Tradicijske sorte i pasmine Dalmacije_Ratarske

Ratarske i krmne kulture



Tradicijsko vršenje žita na gumnu, Sinjsko polje

Traditional winnowing of grain, Sinjsko poljeFoto: Ivo Pervan

T R A D I C I J S K E S O R T E I P A S M I N E D A L M A C I J E3 6 8

(pšenica)

Gospodarsko značenje za Dalmaciju

Ratarska je proizvodnja sve do polovice 20. stoljeća, usprkos relativno lošim uvjetima, imala veliko značenje za Dalmaciju u kojoj je uzgoj pšenice i ječma prisutan još od neolitika, mlađeg kamenog doba. Ipak, opstanak relativno velike populacije ljudi na ratarski nepovoljnom području kao što je Dalmacija nije mogao biti moguć bez oslonca u stočarstvu, što se posebno odnosi na Dal-matinsku zagoru. Tako je, uz vinogradarstvo i maslinar-stvo, upravo stočarstvo u kombinaciji s ratarstvom bilo osnova poljoprivrede Dalmacije kroz tisućljeća.

“Po podanku busato, po sridini perato, po vr’ju klasato.”

“U mog ćaće devetere gaće, ali svejedno klip mu se vidi?”

“Ne budi mlin za svako žito.“

“U mlin kad hoćeš, a iz mlina kad samelješ.

Osnovne ratarske kulture Dalmacije su:

Žitarice pšenice, pirevi, kukuruz, ječam, raž, zob, proso, sirak zrnaš

Poljske mahunarke

bob, bobica, grah, grašak, slanutak, grah poljak, leća

Industrijske kulture

duhan, buhač, sirak metlaš, pitomi broć, čkalj, šafran, šafranika

Škrobne i uljane kulture

krumpir, mak

Predivo bilje

brnistra, lan, konoplja, agava, bije-li sljez

Krmno bilje lucerka, djeteline, djeteljnjak, gra-horice, sjekirica, vučika, stočni gra-šak, krmne trave, sirak divlji, repa


(kokuruz)

T R A D I C I J S K E S O R T E I P A S M I N E D A L M A C I J E 3 6 9

Pšenice i druge žitarice s prostora Dalmacije nestale su u proizvodnji, iako su po cijeloj Dalmaciji bile prisut-ne i na najmanjim površinama i u gotovo nevjerojatnim uvjetima, na Dinari i Biokovu, čak i na preko 1 000 m visine. Prije napada filoksere, kulture vinove loze bile su uglavnom na obroncima brda, dok su nizine bile pod orani-cama (uglavnom žitarice): danas su vinogradi u nizinama, a strane leže skoro potpuno neobrađene već više desetaka go-dina i na njima se razmahalo tipično niže bilje kao pionir buduće makije, piše prof. dr. Zdravko Devetak još 1951. godine. Danas bismo mogli dodati kako se u stranama toliko razvila neprohodna makija da se najčešće tek pro-laskom požara otkriju bezbrojni suhozidi kao dokaz ne-kadašnjih dimenzija dalmatinskih poljoprivrednih pod-ručja, ali i snagu i upornost nekadašnjih neimara (gradi-telja). Slična sudbina zadesila je i mlinice za mljevenje žita. Tako je primjerice u Podgori pod Biokovom na ne-velikom potoku Vrutku bilo nekada preko 20 mlinica s pripadajućim akumulacijama vode, dok danas ne samo da ne rade, već nije obnovljena ni jedna. Posebnost Dal-macije i Hercegovine su i mlinice postavljene na ponori-ma, koje koriste stalne ili periodičke ponorne vode.

Uzgoj kukuruza bio je stoljećima ključan za opstanak u Dalmaciji, a cijele generacije odrasle su na tek malo za-mašćenoj puri. Danas se kukuruz, ali najviše za ishra-nu stoke uzgaja još na dijelu Ravnih kotara, te na većim krškim poljima (Sinjsko, Vrgoračko), dok je proizvodnja za ljudsku hranu gotovo potpuno zanemarena, izuzev u novije doba proizvodnja kukuruza šećerca.

Industrijske kulture bile su periodički osnova zara-de dalmatinskog čovjeka, što se posebno odnosi na duhan u Dalmatinskoj zagori. Kolika je bila njegova važnost danas ne možemo ni zamisliti, kao ni tradici-ju stoljetnog krijumčarenja duhana. U obalnom dijelu

Dalmacije sličnu je važnost imao buhač, a lokalno i neke druge industrijske kulture. Škrobne i uljane kul-ture zbog nepovoljnih uvjeta proizvodnje u Dalmaciji nisu nikada imale veći značaj.

Globalnim svjetskim promjenama na tržištu tekstila, a posebno pojavom vrlo jeftinih pamučnih odjevnih pred-meta iz zemalja Trećeg svijeta, predivo je bilje nestalo iz proizvodnje ne samo u Dalmaciji, već gotovo iz cijele Eu-rope. U Dalmaciji je postojala vrlo osebujna proizvodnja tkanina i užadi iz vlakana izvorne biljke brnistre, koja se nažalost nije očuvala. Nestankom stoke, krmno bilje se potpuno izgubilo iz proizvodnje i danas na zapuštenim poljoprivrednim površinama najčešće srećemo ostatke trajnih kultura kao što su: lucerka, djeteline, grahorice, sjekirica (sikirica) ili se ove kulture same obnavljaju kao podivljale iz sjemena. Danas, kad je oslonac ekonomije Dalmacije u sasvim drugim granama privrede i poljopri-vrede, Dalmacija je postala ratarski iznimno slabo razvi-jena regija, koja se gotovo svim ratarskim proizvodima snabdijeva iz drugih krajeva Hrvatske ili iz uvoza.

Međutim, tisućljetnim uzgojem na području Dalma-cije nastale su populacije ratarskog bilja oblikovane velikim dijelom prirodnom selekcijom i prirodnom hibridizacijom u ekološkim uvjetima proizvodnog područja. One predstavljaju mogući izvor svojstava i gena za buduće selekcije. Pitanje je samo koliko je od tog bogatstva ostalo očuvano do danas, budući da su znanstvena istraživanja dalmatinskih ratarskih kul-tura zanemarena. Nestankom ratarske proizvodnje u Dalmaciji ne samo da gubimo biološku raznolikost ratarskih kultura, već nestaje i prateća agrobiorazno-likost (gljive, biljke i životinje), vezana za brojna sta-ništa definirana Nacionalnom klasifikacijom staništa (NKS). To su: kultivirane nešumske površine i staništa

s korovnom i ruderalnom vegetacijom (NKS I), poseb-no korovna i ruderalna vegetaciju Sredozemlja (NKS I.1.2.) i korovi srednje Europe (NKS I.1.6.), zatim mozaične kultivirane površine (NKS I.2.), intenziv-no obrađivane oranice na komasiranim površinama (NKS I.3.) te višegodišnje zeljaste kulture (NKS I.4.).

Povijest uzgoja u Dalmaciji

Iako tradicija ratarske proizvodnje u Dalmaciji datira još od mlađeg kamenog doba, oko 6 000 godina prije Krista, na što upućuju nalazi sjemena ječma i pšenice na arheo-loškim lokalitetima, ratarstvo Dalmacije je sve do počet-ka 20. stoljeća bilo na vrlo primitivnoj razini. Poljopri-vredni stručnjaci isticali su kao osnovne razloge zaostale i nerazvijene ratarske proizvodnje, vrlo slabu obrazova-nost stanovništva koje nije koristilo naprednu tehnolo-giju, oplemenjene pasmine i sorte uslijed nepostojanja sustavne edukacije. Zemlja se obrađivala plugom zvanim uznačac, ralom i tek kod najnaprednijih ratara plugom kojeg su vukli volovi ili konji, rjeđe magarci, a ponekad i sami ljudi! Dalmatinska narodna poslovica kaže: Gdje je ralo, kruha malo; gdje je uznačac, zlo i naopačac; a gdje je plug i brana, tu je hrana. Žetva žitarica se vršila srpom, a vršidba ručno mlaćenjem cijepcima ili pomoću stoke. I danas se u Dalmaciji uz stara sela mogu vidjeti kamena gumna na kojima se obavljala vršidba, a mlaćenje žitarica na gumnu nude danas neka etnosela Dalmacije kao tu-rističku atrakciju (Kokorići, Veliki Godinj).

Nerazvijenost ratarske proizvodnje Dalmacije vidljiva je iz podataka za 1900. godinu (Tablica 1), kad je na oko 110 000 hektara pod žitaricama proizvedeno sve-ga oko 85 000 t zrna, odnosno niti 800 kg suhog zrna po hektaru, što je u razini današnjih najsiromašnijih afričkih država!



Pšenica1 Kukuruz Ječam Zob Raž Proso Napolica2 Sirak zrnaš

Površina (ha) 27 980 37 207 20 443 3 358 7 441 3 540 8 337 1 0003

Prinosi (t/ha) 0,7 1,01 0,62 0,28 0,55 1,0 0,6 0,93

UKUPNO (t) 19 586 37 579 12 675 940 4 093 3 540 5 002 900

Duhan1 Krumpir Buhač Lucerka Krmna repa Djeteline

Površina (ha) 1 231 5 533 1 359 3 583 186 5002

Prinosi (t/ha) 1,77 82 0,6 14,6

UKUPNO (t) 2 181 44 264 815 2 716

Grah Grašak Grahorica Leća Bob

Površina (ha) 2 514 900 900 830 2 000

Prinosi (t/ha) 1,2 1,27 0,76 0,74 1,05

UKUPNO (t) 3 017 1 143 684 614 2 100

Tablica 1: Proizvodnja žitarica na području Dalmacije 1900. godine

Tablica 2: Proizvodnja poljskih mahunjača na području Dalmacije 1900. godine

Tablica 3: Proizvodnja ostalih važnijih ratarskih kultura na području Dalmacije

1910. godine

1 U pšenicu je ubrojen i pir.2 Kombinacija pšenice ili ječma s raži.3 Procjena autora.

1 Za 1908. godinu; broj sadnica 81 milijun.2 Procjena autora.


Plodored je u Dalmaciji bio vrlo sužen te se zbog ma-lih obradivih površina prakticirao dvoredni plodored: kukuruz-pšenica-kukuruz. Tek krajem 19. stoljeća poljoprivredni stručnjaci uspjeli su educirati proizvo-đače i postići značajnije uključenje lucerke, koja je od nepoznate kulture u 19. stoljeću već 1910. godine bila sijana na preko 3 500 ha.

ŽiTarice su u Dalmaciji u uzgoju od pamtivijeka kao osnova prehrane stanovništva. U onim dijelovima Dalmacije u kojima nije bilo uvjeta za proizvodnju pšenice i kukuruza ili proizvodnja ovih žitarica nije bila dovoljna, mijenjalo se ulje, vino ili sol za brašno.

Unutar velike skupine pšenica u Dalmaciji su se uz-gajali: pir pravi (Triticum spelta), pir šilj (Triticum mo-nococcum), pir dvozrni (Triticum dicoccum), tvrda pše-nica (Triticum durum), bijela pšenica (Triticum tur-gidum) te obična pšenica (Triticum aestivum). Svaka od ovih vrsta imala je velik broj podvrsta, varijeteta i kulturnih formi, često međusobno vrlo različitih. Ipak, sve pšenice Dalmacije možemo svesti na dvije skupine: pireve (obični, jednozrni i dvozrni te prave pšenice (tvrda, bijela i obična).

Već u mlađem kamenom dobu (neolitiku), u Dal-maciji počinje korištenje i uzgoj pireva i pšenica, ali i ječma, zobi, prosa i sirka. Kroz povijest se mijenjala važnost pojedinih žitarica i s vremenom se smanjivao udjel pira na račun tvrde i bijele pšenice, koje su do-minirale sve do prestanka proizvodnje polovicom 20. stoljeća. Obična pšenica nikada nije preuzela primat u proizvodnji kao u kontinentalnom dijelu Hrvatske, prije svega zato što je proizvodnja bila ekstenzivna, a u takvim okolišnim i proizvodnim uvjetima stare su se sorte tvrdih i bijelih pšenica pokazale boljima.

U narodu postoje brojni nazivi za vrste pšenica te po-jedine sorte. Pirevi se općenito nazivaju krupnik, jed-nozrni pir je šilj, šuljak, a dvozrni dvozrnac, plećaš; tvr-da i bijela pšenica su se zbog velike sličnosti u na-rodu nazivale jednako: rogosija, velja pšenica, starinsko ili misirsko žito, ali najčešće brkulja s oblicima brka-ča i brkuša. Za bijelu pšenicu postoje i posebni nazivi te je u narodnoj pjesmi opjevana pšenica bjelica. Ova ogromna populacija domaćih pšenica nikada nije bi-la predmet opsežnijih znanstvenih istraživanja, iako ima vrlo zanimljiva svojstva za daljnju selekciju: ot-pornost na bolesti, tolerantnost na sušu, prilagodlji-vost, vrlo snažne i čvrste biljke, velike klasove, krupno i vrlo kvalitetno zrno za daljnju preradu.

Od svog dolaska u 16. stoljeću, kukuruz postupno preuzima primat u proizvodnji i prehrani Dalmatina-ca, posebno u Dalmatinskoj zagori koja se sve većim udjelom oslanja na kukuruzno brašno od kojeg se radi kruh i pura. Gotovo isključivo uzgaja se domaći tvrdu-nac iz skupine mediteranskih tvrdunaca. U ovoj sku-pini bilo je sigurno više sorti od kojih samo po imenu znamo za stare domaće sorte brnda i morac. Manje su se uzgajali tvrdunci sitnog zrna, osobito talijanski čin-kvantin i kvarantin, te nešto osmorednih tvrdunaca osmaka. Kasnije se u proizvodnji pojavljuju i američki kukuruzi u tipu zubana, najviše na većim krškim po-ljima gdje se uzgajaju za stočnu hranu.

Ječam se uzgajao kao stočna krma, ali se koristio i u ljudskoj prehrani kao ječmena kaša, prga, posebno na području Zagore. Raž se uzgajala za brašno, ali i slamu, koja se kao i manjim dijelom pšenična slama koristila za prekrivanje kuća, štala i drugih objeka-ta. Zob se koristi kao stočna hrana, kao i napolica, smjesa pšenice ili ječma s raži. Konačno proso i sirak

zrnaš uzgajaju se ponajprije za stočnu, ali u godinama oskudice i za ljudsku hranu.

mahunarke se u Dalmaciji uzgajaju od pamtivijeka. Dok se grah za mahune, bob, grašak i slanutak za po-trošnju u zelenom stanju uzgajaju većinom u povrt-njaku, proizvodnja svih ovih mahunarki za suho sje-me, uključujući bobicu, grah poljak i leću te daleko manje prisutne crnookicu (Vigna), grahoricu (Vicia) te vučiku (Lupinus), odvija se na polju.

Arheološki nalazi upućuju da se mahunarke koriste kao hrana te gotovo sigurno i uzgajaju već u razdoblju ka-snog neolitika, dakle u 5. tisućljeću prije Krista, u samo praskozorje nastanka poljoprivrede. U Grapčevoj špilji na otoku Hvaru nađena je leća, u Veloj špilji na oto-ku Korčuli te Markovoj špilji na otoku Hvaru uz leću i bob, grašak te grahorica, a na nalazištu Danilo Bitinj kod Šibenika leća i grah poljak. S vremenom neke od mahunarki gotovo da nestaju iz proizvodnje, primjeri-ce leća i grahorica, a pojavljuju se nove, već u brončano doba grašak i slanutak te otkrićem Novog svijeta i grah.

Sve ove mahunarke načelno se u Dalmaciji koriste za ljudsku hranu, iznimno kao hrana za stoku. Nalazi ži-tarica i mahunarki u istim slojevima arheoloških na-lazišta ukazuju na to da su se u prehrani upotreblja-vali zajedno, kako se rabe i danas. Prema podacima iz 1900. godine u Dalmaciji je bilo posijano barem 7 200 ha mahunarki uz ukupni prinos od oko 7 500 t.

indusTrijske kulTure u Dalmaciji imaju veću ulo-gu tek od 18. stoljeća, kad se u većoj mjeri počinju uzgajati kulture iz roda duhana (Nicotiana): duhan, duhan kržak i bjelušina koji se pojavljuju u uzgoju već u 17. stoljeću. Gotovo potpuno slobodan uzgoj


duhana trajao je preko 100 godina, sve dok 1798. go-dine Austro-Ugarska ne uvodi državni monopol. Uz kraće razdoblje za vrijeme vladavine Napoleona, ovaj monopol provodi se kroz sve sustave vlasti, sve do da-nas. Vrhunac uzgoja duhan doseže tridesetih godina 20. stoljeća kad se u Dalmaciji sadi čak do 90 milijuna sadnica uz proizvodnju od preko 350 vagona suhog lista duhana. U uzgoju se ističu Imotska i Vrgoračka krajina te Poljica.

Za razliku od duhana, koji je bio daleko više proši-ren u unutrašnjosti Dalmacije, buhač se više proizvo-dio uz obalu i na otocima. Iako korištenje buhača tra-je daleko duže, njegov uzgoj započinje polovicom 19. stoljeća u okolici Dubrovnika, širi se na otok Hvar te ubrzano i drugdje po Dalmaciji. Proizvodne površine uvelike variraju, ovisno o potražnji i cijeni na tržištu, a svoj maksimum doseže tridesetih godina 20. stolje-ća kad se uzgaja na čak 6 000 ha. Ostale su se indu-strijske kulture na području Dalmacije sadile u znat-no manjoj mjeri i imale su daleko manji gospodarski značaj. Treba još istaknuti nekad važne, danas potpu-no zaboravljene, kulture koje su se koristile ponajpri-je za bojanje tkanina, ali i uskršnjih jaja. To su: pitomi broć, iz čijeg se korijena dobivala crvena boja, zatim šafranika ili bojadisarski bodalj iz čijih se sjemenki dobiva crvena i žuta boja, te silina ili bojadisarski vr-bovnik iz kojeg se dobivala indigo boja.

škrobne i uljane kulTure uzgajane su u zanemari-voj mjeri, osim krumpira koji se u Dalmaciji goto-vo nikad nije koristio za industrijske potrebe, već is-ključivo za ljudsku prehranu. Zabilježeni su višekratni slučajevi da su Dalmatinci, posebno u godinama gladi, za jelo koristili dobiveni stočni, čak i sjemenski krum-pir. Proizvodne površine se od pojave krumpira 1767.

godine stalno povećavaju te krajem tridesetih godina 20. stoljeća premašuju 8 000 ha. Danas se krumpir is-ključivo proizvodi kao unosna kultura u ranoj proljet-noj proizvodnji te za vlastite potrebe uz okućnice, ali i u planinskim dolcima (Biokovo).

predivo bilje na području Dalmacije nikad nije bilo uzgajano na većim površinama. Pokusi s uzgojem pa-muka provodili su se od polovice 19. stoljeća s relativno dobrim rezultatima, ali nikada nije ostvarena ozbiljni-ja proizvodnja. Lan i konoplja, od davnina uzgajani u Dalmaciji, nisu imali uvjete za značajniju proizvodnju i uglavnom su nestali do početka 20. stoljeća. Sporadično se kao predivo bilje koriste agava i bijeli sljez. Najveća proizvodnja ostvarena je s izvornom dalmatinskom bilj-kom brnistrom, korištenjem divljih, neuzgojenih popu-lacija, iako postoje i podaci o uzgoju na području Poljica.

krmno bilje na području Dalmacije nije imalo zna-čaj kao u kontinentalnom dijelu Hrvatske jer se sto-čarstvo najviše oslanjalo na pašu i brst. Uzgajale su se: lucerka, crvena i bijela djetelina, stočni kelj, stočni grašak, sjekirica, stočna repa, grahorica i sirak. Osno-vu prehrane stoke ipak su činile livade i pašnjaci ko-ji su prvi put popisani krajem 18. stoljeća, za vrije-me Mletačke Republike. U Dalmaciji je zabilježeno 5 772 ha livada, dok je pašnjaka bilo čak 594 000 ha. Stotinu godina kasnije, za vrijeme Austro-Ugarske, upisano je oko 10 500 ha livada. Očito je da se udjel livada povećavao u odnosu na pašnjake, ali neznatno, tako da su ipak pašnjaci predstavljali osnovu stočar-stva Dalmacije. Procjenjuje se da su prinosi livada u najboljim godinama iznosili do 2 t sijena po hektaru. Ozbiljnije unapređenje livadarstva započinje krajem 19. stoljeća kad se za popravak krmne vrijednosti liva-da uvodi lucerka, u Dalmaciji zvana ljekarica ili likarica.

Već 1910. godine bilo je 3 583 ha lucerišta, livada s pretežnim udjelom lucerke. Prinosi ovih livada drastič-no su porasli, navedene 1910. godine čak na 6,28 t/ha.

Pašnjaci su se krajem sezone većim dijelom kosili, uz prinos dosta lošeg sijena od svega oko 400 kg po hek-taru. Organizacija pašarenja je bila vrlo loša i neorga-nizirana pa su brojni pašnjaci bili pod prevelikim op-terećenjem. Za Dalmaciju su tipične stočarske ljetne migracije na veće planine: Dinaru, Kamešnicu, Svila-ju, Mosor, Biokovo. Na planinske pašnjake Dinare od pamtivijeka dalmatinski i bosanski stočari vode (iz-dižu) svoja stada, a postojeća državna granica izme-đu Republike Hrvatske i BiH upravo je tradicional-na granica stočarskih razgraničenja, utvrđena još u 18. stoljeću između tadašnje Venecije i Turskog Carstva.

Krajem 19. stoljeća na području Sinja provedeni su po-kusi za popravak prirodnih pašnjaka na izrazito okrše-noj površini od 5 ha. Ne baš povoljni rezultati pokusa obustavili su daljnje pokušaje, a osnovni problem bilo je korištenje alohtonih biljnih vrsta, odnosno kultivara ne-podesnih za travnjačku proizvodnju u Dalmaciji. Naža-lost, problem odabira najkvalitetnijih izvornih travnjač-kih vrsta Dalmacije te proizvodnje, odnosno nepostoja-nja njihovog sjemena na tržištu ostaje do danas.

Za vrijeme Banovine Hrvatske imenovan je poseban stručnjak za pašnjake koji je utvrdio da Dalmacija u odnosu na broj stoke i površinu ima stalan manjak kr-miva od oko 800 000 t. Do tada se taj manjak nado-knađivao izgonom stoke u planinska područja Bosne i Hercegovine (tadašnje Turske), uz plaćanje pristoj-be te uvozom sijena iz Italije i Albanije. Ideja je bi-la da se dio pašnjačkih površina prenamjeni za ratar-sku proizvodnju krmnih kultura. Vršeni su pokusi i sa


sjeckanom stabljikom vinove loze, kominom maslina i grožđa, a siliranje sijena započelo je 1931. godine kod Knina i Sinja.

Konačno, prestankom migracijskog stočarenja i po-stupnim nestankom stoke na području Dalmacije, li-vade i pašnjaci su potpuno zapušteni i prijeti im zara-stanje (sukcesija) te prijelaz u makiju. Premda je šuma spontana klimazonalna vegetacija ovog prostora, tre-ba istaknuti izniman značaj poluprirodnih travnjaka i travnjačke flore u Dalmaciji, koja se u kontinuitetu razvija od razdoblja gornje krede, a posebno u tercija-ru. Razvoj travnjačkih površina usmjerio je i evoluciju te omogućio razvoj velikih pašnih životinja, prije sve-ga papkara i kopitara.

Okolišni uvjeti i regionalizacija ratarske proizvodnje Dalmacije

Izrazita okršenost, bezvodnost, vrlo plitak pedološki supstrat, ekstremne vrućine i suše, nedostatak oborina i zaslanjenost obalnog područja najvažniji su ograni-čavajući čimbenici sveukupne poljoprivrede Dalma-cije pa tako i ratarstva. Službena regionalizacija za ra-tarstvo, livadarstvo i pašarstvo na području Dalmacije nije provedena, ali možemo utvrditi dvije zasebne zo-ne: mediteransku i submediteransku.

Mediteranska regija obuhvaća dalmatinsku obalu i otoke te je obilježena izrazitom ljetnom sušom i bla-gom zimom, odnosno pripada eumediteranskom kli-matskom području. Kako se visoki planinski vrhovi di-narskih planina uzdižu neposredno uz obalu Jadran-skog mora (Velebit, Kozjak, Mosor, Biokovo, Rilić), obalni je pojas vrlo uzak. U ovoj regiji ne postoje dobri uvjeti za razvoj ratarstva, osim u manjem dijelu.

Dalmatinsko zaleđe obuhvaća kontinentalni dio Dalmacije, odnosno Dalmatinsku zagoru u širem smislu, koju čine: Kninska krajina, Drniška krajina, Zagora, Mućki kraj, Vrlička krajina, Cetinska kraji-na, Kliška krajina, Poljica, Omiška krajina, Imotska krajina i Vrgoračka krajina. Ovo je područje izrazito krajobrazno i klimatski raznoliko, a sastoji se od po-plavnih depresija, krških polja, krških zaravni i uzvisi-na te konačno od visokih dinarskih vrhova, pa se tako izmjenjuje i klima – od submediteranske preko kon-tinentalne sve do hladne, čak snježne planinske klime. Na ovom je području ratarstvo bilo tradicionalno pri-sutno, ponajviše na plodnim velikim krškim poljima: dio Ravnih kotara, područje Vranskog jezera, Sinjsko, Imotsko i Vrgoračko polje, dolina Neretve te Kona-vosko polje. Drastičnim smanjenjem stočnog fonda i izrazitim iseljavanjem i depopulacijom ovih prostora, ratarstvo je polovicom 20. stoljeća bitno smanjeno te dijelom potpuno nestalo.

“Prija će slagati sida brada nego gnjojna brazda.”

“Brez krčevine nema stečevine.”


Porodica Vrsta Sorta

Agave (Agavaceae)

Agava (Agave americana L.)

Broćike (Rubiaceae)

Pitomi broć (Rubia tinctorum L.)

Domaći pitomi broć

Glavočike (Asteraceae)

Buhač (Tanacetum cinerariae-folium (Trevir.) Sch. Bip.)

Dalmatinski buhač

Čkalj (Cnicus benedictus L.) Domaći čkalj

Šafranika (Carthamus tinctorius L.)

Domaća šafranika

Konoplje (Cannabaceae)

Konoplja (Cannabis sativa L.) Južna konoplja

Krstašice (Brassicaceae)

Silina (Seč modrilac) (Isatis tinctoria L.)

Domaća silina

Lanovi (Linaceae)

Lan (Linum usitatissimus L.) Domaći lan

Lobodnjače (Chenopodiaceae)

Repa (Beta vulgaris L. ssp. vulgaris L.)

Domaća stočna repa

Sodnjača (Halogeton sativus (L.) Moq.)

Mahunarke (Fabaceae)

Bob konjski (Vicia faba L. var. equina St.-Amans.)

Domaći konjski bob

Bob ptičji ili bobica (Vicia faba L. var. minuta (hort. ex Alef.) Mansf.)

Domaća bobica

Bob svinjski (Vicia faba L. var. faba L. )

Domaći svinjski bob

Brnistra (Spartium junceum L.)

Crnookica (Vigna unguiculata (L.) Walp.)

Domaća crnookica

Djetelina bijela (Trifolium repens L.)

Djetelina crvena (Trifolium pratense L. var. perenne Host)

Popis tradicijskih ratarskih i krmnih kultura i sorti Dalmacije

Berba kukuruza u Dalmatinskoj zagori (prema Dalmacija, 1892.)




Djetelina dalmatinska (Trifolium dalmaticum Vis.)

Djetelina perzijska (Trifolium resupinatum L.)

Djetelina rumena (Trifolium incarnatum L.)

Djetelina srednja (Trifolium medium L.)

Djetelina žutozelena (Trifolium ochroleucum Huds.)

Djeteljnjak (Bituminaria bituminosa L. Stirton)

Dunjica (Medicago lupulina L.)

Grah (Phaseolus vulgaris L.) Grah zrnašGrah mahunarGrah rogač

Grah poljak ili sikirica (Vicia sativa L. ssp. macrocarpa (Moris) Arcang.)

Domaći grah poljak

Graholika sitna (Lathyrus incon-spicuus L.)

Grahorica dalmatinska (Vicia tenuifolia Roth. ssp. dalmatica (A. Kern.) Greuter)

Grahorica dinarska (Vicia ochroleuca Ten. ssp. dinara (K. Malý) Rohlena)

Grahorica dlakava (Vicia villosa Roth.)

Grahorica jara (Vicia sativa L.)

Grahorica nježna (Vicia parviflora Cav.)



Grahorka visianijeva (Onobrychis arenaria (Kit.) DC. ssp. tommasinii ( Jord.) Asch. et Graebn)

Grašak obični (Pisum sativum L. ssp. sativum L.)

Domaći niski grašakDomaći stočni grašak

Grašak visoki (Pisum sativum ssp. elatius (M. Bieb.) Asch. et Graebn.

Domaći visoki grašak

Kozlinac ilirski (Astragalus monspessulanus L. ssp. illyricus (Bernhardt) Chater)

Kokotac bijeli (Melilotus albus Medik.)

Leća (Lens culinaris Medik.) Domaća leća

Lucerka (Medicago sativa L.) Mediteranska lucerka

Sjekirica (Securigera securidaca (L.) Degen et Dörfl.)

Sredozemna sjekirica

Slanutak (Cicer arietinum L.) Domaći sitnozrni slanutak

Svinđuša rogata (Lotus corniculatus L.)

Vučika bijela (Lupinus albus L.) Domaća bijela vučika

Makovi (Papaveraceae)

Vrtni mak (Papaver somniferum L.)

Domaći mak

Perunike (Iridaceae)

Šafran (Crocus sativus L.) Domaći šafran

Pomoćnice (Solanaceae)

Duhan (Nicotiana tabacum L.) BjelušinaBubalovacDalmatinacModruljOštruljacRavnjakTance



Pomoćnice (Solanaceae)

Duhan kržak (Nicotiana rustica L.)

Ružić

Krumpir (Solanum tuberosum L.)

BilačRuževac (Kraljevac)PočiteljkaŠkuljevac Dubrovačka bjelka

Sljezovi (Malvaceae)

Bijeli sljez (Althaea officinalis L.)

Trave (Poaceae) Ječam obični(Hordeum vulgare L.)

Domaći višeredni ječamGolić JarićŠkurić ili opJečam spasitelj

Ječam dvoredni (Hordeum distichon L.)

Domaći ječam dvoredac

Kanarska trava (Phalaris canariensis L.)

Domaća kanarska trava

Kostrika razgranjena (Brachypo-dium retusum (Pers.) P. Beauv.)

Kostrika perasta (Brachypodi-um pinnatum (L.) P. Beauv.)

Kršin primorski (Chrysopogon gryllus L. Trin.)

Kukuruz (Zea mays L.) Domaći tvrdunacBrndaČinkvantin Domaći zuban

Ljulj višecvjetni (sušni) (Lolium multiflorum Lam.)

Ljulj višegodišnji (stegnuti) (Lolium perenne L.)

Muhar zeleni (Setaria viridi (L.) P.Beauv.)


Trave (Poaceae) Oštrica primorska (Dactylis glomerata ssp. hispanica (Roth) Nyman)

Ovsik polumeki (Bromus hordeaceus L. ssp. molli-formis (Lloyd) Maire et Weiller)

Ovsik sredozemni (Bromus madritensis L. )

Ovsik uspravni (Bromus erectus Huds. )

Ovsik zbijeni (Bromus scoparius L.)

Pir dvozrni (Triticum dicoccon Schrank)

Domaći dvozrni pir

Pir pravi (Triticum spelta L.) Domaći pirOzimi bijeli pirModrušasti pirCrveni osjasti pir

Pir šilj (Triticum monococcum L.)

Domaći šilj

Pirika primorska (Elymus pycnanthus (Godr.) Melderis)

Pirika priobalna (Elymus elongatus (Host) Runemark)

Pirika srednja (Elymus hispidus (Opiz) Melderis)

Proso (Panicum miliaceum L.) Bijelo strnišno proso

Proso talijansko (Setaria italica (L.) P. Beauv.)

Bar

Pšenica bijela brkulja (Triticum turgidum L.)

Dalmatinska bijela brkulja

Pšenica tvrda brkulja (Triticum turgidum L. ssp. durum (Desf.) Husn.)

Dalmatinska tvrda brkulja



Trave (Poaceae) Pšenica obična (Triticum aestivum L.)

Domaća pšenica bjelicaDomaća pšenica golica

Raž (Secale cereale L.) Domaća raž

Sirak divlji (Sorghum halepense (L.) Pers.)

Sirak metlaš (Sorghum bicolor (L.) Moench)

Domaći sirak metlašDomaći sirak zrnašBuhašKitašKukaš

Smilica sjajna (Koeleria splendens C. Presl)

Smilica tvrda (Rostraria cristata (L.) Tzvelev)

Šašika jesenska (Sesleria autumnalis (Scop.) F.W.Schultz)

Tvrdika opora (Catapodium rigidum (L.) C. E. Hubb.)

Vlasulja sitna (Festuca valesiaca Schleich. ex Gaudin)

Vlasulja brazdičasta (Festuca rupicola Heuff )

Tvrdulja kruta (Scleropoa rigida (L.) Griseb.)

Zob (Avena sativa L.) Domaća zob

napomena: 1. Masno su otisnute detaljnije obrađene sorte.2. Dio mahunarki obrađen je u poglavlju o povrtnicama. Iz Dalmacije (prema Avelot, 1896.)

Foto

: Ro

man

Ozi

mec

Foto

: Ro

man

Ozi

mec

Foto

: Sem

ir M

aslo

Foto

: Ivo

Per

van

Prikaz najvažnijih kultura i sorti Dalmacije

Foto

: Ro

man

Ozi

mec

Foto

: Ivo

Per

van

T R A D I C I J S K E S O R T E I P A S M I N E D A L M A C I J E3 8 0 Foto

: Ro

man

Ozi

mec


Sažeti opis

Agava je sukulentna biljka lako prepoznatljiva po ogromnim, linealno-lancetastim mesnatim, sočnim listovima sivozelene boje. Listovi su široki do 30 cm, a dugački i do 2 m. Na rubu su trnasto nazubljeni, a na vrhu završavaju s do 3 cm velikom bod-ljom. Agava prvi put cvjeta tek nakon desetak i više godina, ponekad i nakon punih 40. Gola, zeljasta razgranata stabljika koja nosi cvat visoka je i preko 8 m i na gra-nama nosi velike cvjetne metlice. Po ovoj impozantnoj stabljici agava je vjerojatno i dobila ime (grč. agavos = uzvišen, vrijedan divljenja). Brojni svjetložuti cvjetovi du-ljine i do 10 cm počinju cvasti u lipnju i cvatu cijelo ljeto. Plod je dugačak tobolac ispunjen plosnatim crnim sjemenkama. Pred jesen, po dozrijevanju sjemenki cijela biljka ugiba, ali se odmah i obnavlja iz bočnih korijenskih izdanaka.

Rasprostranjenost i status populacije

Agava je alohtona vrsta, porijeklom iz Južne Amerike, donijeta u Sredozemlje u 16. stoljeću. Kultiviranjem je proširena po cijelom Mediteranu i Kanarskim otocima, ponegdje masovno, pa tako i po cijeloj Dalmaciji. Populacija nije ugrožena.

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Obična ili američka agava potječe iz Meksika i Južne Amerike odakle su je španjolski i portugalski pomorci prenijeli zajedno s kukuruzom, krumpirom i drugim kultura-ma na jug Europe. Odavno se proširila, podivljala iz kulture i sada raste samonikla uz obale Sredozemlja te se u novije doba smatra i invazivnom vrstom. U Dalmaciju su je donijeli Španjolci 1561. godine iz istočnog Meksika. Naš čuveni botaničar Robert Visiani početkom 19. stoljeća dvoji je li za Dalmaciju alohtona ili se već treba ubro-jiti u udomaćene biljke. U Dalmaciji nikada nije selekcionirana i uglavnom služi kao

ukrasna biljka, međutim ima karakteristike ljekovite, aromatične, industrijske, predi-ve i medonosne, ali i krajobrazne vrste, kao prepoznatljiv krajobrazni florni element. Podzemni dio biljke nekad se upotrebljavao kao lijek protiv sifilisa, mesnati sočni di-jelovi lista služe protiv reumatizma, kao diuretik, ali i kao insekticid. Lisni pupoljci si-rovina su za aromatiziranje tekile i drugih domaćih meksičkih rakija. Cvjetovi agave odlična su pčelinja paša. U novije doba pokušava se iz agave u gospodarski značajnim količinama ekstrahirati ugljikohidrat inulin, pogodan za prehranu dijabetičara, kojeg u listovima ima u velikim količinama. Lisna vlakna služe za proizvodnju vlakna od kojih se i kod nas izrađivao konop, primjerice na otoku Hvaru za opremu samara za mule, a u Italiji i neke grublje vrste papira. Kod nas se od vlakna agave izrađuju tra-dicionalne dalmatinske čipke: paška, hvarska i viška.

Agava je vrlo zahvalna biljka koja raste doslovno na svim terenima. Iznimno je po-godna za svježe nasute, strme terene gdje svojim gustim korijenom sprječava ero-ziju. Odlično je prilagođena na uvjete Dalmacije, a dobro podnosi i zaslanjena tla. Potrebno je izvršiti dodatna istraživanja za korištenja kod sanacije iskopa, klizišta, smetlišta i drugih devastiranih površina. U manjoj i kontroliranoj mjeri moguće je zasnovati nasade za proizvodnju vlakana za tradicijske dalmatinske čipke, ali zašto ne isprobati i mogućnost proizvodnje novog proizvoda – dalmatinske tekile.

Slične vrste i sorte

Postoji više ukrasnih oblika agava s različito obojenim rubom listova (A. america-na var. marginata): bijela (A. americana var. marginata f. alba), žuta (A. americana var. marginata f. aurea) te prugasta agava (A. americana var. striata) sa žuto-bijelim ispruganim listovima.

Agava(Agave americana) Ostali narodni nazivialoj, smokva glušica, kambro, loparina, sabur, primorski netres

T R A D I C I J S K E S O R T E I P A S M I N E D A L M A C I J E3 8 2 Izvo

r: h

ttps

://c

omm

ons.

wik

imed

ia.o

rg/w

iki/

File

: Illu

stra

tion

_Rub

ia_t

inct

orum

1.jpg


Sažeti opis

Domaći pitomi broć je jednogodišnja puzava biljka visine oko 150 cm. Stabljika je četverobridna sa svinutim bodljama na bridovima kojima se prihvaća za ostale biljke, najprije zelene, kasnije pepeljastosive boje. Listovi su skupljeni u pršljenove s po 4 – 8 listova duljine do 6 cm, zelene boje, koji su također bodljasti po rubovima. U pršlje-novima listova se od lipnja do kolovoza razvijaju cvatovi koji se sastoje od većeg broja žutih cvjetića i okruglih režnjeva vjenčića. Iz cvjetova se razvijaju sjajne crne bobe do 5 mm promjera u kojima se nalazi po jedna crna sjemenka. Korijen domaćeg broća sadrži rubieritrin, tvar koja daje intenzivnu crvenu boju, jednu od najstarijih i najpo-pularnijih prirodnih boja do pojave sintetskih boja. Po ovoj crvenoj boji (lat. ruber = crven) domaćeg broća cijeli je rod Rubia s oko 60 vrsta dobio ime.

Rasprostranjenost i stanje populacije

Domaći pitomi broć potječe s područja Mediterana i bio je rasprostranjen na po-dručju cijele Dalmacije. Stanje populacije nije poznato, pretpostavlja se da je ne-stao iz uzgoja, ali je opstao ponegdje u podivljalom obliku uz stare vrtove i naselja.


Korištenje broća kao bojadiserske biljke započinje još u začetku civilizacije. Kori-ste je Egipćani, Perzijci, Indijci, a kasnije i Grci, Rimljani, Židovi. S vremenom se broć udomaćio i širom Europe. Najstarija poznata tkanina obojena broćem potječe

iz groba merovinske kraljice Arnegundis iz okolice Pariza u Francuskoj i datira iz 6. stoljeća. Broć se spominje u čuvenom djelu Causae et curae Sv. Hildegarde iz 12. stoljeća, kod nas prevedenog kao Velika knjiga o zdravlju sv. Hildegarde iz Bingena – savjeti i recepti za zdrav život. Engleski vojnici, čuveni crveni mundiri imali su jarko crvene odore obojene broćem. U Dalmaciji se broć pojavio vrlo davno, vjero-jatno za vrijeme Rimskog Carstva. Uzgoj broća u Poljicima prisutan je barem od kraja 19. stoljeća. Koristio se za bojanje tkanina, ali i pisanica (penganje), posebno na području Dubrovnika. Iako je teško vratiti značenje broća kojeg je imao prije pojave sintetskih boja, ipak je broć kao tradicijska biljka utkana u narodnu povijest i kulturu pa i u toponime (Broćanac, Brotnjo) zanimljiva i danas za gospodarstvo. Proizvodnja izvornih tradicijskih proizvoda (odjevnih predmeta), posebno unutar zaštićenih područja prirode (NP Krka, PP Biokovo), uz eko- i etnosela i drugdje sigurno ima perspektivu za manja obiteljska gospodarstva. Takvi proizvodi oboje-ni prirodnom bojom broća mogu postati premijski proizvodi, koji imaju posebnu cijenu i vrijednost.


Domaćem pitomom broću slične su sve druge vrste broća. Ljekoviti broćac (Rubia peregrina) je višegodišnja biljka, tvrđa i grublja, cvjetići su žućkastozeleni i ima uši-ljene režnjeve.

Pitomi broć(Rubia tinctorum)

Domaći pitomi broćOstali narodni nazivipitomi broć, veliki broć, broće, brojuć, brošč, broće, rdečina, crvenac, krap


: Ro

man

Ozi

mec


Sažeti opis

Buhač je višegodišnja zeljasta biljka čiji polugrm naraste 30–100 cm, s do 400 poje-dinih brazdastih stabljika prekrivenih sivozelenim dlačicama. Tamnozeleni perasti listovi nalaze se u donjoj trećini stabljike i stvaraju gust zelen polugrm. Iznad ovog gustog lisnog dijela polugrma uzdižu se stabljike s cvjetovima. Glavičasti cvatovi buhača su građeni od žutih, cjevastih plodnih cvjetića koji se nalaze u centru cvije-ta i neplodnih bijelih jezičastih cvjetova koji okružuju plodne u 1–2 reda. Po građi i izgledu cvjetovi podsjećaju na cvijet ivančice (Leucanthemum vulgare), odnosno kri-zanteme (Chrysanthemum sp.), odakle potječu nazivi dalmatinska krizantema i dal-matinska ivančica. Promjer cvijeta iznosi 2–5 cm, od čega je promjer žutih plodnih cvjetova 1–2 cm. Na jednom grmu cvate do 1 000 cvjetova, od svibnja sve do kraja lipnja, pa i u srpnju. Za proizvodnju 1 kg suhog cvijeta treba oko 4 kg svježeg. Plod je sivožuta sitna roška (ahenij), mase 1 000 sjemenki 0,8–1,1 g.


Buhač je autohtona vrsta mediteranskog područja, ilirsko-jadranski endem koji ra-ste na području Hrvatske, Crne Gore i Albanije. Vrsta je opisana sa stijena Omiške Dinare. Nekad se uzgajao na području cijele Dalmacije, ali je nestao iz proizvodnje. Divlje populacije nisu ugrožene.


U Dalmaciji se buhač od davnina koristi kao insekticidni prašak za kućanstvo koji se prodavao pod nazivom Flores Chrisanthemi. Posipale su se pukotine u podu, zidovi i

postelje. Ljeti se u sumrak na žaru palio buhačev prah (lizike) ili buhačeve svijeće kao repelent protiv komaraca, a praškom se posipala i stoka. Od alkohola i eteričnih ulja radila se tinktura kojom se mazalo tijelo. Osim u kućanstvu, prah buhača upotreblja-vao se u industriji kože i tkanine, odnosno u kožarama i suknarama za posipanje koža i tkanina te u poljoprivredi za zaštitu bilja kao otopina, kaša i buhačev sapun. U narodnoj medicini služi kao čistilo protiv crijevnih nametnika te za liječenje rana domaćih živo-tinja. Uzgoj buhača počinje polovicom 19. stoljeća u okolici Dubrovnika. Braća Bar-tul i Andrija Petrić Škontre iz Selaca kod Starigrada na otoku Hvaru prvi su poznati proizvođači buhača. Proizvodnja se širi obalnim i otočnim dijelom Dalmacije gdje je buhač najkvalitetniji, a svoj vrhunac proizvodnja dosiže početkom 20. stoljeća s čak do 6 000 ha buhača, uz prinose od 400–800 kg/ha suhog cvijeta. U rekordnoj 1926. godi-ni izvezeno je čak 1 350 tona suhog cvijeta buhača u SAD i zapadnu Europu. Navode se razne populacije, odnosno sorte buhača: crnogorski, starigradski, šibenski, arbanaski, kaštelanski i trogirski, šoltanski, drvenički te dubrovački buhač.

Dalmatinski buhač je potpuno nestao iz proizvodnje u Dalmaciji, ali ga srećemo divljeg i podivljalog iz kulture širom srednje i južne Dalmacije. Iako je bio jedna od najvažni-jih kultura Dalmacije, buhač nikada nije bio predmet sustavnog istraživanja ili selekci-je, već su sami proizvođači birali produktivnije populacije. Buhač je značajan prirodni izvor insekticida piretrina koji se sintetizira u cvijetu i sjemenu, gdje ga ima oko 0,8%, dok ga u ostalim dijelovima biljke ima vrlo malo. Kako je piretrin prirodni insekticid izvrsne učinkovitosti i brze razgradnje te neotrovan za toplokrvne organizme, a može se koristiti u ekološkoj poljoprivredi, buhač je svakako biljka budućnosti. Za spoznaju o važnosti ove naše izvorne kulture zaslužan je hrvatski nobelovac Lavoslav Ružička koji je 1920. godine otkrio principe insekticidnog djelovanja buhača. Danas se u svijetu buhač prerađuje u industriji pesticida, kao prašak (Piretrin, Pyrozin), tekućine (Solutax, Pyrotot) i aerosoli (Pyrotox, Chemotox). Njemački farmaceutski div Bayer uz rascvje-tala polja buhača reklamira repelentne tablete na bazi piretrina (Baygon protector) koje oslobađaju mirisna eterična ulja bogata piretrinom te odbijaju komarce i druge napa-snike. Uz današnju poljoprivrednu tehnologiju moguće je proizvesti do 1 400 kg suhog cvijeta/ha. Nije zanemariva ni estetska vrijednost buhača, o čemu govori činjenica da se od sedam vrsta roda Tanacetum koje se komercijalno uzgajaju, svih šest, osim buhača, koriste za ukras. Potrebno je obnoviti proizvodnju, makar i na manjim površinama, uz pokusnu proizvodnju buhača kao ukrasne biljke u teglama. Rascvjetani bijeli cvjetovi buhača u obalnom pojasu i poljima kontinentalne Dalmacije daju prepoznatljivu ljepo-tu krajobraza za sve putnike, turiste i ljubitelje prirode.

Buhač(Tanacetum cinerariifolium)

Dalmatinski buhačOstali narodni nazivibuvač, buharica, brmljina, peljen, dalmatinska krizantema, dalmatinska ivančica


: Ro

man

Ozi

mec


Sažeti opis

Brnistra je grm do 1,5 m visine, rjeđe manje stablo do 6 m visine, promjera do 20 cm. Grm grade brojne tamnozelene okrugle stabljike ispunjene srčikom. Vrlo su savitljive, što ističe i ime roda (grč. spartos = pleter). Na stabljikama su nasuprot-no smješteni rijetki dlakavi listići. Brnistra cvate od sredine svibnja do kraja srpnja žutim cvjetovima, građenim od uzdignute zastavice i dva para latica koji tvore kri-la i lađicu, tipičnim za porodicu mahunarki (Fabaceae). Cvjetovi su intenzivno žu-ti, smješteni na kratkim peteljkama u skupine nalik na grozdove na vrhu grančica. Izrazito su slatkastog mirisa sličnog bagremu u cvatu i pčele ih rado posjećuju. Plod je mahuna duga do 8 cm i široka do 6 mm s 6–9 sjemenki kestenjaste boje. Foto-sintezu uglavnom vrši stabljika, a cvjetovi i listići u nepovoljnim uvjetima otpadaju. Brnistra je izraziti kserofil koji raste po kamenjaru i najlošijem tlu.


Brnistra je rasprostranjena cijelim područjem Mediterana, pa tako i cijelom Dal-macijom. Populacija nije ugrožena.


Brnistra ili žuka je autohtona biljka Dalmacije i Mediterana, gdje ponegdje raste i na preko 1 300 m nad morem. Prenesena je u Novi svijet, osobito u Kaliforniju, Meksiko, Brazil i Boliviju. Koristi se kao prediva biljka još u začetku civilizacije. Stari grčki filo-zofi ističu vrijednost njenih vlakana za izradu užeta, čvrstoću i savitljivost stabljika za vezanje loze, sjemena kao lijeka i cvjetova kao pčelinju pašu. Uz lan i pamuk spominje se i u Bibliji. U Grčkoj, Španjolskoj, Portugalu i Francuskoj služi za pokrivanje kuća, a u sjevernoj Africi zidovi kuća se grade od blata pomiješanog s brnistrom. U 19. stoljeću

u Italiji se od brnistre izrađivao papir i platno. Kod nas raste cijelom dužinom obale, ali vrlo neujednačeno. Od davnina se koristi za brojne namjene: izradu odjevnih predme-ta, stolnjaka, plahti (lancuna), ručnika (šugamana), zavjesa, jedara, ribarskih mreža, čak i vate. Važno je krmivo za koze, služi za vezanje loze i svežnjeva drva, izradu brodskih konopa. Iz brnistre se izrađuju metle, pletu ograde oko imanja, košare, cjedila za ma-slinovo ulje i sušila za smokve. Stabljikom se kao iglom krpaju vreće, a na stabljiku se nižu i suhe smokve. U statutu grada Korčule iz 1214. godine spominje se namakanje brnistre za izradu vlakana, a u statutu otoka Brača iz 1656. godine zabranjuje se stran-cima branje brnistre, koja je očito bila zanimljiva za preradu. A. Fortis 1774. godine ističe da se Betinjani na Murteru bave tkanjem platna brnistre za što je beru čak i po Istri i Kvarneru. Za razliku od Francuske i Italije, kod nas nisu zasnovane veće planta-že za uzgoj već se koristi divlja populacija brnistre. Prema podacima, u Omišu je 1919. godine osnovana tvornica za preradu, koja je ubrzo propala, a prema povijesnim poda-cima krajem 19. stoljeća brnistra se sijala i uzgajala na području Poljica. Nakon 2. svjet-skog rata raste interes za brnistru, čak je kao važnu potencijalnu kulturu ističe tadašnji predsjednik Tito u govoru 1946. godine u Splitu. Podignuto je više pogona za preradu i započeo otkup, ali je ubrzo sve propalo. Brnistra danas u Dalmaciji nema nikakvo zna-čenje u proizvodnji, usprkos sasvim drugačijim predviđanjima poslije 2. svjetskog rata. Međutim, to je biljka iznimne tradicije utkane u narodnu povijest i brojne toponime od kojih je jedan i grad Split, koji je ime navodno dobio upravo po grčkom (Aspalathos) nazivu za brnistru. Proizvodnja izvornih tradicijskih proizvoda (užadi, odjevnih pred-meta, obuće), posebno na zaštićenim područjima (NP Krka, PP Biokovo) te uz ekosela, ima perspektivu za obiteljska gospodarstva. Premijski proizvodi brnistre mogu ostvariti posebnu cijenu, a grmovi brnistre imaju veliku ukrasnu i krajobraznu vrijednost. Kako je za proizvodnju vjerojatno dovoljna prirodna populacija, treba optimalno gospodariti postojećim sastojinama.

Brnistra(Spartium junceum) Ostali narodni nazivibanestra, banistra, žuka, žučica, žukavac, žukovina, žukva, žuti žilj, ledinja


: Ro

man

Ozi

mec


Sažeti opis

Rumena djetelina je jednogodišnja zeljasta biljka vrlo jakog, vretenastog korijena, koja naraste do 70 cm visine. Stabljika je uspravna i nerazgranjena, obrasla prile-glim dlakama i s izmjenično raspoređenim listovima. List je trodijelan, jajoliko iz-dužen, s velikim tupastim palistićima na bazi. Liske su duljine do 25 mm, obrnuto jajolike, obostrano dlakave i prema vrhu nazubljene. Cvjetovi su sjedeći, 8–12 mm dugi, skupljeni u izduljenu glavicu, duljine do 5 cm, lijepe intenzivno crvenkaste boje. Zastavica je eliptična, duža od krila i lađice. Cvate u svibnju ili lipnju. Plod je jajolika sitna mahuna s jednom sjemenkom zelenožute do žutoljubičaste boje, ja-jolika, glatka i sjajna.


Rumena djetelina je izvorna biljka Mediterana, staništa submediteranskih i epime-diteranskih suhih travnjaka, danas uzgajana i proširena po cijelom svijetu.


Rumena djetelina ili inkarnatka je biljka mediteranskih travnjaka odakle je odavno selekcionirana za proizvodnju krmiva. Danas je proširena po cijelom svijetu, osobi-to u SAD-u, Francuskoj, Italiji, Njemačkoj i Španjolskoj.

Koristi se kao monokulturni jednogodišnji krmni usjev ili u raznim jednogodiš-njim krmnim smjesama, vrlo skromnih zahtjeva i zato posebno omiljena kod indi-vidualnih proizvođača. Pokazala se odlična i za sideraciju (zelenu gnojidbu) u na-sadima voćaka, maslina i vinove loze, posebno na slabijim tlima i okolišnim uvje-tima. Rumena djetelina je jedna od karakterističnih travnjačkih djetelina Dalma-cije. Predstavlja važnu biljku travnjačke flore s visokom vrijednosti kao livadna i pašnjačka biljka. Rumena djetelina je izvanredan izvor korisnih svojstava i gena poželjnih za buduću selekciju, posebno vezanih za prilagodbu na loša, kamenita i pjeskovita tla, tolerantnost na sušu i drugo. Ne treba zanemariti značaj djeteline i za očuvanje bioraznolikosti nekih pratećih kukaca, posebno divljih pčela (Megachi-le sp., Andrena sp., Eucera sp.) koje oprašuju cvjetove djetelina, zatim štetnika koji koriste cvjetove, mahune i sjemenke djetelina, ali i parazitskih biljaka kao što je vi-lina kosica (Cuscuta sp.).

Djetelina rumena (Trifolium incarnatum)


: Ro

man

Ozi

mec


Sažeti opis

Domaća leća je jednogodišnja grmolika mahunarka visine do 50 cm, rijetko viša. Ko-rijen je relativno plitak, do 50 cm dubine, ali vrlo dobro koristi i teško topiva hranjiva. Zelena stabljika je poluuspravna do uspravna, dlakava i razgranata. Listovi su parno perasti, naizmjenični s 5–6 parova ovalnih listića, a na bazi lisne stabljike nalaze se sit-ni lisni zalisci. U pazušcima listova izbijaju 1–3 sitna cvijeta, karakteristične građe kao i kod drugih mahunarki, bijele boje s ljubičastim žilicama i cvjetnim stapkama koje za-vršavaju bodljom. Plod je mala mahuna smještena na dugačkim i tankim peteljkama, koja doseže 2 cm duljine. U mahuni se nalaze jedna do tri sjemenke. Sjemenka domaće leće je zelenkaste do žute boje, plosnata i bikonveksna, promjera 4–5 mm i spada među krupnozrne leće. Po obliku sjemenki leće, ime je dobio i dio oka, očna leća (lens ocularis).


Leća je danas rasprostranjena po cijelom svijetu. U Dalmaciji je populacija domaće leće gotovo nestala i nije poznato stanje populacije, ali još uvijek se lokalno uzgaja. Trend populacije je u padu i domaćoj leći prijeti izumiranje.


Leća potječe najvjerojatnije s područja jugozapadne Azije odakle je prenesena na pod-ručje Mediterana. Uzgaja se već u mlađe kameno doba, dakle prije gotovo 10 000 godi-na, u sam osvit razvoja poljoprivrede, te predstavlja jednu od najstarijih kultura uopće. Uzgajana je na području Indije, starog Egipta, stare Grčke, a kasnije i u Rimskom Car-stvu, uglavnom za ljudsku hranu (sjemenke), ali i za stočnu ishranu (sjemenke i cijela

biljka). Koliko je bila važna u ljudskoj prehrani govori nam latinski naziv vrste culinaris odnosno kuhinjska. Postoji sitnosjemena leća, plosnatijih sjemenki te krupnosjemena, nešto okruglijih. Smatra se kako je krupnosjemena leća nastala selekcijom upravo na području Mediterana, dakle i Dalmacije. Postoji i leća crvenog sjemena, poznata kao perzijska. Zanimljivo je da leća ne podnosi višegodišnji uzgoj na istim površinama te se uzgaja redovito u plodoredu, ali ne podnosi ni monokulturu, zbog čega se vrlo često uzgaja u polikulturi te je idealna kultura za ekološku proizvodnju.

Domaća leća uzgajala se na području Dalmacije već u mlađe kameno doba, na što ukazuju nalazi u našim otočnim špiljama, ali i nalazi domaće leće u unutrašnjosti Dalmacije, sve do čuvenog neolitskog arheološkog lokaliteta Butmir kod Sarajeva.

Domaća leća poznata je po mnogim korisnim svojstvima koji joj omogućavaju pri-lagodbu na loša, kamenita i pjeskovita tla, tolerantnost na sušu zbog čega može po-služiti kao vrijedan materijal za buduće selekcije. Potrebno je istražiti stanje i ka-rakteristike populacija domaće leće i njihova svojstva, te je uključiti u proizvodnju i kulinarsku ponudu sa specijalitetima prastarih receptura.


Na području Mediterana rastu i dvije divlje vrste roda leća (Lens), crnkasta leća (L. ni-gricans) i modra leća (L. lenticula). Za razliku od domaće leće, kod prve listovi završava-ju bodljastim šiljkom, dok druga ima 3–4 para liski, a drška cvijeta ne završava bodljom.

Leća(Lens culinaris)

Domaća lećaOstali narodni nazivisočivica, sočivo, soška, lećica, rogačica


: To

ni N

iko

lić


Sažeti opis

Mediteranska lucerka je višegodišnja mahunarka koja formira snažan busen visine do 1 m. Ima izrazit vretenast korijen koji već u drugoj godini razvoja dosegne dužinu od 2,5 m, a u punom razvoju nakon 6–7 godina nevjerojatnih 5 m dubine i raspon od 15–20 m, kao nijedna druga biljka. Ovakav korijen je osnova izvanredne otpornosti lucerke na sušu. Korjenov vrat smješten je u tlu i tako zaštićen od mraza. Na njemu se stvaraju pupoljci iz kojih se razvijaju stabljike. Listovi se nalaze na dugim peteljkama i građeni su od tri liske i prekriveni finim dlačicama. Cvijet je tipične građe mahunarki, plavolju-bičaste boje formiran u izduljeni cvat na vrhovima stabljika i njihovih ogranaka. Plod je mahuna tamnosmeđe boje u kojoj nastaju bubrežaste sjemenke tamnožute boje. U od-nosu na lucerke zapadnoeuropskog i istočnoeuropskog tipa, mediteranska lucerka ima brži početni porast, manje je otporna na hladnoću, ali više na sušu.


Mediteranska lucerka se nekada uzgajala na području cijele Dalmacije i Hercego-vine, posebno u unutrašnjosti. Današnje stanje populacije nije poznato, smatra se da je nestala iz proizvodnje. S obzirom na višegodišnji karakter i otpornost, mogu-će da se očuvala u nekim poljoprivredno ekstenzivnim područjima.


Lucerka je u kulturi već barem 3 000 godina jer se zna da su je uzgajali još u staroj Per-ziji, odakle je prenesena u Grčku. Za vrijeme Rimskog Carstva, a možda i prije, pre-ko grčkih kolonija proširena je po cijelom Mediteranu. Smatra se najstarijom krmnom

kulturom, ali i najvažnijom, zbog čega je dobila naziv alfa alfa. Lucerka je izuzetno vri-jedna krmna biljka, koja obogaćuje tlo dušikom uslijed simbioze s dušičnim bakterija-ma koje se nalaze u korjenovim kvržicama. Koristi se za napasivanje, pokošena svježa, osušena ili samljevena u brašno. Lucerka ima dugu povijest primjene i u medicinske svrhe. Neka istraživanja pokazala su da dodatak lucerke u prehrani snižava razinu ko-lesterola i glukoze u krvi. Isto tako lucerka je vrijedna medonosna biljka. Iako se na po-dručju Dalmacije vjerojatno uzgajala tisućljećima i predstavljala potpuno drugu grupu lucerki u odnosu na kontinentalne, dalmatinske populacije mediteranske lucerke nika-da nisu bile predmet istraživanja ili selekcije. Napuštanjem ratarske proizvodnje, lucer-ka postupno nestaje iz uzgoja i danas je srećemo podivljalu, kao dio travnjačke flore.

Mediteranska lucerka je vjerojatno najkvalitetnija i najzahvalnija višegodišnja krmna kultura Dalmacije. Čak i u najlošijim godinama od nje možemo očekivati nekakav prinos, a u uobičajenim godinama i do pet otkosa. Vrlo je pogodna za napasivanje goveda, ovaca i druge stoke, tako da je reintrodukcija stoke u stvari teško ostvariva bez reintrodukcije lucerišta, barem u manjoj mjeri, kao prihrana za stoku. Mediteran-ska lucerka posjeduje svojstva i gene poželjne za buduću selekciju, posebno za prila-godbu na loša, kamenita i pjeskovita tla, tolerantnost na sušu i drugo. Uz lucerišta na području Dalmacije vezana je bioraznolikost brojnih pratećih kukaca: divljih pčela koje oprašuju cvjetove (Megachile sp., Andrena sp., Eucera sp.), štetnika koji koriste cvjetove, mahune i sjemenke kao što su lucerkina pipa (Otiorrhynchus ligustici) i lu-cerkine božje ovčice, bubamare (Subcoccinella vigintiquatuorpunctata), te korovnih i parazitskih biljaka kao što je vilina kosica (Cuscuta sp.). Konačno, treba istaknuti tu-rističku atraktivnost krških polja i vrtača s mediteranskom lucerkom i stadima u paši.

Lucerka(Medicago sativa)

Mediteranska lucerkaOstali narodni naziviljekarica, likarica, arbašpanja, sedmakinja, vija, meteljka


: Ro

man

Ozi

mec


Sažeti opis

Domaći sitnozrni slanutak jednogodišnja je grmolika mahunarka rijetko viša od 45 cm. Dobro razvijen korijen dopire do 1 m dubine. Na njemu se razvijaju korjenove kvržice s fiksatorima dušika, velike gotovo kao i sjemenka. Zelena dlakava stabljika većinom je uspravna i vrlo razgranata, kasnije donekle odrveni. Listovi su složeni, neparno perasti, naizmjenični s 12–17 ovalnih do jajolikih liski. Na bazi lisne petelj-ke su 3–4 sitna lisna palistića. U pazušcima listova na tankim drškama izbijaju sitni pojedinačni cvjetovi bijele boje, rjeđe dva cvijeta, karakteristične leptiraste građe, kao i kod drugih mahunarki. Na jednoj biljci može biti i do 100 cvjetova. Cijela biljka je jako dlakava i može izazvati iritaciju kože. Na jednoj biljci se razvije oko 30 plodova, valjkaste do romboidne, jako napuhnute mahune duljine do 3,5 cm koje se nalaze na tankoj peteljci. U jednoj su mahuni obično dvije do tri sjemenke, najviše šest. Sjeme domaćeg sitnozrnog slanutka je blijedo žućkaste boje (boje puti), okruglo, promjera 4–5 mm i spada među sitnozrne slanutke s masom 1 000 sjemenki ispod 200 g. Vrsta svoje ime zahvaljuje izgledu sjemenke koja, posebno nezrela, jako liči na glavu ovna (lat. arietinum = ovnovski; rogat). Kod sitnozrnog slanutka ovnolik oblik sjemenke je manje izražen, sjemenka je više okruglasta, donekle nalik na grašak. Domaći sitno-zrni slanutak predstavlja šaroliku populaciju u kojoj sigurno postoji više tipova, od-nosno sorti.


Domaći sitnozrni slanutak rasprostranjen je u cijeloj Dalmaciji, ali je sve manje prisutan u proizvodnji. Nije poznato stanje populacije, ali se još uvijek lokalno uz-gaja. Trend populacije je silazan.


Slanutak potječe iz Male i Srednje Azije, gdje raste većina od 27 vrsta roda Cicer (22 višegodišnje vrste) i odakle je u pretpovijesno doba prenesen na područje Mediterana. U proizvodnji je već gotovo 8 000 godina, od samog početka razvoja poljoprivrede, već kod starih azijskih naroda, zatim stare Grčke, a kasnije i kod Arapa te posebno u Rim-skom Carstvu te predstavlja jednu od najstarijih kultura. Uzgaja se najviše za proizvod-nju sjemenki koje služi za ljudsku hranu. Postoje tri podvrste slanutka: orijentalni (C. arietinum ssp. orientale G. Pop.), euroazijski (C. arietinum ssp. eurasiaticum G. Pop.) te sredozemni slanutak (C. arietinum ssp. mediteraneum G. Pop.) koji ima preko 60 varije-teta te ogroman broj sorti i lokalnih populacija, među koje spadaju i naši domaći sitno-zrni i krupnozrni slanutak. Danas je slanutak nakon graška i graha po proizvodnji treća mahunarka u svijetu, pri čemu se gotovo 80% proizvede u Indiji. Slanutak se jede svjež, kuhan, pržen slično kao kikiriki ili kao zamjena za kavu, kao brašno, te se koristi i kao krmivo. Domaći sitnozrni slanutak uzgaja se na području Dalmacije još od neolitika, na što upućuju nalazi s arheoloških lokaliteta. Za razliku od krupnozrnog, uzgaja se na polju, dakle kao ratarska kultura, a ne kao povrtnica uz kuću u vrtu. Domaći sitnozrni slanutak je dragocjen izvor korisnih svojstava i gena poželjnih za buduću selekciju, po-sebno za prilagodbu na loša, kamenita i pjeskovita tla, tolerantnost na sušu, po čemu je i inače slanutak poznat. Kako piše S. Kutleša u svom izvanrednom djelu Život i običaji u Imotskoj krajini: Di ne more ništa dabude, more slani gra. Potrebno je istražiti stanje i karakteristike populacija domaćeg sitnozrnog slanutka i njegovih svojstava te ga uklju-čiti u proizvodnju i plasman, ali i kulinarsku ponudu sa specijalitetima tipičnim za našu tradicionalnu dalmatinsku kuhinju.


Domaći krupnozrni slanutak predstavlja populaciju za koju gotovo u svemu vrije-de iste karakteristike kao za sitnozrnu. Osnovna razlika je u krupnoći i težini zrna krupnozrnog slanutka koja za 1 000 sjemenki iznosi više od 300 g te u obliku sje-menke koja je više nalik na glavu ovna.

Slanutak(Cicer arietinum)

Domaći sitnozrni slanutakOstali narodni nazivinaut, čičer, leblebija, rogačica, slaniš


: Ro

man

Ozi

mec


Sažeti opis

Dalmatinska bijela vučika je jednogodišnja zeljasta, kasnije drvenasta snažna biljka, vi-sine i do 150 cm. Korijen je srednje dubok, ali iznimno dobro koristi i teško topiva hra-njiva. Na glavnom korijenu razvijaju se prilično velike (do 1,2 cm u promjeru) kvrži-ce dušičnih fiksatora u kojima se nalaze simbiotske bakterije Rhizobium lupini. Listovi su vrlo karakteristične građe: neparno su radijalno perasti s 5–7 obrnuto jajolikih liski dugačkih 3–5 cm i širokih do 1,5 cm. Na vrhu glavne dlakave stabljike razvija se veli-ki grozdasti cvat s 6–12 velikih cvjetova. Bočne, sekundarne grane nadrastaju glavnu stabljiku te i neke od ovih grana formiraju cvatove s 3–5 cvjetova. Cvjetovi su tipične građe za mahunarke, bijele do sivkastoplave boje. Plod je krupna mahuna koja doseže 8 cm duljine i 1,6 cm širine, a u kojoj dozrijeva do 7 sjemenki. Sjemenka bijele lupine najveća je među lupinama, bijele je do žućkaste boje i do 0,5 g težine.


Dalmatinska bijela vučika potječe s područja Mediterana, a danas je rasprostranje-na po cijelom svijetu. U Dalmaciji je gotovo nestala i nije poznato stanje populacije.


Dalmatinska bijela vučika predstavlja jednu od najstarijih ratarskih kultura. Njen uzgoj poznat je više od 5 000 godina, kad je uzgajana na području starog Egipta, sta-re Grčke, a kasnije i u Rimskom Carstvu, za stočnu ali i ljudsku hranu (sjemenke),

ali već tada i za zelenu gnojidbu! O njenom uzgoju piše grčki pisac Theophrastus (371.–287. pr. Kr.) te najvažniji rimski poljoprivredni pisac Lucius Junius Mode-ratus Columella (4.–ca.70.). Osobito se cijeni jer uspijeva i u najlošijim uvjetima. Postupno je iz mediteranskog bazena prenesena u unutrašnjost Europe, posebno u Njemačku, a zatim i širom svijeta. Modernom selekcijom dobivene su lupine s vrlo malim sadržajem alkaloida, nazvane slatke bijele lupine, koje su postale važne kao stočna hrana. Dalmatinska bijela vučika je izvanredan izvor korisnih svojstava i ge-na poželjnih za buduću selekciju, posebno vezanih za prilagodbu na loša, kamenita i pjeskovita tla, tolerantnost na sušu i drugo. Uz očuvanje populacija dalmatinske bijele vučike treba istaknuti značaj očuvanja bioraznolikosti nekih pratećih kukaca, posebno divljih pčela koje oplođuju cvjetove (Megachile sp., Andrena sp., Eucera sp.) te štetnika koji se hrane cvjetovima, mahunama i sjemenkama vučike.


Dalmatinskoj bijeloj vučiki srodne su vrste žuta vučika (L. luteus) i uskolisna vučika (L. angustifolius) koje su ponajprije kontinentalne biljke, sjeme im je sitnije i žuto, odnosno sivo do maslinastozeleno.

Vučika bijela (Lupinus albus)

Dalmatinska bijela vučikaOstali narodni nazivivučji bob, vučji grah, vučak, bob vučak, bučjak, vučnjak, vučjak, vučika, vučac, lupina


r: p

reis

seck

er, 1

914.


Sažeti opis

Jednogodišnja, rjeđe višegodišnja, zeljasta biljka uspravnog izgleda, visoka 70–80 cm s 18–25 listova. Cijela biljka je dlakava i ljepljiva od brojnih žlijezda. Listovi su cjeloviti i izmjenični, pričvršćeni za stabljiku pod oštrim uglom. Nježnog su tkiva i finih žilica, ali s jakom središnjom lisnom žilom. Dugački su preko 40 cm, široki oko 20 cm, na vrhu zašiljeni i vrlo krupni. Osušeno lišće je zlatnožute do naranča-ste boje, prijatnog okusa i specifične arome. Na vrhu razgranjene stabljike formi-raju se cvatovi u razgranjenim cvatovima. Cvijet je dvospolan, izduljen i valjkast, crvene boje ocvijeća s pet prašnika. Plod je tobolac, duljine oko 20 mm sa vrlo sit-nim, crnim sjemenkama. Ravnjak je stara domaća sorta Hercegovine i Dalmacije. Pripada skupini sorti poluorijentalnog aromatičnog cigaretnog tipa i grupi herce-govačko-dalmatinskih duhana.


Ravnjak se uzgajao na području srednje Dalmacije i zapadne Hercegovine, odakle i potječe. Današnje stanje populacije nije poznato, smatra se da je nestao iz proi-zvodnje, iako je moguće da se očuvao u nekim poljoprivredno ekstenzivnim po-dručjima gdje se uzgaja za vlastite potrebe.


Rijetko se koja kultura tako brzo proširila Dalmacijom kao duhan. Pojavio se po-lovicom 17. stoljeća i već je 1665. godine uspostavljena ozbiljna proizvodnja i trgo-vina duhanom. Uzgajale su se dvije vrste: duhan kržak (Nicotiana rustica) te pravi

duhan (Nicotiana tabacum). Proizvodnja je bila prisutna u cijeloj Dalmaciji, ali su prednjačile tadašnje općine Poljica, Vrgorac, Slivno, Runović, Podbablje, Vinjani, Imotski, Glavina, Podstranje, Ričice, Lokvičić i Imotska Poljica, te gradovi Ston, Dubrovnik i Cavtat. U početku je bio više proširen ružić, a potom je primat preu-zeo pravi duhan. Ravnjak se prvenstveno uzgajao u općinama Dalmatinske zagore uz hercegovačku granicu, gdje je na cijeni kao odličan duhan i služi za popravak okusa cigareta duhana virginija tipa. Iako se na području Dalmacije uzgajao sto-tinama godina, ravnjak nikada nije bio predmet istraživanja ili selekcije. Napušta-njem uzgoja duhana, ravnjak postupno nestaje i danas je proizvodnja u minimalnoj mjeri, za osobne potrebe, prisutna još samo u Hercegovini. Duhan ima prvenstve-no gospodarsku vrijednost kao industrijska kultura koja se koristi za proizvodnju lista koji se suši, reže i priprema na razne načine za pušenje. Danas, kad je ukus potrošača sasvim prešao na stranu blagih, duhana u virginija tipu, teško je očekiva-ti veći zamah aromatičnih duhana. Ipak u manjoj mjeri bila bi zanimljiva obnova proizvodnje ravnjaka kao izvornog proizvoda Dalmacije (dalmatinski ravnjak). Ne treba zanemariti ni insekticidno i repelentno svojstvo ravnjaka za što je potrebno provesti dodatna istraživanja. Kao dodatnu vrijednost treba istaknuti održanje bi-oraznolikosti domaćih kultivara Dalmacije te krajobraznu i turističku vrijednost manjih polja i vrtača s ravnjakom.


Ravnjaku su slične i druge tradicijske sorte duhana: bubalovac, dalmatinac i tance.

Duhan (Nicotiana tabacum)

RavnjakOstali narodni naziviHercegovački ravnjak


r: h

ttps

://e

n.w

ikip

edia

.org

/wik

i/N

icot

iana

_ru

stic

a#/m

edia

/File

:Nic

otia

na_r

usti

ca.jp

g


Sažeti opis

Ružić je stari dalmatinski naziv za divlji duhan (Nicotiana rustica). Stabljika je ni-ža od običnog duhana, obično visine 60–100 cm i jako se grana. Listovi su jajasti, glatki i tanki, zaobljeni kod peteljke koja je gruba i jako izdužena s izraženim sre-dišnjim nervom. Cvijet je zelenkastožut, okruglog vjenčića. Vrlo je otporan na ne-povoljne klimatske uvjete i odlično podnosi sušu.


Ružić se nekada uzgajao na području cijele Dalmacije i Hercegovine. Današnje stanje populacije nije poznato, smatra se da je nestao iz proizvodnje, ali je moguće da se očuvao u nekim poljoprivredno ekstenzivnim područjima.


Na području Dalmacije uz ružić se uzgajao i pravi duhan (Nicotiana tabacum). Ia-ko je ružić u početku uzgoja duhana bio više proširen u proizvodnji, s vremenom je vodstvo preuzeo pravi duhan. Ružić se koristio u Dalmaciji isključivo za pušenje, a napuštanjem uzgoja duhana, postupno nestaje iz proizvodnje i danas je vjerojat-no izumro. Danas je teško očekivati ozbiljan povratak aromatičnih duhana jer se tržište okrenulo na stranu blagih, virginija duhana, nekadašnjih punila. Možda bi u manjoj mjeri bila zanimljiva obnova proizvodnje ružića kao izvornog proizvoda Dalmacije (dalmatinski ružić duhan). Slično kao i kod pravog duhana treba obra-titi pažnju i na insekticidno i repelentno svojstvo ružića, za što je potrebno provesti dodatna istraživanja.

Duhan kržak (Nicotiana rustica)

RužićOstali narodni nazivikržak, prdosija, ernaut, tabak divlji


r: k

vaka

n, 19

51.


Sažeti opis

Počiteljka razvija grm s brojnim jakim, uspravnim stabljikama visine oko 1 m. Listovi su tamnozeleni izmjenični s uškastim palistićima i rasperani s 3–7 ovalnih srcolikih isperaka. Cvat je na vrlo kratkoj peteljci, koja se ne uzdiže iznad grma, i sastavljen je od 2–4 pojedina cvijeta. Cvate vrlo slabo i ne razvija plodove, a cvijet je srednje veli-čine, ljubičaste boje ocvijeća. Gomolji su jajasto-dugoljasti, okrugli u presjeku s gu-stim ispupčenim okcima. Pokožica je žućkaste boje, a meso gomolja je bijelo. Mogu biti vrlo krupni, posebno u prvoj berbi, čak preko 1 kg. Klice su nježno ružičaste boje. Vegetacija je vrlo rana pa se počiteljka koristila kao najraniji krumpir.


Počiteljka se nekada uzgajala na području južne Dalmacije i Hercegovine. Današ-nje stanje populacije nije poznato, smatra se da je nestala iz proizvodnje, moguće da se očuvala u nekim poljoprivredno ekstenzivnim područjima.


Krumpir se pojavio u Dalmaciji vjerojatno još u 17. stoljeću, ali zbog otpora kojeg su poljoprivrednici pružali prema proizvodnji ove kulture, u uzgoju je tek od 1767. godine. Intenzivnija proizvodnja kreće tek početkom 19. stoljeća te ubrzo postaje sastavni dio dalmatinske kužine pa se danas gotovo ne može zamisliti peka, blitva ili raštika bez krumpira. Počiteljka je stara sorta krumpira čije je porijeklo nepo-znato, najvjerojatnije je nastala uz Neretvu, na području starog grada Počitelja u Hercegovini. Počiteljka je bila raširena isključivo uz Neretvu u donjoj Hercegovini

te u dolini Neretve u Hrvatskoj. Sadila se vrlo rano, već u veljači, a vadila u srpnju. Za sjeme su se koristili vrlo sitni gomolji, veličine oraha. Uvođenjem nizozemskih i njemačkih namjenskih sorti u proizvodnju, počiteljka postupno nestaje iz proi-zvodnje i danas je pitanje postoji li uopće ili je izumrla. Počiteljka je vrlo zanimljiva sorta zbog svoje ranozrelosti, pogotovo danas kad je proizvodnja krumpira u Dal-maciji usmjerena na najraniju proizvodnju. Nažalost, nedostaju podaci o njenim detaljnijim karakteristikama, otpornosti na bolesti i štetnike, kvaliteti i drugom. S obzirom da je upitno ima li počiteljke još u uzgoju, danas nije jednostavno povrati-ti njeno značenje u proizvodnji koje je imala u prošlosti. Međutim uzgoj domaćih sorti krumpira na manjim poljima i u vrtačama važan je za održanje biološke, kraj-obrazne ali i gastronomske raznolikosti Dalmacije, posebno ako se uzgoj i tradicija pripremanja jela od domaćeg krumpira odvija unutar zaštićenih područja prirode (PP Biokovo, budući RP Donja Neretva, budući RP Dinara), uz eko- i etnosela i drugdje. Konačno, Ujedinjeni narodi su 2008. godinu proglasili Međunarodnom godinom krumpira, želeći naglasiti izvanrednu ulogu krumpira u globalnoj proi-zvodnji hrane. Slijedeći ovu inicijativu potrebno je ponovo otkriti ili se barem pri-sjetiti značaja naših domaćih sorti krumpira.

Slične sorte

Ivanjski krumpir koji se uzgajao u Istri je prema literaturnom navodu vrlo sličan počiteljki, što je danas nažalost teže detaljnije provjeriti zbog nemogućnosti nabave i usporedbe ove dvije stare lokalne sorte.

Krumpir (Solanum tuberosum)

PočiteljkaOstali narodni nazivinisu poznati


r: k

vaka

n, 19

51.


Sažeti opis

Škuljevac razvija snažan grm s brojnim jakim, uspravnim i visokim stabljikama. Listovi su tamnozeleni izmjenični s uškastim palistićima i rasperani s 3–7 ovalnih srcolikih isperaka. Cvat je na vrlo kratkoj peteljci koja se ne uzdiže iznad grma, sa-stavljena od 2–4 pojedina cvijeta. Cvate vrlo slabo i ne razvija plodove, a cvijet je srednje veličine, ljubičaste boje. Neoplođeni cvjetovi masovno otpadaju. Gomo-lji škuljevca su dugoljasti, uglatog presjeka s jakim vrlo dubokim okcima. Po tim dubokim okcima, škuljama, škuljevac je dobio ime (lok. škulja = rupa). Pokožica je žućkaste boje, a meso gomolja je bijelo. Klice su nježno ružičaste boje. Rane je ve-getacije pa se rabio kao rani krumpir.


Škuljevac se nekad uzgajao na području srednje Dalmacije i zapadne Hercegovine. Današnje stanje populacije nije poznato, smatra se da je nestala iz proizvodnje, mo-guće da se očuvala u nekim poljoprivredno ekstenzivnim područjima.


Škuljevac je stara sorta krumpira čije je porijeklo nepoznato, a najvjerojatnije je unesena na područje srednje Dalmacije u samim počecima uzgoja krumpira. Sa-di se vrlo rano, već u veljači i ožujku, a vadi se u srpnju i kolovozu. Uvođenjem

nizozemskih i njemačkih namjenskih sorti u proizvodnju, naše stare sorte krumpi-ra pa tako i škuljevac postupno nestaju iz proizvodnje. Škuljevac je, kao i počitelj-ka, vrlo zanimljiva sorta zbog svoje ranozrelosti, pogotovo danas kad je proizvod-nja krumpira u Dalmaciji usmjerena na najraniju proizvodnju. Nažalost, nedostaju podaci o detaljnijim karakteristikama škuljevca: kvaliteti gomolja, skladišnim ka-rakteristikama, otpornosti na bolesti i štetnike, prinosima. Danas je nažalost teško očekivati da će stare sorte krumpira u Dalmaciji imati ono značenje u proizvodnji koje su imale u prošlosti. Proizvodnja domaćih sorti krumpira, kako kod počiteljke tako i kod škuljevca, nužna je za održanje bioraznolikosti Dalmacije, a obrađena polja i vrtače sa starim sortama krumpira trebaju krasiti vizuru ruralnog krajobra-za srednje Dalmacije. Osobito se (eko)uzgoj domaćih sorti krumpira preporuča na poljoprivrednim površinama u zaštićenim područjima prirode (PP Biokovo, budu-ći RP Dinara), uz eko- i etnosela te drugdje, što će vratiti zaboravljene okuse u tra-dicionalnu gastronomsku ponudu.

Slične sorte

Sorta dubrovačka bijelka je prema literaturnom navodu vrlo slična škuljevcu, što je danas nažalost teže detaljnije opisati zbog nemogućnosti nabave i usporedbe ove dvije sorte.

Krumpir (Solanum tuberosum)

ŠkuljevacOstali narodni nazivinisu poznati


: Ro

man

Ozi

mec


Sažeti opis

Domaći višeredni ječam pripada skupini genetski i morfološki vrlo raznovrsnih medi-teranskih ozimih višerednih ječmova. Odlikuju se čvrstim i visokim, ali elastičnim sta-bljikama i izraženim koljencima bez dlačica, uz srednje busanje s najčešće 2–3 stabljike, među kojima praktično nema neplodnih. Vlat je vrlo visoka, 120–150 cm. List je izra-zito zelene boje, uzak i šiljast s jakom voštanom prevlakom na stabljici, listovima i klasu, često s izraženom obojenosti (antocijani). Klas je krupan, dobro ispunjen, ujednačen, ci-lindričan, dugačak oko 10 cm s do 30 koljenaca (nodija) u klasnom vretenu (osi cvata) i s vrlo čvrstim i dugačkim osjem, obično oko 15 cm. Na svakom koljencu nalaze se tri jed-nocvjetna klasića, iz kojih se razvija plod – pšeno, vrlo krupno i dugačko, obučeno u čvr-stu pljevu sivo-žute boje. Udjel bjelančevina i glutena je vrlo visok, masa 1 000 zrna izno-si oko 40 g, a hektolitarska masa je oko 65 kg. Srednje je kasna do kasna sorta, izvanred-na za lošije okolišne uvjete i slabiju agrotehniku uz solidan prinos i na najlošijim tlima.


Domaći višeredni ječam nekad se uzgajao na području cijele Dalmacije, Hercego-vine i primorske Crne Gore, više u unutrašnjosti, ali i na otocima. Današnje stanje populacije nije poznato, smatra se da je nestala iz proizvodnje, moguće da se očuva-la u nekim poljoprivredno ekstenzivnim područjima. Kritično ugrožena populacija.


Ječam je najstarija strna žitarica, a vjerojatno i najstarija ratarska kultura na svijetu, u uzgoju više od 10 000 godina. Postoji više centara nastanka ječma, ali ozimi višeredni ječmovi vjerojatno potječu od divljeg dvorednog ječma s lomljivim klasom, odnosno ječma stoklasa ili mišjeg ječma (H. murinum L.), koji je proširen na području istočnog Mediterana i Bliskog istoka. Iz njega su današnji dvoredni i višeredni ječmovi nastali najvjerojatnije mutacijom. Arheološki nalazi ječma na području Dalmacije datiraju u mlađe kameno doba (neolitik). Uzgoj ječma u Dalmaciji sigurno je prisutan još za vri-jeme Ilira, a ozbiljnija ratarska proizvodnja žitarica započela je tek dolaskom Slavena u 7. stoljeću. Ječam je od početka civilizacije prisutan kao ljudska hrana, najprije kao ječmeni kruh, ječmena pogača i ječmena kaša. S vremenom ječam kao krušaricu za-mjenjuje pšenica, uz rast njegove važnosti kao stočne hrane i pivske sirovine.

Postupnim napuštanjem ratarstva u Dalmaciji, od polovice 20. stoljeća domaći više-redni ječmovi nestaju iz uzgoja. Međutim kako imaju izvanrednu genetičku osnovu za otpornost na polijeganje, bolesti i štetnike te krupnoću i kvalitetu zrna, značajni su za oplemenjivanje i daljnju selekciju ječmova. Obnovu uzgoja treba temeljiti na pro-izvodnji izvornih tradicijskih proizvoda ječmene pogače i ječmene kaše, naročito na zaštićenim područjima prirode (NP Krka, PP Biokovo, budući RP Dinara), ali i uz etno- i ekosela, agroturistička imanja i drugdje. Uz ponovni uzgoj ječma vrijedilo bi obnoviti i mlinice pokretane vodom na kojima bi se brašno mljelo na tradicionalan način. Svi proizvodi domaćih višerednih ječmova (brašno, kaša i pekarski proizvodi) jesu premijske kvalitete. Uzgoj ove tisućgodišnje žitarice nužan je i za održanje bio-raznolikosti Dalmacije kako domaćeg izvornog kultivara tako i staništa strnih žita-rica s pratećim vrstama (kukolj, makovi, žitne stjenice, poljski miševi, brojne gljive).


Vrlo raznovrsna populacija mediteranskih ozimih višerednih ječmova sastojala se od više populacija, kojih nažalost danas nema ili su pred izumiranjem.

Ječam obični (Hordeum vulgare)

Domaći višeredni ječamOstali narodni nazivičetveroredac, šestoredac, šesteroredac, ozimac, op, škurić, spasitelj

Foto

: Lji

ljan

a Bo

rove

čki V

osk

a


Sažeti opis

Kostrika perasta je trajnica iz porodice trava (Poaceae) koja naraste 60– 20 cm vi-soko i razvija dugačke vriježe. Rukavci listova su mekani i dlakavi, a lisne plojke čvrste, ravne ili žljebaste. Jezičac je kratak, tup i rascjepkan. Listovi su dugački i do 40 cm. Na vrhu stabljike razvija se klas do 10 cm duljine u kojima dozrijevaju plo-dovi – pšena. Raste na prisojnim, osunčanim padinama, u svijetlim bukovim i bo-rovim šumama, nasipima i brežuljcima, planinskim livadama i točilima. Vrlo je ot-porna na sušu i loše proizvodne uvjete.


Kostrika perasta endemična je za područje istočnog Sredozemlja; danas je raspro-stranjena duž Afrike, Azije i Europe. Divlje populacije nisu ugrožene.


Kostrika perasta je autohtona biljka dalmatinskih travnjaka i jedna od karakte-rističnih travnjačkih vrsta Dalmacije. Nije nikada selekcionirana niti korištena u kulturi. Predstavlja važnu biljku travnjačke flore s visokom vrijednosti kao livad-na i pašnjačka biljka koju stoka vrlo rado pase, dok ne otvrdne lišće. Često dolazi

zajedno s uspravnim ovsikom (Bromus erectus Huds.) i vrijeskom (Erica sp.) te je odlično prilagođena na loše okolišne uvjete Dalmacije.

Kostrika perasta s područja Dalmacije potencijalno je vrlo zanimljiva i vrijedna krmna kultura. Izvanredan je izvor korisnih svojstava i gena poželjnih za buduću selekciju, posebno vezanih za prilagodbu na loša, kamenita i pjeskovita tla, visoku tolerantnost na sušu i drugo. Potrebno je obaviti odabir biljaka u prirodnim popu-lacijama te utvrditi njihova proizvodna svojstva, posebno na različitu skeletoidnost tla, sušu, zaslanjenost te naravno prinose.


U flori Hrvatske rastu još četiri vrste roda kostrika: razgranjena kostrika (Brachypo-dium retusum (L.) P.Beauv.), obalna kostrika (Brachypodium phoenicoides (L.) Roem. et Schult), dvoklasićasta kostrika (Brachypodium dystachion (L.) P.Beauv.) i šumska kostrika (Brachypodium sylvaticum (L.) P.Beauv.). U odnosu na njih, perasta kostri-ka ima plosnate listove i puzav podanak. Ipak najsličnija je podvrsta peraste kostri-ke, kamenjarska kostrika (Brachypodium pinnatum (L.) P.Beauv. ssp. rupestre (Host) Schübl. et M.Martens).

Kostrika perasta (Brachypodium pinnatum) Ostali narodni nazivigoštica perasta


: San

dro

Bo

gdan

ović


Sažeti opis

Kršin primorski je busenasta trajnica iz porodice trava (Poaceae) koja naraste 50– 100 cm visoko i razvija kratak, gusti bus. Listovi su uski, do 3 mm širine, obrasli s do 5 mm dugim bijelim dlakama, posebno njihovi rukavci. Po njima je kršin dobio ime (grč. chrysos pogon = zlatna brada). Metlica je velika, izdužena, duljine do 25 cm, sastavljena od vlaknastih tankih, pršljenasto raspoređenih ogranaka. Svaki ogranak nosi po tri rđastocrvena klasića. Plod je usko, duguljasto pšeno kod kojeg su poje-dine pljeve s vrlo dugačkim, vijugavim osjem.


Kršin primorski je proširen od južne preko istočne Europe, sve do stepa južnog Si-bira. Tipična je biljka dalmatinskih travnjaka koji se održavaju košnjom. Danas se površine pod kršinom znatno smanjuju.


Kršin primorski je jedna od karakterističnih travnjačkih vrsta Dalmacije. Kao i kostrika perasta predstavlja važnu biljku travnjačke flore s visokom vrijednosti kao livadna i pašnjačka biljka. Na dalmatinskim otocima na nezaslanjenim, suhim

područjima tvori sa uspravnim ovsikom (Bromus erectus Huds) zajednicu Brometo-Chrysopogonetum grylli Horvatić. Ova zajednica sadrži brojne biljne vrste kserofil-nog karaktera i prekriva velike površine dalmatinskog krša. Često predstavlja je-dinu pašu otočnih ovaca. S vriskom tvori svezu Chrysopogoni-Satureion subspicatae Horvat & Horvatić 1934 koja je također vrlo rasprostranjena na otocima i dalma-tinskom kršu. Nekada se čvrsto busenasto korijenje kršina koristilo za izradu gru-bih četki, a mlade livade kršina bile korištene kao odlična paša, posebno za konje. Kršin primorski je vrlo zanimljiva potencijalna krmna kultura za područje Dalma-cije te izvor korisnih svojstava i gena poželjnih za buduću selekciju, posebno veza-nih za prilagodbu na loša, kamenita i pjeskovita tla, tolerantnost na sušu i drugo. Po svemu je jedna od najprilagođenijih trava na ekstremne edafske i klimatske uvjete, ali nije nikada selekcionirana niti korištena u kulturi. Potrebno je obaviti odabir bi-ljaka u prirodnim populacijama te istražiti njihova proizvodna svojstva.


U svijetu postoji 25 vrsta roda Chrysopogon, od kojih jedino primorski kršin raste kod nas, dok su ostale vrste roda proširene u tropskim i suptropskim područjima svijeta.

Kršin primorski (Chrysopogon gryllus) Ostali narodni nazivihrđobrada, brkaš


: Iva

n Ra

ič


Sažeti opis

Stari sortni kukuruzi tvrdunci danas su gotovo potpuno nestali iz proizvodnje u cije-loj Hrvatskoj pa i Dalmaciji, tako da je nemoguće dati točne opise dalmatinskih sorti domaćih tvrdunaca. Sigurno je da svi pripadaju grupi starih mediteranskih tvrduna-ca, koji porijeklo vuku od prvih linija kukuruza donesenih iz Amerike u Europu. Na-čelno, ovi domaći tvrdunci imaju srednje razvijenu, relativno čvrstu stabljiku visine 170–190 cm na kojoj se nalaze dugački slabo dlakavi listovi, građeni od lisnog rukav-ca i lisne plojke. Obično zametnu 2–3 klipa obavijena dugom i čvrstom komušinom na čijem su vrhu 2–4 zelena listića između kojih izbija svjetlozelenkasta svila (vrato-vi tučaka). Muški cvat metlica srednje je razvijena. Klip je izduljen, dug 17–20 cm s 10–16 redova. Oklasak je jak, čvrst i bijele boje. Srednje rane je vegetacije od 130–140 dana. Podnosi gušću sjetvu, do 40 000 biljaka na hektar. Zrno je okruglo, srednje kru-pno do krupno, žute boje s preko 11% bjelančevina, 5% ulja, do 60% škroba, preko 3% šećera, do 2% celuloze i 1,3% mineralnih tvari. Težinski udjel zrna u odnosu na klip je oko 80%. Masa 1 000 zrna je iznad 330 g, a hektolitarska masa oko 75 kg. Ima vrlo kvalitetno zrno odlično za ljudsku prehranu, osobito kao kukuruzno brašno, ali i kao klip u mliječnoj zriobi za kuhanje i pečenje.


Domaći tvrdunac nekad se uzgajao na području cijele Dalmacije, Hercegovine i pri-morske Crne Gore, posebno u Dalmatinskoj zagori, rjeđe na otocima. Današnje stanje populacije domaćeg tvrdunca nije poznato, smatra se da je nestao iz proizvodnje, ali je moguće da se populacija očuvala u nekim poljoprivredno ekstenzivnim područjima.


Kukuruz je na području Dalmacije donesen od strane španjolskih trgovaca preko Ita-lije vjerojatno već početkom 16. stoljeća, a sigurno 1572. godine. Vrlo se brzo počeo masovnije uzgajati. Već u 17. stoljeću omiljen je u narodu i zbog sigurnih i viših pri-nosa od pšenice postaje jedan od oslonaca u prehrani stanovništva.

Koristio se najviše za prehranu ljudi i to kao pura te rjeđe kao kukuruzni ili miješani kruh od pšeničnog i kukuruznog, eventualno i raženog brašna. Iako se na području Dalmacije uzgaja stoljećima, domaći tvrdunac rijetko je bio predmet istraživanja ili selekcije. Polovicom 20. stoljeća napuštanjem ratarske proizvodnje tvrdunci postu-pno nestaju iz proizvodnje. Domaći tvrdunac sigurno neće u Dalmaciji imati ono značenje u proizvodnji i prehrani koje je imao u prošlosti. Međutim, proizvodnja do-maćih tvrdunaca nužna je za održanje bioraznolikosti Dalmacije kako domaćih kul-tivara tako i prateće flore (okopavinski korovi) i faune (hrčak, jazavac).

Proizvodnju izvornih tradicijskih proizvoda (domaći kukuruzni kruh, pura), treba poticati posebno na zaštićenim područjima prirode (NP Krka, PP Biokovo, budući RP Dinara), uz ekosela i drugdje. Kao i kod ostalih žitarica, uz proizvodnju tvrdu-naca potrebno je izvršiti obnovu mlinica pokretanih vodom na kojima bi se mlje-lo brašno na tradicionalan način. Svi proizvodi i jela od domaćeg tvrdunca zbog izvanredne kvalitete zrna predstavljaju premijske proizvode. Također, manja polja i vrtače u kojima raste domaći tvrdunac doprinose tradicijskom izgledu krajobraza – što ima i svoju turističku vrijednost.


U skupini dalmatinskih domaćih tvrdunaca bilo je sigurno više zasebnih sorti koje je danas zbog nestanka u proizvodnji nemoguće rekonstruirati.

Kukuruz (Zea mays) Domaći tvrdunacOstali narodni nazivimorac, brnda, kršar, brzohod, brzorodac, patuljkasti kukuruz, činkvantin, cikvantina, cinkvantin


: Sem

ir M

aslo


Sažeti opis

Oštrica primorska je podvrsta široko rasprostranjene klupčaste oštrice (D. glomera-ta), od koje je nešto niža. To je trajna busenasta trajnica iz porodice trava (Poaceae), vrsta kamenjarskih pašnjaka, gdje raste i po golim stijenama do 600 m nadmorske visine. Stabljika je visoka do 70 cm, a plavkastozeleni i ravni listovi duljine su do 40 cm. Na vrhovima stabljika razvijaju se od svibnja zbijene, jajolike metlice po ko-jima je biljka dobila ime (grč. dactylos = prst). Metlice su građene od klasića koji su duljine do 7 mm, a sastoje se od 4–6 zelenkasta, ponekad i ljubičasta cvjetića. Svi klasići su gusto zbijeni na vrhu i nema odvojenih klasića na bazi metlice. Plod je eliptično do izduljeno pšeno.


Primorska oštrica je proširena na području cijelog Mediterana. Kod nas na područ-ju cijelog Primorja.


Primorska oštrica jedna je od karakterističnih travnjačkih vrsta Dalmacije koja ni-je nikada selekcionirana niti korištena u kulturi. U narodnoj medicini koristi se za liječenje bubrežnih i žučnih kamenaca. Predstavlja važnu biljku travnjačke flore

s visokom vrijednosti kao livadna, medonosna i pašnjačka biljka. Na oskudnim krškim livadama zajedno sa sitnom vlasuljom ili mekušem (Festuca vallesiaca), ne-koliko vrsta ovsika (Bromus sp.) i zubačom (Cynodon dactylon L. Pers.) daje vri-jednu pašu za ovce i koze. Primorska oštrica sadrži niz korisnih svojstava i gena poželjnih za buduću selekciju posebno vezanih za prilagodbu na loša, kamenita i pjeskovita, ali i nitrofilna tla, te za tolerantnost na sušu i drugo. Potrebno je obavi-ti odabir biljaka u prirodnim populacijama te istražiti njihova proizvodna svojstva.


Klupčasta oštrica (D. glomerata) i šumska oštrica (D. glomerata ssp. aschersoniana (Graebn.) Thell.) rastu najviše na kontinentu, prva kao pripadnik livada, druga u šumskim staništima. Bitno su više od primorske oštrice, izduljenijih metlica, pri če-mu su donji klasići na bazi metlice odvojeni, na zasebnim stapkama.

Oštrica primorska (Dactylis glomerata ssp. hispanica) Ostali narodni nazivišpanjolska oštrica, španska oštrica


: Mar

ija

Ševa

r


Sažeti opis

Domaći pir ima čvrstu, šuplju stabljiku (vlat) na kojoj se nalaze dlakavi listovi, gra-đeni od lisnog rukavca i lisne plojke. Ovisno o populaciji vrlo je varijabilne visine stabljike pa su zabilježeni viši tipovi pira koji ujedno imaju i dulje zrno, te kraći pir sa zbijenijim klasom i kraćim zrnima, ujedno i otporniji na polijeganje. Na vrhu stabljike nalazi se klas s jasno vidljivim vretenom na kojem su naizmjenično smje-šteni klasići iz kojih se razvija pšeno. Vreteno se lako lomi prilikom vršidbe i ras-pada na pojedine klasiće. Osja su kod nekih populacija prisutna, iako ne izražena, a kod nekih nedostaju. Pljevice vrlo čvrsto prianjaju uz zrno, tako da pšeno ne ispada iz pljevica kao kod pšenice, odnosno izgleda slično ječmu. Boja pšena je varijabilna, od bijele preko žute do crvene, čak i crne.


Nekad se domaći pir uzgajao na području cijele Dalmacije, Hercegovine i primor-ske Crne Gore, uglavnom na kontinentalnom djelu. Današnje stanje populacije ni-je poznato, vjerojatno je domaći pir nestao iz proizvodnje i vrlo je malo vjerojatno da se očuvao u nekim planinskim dijelovima Dalmacije.


Domaći pir pripada grupi pravih pireva, iznimno važne žitarice u Europi od bronča-nog doba pa gotovo do 19. stoljeća, čiji su ostaci nađeni u brojnim europskim arhe-ološkim lokalitetima. Novija istraživanja utvrdila su da je pir u stvari hibrid između tetraploidnog dvozrnog pira (Triticum diccocon) i divlje kozje trave (Aegilops tauschii Coss.), nastao na području Bliskog istoka. Pretpostavlja se da je do hibridizacije doš-lo prije 8 000 godina, a pir se kao važna ekstenzivna žitarica brzo proširio po Aziji i Europi. U Dalmaciji se uzgajao još za Ilira, ali je ozbiljnija proizvodnja žitarica za-počela tek dolaskom Slavena u 7. stoljeću. Nekad su uzgajane tri vrste pira: pravi pir ili krupnik, šilj ili jednozrni pir i dvozrni pir, ali postupno pirove zamjenjuju tvrde i engleske pšenice. Pir je opstao na višim, brdskim područjima, gdje je izvanredno pri-lagodljiv na najlošije uzgojne uvjete te je zbog toga u željezno doba, prije oko 2 500 godina, s Mediterana prenesen u Alpe na područje Njemačke, Tirola i u Švicarsku. Kad je pira gotovo nestalo na Mediteranu, došlo je do pogrešnog tumačenja kako su reliktne populacije pira u Alpama dokaz da pravi pir potječe iz centralne Euro-pe. Danas je u Europi došlo do prave renesanse pira, najviše zbog niskog udjela glu-tena, tako da osobe alergične na pšenično brašno nemaju takvih problema s pirom. Od pira se izrađuje poseban kruh i peciva, tjestenina te pivo, viski i votka. Iako se u Dalmaciji uzgajao tisućljećima, pir nije bio sustavno istraživan ni selekcioniran te si-gurno neće povratiti značenje koje je nekad imao. Međutim, domaći pir ima izvan-rednu genetičku osnovu za oplemenjivanje te daljnju selekciju: mogućnost uzgoja na višim brdskim područjima, u lošim proizvodnim uvjetima, otpornost na polijeganje, bolesti i štetnike te krupnoću i kvalitetu zrna. Pir ima velik značaj za bioraznolikost Dalmacije, ne samo kao izvorni kultivar, već i zbog očuvanja staništa strnih žitarica s pratećim vrstama (kukolj, makovi, žitne stjenice, poljski miševi, gljive). S obzirom da popularnost pira raste, izvorni tradicijski proizvodi (pogača, domaći kruh), posebno u zaštićenim područjima prirode (NP Krka, PP Biokovo, budući RP Dinara), uz etno- i ekosela, mogu biti hit turističkog tržišta Dalmacije.


U starijoj literaturi spominju se sorte: ozimi bijeli, modrušasti te crveni osjasti pir. Kako su nestali iz proizvodnje, danas ne znamo njihove osobine. Šilj ili jednozrni pir (Triti-cum monococcum) ima plosnat i zbijeniji klas kod kojeg se vreteno ne vidi, a u klasiću po jedno pšeno. Sličan pir dvozrni (Triticum dicoccon) ima dva pšena u klasiću.

Pir pravi(Triticum spelta)

Domaći pirOstali narodni nazivikrupnik, gobino, noktaš, opah, osvah, pirovica


: Ro

man

Ozi

mec


Sažeti opis

Dalmatinska tvrda brkulja pripada grupi starih mediteranskih jarih tvrdih (durum) pšenica koje se odlikuju sljedećim osobinama: vrlo snažne, robusne biljke čvrstih i viso-kih stabljika i izraženih koljenaca bez dlačica, uz srednje busanje s najčešće 2–3 stablji-ke, među kojima praktično nema neplodnih. Stabljika je vrlo visoka, od 130–150 cm s 5–6 članaka, ali usprkos visini vrlo čvrsta i otporna na polijeganje. List je izrazito zele-ne boje, uzak i šiljast s jakom voštanom prevlakom, koja je prisutna i na stabljici i klasu. Vršni listovi dužine do 28 cm, širine 15–18 mm. Klas je krupan, dobro popunjen, ujed-načen, cilindričan, dugačak, do 10 cm s vrlo čvrstim i dugačkim osjem, čak do 18 cm. U zriobi su klas i osje smeđe do svjetlosmeđe boje, ali postoje brojne populacije drugačije obojenosti. U klasu ima 22–26 klasića, a u jednom klasiću najčešće 5 cvjetova, od kojih su 2–4 plodna. Prosječno se po klasiću dobije nešto manje od 3 pšena potpune cakla-vosti. Pšeno je vrlo krupno i dugačko, bijele boje, dugačko oko 8, široko do 3,5, debljine do 3,5 mm, vrlo visokog udjela bjelančevina i glutena. Masa 1 000 zrna varira od 65–75 g, dok hektolitarska masa iznosi oko 80 kg. Dalmatinska tvrda brkulja izvanredna je za lošije okolišne uvjete i slabiju agrotehniku uz solidan prinos i na najlošijim tlima. Srednje je kasne do kasne vegetacije uz odličnu otpornost na lisne rđe (Puccinia sp.), te znatnu otpornost na snijeti (Ustilago sp., Tilletia sp.).


Dalmatinska tvrda brkulja nekad se uzgajala na području cijele Dalmacije, Herce-govine i primorske Crne Gore, više u unutrašnjosti, ali i na otocima. Nije poznato današnje stanje populacije, smatra se da je nestala iz proizvodnje, ali moguće da je opstala u nekim poljoprivredno ekstenzivnim područjima.


Tvrde pšenice potječu s područja istočnog Mediterana, gdje su nastale najvjero-jatnije mutacijom engleske pšenice u prvom tisućljeću prije Krista. Dakle velika je mogućnost da je dalmatinska tvrda brkulja nastala na području Dalmacije te je jedna od najstarijih izvornih naših sorti. Zbog odličnih karakteristika dalmatinske tvrde brkulje i engleske pšenice, zajedno zvane rogosija, postupno u proizvodnji za-mjenjuju pirove. Brkate tvrde pšenice daju krupnije zrno bolje kakvoće od običnih pšenica pa je to vjerojatno bio razlog njihove popularnosti u Dalmaciji. Iako se na području Dalmacije uzgaja tisućljećima dalmatinska tvrda brkulja slabije se istra-žuje i selekcionira. Napuštanjem ratarske proizvodnje dalmatinska tvrda brkulja postupno nestaje iz proizvodnje. Međutim dalmatinska tvrda brkulja ima izvan-redna genetička svojstva: otpornost na polijeganje, bolesti i štetnike te krupnoću i kvalitetu zrna, zbog čega je značajna za oplemenjivanje i daljnju selekciju pšenica. Obnova uzgoja ove tisućgodišnje sorte žitarice potrebna je za proizvodnju izvornih tradicijskih proizvoda (pogača, domaći kruh, domaća tjestenina, domaći poprženac npr. brgatski beškot), posebno na zaštićenim područjima (NP Krka, PP Biokovo, bu-dući RP Dinara). Također uzgoj ove pšenice kao domaćeg izvornog kultivara odr-žava i ugrožena staništa strnih žitarica s pratećom florom i faunom, čime se prido-nosi boljem očuvanju bioraznolikosti Dalmacije, a manja polja i vrtače s dalmatin-skom tvrdom brkuljom posebno su krajobrazno i turistički dojmljiva.


Dalmatinska bijela brkulja (Triticum turgidum L.) slična je tvrdoj brkulji, ali je nešto više stabljike, zrno joj nije caklavo i ima nižu hektolitarsku masu.

Pšenica tvrda brkulja (Triticum durum ssp. expansum)

Dalmatinska tvrda brkulja Ostali narodni nazivirogosija, velja pšenica, starinsko žito, misirska pšenica, brkača, brkuša


: Ro

man

Ozi

mec


Sažeti opis

Domaća raž danas je potpuno nestala iz poljoprivredne proizvodnje u Dalmaci-ji, tako da je nemoguće dati njen točan opis. Sigurno je pripadala grupi starih eu-ropskih jarih ranozrelih raži. Rast je uspravan do poluuspravan, srednjeg do ja-kog busanja s više od četiri stabljike u busenu. Visina stabljike iznosi oko 150 cm, nerijetko i više, a debljina je manja nego kod plemenitih sorti. Listovi su kratki i uski. Stabljika i listovi slabo su prekriveni voštanom prevlakom. Klas je vretenast, rjeđe prizmatičan, kratak, do 8 cm dug, te uzak i rijedak s 22–28 klasića. Osje je dugo 1–4 cm, kraće nego kod oplemenjenih sorti. Izuzetno je otporna na sušu, ali podložna napadu ražene glavnice (Claviceps purpurea). Cvjetovi imaju visoku ste-rilnost, čak do 40%, a pšeno u punoj zriobi lako ispada iz pljeve. Vegetacija je vrlo rana, ranija od svih oplemenjenih sorti jer domaća raž klasa već u drugoj polovi-ci travnja. Zrno je izduljeno, usko, na kraju zašiljeno i glatko. Boja zrna izuzetno je varijabilna: sivkasta, žućkasta, zelenkasta, smeđa, a duljina 7 do 8,5 mm, širina 2,2–2,5 mm, debljina do 2,5 mm. Masa 1 000 zrna je 20–28 g, a hektolitarska masa 69–73 kg. Izvanredna je za lošije okolišne uvjete i slabiju agrotehniku. Daje solidan prinos i na najlošijim, suhim, kamenitim i pjeskovitim tlima.


Domaća raž nekad se uzgajala na području cijele Dalmacije, Hercegovine i primor-ske Crne Gore, više u kontinentalnom djelu, rjeđe na otocima. Nije poznato da-našnje stanje populacije; smatra se da je domaća raž nestala iz proizvodnje iako je moguće da se očuvala u nekim poljoprivredno ekstenzivnim područjima.


Raž se na području Dalmacije počela uzgajati dolaskom Rimljana, ali je ozbiljnija ratarska proizvodnja žitarica pa tako i raži započela tek u 7. stoljeću dolaskom Sla-vena koji uzgajaju pšenicu, pir, ječam, zob, raž i proso. U najstarije doba udjel raži u proizvodnji je bio znatno veći, ali s vremenom opada. Sijala se pomalo po cije-loj Dalmaciji, a najviše u Dalmatinskoj zagori na području Benkovca, Drniša i oko Vranskog jezera. Raž se tradicionalno koristi sama ili miješana s pšeničnim braš-nom za proizvodnju kruha, a dugačka slama za pokrivanje kuća, štala i drugih gos-podarskih objekata. Možda upravo od pripreme slame za krovove dolazi latinski naziv roda Secale (lat. secare = sjeći, žeti). Napuštanjem ratarske proizvodnje, do-maća raž postupno nestaje iz proizvodnje. Iako je danas neizvjestan povratak zna-čenja raži u proizvodnji koje je imala u prošlosti, ipak je uzgoj ove drevne žitarice važan ne samo radi očuvanja izvornog kultivara i sve prateće flore i faune već i za cjelokupnu bioraznolikost Dalmacije. Ponovo pokrenuta ekoproizvodnja izvornih tradicijskih proizvoda od raži (ražena pogača, beskvasni raženi kruh) na poljopri-vrednim površinama unutar i van zaštićenih područja prirode, potrebna je i za ra-stuće zahtjeve lokalnog tržišta za ovom sve traženijom žitaricom.


U skupini domaćih raži bilo je sigurno više zasebnih sorti, odnosno populacija koje je danas nemoguće istražiti jer su nestale iz proizvodnje.

Raž (Secale cereale)

Domaća ražOstali narodni nazivirž, rož, hraž, hrž, hržulja, ozimica, žito


: Ro

man

Ozi

mec


Sažeti opis

Domaći sirak zrnaš je jednogodišnja kultura iz porodice trava (Poaceae). Vrlo snažan korijen prodire i do 2 m dubine te je izrazito razgranjen. Stabljika je čvrsta, uspravna i člankovita, obično s 5–10 koljenaca. Naraste rijetko više od 1 m, dok drugi oblici sir-ka mogu biti visoki i preko 6 m. Stabljika se često busa pa može iz jednog čvora busa izrasti i 4–5 stabljika. List je građen od lisne plojke dugačke oko 50 cm i lisnog ru-kavca širokog do 10 cm. Središnja lisna žila je izrazito razvijena. Cvat je metlica du-ljine oko 20 cm, najčešće uspravna i razgranata. Na bočnim granama klasi razvijaju se muški i ženski klasići. Muški se nalaze na dugačkoj peteljci i imaju samo prašnike ko-ji po cvatnji otpadaju. Iz plodnih klasića razvijaju se plodovi – pšena, okruglog oblika, prekrivena kožastim pljevama crvenkaste boje koje ih više ili manje čvrsto obavijaju. Pšena su relativno krupna, mase 1000 sjemenki oko 30 g.


Domaći sirak zrnaš nekad se uzgajao na području cijele Dalmacije, Hercegovine i primorske Crne Gore, više u unutrašnjosti, manje na otocima. Današnje stanje po-pulacije nije poznato; smatra se da je nestao iz proizvodnje no moguće da se ona očuvala u nekim poljoprivredno ekstenzivnim područjima Dalmacije.


Domaći sirak zrnaš na području Dalmacije nastao je najvjerojatnije iz populaci-je afričkog sirka koji se u 15. stoljeću preko Venecije proširio Europom. Iako ni-kada nije postao naročito omiljena kultura na području Dalmacije, zbog iznimne

otpornosti na sušu redovito se sadio kako bi bar nešto uspjelo za najsušnijih go-dina. Koristio se ponajviše za prehranu ljudi i to kao dodatak za puru te rjeđe kao miješani kruh s pšeničnim ili kukuruznim, eventualno i raženim brašnom. U ma-njoj mjeri koristio se i za stočnu zelenu krmu, pa i za izradu manjih metlica. Nika-da nije bio predmet istraživanja ili selekcije, a napuštanjem ratarske proizvodnje i oslanjanjem na uvoz, sirak postupno nestaje iz uzgoja i danas ga je vrlo teško naći. Premda sirak nikada nije u Dalmaciji imao neko veće značenje u proizvodnji on je dio agrobioraznolikosti Dalmacije, kako domaćih kultivara, tako i prateće flo-re (okopavinski korovi) i faune (hrčak, jazavac itd.) te nositelj zanimljivih gena za buduću selekciju, posebno ukoliko zbog klimatskih promjena dođe do globalnog zatopljenja i isušivanja.


Spominju se domaće sorte, odnosno populacije sirka zrnaša s područja sjeverne Dalmacije: buhaš (zrna nalik na buhe), kitaš i kukaš. Sličan sirku zrnašu je i domaći sirak metlaš ili crveni sirak (Sorghum bicolor) nekad poznat pod latinskim nazivom Sorghum vulgare var. technicum) čiji se cvat koristi za izradu metli.

Sirak zrnaš(Sorghum bicolor)

Domaći sirak zrnašOstali narodni nazivibijeli sirak, sier, sierak, sijerak, sierak-kitaš, svirac, sirac, sirk, buhaš, kukaš


Eastern Adriatic Neolithic, Journal of Field Archeo-logy, 33:279-303.

Borojević, S., 1957, Biološka i gospodarska svoj-stva naših domaćih raži, Poljoprivredna znan. smotra, 16/1:5-28, Zagreb.

Borojević, S., Milohnić, J., Sečen, B. (ur.), 1956, Sorte žitarica i aprobacija usjeva (Stručni priručnik za ratare), 1-204, Poljoprivredni informator, Zagreb.

Čižek, J., 1970, Proizvodnja krmnog bilja, Sveučilište u Zagrebu, 1-262, Zagreb.

Golovčenko, O., 2008, Lupin: an ecologically clean mediterranean crop, Natura Montenegrina, 7/2:423-427, Podgorica.

Gotlin, J. i sur., 1967, Suvremena proizvodnja kuku-ruza, Agronomski glasnik, 1-737, Zagreb.

Heimerl, F., 1880, Uzgoj gospodarskog bilja, Kraljev-ska zemaljska vlada-Odjel za nutarnje poslove, 1-132, Zagreb.

Ivanišević, F., 2006 (1903.-1906.), Poljica – narodni ži-vot i običaji, Društvo Poljičana Sveti Jure, 1-529, Priko.

Jelavić, A., 1968, Mogućnost za uzgoj pamuka u del-ti Neretve, Agronomski glasni, 30/3:225-234, Zagreb.

Jevtić, S. i sur., 1986, Posebno ratarstvo, 1:1-416, Na-učna knjiga, Beograd.

Jevtić, S. i sur., 1986, Posebno ratarstvo, 2:1-378, Na-učna knjiga, Beograd.

Anić, M., 1937, Žuka (Spartium junceum) kao indu-strijska biljka, Šumarski list, 61:240-249, Zagreb.

Bakić, J., Prehrana korisnika Vele špilje u svjetlu prehrane stanovnika u neolitiku, Izdanja HAD-a, 20/2001:125-131, Zagreb.

Banović, S., 1928, Neke značajne biljke Dalmacije, Priroda, 18:154-157, Zagreb.

Bekrić, V., Teodorović, N. (ur.), 1989, Žita Jugosla-vije, Jugoslovenski fond za žita, 1-376, Beograd.

Benko, S., 1946, Brnistra-Uzgoj, preradba i upotre-ba, Ministarstvo industrije i rudarstva NRH, 1-62, Zagreb.

Biankini, P.L., 1882, Predivno bilje, Narodni list, 1-36, Zadar.

Biankini, P.L., 1884, Duhan (Nicotiana) ili naputak kako se goji i priredjuje, Narodni list, 1-79, Zadar.

Biankini, P.L., 1889, Buhač, Vlastita naklada, 1-46, Šibenik.

Biggs, M., McVicar, J. & Flowerdew, B., 2002 (2005), The complete book of vegetables, herbs & fruits (Enciklopedija voća, povrća i začinskog bilja), Uliks, 1-640, Rijeka

Bobanović, M., 1923, Neke južne kulture, Zemaljsko gospodarsko vijeće, 1-72, Split.

Borojević, K., Forenbacher, S., Kaiser, T. & Ber-na, F., 2008, Plant Use at Grapčeva Cave and in the

Literatura


Kolak, I., 1998, Vučika (Lupinus spp.) Monografija, Hrvatsko agronomsko društvo, 1-100, Zagreb.

Kolak, I., Radošević, J., Šatović, Z., 1992, Karakte-rizacija i evaluacija domaćih populacija slanutka, Sje-menarstvo, 9(92)4-5: 203-215, Zagreb.

Kolak, I., Šatović, Z., Rukavina, H., Filipaj, B., 1999, Dalmatinski buhač (Tanacetum cinerariifolium /Trre-vir./Sch.Bip.), Sjemenarstvo, 16/5:425-440, Zagreb.

Kovačević, J., 1954., Agave americana L. tekstilna biljka na nekim dalmatinskim otocima, Biljna proi-zvodnja, 7/3:110-112, Zagreb.

Kovačević, J., 1975, Slanjača, sirovina za proizvod-nju sode u mediteranskom litoralu, Polj. znan. Smo-tra, 34(44):161-163, Zagreb.

Kovačević, J., 1954, Bijeli sljez (Althea officinalis L.) kao tekstilna biljka u selima oko Vranskog jezera, Biljna proizvodnja, 7/3:112-, Zagreb.

Kovačić, S. i sur., 2008, Flora jadranske obale i otoka – 250 najčešćih vrsta, Školska knjiga, 1-558, Zagreb.

Kutleša, S., 1993, Život i običaji u Imockoj krajini, Matica Hrvatska Ogranak Imotski, 1-551, Imotski.

Kvakan, P., 1948, Trave – Poznavanje krmnih trava i proizvodnja travnog sjemena, Stručna poljoprivred-na knjižnica, 7:1-332, Poljoprivredni nakladni zavod, Zagreb.

Kvakan, P., 1951, Okopavine, Poljoprivredni naklad-ni zavod, 1-352, Zagreb.

Mandekić, V., 1949, Lucerka, Seljačka sloga, Zagreb.

Mandekić, V., 1953, Pšenica, Seljačka sloga, 1-190, Zagreb.

Mihelić, S., 2002, Prilog poznavanju pretpovijesne zemljoradnje, VAMZ, 35:249-264, Zagreb.

Mišković, B., 1986, Krmno bilje, Naučna knjiga, 1-503, Beograd.

Modun, E., 1942, Brnistra ili žuka, prediva biljka primorskog krša, Gospodarski glasnik, 2/10:157-158, Zagreb.

Moore, A., Smith, J., Menđušić, M. & Podrug, E., 2007, Project Early Farming in Dalmatia: Danilo Bi-tinj 2004-2005, VAMZ, 45:15-24, Zagreb.

Ozimec, R., 2009, Tradicijske sorte i pasmine Dal-macije (Traditional Dalmatian plant and animal vari-eties), Eko revija, 5/2/2009/24:92-94, Zagreb.

Ozimec, R., Karoglan Kontić, J., Matotan, Z., Stri-kić, F., 2009, Poljoprivredna bioraznolikost Dalmaci-je: Tradicijsko poljoprivredno bilje i domaće životinje, COAST projekt, Interna skripta:1-244, Zagreb-Split.

Ozimec, R., Karoglan Kontić, J., Matotan, Z., Stri-kić, F., 2010, Baza podataka poljoprivredne biora-znolikosti Dalmacije - projekt COAST (Data base of agrobiodiversity of Dalmatia – project COAST), 2. Konferencija o izvornim pasminama i sortama kao dijelu prirodne i kulturne baštine s međ. sudj., Zbor-nik sažetaka:73-74, Zagreb.

Ožanić, S., 1902, Povrtljarstvo. Centralno kraljevsko namjesništvo dalmatinsko, Zadar.

Ožanić S., 1923, Poljoprivreda, Dalmacija Spomen knjiga, Izdanje o Kongresu Udruženja Jugoslavenskih inženjera i Arhitekta. Jugoslavenska štamparija, Split.

Ožanić S., 1927, Poljoprivredni problemi Dalmacije, Jadranska Biblioteka, 5:1-88, Beograd.

Ožanić, S., 1930, Buhač (Pyrethrum Cinerariaefoli-um D.C.), Izdanje Ministarstva poljoprivrede 24:1-97, Beograd.

Ožanić, S., 1932, Južne kulture u Dalmaciji 1, Poljo-privredni glasnik, 12/5:3-5, Beograd.

Ožanić, S., 1932, Južne kulture u Dalmaciji 2, Poljo-privredni glasnik, 12/6:8-10, Beograd.

Ožanić, S., 1938, Najvažnije vrsti povrća i njihovo gajenje u primorju. Trgovačka tiskara Desman i drug, 1-Split.

Ožanić, S., 1955, Poljoprivreda Dalmacije u prošlo-sti, Prilozi za povijest poljoprivrede Dalmacije. Druš-tvo agronoma NRH-Podružnica Split, 1-308, Split.

Pavićević, Lj., 1970, Triticum turgidum ssp. mediterra-neum. var. dreischianum Korn. u Crnogorskom primor-ju, Agronomski glasnik, 31/11-12:631-646, Zagreb.

Pavićević, Lj., 1975, Diploidne i tetraploidne pšeni-ce u Crnoj gori i susjednim oblastima, Prirodoslovna istraživanja 40, Acta biologica 7/3:217-307, Zagreb.


Pešev, N., 1965, Podvrste i sorte kukuruza, 133-146, U: Grupa autora, Kukuruz, Beograd.

Petaj, V., 1916, Duhan u Dalmaciji, Priroda, 6:105-109, Zagreb.

Ramírez, J.A., Gómez-Ayala, R., Hernández, C.-J. and Vázquez, M., 2006, Evaluation of Treatments to Reduce Hardness of Agave americana Core, Food tecnology and biotechnology, 44/4:545-551, Zagreb.

Riter Studnička, H., 1958, Biljne vrste u narodnom bojadisarstvu Bosne i Hercegovine, Glasnik Zemalj-skog Muzeja BIH, 1958:137-153, Sarajevo.

Šatović, F., 1987, Lan u prošlosti i sadašnjosti, Bilten poljodobra, 35/11-12, Zagreb.

Šatović, F., 1988, Brnistra (Spartium junceum L.) ce-lulozno-vlaknata mediteranska biljka, Poljoprivreda i šumarstvo, 34/2-3:61-77, Titograd.

Šatović, F., 1989, Agrikultura u najstarijoj i antičkoj literaturi, Bilten poljodobra, 37/7-8:163-183, Zagreb.

Šugar, I., 2008, Hrvatski biljni imenoslov (Nomenclator botanicus Croaticus), Matica Hrvatska, 1-977, Zagreb.

Šulek, B., 1879, Jugoslavenski imenik bilja, JAZU, 1-564, Zagreb.

Tartaglia, P., 1888, Poljodjelstvo, Vlastita naklada, 1-214, Susak.

Tavčar, A., 1953, Izvještaj o putu na otok Mljet u svrhu orijentacije za osnivanje odsjeka za naučna

poljoprivredna istraživanja u sklopu Prirodoslovne stanice Jugoslovenske akademije na otoku Mljetu., Ljetopis JAZU, 57:210-214, Zagreb.

Tavčar, A., 1954, Izvještaj o sakupljanju i kultivira-nju nativnog kulturnog bilja u Dalmaciji i Istri u god. 1952., Ljetopis JAZU, 59:122-129, Zagreb.

Tavčar, A., 1955, Istraživanja nativnih odlika ratar-skog bilja, Ljetopis JAZU, 60:309-314, Zagreb.

Tavčar, A., 1956, Istraživanja nativnih odlika ratar-skog bilja, Ljetopis JAZU, 61:359-362, Zagreb.

Tavčar, A., 1957, Izvještaj o proučavanju nativnih sorata ratarskog bilja na području južne Dalmacije i Istre, Ljetopis JAZU, 62:323-328, Zagreb.

Tavčar, A., 1959, Izvještaj o naučnim istraživanjima izvršenim god. 1956. na poljoprivrednim biljkama uz-gajanim na pokusnom polju u Arboretumu Trsteno i u Frlaniji Instituta za eksperimentalno šumarstvo JA-ZU i o novoprikupljenom sortimentu, Ljetopis JA-ZU, 63:388-395, Zagreb.

Tavčar, A., 1960, Genetska proučavanja ekonomski važnih svojstava poljoprivrednog bilja južne Dalma-cije, Ljetopis JAZU, 64:321-324, Zagreb.

Tavčar, A., 1960, Varijeteti i genotipovi Triticum tur-gidum-a s Pelješca i njihovi prirodni i proizvedeni hi-bridi, JAZU, Spomenica, 2:156-176, Zagreb.

Tavčar, A., 1963, Izvještaj o genetskim istraživanjima sortimenta poljoprivrednih biljaka južne Dalmacije, Ljetopis JAZU, 67:218-220, Zagreb.

Tavčar, A., 1966, Izvještaj o genetskim istraživanji-ma ekotipova poljskog poljoprivrednog bilja, Ljetopis JAZU, 71:289-293, Zagreb.

Tavčar, A., 1967, Izvještaj o istraživanjima u Trstenom i na Pelješcu, Ljetopis JAZU, 72:423-426, Zagreb.

Tomić, LJ., Demin, A., 1977, Tehnologija proizvod-nje i poznavanja duhana, Minerva, Subotica-Beograd.

Turina, B., 1932, Trave – Njihovo određivanje i pro-izvodnja, Poljoprivredna knjižnica Kr. Banske uprave Savske Banovine Poljoprivrednog odjeljenja u Zagre-bu, 4:1-221, Zagreb.

Zavod za sjemenarstvo i rasadničarstvo (Institute for Seed and Seedlings), 2004., Sortna lista za 2004. godinu (National list of varieties), 1-278, Osijek.

XXX, 1953, Katalog vrsta i sorata povrtnog bilja, ra-tarskog bilja i cvijeća, Sjemensko poduzeće Vrt, 1-96, Zagreb.

Tradicijski uzgoj duhana ravnjaka u Hercegovini

Traditional cultivation of tobacco cultivar Ravnjak in Herzegovina

T R A D I C I J S K E S O R T E I P A S M I N E D A L M A C I J E 4 2 7 Foto

: Ro

man

Ozi

mec

Documents

Tradicijske sorte i pasmine Dalmacije_Ratarske