partner u zločinu?" upita Vee, pogledom prelazeći ulazni prostor. Papirnati lampioni visjeli su sa stropa, a mural meksičkog sela zauzimao je dva zida. Klupe za čekanje bile su prepune. Julesu nije bilo ni traga.

"Loše vijesti", rekao je Elliot. "Pozlilo mu je. Morat ćete se zadovoljiti sa mnom."

"Pozlilo?" ustrajala je Vee. "Kako pozlilo? Kakva je to isprika, pozlilo?" "Pozlilo kao u curi mu na oba kraja." Vee je nabrala nos. "Previše detalja."

Ja sam se još uvijek hrvala s pomišlju da se između Vee i Julesa nešto događa. Jules me se dojmio kao naduren, mrzovoljan i potpuno nezainteresiran za Veeino, ili bilo čije, društvo. Nijedan dio mene nije se osjećati ugodno pri pomisli na to da Vee provodi vrijeme nasamo s Julesom.

Ne nuţno zbog toga što je bio neugodan ili što sam malo o njemu znala, već upravo zbog onoga što jesam znala: bio je Elliotov blizak prijatelj.

Šefica sale izvukla je tri jelovnika iz police s pregradama i dovela nas do separea toliko blizu kuhinji da sam kroza zid osjećala toplinu pećnica. S naše lijeve strane nalazio se bar sa salatama. S desne, staklena vrata vlaţna od isparavanja vodila su u unutrašnje dvorište. Bluza od popelina već mi se prilijepila za leda. No moţda sam se više znojila zbog novosti o Vee i Julesu nego zbog vrućine.

"Odgovara li vam ovdje?" upita šefica sale, pokazavši rukom na separe.

"Odlično", reče Elliot, migoljeći ramenima kako bi stresao pilotsku jaknu. "Oboţavam ovo mjesto. Ako se ne oznojiš od samog prostora, od hrane ćeš se sigurno."

Na to je ţivnuo osmijeh šefice sale. "Već ste bili ovdje. Ţelite li za početak čips i našu najnoviju salsu jalapeno? Ona nam je najţešća dosada." "Volim ţestoko", reče Elliot.

Bila sam prilično sigurna u to da licemjerno glumata. Prije sam previše velikodušno drţala da nije pokvaren kao Marcie. Bila sam previše velikodušna glede njegove osobnosti, točka. Osobito s obzirom na to da sam sada znala da skriva istragu o umorstvu, zajedno s još tko zna koliko drugih kostura u ormaru.

Šefica sale procjenjivački ga je odmjerila od glave do pete. "Odmah se vraćam s čipsom i salsom. Uskoro će vam doći konobarica da preuzme narudţbu."

Vee se prva uvalila u separe. Ja sam se uvukla do nje, a Elliot je sjeo meni prekoputa. Pogledali smo se u oči i u njegovim sam opazila nešto mračno. Vrlo vjerojatno ogorčenje. Moţda čak i neprijateljstvo. Zapitala sam se zna li da sam vidjela onaj članak.

"Ljubičasto ti dobro stoji, Nora", rekao je, kimnuvši prema mom šalu kad sam ga skinula s vrata i zavezala oko ručke na torbi. "Ističe tvoje oči." Vee me trknula po stopalu. Ona je zbilja mislila da mi je dao kompliment.

"Onda", rekla sam Elliotu uz umjetan smiješak, "zašto nam ne bi malo pričao o Kinghornu?"

"Pa da", ubacila se Vee. "Ima tamo nekih tajnih društava? Kao u filmovima?"

"A što reći?" odgovori Elliot. "Sjajna škola. Kraj priče." Podignuo je jelovnik i preletio ga pogledom. "Je li netko za aperitiv? Ja častim."

"Ako je toliko sjajna, zašto si se prebacio?" Pogledala sam ga u oči i zadrţala pogled. Posve sam lagano izvila obrve, izazivajući.

Jedan mišić na Elliotovoj čeljusti zadrhtao je netom prije nego što je razvukao usta u osmijeh. "Zbog cura. Ĉuo sam da su puno bolje u ovim krajevima. Glasina se pokazala istinitom." Namignuo mi je, a neki ledeno hladan osjećaj proţeo me od glave do pete.

"Zašto se Jules nije prebacio?" upita Vee. "Mogli smo biti fantastična četvorka, ali s mnogo više efekta. Fenomenalna četvorka."

"Julesovi su roditelji opsjednuti njegovim obrazovanjem. Naporni je preblaga riječ. Ţivota mi, on će se popeti do vrha. Tip je nezaustavljiv. Mislim, priznajem, meni škola dobro ide. Bolje nego većini. Ali Jules je nenadmašiv. On je akademski bog."

Sanjarski izraz vratio se u Veeine oči. "Još nisam upoznala njegove roditelje", rekla je. "Oba puta kad sam bila ondje ili su bili na putu ili na poslu."

"Oni puno rade", sloţio se Elliot, vrativši pogled na jelovnik i tako mi oteţavši da mu bilo što pročitam iz očiju. "Gdje rade?" zapitala sam.

Elliot je polako otpio vode. Ĉinilo mi se da odugovlači dok smišlja nekakav odgovor. "Bave se dijamantima. Provode puno vremena u Africi i Australiji."

"Nisam znala da je Australija velik igrač na trţištu dijamanata", rekla sam.

"Da, ni ja", rekla je Vee.

Zapravo, bila sam uvjerena da u Australiji uopće nema dijamanata. Točka.

"Zašto ţive u Maineu?" zapitala sam. "Zašto ne u Africi?"

Elliot se još jače udubio u jelovnik. "Što ćete vas dvije? Meni se čini da fajitas s odreskom izgledaju dobro."

"Ako se Julesovi roditelji bave dijamantima, kladim se da su stručnjaci za odabir savršenog zaručničkog prstena", rekla je Vee. "Oduvijek sam ţeljela smaragdni prsten."

Udarila sam Vee nogom ispod stola. Ona je mene ubola vilicom. "Auu!" rekla sam.

Konobarica se zaustavila pokraj našeg stola tek toliko da upita: "Nešto za piće?"

Elliot je podignuo pogled sa svog jelovnika. Prvo je pogledao mene, a zatim Vee.

"Dijetna Cola", reče Vee.

"Voda s kriškama limete, molim", rekoh ja.

Konobarica se nevjerojatno brzo vratila s našim pićima. Njezin povratak meni je bio znak da ustanem od stola i pokrenem prvi dio Plana, a Vee me na to podsjetila drugim ubodom vilice ispod stola.

"Vee", rekla sam kroza zube, "bi li me mogla otpratiti na toalet?! Najednom više nisam htjela provesti taj Plan. Nisam htjela ostaviti Vee nasamo s Elliotom. Htjela sam je izvući van, reći joj sve o istrazi umorstva, a onda pronaći neki način da i Elliot i Jules nestanu iz naših ţivota.

"Zašto ne odeš sama?" reče Vee. "Mislim da bi to bio bolji plan" Glavom je pokazala prema šanku i nečujno izustila Hajde, rukom istovremeno diskretno odmahujući ispod stola kao da me tjera.

"Planirala sam ići sama, ali stvarno bih voljela da mi se pridruţiš."

"Što je to s djevojkama?" reče Elliot, gledajući nas obje i smiješeći se. "Kunem se, nikad nisam upoznao djevojku koja je znala otići sama na zahod." Nagnuo se naprijed i urotnički se nacerio. "Odajte mi tajnu. Ozbiljno. Plaćam pet dolara svakoj." Posegnuo je prema straţnjem dţepu. "Deset, ako smijem poći s vama i vidjeti u čemu je fora."

Vee se nacerila. "Pervertitu. Ne zaboravi ovo", obratila se meni, uguravši, mi one plastične vrećice u ruke.

Elliot je podignuo obrve.

"Smeće", objasnila mu je Vee pomalo posprdno. "Naša je kanta za smeće puna. Mama me zamolila da to bacim kad već izlazim."

Elliot nije izgledao kao da joj vjeruje, a Vee nije izgledala kao da mari za to. Ustala sam s opremom za maskiranje u naručju i progutala nemoćni bijes koji me razdirao.

Probivši se između stolova, uputila sam se hodnikom koji je vodio u straţnji dio, prema zahodima. Hodnik je bio boje pečene gline i ukrašen maraca zvečkama, slamnatim šeširima i drvenim lutkama. Tu odostraga bilo je toplije, pa sam obrisala čelo. Sada je Plan bio da to odradim što brţe. Ĉim se budem vratila za stol, smislit ću neki izgovor da moram otići i izvući ću Vee odavde. S njezinim pristankom ili bez njega.

Kad sam provirila ispod sve tri pregrade u ţenskom zahodu i uvjerila se da sam sama, zaključala sam glavna vrata i istresla sadrţaj plastičnih

vrečica na pult. Platinasto plava perika, ljubičasti push-up grudnjak, uski crni top, minica sa šljokicama, napadne ruţičaste mreţaste najlonke i štikle od koţe morskog psa broj trideset devet.

Utrpala sam grudnjak, uski top i najlonke natrag u vrećice. Skinuvši traperice, navukla sam minicu. Ugurala sam kosu pod periku i stavila ruţ ga usne. Prekrila sam ga obilnim slojem veoma blještavog sjajila.

"Moţeš ti to", rekla sam svom odrazu vraćajući čep na sjajilo i trljajući usnice jednu o drugu. "Moţeš oponašati Marcie Miller. Zavoditi muškarce kako bi ti odavali tajne. Valjda to nije tako teško?"

Zbacila sam mokasine za voţnju, utrpala ih u vrećicu zajedno s trapericama i gurnula je ispod pulta da se ne vide. "Uostalom", nastavila sam, "nema ničeg lošeg u tome da se ţrtvuje malo ponosa za informacije. Ako baš ţeliš tome pristupiti s morbidnoga gledišta, moţeš čak reći da bi, ako ne dobiješ odgovore, mogla osvanuti mrtva. Jer sviđalo se to tebi ili ne, netko ti ţeli nauditi."

Zanjihala sam štikle od koţe morskog psa u visini očiju. I nisu bile najruţnije na svijetu. Zapravo, čak bi se moglo reći da su bile seksi. Ralje U Coldwateru, Maine. Obula sam ih i zakopčala ih remenčićima i nekoliko puta prošla amo-tamo toaletom da se uvjeţbam.

Dvije minute kasnije smjestila sam se na barski stolac pokraj šanka.

Šanker me gledao. "Šesnaest?" pogađao je. "Sedamnaest?"

Izgledao je desetak godina starije od mene i imao smeđu kosu koja se prorjeđivala i koju je brijao na kratko. Srebrna naušnica visjela mu je iz desne ušne resice. Bijela majica kratkih rukava i Levisice. Nije izgledao loše... ni sjajno.

"Nisam maloljetnica koja traţi alkohol", rekla sam glasno da nadjačam glazbu i okolne razgovore. "Ĉekam prijateljicu. Odavde dobro vidim vrata." Izvukla sam popis pitanja iz torbe i kradom ga smjestila ispod staklene soljenke.

"Što je to?" upitao je šanker, brišući ruke u krpu i kimnuvši prema popisu.

Gurnula sam popis dublje pod soljenku. "Ništa", rekla sam skroz nevino. Podignuo je jednu obrvu.

Odlučila sam se za slobodnije shvaćanje istine. "To je... popis za kupnju. Na putu kući moram uzeti neke stvari u dućanu za mamu." Kamo je nestalo očijukanje? zapitala sam se. Kamo je nestala Marcie Millar?

Uputio mi je ispitivački pogled koji mi se nije učinio posve negativnim

"Nakon pet godina ovog posla jako dobro raspoznajem laţljivce."

"Ja nisam laţljivica", rekla sam. "Moţda sam maloprije i lagala, ali to je bila samo jedna laţ. Jedna mala laţ ne čini laţljivca."

"Izgledate kao novinarka", rekao je.

"Radim za eZine svoje gimnazije." Htjela sam se pojesti. Novinari ne ulijevaju povjerenje ljudima. Ljudi su obično sumnjičavi prema novinarima "Ali večeras ne radim", brzo sam popravila stvar. "Večeras je strogo zabava Nikakav posao. Nikakve skrivene namjere. Baš nikakve."

Nakon kratke tišine, zaključila sam da je najbolje da vozim dalje. Na kašljala sam se i rekla: "Je li Borderline popularno mjesto za zapošljavanje među gimnazijalcima?"

"Dolazi nam ih mnogo, da. Konobarica, spremača i tomu slično."

"Stvarno?" rekla sam, hineći iznenađenje. "Moţda znam neke od njih. Recite mi neko ime."

Šanker je usmjerio oči na strop i počešao se po neobrijanoj bradi. Njegov prazan pogled nije mi ulijevao povjerenje. A da i ne spominjem kako nisam imala mnogo vremena. Elliot je svakog časa mogao sipati neku smrtonosnu drogu u Veeinu dijetnu Kolu.

"A Patch Cipriano?" zapitala sam. "Radi li on ovdje?"

"Patch? Aha. Radi ovdje. Nekoliko noći tjedno i vikendima."

"Je li radio u nedjelju?" pokušala sam ne zvučati odviše radoznalo. No morala sam saznati postoji li mogućnost da je Patch bio na molu. Rekao je da ide na tulum na obali, ali moţda je promijenio plan. Kad bi netko potvrdio da je u nedjelju uvečer radio, mogla bih isključiti njegovi umiješanost u napad na Vee.

"U nedjelju?" Još češanja. "Sve noći mi se brkaju. Pokušajte pitati konobarice. Neka će se već sjetiti. Sve se smijuckaju i pomalo skrenu kad je on u blizini." Osmjehnuo se kao da bih se ja moţda u tome donekle mogla slagati s njima.

Rekla sam: "Da nemate slučajno uvid u njegovu molbu za posao? I kućnu adresu."

"To bi bilo ne."

"Ĉisto iz znatiţelje", rekla sam, "znate li je li se ovdje moguće zaposliti ako ste prije toga počinili kazneno djelo?"

"Kazneno djelo?" Otresito se nasmijao. "Vi se šalite?"

"Dobro, moţda ne baš kazneno djelo, ali prekršaj?"

Poloţio je dlanove na šank i nagnuo se bliţe meni. "Ne." Ton mu se iz susretljivog prometnuo u uvrijeđen.

"To je dobro. To je stvarno lijepo znati." Promijenila sam poloţaj na barskom stolcu i osjetila kako mi se koţa ispod najlonki odljepljuje s plastike. Znojila sam se. Ako pravilo broj jedan očijukanja glasi da nema popisa, bila sam prilično sigurna kako je pravilo broj dva da nema znojenja.

- Pogledala sam popis.

"Znate li je li Patch ikada dobio zabranu prilaţenja? Je li ikada nekoga proganjao?" Naslutila sam da šanker od mene prima lošu vibru, pa sam očajnički odlučila pokušati ispucati sva svoja pitanja prije nego što me udalji sa šanka - ili, još gore, izbaci iz restorana zbog uznemiravanja i sumnjivog vladanja. "Ima li djevojku?" ispalila sam.

"Idite i pitajte ga."

Trepnula sam. "Večeras ne radi."

- Šankerov smiješak bio mi je poput udarca u trbuh.

"On večeras ne radi... zar ne?" zapitala sam glasom koji se postupno penjao čitavu oktavu više. "Navodno je utorcima navečer slobodan!"

"Obično, da. Ali zamjenjuje Benjija. Benji je u bolnici. Puknuće slijepog crijeva."

"Znači, Patch je ovdje? Sada?" osvrnula sam se preko ramena, popravivši periku tako da mi prekrije profil dok gledam gdje je.

"Prije nekoliko minuta ušao je u kuhinju."

Već sam silazila s barskog stolca. "Mislim da sam ostavila upaljen auto. Ali bilo je divno razgovarati s vama!" Pohitala sam prema zahodima što sam brţe mogla.

U ţenskom zahodu zaključala sam vrata za sobom, nekoliko puta udahnula leđa oslonjenih na njih, a onda prišla umivaoniku i umila lice hladnom vodom. Patch će otkriti da sam ga uhodila. Moja upečatljiva izvedba jamčila je to. Na prvi pogled to je bilo loše jer je bilo, no, poniţavajuće. No kad sam bolje razmislila, morala sam se suočiti s činjenicom da je Patch veoma samozatajan. Samozatajni ljudi ne vole da se čeprka po njihovu ţivotu. Kako će reagirati kad otkrije da sam ga stavila pod povećalo?

A onda sam se zapitala zašto sam uopće došla ovamo, s obzirom na to da duboko u sebi nisam vjerovala da je Patch onaj tip iza skijaških naočala. Moţda i jest imao mračne, strašne tajne, ali smucanje uokolo sa skijaškim naočalama nije spadalo u njih.

Zatvorila sam slavinu i kad sam podignula pogled, zrcalo je odraţavalo Patchevo lice. Kriknula sam i okrenula se.

Nije se smiješio i nije izgledao osobito dobro raspoloţeno. "Što ti radiš ovdje?" dahnula sam. "Ja ovdje radim."

"Mislim ovdje. Ne znaš čitati? Znak na vratima..."

"Polako mi se čini da me pratiš. Svaki put kad se okrenem, eto tebe."

"Htjela sam izvesti Vee", objasnila sam. "Bila je u bolnici." Zvučala sam kao da se branim. Bila sam uvjerena da zbog toga odajem dojam još veće krivice. "Nisam ni slutila da ću naletjeti na tebe. Danas bi trebao imati slobodnu večer. I o čemu govoriš? Svaki put kad se ja okrenem, eto tebe"

Patcheve oči bile su oštre, zastrašujuće, prodorne. Procjenjivale su svaku moju riječ, svaki moj pokret.

"A da mi objasniš tu kičastu kosu?" rekao je.

Strgnula sam periku i bacila je na pult. "A da ti meni objasniš gdje si bio? Zadnja dva dana nema te u školi."

Bila sam gotovo sigurna da Patch neće otkriti gdje se nalazio, ali rekao je: "Igrao sam paintball. Što si radila za šankom?"

"Razgovarala sa šankerom. Je li to zločin?" Oslanjajući se rukom na pult, digla sam jednu nogu da otkopčam štiklu od koţe morskog psa. Malo sam se nagnula i pritom mi je popis s pitanjima ispao iz dekoltea na pod.

Kleknula sam da ga pokupim, ali Patch je bio brţi. Drţao ga je iznad glave dok sam ja skakutala za njim.

"Vrati mi to!" rekla sam.

"Ima li Patch zabranu prilaţenja?" pročitao je. "Je li Patch zločinac?" "Daj-mi-to!" bijesno sam siknula.

Patch se tiho nasmijao i znala sam da je vidio sljedeće pitanje. "Ima li Patch djevojku?"

Patch je stavio papir u straţnji dţep. Bila sam u snaţnom iskušenju da mu ga uzmem unatoč tomu gdje se nalazi.

Naslonio se na pult pa su nam oči bile u istoj visini. "Ako ćeš uokolo čeprkati informacije, bilo bi mi draţe da pitaš mene."

"Ta pitanja su" - mahnula sam prema mjestu gdje ih je sakrio - "šala. Vee ih je napisala", dodala sam u bljesku nadahnuća. "Ona je kriva za sve." "Znam tvoj rukopis, Nora."

"E pa dobro, u redu", započela sam, traţeći neki bistar odgovor, ali predugo mi je trebalo i izgubila sam priliku.

"Nemam zabranu prilaţenja", rekao je. "Nemam kaznenih djela."

Isturila sam bradu. "Djevojka?" Rekla sam si da mi je svejedno kako će odgovoriti. I jedan i drugi odgovor bili su mi u redu.

"To se tebe ne tiče."

"Pokušao si me poljubiti", podsjetila sam ga. "Tako da me se tiče."

Avet gusarskog osmijeha vrebala je na njegova usta. Stekla sam dojam da se prisjeća svih, pa i najsitnijih, pojedinosti te prilike kad smo se umalo poljubili, zajedno s mojim uzdahom-crtica-jecajem.

"Bivša djevojka", rekao je za neko vrijeme.

Ţeludac mi se stisnuo kad mi je odjednom nešto palo na um. Što ako je djevojka iz Delphica i Victoria's Secreta njegova bivša? Što ako me vidjela kako razgovaram s Patchem u igračnici i - pogrešno - pretpostavila da medu nama postoji nešto mnogo više? Ako ju je Patch još uvijek privlačio, bilo bi razumno pretpostaviti kako je dovoljno ljubomorna da bi me pratila. Nekoliko komadića slagalice kao da je sjelo na mjesto...

No tada je Patch rekao: "Ali nema je u blizini."

"Kako to misliš, nema je u blizini?"

"Otišla je. Nikad se neće vratiti."

"Misliš... mrtva je?" upitala sam.

Patch to nije opovrgnuo.

Odjednom sam u ţelucu osjetila teţinu i zgrčenost. To nisam očekivala. Patch je imao djevojku i ona je sad bila mrtva.

Vrata ţenskog zahoda zaštropotala su kad je netko pokušao ući. Zaboravila sam da sam ih zaključala. Što me ponukalo da se zapitam kako je Patch ušao. Ili je imao ključ ili je postojalo neko drugo objašnjenje. Objašnjenje o kojem bi mi vjerojatno bolje bilo ne razmišljati, kao recimo prolaţenje ispod vrata poput zraka. Poput dima.

"Moram natrag na posao", reče Patch. Odmjerio me od glave do pete pogledom koji se malo zadrţao ispod kukova. "Ubojita suknjica. Smrtonosne noge."

Prije nego što sam skucala ijednu suvislu misao, izašao je kroz vrata.

Postarija ţena koja je čekala na ulazu pogledala je mene, a onda se osvrnula za Patchem, koji je odmicao hodnikom.

"Dušo", rekla mi je, "izgleda sklisko kao sapun."

"Dobar opis", promrmljala sam.

Razbarušila si je kratku, kovrčavu sijedu kosu. "Cura bi se mogla zapjeniti zbog takvog sapuna."

Kad sam se ponovno presvukla u vlastitu odjeću, vratila sam se u separe i uvukla se pokraj Vee. Elliot je pogledao na sat i podignuo obrve.

"Ţao mi je što sam se toliko zadrţala", rekla sam. "Jesam li što pro-pustila?"

"Ne", rekla je Vee. "Sve po starom, sve po starom." Trknula me u koljeno, a pitanje se podrazumijevalo. Onda?

Prije nego što sam joj stigla uzvratiti udarcem, Elliot je rekao: "Propustila si konobaricu. Naručio sam ti crveni burrito." Ljigav osmijeh rastegnuo mu je usta.

Uvidjela sam priliku.

"Zapravo, nisam sigurna da mi je do jela." Uspjela sam sloţiti izraz mučnine koji nije bio posve odglumljen. "Mislim da sam pokupila ono isto što muči Julesa."

"O, čovječe", reče Vee. "Jesi dobro?"

Odmahnula sam glavom.

"Idem uloviti našu konobaricu i reći joj da nam spremi jelo u kutiju", predloţi Vee, kopajući po torbici u potrazi za ključevima.

"A što sa mnom?" reče Elliot, tek napola u šali.

"Odgađamo za neku drugu priliku", odgovori Vee.

Bingo, pomislih.

POGLAVLJE

14

Vratila sam se kući malo prije osam. Okrenula sam ključ u bravi, čvrsto primila kvaku i gurnula vrata kukom. Nekoliko sati prije večere bila sam nazvala mamu; bila je u uredu, nešto je dovršavala i nije bila sigurna kada će stići kući, pa sam očekivala da će kuća biti tiha, mračna i hladna.

Vrata su popustila kad sam ih gurnula treći put; zavitlala sam torbicu u mrak, a onda se pohrvala s ključem koji je još uvijek bio zaglavljen u bravi. Nakon one noći kad je navratio Patch, brava je postala proţdrljiva. Zapitala sam se je li Dorothea to primijetila ranije toga dana.

"Daj-mi-glupi-ključ", rekla sam, izvlačeći ga drmanjem.

Kazaljke starinskog stojećeg sata u hodniku pomaknule su se na puni sat i glasni dong osam je puta odjeknuo u tišini. Ušla sam u dnevnu sobu da upalim vatru u štednjaku na drva kad sam začula šuškanje tkanine i tiho škripanje na drugom kraju sobe. Vrisnula sam.

"Nora!" rekla je moja mama, zbacivši deku i koprcajući se u sjedeći poloţaj na kauču. "Što ti je, zaboga?"

Jedan dlan privila sam na grudi, a drugim sam se naslonila na zid. "Uplašila si me!"

"Zaspala sam. Da sam te čula kad si ulazila, bila bih nešto rekla." Odmaknula je kosu s lica i trepnula poput sove. "Koliko je sati?"

Svalila sam se u najbliţi naslonjač i pokušala normalizirati disanje. Moja mašta bila je prizvala par nemilosrdnih očiju iza skijaških naočala. Sad kad sam bila sigurna da ga nisam izmislila, preplavila me neodoljiva ţelja da sve ispričam mami, od toga kako mi je skočio pred Neon do njegove uloge Veeina napadača. Uhodio me i bio je nasilan. Stavile bismo nove brave na vrata. I činilo se logičnim da bi se uplela policija. Noću bih se osjećala mnogo sigurnije s policajcem parkiranim na pločniku pred kućom.

"Mislila sam pričekati s ovom temom", rekla je mama, prekinuvši moj tijek misli, "ali nisam sigurna da će se ikada pojaviti savršen trenutak."

Namrštila sam se. "Što je bilo?"

Ispustila je dug, teţak uzdah. "Razmišljam o tome da prodam ovu kuću." "Što? Zašto?"

"Jedva nekako izlazimo nakraj već godinu dana, a ja ne zarađujem onoliko koliko sam se nadala. Razmišljala sam o tome da nađem dodatni posao, ali iskreno, nisam sigurna da dan ima dovoljno sati." Nasmijala se bez tračka humora. "Dorotheina je plaća skromna, ali to je dodatni novac koji mi nemamo. Jedino što mi još pada na um jest da se preselimo u manju kuću. Ili stan."

"Ali ovo je naša kuća." Sve moje uspomene bile su ovdje. Uspomena na mog tatu bila je ovdje. Nisam mogla vjerovati da se i ona ne osjeća tako. Sve bih učinila, samo da ostanem.

"Pokušavat ću još tri mjeseca", rekla je. "Ali nemoj se previše nadati."

U tom času shvatila sam da ne mogu reći mami za tipa sa skijaškim naočalama. Sutra bi dala otkaz. Našla bi neki posao u mjestu i više ne bi bilo apsolutno nikakvog izbora osim da prodamo seosku kuću.

"Razgovarajmo o nečemu vedrijem", reče mama, natjeravši se na osmijeh. "Kako je bilo na večeri?"

"Dobro", rekla sam mrzovoljno.

"A Vee? Kako se oporavlja?"

"Sutra opet moţe u školu."

Mama se zajedljivo nasmiješila. "Dobro je što je slomila lijevu ruku. Inače ne bi mogla pisati bilješke na nastavi, a mogu misliti kako bi joj to teško palo."

"Ha-ha", rekla sam. "Napravit ću vruću čokoladu." Ustala sam i okrenula prema kuhinji. "Hoćeš?"

"Zvuči savršeno. Ja ću upaliti vatru."

Nakon brzog posjeta kuhinji da uzmem šalice, šećer i kakao, vratila sam se i vidjela da je mama pristavila lončić vode na štednjak u kojem su gorjela drva. Sjela sam na oslonac za ruku kauča i pruţila joj šalicu.

"Kako si znala da si se zaljubila u tatu?" zapitala sam, trudeći se da to ispadne nehajno. Uvijek je postojala mogućnost da razgovor o tati pokrene potok suza, što sam se nadala izbjeći.

Mama se smjestila na kauč i oslonila noge na stolić za kavu. "Nisam znala. Sve dok nije prošlo otprilike godinu dana braka."

To nije bio odgovor koji sam očekivala. "Pa onda... zašto si se udala za njega?"

"Zato što sam mislila da sam zaljubljena. A kad misliš da si zaljubljena, imaš volje izdrţati i truditi se dok to ne postane ljubav."

"Jesi li se bojala?"

"Udaje za njega?" Nasmijala se. "To je bio najzabavniji dio. Kupovanje vjenčanice, dogovori u crkvi, nošenje dijamantnog prstena."

Predočila sam si Patchev obijesni osmijeh. "Jesi li se ikada bojala tate?" "Uvijek kad bi New England Patriotsi izgubili utakmicu."

Kad bi New England Patriotsi izgubili, tata bi uvijek otišao u garaţu i turirao motornu pilu. Prije dvije jeseni odvukao je motornu pilu u šumu iza našeg imanja, posjekao deset stabala i potom ih nacijepao u drva za loţenje. Još smo imale više od pola hrpe za spaliti.

Mama je potapšala kauč pored sebe i skutrila sam se uz nju, oslonivši joj glavu na rame. "Nedostaje mi", rekla sam.

"I meni."

"Bojim se da ću zaboraviti kako izgleda. Ne na slikama, nego kad bi se subotama ujutro motao po kući u trenirci i radio omlete."

Mama je provukla svoje prste kroz moje. "Ti si mu uvijek jako sličila, od samog početka."

"Stvarno?" Sjela sam uspravno. "Kako?"

"Bio je dobar učenik, jako pametan. Nije bio nametljiv ni otvoren, ali ljudi su ga poštovali."

"Je li tata ikada bio... zagonetan?"

Mama kao da je premetala to pitanje po glavi. "Zagonetni ljudi imaju mnogo tajni. Tvoj je otac bio vrlo iskren."

"Je li ikada bio buntovan?"

Nasmijala se kratko, smeteno. "Jesi li ga ti tako doţivljavala?" Harrison Grey, najmoralniji računovođa na svijetu... buntovan?" Teatralno je uzdahnula. "Boţe sačuvaj! Doduše, neko je vrijeme imao dugu kosu. Bila je valovita i plava - kao u surfera. Naravno, one roţnate naočale upropaštavale su mu taj imidţ. A... usuđujem li se pitati kako smo došle na tu temu?"

Nisam imala pojma kako bih mami objasnila svoje proturječne osjećaje prema Patchu. Nisam imala pojma kako bih objasnila Patcha, točka. Mama je vjerojatno očekivala opis koji sadrţi imena njegovih roditelja, njegov prosjek ocjena, sportove kojima se bavi u školi i fakultete u koje se kani prijaviti. Nisam je htjela uznemiriti izjavom kako sam se spremna kladiti u svoju kasicu-prasicu da Patch ima kazneni dosje. "Ima jedan dečko", rekla sam, ne

mogavši suspregnuti osmijeh pri pomisli na Patcha. "Druţimo se u zadnje vrijeme. Uglavnom zbog škole."

"Ooo, dečko", rekla je zagonetno. "Pa? Je li u šahovskom klubu? Učeničkom vijeću? Igra li tenis?"

"Voli individualne sportove", optimistično sam izgovorila.

"Plivač! Je li sladak kao Michael Phelps? Jasno, ja sam glede izgleda oduvijek bila sklonija Ryanu Lochteu."

Mislila sam ispraviti mamu. No kad sam bolje razmislila, vjerojatno je bilo bolje da ne objašnjavam. Biljar, plivanje... dosta slično, nije li?

Zazvonio je telefon i mama se protegnula preko kauča da se javi. Nakon deset sekundi razgovora klonula je na kauč i dlanom prekrila čelo. "Ne, nije problem. Odjurit ću tamo, pokupiti ga i donijeti vam ga odmah ujutro."

"Hugo?" zapitala sam kad je prekinula vezu. Hugo je bio mamin šef i zvao je blago rečeno bilo kada. Jednom ju je nazvao da dođe na posao u nedjelju jer se nije mogao snaći sa strojem za fotokopiranje.

"Ostavio je neke nedovršene dokumente u uredu i trebam ih uzeti. Moram ih fotokopirati, ali vjerojatno me neće biti najviše sat vremena. Jesi li završila zadaću?"

"Ne još."

"Onda ću se utješiti time da ne bismo ni provele više vremena zajedno čak i da sam ovdje." Uzdahnula je i osovila se na noge. "Vidimo se za jedan sat?"

"Reci Hugu da bi te trebao više plaćati."

Nasmijala se. "Puno više."

Ĉim sam ostala sama u kući, pospremila sam tanjure od doručka s kuhinjskog stola i napravila mjesta za udţbenike. Engleski, povijest, biologija. Naoruţavši se novom novcatom HB olovkom, otvorila sam knjigu na vrhu hrpe i bacila se na posao.

Petnaest minuta kasnije moj se um pobunio, odbijajući probaviti još jedan odlomak o europskim feudalnim sustavima. Zapitala sam se što Patch radi nakon posla. Domaću zadaću? Teško. Jede pizzu i gleda košarku na televiziji? Moţda, ali i to nije bilo ono pravo. Kladi se i igra biljar u Boovoj igračnici? To se činilo dobrom pretpostavkom.

Obuzela me neobjašnjiva ţelja da se odvezem u Boa i objasnim svoje prijašnje ponašanje, no tu je zamisao ubrzo osporila jednostavna činjenica

što nisam imala dovoljno vremena. Mama će se vratiti kući za manje vremena nego što traje polusatna voţnja do ondje. Da i ne spominjem kako Patch nije bio tip kojega bih samo tako mogla negdje zaskočiti. Dosada su se svi naši susreti ravnali prema njegovu, a ne mom rasporedu. Uvijek.

Popela sam se stepenicama da se presvučem u nešto udobnije. Otvorila sam vrata svoje sobe i prešla tri koraka prije nego što sam stala kao ukopana. Ladice moje komode bile su izvučene, odjeća razbacana po podu. Moj krevet bio je rasturen. Vrata ormara bila su otvorena i nakošeno su visjela sa šarki. Knjiga i okvira za slike bilo je svugdje po podu.

Opazila sam odraz nekog pokreta u prozoru na suprotnom kraju sobe i okrenula sam se. Stajao je uza zid iza mene, od glave do pete odjeven u crno, sa skijaškim naočalama na licu. Mozak mi je utonuo u uskovitlanu izmaglicu i upravo je počeo nogama odašiljati bjeţi! kad je on skočio prema prozoru, širom ga otvorio i, gipko se sagnuvši, iskočio.

Preskakivala sam stepenice tri po tri. Prebacila sam se preko rukohvata, odjurila hodnikom u kuhinju i nazvala 112.

Petnaest minuta kasnije policijski auto uletio je na kolni prilaz. Drh-tureći, otvorila sam zasun na vratima i pustila dva policajca unutra. Prvi koji je ušao bio je nizak, široka struka i kose prošarane sjedinama. Drugi je bio visok i vitak, kose tamne gotovo kao Patcheva, ali ošišane iznad ušiju. Na neki neobičan način, pomalo je sličio Patchu. Mediteranski ten, simetrično lice, prodorne oči.

Predstavili su se: tamnokosi policajac bio je istraţitelj Basso. Njegov partner bio je istraţitelj Holstijic.

"Vi ste Nora Grey?" upita istraţitelj Holstijic.

Kimnula sam.

"Roditelji kod kuće?"

"Moja mama otišla je nekoliko minuta prije nego što sam nazvala 112." "Znači da si sama kod kuće?" Opet sam kimnula.

"Moţeš li nam ispričati što se dogodilo?" upitao je, prekriţivši ruke i široko razmaknuvši noge, dok je istraţitelj Basso ušao nekoliko koraka dublje u kuću i razgledavao.

"Došla sam kući u osam i radila sam zadaću", rekla sam. "Kad sam otišla u svoju sobu, vidjela sam njega. Sve je bilo u neredu. Rasturio mi je sobu." "Jesi li ga prepoznala?"

"Nosio je skijaške naočale. I svjetlo je bilo ugašeno."

"Ikakva posebna obiljeţja? Tetovaţe?

"Ne."

"Visina? Teţina?"

Nevoljko sam prekapala po kratkoročnom pamćenju. Nisam htjela ponovno proţivljavati taj trenutak, no bilo je vaţno da se sjetim svili pojedinosti.

"Prosječne visine, ali ipak malo viši. Otprilike kao istraţitelj Basso." "Je li išta rekao?" Odmahnula sam glavom.

Istraţitelj Basso opet se pojavio i svom partneru rekao: "Sve je čisto." Zatim se popeo na drugi kat. Podne daske škripale su mi iznad glave dok se kretao hodnikom, otvarajući i zatvarajući vrata.

Istraţitelj Holstijic odškrinuo ulazna vrata i čučnuo da pregleda zaporni zasun. "Jesu li vrata bila otključana ili oštećena kad si stigla kući?"

"Nisu. Otključala sam svojim ključem. Mama je spavala u dnevnoj sobi."

Istraţitelj Basso pojavio se na vrhu stepenica.

"Moţeš nam pokazati što je oštećeno?" upitao me.

Istraţitelj Holstijic i ja zajedno smo se popeli stepenicama i ja sam ga vodila niz hodnik do istraţitelja Bassa, koji je stajao s unutrašnje strane vrata moje sobe i gledao je, ruku oslonjenih na kukove.

Stala sam posve mirno, ţmarci straha puzali su kroz mene. Moj krevet bio je pospremljen. Pidţama mi je bila sloţena na jastuk, upravo onako kako sam je tog jutra ostavila. Ladice komode bile su zatvorene, okviri za slike uredno poredani na njoj. Sanduk kod podnoţja kreveta bio je zatvoren. Podovi su bili čisti. Zastori su visjeli poput dugačkih glatkih ploča, po jedna s obje strane zatvorena prozora.

"Rekla si da si vidjela uljeza", reče istraţitelj Basso. Piljio je u meni oštrim pogledom kojem ništa nije promicalo. Očima koje su bile stručne u filtriranju laţi.

Stupila sam u sobu, ali izostao je poznati osjećaj udobnosti i sigurnosti. Osjećala se skrivena natruha nasilja i opasnosti. Prstom sam pokazala u prozor, nastojeći obuzdati drhtanje ruke. "Kad sam ušla, skočio je kroz prozor."

Istraţitelj Basso pogledao je kroz prozor. "Daleko je do zemlje", primijetio je. Pokušao je otvoriti prozor. "Zatvorila si ga nakon što je otišao?" "Ne. Otrčala sam dolje i nazvala 112."

"Netko ga je zatvorio." Istraţitelj Basso još uvijek me gledao pogledom oštrim poput ţileta, usana stisnutih u tanku crtu.

"Nisam siguran bi li itko mogao pobjeći nakon takvog skoka", reče istraţitelj Holstijic pridruţivši se svom partneru kod prozora. "Ĉovjek bi bio sretan kad bi se izvukao sa slomljenom nogom."

"Moţda nije skočio, moţda se spustio po stablu", rekla sam.

Istraţitelj Basso naglo je okrenuo glavu. "Onda? Što? Je li se spustio ili je skočio? Mogao se progurati pored tebe i izaći kroz ulazna vrata. To bi bio logičan izbor. To bih ja učinio. Pitat ću te još jedanput. Razmisli zbilja paţljivo. Jesi li uistinu večeras vidjela nekoga u svojoj sobi?"

Nije mi vjerovao. Mislio je da izmišljam. Načas sam pala u iskušenje da i sama pomislim nešto slično. Što nije bilo u redu sa mnom? Zašto je moja stvarnost bila iskrivljena? Zašto joj istina nikad nije odgovarala? Zbog vlastitog mentalnog zdravlja, rekla sam si da problem nije bio u meni. Nego u njemu. U tipu sa skijaškim naočalama. On je to radio. Nisam znala kako, ali trebalo je kriviti njega.

Istraţitelj Holstijic prekinuo je napetu tišinu rekavši: "Kad će se tvoji roditelji vratiti kući?"

"Ja ţivim s mamom. Morala je skočiti do ureda."

"Moramo vam objema postaviti nekoliko pitanja", nastavio je. Prstom mi je pokazao da sjednem na svoj krevet, ali tupo sam odmahnula glavom. "Jesi li nedavno prekinula s dečkom?"

"Ne."

"A droge? Imaš li takvih problema sada ili si ih imala ranije?" "Ne."

"Rekla si da ţiviš s mamom. A tata? Gdje je?"

"Ovo je bila pogreška", rekla sam. "Ţao mi je. Nisam trebala nazvati."

Dva policajca razmijenila su pogled. Istraţitelj Holstijic zatvorio je Oči i protrljao im unutrašnje uglove. Istraţitelj Basso izgledao je kao da je potratio dovoljno vremena i da je spreman završiti s ovime.

"Imamo posla", rekao je. "Hoćeš li biti dobro ako ostaneš sama dok ti se mama ne vrati?"

Jedva sam čula što je rekao; nisam mogla odvojiti pogled od prozora. Kako mu je to polazilo za rukom? Petnaest minuta. Imao je petnaest minuti da ponovno uđe u kuću i pospremi sobu prije nego što je policija stigla. I to sa mnom koja sam cijelo vrijeme bila dolje. Od spoznaje da sam bila sama u kući s njim, zadrhtala sam.

Istraţitelj Holstijic pruţio mi je svoju posjetnicu. "Moţeš reći svojoj mami da nas nazove kad se vrati?"

"Sami ćemo izaći", reče istraţitelj Basso. Već je bio nasred hodnika.

www.crowarez.org www.bosnaunited.net

POGLAVLJE

15

Ti misliš da je Elliot nekoga ubio? "Ššš!" siknula sam na Vee, bacivši pogled na redove laboratorijskih stolova da se uvjerim kako nitko nije čuo.

"Bez uvrede, draga, ali ovo postaje smiješno. Prvo me napao. Sad je već ubojica. Oprosti, Elliot? Ubojica? On je, ono, najdraţi dečko kojeg sam ikada upoznala. Kad ti je zadnji put zaboravio pridrţati vrata? Pa da, tako je... nikada''

Vee i ja bile smo na biologiji i Vee je leţala na leđima na stolu. Radili smo vjeţbu mjerenja krvnog tlaka i Vee je trebala pet minuta mirovati u tišini. Inače bih radila s Patchem, ali Trener nam je dao slobodan dan, što je u prijevodu značilo da slobodno biramo partnera. Vee i ja bile smo u straţnjem dijelu učionice; Patch je radio sa sportašem Thomasom Rookeryjem u prednjem dijelu.

"Ispitivali su ga kao sumnjivca u sklopu istrage umorstva", šapnula sam, osjetivši kako se Trenerov pogled okreće prema nama. Naţvrljala sam nekoliko zabilješki na svoj papir sa zadatkom. Subjekt je miran i opušten. Subjekt se suzdrţava od govorenja tri i pol minute. "Policija je očito smatrala da je imao motiv i sredstvo."

"Sigurna si da je to isti Elliot?"

"Što misliš, koliko je Elliota Saundersa bilo u Kinghornu u veljači?"

Vee je zabubnjala prstima po trbuhu. "U to je jednostavno jako, jako teško povjerovati. I uostalom, pa što ako su ga ispitivali? Vaţno je što su ga pustili. Nisu ustanovili da je kriv."

"Zbog toga što je policija pronašla oproštajnu poruku koju je napisala Halversonova."

"Tko je ono ta Halversonova?"

"Kjirsten Halverson", nestrpljivo sam rekla. "Djevojka koja se navodno objesila."

"Moţda se i jest objesila. Mislim, što ako je jednoga dana zaključili 'Hej, ţivot je sranje' i okačila se o drvo? Događa se."

"Ne čini ti se da je malo prevelika slučajnost što su u njezinu stanu pronašli dokaze o provali kad su otkrili oproštajnu poruku?"

"Ţivjela je u Portlandu. Provale se događaju."

"Ja mislim da je netko podmetnuo tu poruku. Netko tko je htio da se Elliot izvuče."

"Tko bi htio da se Elliot izvuče?" upita Vee.

Uputila sam joj svoj najbolji pogled ma hajde.

Vee se pridigla na zdravi lakat. "Ti znači tvrdiš da je Elliot odvukao Kjirsten na drvo, zavezao joj uţe oko vrata, gurnuo je s grane, a onda provalio u njezin stan i podmetnuo dokaz koji upućuje na samoubojstvo."

"Zašto ne?"

Vee mi je uzvratila pogled ma hajde. "Zato što su murjaci već sva analizirali. Ako oni to smatraju samoubojstvom, onda ću i ja."

"A što kaţeš na ovo", rekla sam. "Svega nekoliko tjedana nakon što su ga ispitali, on je promijenio školu. Zašto bi netko ostavio Kinghorn da bi došao u Coldwatersku gimnaziju?"

"Tu imaš pravo."

"Mislim da pokušava pobjeći od svoje prošlosti. Mislim da mu je postalo previše neugodno ići u školu na čijem je kampusu ubio Kjirsten. Ima nečistu savjest." Lupkala sam se olovkom po usnici. "Trebam otići u Kinghorn i raspitati se. Umrla je prije samo dva mjeseca; sigurno još svi bruje o tome."

"Ne znam, Nora. Imam loš predosjećaj u vezi s pokretanjem špijunske operacije u Kinghornu. Mislim, namjeravaš se raspitivati konkretno o Elliotu? Što ako on to otkrije? Što će misliti?"

Spustila sam pogled na nju. "Nema se o čemu brinuti ako nije kriv."

"A onda će ubiti tebe zato da te ušutka." Vee se iskosila kao cerigradska mačka. Ja se nisam. "Ja ţelim otkriti tko me napao isto koliko i ti," nastavila je u ozbiljnijem tonu, "ali kunem se ţivotom da to nije bio Elliot. Razmišljala sam o tome ono, sto puta. Ne poklapa se. Ni pribliţno. Vjeruj mi."

"Dobro, moţda te Elliot nije napao", rekla sam u pokušaju da umirim Vee, ali bez namjere da sperem ljagu s njegova imena. "Ipak ima mnogo putra na glavi. Ispitivali su ga zbog umorstva, prvo. I gotovo je previše drag, drugo. To je stravično. I Julesov je prijatelj, treće."

Vee se namrštila. "Jules? Što ne valja s Julesom?"

"Ne čini ti se čudnim što Jules pobjegne svaki put kada smo s njima?"

"Što bi to trebalo značiti?"

"One večeri u Delphicu Jules je gotovo odmah otišao na zahod. Je li se vratio? Nakon što sam ja otišla kupiti šećernu vunu, je li ga Elliot pronašao?"

"Nije, ali to sam pripisala njegovim unutarnjim problemima."

"Onda se sinoć misteriozno razbolio." Razmišljajući, trljala sam hrbat nosa gumicom na olovci. "Ĉini se da je često bolestan."

"Mislim da previše analiziraš sve to. Moţda... moţda ima SIC."

"SIC?"

"Sindrom iritabilnog crijeva."

Odbacila sam Veeinu pretpostavku kako bih promislila posegnula za idejom koja mi je lebdjela tik izvan dosega. Do Kinghorna bi lako moglo biti i sat vremena autom. U teoriji ako je škola bila toliko stroga kao što je Elliot tvrdio, kako je Jules neprestano nalazio vremena za to da ga posjećuje u Coldwateru? Viđala sam ga skoro svakog jutra na putu u školu, u Enzovu bistrou, s Elliotom. Usto je vozio Elliota kući poslije škole. Kao da je Elliot drţao Julesa u šaci.

No to nije bilo sve. Gumicom sam još bješnje protrljala nos. Što mi je promicalo?

"Zašto bi Elliot ubio Kjirsten?" zapitala sam se naglas. "Moţda ga je vidjela kako radi nešto protuzakonito, pa ju je ubio da je ušutka."

Vee je uzdahnula. "Ovo polako zalazi u sferu Apsolutnog Besmisla."

"Ima tu još nešto. Nešto što ne vidimo."

Vee me pogledala kao da je moja logika otišla na godišnji u svemir. "Meni se osobno čini da ti vidiš i previše. Ovo me jako podsjeća na lov na vještice."

U tom trenutku odjednom sam shvatila što mi promiče. Kopkalo me čitav dan, dozivajući me iz dubina uma, no bila sam suviše zaokupljena svim ostalim da bih obratila pozornost. Istraţitelj Basso bio me pitao nedostaje li štogod. Upravo sam se sjetila da nešto jest nedostajalo. Prethodne večeri ostavila sam članak o Elliotu na komodi. No ovoga jutra - pomno sam pretraţila po sjećanju - nije bio ondje. Sigurno nije bio.

"Omojboţe", rekla sam. "Elliot mi je jučer provalio u kuću. To je bio on! Ukrao je članak." Budući da je članak bilo veoma lako pronaći, bilo je očito da mi je rasturio sobu zato da me zastraši - a moţda i kazni što sam uopće pronašla taj članak.

"Ĉekaj, što?" reče Vee.

"Nešto nije u redu?" upita Trener, zaustavivši se pored mene.

"Da, što nije u redu?" pridruţi se Vee. Uperila je prst u mene i smijala mi se iza Trenerovih leda.

"Ovaj... čini se da subjekt nema puls", rekla sam, snaţno uštipnuvši Vee za zapešće.

Dok je Trener pipao Veein puls, ona se pravila da će se onesvijestili i mahala je rukom kao lepezom. Trener je podignuo oči prema meni, pogledavši u moje preko gornjeg ruba naočala. "Evo ovdje, Nora. Kuca glasno i jako. Jesi li sigurna da se subjekt suzdrţavao od aktivnosti, uključujući govorenje, punih pet minuta? Ovaj puls nije onako spor kao što bih očekivao."

"Subjekt je imao poteškoća s korakom ne-govorenja", ubacila je Vee. "I subjektu je teško opustiti se na kameno tvrdom stolu za biologiju. Subjekt bi ţelio predloţiti zamjenu mjesta, tako da Nora postane novi subjekt." Vee me dohvatila zdravom rukom da se povuče u uspravan poloţaj.

"Nemojte da poţalim što sam vam dopustio da sami birate partnere", reče nam Trener.

"Nemojte da poţalim što sam danas došla u školu", odgovori Vee slatkasto.

Trener joj uputi pogled upozorenja, a zatim podigne moj papir sa zadatkom, pogledom preletjevši gotovo prazan list.

"Subjekt izjednačava vjeţbe iz biologije s prevelikom dozom snaţnih sedativa koji idu samo na recept", reče Vee.

Trener puhne u zviţdaljku i sve oči razreda usmjere se prema nama.

"Patch?" reče on. "Moţeš preuzeti ovdje? Izgleda da imamo problem s partnerstvom."

"Ma ja sam se samo šalila", brzo reče Vee. "Evo - ja ću napraviti vjeţbu." "O tome si trebala razmišljati prije petnaest minuta", reče Trener. "Moţete mi, molim vas, oprostiti?" zapita ga ona, trepćući poput anđela.

Trener joj zatakne biljeţnicu ispod zdrave ruke. "Ne."

Oprosti! nečujno izusti Vee preko ramena dok je nevoljko hodala prema prednjem kraju učionice.

Domalo potom Patch je sjeo na stol pokraj mene. Opušteno je sklopio ruke između koljena i samo me mirno gledao.

"Što je?" rekla sam, uznemirena teţinom njegova pogleda.

Nasmiješio se. "Prisjećao sam se cipela od koţe morskog psa. Jučer."

Uhvatili su me uobičajeni Patchem izazvani leptirići u trbuhu i, kao i uvijek, bila sam u nedoumici je li to dobro ili loše.

"Kako ti je bilo noćas?" zapitala sam ga, pazeći na neutralan ton, nastojeći probiti led. Moje špijunske pustolovine još uvijek su neugodno visjele u zraku.

"Zanimljivo. Tebi?"

"I ne toliko."

"Zadaća je bila brutalna, ha?"

Sprdao se sa mnom. "Nisam se bavila zadaćom."

Osmjehnuo se poput lisca. "Kime si se bavila?"

Načas sam zamuknula. Stajala sam blago otvorenih usta. "Je li to bila neka aluzija?"

"Samo me zanima kakva mi je konkurencija."

"Odrasti."

Osmijeh mu se raširio. "Opusti se."

"Već sam na tankom ledu kod Trenera, pa mi učini uslugu i daj da se koncentriramo na vjeţbu. Nisam raspoloţena da se igram probnog subjekta, pa ako nemaš ništa protiv..." izraţajno sam pogledala u stol.

"Ne mogu", rekao je. "Nemam srce."

Rekla sam si da to ne misli doslovno.

Legla sam na stol i poloţila ruke jednu preko druge na trbuh. "Reci mi kad prođe pet minuta." Zaţmirila sam da ne gledam Patcheve crne oči kako me proučavaju.

Nekoliko minuta kasnije malo sam otvorila jedno oko.

"Vrijeme je isteklo", reče Patch.

Podigla sam jedno zapešće i okrenula ga prema gore da mi provjeri puls.

Patch me primio za ruku, a val vrućine sunuo je kroz nju i završio mi u trbuhu, stegnuvši ga.

"Subjektov puls ubrzao se pri dodiru", reče on.

"Nemoj to napisati." To je trebalo zvučati zgroţeno. U najmanju ruku, zvučalo je kao da sam se trudila ne nasmiješiti.

"Trener ţeli da budemo temeljiti."

"A što ti ţeliš?" upitala sam ga.

Spojili su nam se pogledi. U sebi se cerekao. Znala sam. "Mislim, osim toga", rekoh.

Poslije nastave zaletjela sam se do ureda gospođice Greene na dogovoreni sastanak. Pri kraju nastave dr. Hendrickson uvijek bi širom otvorio vrata, kao neverbalni znak učenicima da navrate. Sada, svaki put kad sam prolazila tim hodnikom, vrata gospođice Greene bila su zatvorena. Potpuno. Podrazumijevalo se Ne uznemiravaj.

"Nora," rekla je, otvorivši vrata nakon što sam pokucala, "uđi, molim te. Sjedni."

Toga dana ured joj je bio potpuno sređen i ukrašen. Donijela je još nekoliko biljaka, a na zidu iza njezina stola visio je red uokvirenih slika biljaka.

Gospođica Greene rekla je: "Razmišljala sam o onome što si rekla prošli tjedan. Došla sam do očitog zaključka da se naš odnos treba graditi na povjerenju i poštovanju. Više nećemo razgovarati o tvom ocu, osini ako ti to ne zatraţiš."

"U redu", rekla sam oprezno. O čemu onda hoćemo razgovarati?

"Ĉula sam neke stvari koje su me prilično razočarale", rekla je. Njezin je osmijeh nestao i nagnula se naprijed, oslonivši se laktovima na stol. U rukama je drţala kemijsku olovku i kotrljala ju je između dlanova. "Ne ţelim se miješati u tvoj privatni ţivot, Nora, ali mislila sam da sam bila savršeno jasna glede tvog odnosa prema Patchu."

Nisam baš bila načisto na što cilja. "Nisam mu davala poduke." I stvarno, je li to uopće bila njezina stvar?

"U subotu navečer Patch te odvezao kući iz luke Delphic. A ti si ga pozvala da uđe."

Jedva sam uspjela suspregnuti uzdah negodovanja. "Kako vi znate za to?"

"Dio mog posla školskog psihologa jest da ti dajem upute", reče gospođica Greene. "Molim te obećaj mi da ćeš biti vrlo, vrlo paţljiva u vezi s Patchem." Pogledala me kao da od mene zbilja očekuje svečanu zakletvu.

"To je malo komplicirano", rekla sam. "Našla sam se nasukana u Delp-hicu bez prijevoza. Nisam imala drugog izbora. Nije baš da traţim prilika za provođenje vremena s Patchem." Dobro, osim sinoć u Borderlineu. U svoju

obranu, doista nisam očekivala da ću ondje sresti Patcha. Trebao je imati slobodnu večer.

"Veoma mi je drago što to čujem", odgovorila je gospođica Greene, ali nije zvučala potpuno uvjerena u moju nevinost. "Sad kad smo to raščistile, ima li još nešto o čemu bi danas htjela razgovarati? Muči li te što?"

Nisam joj kanila reći da mi je Elliot provalio u kuću. Nisam vjerovala gospođici Greene. Nisam točno znala što, ali nešto me u vezi s njom uznemiravalo. I nije mi se sviđalo što stalno aludira na to kako je Patch opasan, a neće mi reći zašto. Gotovo kao da je imala skrivenih namjera.

Podigla sam ruksak s poda i otvorila vrata.

"Ne", rekla sam.

POGLAVLJE

16

Vee se naslonila na moj ormarić, švrljajući po gipsu ljubičastim markerom.

"Hej", rekla je kad više nije ostalo nimalo hodnika između nas. "Pa gdje si ti? Traţila sam te u učionici za eZine i u knjiţnici."

"Imala sam sastanak s gospođicom Greene, novom školskom psihićkom Rekla sam to vrlo nehajno, ali iznutra sam se osjećala šuplje, uzdrhtalo. Nisam mogla prestati razmišljati o Elliotu koji mi provaljuje u kuću. Što ga je priječilo da to ne ponovi? Ili da ne učini nešto još gore?

"Što je bilo?" upita Vee.

Namjestila sam kombinaciju šifre svog ormarića i zamijenila knjige "Znaš li koliko stoji dobar alarm?"

"Bez uvrede, draga, ali nitko neće ukrasti tvoj auto."

Ošinula sam Vee mračnim pogledom. "Za moju kuću. Ţelim biti sigurna da Elliot ne moţe ponovno ući."

Vee se osvrnula uokolo i nakašljala se.

"Što je?" rekla sam.

Vee je podigla ruke uvis. "Ništa. Baš ništa. Ako ti to još uvijek uporno pripisuješ Elliotu... to je tvoje pravo. Ludo pravo, ali hej, tvoje je."

Zalupila sam vratima ormarića i zveket je odjeknuo hodnikom. Progutala sam ogorčeni odgovor da bi mi od svih ljudi ona prva trebala vjerovati i umjesto toga rekla sam: "Idem u knjiţnicu i pomalo mi se ţuri." Izašle smo iz škole, došle do parkirališta i ondje sam stala kao ukopana. Pogledom sam traţila Fiat i tada se sjetila da me toga jutra dovezla mama, bilo joj je usput jer je išla na posao. A Vee nije vozila zbog slomljene ruke.

"Sranje", reče Vee, "nemamo auto."

Zaštitivši oči od sunca, škiljila sam niz ulicu. "Onda to valjda znači da ćemo hodati."

"Ne mi. Ti. Išla bih ja s tobom, ali moji odlasci u knjiţnicu ograničeni su na jednom tjedno."

"Ovaj tjedan nisi bila u knjiţnici", napomenula sam.

"Da, ali moţda ću morati ići sutra."

"Sutra je četvrtak. Jesi li ikad u ţivotu učila četvrtkom?"

Vee se tapkala po usnici noktom i sloţila je zamišljen izraz lica. "Jesam li ikad učila srijedom?"

"Koliko se ja sjećam, nisi."

"Eto ti onda. Ne mogu ići. Prekršila bih tradiciju."

Pola sata kasnije penjala sam se stepenicama prema glavnom ulazu u knjiţnicu. Kad sam ušla, zadaća je pala u drugi plan i otišla sam ravno u medijski labos, gdje sam pročešljavala internet u potrazi za još podataka o "vješanju u Kinghornu". Nisam otkrila mnogo toga. Ispočetka je bilo mnogo strke, ali nakon pronalaska oproštajne poruke i Elliotova puštanja, vijesti su krenule na druge stvari.

Bilo je vrijeme za izlet u Portland. Neću više mnogo doznati čeprkajući po novinskim člancima, no moţda budem bolje sreće ako odem tamo. Odjavila sam se s računala i nazvala mamu. "Moram li se večeras vratiti kući do devet?" "Da, zašto?"

"Razmišljam o tome da autobusom odem u Portland."

Nasmijala se u svom stilu sigurno misliš da sam luda.

"Moram intervjuirati neke učenike Kinghorna", rekla sam. "U vezi s jednim projektom za koji istraţujem." To nije bila laţ. Ne zapravo. Dakako, bilo bi je mnogo lakše opravdati da me nije mučilo breme krivnje zbog toga što joj tajim provalu i posljedični posjet policije. Razmišljala sam o tome da joj kaţem, ali svaki put kad sam zaustila da joj nešto kaţem, riječi bi mi isparile s usana. Jedva smo preţivljavale. Trebala nam je mamina plaća. Kad bih joj rekla za Elliota, odmah bi dala otkaz.

"Ne moţeš sama u grad. Sutra je škola i uskoro će mrak. Osim toga, dok ti dođeš onamo, učenici će već otići kućama."

Teško sam uzdahnula. "Dobro, uskoro ću biti kod kuće."

"Znam da sam ti obećala da ću te voziti, ali zapela sam u uredu." Ĉula sam kako šuška papirima u pozadini i zamislila je sa slušalicom ispod brade i telefonskim kabelom ovijenim oko tijela nekoliko puta. "Bi li bilo previše kad bih te zamolila da ideš pješice?"

Vjetar je bio podnošljivo hladan, imala sam traper jaknu i dvije noge. Mogla sam ići pješice. Onaj plan je u mojim mislima zvučao mnogo

razumnije jer sam od pomisli na hodanje do kuće osjećala grč u ţelucu. No izuzev provođenja noći u knjiţnici, nisam vidjela nijednu drugu mogućnosti

Već sam umalo prošla kroz vrata knjiţnice kad sam začula kako mi netko doziva ime. Okrenuvši se, vidjela sam kako mi se primiče Marcie Millari.

"Ĉula sam za Vee", rekla je. "To je zbilja tuţno. Mislim, tko bi nju napao? Osim ako bi, znaš ono, morao. Moţda je bilo u samoobrani. Ĉula sam da je bilo mračno i kišovito. Vee je lako pobrkati s losom. Ili s medvjedom, ili bizonom. Zapravo, s bilo kojom glomaznom ţivotinjom."

"Joj, bilo je lijepo razgovarati s tobom, ali ima toliko stvari koje bih radije radila. Recimo, gurnula ruku u kontejner za smeće." Nastavila sam prema izlazu.

"Nadam se da se čuvala onih bolničkih obroka", rekla je Marcie, slijedeći me u stopu. "Ĉula sam da su jako masni. Ona si ne moţe priuštiti da nabaci puno kila."

Naglo sam se okrenula. "Dosta. Još jedna riječ i ja ću..." Obje smo znale da je ta prijetnja isprazna.

Marcie se iskesila. "Ti ćeš što?"

"Kujo", rekla sam.

"Luđakinjo."

"Droljo."

"Nakazo."

"Svinjo anoreksična."

"Opa", reče Marcie, melodramatično zateturavši unatrag s rukom privijenom na srce. "Trebam glumiti da sam povrijeđena? Kako mi stoji? To nije ništa novo. Ja barem imam malo samokontrole."

Ĉuvar koji je stajao na vratima nakašljao se. "Dobno, sad prestanite. Idite van ili ću vas obje odvući u svoj ured i nazvati vam roditelje."

"Recite njoj", reče Marcie, uperivši prst na mene. "Ja se trudim biti ljubazna. Ona me verbalno napala. A samo sam joj izrazila sućut zbog prijateljice."

"Rekao sam van."

"Dobro izgledate u uniformi", reče mu Marcie, uputivši mu svoj karakteristični zarazni osmijeh.

Glavom je pokazao na vrata. "Gubite se odavde." Ali nije zvučao ni upola toliko osorno.

Marcie je izazovnim hodom prišla vratima. "Moţete li mi ih otvoriti? Nemam dovoljno ruku." Drţala je jednu knjigu. Papirnata uveza.

Ĉuvar je pritisnuo gumb za invalide i vrata su se automatski otvorila.

"O, hvala", reče Marcie, otpuhnuvši mu poljubac.

Nisam pošla za njom. Nisam bila sigurna što bi se dogodilo kad bih pošla, no bila sam toliko nabijena negativnim emocijama da bih mogla učiniti nešto što bih poţalila. Vrijeđanje i tučnjava bili su mi ispod časti. Osim kad sam imala posla s Marcie Millar.

Okrenula sam se i vratila u knjiţnicu. Došla sam do dizala i ušla sam u taj metalni kavez i pritisnula gumb za podrum. Mogla sam ostati nekoliko minuta i pričekati da Marcie ode, ali znala sam za još jedan izlaz i odlučila sam poći njime. Prije pet godina grad je odobrio preseljenje javne knjiţnice u povijesnu zgradu u centru coldwaterskog starog grada. To zdanje od crvene cigle potjecalo je iz 1850. i bilo je upotpunjeno romantičnom kupolom i šetnicom za motrenje brodova koji dolaze s pučine. Naţalost, zgrada nije imala vlastito parkiralište, pa je iskopan tunel koji je spojio knjiţnicu s podzemnim parkiralištem sudnice na drugoj strani ulice. Ta je garaţa sada opsluţivala obje zgrade.

Dizalo se zaustavilo uz štropot i izašla sam. Tunel je bio osvijetljen fuorescentnim lampama koje su titrale svijetloljubičastim sjajem. Trebalo mi je neko vrijeme da natjeram noge da hodaju. Odjednom sam pomislila na tatu, one noći kada je ubijen. Zapitala sam se je li se nalazio u nekoj ulici zabačenoj i mračnoj kao što je ovaj tunel preda mnom.

Priberi se, rekla sam si. To je bio nasumičan čin nasilja. Zadnjih godinu dana paranoična si zbog svake mračne uličice, mračne prostorije, mračne sobice. Ne moţeš provesti cijeli ţivot u strahu da će te netko napasti pištoljem.

Odlučna u naumu da dokaţem kako je taj strah samo u mojoj glavi, krenula sam niz tunel osluškujući tiho tapkanje svojih cipela po betonu. Prebacivši ruksak na lijevo rame, procjenjivala sam koliko će mi vremena trebati da pješice stignem kući i jesam li ili nisam raspoloţena za to da pođem prečacem po ţeljezničkoj pruzi sad kad je već sumrak. Nadala sam se da, budem li odrţavala svoje misli poletnima i zaposlenima, neću stići obratiti pozornost na sve jači osjećaj uznemirenosti koji me obuzimao.

Tunelu je došao kraj i neka tamna spodoba stala je ravno pred mene.

Stala sam u pola koraka, srce mi je preskočilo nekoliko otkucaja. Patch je nosio crnu majicu, široke traperice, čizme s čeličnim pojačanjima na prstima. Oči su mu izgledale kao da ne igraju po pravilima. Osmijeh mu je bio malo previše prepreden da bi bio ugodan.

"Što ti ovdje radiš?" upitala sam, odmaknuvši rukom kosu s lica i bacivši pogled mimo njega prema izlazu za automobile koji je vodio put površine zemlje. Znala sam da se nalazi ravno naprijed, ali nekoliko stropnih fluorescentnih lampi nije radilo, pa se nije jasno vidio. Ako je Patch na umu imao silovanje, ubojstvo ili bilo kakva druga zlodjela, zaskočio me na savršenu mjestu.

Kad je Patch krenuo prema meni, uzmaknula sam. Naglo sam stala uz jedan auto i uvidjela priliku. Optrčala sam ga, našavši se nasuprot Patchu, s autom između nas.

Patch me pogledao preko auta. Obrve su mu se podigle.

"Imam pitanja", rekla sam. "Mnogo."

"O?"

"O svemu."

Usta su mu se trznula i bila sam prilično sigurna da suspreţe smiješak. "A ako moji odgovori ne budu zadovoljavajući, pobjeći ćeš glavom bez obzira?" Kimnuo je prema izlazu iz garaţe.

Takav je bio plan. Više ili manje. S nekoliko golemih rupa tu i tamo, kao recimo činjenice da je Patch bio mnogo brţi od mene.

"Da čujemo ta pitanja", rekao je.

"Kako si znao da ću večeras biti u knjiţnici?"

"Ĉinilo mi se da je to dobra pretpostavka."

Ni načas nisam povjerovala da se Patch ovdje stvorio samo zbog predosjećaja. U njemu je bilo nešto gotovo nalik na grabeţljivca. Kad bi vojska čula za njega, dala bi sve od sebe da ga unovači.

Patch je jurnuo nalijevo. Parirala sam njegovu pokretu, šmugnuvši prema straţnjem dijelu auta. Kad je Patch stao, stala sam i ja. Bio je na prednjem kraju auta, a ja sam bila na straţnjem.

"Gdje si bio u nedjelju popodne?" upitala sam ga. "Jesi li me slijedio dok sam bila u kupnji s Vee?" Patch moţda i nije bio tip sa skijaškim naočalama, no to nije značilo da nije upleten u lanac nedavnih uznemirujućih događaja. Nešto mi je tajio. Nešto mi je tajio još od onog dana kad smo se upoznali. Je li bila slučajnost što je posljednji normalni dan mog

ţivota bio onaj neposredno prije tog kobnog dana? Nije mi se činilo da je tako.

"Nisam. Usput, kako je bilo? Jesi li što kupila?"

"Moţda", rekla sam, izbačena iz tračnica.

"Kao?"

Razmislila sam da se prisjetim. Vee i ja stigle smo samo do Victoria's Secreta. Ja sam potrošila trideset dolara na čipkasti crni grudnjak, ali u to sad nisam kanila ulaziti. Radije sam mu prepričala cijelu tu večer, počevši od osjećaja da me netko prati i završivši s Vee kako leţi na boku na cesti, kao ţrtva brutalnog napada.

"Onda?" upitala sam na kraju. "Imaš li što za reći?"

"Ne."

"Ti nemaš pojma što se dogodilo Vee?" "Opet, ne." "Ne vjerujem ti."

"To je zato što imaš problema s povjerenjem." Podbočio se s obje ruke na auto, nagnuvši se preko poklopca motora. "Već smo razgovarali o tome."

Osjetila sam kako me hvata bijes. Patch je opet preusmjerio razgovor. Umjesto da obasjava njega, reflektor se opet okrenuo prema meni. Pogotovo mi se nije sviđalo što me podsjeća na to da zna sve i svašta o meni. Osobne stvari. Kao za moj problem s povjerenjem.

Patch je jurnuo u smjeru kazaljke na satu. Bjeţala sam od njega, zaustavivši se kada i on. Opet smo bili u mrtvoj točki, a njegove su oči bile prikovane o moje kao da iz njih ţeli vidjeti moj sljedeći pokret.

"Što se dogodilo na Arkanđelu? Jesi li me spasio?" upitala sam.

"Da sam te spasio, ne bismo sada stajali ovdje i razgovarali."

"Misliš, da me nisi spasio, ne bismo sada bili ovdje. Ja bih bila mrtva."

"Nisam tako rekao."

Nisam imala pojma kako je to mislio. "Zašto ne bismo stajali ovdje?"

"Ti bi bila ovdje." Zastao je. "Ja vjerojatno ne bih."

Prije nego što sam uspjela dokučiti o čemu govori, opet je pojurio na mene, ovaj put napavši me zdesna. Moja trenutačna zbunjenost omogućila mu je da malo smanji udaljenost između nas. Počela sam bjeţati glavom bez obzira, potrčavši ravnim prolazom kroz garaţu.

Prošla sam tri auta prije nego što me uhvatio za ruku. Okrenuo me i leđima pričepio o betonski stup.

"Toliko o tom planu", rekao je.

Bijesno sam se zapiljila u nj. Doduše, u tom pogledu bilo je mnogo panike. Uputio mi je osmijeh pun mračnih namjera, potvrdivši da se s razlogom obilno znojim.

"Što se događa?" rekla sam, silno se trudeći zvučati neprijateljski. "Kako to da bih se mogla zakleti da čujem tvoj glas u svojoj glavi? I zašto si rekao da si krenuo u školu zbog mene?"

"Dosadilo mi je diviti se tvojim nogama iz daljine."

"Hoću istinu." Teško sam progutala knedlu. "Zasluţujem da cijela izađe na vidjelo."

"Da izađe na vidjelo", ponovio je, lukavo se osmjehnuvši. "Ima li to neke veze s onim obećanjem kako ćeš me razotkriti? O čemu mi ovdje zapravo govorimo?"

Nisam se sjećala o čemu smo govorili. Znala sam jedino da je Patchev pogled neobično strastven. Morala sam ga prestati gledati u oči i spustila sam pogled na svoje ruke. Ljeskale su se od znoja pa sam ih zavukla za leđa.

"Moram ići", rekla sam. "Imam domaću zadaću."

"Što se ondje dogodilo?" Kimnuo je bradom prema dizalima.

"Ništa."

Prije nego što sam ga uspjela spriječiti, pritisnuo je moj dlan o svoj, spojivši nam ruke. Provukao je prste kroz moje, zarobivši me uza sebe. "Zglobovi su ti bijeli", rekao je, okrznuvši mi ih usnama. "A kad si izašla, izgledala si uzrujano."

"Pusti me. I nisam uzrujana. Stvarno nisam. Ispričaj me, imam domaću zadaću..."

"Nora." Patch je izgovorio moje ime tiho, ali s izrazitom namjerom da dobije što ţeli.

"Posvađala sam se s Marcie Millar." Nisam imala pojma otkud je izašlo to priznanje. Nisam ni najmanje ţeljela pruţiti Patchu još jednu priliku kako bi zavirio u mene. "Dobro?" rekla sam, ubacivši očajnički ton u glas. "Zadovoljan? Hoćeš me sada molim te pustiti?"

"Marcie Millar?"

Pokušala sam otpetljati prste, ali Patch se nije slagao s time.

"Ne poznaješ Marcie?" cinično sam rekla. "U to je teško povjerovati, najprije zato što pohađaš Coldwatersku gimnaziju i zato što imaš kromosom Y."

"Pričaj mi o toj svađi", rekao je. "Rekla je da je Vee debela." "I?"

"Ja sam njoj rekla da je anoreksična svinja."

Patch je izgledao kao da se trudi ne naceriti. "I to je sve? Nije bilo tučnjave? Griţenja, grebanja, čupanja za kosu?" Pogledala sam ga suţenim očima. "Hoćemo li te morati naučiti kako se tuče, Anđele?" "Znam se tući." Isturila sam bradu laţi unatoč. Ovaj se put nije trudio suspregnuti cerekanje.

"Štoviše, išla sam na tečaj boksa." Kickboxinga. U gimnastičku dvoranu. Jednom.

Patch je ispruţio ruku kao metu. "Udari me. Što jače moţeš." "Ja nisam... pristalica besmislenog nasilja."

"Sami smo tu dolje." Patcheve čizme bile su tik uz vrhove mojih prstiju. "Tip poput mene mogao bi iskoristiti curu poput tebe. Bolje da mi pokaţeš što znaš."

Nagnula sam se unatrag i ugledala Patchev crni motor. "Daj da te odvezem", ponudio je. "Idem pješice." "Kasno je i mrak je."

Bilo je nečega u tome. Sviđalo se to meni ili ne.

No u meni se vodila ţestoka bitka u natezanju konopca. Bila sam idiot što sam uopće krenula kući pješice, a sada sam zaglavila između dva loša izbora: voziti se na motoru s Patchem ili riskirati da vani naletim na nekog još goreg.

"Polako mi se čini da mi stalno nudiš voţnju samo zato što znaš koliko to mrzim." Nervozno sam uzdahnula, navukla kacigu na glavu i sjela iza njega. Nije bila samo moja krivnja što sam mu se privila blizu. Sjedalo baš i nije bilo prostrano.

Patch se tiho zahihotao. "Mogu se sjetiti još nekoliko razloga."

Zaletio se ravnim kolnikom garaţe prema izlazu. Crveno-bijela rampa i automat za parkirne kartice ispriječili su se na putu. Baš sam se zapitala hoće li Patch usporiti dovoljno da ubaci novac u automat, kad je njeţno zaustavio motor, privinuvši me još čvršće uza sebe. Ubacio je novac u automat, a zatim je iz sve snage potjerao motor gore na ulicu.

Patch je stao uz rubnik mog kolnog prilaza i morala sam se primiti za njega da odrţim ravnoteţu dok sam silazila. Vratila sam mu kacigu.

"Hvala na voţnji", rekla sam.

"Što radiš u subotu navečer?" Tajac. "Imam spoj s uobičajenim."

Ovo kao da je potaknulo njegovo zanimanje. "Uobičajenim?" "Zadaća." "Otkaţi."

Osjećala sam se mnogo opuštenije. Patch je bio topao, čvrst i mirisao je fantastično. Na metvicu i plodnu, tamnu zemlju. Nitko nije skočio na nas dok me vozio kući i svi prozori na donjem katu seoske kuće blještali su od svjetlosti. Prvi put toga dana osjećala sam se sigurno.

Izuzev toga što me Patch zaskočio u mračnom tunelu i što me moţda uhodio. Moţda i ne toliko sigurno.

"Ne izlazim sa strancima", rekla sam.

"Baš dobro onda što ja izlazim. Pokupit ću te u pet."

POGLAVLJE

17

Cijele subote padala je hladna kiša, a ja sam sjedila pokraj prozora gledajući je kako prska po sve većim lokvama na travnjaku. U krilu mi se nalazio primjerak Hamleta pun magarećih ušiju, za uhom kemijska, a do nogu prazna šalica vruće čokolade. Papir s pitanjima o čitanju s razumijevanjem na stoliću bio je jednako prazan kao i kad mi ga je gospođa Lemon dala prije dva dana. To je uvijek loše.

Mama je otišla na jogu prije gotovo pola sata, a premda sam uvjeţbala nekoliko različitih načina da joj priopćim vijest o svom spoju s Patchem, na kraju sam je pustila da ode ne primijenivši nijedan. Rekla sam si da to nije ništa strašno, da imam šesnaest godina i da mogu odlučivati o tome kada i zašto izlazim iz kuće, ali ruku na srce, morala sam joj reći da izlazim. Savršeno. Sad ću cijelu noć imati griţnju savjesti.

Kad se zvono starog stojećeg sata na hodniku oglasilo da objavi kako je pola pet, sretno sam odbacila knjigu i otrčala gore u svoju sobu. Pregrmjela sam većinu dana baveći se zadaćom i kućnim poslovima, koji su mi omogućili da ne razmišljam o večerašnjem spoju. No sad kad sam se našla u završnim minutama, napeto iščekivanje potisnulo je sve ostalo. Htjela ja razmišljati o tome ili ne, Patch i ja imali smo nedovršena posla. Naš zadnji poljubac bio je naprasno prekinut. Prije ili poslije taj će se poljubac morati dovršiti. Nisam dvojila ţelim li da se dovrši, samo nisam bila načisto jesam li večeras spremna za to. Povrh svega, nije mi pomagalo što mi je

Veeino upozorenje stalno naviralo u mislima poput crvene zastavice. Kloni se Patcha.

Stala sam pred stolno zrcalo i kritički se pogledala. Šminka je bila minimalna, tek jedan potez maskarom. Kosa previše nalik na suho grmlje, no to nije bilo ništa novo. Usnama bi dobro došlo malo sjajila. Liznula sam donju usnicu, podarivši joj vlaţan sjaj. Zbog toga sam opet pomislila na svoj gotovo-pa poljubac s Patchem i odmah me oblila vrućina. Ako gotovo-pa poljubac moţe učiniti takvo što, pitala sam se što moţe učiniti pravi poljubac. Moj se odraz nasmiješio.

"Nije bitno", rekla sam si, isprobavajući naušnice. Prvi par bio je velik, kruţan i tirkizan... i prenapadan. Odloţila sam ga i pokušala s topazima u obliku suze. Bolje. Zapitala sam se što Patch ima na umu. Večeru? Kino? "Baš kao spoj za učenje biologije", ravnodušno sam rekla svom odrazu. "Samo... bez biologije i bez učenja."

Navukla sam uske traperice i balerinke. Oko struka omotala sam plavu svilenu maramu, namjestila je preko torza i zavezala iza vrata, da dobijem bluzu otvorenih leđa. Razbarušila sam kosu i začula kucanje na vratima.

"Stiţem!" viknula sam niza stepenice.

Još jednom sam provjerila svoj izgled u zrcalu u hodniku, a onda sam otvorila vrata i na pragu zatekla dva muškarca u tamnim trenčkotima.

"Nora Grey", reče istraţitelj Basso, podignuvši policijsku značku. "Opet se srećemo."

Trebalo mi je neko vrijeme da dođem do glasa. "Što vi ovdje radite?"

Nakrenuo je glavu. "Sjećaš se mog partnera, istraţitelja Holstijica. Moţemo ući i postaviti ti nekoliko pitanja?" Nije zvučalo kao da moli za dopuštenje. Zapravo, zvučalo je gotovo kao prijetnja.

"Što nije u redu?" upitala sam, pogledavši ih obojicu.

"Je li ti mama kod kuće?" upitao je istraţitelj Basso.

"Na jogi je. Zašto? Što se događa?"

Obrisali su cipele i ušli.

"Moţeš li nam ispričati što se dogodilo između tebe i Marcie Millar u knjiţnici u srijedu navečer?" upita istraţitelj Holstijic, svalivši se na kauč. Istraţitelj Basso ostao je stajati, pomno proučavajući obiteljske slike poslagane po polici iznad kamina.

Njegovim riječima trebalo je malo vremena da dopru do mene. Knjiţnica. Srijeda navečer. Marcie Millar.

"Je li Marcie dobro?" upitala sam. Nije bila tajna da mi Marcie nije bila prirasla srcu. No to nije značilo da sam priţeljkivala da je snađe nevolja ili, još gore, opasnost. Osobito nisam ţeljela da je snađe nevolja koja se čini povezanom sa mnom.

Istraţitelj Basso stavio je ruke na kukove. "Zašto misliš da nije dobro?"

"Nisam ništa učinila Marcie."

"Zbog čega ste se vas dvije posvađale?" zapita istraţitelj Holstijic. "Ĉuvar u knjiţnici rekao nam je da je završilo dosta gadno."

"Nije bilo tako."

"Kako je bilo?"

"Dobacile smo jedna drugoj nekoliko uvreda", rekla sam u nadi da će na tome ostati.

"Kakvih uvreda?"

"Glupih uvreda", rekla sam, razmislivši. "Trebat ćeš mi reći te uvrede, Nora."

"Ja sam njoj rekla da je anoreksična svinja." Obrazi su mi gorjeli i glas mi je zvučao poniţeno. Da situacija nije bila toliko ozbiljna, moţda bih poţeljela da sam smislila nešto mnogo okrutnije i zlobnije. A da i ne spominjem nešto malo suvislije.

Istraţitelji su razmijenili pogled.

"Jesi li joj zaprijetila?" upita istraţitelj Holstijic.

"Nisam."

"Kamo si otišla poslije knjiţnice?" "Kući."

"Jesi li slijedila Marcie?"

"Nisam. Kao što sam rekla, došla sam kući. Hoćete li mi reći što se dogodilo Marcie?"

"Moţe li to itko potvrditi?" upita istraţitelj Basso.

"Moj partner iz biologije. Vidio me u knjiţnici i ponudio mi prijevoz."

Ramenom sam se oslanjala na jedno krilo francuskih vrata koja su vodila u sobu, a istraţitelj Basso prišao mi je i zauzeo poloţaj na suprotnoj strani, meni preko puta. "Da čujemo nešto o tom partneru iz biologije."

"Kakvo je to sad pitanje?"

On raširi ruke. "To je prilično jednostavno pitanje. Ali ako ţeliš da budem konkretniji, mogu i to. Kad sam ja išao u srednju školu, nudio sam prijevoz samo djevojkama koje su me zanimale. Pođimo još korak dalje. Kakav je tvoj odnos s tim partnerom iz biologije... izvan razreda?"

"Vi se šalite, zar ne?"

Kut usana istraţitelja Bassa podigao se u podsmijeh. "Tako sam i mislio. Jesi li rekla svom dečku da pretuče Marcie Millar?" "Marcie je pretučena?"

Odgurnuo se od dovratka i stao ravno ispred mene, strijeljajući me pogledom. "Jesi li joj htjela pokazati što se zbiva kada djevojke poput nje ne ţele začepiti? Jesi li mislila kako zasluţuje da malo nadrlja? Poznavao sam

djevojke poput Marcie kad sam išao u školu. One to same traţe, zar ne? Je li Marcie to sama traţila, Nora? Netko ju je gadno premlatio u srijedu navečer, a meni se čini da ti znaš više nego što govoriš."

Silno sam se trudila potisnuti svoje misli, strahujući da mi se nekako vide na licu. Moţda je bila slučajnost što je iste večeri kad sam se ja Patchu poţalila na Marcie, ona pobrala batine. A opet, moţda i nije.

"Trebat ćemo porazgovarati s tvojim dečkom", reče istraţitelj Holstijic.

"On nije moj dečko. On je moj partner iz biologije."

"Stiţe li uskoro ovamo?"

Znala sam da moram biti iskrena. No, razmislivši malo bolje, nisam mogla prihvatiti da bi Patch naudio Marcie. Marcie nije bila najbolja osoba na svijetu i stekla je više od šačice neprijatelja. Neki medu tim neprijateljima moţda su bili skloni nasilju, ali Patch nije bio medu njima. Bešćutno premlaćivanje nije bilo u njegovu stilu. "Ne", rekla sam.

Istraţitelj Basso usiljeno se osmjehnuo. "Tako si se lijepo uredila za subotnju večer kod kuće?"

"Nešto slično", rekla sam najhladnijim tonom kojim sam se usudila.

Istraţitelj Holstijic izvukao je malen notes iz dţepa kaputa, otvorio ga i kucnuo kemijskom olovkom. "Trebat će nam njegovo ime i broj telefona."

Deset minuta nakon što su istraţitelji otišli, crni Jeep Commander dokotrljao se do ruba pločnika. Patch je kroz kišu dotrčao na trijem, odjeven u tamne traperice, čizme i toplu sivu majicu.

"Novi auto?" zapitala sam kad sam otvorila vrata.

Zagonetno mi se nasmiješio. "Osvojio sam ga prije nekoliko večeri na biljaru."

"Netko se kladio u svoj auto?"

"Nije bio presretan zbog toga. Neko vrijeme trudit ću se izbjegavati mračne uličice."

"Jesi li čuo za Marcie Millar?" odmah sam ispalila, nadajući se da će ga to pitanje zateći.

"Ne. Što je bilo?" Njegov odgovor bio je neusiljen i zaključila sam da to vjerojatno znači da govori istinu. Naţalost, nije mi se činilo da je Patch amater u laganju.

"Netko ju je pretukao." "Šteta."

"Imaš li pojma tko je to mogao učiniti?"

Ako je Patch i čuo zabrinutost u mom glasu, nije to pokazao. Naslonio se na ogradu trijema i zamišljeno protrljao čeljust rukom. "Nemam."

Zapitala sam se čini li mi se da nešto skriva. No razotkrivanje laţi nije bila moja jaka strana. Nisam imala mnogo iskustva u tome. Obično sam bila okruţena ljudima kojima sam vjerovala... obično.

Patch je parkirao Jeep iza Boove igračnice. Kad smo dospjeli na početak reda, blagajnik je prvo pogledao Patcha, pa mene. Pogledom je prelazio s jednog na drugo, pokušavajući nešto skopčati.

"Što je?" reče Patch i stavi mu tri desetice na pult.

Blagajnik me pomnjivo odmjeri. Opazio je da ne mogu prestati piljiti u pljesnivo zelene tetovaţe koje su prekrivale svaki raspoloţivi centimetar koţe njegovih podlaktica. Premjestio je gvalju ţvakaće? duhana? na drugi kraj donje usne i rekao: "Gledaš nešto?"

"Sviđaju mi se vaše tet..." započela sam. Ogolio je oštre pseće zube.

"Mislim da me ne voli", prišapnula sam Patchu kad smo se našli na sigurnoj udaljenosti.

"Bo ne voli nikoga."

"To je Bo iz Boove igračnice?"

"To je Bo mlađi iz Boove igračnice. Bo stariji umro je prije nekoliko godina."

"Kako?" zapitala sam.

"U barskoj kavgi. U podrumu."

Preplavila me neodoljiva ţelja da otrčim natrag u Jeep i odjurim s parkirališta.

"Jesmo li mi sigurni?"

Patch me pogledao iskosa. "Anđele."

"Samo pitam."

U podrumu sala za biljar izgledala je isto kao prve večeri kad sam došla. Zidovi od klinkera obojani u crno. Stolovi za biljar s crvenim filcem na sredini prostorije. Stolovi za poker raštrkani uz rubove. Vijugave šipke za pomičnu rasvjetu na niskom stropu. Zrak teţak od ustajala vonja dima cigara.

Patch je izabrao stol najdalje od stepenica. Donio je dva 7UP-a iz bara i otvorio limenke na pultu.

"Još nikad nisam igrala biljar", priznala sam.

"Izaberi štap." Mahnuo je prema šipki s biljarskim štapovima, pričvršćenoj o zid. Uzela sam jedan i vratila se s njim do stola. Patch je rukom prešao preko usta da izbriše osmijeh. "Što je?" zapitala sam.

"U biljaru ne moţeš optrčati sve baze nakon udarca."

Kimnula sam. "Nema optrčavanja baza. Dobro."

Njegov se osmijeh raširio. "Drţiš taj štap kao palicu."

Spustila sam pogled na svoje ruke. Imao je pravo. Stvarno sam ga drţala kao palicu. "Tako mi dobro leţi."

Stao je iza mene, stavio ruke na moje kukove i namjestio me pred stol. Obgrlio me i primio štap za biljar.

"Ovako", rekao je, pomaknuvši mi desnu ruku desetak centimetara više. "I... ovako", nastavio je, primivši mi lijevu ruku i načinivši krug od mog palca i kaţiprsta. Zatim je oslonio moju lijevu ruku o stol poput tronošca. Gurnuo je vrh štapa kroz krug i preko zgloba mog srednjaka. "Sagni se u struku."

Nagnula sam se nad stol, a Patchev dah grijao mi je vrat. Povukao je štap unatrag, tako da je kliznuo kroz krug.

"Koju kuglu ţeliš pogoditi?" zapitao je, misleći na trokut kugli sloţen na drugom kraju stola. "Ona ţuta sprijeda dobar je izbor."

"Najviše volim crvenu boju."

"Onda crvenu."

Patch je provlačio štap naprijed-natrag kroz krug ciljajući bijelu kuglu, vjeţbajući moj udarac.

Zaškiljila sam prema bijeloj, a zatim prema trokutu kugli nešto daljeg na stolu. "Ideš malo ukrivo", rekla sam.

Osjetila sam kako se nasmiješio. "U što se kladiš?"

"U pet dolara."

Osjetila sam kako je lagano odmahnuo glavom. "U tvoju jaknu." "Hoćeš moju jaknu?" "Hoću da je skineš."

Moja je ruka sunula naprijed, a štap za biljar sjurio mi se kroz prsta, udarivši u bijelu. Bijela je pak jurnula, sudarila se s punom crvenom i razbila trokut, a kugle su se raštrkale u svim smjerovima.

"Dobro", rekla sam, svlačeći traper jaknu, "moţda i jesam malčice impresionirana."

Patch je pomno pogledao moju svilenu maramu-crtica-bluzu otvorenih leđa. Oči su mu bile crne kao ocean u ponoć, izraz lica zamišljen. "Lijepo", rekao je. Zatim je obišao stol, proučavajući raspored kugli.

"U pet dolara da ne moţeš ubaciti šarenu plavu", rekla sam, odabravši je namjerno; od bijele ju je štitila hrpa raznobojnih kugli.

"Ne ţelim tvoj novac", rekao je Patch. Pogledali smo se u oči i na njegovu licu pojavila se majušna rupica.

Moja unutarnja temperatura povisila se za još jedan stupanj.

"A što ţeliš?" upitala sam ga.

Patch je spustio štap prema stolu, zamahnuo jednom za probu i zatim pogodio bijelu. Moment bijele kugle prenio se na punu zelenu, pa na crnu, i ubacio šarenu plavu u rupu.

Nervozno sam se nasmijala i pokušala to prikriti pucketajući zglobovima na prstima, što je loša navika kojoj nikad ne podlijeţem. "Dobro, moţda sam i malo više impresionirana."

Patch je još bio nagnut nad stol, pa je podigao pogled prema meni. Od tog pogleda koţa mi se ugrijala.

"Nismo se ni u što kladili", rekla sam, odolijevajući nagonu da premjestim teţinu na drugu nogu. Biljarski štap bio mi je pomalo klizav u rukama, pa sam diskretno obrisala dlan o bedro.

Kao da se nisam već dovoljno znojila, Patch je rekao: "Duguješ mi. Jednoga ću dana doći naplatiti."

Nasmijala sam se, ali nije ispalo baš uvjerljivo. "Puste ţelje."

Koraci po stepenicama zatutnjali su prostorijom. Visok, ţilav momak kukasta nosa i neuredne modro-crne kose pojavio se na njihovu dnu. Prvo je pogledao Patcha, a onda se zagledao u mene. Polako se osmjehnuo, zagrabio prema nama i nagnuo moj 7UP, koji sam bila ostavila na rubu biljarskog stola.

"Oprostite, mislim da je to..." započela sam.

"Nisi mi rekao da je tako oku ugodna", reče on Patchu, brišući usta nadlanicom. Govorio je s teškim irskim naglaskom.

"Nisam ni njoj rekao koliko si mu ti neugodan", otpovrne Patch, s ustima u opuštenom poloţaju koji prethodi cerenju.

Tip se naslonio na biljarski stol pokraj mene i postrance mi pruţio ruku. "Zovem se Rixon, ljubavi", rekao mi je.

Nevoljko sam uvukla svoj dlan u njegov. "Nora."

"Ja ovdje nešto prekidam?" reče Rixon, upitno pogledavši i mene i Patcha.

"Ne", rekla sam u isti čas kad je Patch rekao: "Da."

Najednom je Rixon zaigrano skočio na Patcha i njih dvojica pala su na pod, kotrljajući se i šaketajući. Uslijedili su zvukovi muklog smijeha, šaka koje udaraju o meso, paranja tkanine, i na vidjelo su izašla Patcheva gola leđa. Cijelom njihovom duţinom protezale su se dvije duboke brazgotine. Počinjale su mu kod bubrega i završavale na lopaticama, šireći se prema dolje u obliku obrnutog slova V. Brazgotine su bile toliko groteskne da sam umalo jeknula od uţasa.

"Aj, skini mi se", vikne Rixon.

Patch se njihajem maknuo s njega, a kad se osovio, razderana mu se majica rastvorila. Svukao ju je i bacio u koš za smeće u kutu. "Daj mi svoju majicu", rekao je Rixonu.

Rixon mi je namignuo. "Što ti kaţeš, Nora? Da mu damo majicu?" Patch je u šali nasrnuo naprijed, a Rixonovi dlanovi poletjeli su uvis. "Lakše malo", rekao je, ustuknuvši. Strgnuo je majicu sa sebe i dobacio je Patchu, ostavši u uskoj bijeloj potkošulji.

Dok je Patch navlačio tu majicu preko trbušnih mišića dovoljno čvrstih da mi stvore leptiriće u trbuhu, Rixon se okrenuo prema meni. "Ispričao ti je kako je dobio taj nadimak, jel' da?"

"Molim?"

"Prije nego što se naš dragi prijatelj Patch navukao na biljar, dečko je najviše volio irsko boksanje bez rukavica. Nije mu osobito dobro išlo." Rixon zavrti glavom. "Istini za volju, bio je očajno loš. Ja sam većinu noći provodio krpajući ga, pa su ga ubrzo svi počeli zvati Patch. Rekao sam mu da se ostavi boksanja, ali on ni da čuje."

Patch je uhvatio moj pogled i nasmiješio mi se kao da je osvojio zlatnu medalju u barskim tučnjavama. Taj je osmijeh sam po sebi bio prilično jeziv, ali ispod grube vanjštine skrivao je notu ţelje. Zapravo, više od note. Ĉitavu simfoniju ţelje.

Patch je glavom pokazao prema stepenicama i pruţio mi ruku. "Idemo odavde", rekao je.

"Kamo idemo?" upitala sam s dozom straha.

"Vidjet ćeš."

Dok smo se penjali stepenicama, Rixon mi je dobacio: "Sretno s ovime, ljubavi!"

POGLAVLJE

18

'Na povratku, Patch je skrenuo na izlaz za Topsham i parkirao pored povijesne topshamske tvornice papira na obali rijeke Androscoggin. Nekoć se u toj tvornici drvena pulpa pretvarala u papir. Sad je na velikom znaku na boku zdanja pisalo PIVOVARA MORSKI VUK. Rijeka je bila široka i uzburkana, a na obje obale uzdizala su se visoka stabla.

Još je uvijek snaţno kišilo i spustila se noć. Morala sam stići kući prije mame. Nisam joj rekla da izlazim jer... pa, ruku na srce, Patch nije bio od onih momaka kojima se majke smiješe. Bio je od onih zbog kojih zamjenjuju brave na ulaznim vratima.

"Moţemo li uzeti jelo za van?" upitala sam.

Patch je otvorio vozačka vrata. "Imaš kakvih zahtjeva?"

"Sendvič od puretine. Ali bez krastavaca. E, i bez majoneze."

Naslutila sam da sam zaradila jedan od onih njegovih osmijeha koji nikad sasvim ne izbiju na površinu. Ĉinilo se da zarađujem mnogo takvih. Ovaj put nisam imala pojma što sam rekla.

"Vidjet ću što mogu učiniti", rekao je izlazeći.

Patch je ostavio auto upaljen kako bi grijanje radilo. Prvih nekoliko minuta razmišljala sam o dosadašnjem tijeku naše večeri. Tada mi je sinulo da sam sama u Patchevu Jeepu. Njegovu osobnom prostoru.

Da sam ja Patch i da ţelim sakriti nešto veoma tajno, ne bih to skrivala u svojoj sobi, školskom ormariću, pa čak ni u svom ruksaku, jer sve se to moţe zaplijeniti ili pretraţiti bez najave. Sakrila bih to u svoj blistavi crni Jeep s vrhunskim alarmom.

Otkopčala sam sigurnosni pojas i prekopala po hrpi udţbenika pokraj svojih nogu, osjetivši kako mi se usnama šulja zagonetan osmijeh na pomisao da ću razotkriti neku Patchevu tajnu. Nisam očekivala ništa određeno; bila' bih se zadovoljila šifrom njegova ormarića ili brojem mobitela. Premećući po starim školskim zadaćama koje su zakrčile podne podloške, pronašla sam dotrajali osvjeţivač zraka s mirisom bora, CD

Highway to Hell benda AC/DC, okrajke običnih olovaka i račun iz non-stop otvorenog dućana od srijede u 22:18. Ništa osobito neobično ni indikativno.

Otvorila sam pretinac za rukavice i prebirala po uputama za upotrebu i ostaloj dokumentaciji. Opazila sam odbljesak kroma i prstima sam okrznula metal. Izvukla sam čeličnu ručnu svjetiljku i pokušala je upaliti, ali ništa se nije dogodilo. Odvrnula sam dno, pomislivši kako je svjetiljka malo prelagana i, naravno, nije bilo baterija. Zapitala sam se zašto Patch u pretincu za rukavice drţi ručnu svjetiljku koja ne radi. Bila je to moja posljednja misao prije nego što mi je pogled zapeo za hrđavu tekućinu koja se sasušila na jednom kraju svjetiljke.

Krv.

Veoma paţljivo vratila sam ručnu svjetiljku u pretinac za rukavice i zatvorila ga da se ne vidi. Rekla sam si da mnoge stvari mogu ostaviti krv na ručnoj svjetiljci. Recimo, kad je drţiš ozlijeđenom rukom, rabiš za guranje mrtve ţivotinje na rub ceste... snaţno zabijaš u neko tijelo dok ne probije koţu.

Uzbubnjala srca, skočila sam na prvi zaključak koji se ukazao. Patch je lagao. On je napao Marcie. Odvezao me kući u srijedu navečer, zamijenio motor Jeepa i otišao je potraţiti. Ili su im se moţda putovi ukrstili slučajno, pa je to učinio impulzivno. Kako god, Marcie je bila ozlijeđena, policija upletena, a Patch kriv.

Racionalno sam znala da je to ishitren zaključak i prevelik skok, ali emocionalno su ulozi bili previsoki da bih ustuknula i bolje razmislila. Patch je imao zastrašujuću prošlost i veoma mnogo tajni. Ako se medu njima nalazilo brutalno i bezumno nasilje, nije bilo sigurno da se vozikam uokolo sama s njim.

Udaljeni bljesak munje osvijetlio je obzor. Patch je izašao iz restorana i pretrčao parkiralište sa smeđom vrećicom u jednoj ruci i dva gazirana soka u drugoj. Zaobišao je auto da dođe na stranu vozača i uvukao se u Jeep. Skinuo je šiltericu i rukom otresao kišu iz kose. Tamni uvojci skakutali su na sve strane. Pruţio mi je smeđu vrećicu. "Sendvič s puretinom bez majoneze i krastavaca i nešto za piće."

"Jesi li ti napao Marcie Millar?" tiho sam upitala. "Ţelim istinu -odmah."

Patch je spustio 7UP s usta. Ošinuo me pogledom. "Što?"

"Ručna svjetiljka u tvom pretincu za rukavice. Objasni."

"Kopala si po mom pretincu za rukavice?" Nije zvučao ozlojeđeno, ali niti zadovoljno.

"Na svjetiljci ima sasušene krvi. Maloprije mi je u kuću došla policija. Misle da sam ja upletena. Marcie je napadnuta u srijedu uvečer, odmah nakon što sam ti rekla do koje mjere je ne mogu smisliti."

Patch se nasmijao otresito, neveselo. "Misliš da sam pretukao Marcie ručnom svjetiljkom."

Posegnuo je iza sjedala i izvukao veliku pušku. Vrisnula sam.

Nagnuo se prema meni i začepio mi usta dlanom. "Puška za paintball", rekao je. Glas mu je postao leden.

Zvjerala sam sad u pušku, sad u Patcha, znajući da su mi oči razrogačene.

"Početkom tjedna bio sam na paintballu", rekao je. "Mislio sam da smo to već apsolvirali."

"T...to ne objašnjava krv na ručnoj svjetiljci."

"Nije to krv", rekao je, "nego boja. Igrali smo se Osvajanja zastave."

Pogled mi je opet odlutao na pretinac za rukavice u kojem se nalazila ručna svjetiljka. Svjetiljka je bila... zastava. Preplavila me mješavina olakšanja, gluposti i krivnje što sam optuţila Patcha. "O", rekla sam jadno. "Ja... oprosti." No činilo se da je malo prekasno za ispričavanje.

Patch se zagledao ravno naprijed kroz vjetrobran, duboko dišući. Zapitala sam se koristi li se tišinom da se malo smiri. Najzad, upravo sam ga optuţila za nasilje. Osjećala sam se uţasno zbog toga, no bila sam suviše potresena da bih mogla smisliti suvislu ispriku.

"Prema tvom opisu Marcie, vjerojatno je stekla dosta neprijatelja", reče on.

"Prilično sam sigurna da smo Vee i ja na vrhu popisa", odgovorih, nastojeći nas malo oraspoloţiti, ali ne baš posve u šali.

Patch je parkirao kod seoske kuće i ugasio motor. Šilterica mu je bila navučena duboko na oči, ali sad mu se na ustima vidio nagovještaj osmijeha. Usne su mu izgledale mekane i njeţne i bilo mi je teško svrnuti pogled. Iznad svega, bila sam zahvalna što se činilo da mi je oprostio.

"Morat ćemo poraditi na tvom igranju biljara, Anđele", reče Patch.

"Kad smo već kod biljara." Pročistila sam grlo. "Voljela bih znati kada i kako ćeš naplatiti... ono što ti dugujem."

"Ne večeras." Pozorno me gledao u oči procjenjujući moju reakciju. Bila sam raspeta između olakšanja i razočaranja. Ali većinom razočaranja.

"Imam nešto za tebe", rekao je Patch. Posegnuo je rukom pod sjedalo i izvukao bijelu papirnatu vrećicu s otisnutim crvenim čilijima. Vrećicu ili Borderlinea za van. Stavio ju je između nas.

"Što je to?" upitala sam, zavirivši u vrećicu bez apsolutno ikakvog pojmi što bi se unutra moglo kriti.

"Otvori je."

Izvukla sam smeđu kartonsku kutiju iz vrećice i podignula poklopac. Unutra se nalazila snjeţna kugla s minijaturnim lunaparkom luke Delphic. Pribliţan krug od savijenih brončanih ţica predstavljao je veliko kolo, a vijugave krivulje prikazivale su vlak smrti; ravni listići potamnjela metala tvorili su vrtuljak s letećim sagovima.

"Lijepo je", rekla sam, pomalo osupnuta time što je Patch mislio na mene, a osobito time što mi se potrudio kupiti poklon. "Hvala ti. Iskreno. Jako mi se sviđa."

Dotaknuo je zaobljeno staklo. "Ovo je Arkanđeo, prije nego što su ga renovirali." Iza velikog kola tanka ţica vijugala je tvoreći Arkanđelova brda i doline. Jedan anđeo slomljenih krila stajao je na najvišoj točki, oborene glave, bez očiju gledajući prema dolje. "Što se zapravo dogodilo te noći kad smo zajedno bili na njemu?" upitala sam.

"Ne ţeliš znati."

"Ako mi kaţeš, morat ćeš me ubiti?" napola sam se našalila.

"Nismo sami", odgovori Patch, pogledavši kroz vjetrobran.

Podigla sam pogled i vidjela mamu kako stoji na otvorenim vratima. Na moj uţas, izašla je iz kuće i krenula prema Jeepu.

"Pusti da ja govorim", rekla sam, utrpavši snjeţnu kuglu natrag u kutiju. "Da riječ nisi rekao - ni jednu riječ!"

Patch je iskočio i zaobišao auto da mi otvori vrata. Susreli smo se s mamom na pola kolnog prilaza.

"Nisam znala da izlaziš", rekla mi je nasmiješeno, ali ne i opušteno Taj je osmijeh značio Razgovarat ćemo kasnije.

"Dogodilo se u zadnji čas", odvratila sam joj.,

"Došla sam kući odmah nakon joge", rekla je. Ostatak se podrazumijevao. Na moju sreću, ali na tvoju baš i ne. Bila sam računala na to da će otići na frape s prijateljicama nakon vjeţbanja. Što je većinom činila.

Usmjerila je pozornost na Patcha, "Drago mi je što sam te najzad upoznala. Ĉini se da u mojoj kćeri imaš velikog oboţavatelja."

Zaustila sam nešto da ih kratko upoznam i otpravim Patcha, ali mama me pretekla. "Ja sam Norina mama. Blythe Grey."

"Ovo je Patch", rekla sam, mozgajući što da kaţem kako bih bez oko-lišanja stala na kraj uljudnosti. No na um mi je padalo jedino da vrisnem Poţar!" ili da se pravim kako padam u nesvijest. Oboje mi se nekako činilo većom brukom od toga da se hrabro suočim s razgovorom između Patcha i mame.

"Nora mi kaţe da si plivač", reče mama.

Osjetila sam kako se Patch zatresao od smijeha kraj mene. "Plivač?"

"Jesi li u školskom plivačkom klubu ili u gradskoj ligi?"

"Više... rekreacijski", reče Patch, dobacivši mi upitni pogled.

"Pa, i rekreacijski je dobro", reče mama. "Gdje plivaš? U rekreacijskom centru?"

"Više volim na otvorenom. Rijeke i jezera." "Nije li to hladno?" upita ga mama.

Patch se trgnuo kraj mene. Zapitala sam se što mi je promaklo. Ništa u razgovoru nije djelovalo neobično. No po tom pitanju morala sam stati na maminu stranu. Maine nije toplo tropsko mjesto. Hladno je za plivanje vani, čak i ljeti. Ako Patch uistinu pliva vani, ili je lud ili ima visok prag boli.

"U redu!" rekla sam, iskoristivši tajac. "Patch mora krenuti." Kreni! nečujno sam mu izustila.

"Jako lijep Jeep", reče mama. "Kupili su ti ga roditelji?"

"Nabavio sam ga sam."

"Sigurno imaš dobar posao."

"Spremam stolove u Borderlineu."

Patch je govorio što je manje mogao, oprezno se drţeći sjene tajnovitosti. Zapitala sam se kako izgleda njegov ţivot kad nije u mojoj blizini. Negdje duboko u sebi nisam mogla prestati razmišljati o njegovoj strašnoj prošlosti. Dosad sam maštala o tome kako ću razotkriti njegove duboko skrivene, mračne tajne zato što sam sebi i Patchu htjela dokazati kako sam ga kadra prozreti. No sad sam poţeljela saznati njegove tajne zato što su bile dio njega. A unatoč tome što sam to rutinski nastojala poreći, osjećala sam nešto prema njemu. Što sam Više vremena provodila uz njega, to sam sigurnija bila da ti osjećaji neće prestati.

Mama se namršti. "Nadam se da ti posao ne smeta pri učenju. Osobno, smatram da srednjoškolci ne bi trebali raditi tijekom školske godine. I bez toga nosite dovoljno na plećima."

Patch se nasmiješi. "Dosad mi to nije bio problem."

"Mogu te pitati koji ti je prosjek ocjena?" reče mama. "Je li to previše neuljudno?"

"Joj, kako je već kasno..." počela sam glasno, pogledavši na sat koji nisam nosila. Nisam mogla vjerovati kako se mama grozno ponaša. Bio je to loš znak. Mogao je značiti samo da je njezin prvi dojam o Patchu još gori nego što sam se bojala da će biti. Ovo nije bilo upoznavanje. Ovo je bilo ispitivanje.

"Dva cijela dva", reče Patch.

Mama je blenula u njega.

"Šali se", rekoh ja brzo. Diskretno sam gurnula Patcha u smjeru Jeepa. "Patch mora obaviti neke stvari. Obići neka mjesta. Odigrati koju partiju biljara..." dlanom sam si začepila usta.

"Biljara?" reče mama zbunjeno.

"Nora misli na Boovu igračnicu", objasni Patch. "Ali ne idem sada tamo. Moram srediti neke posliće."

"Nikad nisam bila u Bou", reče ona.

"Nije posebno zanimljivo", rekoh ja. "Ništa nisi propustila."

"Ĉekaj", reče mama kao da joj se u pamćenju upalila lampica. "To je ono na obali? Blizu luke Delphic? Je li to onaj Bo u kojem je bilo pucnjave prije nekoliko godina?"

"Sad je pitomije nego što je bilo", reče Patch. Mračno sam ga pogledala. Preduhitrio me. Kanila sam hladnokrvno slagati kako u povijesti Boa nije bilo nikakvog nasilja.

"Ţeliš li ući na sladoled?" upita mama smeteno, u nedoumici bi li bila ljubazna ili bi me odvukla unutra i zakračunala vrata. "Imamo samo od vanilije", doda kako bi poziv učinila neugodnim. "Star nekoliko tjedana."

Patch odmahne glavom. "Moram ići. Moţda drugi put. Drago mi je što sam vas upoznao, Blythe."

Prekid razgovora shvatila sam kao znak i odvukla sam mamu prema ulaznim vratima, u olakšanju što taj razgovor nije prošao onoliko loše koliko je mogao. Najednom se mama okrenula.

"Što ste ti i Nora radili večeras?" upitala je Patcha.

Patch me pogledao i posve lagano podigao obrve.

"Uzeli smo večeru za van u Topshamu", brzo sam odgovorila. "Sendviče i sokove. Posve bezazlena večer."

Nevolja je bila u tome što moji osjećaji prema Patchu nisu bili bezazleni.

POGLAVLJE

19

Snjeţnu kuglu ostavila sam u njezinoj kutiji i gurnula je u ormar iza hrpe kariranih majica koje sam svojedobno popalila tati. Kad sam otvorila taj dar pred Patchem, Delphic je izgledao svjetlucavo i lijepo, odbljesak svjetlosti sa ţica stvarao je dugu. No kad sam se našla sama u sobi, zabavni park djelovao je opsjednuto. Savršen kamp za bestjelesne duhove. I nisam bila posve sigurna da unutra nema skrivene kamere.

Kad sam se presvukla u rastezljivu potkošulju i donji dio pidţame na cvjetiće, nazvala sam Vee.

"Onda?" rekla je. "Kako je bilo? Očito te nije ubio, što je već dobar početak."

"Igrali smo biljar." "Ti mrziš biljar."

"Dao mi je neke upute. Sad kad znam što treba, nije ni tako loše." "Kladim se da bi ti mogao dati upute u još nekim područjima tvog ţivota."

"Hmm." Inače bi njezina primjedba u meni izazvala barem rumenilo, ali bila sam previše ozbiljno raspoloţena. Marljivo sam razmišljala.

"Znam da sam to već rekla, ali Patch mi baš ne ulijeva dubok osjećaj ugode", reče Vee. "Još imam noćne more o tipu sa skijaškim naočalama. U jednom takvom snu strgnuo je naočale i pogodi tko se krio iza njih?

Patch. Osobno, mislim da bi s njim trebala postupati kao s nabijenim pištoljem. Nešto u vezi s njim nije normalno."

Upravo sam o tome i htjela razgovarati.

"Što bi nekome moglo napraviti oţiljak u obliku slova V na leđima?" upitala sam je.

Uslijedio je trenutak tišine.

"Kaos", protisnuta je Vee. "Vidjela si ga golog? Gdje je to bilo? U njegovom Jeepu? U njegovoj kući? U tvojoj sobi?" "Nisam ga vidjela golog! Bilo je slučajno." "Aha, već sam čula taj izgovor", reče Vee.

"Ima goleme oţiljke u obliku obrnutog slova V na leđima. Zar to nije pomalo čudno?"

"Naravno da je čudno. Ali razgovaramo o Patchu. Njemu fali dasaka. Po svoj prilici rekla bih... ulična tučnjava? Oţiljci iz zatvora? Tragovi prometne nesreće?"

Jedan dio mog uma pratio je razgovor s Vee, ali drugi, više podsvjestan odlutao je. Prisjećala sam se one večeri kad me Patch izazvao na voţnju Arkanđelom. Pred očima sijevnule su mi jezive i bizarne slike na boka vagona. Prisjetila sam se rogatih demona koji anđelu čupaju krila. Prisjetili sam se obrnutog slova V ondje gdje su se anđelu prije nalazila krila.

Umalo sam ispustila slušalicu.

"O...oprosti, što si rekla?" upitala sam Vee kad sam shvatila da je nastavila govoriti i da očekuje moj odgovor.

"Što. Je. Onda. Bilo?" ponovila je, naglašavajući svaku riječ. "Zemlja Nori. Moram saznati detalje. Umirem ovdje."

"Potukao se i majica mu se poderala. Kraj priče. Nema nikakvog što.« je-onda-bilo."

Vee čujno uzdahne. "O tome ja i govorim. Vas dvoje izađete... i on se potuče? U čemu je njegov problem? Kao da je više ţivotinja nego ljudsko biće."

U mislima sam izmjenjivala sliku anđelovih oţiljaka i prizor Patchevih. Oba oţiljka bila su zacijelila i bila su crnosive boje, oba su se protezala od lopatica do bubrega i oba su bila zakrivljena prema van duţ leđa. Rekli sam si kako je to što slike na Arkanđelu savršeno prikazuju Patcheve oţiljke najvjerojatnije tek vrlo jeziva podudarnost. Rekla sam si da mnoge stvari mogu stvoriti oţiljke slične Patchevima. Ulična tučnjava, rane zadobiveni u zatvoru, prometna nesreća - baš kao što je Vee rekla. Naţalost, svi izgovori doimali su se laţno. Kao da mi je istina zurila u lice, a ja nisam bila dovoljno hrabra da joj uzvratim pogled.

"Je li bio anđeo?" zapita Vee.

Naglo sam se prenula. "Molim?"

"Je li bio anđeo ili je opravdao svoj imidţ opakog momka? Jer, iskreno ne vjerujem u tu tvoju verziju priče u stilu ništa-nije-pokušao."

"Vee? Moram ići." Glas mi je bio napet do pucanja.

"Tako dakle. Spustit ćeš mi slušalicu prije nego što čujem sve detalje."

"Ništa se nije dogodilo na spoju i ništa se nije dogodilo poslije. Mama nas je dočekala na kolnom prilazu."

"Ma daj!"

"Mislim da joj se Patch ne sviđa."

"Ma nemoj mi reći!" reče Vee. "Pa tko bi to mislio?"

"Nazvat ću te sutra, moţe?"

"Lijepo sanjaj, draga."

Kako da ne, pomislila sam.

Završivši telefonski razgovor s Vee, otišla sam niz hodnik u mamin improvizirani kućni ured i uključila naš muzejski IBM. Ta je soba bila mala, s kosim krovom, više tavanska izba nego soba. Prljav prozor s izblijedjelim narančastim zastorima iz 1970-ih godina gledao je na bočno dvorište. Mogla sam se uspraviti u punoj visini samo u tridesetak posto prostorije. U preostalih sedamdesetak posto kosom bih okrznula gole krovne grede. S jedne je visjela usamljena gola ţarulja.

Deset minuta kasnije računalo je uspostavilo internetsku vezu i utipkala sam "oţiljci anđeoska krila" u Google. Oklijevala sam s prstom iznad tipke enter, u strahu da ću, budem li nastavila, morati priznati da uistinu razmatram mogućnost da je Patch... no, da Patch nije... ljudsko biće.

Pritisnula sam enter i mišem kliknula na prvu vezu prije nego što sam samu sebe uvjerila da to ne činim.

PALI ANĐELI: STRAŠNA ISTINA

Nakon stvaranja rajskog vrta, nebeski anđeli bjehu poslani na Zemlju da bdiju nad Adamom i Evom. No neki anđeli ubrzo stadoše ţudjeti za svijet izvan vrtnih zidina. Zamišljahu se kao budući vladari zemaljskog puka, ţudeći za moći, novcem, pa i ljudskim bićima tj. ţenama.

Zajedno dovedoše Evu u Iskušenje i uvjeriše je da kuša zabranjeno voće, otvorivši tako vrata koja čuvahu Eden. Kaţnjavajući ih zbog tog teškog grijeha i napuštanja duţnosti, Bog tim anđelima iščupa krila i zauvijek ih protjera na Zemlju.

Progutala sam još nekoliko odlomaka, a srce mi je mahnito udaralo.

Pali anđeli isti su oni zlodusi (ili demoni) koje Biblija opisuje kako opsjedaju ljudska tijela. Pali anđeli lutaju Zemljom tragajući za ljudskim tijelima koja mogu uznemiravati i nadzirati. Navode ljude na zlodjela prenoseći misli i slike izravno u njihove umove. Uspije li pali anđeo okrenuti ljudsko biće na zlo, moţe mu ući u tijelo i utjecati na njegovu ili njezinu osobnost i djela.

Međutim pali anđeo moţe opsjesti ljudsko tijelo samo za ţidovskog mjeseca Hešvana. Hešvan, poznat i kao "gorki mjesec", jedini je mjesec bez ikakvih ţidovskih

praznika ili postova, zbog čega je nesvet. Između mladog i punog mjeseca za Hešvana mnoštvo palih anđela zauzima ljudska tijela.

Pogled mi je ostao prikovan za računalni monitor još nekoliko minuta nakon što sam pročitala. Nisam imala nijednu misao. Niti jednu. U meni se samo ispreplitalo mnoštvo emocija. Hladnoća, prestravljena nevjerica i zla slutnja, uz ostale.

Nehotičan drhtaj natjerao me da se priberem. Sjetila sam se nekoliko prilika kad sam bila uvjerena da se Patch ogriješio o normalne načine komunikacije i šaptao izravno u moj um, a upravo to su, prema ovom članku, mogli činiti pali anđeli. Usporedivši te informacije s Patchevim oţiljcima, je li bilo moguće da... bi li Patch mogao biti pali anđeo? Zar se ţelio domoći mog tijela?

Brzo sam preletjela ostatak članka, usporivši kad sam naišla na nešto još bizarnije.

Pali anđeli spolnim odnosima s ljudskim bićima stvaraju nadljudsko potomstvo zvano nefili. Nefilska rasa zla je i neprirodna rasa koja se nikad nije trebala pojaviti na Zemlji. Premda mnogi vjeruju kako je Veliki potop u Noino doba očistio Zemlju od nefila, ne moţemo pouzdano znati je li ta hibridna rasa izumrla, kao ni jesu li pali anđeli nakon tog vremena nastavili stvarati potomstvo s ljudima. Čini se logičnim da jesu, što znači da danas na Zemlji vjerojatno postoji rasa nefila.

Naglo sam se odgurnula od stola. Utrpala sam sve što sam pročitala u jednu mentalnu mapu i pospremila je daleko. I otisnula STRAVA na koricama. Sada nisam htjela razmišljati o tom. Pozabavit ću se time kasnije. Moţda.

Mobitel mi je počeo zujati u dţepu i trgnula sam se.

"Što smo ono rekle za avokado, je li zelen ili ţut?" zapita Vee. "Danas sam već ispucala sve zeleno voće, ali ako mi ti sad kaţeš da je avokado ţut, bacam se na posao."

"Vjeruješ li u superheroje?"

"Otkako sam gledala Tobeyja Maguirea u Spidermanu, da. A tu je i Christian Bale. Stariji je, ali ubojito seksi. Dopustila bih mu da me spasi od nindţi uzvitlanih mačeva."

"Ozbiljna sam."

"Pa i ja sam."

"Kad si zadnji put bila u crkvi?" upitala sam je.

Ĉula sam kako se njezin balon od ţvakaće rasprsnuo. "U nedjelju."

"Misliš da je Biblija točna? Hoću reći, misliš da je stvarna?"

"Ja mislim da je svećenik Calvin seksi. Onako kako to četrdesetogodišnjaci znaju biti. To je otprilike saţetak mojih vjerskih uvjerenja."

Kad sam prekinula vezu, otišla sam u svoju sobu i zavukla se pod pokrivače. Dodala sam još jednu deku da odagnam iznenadnu studen. Ili je soba bila ledena ili je dojam hladnoće potjecao iz mene, nisam bila sigurna. Mučne riječi poput "pali anđeo", "opsjednutost" i "nefili" plesale su oko mene dok nisam usnula.

POGLAVLJE

20

Prevrtala sam se cijelu noć. Vjetar je hujao otvorenim poljima oko seoske kuće, šibajući suhim lišćem o prozore. Probudila sam se nekoliko puta, začuvši kako se krovne daščice izvlače iz krova i kotrljaju preko ruba. Na svaki tihi zvuk, od štropota prozorskog stakla do škripanja opruga u vlastitom krevetu, uz trzaj bih se prenula iz sna.

Odustala sam oko šest, izvukla se iz kreveta i otapkala hodnikom pod vrući tuš. Zatim sam očistila svoju sobu - moj ormar doimao se siromašno i, naravno, napunila sam koš za rublje s tri naramka odjeće. Silazila sam niza stepenice s novim naramkom kad sam začula kucanje na ulaznim vratima. Otvorila sam ih da bih na kućnom pragu ugledala Elliota.

Nosio je traperice, staromodnu kariranu košulju s rukavima zasukanim do laktova, naočale za sunce i šiltericu Red Sox. Izvana je izgledao kao posve običan dečko. No znala sam da nije tako, a nervozno strujanje adrenalina potvrdilo mi je to.

"Nora Grey", reče Elliot pokroviteljskim tonom. Nagnuo se unutra i nacerio, a mene je zapahnuo njegov trpak zadah na alkohol. "U zadnje vrijeme stvaraš mi same probleme."

"Što ti radiš ovdje?"

Zavirio je iza mene prema unutrašnjosti kuće. "A što misliš, što radim?! Ţelim razgovarati. Nećeš me pozvati da uđem?"

"Moja mama spava. Ne ţelim je probuditi."

"Nisam upoznao tvoju mamu." Zbog načina na koji je to rekao nakostriješile su mi se dlačice na šiji.

"Oprosti, trebao si nešto?"

Njegov je osmijeh bio napola sladunjav, napola podrugljiv. "Ne sviđam ti se, zar ne, Nora Grey?"

Umjesto odgovora, prekriţila sam ruke na grudima.

Zateturao je natrag, ruku privijenih o srce. "Jao. Ovdje sam, Nora, u očajničkom pokušaju da te uvjerim da sam običan dečko i da mi moţeš vjerovati. Nemoj me odbiti."

"Slušaj, Elliote, imam posla..."

Tresnuo je šakom o zid, udarivši zglobovima prstiju o zidnu oplatu toliko snaţno da je popadalo malo oljuštene boje. "Nisam završio!" bijesno je siknuo. Odjednom je zabacio glavu unatrag i mirno se nasmijao. Nagnuo se naprijed, stisnuo krvavu šaku koljenima i progunđao: "U deset dolara da ću kasnije zaţaliti zbog ovoga."

Od Elliotove prisutnosti najeţila sam se. Prisjetila sam se da sam prije nekoliko dana uistinu mislila kako je zgodan i šarmantan. Zapitala sam se zašto sam bila tako glupa.

Razmišljala sam bih li zatvorila i zaključala vrata, kad je Elliot skinuo sunčane naočale, razotkrivši oči podljevene krvlju. Nakašljao se i njegov glas postao je jasan. "Došao sam ovamo jer sam ti htio reći da je Jules pod velikim stresom u školi. Ispiti, studentska vijeća, molbe za stipendije, bla, bla, bla. Ne ponaša se kao onaj stari. Nas četvero - Jules, ja, ti, Vee - trebali bismo otići na kampiranje preko proljetnih praznika. Sutra otići u Powder Horn i vratiti se u utorak popodne. Tako će Jules dobiti priliku da se opusti." Svaka riječ koju je izgovorio zvučala je sablasno i pomno uvjeţbano.

"Ţao mi je, već imam drugih planova."

"Dopusti da te odgovorim od njih. Ja ću isplanirati cijeli izlet. Ponijet ću šatore, hranu. Pokazat ću ti kako sam sjajan dečko. Pokazat ću ti što znači dobar provod."

"Mislim da bi trebao otići odavde."

Elliot se rukom naslonio na dovratak, nagnuvši se prema meni. "Pogrešan odgovor." Staklasto mrtvilo njegovih očiju načas je iščezlo, zasjenjeno nečim izopačenim i zlogukim. Nehotice sam ustuknula. Bila sam gotovo sigurna da bi Elliot bio kadar ubiti. Bila sam gotovo sigurna da je kriv za Kjirsteninu smrt.

"Odlazi ili ti zovem taksi", rekla sam.

Elliot je otvorio mreţasta vrata s takvom silinom da su se raspalila po vanjskom zidu kuće. Zgrabio je prednjicu mog kućnog ogrtača i povukao me van. Tada me pribio leđima o zidne daske i tijelom me pritisnuo o njih. "Ideš na kampiranje, htjela ti to ili ne."

"Makni se s mene!" rekla sam pokušavajući se izvući.

"Ili? Što ćeš učiniti?" Sad me drţao za ramena i opet me tresnuo o zid, toliko snaţno da su mi škljocnuli zubi.

"Zvat ću policiju." Pojma nisam imala kako sam to uspjela izgovoriti toliko hrabro. Disanje mi je bilo brzo i plitko, a ruke vlaţne.

"Vikat ćeš im? Ne mogu te čuti. Pustit ću te samo ako mi se zakuneš da ćeš ići na kampiranje."

"Nora?"

I Elliot i ja okrenuli smo se prema ulaznim vratima, odakle je dopro glas moje mame. Elliot je još sekundu zadrţao ruke na meni, a onda je s gnušanjem frknuo i odgurnuo me. Na pola stepenica koje su vodile s trijema osvrnuo se preko ramena. "Nismo završili."

Poţurila sam unutra i zaključala vrata. Oči su me počele ţariti. Vukući leđa niz cijela vrata, polako sam se spustila na pod i sjela na ulazni tepihu boreći se protiv nagona da zaridam.

Mama se pojavila na vrhu stepenica, steţući ogrtač oko struka. "Nora? Što je bilo? Tko je bio na vratima?"

Brzo sam treptanjem osušila oči. "Jedan dečko iz škole." Nisam mogla prikriti drhtanje glasa. "On... on..." Već sam bila u nevolji zbog spoja s Patchem. Znala sam da mama te večeri treba ići na vjenčanje i pir kćeri neke prijateljice s posla, no kad bih joj rekla da me Elliot zlostavljao, ne bi bilo teorije da ode. A to uopće nisam ţeljela jer sam se morala odvesti u Portland i istraţiti Elliota. Ĉak i mrvica dokaza protiv njega mogla je biti dovoljna da završi iza rešetaka, a dok se to ne dogodi, ne bih se osjećala sigurno. Slutila sam kako u njemu raste nekakvo nasilje i nisam htjela vidjeti što će se dogoditi ako izgubi kontrolu. "Htio je moje bilješke za Hamleta", rekla sam bezizraţajno. "Prošli tjedan prepisivao je od mene na testu i čini mi se da se namjerava naviknuti na to."

"O, dušo." Sišla je do mene i pomilovala me po vlaţnoj kosi, koja se ohladila nakon tuširanja. "Razumijem zašto si tako uzrujana. Nazvat ću njegove roditelje ako ţeliš."

Odmahnula sam glavom.

"Onda ću napraviti doručak", reče mama. "Ti se obuci do kraja. Sve će biti spremno kad budeš sišla."

Stajala sam pred svojim ormarom kad mi je zazvonio mobitel.

"Jesi li čula? Nas četvero idemo na kam-pi-ra-nje za proljetne praznike!" reče Vee neobično veselo.

"Vee", rekla sam drhtavim glasom, "Elliot nešto smjera. Nešto strašno. Jedini razlog zašto ţeli da idemo na kampiranje jest da budemo nasamo. Ne idemo."

"Kako to misliš ne idemo? Šališ se, je l' da? Mislim, konačno nam se ukaţe prilika da radimo nešto uzbudljivo preko proljetnih praznika, a ti je odbijaš! Znaš da me mama nikad neće pustiti samu. Učinit ću sve. Ozbiljno. Pisat ću tvoje zadaće tjedan dana. Daj, Nora. Jedna mala riječ. Počinje slovom D..."

Ruka kojom sam drţala mobitel zadrhtala mi je, pa sam podignula drugu da je umirim. "Elliot mi se pojavio pred kućom prije petnaest minuta, pijan. On... fizički me napao."

Načas je utihnula. "Kako to misliš, 'fizički te napao'?"

"Izvukao me kroz ulazna vrata i gurnuo o zid kuće."

"Ali bio je pijan, zar ne?"

"Je li to bitno?" srezala sam.

"Pa, puno toga ga muči. Mislim, pogrešno su ga optuţili za upletenost u samoubojstvo neke cure, pa je morao promijeniti školu. Ako ti je naudio - i pazi, ja ga ne opravdavam - moţda mu samo treba... pomoći, znaš?"

"Ako mi je naudio?"

"Bio je pijan. Moţda... moţda nije bio svjestan što Ĉini. Sutra će se osjećati uţasno."

Otvorila sam usta, zatvorila ih. Nisam mogla vjerovati da Vee staje na Elliotovu stranu. "Moram ići", rekla sam otresito. "Ĉujemo se kasnije."

"Mogu li biti posve iskrena, draga? Znam da si zabrinuta zbog onog tipa sa skijaškim naočalama. Nemoj mi zamjeriti, ali mislim da se toliko trudiš prišiti to Elliotu samo zato što ne ţeliš da ispadne kako je to bio Patch. Sve racionaliziraš i mene to uţasava."

Ostala sam bez riječi. "Racionaliziram? Patch se jutros nije pojavio na mojim vratima i pribio me o zid."

"Znaš što? Nisam to smjela spomenuti. Pustimo to, moţe?"

"Dobro", rekla sam ukočeno.

"Onda... što radiš danas?"

Provirila sam kroz vrata, osluškujući gdje je mama. Zvuk miješalice koja struţe o stijenku zdjele dopro je iz kuhinje. Jedan dio mene nije vidio svrhu u tome da bilo što podijelim s Vee, ali drugi je bio ogorčen i svadljiv.

Htjela je čuti moje planove? U redu, što se mene tiče. Nije moj problem ako joj se ne budu svidjeli. "Odvest ću se u Portland čim moja mama ode na vjenčanje u Old Orchard Beach." Vjenčanje je počinjalo u četiri popodne, a uz pir koji slijedi, mama će se vratiti kući najranije u devet uvečer. Što će mi dati dovoljno vremena da provedem večer u Portlandu i stignem kući prije nje. "Zapravo, pitala sam se mogu li moţda posuditi Neona. Ne bih htjela da mama vidi tolike nove kilometre na mom autu."

"O joj. Ideš uhoditi Elliota, zar ne? Njuškat ćeš po Kinghornu."

"Idem malo u kupnju i svratit ću negdje usput na večeru", rekla sam, gurajući vješalice po šipki u ormaru. Izvukla sam laganu majicu dugih rukava, traperice i kapu s ruţičasto-bijelim prugama, koju sam čuvala za dane kad mi kosa ne stoji dobro i za vikende.

"A bi li to svraćanje na večeru podrazumijevalo navraćanje u jednu određenu gostionicu nekoliko ulica dalje od Kinghorna? Gostionicu u kojoj je Kjirsten kako-već radila?"

"To nije loša zamisao", rekla sam. "Moţda ću i učiniti tako."

"I stvarno ćeš nešto pojesti ili ćeš samo ispitivati poslugu?"

"Moţda im postavim nekoliko pitanja. Dobivam li Neona ili ne?"

"Naravno da dobivaš", rekla je. "Ĉemu sluţe najbolji prijatelji? Ĉak ću poći s tobom u tu uzaludnu malu skitnju. Ali prvo mi moraš obećati da ideš na kampiranje."

"Zaboravi. Idem autobusom."

"Još se čujemo glede proljetnih praznika!" viknula je Vee u mobitel prije nego što sam uspjela prekinuti vezu.

Bila sam u Portlandu više puta, ali nisam dobro poznavala grad. Sišla sam s autobusa naoruţana mobitelom, planom grada i vlastitim unutarnjim kompasom. Zgrade su bile od crvene cigle, visoke i vitke, i zaklanjale su zalazeće sunce koje je blještalo ispod gustog sloja olujnih oblaka što su prekrili ulice nebnicom sjene. Svi dućani imali su verande na pročelju i starinske znakove na ulazima. Ulice su osvjetljavale svjetiljke nalik na crne vještičje šešire. Nešto dalje, zakrčene ulice izbijale su na pošumljenu površinu i opazila sam znak Privatne škole Kingorhn. Katedrala, zvonik i toranj sa satom stršali su ponad krošnji stabala.

Ostala sam na pločniku i zašla za ugao u 32. ulicu. Luka je bila svega nekoliko ulica dalje, pa sam načas ugledala brodove koji su prolazili iza dućana, na putu prema luci. Nasred 32. ulice ugledala sam znak gostionica

Slijepi Joe. Izvadila sam papir s pitanjima i pročitala ih još jednom. Plan je bio da ne izgledam kao da provodim sluţbeno istraţivanje. Nadala sam se da ću, budem li s osobljem nehajno načela temu o Kjirsten, uspjeti iščeprkati nešto što je šačici novinara prije mene nekako promaknulo. U nadi da sam upamtila pitanja, kradom sam ubacila papir u najbliţi koš za smeće.

Vrata su zazvonila kad sam ušla.

Pod su prekrivale ţute i bijele pločice, a separei tapecirani u tamnoplavo. Na zidovima su visjele slike luke. Sjela sam u separe do vrata i ramenima izmigoljila iz kaputa.

Pokraj mene stvorila se konobarica u umrljanoj bijeloj pregači. "Ja sam Whitney", rekla mi je mrzovoljno. "Dobrodošli u Slijepi Joe. Specijalitet dana je sendvič od tunjevine. Danas nudimo gustu juhu od jastoga." Drţala je kemijsku olovku u pripravnosti da zapiše moju narudţbu.

"Slijepi Joe?" Namrštila sam se i počela se tapkati kaţiprstom po bradi. "Zašto mi je to ime toliko poznato?"

"Vi ne čitate novine? Prošli mjesec bili smo vijest čitavih tjedan dana. Petnaest minuta slave i tako to."

"Aha!" rekla sam kao da mi se najednom ukazalo. "Sad se sjećam. Ono s onim ubojstvom, zar ne? Djevojka je radila ovdje?"

"To bi bila Kjirsten Halverson." Nestrpljivo je kuckala kemijskom. "Ţelite li da vam za početak donesem zdjelicu te guste juhe?"

Nisam ţeljela gustu juhu od jastoga. Zapravo, nisam uopće bila gladna. "Sigurno vam je bilo teško. Jeste li bile prijateljice?"

"Kvragu, ne. Mislite li vi naručiti ili što? Odat ću vam malu tajnu. Ako ne radim, onda mi ne plate. Ako mi ne plate, nemam za stanarinu."

Najednom sam poţalila što konobar na drugom kraju prostorije ne zapisuje moju narudţbu. Bio je nizak, ćelav sve do ušiju, a tijelo mu se ugledalo na čačkalice u posudici na kraju stola. Pogled mu se nikad nije podizao više od jednog metra iznad tla. Ma koliko bijedno bih se kasnije osjećala, jedan moj prijateljski osmijeh moţda bi bio dovoljan da mi rasprede čitavu Kjirsteninu ţivotnu priču. "Oprostite", rekla sam Whitney. "Jednostavno ne mogu prestati razmišljati o tom ubojstvu. Naravno, vama je to već stara priča. Sigurno su ovdje cijelo vrijeme dolazili novinari i postavljali pitanja."

Zajedljivo me pogledala. "Trebate još nekoliko minuta da proučite jelovnik?"

"Osobno smatram da su novinari naporni."

Nagnula se prema meni, oslonivši se rukom o stol. "Ja smatram da su naporne mušterije koje nemilice odugovlače."

Nečujno sam uzdahnula i otklopila jelovnik. "Što preporučujete?"

"Sve je ukusno. Pitajte mog dečka." Ukočeno se nasmiješila. "On je kuhar."

"Kad već govorimo o dečkima... je li Kjirsten imala dečka?" Lijep prijelaz, rekoh samoj sebi.

"Pljunite", zatraţi Whitney. "Vi ste policajka? Odvjetnica? Novinarka?"

"Samo zabrinuta građanka." Zazvučalo je kao pitanje.

"Da, naravno. Ovako ćemo. Naručite frape, pomfrit, Angusov burger, zdjelicu guste juhe i dajte mi napojnicu od dvadeset pet posto, pa ću vam reći ono što sam rekla i svima ostalima."

Odvagnula sam mogućnosti: moj dţeparac ili odgovori. "Dogovoreno."

"Kjirsten se spetljala s tim klincem, Elliotom Saundersom. Onim iz novina. Cijelo je vrijeme visio ovdje. Pratio bi je doma na kraju njezine smjene."

"Jeste li vi ikada razgovarali s Elliotom?" "Nisam."

"Mislite li da se Kjirsten ubila?" "Kako bih ja to mogla znati?"

"Pročitala sam u novinama da je u Kjirsteninu stanu pronađena oproštajna poruka, ali da je usto bilo tragova provale." "I?"

"Ne čini vam se da je to malo... čudno?"

"Ako me pitate mislim li da je Elliot mogao podmetnuti tu poruku u njezin stan, jasno da mislim. Tako bogat klinac mogao bi se izvući iz bilo čega. Vjerojatno je unajmio nekoga da podmetne tu poruku. Tako to ide kad imaš novca."

"Ja mislim da Elliot nema puno novca." Uvijek mi se činilo da je Jules bio onaj bogati. Vee se neprestano oduševljavala njegovom kućom. "Mislim da je u Kinghornu bio na stipendiji."

"Stipendiji?" ponovi ona, posprdno otpuhnuvši. "Na čemu ste vi? Ako Elliot nema opako puno novca, kako je onda kupio stan Kjirsten? Objasnite mi to."

Jedva sam obuzdala zapanjenost. "On joj je kupio stan?" "Kjirsten je stalno drobila o tome. Gotovo me izludjela." "Zašto bi on njoj kupio stan?"

Whitney se zapiljila u mene s rukama na kukovima. "Niste valjda toliko tupavi."

O. Privatnost. Intima. Shvatila sam.

Rekla sam: "Znate li zašto je Elliot otišao iz Kinghorna?"

"Nisam znala da je otišao."

Usporedila sam njezine odgovore s pitanjima koja sam još htjela postaviti, nastojeći ih prizvati u pamćenje. "Je li se ovdje ikada nalazio i prijateljima? Osim Kjirsten?"

"Mislite da se ja toga sjećam?" Napadno je zakolutala očima. "Izgledam kao da imam ono neko fotografsko pamćenje?"

"Moţda jedan jako visok momak? Jako visok. Duga plava kosa, zgodan, odjeća šivana po mjeri."

Odgrizla je slomljeni nokat prednjim zubima i ubacila ga u dţep na pregači. "Da, sjećam se tog tipa. Teško ga se ne sjetiti. Jako smrknut i tih. Došao je ovamo jednom ili dvaput. Ne tako davno. Otprilike onda kad je Kjirsten umrla. Sjećam se jer smo za Svetog Patrika posluţivali sendviče od usoljene govedine i nikako ga nisam mogla nagovoriti da ga naruči. Samo je buljio u mene kao da će se nagnuti preko stola i prerezati mi grkljan ako se još malo zadrţim u njegovoj blizini čitajući mu specijalitete dana. Ali čini mi se da sam se nečega sjetila. Nije da zabadam nos gdje mu nije mjesto, ali imam dobre uši. Pa ponekad slučajno svašta načujem. Zadnji put kad su Elliot i visoki bili tu, zgrbljeno su sjedili za stolom i razgovarali o nekakvom testu."

"Školskom testu?"

"Otkud ja znam? Koliko sam shvatila, visoki je pao na nekom testu, a Elliotu to nije bilo nimalo drago. Odgurnuo je stolac unatrag i bijesno izjurio van. Ĉak ni sendvič nije pojeo do kraja."

"Jesu li spominjali Kjirsten?"

"Visoki je došao prvi, pitao radi li Kjirsten. Rekla sam mu da ne, ne radi, i onda je izvadio mobitel. Deset minuta kasnije upada Elliot. Kjirsten je uvijek posluţivala Elliotov stol, ali kao što sam rekla, toga dana nije radila, pa sam ih preuzela ja. Ako su i razgovarali o Kjirsten, ja to nisam čula. Ali činilo mi se da visoki ne ţeli Kjirsten u blizini."

"Sjećate li se još čega?"

"Ovisi. Naručit ćete desert?"

"Valjda ću uzeti krišku pite."

"Pite? Ja vam posvetim pet minuta svog dragocjenog vremena, a vi naručite samo pitu? Izgledam kao da nemam drugog posla osim da trućam s vama?"

Osvrnula sam se gostionicom. Vladalo je mrtvilo. Osim muškarca pogurenog nad novinama za šankom, ja sam bila jedina mušterija. "U redu..." Pogledala sam u jelovnik.

"Uzet ćete sok od maline uz tu pitu." Našvrljala je to u svoj notes. "I kavu poslije večere." Još malošvrljanja. "Osim toga, s veseljem iščekujem dodatnih dvadeset posto napojnice." Ošinula me samodopadnim pogledom, zataknuta notes u pregaču i šepireći se krenula prema kuhinji.

POGLAVLJE

21

Vani se vrijeme prometnulo u hladno i kišovito. Ulične svjetiljke svijetlile su sablasnom ţućkastom bojom koja nije mogla mnogo učiniti protiv guste magle što se vijala ulicama. Ţurno sam izašla iz Slijepog Joea, zahvalna na tome što sam bila pogledala vremensku prognozu i ponijela kišobran. Prolazeći pored dućanskih izloga, gledala sam kako se ljudi okupljaju u barovima.

Bila sam nekoliko ulica od autobusne stanice kad mi je sad već poznat ledeni poljubac dotaknuo šiju. Osjetila sam ga one noći kad je, bila sam uvjerena, netko gledao kroz prozor moje sobe, zatim u Delphicu i opet neposredno prije nego što je Vee izašla iz Victoria's Secreta u mojoj jakni. Sagnula sam se, hineći da zavezujem vezice na cipeli, i nekoliko se puta osvrnula. Pločnici na obje strane ulice bili su prazni.

Na pješačkom semaforu upalilo se zeleno i sišla sam s pločnika. Ubrzavši, zataknuta sam torbu pod ruku i ponadala se da autobus neće kasniti. Presjekla sam uličicom iza nekog bara, progurala se pokraj grupice pušača i izašla u sljedećoj paralelnoj ulici. Potrčavši duţ jedne zgrade, zavirila sam u sljedeću uličicu i vratila se njome, zatvorivši krug oko te zgrade. Svakih nekoliko sekundi ogledavala sam se iza sebe.

Začula sam brujanje autobusa i čas kasnije pojavio se iza ugla, iskrsnuvši iz magle. Usporio je uz rub pločnika i ušla sam u nj, uputivši se kući. Bila sam jedini putnik.

Sjela sam nekoliko redova iza vozača i zgrbila se da budem što manje vidljiva. Potegao je ručicu za zatvaranje vrata i autobus je zagrmio ulicom. Umalo sam uzdahnula od olakšanja kad sam primila Veeinu tekstualnu poruku.

GDJE SI?

U PORTLANDU, odgovorila sam porukom. A TI?

I JA. NA TULUMU S JULESOM I ELLIOTOM. DAJ DA SE NAĐEMO.

ZAŠTO SI U PORTLANDU?

Nisam čekala njezin odgovor. Nazvala sam je. Govorenje je brţe. A ovo je bilo hitno.

"Onda? Što kaţeš?" zapita Vee. "Jesi za tulum?"

"Zna li tvoja mama da si na tulumu u Portlandu s dva dečka?"

"Počinješ zvučati neurotično, draga."

"Ne mogu vjerovati da si došla u Portland s Elliotom!" Pala mi je na um tjeskobna pomisao. "On zna da sada razgovaraš sa mnom?"

"Tako da te moţe doći ubiti? Ne, ţao mi je. On i Jules skočili su do Kinghorna po nešto, a ja se odmaram sama. Dobro bi mi došla pratilja. Hej!" vikne Vee u pozadinu. "Ruke k sebi, dobro? K se-bi. Nora? Nisam baš u najboljem okruţenju. Vrijeme je bitno."

"Gdje si?"

"Ĉekaj... aha, na zgradi prekoputa piše jedan sedam dva sedam. Ulica je Highsmithova, prilično sam sigurna."

"Stiţem što brţe mogu. Ali ne ostajem. Idem kući, a ti ideš sa mnom. Zaustavite bus!" viknula sam vozaču.

Zakočio je i zaletjela sam se u sjedalo pred sobom.

"Moţete li mi reći u kojem je smjeru Highsmithova?" zapitala sam ga kad sam stigla na početak prolaza.

Prstom je pokazao kroz prozore s desne strane autobusa. "Zapadno odavde. Mislite ići pješice?" Odmjerio me od glave do pete. "Jer upozoravam vas, to je gadan kvart."

Sjajno.

Svega nekoliko ulica dalje uvidjela sam da me vozač autobusa s pravom upozorio. Ambijent se drastično promijenio. Starinska dućanska pročelja zamijenile su zgrade pune sprejem naštrcanih grafita uličnih bandi. Prozori su bili mračni, prekriti ţeljeznim šipkama. Pločnici su bili zapuštene staze koje su se gubile u magli.

Spor, čegrtav zvuk probio se kroz maglu i na vidjelo se dokotrljala ţena koja je gurala kolica puna vreća za smeće. Oči su joj bile poput groţđica, malene i tamne, i ţmirkanjem su prelazile preko mene, procjenjujući me gotovo grabeţljivo.

"Što je pak sad ovo?" rekla je kroz bezubu rupu.

Diskretno sam ustuknula i čvršće stegnula torbicu.

"Izgleda kao kaput, rukavice spojenih prstiju i slatki vuneni klobuk." Izgovorila je sljatki.

"Dobra večer", rekla sam, nakašljavši se i potrudivši da mi glas zvuči prijateljski. "Moţete li mi molim vas reći koliko još ima do Highsmithove ulice?"

Kreštavo se nasmijala.

"Vozač autobusa usmjerio me ovuda", rekla sam manje samopouzdano.

"Rekao ti je da je Highsmithova ovuda?" reče ona razdraţljivo. "Ja znam put do Highsmithove i to nije ovuda."

Pričekala sam, ali nije objasnila. "Biste li mi vi mogli dati upute?" zapitala sam.

"Ja imam upute." Kvrcnula se po glavi prstom koji je veoma sličio iskrivljenoj, čvornatoj grančici. "Ja sve drţim ovdje, nego što."

"Kako da dođem do Highsmithove?" ponukala sam je.

"Ali ne mogu ti reći besplatno", reče ona prijekorno. "To će te koštati. Djevojka mora zaraditi za ţivot. Nitko ti nikad nije rekao da ništa u ţivotu nije besplatno?"

"Nemam nimalo novca." Ne baš mnogo, u svakom slučaju. Tek dovoljno za autobusnu kartu kući.

"Imaš lijep topao kaput."

"Spustila sam pogled na svoj prošiveni kaput. Ledeni vjetar razbarušio mi je kosu, a na pomisao da svučem kaput najeţila sam se duţ čitavih ruku. "Dobila sam ga baš nedavno, za Boţić."

"Meni se ovdje smrzava guzica", odbrusi ona. "Hoćeš ti te upute ili nećeš?"

Nisam mogla vjerovati da stojim ondje. Nisam mogla vjerovati da ustupam svoj kaput beskućnici. Veein dug meni bio je tolik da ga se moţda nikad neće uspjeti riješiti.

Svukla sam kaput i promatrala je kako ga zakopčava.

Moj dah nalikovao je na dim. Ovila sam ruke oko sebe i počela toptati nogama, čuvajući tjelesnu toplinu. "Moţete li mi sada molim vas reći kako se dolazi u Highsmithovu?"

"Hoćeš dugačak put ili kratak?" "Kra... kratki", zacvokotala sam.

"To će te isto koštati. Kratak put ima dodatnu tarifu. Kao što sam rekla, oduvijek sam si htjela slatki vuneni klobuk."

Skinula sam ruţičasto-bijelu kapu s glave. "Highsmithova?" pitala sam, trudeći se zadrţati prijateljski ton dok sam joj je pruţala.

'"Vidiš onu uličicu?" reče ona, pokazavši prstom iza mene. Okrenula sam se. Uličica je bila pola zgrade iza mene. "Ideš njome, izađeš na Highsmithovu."

"To je sve?" upitala sam u nevjerici. "Sljedeća paralelna ulica?"

"Dobra vijest je da to ti nije duga šetnja. Loša vijest je što je po ovom vremenu svaka šetnja duga. Ajd, meni je lijepo toplo sad kad imam kaput i slatki klobuk. Daj mi te rukavice i otpratim te tamo."

Pogledala sam rukavice. Barem me za ruke nije zeblo. "Snaći ću se."

Slegnula je ramenima i otkotrljala svoja kolica do sljedećeg ugla, gdje se naslonila na cigleni zid.

Uličica je bila mračna i zakrčena kantama za smeće, raskvašenim kartonskim kutijama nekom neprepoznatljivom gromadom koja je moţda bila odbačeni bojler. No isto tako mogla je biti tepih omotan oko leša. Visoka mreţasta ograda bila je razapeta nasred ulice. Jedva sam se nekako, uz mnogo sreće, uspijevala popeti preko ograde malo više od jednog metra, a kamoli od tri. Ciglene zgrade opkolile su me s obje strane. Svi prozori bili su prljavi i zagrađeni rešetkama.

Koračajući preko sanduka i vreća sa smećem, nabadala sam uličicom. Krhotine stakla škripuckale su mi ispod potplata. Kroz noge šmugnulo mi'je nešto bijelo, oduzevši mi dah. Mačka. Samo mačka, koja je nestala u mraku ispred mene.

Posegnula sam u dţep da pošaljem poruku Vee kako bih joj rekla da sam u blizini i da se spremi i tada se sjetila da sam mobitel ostavila u dţepu kaputa. Sjajan potez, pomislila sam. Koliki su izgledi da će ti klošarica vratiti telefon? Upravo tako - mali ili nikakvi.

Zaključila sam da ipak vrijedi pokušati, a kad sam se okrenula, elegantna crna limuzina projurila je mimo početka uličice. Uz iznenadni crveni odsjaj, upalila su se njezina stop-svjetla.

Zbog razloga koje nisam znala objasniti nikako osim intuicijom, povukla sam se u sjenu.

Vrata automobila otvorila su se i prolomio se prasak vatrenog oruţja. Dva pucnja. Vrata automobila s treskom su se zatvorila i crna limuzina naglo je krenula uz škripu kotača. Ĉula sam kako mi srce udara u prsima, što se pomiješalo sa zvukom nogu u trku. Ĉas kasnije shvatila sam da su to

moje noge i da trčim prema početku uličice. Zaobišla sam ugao i stala kao ukopana.

Tijelo klošarice nezgrapno je leţalo na pločniku.

Pritrčala sam i kleknula pokraj nje. "Je li vam dobro?" rekla sam izbezumljeno, preokrenuvši je. Usta su joj bila razjapljena, oči nalik na groţđice prazne. Tamna tekućina probijala je kroz prošiveni kaput koji je nepune tri minute ranije bio na meni.

Nagon me tjerao da se povučem, no prisilila sam se uvući ruku u dţep kaputa. Morala sam nazvati pomoć, ali mog mobitela nije bilo.

Na uglu prekoputa nalazila se telefonska govornica. Otrčala sam do nje i nazvala 112. Ĉekajući javljanje operatera, osvrnula sam se na tijelo klošarice i istog časa osjetila navalu hladnog adrenalina. Tijelo je nestalo.

Drhtavom rukom vratila sam slušalicu na mjesto. Zvuk koraka koji mi se primiču tapkali su mi u ušima, no nisam mogla procijeniti jesu li blizu ili daleko.

Klip, klip, klip.

Ovdje je, pomislila sam. Čovjek sa skijaškim naočalama.

Ubacila sam nekoliko kovanica u telefon i objema rukama čvrsto primila slušalicu. Pokušala sam se prisjetiti Patcheva broja telefona. Ĉvrsto zaţmirivši, vizualizirala sam sedam brojeva koje mi je crvenom tintom napisao na dlan prvi dan kad smo se upoznali. Prije nego što sam stigla posumnjati u svoje pamćenje, utipkala sam te brojeve.

"Molim?" reče Patch.

Na zvuk njegova glasa gotovo sam zajecala. U pozadini čula sam prasak sudaranja kugli na biljarskom stolu i bilo mi je jasno da se nalazi u Boovoj igračnici. Mogao je stići ovamo za petnaest, moţda dvadeset minuta.

"Ja sam." Nisam se usudila podići glas više od šaputanja.

"Nora?"

"U Po….Portlandu sam. Na uglu Hempshireove i Nantucketove. Moţeš doći po mene? Hitno je."

Bila sam skvrčena na dnu telefonske govornice i u sebi sam brojala do sto nastojeći ostati mirna, kad se crni Jeep Commander zaustavio uz rub pločnika. Patch je otvorio vrata govornice i čučnuo na ulazu.

Skinuo je gornji sloj odjeće - crnu majicu dugih rukava - i ostao u crnoj potkošulji. Navukao mi je majicu preko glave i odmah mi ugurao ruke u rukave. U njegovoj majici izgledala sam kao patuljak, rukavi su mi visjeli

daleko ispod vrhova prstiju. Odisala je mješavinom mirisa dima, slane vode i sapuna od metvice. Praznine u meni nekako je ispunila umirenjem.

"Da te ubacimo u auto", reče Patch. Povukao me uvis i ovila sam mu ruke oko vrata, zagnjurivši lice u njega.

"Mislim da će mi pozliti", rekla sam. Svijet se nakrenuo, zajedno s Patchem. "Trebam svoje tablete ţeljeza."

"Ššš", reče on, privinuvši me uz sebe. "Sve će biti u redu. Sad sam ja ovdje."

Uspjela sam lagano kimnuti. "Idemo odavde."

Opet sam kimnula. "Moramo otići po Vee", rekla sam. "Ona je na nekom tulumu jednu ulicu dalje."

Dok je Patch skretao Jeepom iza ugla, slušala sam odjek cvokota zubi u vlastitoj glavi. Nikad u se nisam ţivotu toliko uplašila. Prizor mrtve klošarice prizvao mi je misli o tati. Sve sam vidjela u crvenoj nijansi i ma koliko se trudila, nisam uspijevala potisnuti sliku krvi.

"Bio si usred partije biljara?" zapitala sam, prisjetivši se pozadinskog zvuka sudaranja biljarskih kugli za našeg kratkog telefonskog razgovora. "Baš sam osvajao stan." "Stan?"

"Jedan od onih otmjenih na jezeru. Mrzio bih ga. Ovo je Highsmithova. Imaš točnu adresu?"

"Ne mogu se sjetiti", rekla sam, malo se uspravivši na sjedalu da bolje vidim kroz prozore. Sve su zgrade djelovale napušteno. Nije bilo nikakve naznake tuluma. Nije bilo nikakve naznake ţivota, točka.

"Imaš mobitel?" zapitala sam Patcha.

Izvadio je Blackberry iz dţepa. "Baterija je slaba. Mislim da neće izdrţati razgovor."

Poslala sam Vee poruku. GDJE SI?!

PROMJENA PLANA, odvratila mi je porukom. VALJDA J I E NISU NAŠLI ŠTO SU TRAŢILI. IDEMO KUĆI.

Ekran se zacrnio.

"Ispraznio se", rekla sam Patchu. "Imaš punjač?" "Nemam ovdje."

"Vee se vraća u Coldwater. Bi li me mogao ostaviti kod njezine kuće?"

Nekoliko minuta kasnije bili smo na obalnoj autocesti i vozili se duţ litice iznad oceana. Već sam se prije vozila onuda, pri sunčevoj svjetlosti,

voda je bila plava poput škriljevca, s tamnozelenim krpicama ondje gdje je odraţavala zimzeleno drveće. Sad je bila noć i ocean je bio miran crni otrov.

"Hoćeš li mi ispričati što se dogodilo?" upita me Patch.

Porota je još uvijek zasjedala o tome bih li išta trebala reći Patchu ili ne. Mogla sam mu ispričati kako je klošaricu, nakon što me na prijevaru izvukla iz kaputa, netko ustrijelio. Mogla sam mu reći kako mislim da je taj metak bio namijenjen meni. A onda sam mu mogla pokušati objasniti da je klošaričino tijelo čarolijom iščeznulo.

Sjetila sam se blijedog pogleda koji mi je istraţitelj Basso uputio kad sam mu rekla da mi je netko provalio u sobu. Nisam bila raspoloţena za to da me opet čudno gledaju i smiju mi se. Ne Patch. Ne sad.

"Izgubila sam se i zaskočila me neka klošarica", rekla sam. "Nagovorila me da joj dam kaput..." Obrisala sam nos nadlanicom i šmrcnula. "Uzela mi je i kapu."

"Što si radila tako daleko?" upita Patch.

"Trebala sam se naći s Vee na tulumu."

Bili smo na pola puta između Portlanda i Coldwatera, na nenapučenoj dionici autoceste okruţenoj bujnim raslinjem, kad je najednom iz Jeepova poklopca motora šiknula para. Patch je zakočio, skrenuvši Jeepom u pomoćnu traku.

"Pričekaj", rekao je, gipko izašavši. Podigao je Jeepov poklopac i nestao s vidika.

Minutu kasnije spustio je poklopac. Obrisavši dlanove o hlače, došao je do mog prozora, dajući mi znak da ga spustim.

"Loše vijesti", rekao je. "Motor."

Pokušala sam ostaviti dojam upućenosti i inteligencije, no imala sam osjećaj da moj izraz lica izgleda jednostavno prazno.

Patch je podignuo jednu obrvu i rekao: "Počivao u miru."

"Neće mrdnuti?"

"Neće, osim ako ga ne budemo gurali."

Od svih automobila, baš je morao osvojiti neispravan.

"Gdje je tvoj mobitel?" upita Patch.

"Izgubila sam ga."

Nacerio se. "Da pogodim. U dţepu tvog kaputa. Klošarica se zbilja omrsila, ha?"

Pogledom je ispitao obzor. "Dva su izbora. Moţemo autostopirati ili moţemo pješački do sljedećeg izlaza i pronaći telefon."

Izašla sam iz auta zalupivši vrata za sobom. Nogom sam odalamila prednju gumu Jeepa. Znala sam da sam srdţbom nastojala prikriti sve kroz što sam toga dana prošla. Ĉim bih ostala sama, briznula bih u plač.

"Ĉini mi se da ima neki motel na sljedećem izlazu. Idem po-po-pozvati taksi", rekla sam, dok su mi zubi sve jače cvokotali. "Ĉe-če-čekaj me tu kod Jeepa."

Načas se blago osmjehnuo, ali nije izgledao kao da se zabavlja. "Ne puštam te van svog vidokruga. Izgledaš malo rastrojeno, Anđele. Idemo zajedno."

Prekriţivši ruke, stala sam ravno pred njega. Kako sam bila u tenisicama, oči su mi bile u ravnini njegovih ramena. Morala sam zabaciti glavu unatrag da ga pogledam u oči. "Ja s tobom ne idem ni blizu nekakvom motelu." Bolje zvučati odlučno, tako su manji izgledi za promjenu mišljenja.

"Misliš da smo nas dvoje i motel na zlu glasu opasna kombinacija?"

Zapravo, da.

Patch se leđima naslonio na Jeep. "Moţemo sjediti ovdje i raspravljati o tome." Zaškiljio je prema pobješnjelom nebu. "Ali ova će se oluja svaki čas nastaviti."

Kao da je majka priroda htjela da se čuje i njezino mišljenje, nebo se otvorilo i s njega se obrušila gusta smjesa kiše i susnjeţice.

Uputila sam Patchu svoj najhladniji pogled, a onda ljutito uzdahnula.

Kao i obično, bilo je nečega u tome što je rekao.

POGLAVLJE

22

Dvadeset minuta kasnije Patch i ja izronili smo na ulaz u jeftin motel. Nisam mu se obratila nijednom riječi dok smo kaskali kroz susnjeţicu, a sada sam bila ne samo promočena, već i potpuno... obeshrabrena. Kiša je lijevala poput slapa i činilo mi se da se u skorije vrijeme nećemo vraćati do Jeepa. Što je značilo da ja, Patch i motel ostajemo u istoj jednadţbi na neodređeno vrijeme.

Vrata su zazvonila kad smo ušli i recepcionar je naglo ustao, otresajući mrvice smokija s krila. "Što ćemo?" rekao je, sišući narančastu nečistoću s prstiju. "Večer udvoje, samo za vas?"

"Tr-tr-ebamo telefon", cvokotala sam u nadi da će shvatiti moj zahtjev.

"Ne moţe. Linije su prekinute. Zbog oluje."

"K-kako to mis-slite l-linije s-su prek-kinute? Imate mobitel?"

Recepcionar pogleda Patcha.

"Ona ţeli sobu za nepušače", reče Patch.

Naglo sam se okrenula prema Patchu. Jesi ti lud? usnama sam nečujno oblikovala.

Recepcionar je kucnuo nekoliko tipki na računalu. "Izgleda da imamo... pričekajte... Bingo! Kraljevski nepušački."

"Uzimamo", rekao je Patch. Pogledao me iskosa, a krajevi usta trznuli su mu se uvis. Suzila sam oči.

U tom trenutku svjetla iznad nas ugasila su se, uronivši recepciju u tamu. Svi smo načas ostali stajati u tišini, no tada se recepcionar nešto usprtljao i uz škljocaj upalio golemu ručnu svjetiljku.

"Bio sam izviđač", rekao je. "Nekad davno. Budi spreman."

"Onda s-sigurn-no imate mobitel?" rekla sam.

"Imao sam ga. Sve dok više nisam mogao plaćati račun." Pognuo je ramena. "Što da vam kaţem, moja je mama škrta."

Njegova mama? Zacijelo je imao četrdeset godina. No mene se to nije ticalo. Mnogo me više brinulo što će moja mama učiniti kad se vrati kući sa svadbe i otkrije da me nema.

"Kako ćete platiti?" zapita recepcionar.

"U gotovini", reče Patch.

Recepcionar zahihoće, klimajući glavom gore-dolje. "Ovdje je to popularan način plaćanja." Nagne se bliţe i povjerljivo nam se obrati. "Dolazi nam mnogo ljudi koji ne ţele da se njihove slobodne aktivnosti mogu pratiti, ako me razumijete."

Logička polovica mog mozga govorila mi je kako ne moţe biti istina da razmišljam o provođenju noći u motelu s Patchem.

"Ovo je ludo", rekla sam Patchu ispod glasa

"Ja sam lud." Opet se gotovo nasmiješio. "Za tobom. Pošto ručna svjetiljka?" zapita recepcionara.

Recepcionar posegne ispod pulta. "Imam nešto još bolje: dugotrajne svijeće", reče, stavivši dvije pred nas. Kresnuvši šibicu, upali jednu od njih. "Kuća časti, nema dodatnog troška. Stavite jednu u kupaonicu i jednu u spavaonicu pa nećete niti primijetiti razliku. Dajem vam i šibice uz to, ako ništa drugo, bit će dobra uspomena."

"Hvala", reče Patch, primi me za lakat i povede niz hodnik.

U sobi 106 Patch zakračuna vrata iza nas. Stavi svijeću na noćni ormarić, a zatim pomoću nje upali drugu. Skinuvši šiltericu, zatrese kosom kao mokar pas.

"Treba ti vrući tuš", rekao je. Vratio se nekoliko koraka unatrag i glavom zavirio u kupaonicu. "Ima sapun i dva ručnika."

Malčice sam isturila bradu. "Ne moţeš me p-prisiliti da ostanem ovdje." Pristala sam doći samo zato što nisam htjela stajati na kiši i zato što sam se iskreno nadala da ću pronaći telefon.

"Ovo je zvučalo više kao pitanje nego kao izjava", reče Patch.

"Onda odg-gov-vori."

Njegov vragolasti osmijeh došuljao mu se na lice. "Teško se koncentrirati na odgovore kad tako izgledaš."

Spustila sam pogled na Patchevu crnu majicu, mokru i priljubljenu uz moje tijelo. Progurala sam se pored njega okrznuvši ga i zatvorila vratu kupaonice između nas.

Otvorivši vruću vodu, strgnula sam Patchevu majicu i svoju odjeću sa sebe. Jedna dugačka crna vlas vukla se po zidu uz kadu, pa sam je primila komadom toaletnog papira i bacila u zahod. Zatim sam stupila iza zastori za tuširanje, gledajući kako mi se koţa sjaji od vrućine.

Utrljavajući sapun u mišiće vrata i zatim u ramena, rekla sam samoj sebi kako se mogu nositi sa spavanjem u istoj sobi s Patchem. To nije bilo najpametnije ni najsigurnije rješenje, ali osobno ću se potruditi da se ništa ne dogodi. Uostalom, nisam imala izbora... zar ne?

Spontani lakoumni dio mog mozga nasmijao mi se u lice. Znala sam o čemu razmišlja. Na početku sam osjećala kako me Patchu privlači neko tajanstveno polje sile. Sad sam osjećala kako me njemu privlači nešto posve drugo. Nešto u čemu ima mnogo strasti. Noćas je odnos bio neizbjeţan. Na ljestvici od jedan do deset, to me plašilo oko osam. I uzbuđivalo oko devet.

Zatvorila sam vodu, iskoračila iz kade i tapkanjem posušila koţu. Brz pogled na moju promočenu odjeću bio je dovoljan da shvatim kako je kako ne ţelim ponovno odjenuti. Moţda u blizini ima kakva sušilica odjeće na novčiće... koja ne treba struju. Uzdahnula sam i navukla potkošulju i gaćice, koji su se spasili od najgore kiše.

"Patch?" šapnula sam kroz vrata.

"Jesi?"

"Puhni u svijeću."

"Jesam", odvratio mi je šapatom kroz vrata. I njegov smijeh zvučao je tiho poput šaptanja.

Utrnuvši svijeću u kupaonici, izašla sam iz nje u potpuno crnilo. Začula sam Patchevo disanje točno ispred sebe. Nisam htjela razmišljati o tome što ima - ili nema - na sebi i zatresla sam glavom da razbijem sliku koja mi se stvarala u umu. "Odjeća mi je promočena. Nemam ništa za obuci."

Začula sam zvuk mokre tkanine koja poput natopljene spuţve prelazi njegovom koţom. "Blago meni." Njegova majica sletjela je u mokru hrpu pod naše noge.

"Ovo je zbilja neugodno", rekla sam mu.

Osjetila sam kako se nasmijao. Stajao mi je mnogo, mnogo preblizu.

"Trebao bi se istuširati", rekla sam. "Odmah." "Toliko smrdim?'

Zapravo, toliko je mirisao. Dim je nestao, metvica je bila jača.

Patch je nestao u kupaonicu. Ponovno je upalio svijeću i ostavio odškrinuta vrata, pa se trak svjetlosti protezao podom i penjao uza zid.

Leđima sam klizila niz taj zid sve dok nisam sjela na pod, a onda sam na nj oslonila glavu. Najozbiljnije, nisam mogla ostati ovdje noćas. Morala sam doći kući. Bilo bi pogrešno ostati ovdje nasamo s Patchem, pod zakletvom kreposti ili bez nje. Morala sam prijaviti klošaričino umorstvo. No jesam li doista? Kako da prijavim leš koji je nestao? Totalno ludo - što je bio zastrašujući smjer u kojem su moje misli ionako polako kretale.

Ne ţeleći se zadrţavati na mislima o ludilu, usredotočila sam se na svoj izvorni argument. Nisam mogla ostati ovdje znajući da je Vee s Elliotom, u opasnosti, dok sam ja na sigurnom.

Razmislivši malo bolje, zaključila sam da trebam preoblikovati tu misao. Sigurnost je relativan pojam. U Patchevoj blizini nisam bila u pogibelji, no to ipak nije značilo da će se on ponašati kao moj anđeo čuvar.

Istog časa poţeljela sam da mogu povući pomisao na anđela čuvara. Prizvavši sve svoje umijeće uvjeravanja, istjerala sam iz glave svaku misao o anđelima - bilo anđelima čuvarima, palim anđelima ili bilo kakvim anđelima. Rekla sam samoj sebi da vjerojatno uistinu ludim. Po svoj prilici, prividio mi se prizor klošaričine smrti. I prividjeli su mi se Patchevi oţiljci.

Voda je prestala teći i Patch je ubrzo izašao, odjeven samo u mokre traperice koje su mu visjele nisko oko struka. Ostavio je svijeću u kupaonici upaljenu i vrata širom otvorena. Njeţna boja osvijetlila je sobu.

Jedan brz pogled i znala sam da Patch nekoliko sati tjedno provodi trčeći i diţući utege. Nema tako definiranog tijela bez znoja i truda. Odjednom sam osjetila malu nesigurnost. Da i ne spominjem blagost.

"Koju stranu kreveta ţeliš?" upita on.

"Hm..."

Lisičji osmijeh. "Nervozna?"

"Ne", rekla sam što sam mogla samopouzdanije pod tim okolnostima. A okolnosti su bile takve da sam bezočno lagala.

"Loš si laţac", reče on, još uvijek se osmjehujući. "Najgori kojeg sam ikad vidio."

Stavila sam ruke na kukove i bez riječi mu prenijela Molim?

"Dođi ovamo", reče on, povukavši me na noge. Osjetila sam kako se moje ranije obećanje o pruţanju otpora otapa. Još deset sekundi stajanja ovako blizu Patchu i moja bi se obrana skršila na komadiće.

Na zidu iza njega visjelo je zrcalo i preko njegova ramena ugledala sam oţiljke nalik na naopako slovo V, koji su mu se crno sjajili na koţi.

Cijelo mi se tijelo ukočilo. Pokušala sam treptajem ukloniti oţiljke, ali naumili su ostati.

Bez razmišljanja pomaknula sam ruke uvis do njegovih prsa i oko njih. na leđa. Vrškom prsta okrznula sam mu desni oţiljak.

Patch se napeo od mog dodira. Ja sam se ukipila, vrh prsta drhtao mi je na njegovu oţiljku. Trebao mi je koji trenutak da shvatim da se to ne miče moj prst, nego ja. Cijela ja.

Usisao me lagan, taman ponor i sve se zacrnjelo.

POGLAVLJE

23

Stajala sam na donjem katu Boove igračnice leđima okrenuta zidu, a licem prema nekoliko partija biljara. Prozori su bili prekriveni daskama pa nisam mogla razabrati je li dan ili noć. Iz zvučnika čula se Stevie Nicks; ona pjesma o golubici bijelih krila i o tome kako je biti na pragu sedamnaeste. Ĉinilo se da nikoga nije iznenadilo što sam se pojavila niotkuda.

Tada sam se sjetila da na sebi imam samo potkošulju i gaćice. Nisam osobito tašta, ali da stojim u mnoštvu koja se sastoji od samih pripadnika suprotnog spola, s jedva prekrivenim ključnim dijelovima tijela, a da me nitko i ne pogleda? Nešto je bilo... pomaknuto.

Uštipnula sam se. Kako mi se činilo, bila sam posve ţiva.

Odmahnuvši rukom da odagnam magličast oblak dima cigara, uočila sam Patcha na drugom kraju prostorije. Sjedio je za stolom za poker, odmaknut, i drţao svoje karte privijene o prsa.

Bosonoga, otapkala sam preko prostorije, prekriţivši ruke na grudima kako bih bila sigurna da su prekrivene. "Moţemo li porazgovarati?" šapnula sam mu uho. Glas mi je bio uznemiren. Razumljivo, budući da nisam imala pojma kako sam se sad našla u Bou. U jednom trenutku bila sam u motelu, a u sljedećem ovdje.

Patch je gurnuo manji broj ţetona za poker prema hrpi nasred stola.

"Kao recimo sada?" rekla sam. "Dosta je hitno..." glas mi je zamro kad mi je u oči upao kalendar na zidu. Zaostajao je osam mjeseci, prikazivao je kolovoz prošle godine. Neposredno prije nego što sam krenula u drugi razred. Mjesecima prije nego što sam upoznala Patcha. Rekla sam sebi kako je to pogreška, kako onaj, tko god to bio, čija je duţnost trganje minulih mjeseci kasni, no istovremeno sam nakratko i nevoljko razmotrila mogućnost da je kalendar upravo ondje gdje bi trebao biti. A da ja nisam.

Privukla sam stolac susjednog stola i smjestila se kraj Patcha. "Ima peticu pik, devetku pik, asa herc..." umuknula sam kad sam shvatila da se nitko ne obazire. Ne, nije bila stvar u tome. Nitko me nije vidio.

Koraci po stepenicama zatutnjali su čitavom prostorijom i isti onaj blagajnik koji mi je prijetio izbacivanjem kad sam prvi put došla u tu igračnicu pojavio se na dnu stubišta.

"Gore je netko tko ţeli razgovarati s tobom", rekao je Patchu.

Patch je podignuo obrve u bezglasnu pitanju.

"Nije htjela reći kako se zove", rekao je blagajnik skrušeno. "Pitao sam je više puta. Rekao sam da si usred igre, ali ne ţeli otići. Mogu je izbaciti ako hoćeš."

"Ne. Pošalji je dolje."

Patch je odigrao svoje karte, pokupio svoje ţetone i ustao. "Odustajem." Otišao je do biljarskog stola najbliţeg stepenicama, naslonio se na njega i uvukao ruke u dţepove.

Slijedila sam ga preko prostorije. Prstima sam mu pucnula pred licem. Šutnula ga u čizmu. Pljusnula ga raširenim dlanom po prsima. Nije trzao, nije se niti pomaknuo.

Lagani koraci začuli su se na stepenicama, prilazili su sve bliţe, a kad je gospođica Greene izašla iz zamračena stubišta, načas sam se izgubila. Plava kosa padala joj je do struka, ravna poput čačkalice. Nosila je oslikane traperice i ruţičasti top, i bila je bosa. Tako odjevena djelovala je još bliţe mojim godinama. Lizala je lizalicu.

Patchevo lice uvijek je maska i nikad nemam pojma o čemu razmišlja. No kad je ugledao gospođicu Greene, znala sam da je iznenađen. Brzo se pribrao, sve emocije iščezle su kad su mu oči postale oprezne i pozorne. "Dabria?"

Srce mi se ubrzalo. Pokušala sam na silu pribrati misli, ali jedino o čemu sam uspjela razmišljati bilo je, ako se uistinu nalazim osam mjeseci u prošlosti, kako to da se gospođica Greene i Patch poznaju? Ona tada još nije radila u školi. I zašto je on oslovljava imenom?

"Kako si?" upita gospođica Greene - Dabria - uz toboţe plah osmijeh bacivši lizalicu u smeće.

"Što li radiš ovdje?" Patcheve oči postale su još opreznije, kao da ne smatra da se "što vidiš, to dobiješ" moţe primijeniti na Dabriju.

"Iskrala sam se." Osmijeh joj se ukosio. "Morala sam te ponovno vidjeti. Već dugo pokušavam, ali osiguranje - pa, znaš i sam. Nije baš labavo. Tvoja vrsta i moja vrsta - ne bismo se smjeli druţiti. Ali to znaš."

"Loša ti je ideja doći ovamo."

"Znam da je prošlo dosta vremena, ali nadala sam se malo prijateljskijem dočeku", reče ona, napućivši usnice.

Patch nije odgovorio.

"Nisam prestala razmišljati o tebi", Dabria snizi glas do muklog seksi prizvuka i primakne se Patchu za korak. "Nije bilo lako doći tu dolje. Lucianna smišlja isprike za moju odsutnost. Riskiram njezinu budućnost, kao i svoju. Ţeliš li barem čuti što imam reći?"

"Govori." U Patchevu glasu nije bilo ni trunke povjerenja.

"Nisam odustala od tebe. Sve ovo vrijeme..." Prekinula se i trepćući odagnala suze koje su joj iznenada navrle. Kad je opet progovorila, glas joj je bio smireniji, no još uvijek je malo drhtao. "Znam kako moţeš vratiti krila."

Nasmiješila se Patchu, ali on joj nije uzvratio osmijehom.

"Ĉim opet dobiješ krila, moţeš se vratiti kući", rekla je s nešto više samopouzdanja. "Sve će biti kao prije. Ništa se nije promijenilo. Doista nije."

"U čemu je kvaka?"

"Nema kvake. Moraš spasiti neki ljudski ţivot. Vrlo razumno, s obzirom na zločin zbog kojeg si uopće protjeran ovamo."

"Koja ću biti vrsta?"

Sve samopouzdanje iz Dabrijinih očiju raspršilo se, a mene je obuzeo osjećaj da joj je postavio upravo ono pitanje koje se nadala izbjeći. "Upravo sam ti rekla kako da vratiš krila", reče pomalo svisoka. "Mislim da zasluţujem hvala..."

"Odgovori na pitanje." No njegov mračan osmijeh govorio mi je da već zna. Ili da barem ima vrlo dobru predodţbu. Kakav god bio Dabrijin odgovor, neće mu se svidjeti.

"Dobro. Bit ćeš čuvar, u redu?"

Patch zabaci glavu i tiho se nasmija.

"Što je loše u tome da budeš čuvar?" usprotivi mu se Dabria. "Zašto to nije dovoljno dobro?"

"Imam nešto bolje u planu."

"Slušaj me, Patch. Ne postoji ništa bolje. Zavaravaš se. Svi drugi pali anđeli iskoristili bi priliku da opet dobiju svoja krila i postanu čuvari. Zašto ne i ti?" Glas joj se gušio od zbunjenosti, razdraţenosti, odbijanja.

Patch se odgurne od biljarskog stola. "Drago mi je što sam te ponovno vidio, Dabria. Sretan put natrag."

Ona najednom šakama dograbi njegovu majicu, privuče ga sebi i pritisne mu usne svojima. Patchevo tijelo veoma se polako okrene prema njoj, a drţanje mu se opusti. Ruke mu se podignuše i pogladiše njezine nadlaktice.

Progutala sam knedlu, pokušavši se ne obazirati na ljubomoru i smetenost od kojih mi se stegnulo srce. Jedan dio mene ţelio se okrenuti i zaplakati, a drugi je htio odmarširati do njih i početi vikati. Iako od toga ne bi bilo nikakve koristi. Bila sam nevidljiva. Očito su gospođica Greene... Dabria... ma tko bila... i Patch imali romantičnu prošlost. Jesu li još uvijek bili zajedno sada - u budućnosti? Je li prihvatila posao u Coldwaterskoj gimnaziji kako bi bila bliţe Patchu? Je li me zato toliko uporno strašenjem htjela udaljiti od njega?

"Trebala bih krenuti", reče Dabria, oslobodivši se. "Već sam predugo ostala. Obećala sam Lucianni da ću poţuriti." Oslonila je glavu o njegova prsa. "Nedostaješ mi", šapnula je. "Spasi jedan ljudski ţivot i opet ćeš imati krila. Vrati mi se", preklinjala ga je. "Vrati se kući." Naglo se istrgnula. "Moram ići. Nitko od ostalih neće otkriti da sam bila tu dolje. Volim te."

Kad se Dabria okrenula, tjeskoba joj je nestala s lica. Zamijenio ju je izraz prepredenog samopouzdanja. Bilo je to lice nekoga tko se blefiranjem izvukao iz loših karti.

Patch je strelovito uhvati za zapešće.

"A sad mi reci zašto si stvarno ovdje", reče.

Zadrhtala sam od mračnog prizvuka u Patchevu glasu. Neznancu bi se činio posve mirnim. No svakomu tko ga zna neko vrijeme bio je očiti Pogled koji je upućivao Dabriji odavao je da je prešla neku granicu i da je u njezinu najvećem interesu da se vrati - odmah.

Patch ju je povukao prema šanku. Posadio ju je na barski stolac i sjeo na susjedni. Ja sam sjela na onaj do Patcha, naginjući se kako bih ga čula unatoč glazbi.

"Kako to misliš, zašto sam ovdje?" promuca Dabria. "Pa rekla sam ti..."

"Laţeš."

Usta joj se otvore. "Ja ne vjerujem... da ti misliš..." "Reci mi istinu, odmah", reče Patch.

Dabria je oklijevala prije nego što je odgovorila. Bijesno ga pogleda, a zatim reče: "Dobro. Znam što planiraš."

Patch se nasmijao. Taj je smijeh značio Imam ja mnogo planova. Na koji točno misliš?

"Znam da si čuo glasine o Henokovoj knjizi. Također znam da misliš kako to moţeš izvesti, ali ne moţeš."

Patch prekriţi ruke na šanku. "Poslali su te ovamo da me nagovoriš da promijenim pravac djelovanja, je li?" U očima mu se vidio osmijeh. "Ako sam ja opasan, onda su te glasine sigurno istinite."

"Ne, nisu. To su glasine."

"Ako se dogodilo jednom, moţe se ponoviti."

"Nije se dogodilo nikad. Jesi li se uopće potrudio pročitati Henokovu knjigu prije nego što si pao?" izazvala ga je. "Znaš li što točno kaţe, riječ po svetu riječ?"

"Moţda mi ti posudiš svoj primjerak."

"To je truljenje! Tebi je zabranjeno da je pročitaš", viknula je. "Izdao si svakog anđela u raju kad si pao."

"Koliko ih zna što kanim učiniti?" upita on. "Koliko veliku opasnost predstavljam?"

Ona zavrti glavom. "To ti ne mogu reći. Već sam ti rekla više nego što sam trebala."

"Hoće li me pokušati zaustaviti?"

"Anđeli osvete hoće."

On je znakovito pogleda. "Osim ako pomisle da si me ti odgovorila."

"Ne gledaj me tako." Ĉinilo se da joj je bila potrebna sva njezina hrabrost kako bi zvučala odlučno. "Neću lagati da bih te zaštitila. To što pokušavaš učiniti je pogrešno. Nije prirodno."

"Dabria." Patch je izgovorio njezino ime kao blagu prijetnju. Isto joj je tako mogao izvrnuti ruku iza leđa.

"Ne mogu ti pomoći", reče ona smireno. "Ne na takav način. Izbij si to iz glave. Postani anđeo čuvar. Usredotoči se na to i zaboravi Henokovu knjigu."

Patch se nalakti na šank, djelujući zamišljeno. Za neko vrijeme reče: "Kaţi im da smo razgovarali i da sam pokazao zanimanje za to da postanem čuvar."

"Zanimanje?" reče ona s blagom nevjericom.

"Zanimanje", ponovi on. "Reci im da sam zatraţio ime. Ako ću spašavati neki ţivot, moram znati tko vam je prvi na listi odlazaka. Znam da ti imaš pristup tim podacima, s obzirom na to da si anđeo smrti."

"Ti podaci su sveti i osobni, i nisu predvidljivi. Događaji na ovom svijetu mijenjaju se iz trenutka u trenutak, ovisno o ljudskim odlukama..." "Jedno ime, Dabria."

"Obećaj mi da ćeš zaboraviti Henokovu knjigu. Daj mi riječ." "Ti bi meni vjerovala na riječ?" "Ne," odgovori ona, "ne bih."

Patch se hladno nasmije i, uzevši čačkalicu iz posudice, krene prema stepenicama.

"Patch, čekaj..." započne ona. Skoči s barskog stolca. "Patch, molim te, čekaj!"

On se osvrne preko ramena.

"Nora Grey", reče ona i smjesta si poklopi usta dlanovima.

Patchev izraz lica malo se smračio - mrštenje od nevjerice i ozlojeđe-nosti. Što nije imalo smisla jer, ako je kalendar na zidu imao pravo, mi se još nismo upoznali. Moje mu ime nije trebalo biti poznato. "Kako će umrijeti?" zapita.

"Netko je ţeli ubiti."

"Tko?"

"Ne znam", reče ona, pokrivši uši i zatresavši glavom. "Ovdje ima toliko buke i strke. Sve slike se miješaju, prebrzo se mijenjaju, ne vidim jasno. Moram ići kući. Trebam mira i tišine."

Patch zatakne Dabriji pramen kose iza uha i netremice je pogleda. Ona čeznutljivo zadrhti na njegov dodir, a potom kimne i zatvori oči. "Ne vidim... ništa ne vidim... ovo nema smisla."

"Tko ţeli ubiti Noru Grey?" potakne je Patch.

"Ĉekaj, vidim je", reče Dabria. Glas joj postane tjeskoban. "Neka je sjena iza nje. To je on. On je prati. Ona ga ne vidi... ali on je tu. Zašto ga ona ne vidi? Zašto ne bjeţi? Ne vidim mu lice, u sjeni je..."

Dabrijine se oči razrogačiše. Udahne brzo i oštro.

"Tko?" reče Patch.

Dabria stisne šake ispred usta. Zadrhti i pogleda uvis, u Patcheve oči,

"Ti", šapne.

Moj prst odmakne se s Patcheva oţiljka i veza se prekine. Trebao mi je koji časak da shvatim gdje sam, tako da nisam bila spremna za Patcha, koji me smjesta oborio na krevet. Stisnuo mi je zapešća iznad glave.

"To nisi smjela učiniti." U njegovu je glasu bilo kontrolirane srdţbe, mračne i uzavrele. "Što si vidjela?"

Skvrčila sam koljeno i udarila ga u rebra. "Makni-se-s-mene!"

Sjeo mi je na kukove opkoračivši ih, eliminiravši moje noge. S rukama još uvijek pruţenim iznad glave, mogla sam se samo vrpoljiti pod njegovom teţinom.

"Makni-se-s-mene-ili-ću-vrištati!"

"Već vrištiš. A ovdje zbog toga nitko prstom neće mrdnuti. Ovo je više bordel nego motel." Licem mu se razlio grub, ubojit smiješak. "Zadnja prilika, Nora. Što si vidjela?"

Pokušavala sam se othrvati suzama. Cijelo mi je tijelo brujalo od osjećaja toliko nepoznatog da ga nisam mogla niti imenovati. "Zlo mi je od tebe!" rekla sam. "Tko si ti? Tko si ti doista?"

Usta su mu postala još okrutnija. "Sad smo već bliţe."

"Ti me hoćeš ubiti!"

Patchevo lice ništa nije odavalo, ali oči su mu postale hladne.

"Jeep se večeras zapravo nije pokvario, zar ne?" rekla sam. "Lagao si. Doveo si me ovamo da me ubiješ. Dabria je rekla da to ţeliš učiniti. Pa onda, što čekaš?" Nisam imala blage veze što time mislim postići i nisam marila za to. Samo sam pljuvala riječi, nastojeći obuzdati svoj uţas. "Cijelo vrijeme pokušavaš me ubiti. Od samog početka. Hoćeš li me ubiti sada?" Piljila sam u njega odlučno i ne trepćući, trudeći se zadrţati suze dok sam se prisjećala kobnog dana kad je ušao u moj ţivot.

"U iskušenju sam."

Migoljila sam se pod njim. Pokušala sam se okrenuti nadesno, pa nalijevo. Najzad sam shvatila da tratim mnogo energije pa sam prestala. Patch me mirno gledao. Oči su mu bile crnje nego ikada prije.

"Kladim se da ti se ovo sviđa", rekla sam.

"Bila bi to mudra oklada."

Jasno sam osjetila otkucaje srca u noţnim prstima. "Učini to", rekla sam prkosnim glasom.

"Da te ubijem?"

Kimnula sam. "Ali prvo ţelim saznati zašto. Od svih milijardi ljudi na svijetu, zašto mene?"

"Loši geni."

"To je sve? To je jedino objašnjenje koje ću dobiti?" "Zasada."

"Što li sad to znači?" Moj glas opet se povisio. "Ostatak priče čut ću kad napokon pukneš i ubiješ me?"

"Ne moram ja puknuti da bih te ubio. Da sam te htio ubiti prije pet minuta, umrla bi prije pet minuta."

Progutala sam knedlu na tu ne baš vedru pomisao.

Palcem je pomilovao moj madeţ. Njegov dodir bio je varljivo njeţan, što ga je činilo još nepodnošljivijim.

"A što je s Dabrijom?" upitala sam ga, još uvijek zadihana. "Ona je ista što i ti, zar ne? Oboje ste... anđeli." Glas me izdao na toj riječi.

Patch se blago okrenuo i sišao s mojih kukova, ali rukama mi je još uvijek drţao zapešća. "Ako te pustim, hoćeš li me saslušati?"

Ako me pusti, jurnut ću prema vratima. "Što te briga ako i potrčim? Naprosto ćeš me dovući natrag."

"Da, ali to bi bila scena."

"Je li Dabria tvoja djevojka?" Osjećala sam svaki iskrzani uspon i pad svojih grudi. Nisam bila načisto ţelim li čuti odgovor. Premda to nije bilo

vaţno. Sad kad sam znala da me Patch ţeli ubiti, bilo je smiješno što me to uopće zanimalo.

"Bila je. Bilo je to davno, prije nego što sam pao na tamnu stranu." Grubo se nasmiješio, pokušavajući ispasti duhovit. "Usto je bilo i pogrešno." Sjeo je na pete, polako me puštajući kako bi vidio hoću li se boriti. Leţala sam na madracu, teško dišući, nalakćena. Nabrojila sam do tri i bacila se na njega svom snagom.

Gurnula sam ga o prsa, ali osim što se malo nagnuo unatrag, nije se pomaknuo. Iskobeljala sam se ispod njega i navalila ga tući šakama. Udarala sam ga po prsima dok me šake nisu zaboljele odozdo.

"Jesi?" zapita on.

"Nisam!" zabola sam mu lakat u bedro. "Što je s tobom? Zar ništa ne osjećaš?"

Osovila sam se na noge, uspostavila ravnoteţu na madracu i šutnula ga u trbuh što sam snaţnije mogla.

"Dajem ti još minutu", reče on. "Izbaci srdţbu iz sebe. Onda ja preuzimam."

Nisam znala na što misli pod "preuzimanjem" i nisam ţeljela saznati. Zaletjevši se, skočila sam s kreveta prema vratima. Patch me uhvatio u zraku i gurnuo me leđima o zid. Njegove i moje noge našle su se nasuprot, jedne tik uz druge duţ cijele duţine naših bedara.

"Hoću istinu", rekla sam, trudeći se da ne zaplačem. "Jesi li krenuo u školu zato da me ubiješ? To ti je bio cilj od samog početka?"

Jedan se mišić u Patchevoj čeljusti trzne. "Da."

Otrla sam suzu koja se odvaţila pobjeći. "Likuješ u sebi? O tome se radi, zar ne? Navesti me da ti povjerujem kako bi mi mogao sve sasuti u lice!" Znala sam da sam iracionalno bijesna. Trebala sam biti uţasnuta i izbezumljena. Trebala sam činiti sve što sam mogla da pobjegnem. Najracionalnije od svega bilo je to što još uvijek nisam htjela povjerovati da bi me on ubio i, bez obzira na sav svoj trud, nisam mogla zatomiti tu nelogičnu mrvu povjerenja.

"Razumijem što si ljuta..." reče Patch.

"Pucam od bijesa!" viknula sam.

Ruke su mu kliznule duţ mog vrata, uţarene. Njeţno mi pritisnuvši palce o grlo, pogurao mi je glavu unatrag. Osjetila sam kako njegove usne pritišću moje tako snaţno da je zaustavio sve uvrede koje sam mu htjela izgovoriti. Ruke su mu se spustile na moja ramena, prešle mi niz nadlaktice i zaustavile mi se na kriţima. Proţeli su me lagani drhtaji panike i uţitka. Pokušao me priviti uz sebe i ugrizla sam ga za usnicu.

Liznuo si je usnicu vrškom jezika. "Jesi li to mene upravo ugrizla?"

"Zar je tebi sve šala?" upitala sam.

Opet si je jezikom dotaknuo usnicu. "Nije sve."

"Kao recimo?"

"Ti."

Cijela noć doimala se neuravnoteţeno. Teško je bilo imati konačni obračun s nekim ravnodušnim poput Patcha. Ne, ne ravnodušnim. Savršeno kontroliranim. Do zadnje stanice svog tijela.

Začula sam glas u umu. Opusti se. Vjeruj mi.

"Ojesemti", rekla sam u iznenadnom bljesku jasnovidnosti. "Opet to činiš, zar ne? Prčkaš po mom umu." Sjetila sam se članka koji sam pronašla

kad sam na Googleu traţila pale anđele. "Ti mi u glavu moţeš ubaciti i više od riječi, zar ne? Moţeš mi ubaciti slike - vrlo stvarne slike."

Nije porekao.

"Arkanđeo", rekla sam, najzad shvativši. "Te si me noći pokušao ubiti, zar ne? Ali nešto je krenulo naopako. Onda si me naveo da pomislim kako mi je mobitel prazan, pa da ne mogu nazvati Vee. Jesi li me namjeravao ubiti dok si me vozio kući? Ţelim čuti kako me to navodiš da vidim što god ţeliš!"

Njegovo lice bilo je sasvim bezizraţajno. "Ja ti u glavu ubacujem riječi i slike, ali o tebi ovisi hoćeš li povjerovati u njih. To je zagonetka. Slike se preklapaju sa stvarnošću, a ti moraš razabrati što je stvarno."

"Je li to neka posebna anđeoska moć?"

On odmahne glavom. "Moć palih anđela. Nijedna druga vrsta anđela ne bi ugroţavala tvoju privatnost, premda to moţe činiti."

Zato što su drugi anđeli dobri. Za razliku od Patcha.

Patch se rukama osloni na zid iza mene, s obje strane moje glave, "Ja sam u Trenerov um ubacio zamisao o promjeni rasporeda sjedenja jer sam ti se htio pribliţiti. Ja sam te naveo da pomisliš kako padaš s Arkanđela jer sam te htio ubiti, ali nisam se mogao natjerati da to zbilja i učinim. Gotovo jesam, ali odustao sam. Umjesto toga, odlučio sam te uplašiti. Onda sam te naveo da pomisliš kako ti je mobitel prazan jer sam te htio odvesti kući. Kad sam ušao kod tebe, uzeo sam noţ. Namjeravao sam te ubiti tada." Glas mu se smekšao. "Promijenila si moju namjeru."

Duboko sam udahnula. "Ne razumijem te. Kad sam ti rekla da je moj otac ubijen, zvučao si kao da ti je iskreno ţao. Kad si upoznao moju mamu, bio si drag."

"Drag", ponovi Patch. "Neka to ostane između tebe i mene."

U glavi mi se brţe zavrtjelo i osjetila sam bilo u stjepoočicama. Već me i prije znala preplaviti takva panika s lupanjem srca. Trebala sam tablete ţeljeza. Ili to, ili me Patch navodio da mislim kako ih trebam.

Isturila sam bradu i suzila oči. "Izlazi iz moje glave. Odmah!"

"Nisam u tvojoj glavi, Nora."

Nagnula sam se naprijed, oduprijevši se rukama o koljena, boreći se za zrak.

"Da, jesi. Znači, tako ćeš to izvesti? Ugušit ćeš me?"

Tiho mi je pucketalo u ušima, a mutno crnilo uokvirilo mi je vidno polje. Oslonila sam se raširenim dlanom o zid da vratim ravnoteţu. Što sam dublje pokušavala udahnuti, to mi se grlo čvršće stezalo.

Patch je krenuo prema meni, ali ispruţila sam ruku. "Makni se!"

Ramenom se naslonio na zid, licem prema meni, usta stisnutih od zabrinutosti.

"Makni-se-od-mene!" dahnula sam.

Nije se maknuo.

"Ne-mogu-disati!" protisnula sam, jednom rukom grebući po zidu, a drugom se primivši oko vrata.

Odjednom me Patch podignuo u naručje i odnio na stolac na drugom kraju sobe. "Stavi glavu među koljena", rekao je, gurajući mi glavu dolje.

Glava mi je bila dolje i brzo sam disala, nastojeći silom utjerati zrak u pluća. Osjetila sam kako mi se kisik veoma polako uvlači natrag u tijelo.

"Bolje?" upita Patch za neko vrijeme.

Kimnula sam, jednom.

"Imaš tablete ţeljeza ovdje?"

Odmahnula sam glavom.

"Drţi glavu dolje i diši duboko i polako."

Drţala sam se njegovih uputa i osjetila kako obruč oko mojih prsa popušta. "Hvala", rekla sam mirno.

"Još uvijek ne vjeruješ u moje namjere?"

"Ako ţeliš da ti vjerujem, daj mi da ti opet dotaknem oţiljke."

Patch me dugo motrio u tišini. "To nije dobra ideja."

"Zašto ne?"

"Ne mogu kontrolirati što ćeš vidjeti." "U tome i jest stvar."

Malo je pričekao prije nego što je odgovorio. Glas mu je bio tih, emocije nedokučive. "Ti znaš da skrivam neke stvari." Osjećalo se neizgovoreno pitanje.

Znala sam da Patch ţivi ţivotom zatvorenih vrata i skrivenih tajni. Nisam bila toliko uobraţena da bih mislila kako ih se makar i polovica vrti oko mene. Patchev ţivot bio je drugačiji od onoga što je dijelio sa mnom. Više puta razmišljala sam o tome kakav bi mogao biti taj njegov drugi ţivot. Uvijek bi me obuzeo osjećaj da što manje znam, to bolje.

Usnica mi je zadrhtala. "Daj mi razlog da ti vjerujem."

Patch je sjeo na rub kreveta i madrac je utonuo pod njegovom teţinom. Nagnuo se naprijed, oslonivši se laktovima na koljena. Oţiljci su mu bili posve izloţeni, zagonetne sjene koje je stvarala svjetlost svijeće plesale su njihovom površinom. Leđni su mu se mišići napeli, pa se opustili. "Hajde", rekao je mirno. "Imaj na umu da se ljudi mijenjaju, ali prošlost ne."

Odjednom više nisam bila toliko sigurna da to ţelim. Bojala sam se Patcha na gotovo svim razinama. Ali negdje duboko u sebi nisam vjerovala da će me ubiti. Da je htio, već bi to učinio. Pogledala sam njegove grozne oţiljke. Bilo je mnogo ugodnije vjerovati Patchu nego ponovo upasti u njegovu prošlost, bez ikakve predodţbe o tome na što bih ondje mogla naići.

No da sam tada ustuknula, Patch bi shvatio da ga se bojim. Otvarao jo jedna od zatvorenih vrata samo za mene i samo zato što sam ja to traţila. Nisam mogla toliko uporno nešto traţiti, a onda se predomisliti.

"Neću zauvijek zaglaviti ondje, zar ne?" upitala sam ga.

Patch se kratko nasmijao. "Ne."

Skupivši hrabrost, sjela sam na krevet pokraj njega. Drugi put te noći moj prst okrznuo je izdignut greben njegova oţiljka. Magličasto sivilo raširilo mi se vidnim poljem, od rubova prema središtu. Svjetla su se ugasila,

POGLAVLJE

24

Leţala sam na leđima, moja je potkošulja poput spuţve upijala vlagu ispod mene, a vlati trave bockale su mi golu koţu na rukama. Mjesec iznad mene bio je tek tanak srp, naheren smiješak. Izuzev udaljene grmljavine, sve je bilo mirno.

Trepnula sam nekoliko puta kako bi mi se oči brţe priviknule na oskudnu svjetlost. Kad sam nakrenula glavu, simetričan raspored iskrivljenih grančica koje su stršale iz trave očvrsnuo mi je u vidnom polju. Pridigla sam se vrlo polagano. Nisam mogla odlijepiti pogled s dva crna kruga koja su zurila u mene odmah iznad tih iskrivljenih grančica. Moj um naprezao se smjestiti tu poznatu sliku. I tada sam, uz stravičan bljesak spoznaje, shvatila. Leţala sam do ljudskog kostura.

Puzala sam unatrag dok nisam došla do nekakve ţeljezne ograde. Probila sam se kroz taj zbunjujući trenutak i vratila na ono čega sam se zadnje sjećala. Bila sam dotaknula Patcheve oţiljke. Ma gdje ovo bilo, bilo je negdje u njegovu pamćenju.

Jedan glas, muški i nekako poznat, dopro je iz tame, pjevušeći tihu melodiju. Okrenuvši se prema njemu, ugledala sam labirint nadgrobnih ploča koje su se, nalik na domine, gubile u magli. Patch je čučao na jednoj od njih. Nosio je samo Levisice i mornarsku majicu, premda noć nije bila topla.

"Prčkaš po mrtvacima?" dobaci poznati glas. Bio je grub, dubok i irski, Rixon. Nehajno se oslonio na nadgrobnu ploču prekoputa Patchu, gledajući ga. Palcem si je prešao preko donje usnice. "Da pogodim. Utuvio si sebi u glavu da ćeš opsjesti mrtvaca? Ne znam baš", reče, odmahujući glavom. "Crvi koji ti migolje u očnim dupljama... i drugim otvorima, moţda su ipak malo previše."

"Zato se drţim tebe, Rixone. Uvijek na sve gledaš s vedre strane." "Noćas počinje Hešvan", reče Rixon. "Zašto se vucaraš po groblju?" "Razmišljam." "Razmišljaš?"

"To je proces pri kojem se sluţim mozgom kako bih donio razumnu odluku."

Uglovi Rixonovih usta stegnuli su se prema dolje. "Počinjem se brinuti za tebe. Dođi. Vrijeme je da krenemo. Ĉekaju nas Chauncey Langeais i Barnabas. Mjesec se mijenja u ponoć. Priznajem, bacio sam oko na jednu koku u gradu." Zaprede poput mačka. "Znam da ti voliš crvenokose, al' ja ih volim svijetle i, kad uđem u neko tijelo, mislim se primiti nedovršenog posla s jednom plavušom koja me škicala."

Kako se Patch nije mrdnuo, Rixon reče: "Jesi ti prolupao? Moramo ići. Chaunceyjeva vazalska zakletva vjernosti. Ne sjećaš se? Ovako ćemo. Ti si pali anđeo. Ti ništa ne osjećaš. Do večeras, naime. Sljedeća dva tjedna Chaunceyjev su dar tebi. Darovan protiv njegove volje, doduše", doda uz urotničko cerenje.

Patch pogleda Rixona iskosa. "Što znaš o Henokovoj knjizi?"

"Znam koliko i svaki drugi pali anđeo: malo ili ništa."

"Ĉuo sam da u Henokovoj knjizi ima jedna priča. O palom anđelu koji postaje ljudsko biće."

Rixon se presamitio od smijeha. "Sišao si s uma, stari?" Spojio je vanjske rubove dlanova, načinivši otvorenu knjigu rukama. "Henokova knjiga priča je za laku noć. I to dobra, čini se. Poslala te ravno u carstvo snova."

"Hoću ljudsko tijelo."

"Bolje ti je da se zadovoljiš s dva tjedna u tijelu nefila. Polučovjek je bolje nego ništa. Chauncey ne moţe poništiti ono što je učinjeno. Zakleo se i mora to ispuniti. Kao i prošle godine. I pretprošle..."

"Dva tjedna nije dovoljno. Ja ţelim biti čovjek. Stalno."

Patcheve oči zasjekoše Rixonove, izazivajući ga da se drzne ponovno nasmijati.

Rixon se razmaše rukama po zraku. "Henokova knjiga je bajka. Mi smo pali anđeli, nismo ljudi. Nikad nismo bili ljudi i nikad nećemo biti. Kraj priče. A sad prestani izvoditi bijesne gliste i pomogni mi da pronađem put u Portland." On zabaci glavu i zagleda se u nebo crno poput tinte.

Patch njihajem skoči s nadgrobne ploče. "Postat ću čovjek."

"Naravno, stari, naravno da hoćeš."

"U Henokovoj knjizi piše da moram ubiti svog nefilskog vazala. Moram ubiti Chaunceyja."

"Ne, ne moraš", reče Rixon pomalo nestrpljivo. "Moraš ga opsjesti. To je proces pri kojem zauzmeš njegovo tijelo i koristiš se njime kao vlastitim. Nije da ti ţelim kvariti veselje, ali Chaunceyja ne moţeš ubiti. Nefili ne mogu

umrijeti. I jesi li razmislio o tome? Kad bi ga mogao ubiti, ne bi ga mogao opsjesti."

"Ako ga ubijem, postat ću čovjek i neću ga trebati opsjedati."

Rixon pritisne unutrašnje kutove očiju kao da zna da raspravlja sa zidom pa ga od toga boli glava.

"Da je moguće ubiti nefila, dosad bismo već otkrili kako. Ţalim što ti moram reći, dečko, ali ako se ubrzo ne nađem u zagrljaju one plave koke, mozak će mi zagorjeti. I još neki dijelovi mog..."

"Dva izbora", reče Patch.

"E?"

"Spasiti ljudski ţivot i postati anđeo čuvar ili ubiti nefilskog vazala i postati čovjek. Biraj."

"To je opet neko smeće iz Henokove knjige?"

"Posjetila me Dabria."

Rixon izbeči oči i frkne od smijeha. "Tvoja psihotična bivša? Što ona radi tu dolje? Je li pala? Izgubila krila, a?"

"Došla je dolje da mi kaţe kako mogu dobiti krila natrag ako spasim jedan ljudski ţivot."

Rixonove oči razrogačiše se još više. "Ako joj vjeruješ, moj savjet ti je da probaš. Nema ničeg lošeg u tome da budeš anđeo čuvar. Provodiš dane čuvajući smrtnike od opasnosti... moglo bi biti zabavno, ovisno o smrtniku kojem si dodijeljen."

"Ali kad bi mogao birati?" upita Patch.

"A čuj, moj odgovor ovisi o jednoj vaţnoj razlici. Jesam li pijan ko majka... ili sam skroz prolupao?"

Kako se Patch nije nasmijao, Rixon trezveno reče: "Nema tu izbora. Evo zašto. Ja ne vjerujem u Henokovu knjigu. Da sam na tvom mjestu,

išao bih na čuvara. Donekle i sam razmišljam o tome. Šteta što ne znam nijednog čovjeka na rubu smrti."

Uslijedio je kratak tajac, a zatim Patch kao da se otresao svojih misli. Rekao je: "Koliko novca moţemo namaknuti prije ponoći?" "Kartajući ili boksajući?" "Kartajući."

Rixonove oči zaiskriše. "Ma tko nam je ovo? Slatki mali? Dođi ovamo da te pošteno premlatim." On prebaci ruku oko Patcheva vrata i ščepa ga za

pregib lakta, ali Patch njega primi oko struka i povuče unatrag u travu, gdje stadoše izmjenjivati snaţne udarce.

"Dobro, dobro!" zaurla Rixon, podignuvši ruke kao da se predaje. "To što ne osjećam raskrvavljenu usnicu ne znači da ţelim cijelu noć takav hodati uokolo." Namigne mu. "Ne bi mi povećala izglede kod dama."

"A šljiva na oku bi?"

Rixon podigne prste do očiju, pipajući. "Nisi valjda!" reče, zamahnuvši šakom prema Patchu.

Maknula sam prst s Patcheva oţiljka. Koţa na šiji bockala me i srce mi je mahnito udaralo. Patch me pogledao, u očima mu je bila sjena nesigurnosti.

Bila sam primorana prihvatiti činjenicu da to moţda nije bio najbolji trenutak da se pouzdam u logičnu polovicu mozga. Moţda je ovo bio jedan od onih trenutaka kad treba nadići granice. Prestati igrati po pravilima. Prihvatiti nemoguće.

"Znači, ti stvarno nisi ljudsko biće", rekla sam. "Zbilja si pali anđeo. Negativac."

Ovo je Patchu izmamilo osmijeh. "Misliš da sam negativac?" "Opsjedaš... tijela drugih ljudi." On prihvati tu izjavu kimnuvši. "Ţeliš li opsjesti moje tijelo?"

"Ţelim činiti mnogo stvari tvome tijelu, ali to nije jedna od njih." "Što ne valja s tijelom koje imaš?"

"Moje tijelo prilično je nalik na staklo. Stvarno je, ali prema van, ono odraţava svijet oko mene. Ti me vidiš i čuješ, kao što ja vidim i čujem tebe. No kad ti mene dodirneš, ti to osjetiš. Ja tebe ne osjećam na isti način. Ne mogu te opipati. Sve osjećam kao kroz sloj stakla, a jedini način da se probijem kroz to staklo jest da opsjednem ljudsko tijelo." "Ili poluljudsko."

Patch je stisnuo uglove usnica. "Kad si mi dotaknula oţiljke, vidjela si Chaunceyja?" pretpostavljao je.

"Slušala sam tvoj razgovor s Rixonom. Rekao je da opsjedaš Chaun-ceyjevo tijelo dva tjedna svake godine, za vrijeme Hešvana. Rekao je da ni Chauncey nije ljudsko biće. On je nefil." Ta mi se riječ šapatom skotrljala s jezika.

"Chauncey je kriţanac između palog anđela i ljudskog bića. Besmrtan je kao anđeo, ali posjeduje sva osjetila smrtnika. Pali anđeo koji ţeli iskusiti ljudske osjete moţe to učiniti u tijelu nefila."

"Ako nemaš osjet opipa, zašto si me poljubio?"

Patch povuče prst po mojoj ključnoj kosti pa krene niţe, zaustavivši se na mom srcu. Osjetila sam kako lupa. "Jer to osjećam ovdje, u svom srcu", reče tiho. "Nisam lišen sposobnosti osjećanja emocija." Pozorno me gledao. "Da se ovako izrazim. Naša emocionalna povezanost nije mala."

Bez panike, pomislila sam. No moje disanje već se ubrzalo i postalo pliće.

"Misliš, moţeš osjećati sreću ili tugu ili..."

"Ţelju." Jedva zamjetan osmijeh.

Nastavi dalje, rekla sam si. Ne daj vlastitim emocijama vremena da te sustignu. Pozabavi se njima kasnije, nakon što dobiješ odgovore. "Zašto si pao?"

Patch me nekoliko sekundi gledao u oči. "Poţuda." Progutala sam knedlu. "Poţuda za novcem?"

Patch se pogladio po bradi. Ĉinio je to samo kad je ţelio prikriti o čemu razmišlja, s obzirom na to da su mu usta odavala misli. Susprezao je osmijeh. "I druge vrste. Mislio sam da ću, ako padnem, postati ljudsko biće. Anđeli koji su Evu stavili na kušnju bili su protjerani na Zemlju i pročule su se glasine da su izgubili krila i postali ljudska bića. Kad su napuštali raj, nije bilo neke velike ceremonije na koju smo svi bili pozvani. To je bilo povjerljivo. Nisam znao da su im krila iščupana ni da su kletvom osuđeni na to da lutaju Zemljom, mučeni glađu za opsjedanjem ljudskih tijela. Tada još nitko nije niti čuo za pale anđele. Tako da mi se činilo logičnim da ću, ako padnem, izgubiti krila i postati ljudsko biće. U to doba bio sam lud za jednim ljudskim bićem, tj. djevojkom i činilo mi se da je vrijedno riskirati."

"Dabria je rekla da moţeš vratiti krila ako spasiš jedan ljudski ţivot. Rekla je da bi postao anđeo čuvar. Ne ţeliš to?" Bunilo me što se tome toliko opire.

"Nije to za mene. Ja ţelim biti ljudsko biće. Ţelim to više nego što sam ikada ţelio išta drugo."

"A što s Dabrijom? Ako vas dvoje više niste zajedno, zašto je ona još uvijek tu? Mislila sam da je ona običan anđeo. Zar i ona ţeli postati ljudsko biće?"

Patch se ukipio poput mrtvaca, svi mišići njegove ruke ukočili su se, "Dabria je još na Zemlji?"

"Radi u školi. Ona je novi školski psiholog, gospođica Greene. Razgovarala sam s njom nekoliko puta." Ţeludac mi se snaţno stegnuo. "Nakon onoga što sam vidjela u tvom pamćenju, pomislila sam da je uzela taj posao kako bi bila bliţe tebi."

"Što ti je točno rekla kad si razgovarala s njom?"

"Da te se klonim. Nagovijestila je nešto o tvojoj mračnoj i opasnoj prošlosti." Zastala sam. "Nešto je ovdje čudno, zar ne?" zapitala sam, osjetivši zloslutno bockanje kako mi se šulja niz kraljeţnicu.

"Moram te odvesti kući. Onda idem u školu pogledati njezine papire i vidjeti mogu li otkriti štogod korisno. Osjećat ću se bolje kad saznam što je naumila." Patch naglim potezom ogoli krevet. "Umotaj se u ovo", reče, pruţivši mi hrpu suhih plahti.

Moj um marljivo je pokušavao razabrati smisao u djelićima informacija. Odjednom su mi usta postala suha i pomalo ljepljiva. "Ona još osjeća nešto prema tebi. Moţda me ţeli maknuti s puta."

Pogledali smo se u oči. "Palo mi je na pamet", reče Patch.

Jedna ledena, jeziva pomisao bubnjala mi je u glavi već nekoliko minuta, pokušavajući privući moju pozornost. Sad je već gotovo urlala na mene, govoreći mi kako bi Dabria mogla biti tip sa skijaškim naočalama. Ja sam cijelo vrijeme mislila da je osoba koju sam udarila Neonom muškarac, baš kao što je Vee mislila da je njezin napadač muškarac. U tom trenutku ne bih za Dabriju rekla da nas nije kadra obje prevariti.

Nakon brzog odlaska u kupaonicu, Patch se pojavio u mokroj majici. "Idem po Jeep", rekao je. "Dolazim na straţnji izlaz za dvadeset minuta. Dotada ostani u motelu."

POGLAVLJE

25

Kad je Patch otišao, stavila sam lanac na vrata. Dovukla sam stolac s drugog kraja sobe i uglavila ga ispod kvake. Provjerila sam jesu li zapori na prozorima dobro zatvoreni. Nisam znala bi li zapori omeli Dabriju - nisam znala čak ni ima li ona uistinu nešto protiv mene - no zaključila sam da je bolje ići na sigurno. Nakon nekoliko minuta hodanja po sobi, isprobala sam telefon na noćnom ormariću. Još nije bilo zvuka slobodne linije.

Mama će me ubiti.

Iskrala sam joj se iza leđa i otišla u Portland. A kako da objasnim cijelu tu situaciju "otišla sam u motel s Patchem"? Bit ću sretna ako mi ne zabrani izlaske do kraja školske godine. Ne. Bit ću sretna ako ne da otkaz i ne prijavi se kao zamjena za učitelje dok ne pronađe stalan posao u blizini. Tada bismo morale prodati seosku kuću i izgubila bih jedinu vezu s tatom koja mi je preostala.

Nekih petnaest minuta kasnije provirila sam kroz ključanicu. Ništa osim crnila. Oslobodila sam vrata i baš kad sam ih htjela otvoriti, iza mene zatreperila su svjetla. Naglo sam se okrenula, nadajući se da ću ugledati Dabriju. Soba je bila mirna i prazna, ali vratila se struja.

Vrata su se otvorila uz glasan škljocaj i iskoračila sam u hodnik. Tepih je bio krvavocrven, izlizan po sredini hodnika i umrljan neprepoznatljivim tamnim tragovima. Boja zidova bila je neutralna, no bili su loše obojeni i ljuštili su se.

Iznad mene, znak od zelenih neonskih slova upućivao je prema izlazu. Slijedila sam strelicu niz hodnik i iza ugla. Jeep se zaustavio s vanjske strane straţnjih vrata pa sam izjurila i uskočila na suvozačko sjedalo.

Kad je Patch parkirao pokraj seoske kuće, nijedno svjetlo nije bilo upaljeno. Od grizodušja zabolio me ţeludac i zapitala sam se vozi li se moja mama uokolo tragajući za mnom. Kiša je bila stala, a magla je pritiskala oplatu zidova i visjela s grmlja poput boţičnih ukrasa. Stabla koja su istočkala kolni prilaz bila su nepovratno iskrivljena i izobličena od neprekidnog sjeverca. Sve kuće izgledaju neprivlačno s ugašenim svjetlima nakon što padne mrak, ali ova seoska kuća, sa svojim malim prorezima

umjesto prozora, uleknutim krovom, urušenim trijemom i divljim dračem, doimala se ureknuto.

"Prošetat ću kroz kuću", reče Patch, gipko izašavši.

"Misliš da je Dabria unutra?"

On odmahne glavom. "Ali ne škodi provjeriti."

Pričekala sam u Jeepu i nešto kasnije Patch je izašao na glavna vrata. "Sve je čisto", reče. "Odvest ću se do škole i vratiti se ovamo čim pregledam njezin ured. Moţda je zaboravila štogod korisno." Nije zvučao uvjereno u to.

Otkopčala sam sigurnosni pojas i naredila nogama da me brzo ponesu stazom. Okrećući kvaku, čula sam kako Patch izlazi u rikverc s kolnog prilaza. Daske na trijemu zaškripale su mi pod nogama i iznenada sam osjetila veliku usamljenost.

Ne paleći svjetla, šuljala sam se kućom iz sobe u sobu, počevši s prizemljem, a zatim i gore. Patch je već pregledao kuću, ali činilo mi se da dodatni par očiju ne bi škodio. Kad sam se uvjerila da se nitko nije skrivao ispod pokućstva, iza zastora za tuširanje ni u ormarima, navukla sam Levisice i crnu majicu s V-izrezom. Pronašla sam mobitel za hitan slučaj koji je mama drţala u kutiji za prvu pomoć ispod umivaonika u kupaonici i nazvala je na mobitel.

Javila se na prvo zvono. "Halo? Nora? Jesi li to ti? Gdje si? Poludjela sam od brige!"

Duboko sam udahnula, pomolivši se za prave riječi, koje će mi pomoći da se pričom izvučem iz ovoga.

"Ovako je bilo...", započela sam svojim najiskrenijim i najskrušenijim glasom.

"Cesta Cascade poplavljena je i zatvorili su je. Morala sam se vratiti i uzeti sobu u Milliken Millsu - sad sam tu. Htjela sam nazvati kući, ali čini se da su linije u kvaru. Pokušala sam te dobiti na mobitel, ali nisi se javljala."

"Ĉekaj. Ti si cijelo vrijeme u Milliken Millsu?"

"A što si mislila, gdje sam?"

Ispustila sam glasan uzdah olakšanja i sjela na rub kade. "Nisam znala", rekoh. "Ni ja tebe nisam mogla dobiti."

"S kojeg to broja zoveš?" upita me mama. "Ne prepoznajem taj broj."

"S mobitela za hitan slučaj."

"Gdje je tvoj telefon?"

"Izgubila sam ga."

"Što! Gdje?"

Došla sam do klimava zaključka da je laţ prešućivanjem jedini put naprijed. Nisam je htjela uznemiriti. Nisam htjela ni da mi zabrani izlaske na neodređeno vrijeme. "Vjerojatno sam ga negdje zametnula. Sigurna sam da će se negdje pojaviti." Na lešu jedne ţene.

"Nazvat ću te čim se ceste otvore", rekla je.

Zatim sam nazvala Vee na mobitel. Nakon pet zvona preusmjerilo me na govornu poštu.

"Gdje si ti?" rekla sam. "Nazovi me na ovaj broj čim stigneš." Zaklopila sam telefon i gurnula ga u dţep, nastojeći uvjeriti samu sebe kako je Vee dobro. No znala sam da je to laţ. Nevidljiva nit koja nas je spajala već me satima upozoravala da je u opasnosti. Taj se osjećaj iz minute u minutu samo pojačavao.

Na pultu u kuhinji opazila sam bočicu tableta ţeljeza i odmah sam je uzela, otvorila i progutala dvije sa čašom čokoladnog mlijeka. Neko vrijeme stajala sam na mjestu kako bi se ţeljezo apsorbiralo u mom organizmu, osjećajući kako mi disanje postaje dublje i sporije. Nosila sam tetrapak mlijeka natrag u hladnjak kad sam je ugledala kako stoji u dovratku između kuhinje i praonice.

Nešto hladno i mokro našlo mi se pod nogama i shvatila sam da sam ispustila mlijeko. "Dabria?" rekla sam.

Nakrivila je glavu pomalo začuđeno. "Znaš kako se zovem?" Zastala je. "Aha, Patch."

Ustuknula sam prema sudoperu, udaljavajući se od nje. Dabria nije izgledala ni pribliţno kao gospođica Greene u školi. Noćas joj je kosa bila raščupana, a ne ravna, dok su joj usnice bile jarkije, kao da odaju svojevrsnu glad. Oči su joj bile oštrije, s razmazanom crnom crtom oko rubova.

"Što ţeliš?" upitala sam je.

Nasmijala se, što je zvučalo kao zveket kockica leda u čaši. "Ţelim Patcha." "Patch nije ovdje."

Kimnula je. "Znam. Pričekala sam malo dalje u ulici da ode prije nego što sam ušla. Ali nisam tako mislila kad sam rekla da ţelim Patcha."

Krv koja mi je bubnjala u nogama napravila je puni krug do mog srca, ošamutivši me. Jednom rukom oslonila sam se na šank da vratim ravnoteţu. "Znam da si me uhodila za vrijeme konzultacija."

"Je li to sve što znaš o meni?" upita ona, pomno me gledajući u oči.

Prisjetila sam se one noći kad sam bila sigurna da je netko gledao kroz prozor moje sobe. "Uhodila si me i ovdje", rekla sam.

"Ovo je prvi put da sam u tvojoj kući." Prošla je prstom po rubu radili ploče pulta nasred kuhinje i sjela na tronoţac. "Lijepa je."

"Da ti osvjeţim pamćenje", rekla sam u nadi da zvučim odvaţno. "Gledala si kroz prozor moje sobe dok sam spavala."

Razvukla je usta u osmijeh. "Nisam, ali slijedila sam te u kupnju. Napala sam tvoju prijateljicu i usadila joj neke slutnje u glavu kako bi pomislila da ju je napao Patch. Što nije bilo nimalo teško. On ionako nije baš bezazlen. Bilo mi je u interesu da ga se što više prestrašiš."

"Kako bih ga se klonila."

"No nisi to učinila. Još nam stojiš na putu."

"Na kakvom to putu?"

"Daj, Nora. Ako znaš tko sam, onda znaš i kako to ide. Ja hoću da on ponovno dobije krila. Njemu nije mjesto na Zemlji. Mjesto mu je sa mnom. Pogriješio je i ja ću to ispraviti." U njezinu glasu nije bilo apsolutno nikakvog kompromisa. Ustala je s tronošca i zaobišla pult krenuvši prema meni.

Uzmicala sam duţ vanjskog ruba pulta odrţavajući udaljenost između nas. Napeto sam razmišljala kako da joj skrenem pozornost. Ili kako da umaknem. Ţivjela sam u toj kući šesnaest godina. Znala sam tlocrt. Znala sam svaku skrivenu pukotinu i najbolja mjesta za skrivanje. Naredila sam mozgu da smisli plan: nešto nadahnuto i briljantno. Leđima sam dotaknula kredenc.

"Dok si ti u blizini, Patch se neće vratiti sa mnom", reče Dabria.

"Mislim da precjenjuješ njegove osjećaje prema meni." Ĉinilo mi se da bi bilo dobro omalovaţiti naš odnos. Posesivnost kao da je bila Dabrijina glavna motivacija.

Licem joj se razlio osmijeh nevjerice. "Ti misliš da on ima takve osjećaje prema tebi? Ti si cijelo ovo vrijeme mislila..." Prekinula se, prasnuvši u smijeh. "Ne ostaje on zato što te voli. On te ţeli ubiti."

Odmahnula sam glavom. "Neće me ubiti."

Dabrijin se osmijeh stvrdnuo. "Ako vjeruješ u to, onda si samo još jedna djevojka koju je zaveo kako bi dobio što ţeli. Ima dara za to", dodala je pronicljivo. "Ĉak je i mene zaveo da mu odam tvoje ime, na kraju krajeva.

Jedan njeţan Patchev dodir bio je dovoljan. Opčarao me i rekla sam mu da smrt dolazi po tebe."

Znala sam o čemu govori. U Patchevu sjećanju svjedočila sam upravo tom trenutku na koji je mislila.

"A sada to čini tebi", reče ona. "Izdaja boli, zar ne?"

Polako sam odmahnula glavom. "Ne..."

"Namjerava te iskoristiti kao ţrtvu!" prasne ona. "Vidiš ovaj madeţ?" Uperi prst u moje zapešće. "On znači da si ti ţenski potomak nefila. I to ne bilo kojeg nefila nego Chaunceyja Langeaisa, Patcheva vazala."

Pogledala sam svoj oţiljak i na trenutak u kojem mi se sledila krv u ţilama uistinu joj povjerovala. No znala sam da joj ne smijem vjerovati.

"Postoji jedna tajna knjiga, Henokova knjiga", reče ona. "U njoj neki pali anđeo ubija svog nefilskog vazala tako da ţrtvuje jednog ţenskog potomka tog nefila. Misliš da te Patch neće ubiti? Što on najviše ţeli? Kad te bude ţrtvovao, postat će ljudsko biće. Dobit će sve što ţeli. I neće se vratiti kući sa mnom."

Izvukla je velik noţ iz drvenog stalka na pultu. "I zato te se ja moram riješiti. Ĉini se da su moja predviđanja bila točna kako god okreneš. Smrt doista dolazi po tebe."

"Patch se vraća", rekoh ja, osjećajući mučninu. "Zar ne ţeliš porazgovarati o tome s njim?"

"Bit ću brza", nastavi ona. "Ja sam anđeo smrti. Ja prenosim duše u zagrobni ţivot. Ĉim završim, prenijet ću tvoju dušu kroz koprenu. Nemaš se čega bojati."

Htjela sam vrisnuti, ali glas mi je zapeo u grlu. Zaobišla sam kredenc tako da se kuhinjski stol našao između nas. "Ako si anđeo, gdje su ti krila?"

"Dosta pitanja." Glas joj je postao nestrpljiv i počela mi se ţustro pribliţavati.

"Koliko je već prošlo otkako si otišla iz raja?" upitala sam je, odugovlačeći. "Ovdje dolje već si nekoliko mjeseci, zar ne? Zar ne misliš da su drugi anđeli primijetili da te nema?"

"Ni riječi više", odbrusi ona podignuvši noţ, s čije se oštrice odbija svjetlost.

"Stvaraš si mnogo nevolja zbog Patcha", rekoh glasom ni pribliţno onoliko lišenim panike koliko sam ţeljela. "Ĉudim se što uopće ţeliš da

ponovno dobije krila. Nakon onoga što ti je učinio, zar nisi sretna što je protjeran ovamo?"

"Ostavio me zbog bezvrijedne ljudske djevojke!" pljune ona, uţagrenih plavih očiju.

"Nije te ostavio. Nije, doista. Pao je..."

"Pao je zato što je htio biti ljudsko biće, poput nje! Imao je mene... imao je menel" Podsmjehnula se, no to nije prikrilo ni srdţbu ni tugu. "Isprva sam bila povrijeđena i ljuta i činila sam sve što sam mogla da ga zaboravim. A onda, kad su arkanđeli shvatili da je ozbiljno naumio postati ljudsko biće, poslali su me dolje da ga odgovorim. Rekla sam samoj sebi da neću ponovno pasti na njega, ali što mi je to vrijedilo?"

"Dabria..." počela sam tiho.

"Uopće nije mario što je ta djevojka bila od zemaljskog praha! Vi... svi vi... sebični ste i ogavni! Vaša tijela divlja su i nedisciplinirana. U jednom času pucate od sreće, u drugom ste na rubu očaja. Kako bijedno! Nijedan anđeo neće čeznuti za tim!" Zamahne rukom preko lica u širokom luku, otirući suze. "Pogledaj me! Jedva se obuzdavam! Već sam predugo tu dolje, uronjena u ljudsku nečist!"

Okrenula sam se i istrčala iz kuhinje, prevrnuvši stolac i ostavivši ga za sobom Dabriji na putu. Jurnula sam niz hodnik, znajući da ću upasti u zamku. Kuća je imala dva izlaza: glavna vrata, kojih se Dabria mogla domoći prije mene kroz dnevnu sobu, i straţnja vrata iz blagovaonice, koja mi je blokirala.

Osjetila sam snaţan udar odostraga i posrnula sam naprijed. Zaglavinjala sam hodnikom i završila na trbuhu. Okrenula sam se.

Dabria je lebdjela otprilike jedan metar iznad mene - u zraku - koţe i kose rasplamsanih u zasljepljujućoj bjelini, s noţem uperenim u mene.

Nisam razmišljala. Iz sve snage zamahnula sam nogom uvis. Izvila sam tijelo u udarcu, oduprijevši se drugom nogom, i naciljala njenu podlakticu. Izbila sam joj noţ iz ruke. Kad sam privukla noge pod sebe, Dabria je uperila prst u svjetiljku na stoliću u hodniku i oštrim je pomakom prsta zavitlala prema meni. Bacila sam se nastranu, osjetivši krhotine stakla ispod sebe kad se svjetiljka skršila na podu.

"Pomakni se!" naredi Dabria i klupa na ulazu dokliţe se kao barikada preko ulaznih vrata, prepriječivši mi izlaz.

Srljajući naprijed, krenula sam uza stepenice, dvije po dvije, odgurujući se od rukohvata da budem brţa. Začula sam Dabrijin smijeh iza sebe i rukohvat se otkinuo, strovalivši se dolje u hodnik. Naglo sam prebacila teţinu unatrag da ne padnem preko neograđenog ruba. Vrativši ravnoteţu, jurnula sam uz preostale stepenice. Gore sam uletjela u maminu sobu i s treskom zalupila francuska vrata.

Otrčavši do jednog od prozora koji su se nalazili s obje strane kamina, pogledala sam dolje s visine drugog kata. Točno ispod mene bila su tri grma u kamenoj gredici, još od jeseni bez lišća. Nisam znala bih li preţivjela skok.

"Otvori!" naredi Dabria s druge strane francuskih vrata. Kako su se vrata naprezala protiv brave, drvo je popucalo. Ponestajalo mi je vremena.

Odjurila sam do kamina i provukla se ispod police na njegovu vrhu. Tek što sam povukla noge gore, oduprijevši se o unutrašnjost dimnjaka, kad su se vrata širom otvorila, tresnuvši o zid. Ĉula sam Dabriju kako grabi prema prozoru.

"Nora!" zazove me svojim finim, ledenim glasom. "Znam da si blizu! Osjećam te. Ne moţeš pobjeći i ne moţeš se skriti - spalit ću ovu kuću sobu po sobu ako to bude potrebno da te pronađem! A onda ću si vatrom probiti put kroz polja odostraga. Ne ostavljam te ţivu!"

Odbljesak jarke zlaćane svjetlosti bukne u ţivot izvan kamina, popraćen gromoglasnim vuuš rasplamsavanja vatre. Plamen je stvorio rasplesane sjene u kaminu ispod mene. Ĉula sam praskanje i krckanje vatre koja proţdire loţivo - najvjerojatnije pokućstvo ili drvene podove.

Ostala sam zgrčena u dimnjaku. Srce mi je udaralo, znoj mi je tekao koţom. Nekoliko puta udahnula sam i polagano izdahnula da ublaţim ţarenje u snaţno zgrčenim noţnim mišićima. Patch je rekao da ide u školu. Koliko još dok se ne vrati?

Ne znajući je li Dabria još u sobi, ali u strahu da će me vatra zarobiti ako sada ne izađem, spustila sam u kamin jednu nogu, pa drugu. Provukla sam se van ispod police. Dabrije nije bilo na vidiku, ali buktinja je lizala zidove, a dim je progutao sav zrak u sobi.

Poţurila sam niz hodnik, ne usuđujući se sići pod pretpostavkom da Dabria očekuje da ću pokušati pobjeći kroz jedan od izlaza. Otvorila sam prozor u svojoj sobi. Drvo s vanjske strane bilo je dovoljno blizu i dovoljno snaţno za pentranje po njemu. Moţda uspijem pobjeći Dabriji kroz maglu iza kuće. Najbliţi susjedi ţivjeli su na oko kilometar i pol i, budem li brzo

trčala, mogla bih stići onamo za sedam minuta. Baš sam namjeravala prebaciti nogu kroz prozor kad se iz hodnika začulo škriputanje.

Mirno se zatvorivši u ormar, nazvala sam 112.

"U mojoj kući netko je tko me pokušava ubiti", šapnula sam telefonistu. Upravo sam mu dala adresu kad su se vrata moje sobe otvorila. Bila sam potpuno nepomična.

Kroz rebra na vratima ormara ugledala sam sjenu nekog lika koji mi ulazi u sobu. Svjetlost je bila slaba, moj kut gledanja ograničen i nisam vidjela nijednu raspoznatljivu pojedinost. Lik je rastvorio ţaluzine, pogledavši van. Pročeprkao je po čarapama i donjem rublju u otvorenoj ladici. Podigao je srebrni češalj sa stola, pomno ga proučio pa vratio na mjesto. Kad se okrenuo prema ormaru, znala sam da sam u nevolji.

Pipajući dlanom po dnu ormara, tragala sam za bilo čime što bih mogla upotrijebiti u obrani. Laktom sam trknula naslagane kutije za cipele i prevrnula ih. Opsovala sam. Koraci su se pribliţili.

Vrata ormara otvorila su se i svom snagom zavitlala sam jednu cipelu. Ščepala sam drugu, pa bacila i nju.

Patch tiho prokune, istrgne mi treću cipelu iz ruke i hitne je iza sebe. Hrvačkim me zahvatom izvuče iz ormara i osovi na noge. Prije nego što sam dospjela osjetiti olakšanje zbog otkrića da je ispred mene on, a ne Dabria, privuče me uza sebe i čvrsto zagrli.

"Jesi li dobro?" promrmlja mi u uho.

"Dabria je ovdje", rekoh očiju punih suza. Koljena su mi drhtala i jedino me Patchev zagrljaj zadrţao na nogama. "Pali kuću."

Patch mi pruţi sveţanj ključeva i sklopi mi prste oko njih. "Moj je Jeep parkiran na ulici. Uđi, zaključaj vrata, odi u Delphic i čekaj me ondje." Podigne mi bradu da ga pogledam u lice. Poljupcem mi okrzne usne i oblije me val vrućine.

"Što ćeš učiniti?" upitala sam ga.

"Srediti Dabriju."

"Kako?"

Uputi mi pogled koji je značio Stvarno ţeliš znati detalje? U daljini se začulo zavijanje sirena. Patch pogleda kroz prozor. "Nazvala si policiju?" "Mislila sam da si ti Dabria."

Već je izlazio kroz vrata. "Idem uloviti Dabriju. Odvezi Jeep u Delphic i čekaj me."

"A poţar?"

"Policija će to srediti."

Ĉvršće sam stegnula ključeve. Dio mog mozga zaduţen za odlučivanje bio je podijeljen, raspet u suprotnim smjerovima. Htjela sam izaći iz kuće,

skloniti se što dalje od Dabrije i kasnije se naći s Patchem, no nisam se mogla otresti jedne misli koja me kopkala. Dabria je rekla da me Patch treba ţrtvovati kako bi postao ljudsko biće.

Nije to rekla olako ni zato da bi me razljutila. Ĉak ni zato da me okrene protiv njega. Njezine riječi bile su hladne i ozbiljne. Dovoljno ozbiljne da me pokuša ubiti kako me se Patch ne bi dočepao prvi.

Pronašla sam parkirani Jeep na ulici, kao što je Patch rekao. Okrenula sam ključ da ga upalim i dala gas do daske po Hawthorneovoj. Zaključivši kako nema smisla da ponovno pokušavam dobiti Vee na mobitel, umjesto toga nazvala sam na njezin kućni telefon.

"Halo, gospodo Sky", rekla sam, trudeći se zvučati kao da se ništa ne događa. "Je li Vee kod kuće?"

"Bok, Nora! Otišla je prije nekoliko sati. Na nekakav tulum u Portlandu. Mislila sam da je s tobom."

"Hm, razdvojile smo se", slagala sam. "Je li rekla kamo ide nakon tuluma?"

"Mislila je otići u kino. A ne javlja se na mobitel, pa pretpostavljam da ga je isključila zbog filma. Je li sve u redu?"

Nisam je htjela preplašiti, no ipak joj nisam mogla reći kako je sve u redu. Baš ništa mi nije se činilo u redu. Kad sam zadnji put čula Vee, bila je s Elliotom. A sad se ne javlja na mobitel.

"Mislim da nije", rekla sam. "Vozit ću se uokolo i traţiti je. Počet ću od kina. Moţete li vi pretraţiti šetnicu?"

POGLAVLJE

26

Bila je nedjelja uvečer prije početka proljetnih praznika i kino je bilo krcato. Stala sam u red za karte, neprestano se osvrćući u potrazi za znakovima da me netko prati. Zasad ništa nije bilo neobično, a nagurano mnoštvo pruţalo je dobar zaklon. Rekla sam sebi da će se Patch pobrinuti za Dabriju i da nemam razloga za brigu, ali nije škodilo biti na oprezu.

Dakako, duboko u sebi znala sam da Dabria nije moj najveći problem. Prije ili poslije Patch će ustanoviti da nisam u Delphicu. Na osnovi dotadašnjeg iskustva, nisam se zavaravala da mu se mogu dugo skrivati. Pronaći će me. A onda ću ga morati suočiti s pitanjem od kojeg sam strahovala. Bolje rečeno, strahovala sam od njegova odgovora. Jer u pozadini mog uma sjena sumnje šaputala je da je Dabria rekla istinu o tome što je Patchu potrebno kako bi se dokopao ljudskog tijela.

Zakoračila sam prema blagajni. Upravo su počinjali filmovi u pola deset, "Jednu za Ţrtvu", rekla sam brzopleto. Naslov mi se odmah učinio jezivo ironičnim. Ne ţeleći više razmišljati o tome, prekopala sam dţepove i gurnula hrpicu sitnih novčanica i kovanica kroz otvor prozorčića, moleći se da bude dovoljno.

"Fiju", rekla je blagajnica, blenuvši u sitniš koji se rasuo ispod otvora. Bila mi je poznata iz škole. Išla je u više razrede i bila sam prilično sigurna da se zove Kaylie ili Kylie. "Puno hvala", rekla je. "Nema guţve, uopće."

Svi iza mene počeli su sloţno psovati ispod glasa.

"Ispraznila sam kasicu-prasicu", rekla sam, pokušavši sarkazmom.

"Ma nemoj. I, sve je tu?" zapita ona, ispustivši razvučen uzdah dok je razvrstavala novčiće u skupine od dvadeset pet, deset, pet i jednog centa.

"Naravno."

"Svejedno. Ne plaćaju me dovoljno za ovo." Rukom je pomela novac u ladicu blagajne i gurnula mi kartu kroz otvor. "Postoji nešto što se zove kreditna kartica..."

Ščepala sam kartu. "Jesi li moţda večeras vidjela Vee Sky?"

"Bee koga?"

"Vee Sky. Drugašicu. Bila je s Elliotom Saundersom."

Kaylie ili Kylie izbeči oči. "Tebi ovo izgleda kao večer bez puno prometa? Ĉini ti se da samo sjedim ovdje i pamtim svakoga tko prođe?"

"Nije vaţno", šapnula sam, uputivši se prema vratima koja su vodila u dvoranu.

Coldwatersko kino ima dvije dvorane, smještene iza vrata koja su svaka s jedne strane šanka. Ĉim mi je biljeter podrapao kartu, povukla sam vrata dvorane broj dva i uronila u tamu. Film je već počeo.

Dvorana je bila gotovo puna, izuzev nekoliko pojedinačnih sjedala. Krenula sam prolazom traţeći Vee. Na kraju prolaza skrenula sam i prošla prednjom stranom dvorane. Teško sam razabirala lica u tami, no bila sam prilično sigurna da Vee nije ondje.

Izašla sam iz dvorane i otišla na film iza susjednih vrata. Ondje nije bilo toliko krcato. Opet sam prošetala cijelim prostorom, ali ni tu nisam opazila Vee. Smjestivši se na sjedalo u pozadini, pokušala sam se umiriti.

Ĉitava večer činila mi se nalik na mračnu bajku u koju sam zalutala pa ne mogu pronaći izlaz. Bajci s palim anđelima, ljudskim hibridima i ţrtvenim umorstvima. Palcem sam protrljala madeţ. Ponajmanje mi se razmišljalo o mogućnosti da sam potomak nekog nefila.

Izvukla sam mobitel za hitan slučaj i pogledala ima li propuštenih poziva. Nije ih bilo.

Gurala sam mobitel u dţep kad se pokraj mene materijalizirala kartonska kutija kokica.

"Gladna?" upita me glas tik iznad mog ramena. Glas je bio miran i ne osobito zadovoljan. Pokušala sam zadrţati mirnoću disanja. "Ustani i izađi iz dvorane", reče Patch. "Ja sam odmah iza tebe."

Nisam se pomaknula.

"Izađi", ponovi on. "Moramo razgovarati."

"O tome kako me trebaš ţrtvovati da bi dobio ljudsko tijelo?" upitala sam vedrim glasom, dok sam iznutra osjećala olovnu teţinu. "Bilo bi zgodno kad bi mislila da je to istina."

"Ja i mislim da je to istina!" Donekle. No jedna te ista misao neprestano mi se vraćala - ako me Patch ţeli ubiti, zašto već nije?

"Ššš!" reče tip pored mene. Patch reče: "Izađi sama ili ću te nositi." Naglo sam se okrenula. "Molim?" "Ššš!" ponovno propišti tip pored mene. "On je kriv", rekla sam mu, prstom pokazavši na Patcha. Tip iskrivi vrat da

pogleda unatrag. "Slušajte", reče, opet se okrenuvši prema meni. "Ako ne umuknete, pozvat ću osiguranje."

"Dobro, idite po osiguranje. Recite im da udalje njega", rekla sam, ponovno pokazavši na Patcha. "Recite im da me ţeli ubiti."

"Ja vas ţelim ubiti", sikne tipova djevojka nagnuvši se preko njega da mi se obrati.

"Tko vas ţeli ubiti?" zapita me on. Još je gledao preko ramena, ali zbunjena izraza lica.

"Ovdje nema nikoga", reče mi njegova djevojka.

"Navodiš ih da misle da te ne vide, zar ne?" obratila sam se Patchu, zadivljena njegovom moći, koliko god da sam prezirala način kako je rabi. Patch se nasmiješio, ali stisnutih uglova usta.

"O pobogu!" rekla je djevojka zamahnuvši rukama po zraku. Bijesno je zakolutala očima svom dečku i rekla: "Učini nešto!"

"Molim vas da ušutite", reče mi tip. Pokaţe prema ekranu. "Gledajte film. Evo - izvolite moj tonik."

Brzo sam ustala i krenula prolazom. Osjećala sam Patcha iza sebe, uznemirujuće blizu, samo što me nije doticao. Ostao je tako sve dok nismo izašli iz dvorane.

S druge strane vrata, Patch me primio pod ruku i poveo preko predvorja u ţenski zahod.

"Što je to s tobom i ţenskim zahodima?" rekla sam.

Proveo me kroz. vrata, zaključao ih i naslonio se na njih. Pogled mu je vrludao po meni. U očima mu se jasno vidjelo da me ţeli nasmrt prodrmati.

Leđima sam se oslanjala na pult i rukama stiskala njegov rub. "Bijesan si jer nisam otišla u Delphic." Podigla sam jedno drhtavo rame. "Zašto baš u Delphic, Patch? Nedjelja je navečer. Delphic se uskoro zatvara. Postoji li kakav poseban razlog zašto si htio da se odvezem u mračni lunapark koji će uskoro opustjeti?"

Hodao je prema meni sve dok mi nije došao toliko blizu da sam mu mogla vidjeti crne oči ispod šilterice.

"Dabria mi je rekla da me moraš ţrtvovati kako bi dobio ljudsko tijelo", rekoh.

Patch je neko vrijeme šutio. "I ti misliš da bih ja to učinio?"

Progutala sam knedlu. "Znači da je to istina?"

Pogledi su nam se spojili. "To mora biti svjesno ţrtvovanje. Obično umorstvo ne bi upalilo."

"Jesi li ti jedina osoba koja mi to moţe učiniti?"

"Nisam, ali sam vjerojatno jedina osoba koja zna kakav je krajnji ishod, kao i jedina osoba koja bi to pokušala. To je razlog zbog kojeg sam došao u školu. Morao sam ti se pribliţiti. Trebao sam te. Zato sam ušao u tvoj ţivot."

"Dabria mi je rekla da si pao zbog neke djevojke." Mrzila sam samu sebe jer sam osjećala iracionalne štrecaje ljubomore. Ovdje se nije trebalo raditi o meni. Ovo je trebalo biti ispitivanje. "Što se dogodilo?"

Očajnički sam ţeljela da mi Patch pruţi bar neki nagovještaj svojih misli, ali njegove oči bile su hladne i crne, a emocije skrivene. "Ostarjela je i umrla."

"Mora da ti je bilo jako teško", odbrusila sam mu.

Pričekao je nekoliko sekundi prije nego što mi je odgovorio. Glas mu je bio toliko dubok da sam zadrhtala. "Ţeliš da se izjasnim, pa i hoću. Reći ću ti sve. Tko sam ja i što sam učinio. Sve do zadnje pojedinosti. Sve ću iznijeti, ali moraš pitati. Moraš to htjeti. Moţeš vidjeti tko sam bio, a moţeš vidjeti i tko sam sada. Nisam dobar", reče, strijeljajući me očima koje su upijale svu svjetlost, ne odbijajući je nimalo, "ali bio sam i gori."

Zanemarila sam stezanje u ţelucu i rekla: "Govori."

"Kad sam je prvi put vidio, još sam bio anđeo. Bio je to trenutak, posesivna pohota. Izludjelo me. Ništa nisam znao o njoj, osim da ću učiniti sve što bude trebalo kako bih joj prišao. Neko sam je vrijeme promatrao, a onda sam si utuvio u glavu da ću, ako odem dolje na Zemlju i opsjednem neko ljudsko tijelo, biti protjeran iz raja pa ću tako postati čovjek. Stvar je u tome što nisam znao za Hešvan. Sišao sam jedne noći u kolovozu, ali nisam mogao opsjednuti tijelo. Kad sam se vraćao u raj, mnoštvo anđela osvetnika zaustavilo me i iščupalo mi krila. Bacili su me s neba. Odmah sam shvatio da nešto nije u redu. Kad sam gledao ljude, osjećao sam samo neutaţivu ţudnju da budem u njihovim tijelima. Ostao sam bez svih svojih moći i pretvorio se u slabića, bijednika. Nisam bio ljudsko biće. Bio sam pali anđeo. Shvatio sam da sam izgubio sve, samo tako. Sve ovo vrijeme mrzim se zbog toga. Mislio sam da sam sve izgubio ni zbog čega." Netremice me gledao, zbog čega sam osjetila providnost. "Ali da nisam pao, ne bih upoznao tebe."

Sukobljeni osjećaji toliko su mi nabujali u grudima da sam pomislila kako ću se ugušiti. Obuzdavajući suze, nastavila sam. "Dabria je rekla da moj madeţ znači da sam u srodstvu sa Chaunceyjem. Je li to istina?"

"Ţeliš li da ti odgovorim na to?"

Nisam znala što ţelim. Cijeli moj svijet doimao se poput vica, a ja poput zadnje koja je shvatila poantu. Nisam bila Nora Grey, obična djevojka. Bila sam potomak nekoga tko uopće nije bio ljudsko biće. A srce mi se paralo zbog još jednog neljudskog stvorenja. Anđela tame. "S koje strane moje obitelji?" rekoh najzad.

"S tatine."

"Gdje je Chauncey sada?" Premda smo bili rod, sviđala mi se pomisao da je negdje daleko. Veoma daleko. Dovoljno daleko da bi se veza između nas mogla doimati manje stvarnom.

Njegove čizme bile su tik do prstiju mojih tenisica. "Neću te ubiti, Nora. Ja ne ubijam ljude koji su mi vaţni. A ti si mi najvaţnija."

Srce mi je nervozno poskočilo. Ruke su mi bile pritisnute o njegov trbuh, koji je bio toliko tvrd da čak ni koţa nije popuštala. Drţala sam besmisleno sigurnosno odstojanje između nas, uzevši u obzir to da se od njega ne bih osjećala zaštićenom ni iza visoke električne ograde.

"Ne poštuješ moj osobni prostor."

Patch se jedva primjetno nasmiješio. "Ne poštujem? Nismo na prijamnom, Nora."

Zataknula sam nekoliko neposlušnih vlasi iza ušiju i načinila popriličan korak u stranu okrznuvši umivaonik. "Guraš me. Trebam... prostora." Ono što sam trebala bile su granice. Trebala sam snagu volje. Trebala sam kavez da se u njega zatvorim, s obzirom na to da je opet ispalo kako mi se ne moţe vjerovati u Patchevoj blizini. Trebala sam juriti prema vratima, a opet... nisam. Pokušala sam se uvjeriti u to da ostajem jer trebam čuti odgovore no bio je to samo jedan dio istine. O drugom dijelu nisam htjela razmišljati. O emocionalnom dijelu. Onom dijelu kojem se bilo besmisleno odupirati.

"Skrivaš li mi još nešto?" htjela sam doznati. "Skrivam ti mnogo toga." Utroba mi je potonula. "Kao?"

"Kao kako se osjećam zaključan ovdje s tobom." Patch se jednom rukom odupre od zrcala iza mene, nagnuvši tijelo prema meni. "Nemaš pojma što mi radiš."

Odmahnula sam glavom. "Mislim da neće ići. To nije pametno. Nije dobro."

"Mnogo je vrsta dobroga", promrmlja on. "U tom spektru još smo u sigurnoj zoni."

Bila sam prilično sigurna da polovica mog mozga zaduţena za opstanak vrišti Spašavaj goli ţivot! Naţalost, krv mi je šumjela u ušima, pa je nisam jasno čula. Očito nisam jasno niti mislila.

"Vrlo dobro. Uglavnom dobro", nastavi Patch. "Dosta dobro. Moţda dobro."

"Moţda sada nije dobro." Udahnula sam malo zraka. Krajičkom oka spazila sam poţarni alarm pričvršćen o zid. Bio je tri, moţda četiri metra od mene. Budem li brza, mogla bih prijeći prostoriju i povući ga prije nego što me Patch zaustavi. Osiguranje bi dotrčalo. Bila bih na sigurnom. A to sam i htjela... nisam li?

"To nije dobra ideja", reče Patch blago odmahujući glavom.

Svejedno sam skočila prema alarmu. Prstima sam ščepala polugu i povukla je da pokrenem alarm. No poluga se nije ni mrdnula. Ma koliko sam se trudila, nisam je uspjela pomaknuti. A tada sam prepoznala poznatu Patchevu nazočnost u svojoj glavi i shvatila da se radi o mentalnoj igri.

Naglo sam se okrenula i suočila se s njim. "Izlazi iz moje glave." Bijesno sam zagrabila prema natrag i snaţno ga udarila u prsa. Patch ustukne za korak da vrati ravnoteţu.

"Zbog čega sad to?" upita me.

"Zbog cijele ove večeri." Zbog toga što me naveo da poludim za njim iako sam znala da je to loše. On je bio najgora vrsta lošeg. Bio je toliko loš da se doimao dobrim i zbog toga sam osjećala kako posve gubim kontrolu.

Moţda bih pala u iskušenje da ga zviznem šakom u bradu da me nije ščepao za ramena i pritisnuo o zid. Između nas ostalo je jedva malčice prostora, tanka crta zraka, no Patch je uspio eliminirati i nju.

"Budimo iskreni, Nora. Silaziš s uma zbog mene." Pogled mu je bio veoma dubok. "I ja silazim s uma zbog tebe." Privio se uz mene i stavio svoja usta na moja. Zapravo, velik dio njega bio je na meni. Dotaknuli smo nekoliko strateških mjesta na našim tijelima i trebala mi je sva moja snaga volje da se odvojim.

Ustuknula sam. "Nisam gotova. Što je bilo s Dabrijom?"

"Sve je riješeno."

"Što to točno znači?"

"Nije mogla zadrţati krila nakon što te naumila ubiti. Onog časa kad bi se pokušala vratiti u raj, anđeli osvetnici bi joj ih iščupali. To ju je čekalo prije ili kasnije. Ja sam samo ubrzao stvar."

"Znači samo si ih... istrgnuo?"

"Propadala su; perje je bilo izlomljeno i tanko. Kad bi još dugo ostala na Zemlji, svakom drugom palom anđelu koji bi je vidio bio bi to znak da je pala. Da ja to nisam učinio, netko od njih bi."

Izbjegla sam još jedan njegov nasrtaj. "Hoće li mi opet neţeljeno upasti u ţivot?"

"Teško je to reći."

Brzinom munje Patch je uhvatio donji rub moje majice. Privukao me sebi. Zglobovima prstiju okrznuo mi je pupak. Istog su me časa preplavili vatra i led. "Ti bi je mogla svladati, Anđele", rekao je. "Vidio sam vas obje u akciji i kladio bih se na tebe. Ne trebaš mene za to."

"A za što te trebam!"

Nasmijao se. Ne osorno, ali sa svojevrsnom muklom ţeljom. Oči su mu izgubile oštrinu i usredotočile se samo na mene. Osmijeh mu je bio prepreden... ali mekši. Nešto iza mog pupka zatitralo je, pa se izvilo prema dolje.

"Vrata su zaključana", reče on. "A mi imamo nedovršena posla."

Kao da mi je tijelo odgurnulo logični dio mozga ustranu. Ugušilo ga, zapravo. Dlanovima sam mu prešla preko prsa i zagrlila ga oko vrata. Patch me podignuo za kukove i ovila sam mu noge oko struka. Bilo mi je tutnjalo, no to mi ni najmanje nije smetalo. Pritisnula sam usne o njegove, upijajući pomamu njegovih usta na svojim, njegovih ruku na meni, osjetivši da će mi se koţa rasprsnuti...

Mobitel u mom dţepu ţivahno je zazvonio. Odmaknula sam se od Patcha, zadihana, a telefon je zazvonio drugi put.

"Govorna pošta", reče Patch.

Negdje u dubinama svijesti znala sam da je vaţno da se javim. Nisam se mogla sjetiti zbog čega; od ljubljenja s Patchem brige koje su me tištale isparile su, sve do zadnje. Odvojila sam se od njega i okrenula se da ne vidi koliko sam izbezumljena zbog deset sekundi ljubljenju s njim. U sebi sam vrištala od sreće.

"Halo?" javila sam se, odoljevši nagonu da obrišem razmazani ruţ s usnica.

"Draga!" reče Vee. Veza je bila loša, pucketanje statike prekidalo joj je glas. "Gdje si?"

"Gdje si ti? Jesi li još uvijek s Elliotom i Julesom?" Slobodnom rukom prekrila sam drugo uho kako bih je bolje čula.

"U školi sam. Provalili smo unutra", reče ona savršeno zločestim glasom. "Ţelimo se igrati skrivača ali nemamo dovoljno ljudi za dvije ekipe. Pa... znaš li nekoga tko bi nam bio četvrti u igri?"

Neki nerazumljivi glas nešto je promumljao u pozadini. "Elliot hoće da ti kaţem da ako ne dođeš ovamo da budeš njegov partner... samo malo... što?" reče Vee u pozadinu.

Začuje se Elliotov glas. "Nora? Dođi se igrati s nama. U suprotnom, u dvorištu ima jedno drvo s Veeinim imenom."

Cijelo mi se tijelo sledilo.

"Halo?" rekla sam promuklo. "Elliote? Vee? Jeste li tu?" No veza je bila mrtva.

POGLAVLJE

27

"Tko je bio?" upita me Patch.

Cijelo mi je tijelo brujalo. Trebalo mi je malo vremena da mu odgovorim. "Vee je provalila u školu s Elliotom i Julesom. Hoće da dođem i ja. Mislim da će Elliot nauditi Vee ako ne odem." Pogledom sam potraţila Patcha. "Mislim da će joj nauditi i ako odem."

On prekriţi ruke, namrštivši se. "Elliot?"

"Prošli tjedan u knjiţnici sam pronašla članak u kojem piše da su ga ispitivali u okviru istrage umorstva u njegovoj bivšoj školi, Kinghornu. Ušao je u računalni labos i vidio me kako to čitam. Nakon te večeri stalno primam lošu vibru od njega. Jako lošu vibru. Mislim da je čak provalio u moju sobu da ukrade taj članak."

"Ima li još nešto što bih trebao znati?"

"Ubijena djevojka hodala je s Elliotom. Umrla je obješena o drvo. Upravo mi je na telefon rekao 'Ako ne dođeš, u dvorištu ima jedno drvo s Veeinim imenom'."

"Vidio sam Elliota. Izgleda drsko i malo agresivno, ali nemam dojam da je ubojica." Gurnuo je ruku u moj prednji dţep i izvukao ključeve Jeepa. "Idem tamo da vidim što se događa. Neću dugo."

"Mislim da bismo trebali pozvati policiju."

On odmahne glavom. "Poslat ćeš Vee u popravni dom zbog uništavanja imovine i provale. Još nešto, Jules. Tko je taj tip?"

"Elliotov prijatelj. Bio je u igračnici one noći kad smo te sreli."

Namrštio se još jače. "Da je bio još netko, sjećao bih ga se."

Otvorio je vrata i pošla sam za njim van. Ĉistač u crnim hlačama i radnoj smeđoj košulji meo je prosute kokice u predvorju. Iznenadno se trgnuo ugledavši Patcha kako izlazi iz ţenskog zahoda. Prepoznala sam ga iz škole. Brandt Christensen. Zajedno smo išli na engleski. Prošlo polugodište pomogla sam mu da napiše referat.

"Elliot očekuje mene, ne tebe", rekla sam Patchu. "Ako se ne pojavim, tko zna što će se dogoditi Vee? To je rizik koji neću preuzeti."

"Ako ti dopustim da pođeš, hoćeš li slušati moje upute i paţljivo ih izvršavati?"

"Hoću."

"Ako ti kaţem da skočiš?" "Skočit ću."

"Ako ti kaţem da ostaneš u autu?" "Ostat ću u autu." To je više-manje bila istina. Na parkiralištu kina Patch je usmjerio ključ s daljinskim otključavanjem prema Jeepu i prednja su svjetla ţmirnula. Odjednom je stao i tiho opsovao. "Što je?" zapitala sam ga. "Gume."

Pogledala sam dolje i, naravno, obje gume na vozačevoj strani bile su prazne. "Ne mogu vjerovati!" rekla sam. "Pregazila sam dva čavla?"

Patch je čučnuo pokraj prednje gume i rukom prešao njezinom površinom. "Odvijač. Ovo je bio namjerni napad."

Načas sam pomislila da je to moţda opet neki njegov mentalni trik. Moţda je Patch imao svojih razloga da ne ţeli da pođem s njim u školu. Najzad, njegovi osjećaji prema Vee nisu bili tajna. No nešto je nedostajalo. Nigdje u glavi nisam osjećala Patcha. Ako mi je mijenjao misli, otkrio je nov način da to postigne jer, koliko sam mogla procijeniti, to što sam vidjela bilo je stvarno.

"Tko bi to učinio?"

On se osovi u punoj visini. "Popis je dug." "Ţeliš mi reći da imaš mnogo neprijatelja?"

"Naljutio sam nekoliko ljudi. Mnogi se klade iako ne mogu dobiti okladu. A onda me krive kad im odnesem auto ili nešto još veće."

Patch priđe kupeu parkiranom prekoputa, otvori vozačeva vrata i sjedne iza volana. Posegnuvši ispod njega, ruka mu nestade iz vida.

"Što radiš?" upitala sam ga, stojeći kod otvorenih vrata. Uzalud sam trošila dah jer vrlo sam dobro znala što radi.

"Traţim rezervni ključ." Patcheva ruka ponovno se pojavi, drţeći dvije plave ţice. On prilično vješto ukloni krajeve ţica i spoji ih. Motor zabruji, a Patch me pogleda. "Sigurnosni pojas."

"Ne mislim ukrasti auto."

On slegne ramenima. "Nama je potreban sada. Njima nije." "To je krađa. To se ne smije."

Patch nije izgledao ni najmanje uznemireno. Zapravo, izgledao je malo previše opušteno na vozačkom sjedalu. Ovo nije prvi put da to čini, pomislila sam.

"Prvo pravilo krađe automobila", rekao je uz smiješak. "Ne zadrţavaj se na mjestu zločina dulje nego što je potrebno."

"Pričekaj malo", rekla sam podignuvši prst u zrak. Otrčala sam natrag u kino. Dok sam ulazila, u staklenim sam vratima vidjela odraz parkirališta iza sebe i Patcha kako izlazi iz kupea.

"Bok, Brandt", rekla sam momku koji je još uvijek gurao kokice u lopaticu za smeće na dugom dršku.

Brandt podigne pogled prema meni, no pozornost mu odmah odvuče nešto iza mog ramena. Ĉula sam da se vrata kina otvaraju i osjetila Patcha kako mi prilazi s leđa. Njegov dolazak nije se osobito razlikovao od oblaka koji zastire sunce, blago potamnjujući krajolik, nagovještavajući oluju.

"Kako ide?" reče Brandt nesigurno.

"Imam problema s autom", rekla sam, grizući se za usnicu i nastojeći sloţiti simpatičan izraz lica. "Znam da te dovodim u nezgodnu situaciju, ali kako sam ti prošlo polugodište pomogla s onim Shakespearom..."

"Ţeliš da ti posudim auto."

"Zapravo... da."

"To je stara krntija. Nije Jeep Commander." Pogledao je ravno u Patcha kao da se ispričava.

"Radi li?"

"Ako pod radi misliš vrte li se kotači, da, radi. Ali nije za najam."

Patch otvori novčanik i pruţi mu nešto nalik na tri nove novčanice od sto dolara. Zauzdavši zapanjenost, zaključila sam kako je najbolje prihvatiti igru.

"Predomislio sam se", reče Brandt razrogačenih očiju, gurajući novac u dţep. Prekopa po dţepovima i pokretom iz lakta dobaci Patchu par ključeva.

"Koje je marke i boje?" upita ga Patch uhvativši ključeve.

"Teško je reći. Dijelom Volkswagen, dijelom Chevette. Nekad je bio plav. Prije nego što je zahrđao u narančastu. Napunit ćete rezervoar prije nego što ga vratite?" reče Brandt glasom koji je zvučao kao da iza leđa drţi fige, forsirajući sreću.

Patch izvadi još jednu dvadeseticu. "Za slučaj da zaboravimo", reče, tutnuvši je u prednji dţep Brandtove uniforme.

Vani sam rekla Patchu: "Mogla sam ga nagovoriti da mi da ključeve. Trebalo mi je samo još malo vremena. I uostalom, zašto spremaš stolove u Borderlineu ako si pun para?"

"Nisam. Dobio sam novac na biljaru preksinoć." Ugura Brandtov ključ u bravu i otvori mi suvozačka vrata. "Banka je sluţbeno zatvorena."

Patch je vozio gradom po mračnim, tihim ulicama. Nije nam dugo trebalo da stignemo do škole. Zaustavio je Brandtov auto na istočnoj strani zgrade i ugasio motor. Školski kampus bio je šumovit, no s iskrivljenih i golih grana visjela je samo vlaţna magla. Iza njih ocrtavala se Coldwaterska gimnazija.

Izvorni dio zgrade bio je podignut u kasnom devetnaestom stoljeću i nakon zalaska sunca veoma je sličio katedrali. Sivoj i zlogukoj. Veoma mračnoj. Veoma napuštenoj.

"Upravo me obuzeo jako loš predosjećaj", rekla sam motreći crne praznine na školi, koje su bile prozori.

"Ostani u autu i ne izlazi na vidjelo", rekao mi je Patch, dodavši mi ključeve. "Ako itko izađe iz zgrade, odvezi se." Izašao je. Bio je odjeven u usku crnu majicu s visokim okruglim izrezom, tamne Levisice i čizme. Uz njegovu crnu kosu i zagasit ten, bilo ga je teško razaznati od pozadine. Prešao je ulicu i začas se posve stopio s noći.

POGLAVLJE

28

Pet minuta došlo je i prošlo. Deset se pretopilo u dvadeset. Teškom mukom ignorirala sam stravičan osjećaj da me netko promatra. Zavirila sam prema sjenama koju su okruţivale školu.

Zašto Patchu toliko treba? Izvrtjela sam nekoliko teorija, neprestano osjećajući sve veću nelagodu. Što ako Patch ne moţe pronaći Vee? Što će se dogoditi kad Patch pronađe Elliota? Nisam vjerovala da bi Elliot mogao svladati Patcha, no postojala je i ta mogućnost - ako Elliot raspolaţe faktorom iznenađenja.

Telefon mi je zazvonio u dţepu i iskočila sam iz koţe.

"Vidim te", rekao je Elliot kad sam odgovorila. "Sjediš ondje vani u autu."

"Gdje si?"

"Gledam te s prozora na drugom katu. Igramo se unutra." "Ne ţelim se igrati." Prekinuo je vezu.

Stisnuta srca, izašla sam iz auta. Pogledala sam tamne školske prozore. Ĉinilo mi se da Elliot ne zna da je Patch unutra. Glas mu je zvučao nestrpljivo, a ne ljutito ni razdraţeno. Moja jedina nada bila je da Patch ima neki plan i da će se pobrinuti za to da se ni meni ni Vee ništa ne dogodi. Oblaci su prekrivali mjesec i pod sjenom straha prišla sam istočnim vratima.

Stupila sam u polutamu. Mojim očima trebalo je nekoliko sekunda da iskoriste trak ulične svjetlosti koji je prodirao kroz staklo na gornjoj polovici vrata. Podne pločice ljeskale su se voštanim sjajem. Ormarići duţ oba zida hodnika bili su poredani poput usnulih robotskih vojnika. Umjesto mirnog, spokojnog dojma, hodnici su odisali skrivenom opasnošću.

Svjetlost izvana obasjavala je prvih nekoliko metara hodnika, ali dalje ništa nisam vidjela. Odmah do vrata nalazila se ploča s prekidačima za svjetlo, pa sam ih uključila. Ništa se nije dogodilo.

Budući da su vani svjetla radila, znala sam da je struja unutra ručno isključena. Zapitala sam se je li to dio Elliotova plana. Nisam vidjela njega i nisam vidjela Vee. Nisam vidjela ni Patcha. Morala sam pipanjem pretraţiti

svaku prostoriju u školi, igrajući sporu igru eliminacije dok ga ne pronađem. Zajedno bismo pronašli Vee.

Sluţeći se zidom kao vodičem, šuljala sam se naprijed. Svakim radnim danom prolazila sam tim dijelom hodnika više puta, no u mraku mi se iznenada učinio nepoznatim. I duţim. Mnogo duţim.

Na prvom kriţanju u mislima sam odredila svoju okolinu. Put nalijevo doveo bi me do dvorane za koncerte i kafića. Put nadesno doveo bi me do ureda uprave i dvostrukih stepenica. Nastavila sam ravno, zalazeći dublje u školu, prema učionicama.

Nogom sam o nešto zapela i prije nego što sam stigla reagirati, razletjela sam se po podu. Kad je mjesec provirio između oblaka, mutna sivkasta svjetlost probila se kroz krovni prozor točno iznad, osvijetlivši obris tijela o koje sam se spotaknula. Jules je leţao na leđima, ukočena izraza lica i prazna pogleda. Duga plava kosa zamršeno mu je prekrivala lice, ruke su mu mlohavo leţale uz bokove.

Podigla sam se u klečeći poloţaj i prekrila usta dašćući. Noge su mi se tresle od adrenalina. Veoma polako poloţila sam dlan na Julesova prsa. Nije disao. Bio je mrtav.

Skočila sam na noge i zatomila vrisak. Htjela sam zazvati Patcha, ali to bi Elliotu odalo gdje se nalazim - ako već nije znao. Shvatila sam, lecnuvši se, da bi mogao stajati na pola metra od mene i promatrati me dok se njegova nastrana igra odvija.

Svjetlost iznad glave slabila je, pa sam mahnito pogledala oko sebe. Preda mnom prostiralo se još tog beskonačnog hodnika. Knjiţnica je bila na vrhu kratkog stepeništa s moje lijeve strane. Meni zdesna počinjale su učionice. Donijevši odluku u sekundi, opredijelila sam se za knjiţnicu, pipanjem traţeći put kroz sve crnji hodnik kako bih se udaljila od Julesova tijela. Nos mi je curio i shvatila sam da nečujno plačem. Zašto je Jules mrtav? Tko ga je ubio? Ako je Jules mrtav, je li mrtva i Vee?

Vrata knjiţnice bila su otključana i pipajući sam ušla unutra. Iza polica, na drugom kraju knjiţnice, nalazile su se tri omanje prostorije za učenje. Bile su zvučno izolirane; ako je Elliot htio izolirati Vee, te su prostorije bile idealno mjesto.

Baš sam htjela krenuti prema njima kad se cijelom knjiţnicom razlegnuo zvuk muškog stenjanja. Stala sam.

Vani, u hodniku, svjetla su oţivjela, rasvijetlivši mrak u knjiţnici. Elliot-ovo tijelo leţalo je nekoliko metara od mene, poluotvorenih usta,

blijede koţe. Okrenuo je oči prema meni i rukom posegnuo za mnom. Oteo mi se prodoran krik. Okrenuvši se na mjestu, potrčala sam prema vratima knjiţnice gurajući i šutajući stolice s puta. Trči! naredila sam sebi. Nađi neki izlaz!

Oteturala sam kroz vrata i tada su se svjetla na hodniku ugasila, ponovno uronivši sve u crnilo.

"Patch!" pokušala sam vrisnuti. No glas mi je zapeo i zagušila sam se njegovim imenom.

Jules je bio mrtav. Elliot je bio gotovo mrtav. Tko ih je ubio? Tko je preostao? Pokušala sam otkriti neki smisao u tome što se događalo, ali sav me razbor napustio.

Udarac u leđa izbacio me iz ravnoteţe. Od sljedećeg udaraca odletjela sam ustranu. Glavom sam udarila u ormarić, što me omamilo.

Uski trak svjetlosti prešao mi je vidnim poljem i ono se vrtloţno izoštrilo na paru tamnih očiju iza skijaških naočala. Svjetlost je dolazila iz rudarske lampe pričvršćene na naočale.

Odgurnula sam se uvis i pokušala potrčati. Jedna njegova ruka strelovito se ispruţila presjekavši mi put. Primaknuo je i drugu ruku, opkolivši me pred ormarićem.

"Mislila si da sam mrtav?" Ĉula sam likovanje, leden osmijeh u njegovu glasu. "Nisam mogao propustiti zadnju priliku da se poigram s tobom. Razveseli me. Što si pomislila, tko je negativac? Elliot? Ili ti je palo na pamet da je to mogla učiniti tvoja najbolja prijateljica? Toplije, zar ne? Tako je to sa strahom. Izvlači najgore iz nas."

"To si ti." Glas mi je drhtao.

Jules strgne rudarsku lampu i skijaške naočale. "Glavom i bradom."

"Kako si to izveo?" upitala sam glasom koji je još uvijek podrhtavao. "Vidjela sam te. Nisi disao. Bio si mrtav."

"Precjenjuješ me. Sve si to učinila ti, Nora. Da tvoj um nije toliko slab, ja ne bih mogao baš ništa. Osjećaš li se loše zbog toga što govorim?

Obeshrabruje li te saznanje da je od svih umova koje sam ikada zauzeo tvoj bio najlakši? I najzabavniji."

Liznula sam usnice. U ustima mi je bila neobična kombinacija suhoće i ljepljivosti. U vlastitu dahu njušila sam strah. "Gdje je Vee?"

Ošamario me. "Ne mijenjaj temu. Stvarno bi trebala naučiti kontrolirati strah. Strah potkopava logiku i otvara kojekakve mogućnosti ljudima poput mene."

Ovu Julesovu stranu dotad još nisam vidjela. Uvijek je bio tako miran, tako mrzovoljan, odisao je potpunim pomanjkanjem zanimanja za sve oko sebe. Drţao se postrance, privlačio malo pozornosti, malo sumnje. Vrlo pametno od njega, pomislila sam.

Zgrabio me za ruku i povukao za sobom.

Ogrebla sam ga i pokušala se oteti, no zabio mi je šaku u trbuh. Posrnula sam unatrag, hvatajući zrak do kojeg nisam mogla doći. Ramenom sam klizila niz ormarić dok nisam zgrčeno sjela na pod. Tračak zraka provukao mi se kroz grlo i zagušio me.

Jules je dotaknuo tragove mojih noktiju urezane u njegovu nadlakticu. "Ovo ćeš platiti."

"Zašto si me doveo ovamo? Što hoćeš?" nisam mogla odagnati histeriju iz glasa.

Potegnuo me uvis za ruku i odvukao dalje niz hodnik. Šutnuvši neka vrata da se otvore, gurnuo me unutra i pala sam, dlanovima udarivši o tvrdi pod. Vrata su se zalupila iza mene. Jedina svjetlost dopirala je iz rudarske lampe koju je Jules drţao u ruci.

Zrakom se provlačio poznat miris kredne prašine i ustajalih kemikalija. Posteri ljudskog tijela i presjeka ljudskih stanica krasili su zidove. Dugačak crni pult od granita s umivaonikom stajao je u prednjem dijelu prostorije. Bio je okrenut prema redovima sličnih laboratorijskih stolova od crnog granita. Nalazili smo se u učionici za biologiju Trenera McConaughyja.

U oko mi je upao odbljesak metala. Na podu je leţao skalpel, napola skriven košem za smeće. Zacijelo ga ni Trener ni čistač nisu vidjeli. Zataknuta sam ga u struk traperica baš kad me Jules povukao na noge.

"Morao sam isključiti struju", rekao je, odloţivši rudarsku svjetiljku na najbliţi stol. "Ne moţeš se igrati skrivača na svjetlu."

Struţući dvjema stolicama po podu, postavio ih je jednu nasuprot drugoj. "Izvoli sjesti." Nije zvučalo kao poziv.

Oči su mi bjeţale prema nizu prozora na suprotnom zidu. Pitala sam se bih li mogla otvoriti jedan i pobjeći prije nego što me Jules ulovi. Između tisuću drugih misli o samoodrţanju, rekla sam sebi da ne smijem izgledati uplašeno. Negdje u pozadini uma sjećala sam se savjeta s tečaja samoobrane

na koji sam išla s mamom nakon tatine smrti. Gledaj u oči... izgledaj samopouzdano... sluţi se zdravim razumom... sve lakše reći nego učiniti.

Jules mi je gurnuo ramena nadolje, prisilivši me da sjednem. Hladnoća metala probijala mi je kroz traperice.

"Daj mi svoj mobitel", naredio mi je ispruţivši ruku.

"Ostavila sam ga u autu."

Nasmijao se, frknuvši. "Ti se stvarno misliš igrati igrica sa mnom? Zaključao sam tvoju najbolju prijateljicu negdje u zgradi. Ako se ti budeš igrala sa mnom, ona će se osjećati zapostavljeno. Morat ću smisliti neku dodatnu, posebnu igru da joj to nadoknadim."

Iskopala sam telefon i dodala mu ga.

Nadljudskom ga je snagom presavio napola. "Sad smo ostali samo nas dvoje." Svalio se na stolicu i s uţitkom raširio noge. Jedna ruka njihala mu se preko naslona stolice. "Porazgovarajmo, Nora."

Skočila sam sa stolice. Jules me uhvatio oko struka prije nego što sam napravila četiri koraka i gurnuo me natrag na stolicu.

"Nekad sam imao konje", rekao je. "Davno nekad, u Francuskoj. Imao sam staju lijepih konja. Najviše sam volio španjolske konje. Hvatali bih ih u divljini i dovodili ravno meni. Za nekoliko bih ih tjedana pokorio. No uvijek bi se našao poneki rijedak konj koji se nije dao slomiti. Znaš li što sam činio konju koji se ne bi dao slomiti?"

Zadrhtala sam umjesto odgovora.

"Surađuj i nemaš se čega bojati", rekao je.

Nisam mu nimalo vjerovala. Sjaj njegovih očiju nije bio iskren.

"Vidjela sam Elliota u knjiţnici." Iznenadilo me treperenje vlastita glasa. Nisam voljela Elliota niti sam mu vjerovala, ali nije zasluţio polaganu i bolnu smrt. "Ti si ga ozlijedio?"

Nagnuo mi se bliţe, kao da će mi reći tajnu. "Ako smjeraš počiniti zločin, nikad ne ostavljaj dokaze. Elliot je bio sastavni dio svega. On previše zna."

"Jesam li ja zato ovdje? Zbog članka o Kjirsten Halverson koji sam pronašla?"

Jules se nasmiješio. "Elliot mi je propustio spomenuti da znaš za Kjirsten."

"Je li ju Elliot ubio... ili ti?" upitala sam ga nakon hladnog srha nadahnuća.

"Morao sam testirati Elliotovu odanost. Uzeo sam mu ono što mu je bilo najvaţnije. Elliot je u Kinghornu bio na stipendiji i nitko mu nije dopuštao da to zaboravi. Sve do mene. Ja sam bio njegov dobročinitelj. Na kraju je morao birati između mene i Kjirsten. Konkretnije, između novca i ljubavi. Ĉini se da nije ugodno biti siromah među prinčevima. Kupio sam ga i tako sam se uvjerio da se mogu pouzdati u njega kad dođe vrijeme da se pozabavim tobom."

"Zašto sa mnom?"

"Još nisi shvatila?" Svjetlost je obasjavala okrutnost njegova lica i stvarala dojam da su mu oči poprimile boju rastopljena srebra. "Poigravao sam se s tobom. Njihao sam te na uzici. Rabio sam te kao posrednicu, jer se osobi kojoj zapravo ţelim nauditi ne moţe nauditi. Znaš li tko je ta osoba?"

Svi čvorovi u mom tijelu kao da su se raspleli. Vid mi je izgubio oštrinu. Julesovo lice postalo je nalik na impresionističku sliku - mutnih rubova, bez detalja. Krv mi se iscijedila iz glave i osjetila sam da ću skliznuti sa stolice. Osjećala sam se tako već dovoljno puta da bih znala kako mi je bilo potrebno ţeljezo. Brzo.

Opet me ošamario. "Koncentriraj se. O kome govorim?"

"Ne znam." Nisam mogla progovoriti glasnije od šaputanja.

"Znaš li zašto mu se ne moţe nauditi? Zato što nema ljudsko tijelo. Njegovo tijelo nema ljudske osjete. Sve i da ga zaključam i mučim, od toga ne bi bilo nikakve koristi. On ne osjeća. Ni mrvicu boli. Sad već sigurno pogađaš? Provodiš mnogo vremena s tom osobom. Zašto si tako tiha, Nora? Nije ti jasno?"

Curak znoja šuljao mi se leđima.

"Svake godine na početku ţidovskog mjeseca Hešvana on preuzima nadzor nad mojim tijelom. Ĉitava dva tjedna. Na toliko dugo mu predajem kontrolu. Nemam slobodu, nemam izbora. Nemam luksuz da pobjegnem tijekom ta dva tjedna, da iznajmim tijelo, pa da se vratim kad je sve gotovo. Ne. Još sam unutra, zatvorenik u vlastitom tijelu, proţivljavam svaki trenutak", rekao je hripavim glasom. "Znaš li kako je to? Znaš li?" vikne.

Drţala sam usta zatvorenima, znajući da bi bilo opasno progovoriti. Jules se nasmijao protisnuvši zrak kroza zube. Zvučalo je zloslutnije od svega što sam ikada čula.

Rekao je: "Poloţio sam zakletvu koja mu omogućuje da zauzme moje tijelo u vrijeme Hešvana. Imao sam šesnaest godina." Slegnuo je ramenima, no taj je pokret bio krut. "Mučenjem me prisilio da prisegnem. Kasnije mi je rekao da nisam ljudsko biće. Moţeš li povjerovati? Nisam ljudsko biće. Rekao mi je da je moja majka, ljudsko biće, spavala s palim anđelom." Nacerio se s mrţnjom, znoj mu je orosio čelo. "Jesam li spomenuo da sam naslijedio neke očeve osobine? Kao i on, ja sam varalica. Navodim te da vidiš laţi. Navodim te da čuješ glasove."

Evo ovako. Čuješ me, Nora? Je li te već strah?

Potapšao me po čelu. "Što se zbiva tu unutra, Nora? Strašno si mirna."

Jules je bio Chauncey. Bio je nefil. Sjetila sam se svog madeţa i onoga što mi je Dabria rekla. Jules i ja dijelili smo istu krv. Mojim ţilama tekla je krv čudovišta. Zatvorila sam oči i iskrala mi se suza.

"Sjećaš se noći kad smo se upoznali? Skočio sam pred auto koji si vozila. Bilo je mračno i maglovito. Već si bila na rubu, pa mi te bilo još lakše zavarati. Uţivao sam strašeći te. Svidjelo mi se te prve noći."

"Primijetila bih da si to bio ti", šapnula sam. "Nema mnogo toliko visokih ljudi."

"Ne slušaš me. Mogu te natjerati da vidiš što hoću. Stvarno misliš da bih previdio tako očigledan detalj kao što je moja visina? Vidjela si ono što sam htio da vidiš. Vidjela si čovjeka neodređene vanjštine s crnim skijaškim naočalama."

Sjedila sam ondje, osjetivši sićušnu napuklinu u svom uţasu. Nisam bila luda. Jules je bio iza svega toga. On je bio lud. On je mogao igrati mentalne igre jer mu je otac bio pali anđeo i jer je naslijedio tu moć. "Zapravo nisi rasturio moju sobu", rekla sam. "Samo si me naveo da pomislim kako jesi. Zato je bila uredna kad je stigla policija."

Polako mi je i odrješito zapljeskao. "Ţeliš čuti ono najbolje? Mogla si me spriječiti. Ne bih mogao dotaknuti tvoj um bez tvog dopuštenja. Ja sam posezao, a ti se nijednom nisi oduprla. Bila si slaba. Bila si laka."

Sve je to imalo smisla, no umjesto da osjetim malo olakšanja, shvatila sam koliko sam pristupačna. Bila sam razgolićena i širom otvorena. Ništa nije priječilo Julesa da me usiše u svoje mentalne igrice, osim kad bih ga naučila sprječavati.

"Zamisli sebe na mom mjestu", reče Jules. "Siluju ti tijelo godinu za godinom. Zamisli mrţnju toliko jaku da je neće izliječiti ništa osim osvete. Zamisli da trošiš velike količine energije i resursa na to da pomno pratiš

predmet svoje osvete, strpljivo čekajući trenutak kad će ti sudbina darovati priliku ne samo da izjednačiš već i da pretegneš vagu u svoju korist." Pogledao me ravno u oči. "Ti si ta prilika. Naudim li tebi, naudit ću Patchu."

"Precjenjuješ moju vrijednost za Patcha", rekla sam, dok mi je hladan znoj izbijao duţ ruba kose.

"Pomno pratim Patcha već stoljećima. Prošlo ljeto prvi put je došao do tvoje kuće, mada ti to nisi primijetila. U nekoliko navrata pratio te u kupnju. Svako malo činio je neuobičajene izlete koji mu nisu bili usput,

samo da te pronađe. Onda se upisao u tvoju školu. Nisam se mogao ne zapitati što je to toliko posebno u vezi s tobom? Potrudio sam se otkriti. Već te neko vrijeme promatram."

Obuzela me čista jeza. U taj čas shvatila sam da ona prisutnost koju sam osjećala, koja me pratila kao fantomski čuvar, nije bila tatina. Bio je to Jules. Osjećala sam istu ledeno hladnu, nezemaljsku prisutnost i sada, ali sto puta jače.

"Nisam htio privući Patchevu pozornost pa sam uzmicao", nastavio je. "Tu bi Elliot izlazio u prvi plan, a nije mu dugo trebalo da mi kaţe ono što sam već i sam bio naslutio. Patch je zaljubljen u tebe."

Sve je sjelo na svoje mjesto. Julesu nije bilo zlo one večeri kad je nestao u zahod u Delphicu. I nije mu bilo zlo one večeri kad smo otišli u Borderline. Cijelo vrijeme radilo se o jednostavnoj činjenici da mora ostati nevidljiv Patchu. Ĉim bi ga Patch ugledao, sve bi propalo. Patch bi shvatio da Jules - Chauncey - nešto smjera. Elliot je Julesu sluţio kao oči i uši, donoseći mu informacije.

"Plan je bio da te ubijemo na kampiranju, ali Elliot te nije uspio nagovoriti da dođeš", reče Jules. "Nešto ranije danas slijedio sam te iz Slijepog Joea i pucao u tebe. Zamisli kako sam se zaprepastio kad sam otkrio da sam ubio klošaricu odjevenu u tvoj kaput. Ali sve se sredilo." Glas mu je postao opušteniji. "Eto nas ovdje."

Pomaknula sam se na stolici i skalpel mi je skliznuo dublje u traperice. Ne budem li oprezna, neću ga više moći dohvatiti. Ako me Jules prisili da ustanem, mogao bi mi ispasti kroz nogavicu. I tu bi tome bio kraj.

"Da pogodim o čemu razmišljaš", reče Jules, ustavši i lutajući prema prednjem kraju prostorije. "Polako počinješ ţeljeti da nikad nisi upoznala Patcha. Ţeliš da se nije zaljubio u tebe. Hajde dalje. Nasmij se situaciji u koju te doveo. Nasmij se vlastitom lošem izboru."

Julesovo pričanje o Patchevoj ljubavi ulilo mi je iracionalnu nadu.

Iščeprkala sam skalpel iz traperica i skočila sa stolice. "Ne pribliţavaj mi se! Probost ću te. Kunem se da hoću!"

Jules ispusti grlen zvuk i snaţno pomete rukom pult na prednjem kraju učionice. Staklene laboratorijske posude skršile su se o ploču, papiri se raspršili po podu. Zagrabio je prema meni. U panici, zamahnula sam skalpelom uvis što sam snaţnije mogla. Pogodio ga je u dlan razrezavši mu koţu.

Jules je siknuo i povukao se.

Ne čekajući, zarila sam mu skalpel u bedro.

Jules je blenuo u metal koji mu je stršao iz noge. Istrgnuo ga je s obje ruke, lica iskrivljena od boli. Otvorio je ruke i skalpel je pao uz štropot.

Teturajući je zakoračio prema meni.

Vrisnula sam i izmaknula se ustranu, ali kukom sam udarila u rub stola; izgubila sam ravnoteţu i srušila se na pod. Skalpel je leţao moţda jedan metar od mene.

Jules me obrnuo na trbuh i sjeo na mene opkoračivši me s leđa. Pritisnuo mi je lice o pod zgnječivši mi nos i prigušivši moje krike.

"Hrabar pokušaj", progunđao je. "Ali to me neće ubiti. Ja sam nefil. Besmrtan sam."

Posegnula sam za skalpelom, oduprijevši se noţnim prstima o pod kako bih se rastegnula još tih nekoliko zadnjih, presudnih centimetara. Okrznula sam ga prstima. Bila sam tako blizu, ali onda me Jules povukao unatrag.

Snaţno sam mu zabila petu među noge; prostenjao je i skljokao se na bok. Uspela sam se na noge, ali Jules se otkotrljao prema vratima, kleknuvši između mene i njih.

Kosa mu je zastirala oči. Kapi znoja klizile su mu licem. Usta su mu bila iskrivljena, jedna polovica iskrivljena od boli.

Svaki mišić u mom tijelu bio je napet, spreman da skoči u akciju.

"Puno sreće u bjeţanju", reče on uz ciničan osmijeh koji kao da ga je stajao mnogo truda. "Vidjet ćeš na što mislim." Zatim se svalio na pod.

POGLAVLJE

29

Nisam imala pojma gdje je Vee. Pala mi je na um očigledna pomisao da razmišljam poput Julesa - da sam na njegovu mjestu, gdje bih skrila Vee kao taoca?

Ţeli oteţati bijeg i pronalaţenje, razmišljala sam.

Prizvala sam u misli tlocrt zgrade, usmjerivši pozornost na gornje katove. Vee se vrlo vjerojatno nalazila na trećem katu, najvišem u školi - izuzev malenog četvrtog kata, koji je bio više tavan nego kat. Do njega je vodilo usko Stepenište koje je počinjalo na trećem katu. Na njihovu vrhu nalazile su se dvije učionice u stilu bungalova - učionica za napredni španjolski i labos za eZine.

Vee je bila u labosu za eZine. To sam jednostavno znala.

Krećući se kroz tamu što sam brţe mogla, pipanjem sam se popela po dva kata stepenica. Nakon nekoliko pokušaja i pogrešaka, pronašla sam usko stepenište koje je vodilo do labosa za eZine. Gore sam gurnula vrata.

"Vee?" tiho sam zazvala.

Tiho je prostenjala.

"Ja sam", rekla sam, pazeći na svaki korak dok sam se probijala prolazom između klupa, ne ţeleći prevrnuti neku stolicu i otkriti Julesu gdje se nalazim. "Jesi li ozlijeđena? Moramo pobjeći odavde." Zatekla sam je sklupčanu u prednjem dijelu učionice, koljena privijenih o grudi.

"Jules me udario u glavu", rekla je glasom koji se sve više podizao, "Mislim da sam se onesvijestila. Sad ne vidim. Ništa ne vidim!"

"Slušaj me. Jules je isključio struju, a rolete su spuštene. Mrak je, to je sve. Drţi me za ruku. Moramo odmah dolje."

"Mislim da mi je nešto oštetio. Bubnja mi u glavi. Stvarno mislim da sam slijepa!"

"Nisi slijepa", šapnula sam lagano je pretresavši. "Ni ja ništa ne vidim. Moramo sići pipajući. Izaći ćemo kroz izlaz pokraj kabineta za tjelesni." "Stavio je lance na sva vrata."

Načas smo napeto šutjele. Prisjetila sam se kako mi je Jules zaţelio sreću u bjeţanju, a sada sam znala i zašto. Snaţan val hladnoće proširio mi se iz srca po cijelom tijelu. "Nije na vrata kroz koja sam ušla", rekla sam najzad. "Zadnja istočna vrata su otključana."

"To su sigurno jedina. Bila sam s njim dok je stavljao lance na ostala. Rekao je da tako nitko neće pasti u iskušenje da izađe dok se budemo igrali skrivača. Rekao je da je zabranjeno ići van."

"Ako su istočna vrata jedina koja su ostala nezaključana, pokušat će ih blokirati. Ĉekat će da mu dođemo. Ali nećemo. Izaći ćemo kroz prozor", rekla sam, smišljajući plan naprečac. "Na suprotnom kraju zgrade - ovom kraju. Imaš mobitel?"

"Jules mi ga je uzeo."

"Kad izađemo, moramo se razdvojiti. Ako nas Jules bude ganjao, morat će izabrati jednu od nas. Druga će otići po pomoć." Već sam znala koga će izabrati. Julesu nije trebala Vee, osim za to da me večeras namami ovamo. "Trči što brţe moţeš i pronađi neki telefon. Nazovi policiju. Reci im da je Elliot u knjiţnici."

"Ţiv?" upita Vee drhtavim glasom.

"Ne znam."

Stajale smo zagrljene i osjetila sam kako podiţe majicu i briše si oči. "Ja sam kriva za sve." "Kriv je Jules." "Bojim se."

"Bit će sve u redu", rekla sam nastojeći zvučati optimistično. "Probola sam Julesovu nogu skalpelom. Jako krvari. Moţda će odustati od potjere za nama i otići na hitnu."

Vee se ote jecaj. Obje smo znale da laţem. Julesova ţelja za osvetom bila mu je vaţnija od rane. Vaţnija od svega.

Vee i ja šuljale smo se niza stepenice drţeći se blizu zidova sve dok se opet nismo našle na glavnom katu.

"Ovuda", šapnula sam joj na uho, drţeći je za ruku dok smo brzale hodnikom dalje u smjeru zapada.

Nismo daleko došle kad se neki grlen zvuk, ne baš smijeh, razlegnuo iz tunela tame pred nama.

"Vidi vidi, što je sad ovo?" reče Jules. Glas nije bio spojen ni sa kakvim licem.

"Trči", rekla sam Vee stisnuvši je za ruku. "On hoće mene. Zovi policiju. Trči!"

Vee je pustila moju ruku i potrčala. Njezini koraci utihnuli su obeshra-brujuće brzo. Načas sam se zapitala je li Patch još uvijek u zgradi, no bila je to tek usputna misao. Većina moje koncentracije bavila se time da se ne onesvijestim. Jer sam se ponovo našla nasamo s Julesom.

"Policiji će trebati barem dvadeset minuta da reagira", reče mi Jules, dok se tapkanje njegovih cipela pribliţavalo. "Ne treba mi dvadeset minuta." Okrenula sam se i potrčala. Iza mene potrčao je i Jules.

Vukući ruku po zidovima, skrenula sam desno na prvom kriţanju i pojurila okomitim hodnikom. Kako sam se morala oslanjati na zidove da bih znala kamo idem, rukom sam udarala o oštre rubove ormarića i dovrataka koji su mi grebli koţu. Opet sam skrenula nadesno, trčeći što sam brţe mogla prema dvostrukim vratima gimnastičke dvorane.

Jedina misao koja mi je tutnjala glavom bila je da se, budem li na vrijeme stigla do svog ormarića za tjelesni, mogu zaključati u njega. Ţenska je svlačionica od zida do zida i od poda do stropa bila obloţena prevelikim ormarićima. Julesu će trebati vremena da ih obije jednog po jednog. Bude li sreće, policija će stići prije nego što me pronađe.

Uletjela sam u gimnastičku dvoranu i otrčala prema ţenskoj svlačionici, spojenoj s njom. Ĉim sam pritisnula kvaku, osjetila sam kako me proparala ledena jeza. Vrata su bila zaključana. Ponovno sam prodrmala kvaku, ali nije popuštala. Okrenuvši se, mahnito sam potraţila drugi izlaz, no našla sam se u klopci u gimnastičkoj dvorani. Leđima sam se naslonila na vrata, čvrsto zaţmirila da odgodim nesvjesticu i slušala svoje isprekidano disanje.

Kad sam opet otvorila oči, Jules je ulazio u omaglicu mjesečine koja je prokapljivala kroz krovne prozore. Košulju je zavezao oko bedra; mrlja krvi natopila je tkaninu. Ostao je u bijeloj potkošulji i platnenim hlačama. U struk hlača bio mu je zataknut pištolj.

"Molim te, pusti me", šapnula sam.

"Vee mi je rekla nešto zanimljivo o tebi. Bojiš se visine." Podigao je pogled prema gredama visoko iznad dvorane. Osmijeh mu je raskolio lice«

Ustajali zrak bio je proţet vonjem znoja i laka za drvo. Grijanje je bilo isključeno zbog proljetnih praznika, pa je temperatura bila ledena. Sjene su se plesale naprijed-natrag ulaštenim podom kako se mjesečina probijala kroz oblake. Jules je stajao leđima okrenut prema tribinama i opazila sam Patcha iza njega.

"Jesi li ti napao Marcie Millar?" upitala sam Julesa, naredivši sebi da ne reagiram kako ne bih odala Patcha.

"Elliot mi je rekao da ste se vas dvije zakrvile. Nije mi se sviđala pomisao da netko drugi uţiva u mučenju moje djevojke."

"A prozor u mojoj sobi? Jesi li me ti uhodio dok sam spavala?"

"Ništa osobno."

Jules se ukočio. Brzo je zakoračio naprijed i potegnuo me za zapešće, zaokrenuvši me pred sebe. Osjetila sam pritisak nečega za što sam se bojala da je pištolj na mojoj šiji. "Skini kapu", naredi Jules Patchu. "Ţelim ti vidjeti izraz lica kad je ubijem. Ne moţeš je nikako spasiti. Kao što ni ja ništa nisam mogao učiniti u vezi sa zakletvom koju sam ti dao."

Patch se primakne nekoliko koraka. Kretao se s lakoćom, no osjećala sam njegov čvrsto zauzdan oprez. Pištolj mi se utisnuo dublje i trgnula sam se.

"Još jedan korak i ovo će joj biti zadnji dah", upozori ga Jules.

Patch pogleda udaljenost između nas, procjenjujući koliko bi je brzo uspio prijeći. I Jules je to uočio.

"Nemoj pokušati", reče.

"Nećeš je ustrijeliti, Chauncey."

"Neću?" Jules pritisne otponac. Pištolj škljocne, ja otvorih usta da vrisnem, ali izađe samo drhtavi jecaj.

"Revolver", objasni Jules. "Ostale su rupe napunjene."

Jesi li spremna za one boksačke udarce kojima se uvijek hvališ? reče Patch mome umu.

Moje bilo mahnito je udaralo, a noge su me jedva drţale. "Š... što?" promucala sam.

Val moći iznebuha je utekao u mene. Strana sila proširila se mnome i ispunila me. Tijelo mi je bilo posve podčinjeno Patchu, opsjeo me i prisvojio svu moju snagu i slobodu.

Prije nego što sam uspjela osvijestiti koliko me zapravo uţasava taj gubitak kontrole, ruku mi je probola ubitačna bol i shvatila sam da Patch udara Julesa mojom šakom. Pištolj mu je ispao; odsklizao se po podu dvorane, van dosega.

Patch je naredio mojim rukama da gurnu Julesa unatrag, prema tribinama. Jules se spotaknuo i pao na njih.

Sljedeće čega sam bila svjesna bile su moje ruke kako steţu Julesov vrat i udaraju njegovom glavom o tribine uz glasan krc! Drţala sam ga tako, zarivajući mu prste u vrat. Oči su mu se razrogačile, pa izbuljile. Pokušao je nešto reći, nerazgovijetno pomičući usnice, ali Patch nije puštao.

Neću moći ostati u tebi još dugo, reče Patch mojim mislima. Nije Hešvan i ne smijem. Čim budem izbačen, trči. Razumiješ? Trči što brţe moţeš. Chauncey će biti preslab i previše omamljen da bi ti ušao u um. Trči i ne zastajkuj.

Visok zvuk brujanja prozujao je kroz mene i osjetila sam kako mi se tijelo odvaja od Patcha.

Ţile na Julesovu vratu iskočile su i glava mu se nakrivila. Daj, čula sam Patcha kako ga nuka. Onesvijesti se... onesvijesti se...

No bilo je prekasno. Patch je nestao iz mene. Otišao je tako naglo da mi se zavrtjelo.

Moje ruke opet su bile pod mojim nadzorom i nagonski su se maknule s Julesova vrata. Teško je hvatao zrak i trepnuo je prema meni. Patch je bio na podu nekoliko metara dalje, nepokretan.

Sjetila sam se što mi je Patch rekao i jurnula sam preko dvorane. Zaletjela sam se u vrata, očekujući da će se otvoriti prema hodniku. Umjesto toga, kao da sam udarila o zid. Tresla sam šipku za otvaranje, znajući da su otključana. Pet minuta ranije ušla sam kroz njih. Bacila sam se svom teţinom na vrata. Nisu se otvorila.

Okrenula sam se, koljena su mi klecala zbog popuštanja adrenalina. "Izađi iz moje glave!" vrisnula sam Julesu.

Podignuvši se u sjedeći poloţaj na najniţem redu tribina, Jules si je masirao vrat. "Neću", rekao je.

Opet sam isprobala vrata. Podigla sam nogu i šutnula šipku za otvaranje. Dlanovima sam lupala po uskom prozoru na vratima. "Upomoć! Ĉuje li me itko? Upomoć!"

Osvrnuvši se preko ramena, ugledala sam Julesa kako šepa prema meni, dok mu se ozlijeđena noga povija kod svakog koraka. Ĉvrsto sam zaţmirila, nastojeći se usredotočiti. Vrata će se otvoriti čim pronađem njegov glas i istjeram ga van. Bio je negdje duboko, skrivao mi se. Otvorila sam oči. Jules je bio mnogo bliţe. Morala sam pronaći drugi izlaz.

Na zid iznad tribina bile su pričvršćene ţeljezne ljestve. Sezale su do rešetke od greda ispod stropa dvorane. Na drugom kraju greda, na suprotnom zidu, gotovo točno iznad mjesta na kojem sam stajala, nalazio se

ventilacijski otvor. Kad bih uspjela stići do njega, mogla bih ući i pronaći neki drugi put do dolje.

Potrčala sam iz petnih ţila mimo Julesa i po tribinama gore. Cipele su mi tapkale o drvo, odjekujući praznim prostorom, tako da nisam mogla čuti prati li me Jules. Stavila sam nogu na prvu prečku i rukama se povukla uvis. Popela sam se na sljedeću prečku, pa na sljedeću. Krajičkom oka ugledala sam fontanu s vodom za piće daleko ispod sebe. Bila je mala, što je značilo da sam visoko. Jako visoko.

Ne gledaj dolje, naredila sam sebi. Koncentriraj se na ono što je gore. Oklijevajući, popela sam se na još jednu prečku. Ljestve su zaštropotale, loše pričvršćene za zid.

Julesov smijeh dopro je do mene i koncentracija mi je popustila. Slike padanja frcale su mi u umu. Logično, znala sam da mi ih on ubacuje. Zatim mi se mozak nakrenuo i više se nisam mogla sjetiti gdje je gore, a gdje dolje. Nisam mogla razabrati koje su misli moje, a koje Julesove.

Moj strah bio je toliko jak da mi je zamutio vid. Nisam znala gdje se nalazim na ljestvama. Jesu li mi stopala centrirana? Hoću li se svaki čas poskliznuti? Stisnuvši prečku s obje ruke, pritisnula sam čelo o zglobove prstiju. Diši, rekla sam si. Diši!

I onda sam ga začula.

Spor, bolestan zvuk škripanja metala. Zatvorila sam oči da suzbijem napad vrtoglavice.

Metalni nosači koji su drţali vrh ljestvi uza zid ispali su. Cviljenje metala zamijenilo je resko kriještanje kad se sljedeći par nosača odvojio od zida. S krikom koji mi je zapeo u grlu gledala sam kako se cijela gornja polovica ljestvi odvaja od zida. Omotavši ruke i noge oko ljestvi, napela sam se u iščekivanju pada unatrag. Ljestve su zatitrale u zraku, polagano podlijeţući gravitaciji.

A tada se sve dogodilo brzo. Grede i krovni prozori udaljili su se, vrtoglavo se rasplinuvši. Letjela sam prema dolje dok se ljestve nisu naglo zaustavile. Odskakivale su gore-dolje, okomito na zid, desetak metara od poda. Taj snaţan trzaj izbio mi je noge, pa sam se za ljestve drţala još jedino rukama.

"Upomoć!" kriknula sam, lamatajući nogama po zraku.

Ljestve su se iskrivile nadolje, spustivši se za još metar ili dva. Jedna cipela skliznula mi je s noge, zadrţala mi se na palcu i pala. Mnogo previše vremena kasnije tresnula je o pod gimnastičke dvorane.

Ugrizla sam se za jezik jer se bol u mojim rukama pojačavala. Zglobovi su mi pucali.

A onda sam, kroz strah i paniku, začula Patchev glas. Blokiraj ga. Penji se dalje. Ljestve su netaknute.

"Ne mogu!" zajecala sam. "Past ću!"

Blokiraj ga. Zatvori oči. Slušaj moj glas.

Progutavši slinu, natjerala sam oči da se zatvore. Prionula sam uz Patchev glas i osjetila kako se ispod mene materijalizira čvrsta površina. Noge mi više nisu lamatale po zraku. Osjetila sam kako mi se prečka ljestvi utiskuje u stopalo. Tvrdokorno se usredotočivši na Patchev glas, pričekala sam da se svijet polako došulja na mjesto. Patch je imao pravo. Bila sam na ljestvama. One su bile uspravne, pričvršćene o zid. Donekle mi se vratila odlučnost i nastavila sam se penjati.

Na vrhu sam nesigurno sjela na najbliţu gredu. Obgrlila sam je rukama i zamahnula desnom nogom uvis i preko nje. Licem sam bila okrenuta prema zidu, a leđima prema ventilacijskom otvoru, no sada tu više ništa nisam mogla učiniti. Veoma oprezno podigla sam se na koljena. Upregnuvši svu svoju koncentraciju, počela sam malo-pomalo puzati unatrag, preko cijele širine dvorane.

No bilo je prekasno.

Jules se popeo brzo i sad je bio nekih četiri metra od mene. Popeo se na gredu. Ruku pred ruku, vukao se prema meni. Pogled mi je zapeo na tamnom rezu na unutrašnjoj strani njegova zapešća. Sjekao mu je vene pod kutom od devedeset stupnjeva i bio gotovo crn. Svakom drugom izgledao bi poput oţiljka. Meni je značio mnogo više. Obiteljska veza bila je očita. Dijelili smo istu krv i to se vidjelo po našim identičnim madeţima.

Oboje smo opkoračke sjedili na gredi, licem u lice, na tri metra udaljenosti.

"Posljednje riječi?" reče Jules.

Pogledala sam dolje, iako mi se od toga zavrtjelo u glavi. Patch je bio daleko ispod, na podu dvorane, miran kao smrt. U taj čas poţeljela sam se vratiti kroz vrijeme i ponovno proţivjeti svaki trenutak s njim. Još jedan zagonetan osmijeh, još jedan zajednički smijeh. Još jedan električni poljubac. Pronašavši njega, kao da sam pronašla nekoga koga nisam niti znala da traţim. Prekasno je ušao u moj ţivot, a sada prerano odlazi. Sjetila sam se kad mi je rekao da bi za mene dao sve. Već je dao. Odustao je od vlastita

ljudskog tijela kako bih ja mogla ţivjeti. Slučajno sam se zanjihala i nagonski se pognula niţe da vratim ravnoteţu.

Julesov smijeh zašištao je poput hladna šapata. "Svejedno je hoću li te ustrijeliti ili ćeš se strovaliti u smrt."

"Nije svejedno", rekla sam tiho, ali samopouzdano. "Ti i ja iste smo krvi." Nesigurno sam podignula ruku pokazavši mu svoj madeţ. "Ja sam tvoj potomak. Ako se ţrtvujem, Patch će postati ljudsko biće, a ti ćeš umrijeti. Tako piše u Henokovoj knjizi."

U Julesovim očima nije bilo ni tračka svjetlosti. Bile su prikovane u mene upijajući svaku moju riječ. Lice mu je oblilo rumenilo i znala sam da mi vjeruje. "Ti..." prasnuo je.

Odgurnuo se prema meni mahnitom brzinom, istovremeno poseţući prema struku da izvuče pištolj.

Suze su me zapekle u očima. Nemajući vremena za oklijevanje, bacila sam se s grede.

POGLAVLJE

30

Vrata su se otvorila i zatvorila. Pričekala sam hoću li čuti pribliţavanje koraka, ali jedini zvuk stvaralo je kuckanje sata: ritmično, uporno stupanje kroz tišinu.

Zvuk je počeo slabjeti, nestajati. Zapitala sam se hoću li čuti kad posve nestane. Odjednom sam se uplašila tog trenutka, nesigurna u ono što dolazi kasnije.

Mnogo vibrantniji zvuk nadglasao je sat. Miran, nezemaljski zvuk, melodičan ples u zraku. Krila, pomislila sam. Dolaze po mene.

Zadrţala sam dah čekajući, čekajući, čekajući. A onda je sat počeo ići unatrag. Umjesto da uspori, ritam je postajao odlučniji. U meni se stvorila tekućina nalik na spiralu koja se preplitala sve dublje i dublje. Osjetila sam kako me vuče struja. Klizila sam kroz samu sebe u neko tamno, toplo mjesto.

Oči su mi se otvorile u poznatoj oplati od hrastovine na kosom stropu iznad mene. Moja soba. Preplavio me osjećaj mira, a onda sam se sjetila gdje sam bila. U gimnastičkoj dvorani s Julesom.

Prošla me je jeza.

"Patch?" rekla sam glasom promuklim od neupotrebe. Pokušala sam sjesti i oteo mi se prigušen krik. Nešto nije valjalo s mojim tijelom. Bolio me svaki mišić, svaka kost, svaka stanica. Osjećala sam se poput jedne jedine, goleme masnice.

Pored vrata nešto se pokrenulo. Patch se naslonio na dovratak. Usta su mu bila čvrsto stisnuta, bez uobičajenog podrugljivog titranja. Njegove oči imale su dubinu koju u njima još nikad nisam vidjela. Pogled mu je bio zaštitnički oštar.

"Dobro si se borila u gimnastičkoj dvorani", reče. "Ali mislim da bi ti dobro došlo još nekoliko lekcija iz boksanja."

Odjednom sam se sjetila svega. Suze su navrle duboko iz mene. "Sto se dogodilo? Gdje je Jules? Kako sam stigla ovamo?" Glas mi je puknuo od panike. "Bacila sam se s grede."

"Za to je trebalo mnogo hrabrosti." Patchev glas postao je mukao i on je posve ušao u moju sobu. Zatvorio je vrata za sobom i shvatila sam da na taj način ţeli zaključati vani sve ono loše. Stavljao je prepreku između mene i svega što se dogodilo.

Prišao mi je i sjeo na krevet do mene. "Ĉega se još sjećaš?"

Pokušala sam skrpati sjećanja probijajući se unatrag. Sjetila sam se mlata krila koji sam začula nedugo nakon što sam se bacila s grede. Bez ikakve dvojbe znala sam da sam umrla. Znala sam da je neki anđeo bio došao po moju dušu.

"Mrtva sam, zar ne?" rekla sam mirno, osjetivši vrtoglavicu od straha. "Jesam li sada duh?"

"Kad si skočila, tvoja je ţrtva ubila Julesa. Tehnički gledano, kad si se vratila, trebao se vratiti i on. No kako on nije imao dušu, ništa mu nije moglo oţivjeti tijelo."

"Vratila sam se?" rekla sam ponadavši se da se ne zavaravam laţnom nadom.

"Ja nisam prihvatio tvoju ţrtvu. Odbio sam je."

Osjetila sam kako mi se u ustima stvara jedan mali O, ali nije mi se uspio probiti preko usnica. "Ţeliš reći da si zbog mene odustao od toga da dobiješ ljudsko tijelo?"

Podignuo je moju povijenu ruku. Ispod sve one gaze, zglobovi prstiju još su mi bubnjali od udaranja po Julesu. Patch mi je poljubio svaki prst, polako, očiju prikovanih uz moje. "Što će mi tijelo ako ne mogu imati tebe?"

Još jače suze skotrljale su mi se niz obraze i Patch me privukao sebi, privinuvši mi glavu na svoja prsa. Veoma polagano panika se povukla i znala sam da je sve gotovo. Sa mnom će biti sve u redu.

Odjednom sam se odvojila. Ako je Patch odbio ţrtvu, onda...

"Spasio si mi ţivot. Okreni se", svečano sam mu naredila.

Patch se vragolasto nasmiješio i udovoljio mom zahtjevu. Podigla sam mu majicu do ramena. Mišići leđa bili su mu glatki, definirani. Oţiljci su nestali.

"Ne moţeš vidjeti moja krila", rekao je. "Ona su od duhovne tvari." "Sada si anđeo čuvar." Još sam bila suviše zatečena da bih posve shvatila, no istodobno sam osjećala čuđenje, znatiţelju... sreću. "Ja sam tvoj anđeo čuvar", rekao je.

"Dobila sam vlastitog anđela čuvara? Kakav je zapravo opis tvog posla?"

"Ĉuvati tvoje tijelo." Nasmiješio se još šire. "Ja svoj posao shvaćam ozbiljno, a to znači da ću se trebati upoznati s predmetom o kojem se radi na osobnoj razini."

Utroba mi je zatreperila. "Znači li to da sada moţeš osjećati?"

Patch me načas gledao u tišini. "Ne, ali znači da nisam na crnoj listi."

Odozdo je dopro tih štropot vrata garaţe koja se otvaraju.

"Moja mama!" dahnula sam. Pronašla sam sat na noćnom ormariću. Bilo je malo iza dva ujutro. "Sigurno su otvorili most. Kako funkcionira to s anđelom čuvarom? Jesam li ja jedina koja te moţe vidjeti? Mislim, jesi li svima drugima nevidljiv?"

Patch je blenuo u mene kao da se nada da ne mislim ozbiljno.

"Nisi nevidljiv?" ciknula sam. "Moraš nestati odavde!" Pokušala sam se pridići da odguram Patcha s kreveta, ali me spriječila parajuća bol u rebrima. "Ubit će me ako te nađe ovdje. Znaš se penjati po drveću? Reci mi da se moţeš popeti na drvo!"

Patch se nacerio. "Mogu letjeti."

O. Aha. Pa, dobro.

"Policija i vatrogasci bili su ovdje nešto ranije", reče Patch. "Glavnu spavaću sobu trebat će potpuno obnoviti, ali zaustavili su širenje vatre. Policija će se vratiti. Imat će nekih pitanja. Kad bih morao pogađati, rekao bih da su te već pokušali dobiti na mobitel s kojeg si nazvala 112."

"Jules ga je uzeo."

On kimne. "Tako sam i mislio. Svejedno mi je što ćeš reći policiji, ali cijenio bih da me izostaviš." Otvorio je prozor moje sobe. "Još nešto.

Vee je dobila policiju na vrijeme. Hitna je spasila Elliota. U bolnici je, ali oporavit će se."

Niz hodnik, na dnu stepenica, čula sam kako se kućna vrata zatvaraju. Mama je ušla.

"Nora?" zazvala me. Bacila je torbicu i ključeve na stolić kod ulaza. Njezine visoke pete lupkale su po drvenim podovima gotovo trčećim korakom. "Nora! Ispred ulaznih vrata policijska je traka! Što se događa?"

Pogledala sam u prozor. Patch je otišao, ali jedno crno pero bilo je prilijepljeno na staklo izvana, drţeći se ondje zahvaljujući jučerašnjoj kiši. Ili anđeoskoj magiji.

Dolje, mama je upalila svjetlo u hodniku, pa se jedna slabašan trak probio kroz pukotinu ispod mojih vrata. Zadrţala sam dah i brojila sekunde, pretpostavivši da imam još dvije prije nego...

Vrisnula je. "Nora! Što je bilo s rukohvatom!"

Dobro da još nije vidjela spavaću sobu.

Nebo je bilo savršeno, isprano plavo. Zrake sunca upravo su se počele lepezasto širiti obzorom. Bio je ponedjeljak, nov novcat dan, uţasi prošla dvadeset četiri sata ostali su daleko iza mene. Uspjela sam odspavati pet sati i, osim što me cijelo tijelo boljelo od toga što me smrt usisala pa ispljunula, osjećala sam se znatno svjeţije. Nisam htjela pokvariti taj trenutak crnim oblakom napominjanja samoj sebi kako bi policija trebala stići svaki čas da uzme moju izjavu o noćašnjim zbivanjima. Još se nisam odlučila što ću im reći.

Otapkala sam do kupaonice u spavaćici - u glavi potisnuvši pitanje kako sam se presvukla u nju, jer sam po svoj prilici nosila odjeću kad me Patch donio kući - i brzo obavila jutarnju rutinu. Polila sam lice hladnom vodom, iščetkala zube i ukrotila kosu ponovno je skupivši u rep. U sobi sam odjenula čistu majicu i čiste traperice.

Nazvala sam Vee.

"Kako si?" upitala sam.

"Dobro. Kako si ti?"

"Dobro."

Tajac.

"U redu," reče Vee naglo, "još sam totalno izbezumljena. Ti?" "Totalno."

"Patch me nazvao usred noći. Rekao mi je da te Jules dosta gadno pretukao, ali da si dobro."

"Zbilja? Patch te nazvao?"

"Nazvao je iz Jeepa. Rekao je da spavaš na straţnjem sjedalu i da te vozi kući. Rekao je da je sasvim slučajno prolazio pokraj škole kad je začuo vrisak. Rekao je da te zatekao u gimnastičkoj dvorani, ali da si se onesvijestila od boli. Onda je pogledao uvis i vidio Julesa kako skače s grede. Rekao je da Jules sigurno puknuo, što je bila popratna pojava cijelog tog tereta krivnje koji je osjećao jer te terorizirao."

Nisam znala da zadrţavam dah dok ga nisam ispustila. Patch je očito izmijenio neke detalje.

"Znaš da ja u to ne vjerujem", nastavi Vee. "Znaš da mislim da je Patch ubio Julesa."

Na Veeinu mjestu, i ja bih vjerojatno razmišljala na sličan način. Rekla sam: "Što misli policija?"

"Upali telku. Upravo ide uţivo, na petom programu. Kaţu da je Jules provalio u školu i skočio. Proglašavaju to tragičnim tinejdţerskim samoubojstvom. Mole ljude koji nešto znaju da nazovu telefonski broj ispisan na dnu ekrana."

"Što si ti rekla policiji kad si ih nazvala?"

"Bila sam uplašena. Nisam htjela da me uhite zbog provale. Pa sam nazvala anonimno, s govornice."

"Pa", rekla sam najzad, "ako je policija to proglasila samoubojstvom, onda mislim da se upravo to i dogodilo. Najzad, ovo je suvremena Amerika. Imamo blagodat forenzike."

"Nešto mi skrivaš", reče Vee. "Što se stvarno događalo nakon što sam otišla?"

Ovdje je postalo škakljivo. Vee je bila moja najbolja prijateljica i drţale smo se mota Nema Tajni. No neke stvari ne mogu se objasniti. Prva među njima bila je činjenica da je Patch bio pali anđeo koji se prometnuo u anđela čuvara. Odmah ispod nje stajala je činjenica da sam ja skočila s grede i poginula, ali da sam danas opet ţiva.

"Sjećam se da me Jules zaskočio u gimnastičkoj dvorani", rekla sam. "Opisao mi je svu bol i strah koje će mi nanijeti. Nakon toga detalji mi se miješaju."

"Je li prekasno da ti se ispričam?" reče Vee, glasom iskrenijim nego ikada u cijelom našem prijateljstvu. "Imala si pravo u vezi s Julesom i Elliotom."

"Prihvaćam ispriku."

"Trebale bismo otići u trgovački centar", reče ona."Osjećam nesavladivu potrebu za kupovanjem cipela. Mnogo cipela. Treba nam malo dobre stare terapije kupovanjem cipela."

Oglasilo se zvono na vratima i bacila sam pogled na sat. "Moram dati policiji izjavu o tome što se sinoć dogodilo, ali nazvat ću te poslije."

"Sinoć?" Veein glas podigne se od panike. "Znaju da si bila u školi? Nisi im dala moje ime, zar ne?"

"Zapravo, još se nešto dogodilo prije toga noćas." Nešto zvano Dabria. "Nazvat ću te uskoro", rekla sam, prekinuvši vezu prije nego što sam morala slagati još kakvo objašnjenje.

Šepajući hodnikom, već sam došla do vrha stepenica kad sam vidjela koga je mama pozvala unutra.

Istraţitelje Bassa i Holstijica.

Uvela ih je u dnevnu sobu i istraţitelj Holstijic svalio se na kauč, dok je istraţitelj Basso ostao stajati. Bio mi je okrenut leđima, ali jedna mili stepenica zaškripala na pola puta prema dolje, pa se okrenuo.

"Nora Grey", rekao je svojim grubim glasom murjaka. "Opet se srećemo."

Mama je trepnula. "Vi se znate?"

"Vaša kći vodi uzbudljiv ţivot. Ĉini mi se da smo ovdje svaki tjedan."

Mama me ispitivački pogledala, a ja sam slegnula ramenima kao da nagađam policijski humor?

"Zašto ne sjedneš, Nora, i ne ispričaš nam što se dogodilo", reče istraţitelj Holstijic.

Spustila sam se u jedan od plišanih naslonjača preko puta kauču. "Sinoć malo prije devet sati bila sam u kuhinji i pila čašu čokoladnog mlijeka, kad se pojavila gospođica Greene, moja školska psihologinja."

"Jednostavno je ušla u kuću?" upita istraţitelj Basso.

"Rekla mi je da ja imam nešto što ona ţeli i onda sam otrčala gore i zaključala se u spavaću sobu."

"Vrati se malo", reče istraţitelj Basso. "Što je ona to ţeljela?"

"Nije rekla. Ali spomenula je da nije prava psihologinja. Rekla je da pomoću tog posla uhodi učenike." Pogledala sam sve redom. "Luda je, zar ne?"

Istraţitelji su razmijenili pogled.

"Ubacit ću njezino ime u računalo da vidim što ću pronaći", reče istraţitelj Holstijic odgurujući se natrag na noge.

"Da vidim jesam li dobro shvatio", reče mi istraţitelj Basso. "Optuţila te da si ukrala nešto što joj pripada, ali nije rekla što?"

Opet škakljivo pitanje. "Bila je histerična. Razumjela sam samo pola toga što je govorila. Otrčala sam i zaključala se u spavaću sobu, ali ona je razvalila vrata. Sakrila sam se u dimnjak kamina, a ona je rekla da će spaliti kuću, sobu po sobu da me pronađe. Onda je zapalila vatru. Usred sobe."

"Kako je zapalila vatru?" zapita mama.

"Nisam vidjela. Bila sam u dimnjaku."

"Ovo je ludo", reče istraţitelj Basso, odmahujući glavom. "Još nikad nisam vidio takvo što."

"Hoće li se vratiti?" upita mama istraţitelje, primaknuvši mi se i zaštitnički mi poloţivši dlanove na ramena. "Je li Nora sigurna?"

"Bilo bi dobro da razmislite o ugradnji sigurnosnog sustava." Istraţitelj Basso otvorio je novčanik i dao mami neku posjetnicu. "Jamčim za ove dečke. Recite im da sam vas ja poslao i dat će vam popust."

Nekoliko sati nakon što su istraţitelji otišli, opet se oglasilo zvono na vratima.

"To je sigurno ono poduzeće za alarmni sustav", reče mama susrevši me u hodniku. "Nazvala sam ih i rekli su da će tijekom dana poslati nekoga. Ne mogu izdrţati pomisao da spavamo ovdje bez ikakve zaštite dok ne pronađu gospođicu Greene i negdje je ne zaključaju. Zar se škola uopće nije potrudila provjeriti njezine preporuke?" Otvorila je vrata i na trijemu je stajao Patch. Nosio je blijede Levisice i udobnu bijelu majicu kratkih rukava, a u lijevoj ruci drţao je kutiju s alatom.

"Dobar dan, gospođo Grey."

"Patch." Nisam baš mogla procijeniti mamin ton. Iznenađenje pomiješano s nelagodom. "Došao si posjetiti Noru?"

Patch se nasmiješi. "Došao sam napraviti specifikaciju novog alarmnog sustava za vašu kuću."

"Mislila sam da radiš nešto drugo", reče mama. "Mislila sam da si spremač u Borderlineu."

"Dobio sam novi posao." Patch me pogledao u oči i mnoge dijelove tijela oblila mi je toplina. Zapravo, bila sam opasno blizu vrućici. "Vani?" upitao me.

Pošla sam za njim van do njegova motora.

"Još uvijek moramo razgovarati o puno stvari", rekla sam.

"Razgovarati?" Odmahnuo je glavom, očiju punih ţelje. Poljubac, šapnuo je mojim mislima.

To nije bilo pitanje, već upozorenje. Nasmiješio se kad se nisam usprotivila i spustio usta prema mojima. Prvi dodir bio je upravo to - dodir. Izazovna, primamljiva mekoća. Liznula sam usnice i Patchev se osmijeh raširio.

"Još?" upitao me.

Provukla sam ruke kroz njegovu kosu, privukavši ga bliţe. "Još."

Chiarissima

www.crowarez.org

www.bosnaunited.net