Tiskara »Ustaše«, Berislavićeva ulica 10

   

  

HRVATI NAJBOLJI VOJNICI —

NAJVEĆI JUNACI (Mjesto uvoda)

rvatski narod smješten je na takovom geopolitičkom prostoru, koji je bio i jest prekretnica dvaju svjetova, granica iztoka i zapada s jedne strane, a s druge strane

medja prema srednjoj Europi. Taj položaj trebalo je čuvati stoljećima, svoju zemlju trebalo je braniti od stotinu neprijatelja, koji su se pojavljivali u raznim narodima, na raznim mjestima i u razno vrieme. Hrvatski narod dokazao je, da je sposoban čuvati i bdjeti na granici zapadne kulture, on je dokazao svojim stoljetnim držanjem i borbom, da je dorastao svim zadatcima, koje je poviest nanosila i koje je trebao rješavati mačem u ruci. Bilo je težkih časova, prilike su iz iskivale nadčovječne žrtve, dogadjalo se, da je ciela Europa živjela u bojazni gubeći glavu, a mali hrvatski narod ostao je nepokolebivo na granici braneći svoju zemlju, svjestan svoga zadatka i dužnosti.

Hrvati se pojavljaju u ovim krajevima ne kao gosti, oni niesu došli u darovanu zemlju, niti su je zaposjeli kakovom političkom igrom i prevarom. Hrvati su došli na Jadran i u Panoniju kao ratnici sa mačem u ruci i ove krajeve su osvojili uz žrtvu svojih života i vlastite krvi. Od tada pa sve do najnovijih vremena Hrvati niesu napuštali borbu, oni niesu nikada smetnuli s uma, da su sinovi ratnika, pokoljenje vojnika, unuci branitelja zapadne kulture, civilizacije i kršćanstva.

I danas, kao sinovi boraca i ratnika ne zaboravljamo svoje junačke prošlosti, ne smećeno s uma snagu velike Hrvatske, snagu u oružju, snagu u našoj vojsci, jer dokle god živi u nama sviest oružanog odpora prema neprijatelju, dok našim dušama vlada uvjerenje samoodržanja uz cienu borbe i žrtava — ne ćemo i ne možemo nestati.

Hrvat nije nikada bio rob, on je istina bio stoljećima lišen slobode, ali se je vječno borio da ju poluči, a narod lišen slobode koji se bori, narod koji se nije pomirio sa robstvom, nego nastoji borbom i krvlju steći slobodu, nije rob.

H

   

  

Hrvati su narod boraca i vojnika, koji se je, na žalost, mnogo puta borio za tudje probitke, ali se je uviek borio častno i hvalevriedno.

Unatoč svega toga dvadeset godišnje robstvo bacilo nas je u zaborav. Slabo su nas poznavali.

Ni znalo se za nas nije. Razna gospoda su nas poisto-vjećivala s Česima, Slovacima, Slovencima, Srbima i Buga-rima, a ako su nas kada spomenuli i poimence, to je bila rieč o fosilu, o predmetu, »o narodu, koji je nekad bilistao« a danas ga više nema.

Izbrisali su nas, žive su nas pokopati!

Nitko nas nije znao. A mi smo čamili u robstvu pro-kletstva, mi smo patili snagom mučenika, mi smo vjerovali vjerom boraca, mi smo čekali. Čekali smo zgrčenih pesti i stisnutih zubiju.

I kada je žudjeni čas naše vjere došao stvarnošću sa-dašnjice, upoznala nas je javnost. Upoznali su nas kao junake, kao učenjake, kao umjetnike, upoznali su nas kao ljude jake duhom, mišicom i poštenjem. U tom upoznavanju hrvatskog naroda sa svjetskom javnošću najviše su pridonieli hrvatski legionari.

Da o tome dalje govorimo? Nije potrebno!

Djela neka govore! . . .

   

  

»... Vi polazite u rat, u boj s neprijateljem, koji

je najpodmukliji, koji je najpodliji i koji je htio ugroziti čitavo čovječanstvo, koji je naročito neprijatelj baš. hrvatskoga naroda i naše domovine. Ja sam siguran, da ćete vi slavu hrvatskog oružja pronieti svietom, baš kao što su to učinili i naši predji. Ja sam siguran, da ćete ovako hrabri, ovako junačkog obličja i srca, kakva jeste svagdje na svakom mjestu dokazati pod svim prilikama, da je hrvatski narod ono, što je i nekada bio: hrabar vojnik, junak i vitez.«

(Iz Poglavnikova govora hrvatskim

dobrovoljcima 21. XII. 1941.)

   

  

U SJENI SMRTI mjestili smo se u vlaku. Tinjale su cigarete, obavite polutamom vagona, jednolično drndanje sklapalo je umorne oči, u duše su navirale uspomene —

najprije bliede, radjale su se u podsviesti, da zatim izkrsnu pred nas kao zbiljska sadašnjost.

Pošli smo s kolodvora Sava. Sjalo je sunce, orila se pjesma. Vlak je odmicao sve brže, u buki su nestajali zvuči hrvatske glasbe, zastava se vijorila na vjetru slična maramici u dragoj i ljubljenoj ruci, javljajući — zbogom.

Zbogom! Sve se to odvijalo brzo, kao na slikopisnoj vrbci,

sve je to bilo tako srdačno i toplo, blisko i bratski, da smo zašutjeli pod jakim dojmom netom minulih dogodjaja.

U vagonu je zavladala tišina — mrtva tišina. Lica su nagnuta uz prozor, oči miluju drage hrvatska

ravnice i brežujke, žedno upijaju bogatu sliku rane jeseni, zjenice se šire, kao da hoće obuhvatiti, zagrliti i ponieti sa sobom svu tu ljepotu, sve to bogatstvo — cielu domovinu.

Zalazilo je sunce, duge su se sjene pružale u nedogled, zemlja je dobila zagasitu crvenu boju kao krv. Oči su bile ukočene, usta su šutjela, duše patile. Komad po komad naše domovine odmicao je pred našim očima, da se možda nikad ne vidi.

Možda . . . Možda nikad . . . Bez rieči smo se oprostili s našom dragom

blagoslovljenom hrvatskom zemljom. Poljima se provlačio mrak, u vagonu je bila podpuna tama, samo su u rukama i ustima tinjale cigarete. Spuštale su se umorne glave, sanjajući o prostranim ravnicama ruske zemlje, o borbama, užasu i smrti.

Prešli smo granicu. Preko Rumunjske došli smo u Ukrajinu. Priproste seljačke kućice, kao naše klieti, polegle su po zemlji. Ljudi lunjaju nepreglednim ravnicama pognuti, zamišljeni — tmurni. Val rata, prokletstvo krvi prohujalo je ovim

S

   

  

selima, dvadesetgodišnja umornost robstva nestala je tragom krvi i smrti. Ni Kijev nije izgledao bolje. Dva-desetgodišnje robstvo dalo je gradu pečat mrtvila, zamišljenosti i učmalosti, nemilo je zahvatilo metropolu Ukrajine. A ti su ljudi ipak tako dobri, tako tužni i nama blizi.

U kasnu jesen došli smo na Poltavu. Blizina smrti i opasnosti zbližuju ljude_Bili smo u prvim redovima. Noć protkana gustom i odvratnom maglom uvlači u duše pesimistične misli. Neki su zamišljeni, većina šutimo, a ta šutnja djeluje porazno. Mora da je neprijatelj u našoj neposrednoj blizini i čudno je da nemamo nikakovih viesti od izvidnika.

Oko nas je sve šuma. Negdje u daljini štektala je strojnica i njezin je glas nalikovao nekom prietećem, smrtnom i odvratnom smiehu sudbine, a kadkada grunuo je top kao opomena objesnima.

-»Narednik je pozvan k poručniku«, šapne mi drug.

Bit će nešto.

   

  

» . . . Pošli smo s kolodvora »Sava«. Sjalo je sunce, orila se pjesma. Vlak je odmicao sve brže, u buki su nestajali zvuci, hrvatske glasbe. zastava se vijorila na vjetru slična maramici u dragoj i ljubljenoj ruci, javljajući — zbogom. Zbogom!...«

   

  

— Narednik se vraća. . . »Dečki, svakog časa počet će napad, moramo biti na sve spremni«.

Tišina je postala još očajnija. Tamo u daljini izpred nas čuo se neki podmukli šum kao da tama i noć mrmore i stapaju se svemirskim mirom.

Svakog će časa doći poručnik od glavnog zapovjed-nika sa naredjenjem za napad.

Svaka minuta produžila se u vječnost.

— Evo ga! — Jeli sve spremno? — Pritegnite sve remenje, da ne zvecka oprema i da

ne gubite najpotrebnije stvari. Tišina.

— Imajte na dohvatu ručne bombe. Poručnik gleda na sat. Minute su se otegnule u bez-

konačnost. Mi šutimo i pogledavamo se, a u tim pogledima sadržano je samo jedno: To je naše prvo, vidjet će oni štosu Hrvati.

— Hajdemo, rekao je poručnik. Pužući pošli smo u napad. Nije se ništa vidjelo.

Magla je bila gusta, gotovo opipljiva, blato pomiešano sa sniegom onemogućavalo nam je brzo napredovanje. Najednom kao prividjenja, pojave se iz magle likovi iza kojih se čula tunjava.

— Boljševici, šapnemo. Planule su prve puške. Bili su iznenadjeni.

Kao.pred oluju, iza prvih hitaca, zavladala je tišina, da zatim progovori pakao, šuma, blato, vreva i smrt. Puška se stišće grčevito, zjenice se šire do bola, nastoji se prodrieti tama iz koje dolazi smrt. Čim se kroz noć i maglu pojavi koja sjena, planu hitci, a tamo u neposrednoj blizini, zgrčeni se prsti uhvate za prsa ili trbuh, nose se pred oči, a . . . zatim tielo zatetura i padne. Jedan, dva, tri, — stotine ponavljaju te kretnje, iz tisuću prstiju ciedi se krv, sa pestima ohladjenim dahom smrti hvata se blato pomiešano sa zemljom, a usta zanieme s psovkom na pasji život. Napredujemo.

   

  

Došli smo do prvih lješina, koje nam smetaju hodu Pucnjava slabi, neprijatelj je nestao.

„ . . Pužući pošli smo u napad. Nije se ništa vidjelo. Magla je bila gusta, gotovo opipljiva, blato pomiešano sa sniegom

onemogućivalo nam je brzo napredovanje . . . “

   

  

Ali. . . Iz magle su se pojavila oklopljena kola. Čelični

gorostasi pazili su polako uništavajući sve živo oko sebe. — Propali smo, javlja se jedan. — To je zanimljivo, primjećuje drugi. Pogledamo se. Legao je u jarak, tank se primiče sve bliže, tank pro-

lazi nad Hasimom. Čudo, on opet iskače iz jame1 i trči k nama.

— Što je? Kao odgovor čujemo strašnu detonaciju. Čelični je

gorostas eksplodirao od bombe koju mu je Hasim zakačio u gusjenicu.

Svitalo je. Mi smo se održali, to nam je bilo najveće zadovoljstvo.

Dolaze naši zrakoplovi. Zrak treperi od snažnih zvu-kova motora i propelera. Štuke uz strašno zavijanje poniru i tek što su se malo pridigle, prolama se zrakom detonacija. Bezbroj puta ponavlja se ista slika, jato dolieće za jatom noseći smrt i sijući pustoš.

— To je veselo, primjećuje Stevo. — Ja sam napola gluh, dodaje dugi. — Pogledaj ovo, opominje Hasim, pokazujući

unazad. Dolazila su naša oklopljena kola. Prošla su kraj nas, smrtonosne cievi virile su odasvud. Razvijaju se u lanac, metak za metkom leti zrakom, noseći pobjedu i smrt.

Put je prokrčen. — Juriš, čuje se poručnikov glas. Jurnuli smo preko leševa, povaljenih stabala, ručne

su strojnice štektale neumorno, a od vremena na vrieme poletjela je zrakom bomba.

— Zrak je čist, smije se Stevo.

Opet je zavladala tišina. Po blatu i sniegu ležao je neprijatelj. Hasim pjeva sevdalinku tugaljivu i bolnu. Nad poljem grakću vrane. Naša prva borba bila je završena.

   

  

Krenuli smo prema Harkovu. Kuda smo god prolazili, zjapila je pustoš i razorenje. Porušene tvornice, razpršeni samovozi, uništene pruge. Kroz svu tu tužnu sliku lutaju psi i po koje govedo izgladnjelo i pobješnjelo. U daljini u prvim zimskim danima ugledali smo dim i oganj.

To je bio Harkov.

Tutnjava topničtva pomiešana s bukom zrakoplova, s detonacijom bomba u nepreglednom ognju i dimu — to je bio Harkov. Došli smo upravo u vrieme, kada se bitka razmahala svom svojom žestinom, kada je pašovala smrt i kra-ljevalo uništenje.

Bilo nas je na okupu 170 i isto toliko konja. Držali smo postave u predgradju Harkova. Ništa nije bilo osobitog, tek vječna blizina smrti. Na njezinu blizinu toliko smo se pri-učili, da je niesmo ni zapažali. Možda sve to malo čudno zvuči, ali ipak mi smo i smrt u prvim danima borbe opažali i osjećali.

Jednostavno.

Došao je narednik K. Zamišljen i tužan. — Što je?

— Osjećam, siguran sam, da ću otići, — Ne bluni, primjećuje Mile. — Kad vam kažem.

Zašutjeli smo. Ukopani u zemlju buljili smo medju one kućerice s puškom u ruci. Sve je mirno. Grunuo je top.

   

  

». . . Dolaze naši zrakoplovci. Zrak treperi od snažnih zvukova motora i propelera. Štuke uz strašno zavijanje poniru i tek što su se malo pridigle, prolama se zrakom detonacija. Bezbroj puta ponavlja se ista slika, jato dolieće za jatom no šeći smrt i sijuč pustoš.. .«

Satnik promatra kartu, proračunava daljinu neprijatelja i najbolju mogućnost njegova uništenja. Poručnik čeka na

zaključak, da bi odluka zapovjednika postala djelom.

   

  

Zrakom zažviždi granata, bučno i otegnuto. Skupimo se u sebe i priljubimo uz zemlju. Udarila je u gromadu betona porušene kuće.

Opet je zavladala tišina.

Do nas je ležao K. Krvav sa smrću u očima. — . . . jesam li vam rekao . . . . sad je sve dobro . . .

tako sam umoran. Tamo u blizini cerila se smrt veselim glasom

strojnice i grohotala hihotom topa. Čekali smo u tom predgradju, kad će nam štuke i

topničtvo prokrčiti put. Čekanje, neizvjestnost, to su najveće muke. Dobili smo dvostruko streljiva, gotovo svi smo imali parabelume i bombe.

— Bit će nešto. Umuknulo je topničtvo, najprije ono sa debelim

glasi-ma, što laje tamo daleko negdje, a zatim su utihnuli glasići nalik ćeretanju. Moglo bi se reći, da je gotovo zavladala tišina.

Upravo je zalazilo sunce. Zimsko sunce, krvavo i sablastno. Zima se osjećala u kostima i prstima, smrt je vrebala odasvud.

— Došao je poručnik. — Opet gleda na sat. — Juriš! Poletjeli smo medju kuće. Pred nama su naši

drugovi gurali mali top, u rukama su praskale strojnice. Svaki metak izpaljen medju kućama odzvanja nekako jezovito i sablastno, a eksplodirana bomba djeluje dvostrukim učinkom.

Iz zakloništa i porušenih kuća izlaze boljševici. — Bliedi s licem izobličenim od straha, s rukama u zraku.

— »Nicht bolševik«, govore prestrašeno, a mi ih ša-ljemo u pozadinu.

Uz nas su bacači plamena. Kroz ciev sukne plamen kao dah smrti, a kroz rupe utvrda i kuća čuje se jauk. Pakao poprima sve izrazitiji izgled. Harkov je skoro sav u dimu i plamenu. Kroz dim, oganj i smrt hitamo k središtu. Putem na razkršćima nailazimo na drugove. Jesi li živ, pitaju oči, usta se raztežu na smieh, ruke drhću.

   

  

Harkov je u našim rukama. Zavladala je tišina, gradom se osjeća miris paljevine,

krajem gospoduje smrt. Tu smo bili dvadeset i jedan dan, a zatim smo krenuli

prema R. Vi ne znate, kako se to putuje pod šljemom i

puškom. Samovoz za samovozom prolazi blatom i sniegom. Svuda se pruža jednolična pusta ravnica, svuda ostatci borba, sukoba, bomba i topova. Tako smo putovali dvadeset dana. Male, na oko neznatne i sitne stvarčice bile su za nas doživljaj. U nekom selu, kojih trideset kilometara pred R. izdano je naredjenje za odmor. Oko nas se za čas skupi množtvo znatiželjnih ljudi, koji prate svaku našu kretnju, svaku našu rieč, koji promatraju svaki dio naše opreme.

Čudjenju ni konca ni kraja. Kada primjete da ima prilično sličnosti u našem i njihovom jeziku, znatiželja raste. Dolaze djevojke, proviruju iza ramena drugih i smiju se. Nešto spremaju.

Eto iznenadjenja. Došle su s finim, nama poznatim ruskim čajem. Bili smo dirnuti. Zastrašenost, koja viri i z njihovih očiju, ostatak je patnja i zlostavljanja režima, a ova pažnja, ovi pogledi i Šutnja, koja mnogo govori, dokaz nepokvarene i čestite narodne duše.

Na jednom je nestao Emil. — Gdje je? Svakog će se časa krenuti. — Već polazimo, a njega još uviek nema. Padaju razne doskočice na račun njegovog nestanka,

kad na jednom evo ga. Nosi u ruci balalajku. Ugadjaju se žice. Izpočetka je išlo težko, no malo kasnije pjevao je Hasim uz balalajku »Bosno moja«, a Stevo se je kleo da je srodna »sremskoj«.

Put se nastavlja uz pjesmu i smieh dalje, doduše na mjestima treba sići i ponekad gurati, ali to je takodjer »doživljaj«.

Približavamo se cilju. Pred R. smo stigli u oči Božića. Sve je bilo u sniegu. Tu u neposrednoj blizini smrti, gdje smo neprestano na dohvatu neprijateljskim metcima, biva toplina božične noći san sviju. Sve više šutimo, povlačimo se u sebe, bavimo se svojim posebnim

   

  

mislima, sanjarimo o sreći, koju smo nekada osjećali u krugu svojih, prenosimo se duhom na naše brežuljke i na čas nam se čini, da čujemo glas zvonova. Dolieću zvuci nebeskih glasnika, najprije muklo, kao iz daljine, zatim su sve glasniji, sve bliži, sve jači. Susreću nas znanci i prijatelji, vedri, nasmjani, sretni — stišćemo si ruke. Sretan ti Božić!

Smieh ori selima, radost je ušla u drage seoske kućico, gore badnjaci, mirišu pečenice. Poljima, uvalama, brežuljcima, osjeća se mir božične noći, mir duša, mir srdaca, mir života, a nad svim tim bruje glasovi božičnih zvonova, tiho, milo, prijateljski . . .

— Brrr, zima je.

Fiuuuuuuuu . . . Nešto je poletjelo zrakom, žarilo se u snieg i za nač nas je obasula zemlja, snieg i kamenje. Fiuuu . . . Bum . . . Tak, tak . . .

Zuje taneta, praskaju granate, zrakom dolieće smrt. Boljševici jurišaju.

Prestao je san božične noći, naš je Badnjak u znaku borbe i smrti. Zrakom su odzvanjale eksplozije. Kao dva diva, koji se zbližuju sve više bacajući smrtonosno kamenje, parali su zrak topovski metci, fijukali su zrakom i kada su pali, dizala se zemlja, rušile se kuće, carevala je smrt. Baš te božične noći vladao je orkan rata. Samo su zrakoplovi mirovali. Tamo u daljini pojavio se plamen, zatim se čuo prasak i mi smo instinktom životinje zagnjurili glavu u zemlju, čekajući da se taj val paklenskog biesa smiri u našim obrambenim nasipima, ili da se zarije daleko u pozadini.

   

  

» . . . Proletjeli smo medju kuće. Pred nama su naši drugovi gurali mali top, u rukama su praskale strojnice. Svaki metak izpaljen medju kućama odzvanja nekako jezovito i sablastno . . . « (Str. 14.)

Ali ta vatrena usta vječno govore, vječno izbacuju oganj i smrt, a mi čekamo. Još nema nikakovog naredjenja za napad.

Postajemo nestrpljivi. Sva je zemlja pred nama izro-vana, sav je grad u plamenu.

Minute se duže u vječnost, u ušima bruji kao u zvo-niku. Sve paklene sile ujedinile su se i orgijaju uz paklenu topovsku pjesmu. Zima je upravo nesnosna. Koče se prsti, u nogama se osjeća bol, više se ne može izdržati.

Fiuuu . . . opet zažviždi zrakom. Stup zemlje i sniega digao se pred nama u vis.

— Jao . . . Tišina. — Sto je? — Tko je viknuo? Muk. . . — Branko je zasut.

   

  

Potrčalo nas je nekoliko k njemu. Bilo je kasno. Juriša još uviek nije bilo. Mi smo mirovali. Borba tež-kog oružja, mjestimični sukobi trajali su dvadeset dana i kroz to je vrieme najviše djelovalo zrakoplovstvo. Mi smo još uviek čekali juriš. Gorili smo od želje da ušutkamo ona topovska grla, koja rigaju smrt, da poletimo ulicama, oči-stimo kuću za kućom i krenemo napried. Dosta nam je bilo mirovanja.

Došla je izmjena. Niesmo dočekali naš žudjeni čas juriša. Bili smo dodieljeni posadi, koja je vodila borbe s brojčano jačim neprijateljem.

Bila je mrka noć. Nitko nije smio ni cigarete zapaliti. Oko glavnog zapovjednika vrzu se častnici s kartama u ruci. Svaki si nešto zacrtava, bilježi i odlazi, kontroliravši satove.

Bilo pod koju cienu moramo izbaciti neprijatelja iz utvrda, glasila je zapovied.

Još nije bilo vrieme za napad. Samo je topničtvo uda-ralo jednolično u odredjenim razmacima, a preko nas su zujale granate kao muhe i zabadale se u snieg i zemlju daleko pred nama u neprijateljske postave.

Oko deset sati počeo je juriš. Sve oružje jurišne naravi razvilo je svu svoju djelatnost, — strojnice, samokresi, ručne bombe, bacači plamena i svakako bodovi.

Udarili smo prsa o prsa. Oči su sjevale iz tame, ruke se automatski dizale, udarale, prst je bio na okidaču, dok je kroz ciev sipala vatra i smrt. Čim se koja sjena pojavila preko prekopa, zateturala je, krvavi zgrčeni prsti uhvatili su se za grudi, lice se je bolno izcerilo i kao proštac stro-poštalo se tielo o zemlju ili se natrag povalilo u tek napu-šteni jarak.

Djelo su dovršili bacači plamena. Utvrde su bile čiste, mi smo naš zadatak u cjelosti izvršili. Svitalo je.

Naše je topničtvo opet udaralo, samo ovaj puta dublje — u neprijateljsku glavninu.

Zima je iz dana u dan bila sve strasnija (nisu pomagale ni rukavice ni čizme), oduzimljući svaku volju i smisao za borbu i kretanje. Zrakoplovi su od vremena na vrieme udarali po neprijatelju, topničtvo je vječno

   

  

»brbljalo«, a mi smo poduzimali tek manje podvige. Zauzeli bi po koje selo, zalazili duboko u neprijateljske redove, upecavši po kojeg častnika ili komesara. To je bilo sve.

Jednom je tako pošao Meho nasmijan, vedar s ciga-retom u ruci.

Pošao je i nije se vratio. Progutala ga bezkrajna ruska zimska ravan. Tu smo zimovali boreći se tri mjeseca. Od vremena

na. vrieme napadali su boljševici, no naše su strojnice nemilo kosile po neprijateljskim redovima i oni su nas uviek ostavljali bježeći i poskakujući preko leševa svojih vlastitih vojnika.

Tako su prolazili dani. U borbama, pod zemljom, uz dim cigareta budile su se uzpomene, misli su letjele tamo u domovinu, oči su u prividjenjima gledale svoje najbliže, smijale se i milovale. I kada bismo se podpuno zanieli u liepe misli nedavne prošlosti, javljalo bi se zvono za uzbunu i mi smo pograbivši pušku hitali u noć, u stepu, u vijavicu, u smrt. Svaki je dan nosio nova iznenadjenja, nove borbe, nove pobjede.

Dolazilo je proljeće. To proljeće nije ni malo nalik našemu. Bez cvieća,

bez zelenila, bez voćaka i veselja. Nepregledna ravnica pretvorila se u more i gacamo po ciele dane po blatu i vodi, ta se monotona blatna i tužna slika uvlači u duše i mi postajemo nervozni. Željni smo opet borbe. Samo da ne stojimo na istom mjestu, da ne gledamo istu sliku, svaki dan da ne šutimo, jer si nemamo što reći, da ne mirujemo, znali smo za svaki kamen, za svako stablo, za svaki grm.

   

 

Postalo je nesnosno. Jedne noći krenuli smo u napad. Zaštićeni mrakom

približili smo se neprijateljskom selu i osvojili ga bez težke borbe, bez ikakvih gubitaka. Druge noći napredovali smo još dublje u neprijateljske redove — četvrte — već smo izmjenili sliku svakidanje dosade.

Opet se je mirovalo. Odaslali smo izvidnice. Vodnici se skupljaju oko čast-nika, nešto ozbiljno razgovaraju i mjere po kartama. Svi su ozbiljni. Što je?

— Obkoljeni smo . . . No, to nam je trebalo. Prvi dan protekao nam je mirno bez ikakovih iznena-

djenja i noć je bila mirna. Izlazkom sunca počelo je kolo. Najprije zrakoplovi,

pa topničtvo, pa juriši. Udarali smo upravo biesno.

».. . Put se nastavlja uz pjesmu i smieh dalje, do duše na mjestima treba sići i ponekad gurati, ali to je takođjer »doživljaj«..,« (Str. 19.)

   

  

Neprijatelj je jurišao u masama dan i noć, mi smo se izmjenjivali tek toliko da se okriepimo snom — već se borimo 14 dana, a pomoći ni od kuda.

Ponestajalo nam je streljiva, svi smo bili izgladnjeli, već smo izjeli sve konzerve — pritiskala nas je glad.

Neki su počeli očajavati. Šestnaesti dan pojave se naši zrakoplovi. Kao djeca

lamatali smo rukama od sreće, a oni su kružili nad nama bacajući nam hranu i streljivo. Odlučili smo sačuvati osvojeno područje do dolazka naših ostalih snaga.

Sljedeći dan probili su naši obruč. Bilo je to početkom maja. Izmoreni, ali ponosni, odlikovani visokim odlikovanjima pošli smo opet u Harkov, gdje smo se odmarali i spremali za daljnje borbe. Opet se budi u nama težnja za životom. Snaga, optimizam i mladost zastruji našim žilama i opet počinjemo vjerovati. Mi niesmo toga dana frontaši. Tamo, tamo u prednjim linijama zaboravlja se na sve, zaboravlja se na ličnost, na vlastitost, na pojedinca. Tamo postoji vod, satnija, hrvatska legija i čast te hrvatske legije, koju mi branimo. Šetamo porušenim gradom u koji se opet vraća život, smijemo se s vjerom u pobjedonosne i sretne dane, koje nosi vrieme.

Počele su borbe oko Staljingrada. Druga bojišta niesu za nas postojala. Sve nas drugo nije zanimalo, nikuda niesmo željeli ići — samo u Staljingrad. Osjećali smo i znali, da će nam se izpuniti ta težnja.

Početkom kolovoza pošli smo iz Harkova.

   

  

Po drugi puta napuštali smo grad, koji smo upoznali

u krvi i plamenu. Sjetili smo se našeg poginulog narednika, no na fronti se ne misli mnogo na smrt. Ljudi druguju sa smrću i toliko se s njom sprijatelje, da je ni ne zamjećuju. Oni su suradnici, vječno povezani, prezirom

» • . . Naše je topničtvo opet udaralo, samo ovaj puta dublje - u neprijateljsku glavninu , . . « (Str. 23.)

   

  

zbliženi, a ona, ona gospodarica bojnih poljana obilazi tabore i piruje.

Mi joj se smijemo. Stigli smo na Don. Tu je ostalo samo topničtvo, dok

je pješaćtvo pošlo da izvrši jednu drugu zadaću. U rano jutro počeo je neprijatelj jurišati. Mi se

niesmo smeli ni na čas. Tu smo dokazali, da znamo osobito dobro gadjati topovima. Odluka je bila veoma smiona. Naši su topovi pucali u masu, koja je jurišala, cievi su bile uperene gotovo horizontalno, granate su padale medju ljude, nastao je metež. Što je neprijatelj očekivao, to ne bi znao, ali je prije sve očekivao nego pozdrave topovskih cievi iz neposredne blizine.

Počeli su uzmicati. Gonjeni glasom pobjede jurnuli su neki za bježećim

neprijateljem. S njima je pošao i Tomo. Pošao je i vratio se nošen na ramenima svojih drugova.

Pokopali smo ga u sjeni drveta, koja se je pred zalaz sunca produživala u bezkrajnost po krvavoj ruskoj ravnici.

Konačno smo došli pred Staljingrad. Tu smo našli ostale naše jedinice i utvrdili smo se kojih dvadeset kilometara pred samim gradom.

Gotovo tjedan dana vladao je mir. Nije to mir nama poznat, mir, tišina za kojom mi ponekad žudimo i koju nalazimo po šumama i prostranim poljima daleko od grada u družtvu prirode, to je bio mir protkan zavijanjem štuka, udaranjem bomba, a mi, mi smo mirno promatrali kako tamo u daljini kao skakavci odlieću naši zrakoplovi pojedinim djelovima grada, spuštaju se strmoglavce sa smrtonosnim teretom, da se malo zatim opet dižu pod oblake praćeni paklenom tutnjavom topova i eksplozijom pobacanih bombi.

Više nas nije zanimala ta igra. Uviek isto, uviek jednako zavijanje sirena, vraćanje i dolaženje. Sirene Štuke Bombe Smrt Sirene

To je bilo svaki dan. Napokon smo pošli prema predgradjima s plinskim

maskama, s gunjem, šljemom, streljivom i parabelumom. Išli smo kao i svagda, mi stari izkusni borci: hladnokrvna šutke i ponosno. Već smo zalazili medju prve kuće. Još nema na nas nikakvog napada.

   

  

Kuće izgledaju puste i napuštene, bez prozora. Samo crne rupe zjape na nas, kao da smo pred kakvom starom porušenom gradinom.

Još uviek mir. Podjemo polako uza zid prema prvoj kući, kad iz

svih prozora zaštekću strojnice. To smo i očekivali. Bacimo dvije tri ručne bombe,

raztrčavši se kako bismo bili što slabija meta neprijatelju. Osvajamo kuću za kućom. Prozori postaju opet mrtve rupe, pune tajanstvenosti i jeze. Spustila se noć. U daljini se čulo puškarenje. Mi smo podigli privremene utvrde i čekali zoru. Opasno bi bilo proviriti preko zaklona, jer tamo, malo podalje vreba boljševičko oko na svaku našu sjenu.

Ali. . . Da vidimo, kako je tamo, Da vidimo?! . . . Odvraćali su nas.

   

  

Badava, znatiželja je bila jača od razbora. Moj drug Mijo i ja pošli smo. Preskočili smo zaklon i uputili se u »posjet« neprijatelju. — Evo ih! Bila ih je ciela hrpa. Opazili su nas. — Propali smo. To je trajalo samo časak.

Dignem strojnicu, ciev metnem drugu na rame. Tak, tak, tak . . . Neprijatelj se savija u grču i pada u lokve krvi. Iz

susjedne kuće nešto se maknulo. Tada jauknuo je drug, pala je strojnica, na moje se

oči spustila tama. Zavladao je mir . . .

» . . . Šestnaesti dan pojave se naši zrakoplovi Kao djeca lomatali srao rukama od sreće, a oni su kružili nad nama bacajući nam branu i streljivo...« (Str. 26.)

   

  

KROZ ZIMU, BORBE I KRV - DO POBJEDE

olazili smo razbojištem noći. Sablastno su stršili ostatci razbijenih kola, nalik na križeve nad upalim grobovima, nakrivili su se produljeni u

sablastnim sjenama, koje su se spajale s mrakom.

Naša je pješačka pukovnija napredovala u prvim da-nima mjeseca veljače.

Odasvud vreba smrt. Tamo iza jednih razbijenih kola nešto se miče. Na jeli huče sova, zao glasnik, negdje daleko čuje se pucnjava.

Najednom, iznenada, prolomi se zrakom prasak, odre-šit, prodiran i — grozan. Kao cerekanje smrti odjeknula je jeka pucnja, a drug narednik klone uhvativši se za prsa. Vidjeli smo zgrčene prste, koji su se odkinuli od grudiju, a s njih je kapala gusta tamna tekućina . . . krv.

Krv . . .

»Brate, ubilo me«, rekao je i povalio se po utoptanom sniegu, smirivši se lutajući neprohodnim stazama, koje mi nazivljemo život.

Tamo na dnu nestala je sjena u mraku. Pošli smo da-lje. Zviezde su treperile nebom, kao da su oplakivale mlad život.

Pošli smo u šest sati na večer prema K. u uvjerenju, da ćemo stići prije boljševika. Zapovjednik bojne izdavao je posljednje naredbe. Strašna studen vladala je ruskim ravnicama, po obrvama i brcima hvatalo se inje.

— Strojničari, . . . javlja se zapovjednik.

— Spremni, odvraćaju vojnici. — Jesu li strojnice dobro namazane uljem? — Jesu! — Jesu li omotane? — Jesu! — Streljivo razdjeljeno? — Jest!

D

   

  

Polazimo u K. Možda su u tom mjestu već ruske je-dinice, a možda i nisu. Moramo biti na sve spremni.

— Podjimo, nitko da ne puši cigarete! — Shvatili smo, gospodine zapovjednice! — Podjimo dakle! Bili smo zatečeni. U K. vladaju boljševici. Zrakom

su odjeknuli prvi hitci sablastno i prieteći. — Juriš, čujemo glas nadporučnika C. S bodovima

na puškama jurnemo u vatru. Kao da se nebo prolomilo, kao da je pobjesnio pakao, zaštekću strojnice, zafijuknu zrakom mine, zagrakću topići, polete taneta. Neprijatelj ne zna kuda bi.

Osvajamo kuću za kućom, utvrdu za utvrdom. Pred zoru bilo je K. u našim rukama. Svitalo je. Tamo u daljini, gdje se nebo spaja sa zemljom, zaplovio je zimskom modrinom crven, velik sunčev kolut oblit karminom krvi. Duge sablastne sjene izdužile su se sniežnom ravnicom. Mi smo pokopali poubijane neprijatelje. Širom otvorene oči buljile

U zaklonu promatra se kretanje neprijatelja. Rezultati se javljaju u pozadinu k bitnicama, koje će odmah

»progovoriti«.

   

  

su u nebo, ruke su bile ukočene i zamrznute, a usta puna krvi. Jedni su žarili ruke duboko u snieg, drugi su grčevito čuvali u rukama pušku, koju se nije moglo iztrgnuti, a svi su pod sobom imali crveni sniežni prostirač obojen toplinom i snagom vlastitog života.

Osvojene prostore morali smo držati do dolazka ostalih četa s kojima bi pošli dalje za neprijateljem. U K. vlada strašna studen. Straže se izmjenjuju svakog pola sata, ljudi upravo trče iz mjesta na mjesto, jer nakon malo mirovanja smrzavaju se uši, nos, prsti. Izvidnice obilaze okolicom, da nas ne bi iznenadio neprijatelj.

Ovog je časa službujući častnik satnik G. Vraćaju se izvidnice. Vojnici su obučeni u biela odiela i na sniegu su gotovo neprimjetivi Satnik je očito uzbudjen.

— Poslao je po ostale častnike, zagledava se na kartu. Pristupa brzoglasu. — Zapovjednice, javljeno mi je, svakog će časa

udariti kozaci. Spremite ljude. — Kozaci?! . . . Mi još niesmo »imali čast« s njima. U našim su se dušama stvarale slike o ljudima s

tatarskim pogledom, sa šubarama, tankim dugim brcima, sjećali smo se jahača na malim konjima, s krivim sabljama u ruci.

— Da ne misle oni i ovaj puta udariti sa sabljama? Slabo bi prošli.

Postali smo već i znatiželjni, no kozaka još uviek nema. — Da se niesu prepali, ili su možda izgubili

orientaciju. Tko zna! — Evo ih! primjećuje nadporućnik Ć. — Pa malo ih je. No oni su navaljivali sa tri strane. Taj njihov prepad

bio bi u istinu prepad,, kad nas ne bi naše izvidnice obaviestile o njihovom dolazku.

A ovako . . . To su oni isti, koje smo gledali po sajmištima u

crnini odielima sa sabljama, na malim brzim konjima. No, ovi imaju u rukama strojnice. Mi smo ih pustili da

   

  

nam se približe na puškomet. Kada su nam došli na dohvat, zaštek-tale su strojnice.

Konji su se počeli propinjati, nastala je gužva, pobješnjele životinje jurile su sniežnim poljem, iz gubica curila je pjena, konjici su padali što od naših taneta, što pod kopitima pobješnjelih životinja.

Tamo trči konj s prebitom prvom nogom, posrće, skuplja posljednje snage, da umakne smrti.

Još jedan hitac. Konj se propne, zaglavinja i povali se po sniegu, s

krvavom pjenom na ustima. — Kozaci skaču s konja . . . — Kozaci jurišaju . . . Naša satnija bila je prva na dohvatu. — Oni imaju sablje . . . Mi smo natakli bodove i čekali. — Ludi su I — Svi će izginuti. Pripucale su puške. Tjelesa su padala jedno preko

drugoga, snieg je požudno upijao krv, preko leševa dolazio je novi val ljudi s mržnjom u očima, biesom u srcu.

Neki su se probili do nas. Poletjele su ručne bombe. Jedan, dva, tri . . . Bum . . . Zemlja i snieg poletjeli su zrakom, smrt je žela obilato. Prvi napad bio je odbijen.

Pogledamo se. Mi nemamo pravih gubitaka. Koji taj ranjen, no to nije ništa. To je bio naš prvi susret s kozacima.

   

  

Znali smo, da s time nije svršeno. Doći će pješačtvo,

bit će možda i bojnih kola, no ništa zato. — Samo, kad bi nam došlo pojačanje. — A ako ne dodje? — Ako ne dodje na vrieme . . . — Propali smo.

».. . Osvajamo kuću za kućom, utvrdu za utvrdom. Pred zoru bilo je K. u našim rukama . . .« (Str. 33.)

   

  

Bilo je poslije podne istoga dana. Tek se hvatao su-mrak.

— Eto boljševika! — Jurišaju . . . Došli su s malim bojnim kolima. — Propali smo! Borba je bila nejednaka. Naši bacači mina radili su

bez prestanka, strojnice su kosile nemilosrdno i neumorno. To je bio drugi napad toga dana, a noću smo kod ulazka u mjesto bili takodjer u borbi. Počeo nas je svladavati umor.

Ako za pola sata ne dodje pomoć, izginut ćemo svi do jednoga, jer na predaju nije nitko ni pomišljao.

— Evo zapovjednika! — Imate li gubitaka? — Ranjenih! — Koliko? — Osam! — Samo hrabro. Svakog će časa stići pomoć! — Ne popuštamo. Pred nama su se zaustavila mnoga

kola, boljševički napad slabi. — Što je to? — S boka udaraju naša bojna kola. — Hura, spašeni smo! Satnik G. je ranjen . . . Slika bojišta brzo se

izmjenila. Neprijatelj je bježao glavom bez obzira, a pješačtvo je čekalo nalog za čišćenje. Već je bila mrka noć. S pridošlim pojačanjem krenuli smo jutrom dalje za neprijateljem. Pred nama se je pružio grozan prizor. Mrtvac do mrtvaca, truplo do trupla, smrt do smrti. U svim položajima ležala su po-razbacana tjelesa krvava, izcerena, osakaćena, samo oči, oči su samo buljile bielo i ukočeno. Kuda? Tko bi znao? Možda u vječnost.

   

 

Krenuli smo u G. S nama je krenuo naš hodža poruč-nik M. Pjeva, pripovieda dosjetke, skuplja uspomene.

Ima »prokletu sreću«, govori se medju nama. Jurišaju kozaci, M. udara prvi iz parabeluma, oko

njeg sve pršti, a njemu ništa. Razprsne se granata, hodžu opet zahvati samo piesak i snieg. »Pomilovala me, brate«, smije se poručnik.

Došao je s nama pred G. — Mi bi u grad. — Tko će s nama, pita M. — Ja, ja,ja . . .

Dodji ti i vas dvojica. — Idemo da omirišemo, šalio se poručnik. Pošli smo.

» . . . Jurnuli smo natrag uza zidove, po jarcima puzući. Za nama otvorila sestrašna vatra. Metci pršte oko nas kao kiša. Zabijaju se u zidove i zemlju, apo nama pada žbuka. To je tako neugodan osjećaj . . . « (Str. 40.)

   

 

U rukama svjetlucaju parabelumi. Oči se šire, usta podrhtavaju.

— Gledaj, sovjetski častnik — to je obhodnja, javlja se poručnik.

— Pssst. . . — Dum, dum, dum, zaštektao je parabelum. Častnik

i dvojica vojnika ostali su ležati. — Zašto smo

pucali? - To je bila ludost!

— Što sad? — Brzo k svojima! Jurnuli smo natrag uza zidove, po jarcima, pužući.

Za nama otvorila se strašna vatra. Metri prše oko nas kao kiša. Zabijaju se u zidove i zemlju, a po nama pada žbuka. To je tako neugodan osjećaj.

— Kao da te škaklja smrt, primjećuje hodža. Opet vatra, zatim tišina, pa jedan osamljen hitac. — Ranjen sam, proštenje poručnik. Ponieli smo ga k našima. Nije se tužio. Smirio se je

u obkopnom jarku sa smješkom na ustima, a s pogledom uprtim u hrvatski grb na mojem rukavu.

   

  

IZ KRVAVE STVARNOSTI

stavljamo Don. Tihi, mirni, mnogo spominjani Don. Rieka oblita zrakama zalazećeg jesenjeg sunca, valja se jednolično ravnicom, šumi,

mrmori, kao da nešto šapće, kao da prieti i opominje — Što li. Tako je danas divan jesenji dan. Sličan je onome, kada je naš Ikica umirao. Pala je granata nedaleko nas. Ikica je jauknuo. Priskočili smo k njemu. Njegova je ruka posegnula za bolnim mjestom.

. . . Nema noge. Krv curi, curi, kao iz kakovog izvora. Ikica stenje. Gdje sam . . . Da, da, sve je dobro. . . Sada me ništa

ne boli. . . Što se mrštiš, vidiš da sam sada kraj tebe . . . ne ću te ostaviti . . . No, tako, smij se . . . tako sam umo-ran . . .

Ikica je klonuo. Guste tamne kapi životnog rumenog soka spustile su se u lokvu i zavladao je mir. Mir srpanj-skog dana. Jest, to je bilo točno prije dva mjeseca.

Idemo pod Staljingrad. Pričali su doduše drugovi o njem, pripoviedali su o grozotama, o borbama, o sukobima, o mnogo čem, no to nije bilo dovoljno. Ja hoću vidjeti Staljingrad. Trubač trubi mirzov. Toplo je.

Logorom je zavladao mir. Ljudi često ne shvaćaju vojnika. Gledaju u nas kao u

neka bića koja niesu duhovnošću slična ostalim ljudima. Nekad sam i ja bio toga mišljenja. Ti ljudi misle da smo mi strojevi, ili bolje, sitni kotačići jednog velikog stroja, drže, da smo bez volje, bez zahtjeva, bez inicijativa, ukratko, neljudi u ljudskoj spodobi.

A mi, mi osjećamo kao i drugi, vjerujemo kao i drugi, patimo kao i drugi, samo smo odielom, načinom života i radom drugačiji. Borba, rat, vječna blizina smrti ne poživinči čovjeka. To nije istina. To samo djeluje na ljudsku dušu, koja se pod udarcima svakidašnjice uvlači u se, ali ta je duša ostala u biti nepromjenjiva. Mi vjerujemo u izpravnost borbe, u njen uspjeh i zato se borimo.

O

   

  

». . . Naše satnije idu jedna za drugom, u oblaku prašine nestaju u daljini po zavojima prašnih putova, da se opet pojave na kojoj okuki, tamo daleko, gdje se ta jednolična i pusta ruska ravnica spaja s modrinom jesenjeg neba. . . « (Str. 43.)

   

  

Krećemo dalje u susret izdovoljenju naše znatiželje. Naše satnije idu jedna za drugom u oblaku prašine, nestaju u daljini po zavojima prašnih puteva, da se opet pojave na kojoj okuki, tamo daleko, gdje se ta jednolična i pusta ruska ravnica spaja s modrinom jesenjeg neba.

Misli lete u domovinu. Tamo je sada berba, tamo se pjeva, tamo je život.

Škripe tiesci, peku se kesteni i odojci, curi mošt, po zakutcima pjevaju čvrčci poznatu jesenju pjesmu. Dolaze mladi k kleti, na komušanje, na mobu, tu padnu prve rieči, prvi poljubci, radja se mlada ljubav, sanja se o vlastitom domu.

Iluzije . . . Danas je bilo smieha. Uhvatili smo jednog »poručnika ženu«, zaostala je negdje, kaže Ismet. Kod izpitivanja su padali odrešiti i strogi odgovori, zatim sve nježniji i kraći, a na koncu su probile suze. Padale su doskočice, neki smjeliji pokušaji su s ljubavnim izjavama, no nije išlo.

Žene je ipak težko osvajati. Ovaj puta putujemo i noću. Sutra ćemo biti u Staljingradu.

Nalazimo se oko 25 kilometara pred Staljingradom. Čekamo noć. Tek pred večer krenuti ćemo u grad. Naš zapovjednik pukovnik vjeruje u nas. On kaže da smo mi svagdje bili najbolji, pa ćemo svakako i ovdje. Svi uzbudje no čekamo noć. Oko nas je paklena tutnjava, u našoj blizini udara topničtvo i preko nas leti tanad na grad. Topničtvo udara neumorno i jednolično. Tri se najbolje čuju. Jedan izbaci tri metka, drugi dva, a treći jedan. »To je malo izkvareni tempo di valce«, pri-mjećuje Djuka. To je trajalo nekako dva sata, a zatim su došli zrakoplovi. Neprestano su padale bombe, udarale su o utvrde i zemlju, uz podmukli, strašni tutanj. Jedni su strojevi odlazili, drugi su dolazili. Bombe su padale jedna za drugom praćene lomljavom i zavijanjem štuka.

Mi svi u uzbudjenju čekamo noć. Krenuli smo. Došli smo u neposrednu blizinu Staljingrada. Porušene

   

  

i popaljene kuće strše sablastno i prieteći, po ulicama leže razbijena oklopljena kola, razmrskani tramvaji, topovi i topići. Bunkeri su bili razoreni, a iz njih su virile

» . . . Približio se ugovoreni čas navale. Krenuli smo uz prugu prema jednoj tvornici traktora, koja je bila pretvorena u tvornicu oružja. Tu se napreduje pužući, s prstom na odponcu, s bombom u čizmama, i za pašom . . . «

strojnice kao »nevini štapovi«. To je bio pravi izgled mrtvog grada. Negdje izpred nas vode se manji okršaji. Štekću strojnice i praskaju puške. To su sigurno naše predstraže pripucale na neprijatelja ili je udarila izvidnica

   

  

na izvidnicu. Stiene su pune tragova izpaljenih metaka, zidovi su izšareni koječim. Svakog će časa ponoć.

Tek je dva sata iza pola noći. Poručnik J. obilazi svoje. Svi se spremamo za sutrašnju navalu. Oboružani smo parabelumima, oni su najpodesniji za ulične borbe. U ranu ćemo zoru udariti, kaže poručnik. Čekamo zoru u družtvu uzpomena i misli, koje oblieću dušu kao dosadne muhe. Nije to mala stvar — mi smo u Staljingradu.

. . . Noć je. Mi smo u svojim postavima. Krenuh smo zorom u napad. Digli su se neprijateljski zrakoplovi, udarajući strojnicama. Zrak je drhtao od detonacija, zemlja se tresla. Od vremena na vrieme podigao bi koji taj glavu preko zaklona da vidi »jesmo li živi«. To je prilično dugo trajalo. Naše protuzrakoplovno topničtvo udaralo je po strojevima i svakog smo časa vidjeli kako plane po koji zrakoplov i vrteći se u svim smjerovima pada u ognju i dimu na zemlju.

— Dolaze naši, čujem glasove oko sebe. Došli su naši zrakoplovci, naši lovci. Obletjeli su

bojište, podigli su se iznad neprijatelja, a zatim je počelo. Najprije izprekidano udaranje strojnica, a zatim vratolomna jurnjava za pojedinim strojevima. Neki su se zrakoplovi počeli spuštati, drugi su prihvatili borbu, da nakon kratkog vremena pojure k zemlji.

— Zrak je čist, javlja se poručnik. Približio se ugovoreni čas navale. Krenuli smo uz

prugu prema jednoj tvornici traktora, koja je bila pretvorena u tvornicu oružja. Tu se napreduje pužući, s prstom na od-poncu, s bombama u čizmama i za pašom. Djelio nas je od cilja još samo jedan brežuljak. Opet smo pričekali da progovori naše topničtvo. Sada već iz velike daljine udarali su naši topovi, a granate su padale preko nas u neprijateljske redove, unoseći smrt i zbrku.

Jakov je ranjen, čujemo

— Težko? — Nije po život. — Drago takodjer! — Opasno? — Ostat će!

.

   

  

» . . . Pred nama je hrpa kamenja, Iza nje su jake snage boljševika. Trebalo bi ih »ubiti u pojam« govori Ismet. . . «

   

  

Umuklo je topničtvo, opet je zavladala na čas tišina kao pred veliku oluju.

— 2a mnom, javlja se poručnik J.! Prešli smo brežuljak i udarili smo lievo prema

tvornici. Oko tvornice ima kuća i sve su utvrdjene. Neke je porušilo naše oružje, a druge moramo osvojiti. Djelimo se u manje skupine, razilazimo se i krećemo u napad. Treba biti na oprezu i što je glavno, hladnokrvan.

Nekoliko koraka i mi smo pred prvom kućom. Tak, tak, tak, štekću naše ručne strojnice. Tišina. — Što, nema neprijatelja? Šuljamo se u kuću. — Evo ih! Jurnemo van. Jedan, dva tri, poletjela je bomba.

Čitav jedan dio kuće srozao se na zemlju. U kući je zavladao mir. Tako smo osvojili redom sve

kuće oko tvornice, no naš cilj je tvornica. Ne će nam izmaći, rekao je pukovnik.

I ne će! Još smo uviek na istom mjestu. Jučer i danas došla

su nam pojačanja i streljivo. Sada imamo malih topova i težkih strojnica i s njima ćemo pozdravljati one preko prije navale. Već smo se udomaćili u novoosvojenim postavima. Postoji veza izmedju kuće i kuće, izmedju voda i voda. Trguje se cigaretama, pozajmljuje se razne sitnice i nužni pribor. Moglo bi se reći, da je kod nas upravo veselo. Danas je za čudo vladalo primirje. Sigurno su oni iz tvornice doznali, da mi danas slavimo imendan našeg jučerašnjeg svečara Miše.

Ta nas je pažnja skoro dirnula. Mišo se je toliko raz-nježio, da je obećao pjevati onima u tvornici. Čudna je to pojava. Mi smo veseli i onda, kada smo stotinjak metara od neprijatelja, smrti se rugamo, opasnosti se ne klonimo, uozbiljimo se tek onda, kada oko ušiju zvižde taneta, i to samo na čas. »Golica me ovo milovanje«, rekao je kod posljednjeg juriša jedan, gladeći se po lievoj strani lica.

Nasmijemo se. On je pokazao krvavu ruku.

   

  

Dobar pogodak. Gdje je upravljač . . . treba biti na oprezu.

   

 

— Što je, saletjesmo ga upitima, sve u hodu, koji smo bili bliži.

— Ništa. Salva strojnice ranila mu je uho, a ostala taneta,

samo su mu okrznula obraz. Mi vjerujemo u sreću. U sreću, koja prati, koja ne

ostavlja, koja štiti i čuva. Jednom je to slika majke, jednom žene, jednom voljene djevojke, to je nekad križić, medalja, kutija za cigarete i slično, a često i sama vjera u sreću, koja postoji, ali nije »nastanjena« ni u kojem predmetu. Svi mi vjerujemo u sreću, jer bez vjere u sreću bio bi život nesretan. To je dakle vjerovanje vjere radi.

Brrr, to je već filozofija. Kasno je već, straže su na svojim mjestima.

— Kartajmo malo! — Ja ne ću, ja nemam sreće! — što, a ona bomba, a ono lebdenje zrakom, a ona

zemlja? — M a , . . . molim te, to je rat, karte, to je druga priča.

Gotovo je s mirovanjem. Polazimo na juriš osvajati tvornicu. To je malo škakljiva stvar, primjećuje jedan drug. — Što, ja vjerujem u moju sreću! Vidjet češ! Vidjet ćemo …

. . . »Izvolite razgledati tvornicu«, šali se poručnik J. Svi se smijemo. Zadatak je izvršen. Tvornica je u našim rukama . . .

Napustili smo naše trodnevne stanove rano u zoru i krenuli smo prema tvornici. K nama se je pridružilo još pet hrvatskih satnija. Tvornica je bila od mnogih bombardiranja na oko razrušena, ali su utvrde ostale i mi smo ih trebali osvojiti po što po to. Navala je usliedila sa tri strane i mi smo podpomognuti malim topovima, uzpjeli osvojiti neke vanjske utvrde. No to nije bilo sve.

   

 

Medju kamenjem, polomljenim strojevima, napola izradjenim oklopljenim kolima virile su smrtonosne cievi rigajući vatru na nas. Napredovali smo korak po korak ušutkujući ždriela sigurnim pogodcima topova i pušaka.

Obruč se sve više stezao. Neprijatelj je ogorčeno branio svaki metar ruševina i mi smo morali poduzimati opasne i smione podhvate, da ga izbacimo i uništimo.

»Spremamo iznenadjenje . . .«

   

 

Pred nama je hrpa kamenja, iza nje su jake snage boljševika. Trebalo bi ih »ubiti u pojam«, govori Ismet.

— Kako? Strojnice udaraju nemilo i bez prekida. Čim se

pomoli koje lice, iza kamena plane desetak hitaca i pojava nestaje uz štropot kamenja u dubini.

Mi pucamo neumorno i gadjamo odlično. Spremamo iznenadjenje. Mogila kamenja još uviek stoji pred nama. Po njoj

se uzpinje hrvatska noga. Već je pri vrhu . . . Još časak. To je junak, šapću začudjena usta. Svaki trenutak

pretvara se u vječnost. — Da li će

uspjeti? Ne će!

— Hoće! — Mora! Na vrhu je zavijorila naša ratna zastava. Pojurili smo prema posljednjoj utvrdi srčano i

složno, graktanje strojnica slabilo je iz minute u minutu, još se samo čuju pojedini metci, a zatim je u tvornici zavladao mir.

Na vjetru je lepršala hrvatska zastava.

HRVATSKI ZRAKOPLOVCI - JUNACI ZRAKA

vima su nam još u živom sjećanju časovi, kada su mlada, odlučna lica u plavim odorama krenula Zrinjevcem prema kolodvoru i iztočnom bojištu. Zrakoplovni

častnici, dočastnici i vojnici, okruženi svojim najbližima, obasuti cviećem, polazili su na polje slave, pošli su za bolju budućnost hrvatskome narodu. I kada su hrvatski hrabri letači napuštali rodjenu grudu, oni su se u svojoj duši zavjetovali da će čast hrvatskog oružja pronieti svietom, da će zrakom oriti pobjednička slava hrvatskih sinova, oni su se zakleli domu i rodu, da će se vratiti ovjenčani viencima pobjede, počastima i priznanjima saveznika i cieloga svieta.

S

   

 

Prošle su dvie godine kako se hrvatski sinovi bore na iztoku za sretnu budućnost Europe. Prošle su dvie godine borbe, godine žrtava, godine uspjeha i slave. I premda su nam još u živom sjećanju časovi rastanka s hrabrim hrvatskim zrakoplov cima, premda nam se čini, da su hrvatski mladići pošli prije nekoliko dana u borbu, oni su već mjesecima u vatri i krvi, oni već dvie godine pronose slavu hrvatskom oružju i hrvatskom junačtvu, oni se već vračaju svojim kućama odlikovani, počašćeni, nagradjeni.

Čitamo u novinama o junačtvima i hrabrim djelima hr-vatskih zrakoplovaca. Već četiri i pol hiljade lietova izvršili su hrvatski zrakoplovci i nikada se niesu vratili neobavljena posla, uviek su se vraćali kao junaci i pobjednici. I što su bile veće opasnosti, to je bila zamamljivija pobjeda, što je bilo manje izgleda u uspjeh borbe, to je bila veća težnja za njom, što je bio brojniji i bjesniji neprijatelj, to je bio zanimljiviji sukob, Što je bila veća mogućnost smrti, to je rastao prezir prema njoj. Nikada, ni u kojem času niesu hrvatski zrakoplovci posumnjali u sebe u svoju snagu, u svoju nepobjedivost, u svoj uspjeh. Prožeti sviešću, da zastupaju najmladju, hrvatsku državu, uvjereni da u njih upire pogled cieli hrvatski narod, oni niesu prezali ni pred kakovim potežkoćama, ni pred kakvim zaprekama, jer za njih postoji samo jedna zapovied: Pobiediti bilo pod koju cienu.

Hrvatski su zrakoplovci u toku borba, koje se vode na iztoku, imali i životnih žrtava, ali ti nestali životi, te žrtve, niesu mogle naše letače uništiti i oslabiti borbenu sviest, nego naprotiv, te su žrtve bile podstrek i snaga ostalima, one su bile putokaz i primjer kako se žrtvuje i pada za domovinu i čovječanstvo.

Junačtvo hrvatskih zrakoplovaca nije ostalo nezapaženo. Najviša saveznička odlikovanja rese grudi hrvatskih zrakoplovaca, kao nagrada i priznanje njihovoj hrabrosti i uspješnom vojevanju. Te nagrade, ta odlikovanja, ta priznanja, dana su u sinovima Ustaške Hrvatske cielom hrvatskom narodu, jer slava hrvatskog zrakoplovstva je slava hrvatskoga naroda, pobjede naših sinova, takodjer su i naše pobjede, odlikovanja nepobjedivih hrvatskih ratnika na iztoku naša su odlikovanja, jer naši letači brane čast i pronose slavu hrvatskog naroda, čiji su oni sinovi.

 

 

ćetetradpokhrvliceudaznai no

Držje nlavo

dob

 

»Ja sam

e vi i ovaj pdicionalnu koljenja, tevatskog jun nama svim

arajući timačaja hrvasovom razdo

Ponesite žavu Hrvatnetom oslobovski vlada

(Iz Poglbrovoljcima

m siguran, čput na tomslavu hrv

e u ovom načtva, hrvma, u analeme temelj kog naroda

oblju. u'mislima

tsku. Ponesbodio. Misajte nebom

lavnikova 7. srpnja 19

čitav hrvatm velikom rvatskog nar

razdobljuvatske vojne zapisati j

vojničkoga u novoj E

i srcima ssite sliku hlite na svojnad neprij

govora h941.)

tski narod ratištu proroda i prou izpuniti ničke dužnooš jednu slg, vitežkoEuropi, u n

sobom uskrhrvatskog nju domovinjateljskom

rvatskim z

je siguranonieti vjekoošlih hrvat

nove straosti i osvjelavnu strang i junač

novom pore

rslu Nezavnaroda, kojnu, a junačzemljom.

zrakoplovci

n, da ovnu skih

anice etlati nicu, čkog edku

isnu ji se čki i

ima-

   

  

„VJERUJEM, HRVATI SU NAJBOLJI ZRAKOPLOVCI„

— što, zar se nahladio mali?

— Ni govora, zdrav je kao riba!

Nadporučnik K. prišao je svome stroju i ogledao svaku sitnicu. On kao i svi ostali uzko su srasli s tim strojevima, kojima povjeravaju svoje živote, koji njihovim prisutstvom primaju dušu, koji s njima diele dobro i zlo, pobjedu i smrt.

Daleko jedan do drugog poredani su strojevi »Do 17«. Po četiri smrtonosne cievi vire iz tih zlokugih ptica, koje su se umorne i ovjenčane slavom spustile po zemlji, da se odmore. Po boku izpod staklene kabine ucrtan je znak pobjede, uspjeha i junačtva: Hrvatski državni grb i slovo »U«.

Sve je spremno za liet. Zrakoplovi su spremni, bubnjevi strojnica napunjeni su smrtonosnim teretom, sa strojeva vise težke bombe.

— Da li su rezervoari puni?

— Jesu!

Tehničko je osoblje učinilo svoju dužnost. Zašumjeli su propeleri, jaki vjetar udara oko onih, koji se vrzu kraj zrakoplova. U svaki se zrakoplov uzpinju po četiri čovjeka-

Pilot

Izvidjač. Krugovalničar i Strojničar-mehaničar.

Stišću se ruke, pričaju doskočice, žele uspjesi i sretan povratak.

Tako izgleda kod prva tri stroja.

   

  

» . . . Tamo dolje u dnu zrakoplovnog uzletlšta, poredani su ostali strojevi jedan do drugog, a oko njih se vrzu hrvatski zrakoplovci, pregledavaju ih, osluškujući njihov rad. Iskusno pilotsko uho osjeti, kada stroj »ima katar« . . . «

   

  

Tamo dalje u dnu zrakoplovnog poljskog uzletišta poredani su ostali strojevi jedan do drugog, a oko njih se vrzu hrvatski zrakoplovci, pregledavaju ih, osluškuju nji-hov rad. Izkusno pilotsko uho osjeti kada stroj »ima ka-tar«. Suncem obasjani zrakoplovi naliče glomaznim ptica ma, koje su nakon dugog lieta posjedale po zemlji umorne ali snažne i spremne da u potrebnom času obrane, gospo-duju nebeskim plavetilom. Niesu to obični aparati, obični zrakoplovi, koje susrećete po svim bojištima svieta, u tim zrakoplovima lete ljudi, koji su srasli sa strojevima, koji ljube modrinu neba, koji teže za bezkrajnim svemirskim visinama, koji osluškuju dah stroja, boju glasa i snagu uzpona i rada, kao kod kakvog živog čeljadeta.

— Nikola, pogledaj našeg poručnika što je ozbiljan] — Pfi, da se nije oženio, primjećuje kroz smieh

mehaničar Dominko strielcu Nikoli. Izvidjač poručnik M. čekao je dolazak zapovjednika zrakoplova pilota K. koji se mora svaki čas vratiti od bojnika sa nalogom za liet. Pred liet obično svima nama zavlada mala nervoza, ali ta nervoza ne dolazi od bojazni niti pred kakvim zlim slutnjama, nego iz puke znatiželje. Dešavalo se, da smo katkada pomišljali i na ozbiljne stvari, kao što je gdja smrt, nestanak, zarobljeničtvo i slično, no to je bilo uviek samo na čas. Našim dušama vlada vječiti optimizam, mi ne pomišljamo nikad, da bi se mogla dogoditi nesreća zrakoplovu, kojim upravlja naš poručnik i kojem po boku stoji hrvatski grb. Bilo je jutro.

Tri stroja medju njima i naš dobili su zadatak za na-silno izvidjanje i bombardiranje neprijatelja sjeverozapadno od Moskve.

Zašumjeli su motori. Kabina se potresla, mi smo svaki sjeli na svoje mjesto izkušavši prije, da li je sve u redu. Pošli smo. Naš se stroj polako micao površinom uzletišta a zatim se je počeo polagano dizati. Letjeli smo ravno na sjever, kako bismo iznenadili neprijatelja i udarili na njegovu glavninu zaobilazeći jake prednje postave, koje bi svakako javile naš dolazak. Kada smo već letjeli skoro jedan sat, obavila nas je magla. Naš je čitav stroj lebdio u pari, gusta neprozirna, sliepa magla obavijala je stroj i mi smo se osjećali kao polusliepci,

   

  

koji ne mogu razlikovati noći od dana, sunca od umjetnog svietla, koji vječno pate od neodredjenih ciljeva, nepodpunih pojmova o ljepoti, boji suncu i danu.

Znali smo, da ćemo morati sići na najveću moguću nizinu, znali smo da ćemo biti na dohvatu neprijateljske vatre, ali mi smo znali i to, da se hrvatski zrakoplovi još nikada niesu vratili neobavljena posla i da nikada nije ni jedna bomba iz ustaškog zrakoplova pala uzalud.

Mašina radi neprekidno, ona mrmori vječnu molitvu pobjede i šapće rieči nade i vjere, a četvorica posade stapa se u jednu dušu u jednu misao, u jednu volju i oblikuje rad i uspjehe »brata zrakoplova«.

Izvidjač javlja, da smo blizu.

Nadporučnik gleda u visinomjer i spušta se prema zemlji.

» . . . Mašina radi neprekidno, ona mrmori vječnu molitvu pobjede i šapće rieči nade i vjere, a četvorica posade stapa

se u jednu dušu, u jednu misao, u jednu volju i oblikuje rad i uspjehe »brata zrakoplova...«

   

  

Tisućupetsto metara. Tisuću metara. Petsto metara. Tristo metara.

Zemlje još uviek nema. Stroj se još uviek spušta, naše se oči šire, da prodru tu prokletu maglu, jer prieti nam opasnost, da udarimo o zemlju ili kakovu kuću i da svi stradamo zajedno sa zrakoplovom neobavljena posla. A mi taj naš zrakoplov tako volimo. Po njem ima tako mnogo-»poljubaca« od neprijateljskih strojnica, ima i topovskih znakova no on nas nije nikad iznevjerio. Mi smo se povjeravali njegovoj snazi kao djeca prisluškujući dah stroja i kada je zaprietila opasnost progovorile su četiri strojnice strielac Nikola imao je vražkog posla, mehaničar je spuštao bombu za bombom i kada se je teret od par tisuća kila sasuo na neprijatelja, a do naših je očiju doprla vatra, dim i smrt, mi smo se sretni i smireni vraćali u mjesto izhodišta javljauć isvagda isto »zapovjedniče, izvršili smo nalog u tančine«.

Visinomjer pokazuje stodvadeset metara. Postali smo već nervozni na oči su dolazile suze od

silnog napora i puste želje, da probiju magluštinu i nazru-zemlju.

— Stigli smo, evo zemlje, javlja izvidnik poručnik M. Odlanulo nam. Protrljali smo oči i zbilja dolje na dnu

izopd nas vidjeli smo neprijateljske rovove, a kada smo još malo dalje poletjeli razabrali smo jedno selo, kroz koje se je provlačila vojska.

— To nije ono pravo primjećuje nadporučnik. Obletjesmo to naše bojno polje još uviek spuštajući se,

ali sada mnogo opreznije i mnogo polaganije. Visinomjer pokazuje pedeset metara. Zamjetili su nas. Najprije kao da se nije ništa dogodilo, a zatim se je

masa koja se je razabirala kroz maglu, počela micati, uzljuljala se je, počela je bježati u svim smjerovima, bacajući teret i oružje.

   

  

Niesmo pucali. To je tako obična pojava za nas na iztočnom bojištu, da na to mi ne praznimo naše strojnice. Znali smo, da će tu biti bojnih kola, topova i težeg oružja, koje su za nas mnogo bolja lovina od ljudi.

— Pozor, ovu kolonu, javlja se izvidnik, naš poručnik.

Dolje izpod nas povlačila se kolona samovoza i to-pova.

— Neka udare strojnice. Dominko, ili kako ga mi zovemo Maksić, počeo je

paklenu igru. Kroz smrtonosne cievi letjeo je čelik, letjela je smrt, a dolje izpod nas nastalo je bezglavo bježanje i očaj. Naš je zrakoplov letio iznad kolona, a strojnice su neprestano pucale i pucale.

To štektanje strojnica grozno je slušati. Kao kad grakče gavran nad lješinom, kao da se slabosti ljudskoj i

Prijatelj »boljševik«.

   

  

našoj nemoći cereka životna konkluzija — smrt, kao da se čovjek smije sam sebi, sam svojoj slabosti, svojoj biedi i svome bolu.

Postajemo strojevi. Ne osjećamo da smo ljudi s dušom, s osjećajima i srcem, mi smo tog časa zrakoplovci i pilot upravlja strašnom smrtonosnom pticom, izvidjač proučava objekte uništenja, strielac puca iz strojnica, a mehaničar odkačuje bombe.

I kako padne koja bomba dolje sukne dim, zemlja pomiešana sa tjelesima i čelikom poleti zrakom i mi na čas osjetimo, kako dolje kod onih u dnu izpod nas vlada užas, strava, zaprepaštenje i smrt. Još smo dva tri puta obletjeli neprijatelja udarajući nemilice, kad se na jednom oko naša tri zrakoplova razigra pakao. Topovi, topići, strojnice i obične puške obasipale su nas vatrom i oko nas su praskale granate i fijukali metci kao opomena i prietnja.

— Pogodjeni smo, javlja se krugovalničar. — No, to nam je trebalo! Najprije smo osjetili potres, a zatim dim.

Nadporučnik K. brzo nastoji dići zrakoplov iznad oblaka, kako bismo izmakli daljnoj neprijateljskoj vatri.

— Sve je dobro, motori rade savršeno, javlja se nadporučnik.

Odlanulo nam je. Nestaju oblaci, mi smo izgubili neprijatelja iz vida,

a tada dolazi ono uobičajeno: — Jesi li živ? — Bilo je bog bogova! — Bora mu, puše ko na vrhu Sljemena, smije se naš

Nikola. Pogledali smo bolje i gle. Jedna je strojnica

raznesena topovskim metkom i kroz rupu puše da je divota. Osjećali smo se kao da uobće niesmo u kabini nego da smo izloženi vjetru, koji je pun kišnih kapljica i odvratne hladnoće.

Letimo prema izhodištu uvjereni da smo nesposobni za daljnju borbu i tužni što niesmo sav teret mogli uspješno upotriebiti pa ga moramo voziti natrag.

Još se niesmo dospjeli uljuljati u te »sentimentalne« misli, kad opet pripucaju na nas.

   

  

— Lovci, javlja krugovalničar. I zbilja. Na nas udaraju dva lovca »Mig 3«. Pucaju

kao ludi. Aparat nadporučnika bio je podpuno sam s nas trojicom, dok su ostala dva aparata imala izvršiti još jedan posebni zadatak. Počela je igra. Počela je borba jednog bombardera sa dva lovca i to bombardera sa »strastnim poljubcem topa«.

I prokleti oblaci, koji su nam prije toliko zadavali brige i jada nestali su kao za inat. Maglu je gotovo svu razagnalo sunce i mi smo bili izloženi jakoj protutopničkoj vatri. Mi smo već više puta imali tu igru borbe bombardera s lovcima. Naš strielac Nikola gadjao je sa tri preostale strojnice mnogo bolje nego lovci sa svim svojima i mi smo već predosjećali da će pobjeda biti na našoj strani.

— Mislim da je dosta te komedije, javlja se Maks. — Mislim da to ide našega strielca, primjećuje

krugovalničar. Niesmo svršili, kada se je jedan od lovaca sunovrati

ostavljajući iza sebe veliki stup dima. Bili smo tako izrešetani, da je izgledalo, da se

vozim.) u krletki, a ne u zrakoplovu, a što je najstrašnije, ostali smo bez instrumenata. Nad neprijateljskim položajem bili smo podpuno dezorientirani, niesmo znali niti točno odredio gdje smo niti na kojoj smo visini, a što je najgore bio je pokvaren krugoval i mi smo izgubili vezu s našima.

— Maks je pogodjen, javlja izvidnik. Okrenusmo se. Maks je ležao sav krvav, krhotine topa

izbile su mu oko i težko ranile usta. — Čudo, Maks se diže! Nadčovječnom snagom prišao je Maks strojnicama i

pucao nišaneći s jednim preostalim okom. Došlo mi je, da ga izljubim, da ga izgrlim, htjeli smo svi pokidati naše košulje da povežemo rane, a on se nije obazirao ni na što. Sav krvav stajao je uz kolut za nišan i pucao.

   

  

Sve je spremno za let. Posljednje upute, zadnje »sretno!« i povratak u zimu i snieg s vjerom u pobjedu.

Lovac napušta borbu, a mi nastavljamo liet u sliepo,

Stanje je bilo više nego očajno. Bez krugovala, bez kom-pasa sa zrakoplovom izrešetanim metcima, sa težko ranje-nim drugom letimo nad gradom bez uzletišta. Kada ne bismo bili vojnici i to hrvatski vojnici, očajavali bismo.

— Imamo samo dviesto litara benzina. Letimo dalje u sliepo bez svih instrumenata s

vjetrom oko ušiju bez ikakovog izgleda u spasenje. — Sto litara benzina. Počeli smo gubiti nadu. Izvidjač nagadja gdje bismo

mogli biti i složili smo se u uvjerenju da smo negdje oko Smolenska.

— Moramo se spustiti radi ranjenog Maksa. Još uviek letimo sliepo, a mehaničar najavljuje muklim glasom:

— Dvadeset litara benzina.

Bili smo nad nekim gradom. Spuštali smo se nad uzle-tište. Našli smo naše.

Naš poručnik-izvidnik primjećuje: »Čini mi se da sam ranjen.«

   

  

Najsvečaniji čas. Zapovjednik podpukovnik vitez Džal podjeljuje dvojici dočastnika visoka saveznička odlikovanja.

Pogledam, u ledjima imao je dvije velike krhotine od

razprsnute granate. Dok sam pokušavao izvaditi krhotine pao je u nesviest. Čim je došao k sviesti šapnuo je:

Znam, nije mi se pričinilo, izvršili smo zadatak, vratili smo se svi i naš zrakoplov.

U 6 sati u jutro probudili su nas. — Dižite se, zove vas zapovjednik radi dogovora za

letenje. Još je bila mrka noć, zima je bila nepodnosiva, polj-

skim je uzletištem vladala vijavica, a mi smo morali kroz snieg pješačiti da dodjemo do zapovjednika, jer se nije moglo upotriebiti nikakovo prometno sredstvo.

   

  

Bile su pozvane četiri posade: Našeg i još jednog nad-poručnika, častničkog namjestnika Bože i stožernog narednika Joce.

Kada smo se svrstali pred zapovjednikom pokazao nam je brzojavku sa zapoviedi: »Neprijatelj pokušava kod R. presjeći autostradu, da zatvori kotao kod V. Bez obzira na žrtve mora se to spriečiti.

Padao je snieg. Naši mehaničari radili su od tri sata u noći da zagriju naše zrakoplove i da osposobe strojeve za liet. Toplomjer je pokazivao —42°. U 8 sati uzletio je prvi stožerni narednik Joco, a zatim mi pod zapovjedniš-tvom nadporučnika K. Na kabini su zamrznuta stakla, ispod nas se pruža nepregledna ravnica prekrita jednoličnom bjelinom sniega i mi osjećamo kako letimo neizmjernošću u neizvjestnost.

Dolje izpod nas izpaljena je raketa, znak, da smo preletjeli osvojeno područje i da stupamo nad neprijatelja. Zbilja razabrali smo dolje izpod nas kolone. Mehaničar je odkačio nekoliko bombi i mi smo se malo spustili da vidimo njihov učinak. Pustoš, smrt, razorenje sliedilo je svaku eksploziju i mi smo puni nade u dobar uspjeh krenuli dalje, »jer početak je bio dobar«. To se je ponovilo četiri puta, dakle u 16 lietova. Na večer smo se vratili kući bez i jednog, gubitka. Opet su se naši strojevi poredali na uzletištu, opet smo bili pozvani od našeg zapovjednika znatiželjni, kakovu novu zapovied ima za hrvatske zrakoplovce.

Naše izvješće glasilo je upravo laskavo: Četiri hrvatska zrakoplova u šestnaest lietova

uništila su preko stotinu oklopljenih kola, dvije bitnice topova i nepregledno množtvo ljudi.

Sljedeće jutro došao je izaslanik zapovjednika savez-ničkog zrakoplovstva na tom odsjeku sa šestnaest križeva prvog reda. Stajali smo uz naše strojeve vedri, nasmijani i ponosni na izvršeni zadatak, izlazilo je zimsko sunce i obasjavalo je sveti hrvatski grb sa ustaškim znakom. Iza-slanik je pošao od jednog do drugog člana posade naših nepobjedivih strojeva, svakome je bratski i srdačno stisnuo ruke čestitajući u ime maršala, a na koncu opraštajući se od njih rekao im je:

»Vi ste dokazali, ja sada vidim i vjerujem, da su Hrvati najbolji zrakoplovci.«

   

  

» . . . Uzlet! Neprijatelj pokušava kod K. presjeći autostradu, da zatvori kotao kod V. Bez obzira na

žrtve mora se to sprječiti. . .«

   

  

LIET S PREBITIM KRILOM

eprimjetno je došla zima. Val hladnoće prolazio je bezkrajnim ruskim poljanama, zavukao se u kuće i barake, vjetar nerazdruživi pratilac zime,

pjevao je jednoličnu pjesmu pustoši i ukočenosti. Ljudi su kao nestali u krznenim kaputima, ruke su zaturene u džepove do lakata, ili su pak obavite toplim rukavicama, po zamrznutom blatu trčkaraju ljudi nastojeći kretnjama i hodom povisiti toplinu.

U jednoj nastanbi veoma je veselo. Tu hrvatski dobrovoljci zrakoplovci čavrljaju o svemu i svačemu, čekaju čas, kada će ih glas zapovjednika pozvati da podju na izvršenje novih dužnosti, novih podhvata, novih lietova.

Glavnu rieč vodi poručnik B., koji je »u znak pro-testa« ostavio dugu crnu bradu, koja ga čini »zanimljivim«, no ipak se vidi, da je sušta dobrota, zdrav humor, osjeća se, da je vanredno mlad, unatoč oporog obraštenog izgled,;.

. . . Čovjek nikada ne smije misliti na nestanak, smrt i takove slične stvari. 2ivot je odveć kratak, odveć pust, odveć jednoličan, da bismo si ono malo veselja, razonode i nade, što nam on nudi, ogorčavali raznim pesimističnim mislima. Ja sam uviek vedar, uviek nasmijan, ja vjerujem, da se meni ne može ništa neugodna ni strašna dogoditi, jer sa mnom je sreća.

Čemu pesimizam, čemu očajničke misli, čemu tuga? Pjevajmo, ja ću prvi, a vi za mnom . . .

— Poručnik B. osobito je dobre volje, primjećuju ostali oko njega, u ostalom, znamo mi našeg Andjelka.

— Pa vi filozofirate, to je sušta filozofija iz osmog razreda gimnazije. Pridjimo stvarnosti, naš je mehaničar D. dobio paket.

— To je stvarnosti Dolje »filozofija«, živjela stvarnost. . . . Što je novog . . . što ti pišu . . . kako je u domovini,

pričaj, pričaj, čovječe, danas je moj dan, smije se poruč-nik B.

Tisuću pitanja saletjelo je sretnika s paketom, a on poučen izkustvom, smije se i šuti, jer tako i onako ne bi

N

   

  

dospio odgovoriti na sva pitanja, koja ga obasiplju kao strojnica.

— Pozor, odstup, zapovieda poručnik B. Hoću savršenu tišinu, hoću šutnju od dvije minute u

čast nadošlom paketu. Dok se svi smijemo strogim zapoviedima poručnika

B,, šaleći se, svrstala se posada borbenog zrakoplova »Do 17«: izvidjač satnik G., narednik D., mehaničar i krugovalničar M. Poručnik B. drži smotru. Svi se smijemo primjedbama, koje su vanredno duhovite i nasmješljive, a on ih je pun kao šipak koštica,

U barakama izgradjenim na poljskom uzletištu skupili smo se veseli i vedri, smijući se životu i borbi, koja je pred nama, uvjereni, da se hrvatskim zrakoplovcima ništa ne može dogoditi. Već je podne odmaklo, kada nam je bilo izdano naredjenje, da letimo u jatu nad neprijateljem radi prisilnog izvidjanja i bombardiranja.

Nebo je mutno, mi, iako vedro razpoloženi, postajemo šutljivi, svaki se nastoji Što prije opremiti za liet, mehaničar pregledava spremnice s bombama, strielac strojnice, poručnik B. osluškuje dah propelera, jer nije to mala stvar, poći daleko u pozadinu neprijateljskog bojišta i uspješno izvršiti zadatak i vratiti se natrag.

Magla je bila gusta, zima se je osjećala u nogama i u prstima, oči su suzile, samo su zrakoplovi poredani jedan do drugoga mirno čekali hrabre hrvatske zrakoplovce, da njihovom voljom i snagom poprime dušu i život.

Sve je spremno. Posada za posadom svrstava se u zrakoplove, lice se razteže na smieh, ruke odmahuju na pozdrav, a motori šume, kao da mole neku jednoličnu do-sadnu molitvu tajnama sivog maglovitog neba, da se us-pješno i s pobjedom vrate natrag.

Svakog će časa biti dan znak za polazak. Svi su na svojim mjestima, svi čekaju, svi ogledavaju vrbce pado-brana, municiju, stroj, svi se nastoje što udobnije smjestiti, što savršenije spremiti za borbu.

Pošli smo.

   

  

. . U jednoj nastanbi veoma je veselo. Tu hrvatski dobrovoljci zrakoplovci čavrljaju o svemu i svačemu, čekajući čas kada će ih glas zapovjednika pozvati da podju na izvršenje novih dužnosti, novih podhvata, novih lietova . . .«

Zrakoplov je najprije pošao zemljom, zatim se je s

težkim teretom bombi uzdigao, probijajući tmastu maglu, dižući se sve više i više. Probili smo sloj magle i letjeli smo iznad oblaka, u stalnoj vezi sa zapovjednikom jata, koji će svakog časa izdati nalog za napad.

— Budite spremni, pregledajte spremnice, ogledajte strojnice, pazite, svakog će časa početi napad.

. . . Probijte oblake i napadajte po vlastitoj želji. Odvojili smo se od jata. Ponirali smo sve dublje, probijali smo se kroz maglu, a oči su bile uprte u visinomjer, koji je pokazivao sve manju i manju brojku, jer u maglovito vrieme prieti opasnost da se sudarimo sa zemljom. Sva posada gleda na zemlju, oči se šire da probiju gustu maglu, ali zemlje nema.

Visinomjer pokazuje 100 metara.

   

  

— Zemlja! javlja satnik

Primjetili smo šumu, no uzalud smo tražili neprijatelja, jer šumom su krstarile samo omanje skupine neprijateljske vojske.

» . . . Magla je bila gusta, zima se je osjećala u n o g a m a i u prstima, oči su suzile, samo su zrakoplovi poredani jedni do drugog m ir no čekali hrabre hrvatske zrakoplovce, da njihovom voljom i snagom poprime dušu i ž i vo t . . . «

   

  

To smo »uredili« sa strojnicama. Tada smo krenuli dalje, vozeći donjom ivicom

oblaka izmedju 300 i 50 metara. Bili smo pomalo biesni, jer zlo je to, kada se dugo

treba tražiti neprijatelj, to škodi zdravlju, izjavljuje poručnik B., a mi potvrdjujemo smiehom.

Nije još prevladao našim dušama pesimizam, radi odveć dugog traženja neprijatelja, kada se na kraju iza šume prolomi topnička vatra i strojnička na naš zrakoplov i mi smo u tili čas bili obasuti granatama i ognjem.

— Lievo krilo, gotovo je razoreno, javlja krugoval-ničar.

Zrakoplov se je stresao, još je ostao par sekunda leteći, a zatim je pojurio naglo prema zemlji. Tome se niesmo nadali. Ovakovoga nešto nije nam se nikada dogodilo i mi smo u tili čas bili sviestni strašne opasnosti, koja nam prieti. Ako je zrakoplov u istinu tako strašno oštećen i mi s njimo poletimo u tom vrtoglavom koprcanju k zemlji, svi ćemo naći smrt u plamenu i krhotinama zrakoplova, a ako pak skočimo iz zrakoplova padobranima, past ćemo u robstvo boljševika, a to je gore od smrti.

Toga smo časa unatoč današnje opomene poručnika B-svi ozbiljno pomišljali na smrt,

— Bacaj bombe, javlja se izvidjač. — Oštećeno nam je desno krilce za smjer lieta! — Samo nas čudo može spasiti.

Toga se je časa pokazao naš poručnik B. upravo genijalan. Zrakoplov je opet sa težko oštećenim krilom poletio zrakom i počeo se polako dizati, no to je bila slaba nada. Mi smo znali da sa tako oštećenim zrakoplovom ne ćemo daleko doći, mi smo bili sviestni da smo daleko u neprijateljskim redovima i ovog puta pomišljali smo na svršetak.

U takvim i sličnim časovima ne bavi se čovjek mnogo sobom. Pojedinac postaje stvar, postaje dio zrakoplova, postaje kotačić jednog velikog mehanizma, koji nosi ime: Hrvatska zrakoplovna legija, u takvim Časovima postaje zrakoplovac poklonik onog znaka, koji mu stoji o boka, znaka njegove vjere, njegova uspjeha i njegovih pobjeda — to je hrvatski grb i slovo »U«.

   

  

Magla obavija zrakoplov, motor oštro i rezko odzvanja u našim ušima, i mi na čas prestajemo zapažati sve oko nas i pred našim se očima odvijaju koluti bez kraja, sve brže, sve brže; tih je koluta sve više, čini nam se, da se čitavo nebo okreće obavito prokletom gustom maglom, sličnom dosadi i smrti.

Bombe su pljuštale jedna za drugom, mi smo jedva zamjećivali detonacije, prorešetan zrakoplov hučao je, tlak zraka i mi smo s prepunim prsima očaja udisali maglu.

— Opet pogodak!

Topovsko tane pogodilo je zrakoplov u kabinu za bombe.

Sreća, ni jedne bombe nije bilo više u zrakoplovu. Poručnik B. okrenuo se na čas i malo se nasmiešio.

No taj smieh bio je nalik drzkosti, bio je sličan neukroćenom i nepobjedivom borcu, koji se i ovog časa, kad mu je smrt metnula šapu na rame cinički smije i ruga. Njegovo je lice bilo bliedo, crna brada bila je još jači kontrast bljedoći, samo se se oči sjale i kao u tigra, nastojale su probiti magluštinu oko zrakoplova, nastajale su nadomjestiti po-remećene aparate i spasiti živote posade.

Zrakoplov ipak lebdi, u naše duše vraća se nada, mi tog časa dobivamo volju za život i u našoj se podsviesti vraćaju slike iz preživjelih dana, slike najljepše, slike najdraže, slike, uz koje se radjaju uzpomene, daleke i drage, slične vjeri i nadi. Zbilja, tok časa, kada smo bili na dohvatu smrti, kada smo osjetili više nego ikad, da smo samo igračka u šapama odvratne i strašne prirode, toga časa uzljubili smo život, zavoljeli smo sviet, ovakav kakav nam se tada prikazivao (a bio je tada zbilja odvratan), pun magle, pun očaja, pun strave.

Liepo je živjeti. Nalazimo se nad jednim uzletištem. Izvidnik javlja, da je naše.

   

  

Dakle smo u istinu spašeni, pred nama je život. Smijali smo se, niesmo bili sviestni, zašto smo se smijali, ali mislim da smo se smijali životu. Što je to?

Poručnk B. okreće se i izdaje nalog: — Poizkačite svi s padobranima, javite kako je bilo, ja ne napuštam svoj zrakoplov.

— Ne ćemo bez vas, poručnice. — Naredjujem vam, zapoviedam, spašavajte živote. — Da nas ubijete, mi vas ne napuštamo.

Spuštali smo se polako, sve bliže, sve bliže životu ili smrti. Čudno. Smijali smo se životu, a uz taj život ceri se smrt, preziremo smrt, a uz tu smrt smije nam se život. U najkraćem mogućem vremenskom razmaku, po sto puta proživljavali smo smrt i život, propast i spasenje. A te protivnosti oblikuju živote, oblikuju duše, oblikuju pojedince i narode. Ako u ćasu opasnosti i smrti vjerujemo u život, dočekat ćemo ga ako ne vjerujemo, nestat će nas. Svi oni, koji skrštenih ruku čekaju konkluziju sudbine, svršit će smrću. Tog časa sjetili smo se današnjeg razgovora s našim poručnikom B. i u našim je ušima odzvanjalo... Čovjek nikada ne smije misliti na nestanak, smrt i takove slične stvari. Život je odveć kratak i odveć pust, odveć jedno-ličan, da bismo si ono malo veselja, razonode i nade, što nam nudi, ogorčavali raznim pesimističnim mislima . . .

Tog smo časa bili sviestni, da su naši životi u ruci poručnika B., naše su oči bile uprte u njegove ruke, mi smo pratili svaku njegovu kretnju, svaki njegov mig.

Spustiti smo se bez ikakvog gubitka, malo ne svaki-dašnje, kako se to izrazio poručnik B., ali spustili smo se.

Kad smo pod našim nogama osjetili zemlju, posjedali smo, jer su nam ruke i noge drhtale.

Svi su se štrčali. Ono, što se je toga časa vidjelo, ne vidjeva se nikad. Naš zrakoplov izgledao je »kao pokisli gavran«.

Tri puna pogodka topa, preko sto dvadeset metaka, s probušenim gumama, s jednim krilom podpuno oštećenim, bez krilca za smjer lieta, s prorešetanim

   

  

aparatima vratili smo se u izhodište zdravi, snažni, vedri — pobjednici.

Zima je vladala svom svojom žestinom. Drveće je bilo puno inja, snieg je bio oko puteva naslagan kao zid sazdan od kristala, po rovovima i u sniegu žurili su se ljudi, odilazeći k strojevima i vračajući se u nastanbe i to tek kad je bilo nešto nužno. Valjci su izvaljali snieg, jer ga je bilo nemoguće odgurnuti, a po tom sniegu stajali su porazmješteni naši strojevi; čekajući naredbu za uzlet. Bilo je to koncem siečnja. Tri hrvatske posade dobile su naredjenje za prisilno izvidjanje i bombardiranje nepri-jatelja jugozapadno od Moskve. To za nas nije bilo nika kovo iznenadjenje, to je za nas bila svakidašnja pojava, svakidašnja stvar. Obukli smo se, svrstali smo se uz naše zrakoplove, čekajući nalog za liet. Pošla je posada sada po kojnog nadporučnika A., posada zastavnika P. i posada našeg poručnika B.

Uzletjeli smo. Kada smo došli na mjesto odredišta, izpod nas pružila se divna lovina.

— Da to propustimo? javlja naš mehaničar. — Ni govora! — Tko bi mi danas rekao, da ću imati ovakav divni

susret, izlupao bi ga, što sa mnom tjera šegu, a i zbog toga da se ugrijem, smije se poručnik.

Počele su pljuštati bombe. Svaka bomba je zgoditak, svaka eksplozija pustoš i smrt. To muklo udaranje bomba o zemlju, ta pustoš, to sijanje smrti, pratilo je štektanje strojnica i šum naših motora.

— Gotovo? — Jesti — Podjimo. Devet puta toga dana vraćali smo se u mjesto

izhodišta, dizali smo se s teretom bombi i polazili na neprijateljsko područje sijući smrt i pustošenje.

Drugi dan u jutro pozvao nas je zapovjednik, mi smo mislili da ima opet nova naredba za nas, htjeli smo se spremiti za liet, no sada nam je bilo rečeno da ne ćemo letjeti, bili smo u nedoumici što se to dogodilo.

Došli smo.

   

  

Izaslanik vrhovnog zapovjednika njemačkih zračnih snaga došao je pred nas, čestitao je svakome pojedincu i svakome je pričvrstio visoko vojničko odlikovanje.

Pogledali smo jedan drugog, usta su se raztegnila u smieh, ruka je prihvatila ruku, čestitajući medjusobno, a oči su se kriesile željne novih pobjeda.

» . . . Bombe su pljuštale jedna za drugom, mj smo jedva

zamjećivali detonacije, prorešetanim zrakoplovom hučao je tlak zraka i m i smo s prepunim prsima očaja udisali

mag lu . . . «

   

  

Hrvatski zrakoplovci pomiešani sa oslobodjenim ruskim seljacima.

   

  

» . . . Ja sam siguran, čitav hrvatski narod je siguran da čete vi i ovaj puta na tom velikom ratištu pro-nieti vjekovnu tradicionalnu slavu hrvatskoga naroda i prošlih hrvatskih pokoljenja, te u ovom razdoblju i z p u n i t i nove stranice hrvatskoga junačtva, hrvatske vojničke dužnosti i osvjetlati lice nama svima . . . « (Poglavnik zrakoplovcima)

Oni su to učinili!

   

  

Hrvati, nepobjedivi junaci plavih visina, već su preko četiri i po tisuća puta letjeli preko bojišta Oko stotinu pedeset

neprijateljskih strojeva survalo se u smrt oboreno pogode ima hrvatskih strojnica. a naš mladi poručnik G. sam je

oborio 36. neprijateljskih zrakoplova. To mogu samo Hrvati!

   

  

Zapovjednik hrvatskih zrakoplovaca na iztočnoni

bojištu podpukovnik vitez Džal.

   

  

NAPRIED JUNACI S PLAVOG JADRANA

tari pobjednički duh hrvatskih pomoraca, duh hrvatskih ratnika namjenjen je kao baština hrvatskim pokolje-njima, i ta su pokoljenja uviek manifestirala svoje

vojničke vrline kroz sva vremena i u svim zgodama. Osnutkom Nezavisne Države Hrvatske nije se moglo ni smjelo — što se tiče vrlina hrvatskoga naroda — ništa umanjiti, nije smjelo ništa nestati.

Stoga, kada je Poglavnik pozvao hrvatske sinove da podju u borbu protiv zakletog neprijatelja kulture i čovječanstva, djeca hrvatskog Jadrana, pošla su pod hrvatskim stiegom u borbu, da svoje bogato znanje i svoje stoljetno junačtvo dadu na oltar pobjede, pravde i istine.

I drugi su narodi imali more, mnogi su od njih imali i imaju velike mornarice, i ostali narodi imaju svoju pomorsku prošlost, no Hrvati su bili prvi, koji su poslali najbolju djecu svojih obala na iztočno bojište.

Zar bismo morali izticati veličinu uloge i značenja borbe i pobjeda, koje su izveli hrvatski mornari na iztočnom bojištu, rta Crnom moru. na dalekom sjeveru, zar niesmo to već čuli iz izvještaja stranog novinstva, zar niesu o tom pričali oni sami, kad su se vraćali na dopust u domovinu? Što je kod nas glavno? Za nas je najglavnije to, da su junaci Azovskog mora i dalekih sjevernih zaljeva djeca toploga juga, djeca Hrvatskog Jadrana, za nas je najvažnije to da su daleko slabiji u oružju tukli brojem jačeg neprijatelja, da su se uviek i svagda vraćali kao pobjednici. Oni su se ponieli dostojno svojih nepobjedivih predaka, oni su se ponieli kao Hrvati, kao pravi hrvatski mornari.

Nije bilo brodova toliko, koliko je bilo sovjetskih, nije bilo toliko mornara, koliko je bilo neprijatelja, ali je bilo Hrvata. Bilo je Hrvata, bilo je pomoraca, bilo je ljudi sa tisućljetnom pomorskom prošlosti, sa ponosom, Čašću i junačtvom naroda, koji se je vječno borio, koji je mnogo trpio, ali koji je uviek pobjedjivao.

Toga su bili sviestni hrvatski mornari, a toga je sviestna i hrvatska domovina, koja razkriljenih ruku čeka junake dalekih mora, da im okiti grudi odličjem, da im stisne ruku, da im rekne srdačni i topli — hvala.

S

   

  

Opet u domovini. Dolazi Poglavnik. Hrvatski su junaci ponosni jer su ostvarili nade Poglavnika i cielog hrvatskog naroda.

   

  

Stisak ruke, u ime ciele Hrvatske « . . . Ja sam siguran, da ćete vi slavu hrvatskog oružja

pronieti sv i e tom. . . « , rekao im je Poglavnik pri odlazku u boj, a legionari su to i učinili. Neka im je zato vječna hvala.

   

  

S A D R Ž A J

Hrvati najbolji vojnici najveći junaci ....................................... 3 U sjeni smrti ................................................................................ 6 Kroz zimu, borbe i krv do pobjede ............................................. 26 Iz krvave stvarnosti ...................................................................... 34 Hrvati junaci zraka ...................................................................... 44 »Vjerujem, Hrvati su najbolji zrakoplovci« .............................. 47 Liet s prebitim krilom .................................................................. 59 Napred, junaci s plavog Jadrana .................................................. 72

NSDAP/AO - Box 6414 - Lincoln NE 68506 - USA

http://www.nazi-lauck-nsdapao.com