TRAGAČI SKRIVENIH PRIČA Copyright Igor Knižeki Alfapametnjakovici.eu/wp-content/uploads/2020/04/Tragaci...penjao se brdima skupljajući ljekovite trave, a onda o podnevu, pa sve

TRAGAČI SKRIVENIH PRIČA

Copyright ∂ Igor Knižek i Alfa

tragaci_skrivenih_prica-Knizek-KB-copy.qxd:bajkovnica-kb 10/5/15 10:15 AM Page 1

NakladnikALFA d.d., Zagreb, Nova Ves 23a

Za nakladnikaMiro Petric

Glavni urednikBoæidar PetraË

Izvršna urednicaZrinka Dedić

Likovna urednicaIrena Lenard

Lektorica Tanja Radović

Korektorica Kristina Ferenčina

GrafiËka pripremaStudio za grafiËki dizajn ALFA

Biblioteku uređuje Božidar Prosenjak


IGOR KNIŽEK

Zagreb, 2015.

1. izdanje

IlustriraoZoran Perdić





7

Jednom davno, u dalekoj, brdovitoj i maglovitoj kneževini velebitskojrodi se u bogatih vlastelina lijepa djevojčica crne kovrčave kosice. Nazvahuje po baki, Estela. Bijaše to sitno, veselo dijete, radoznalo i živo poput sva-kog malog stvorenja što istražuje svijet, a najviše od svega voljelo je svojudadilju Nanu. Otac i mati bijahu joj pak oholi i kruti te im se ne sviđašeslobodni duh u kojem je Nana podizala njihovu kćer jedinicu. Jednogadana, kad je Estela navršila pet ljeta, odluče sve to promijeniti te Nanuudalje iz službe da crnči u kuhinji, a namjesto nje dovedu novu guvernantuMoranu.

Tako nastade velika mijena u životu Estelinu. Namjesto nasmiješene iuvijek na šalu spremne Nane, sada je tu bila vječno namrštena i jetkaMorana. Ona je poče učiti kako je kao plemkinja iznad svih nižih po rodu,da je ispod časti igrati se s djecom slugu i da je sramota pokazivati osjeća-je. Odvođahu je potom u lov i učaše ubijati lovinu bez trunke milosti. Kadje nitko ne bi gledao, Estela bi otrčala do kuhinje potajno izgrliti Nanu, alinakon što bijaše otkrivena, više nije smjela tamo ići. Uspomene na lijepedane tako su svakim danom sve više blijedile, a radost je lagano ali posto-jano iščezavala iz njezina srdašca.

Nakon dvadeset prohujalih ljeta, a na zadovoljstvo oca i majke, Estelapostade najbešćutnija i najokrutnija vlastelinka u cijeloj pokrajini. OstarjelaNana često bi noću plakala vidjevši u što se pretvorila njena radosna Esi,ali nije to mogla promijeniti.


8

Jednoga zimskog dana, dok se Estela vraćala iz lova, nebom proparamunja, a obližnje stablo strašnim treskom sruši grom. Njen se konj propnei zbaci je u ledenu planinsku rječicu te u strahu pobjegne. Estela uspijeisplivati i dovući se na jedvite jade do zamka, ali se nakon toga smrtno ra -zbolje. Vidjevši da možda zadnje dane broji, pošalje ona stražu po seoskogvidara koji je s kćeri živio u kolibi na obrocima iznad zamka, a kad ga ovidovedoše, drhtavim glasom reče mu:

− Na samrtnoj sam postelji i tmina mi crni pokrov već podmukloplete! Ako me ne iscijeliš za petnaest dana, bit ćeš gozba zvijerima, a tvojakći skončat će u tamnici!

Vidar ustrašeno obeća vlastelinki da će je izliječiti i izmoli od nje dabarem jednom vidi kćer prije no što je zatvore. I tako ga straža doprati donjegove kolibe, a on nježno zagrli kćer i obeća joj da će se sve dobro zavr-šiti. Svakoga dana potom vidar bi već ranim jutrom hodao livadama ipenjao se brdima skupljajući ljekovite trave, a onda o podnevu, pa sve dokasno u noć, njegovao je onemoćalu Estelu.

Kad je prošlo četrnaest dana, Estela uvidje da umrijeti neće pa pozovevidara, a ovaj se skrušeno nakloni te reče: − Evo, život vam sačuvah,gospodarice, sad vas preklinjem da pustite moju sirotu kćer!

Estela oholo odmahnu rukom: − Neka bude, s jutrom ću stražara posla-ti da je okova odriješi! Ja ću živjeti porad tebe, pa neka i ona živi poradi mene.

Vidaru, sretnom što je zadaću ispunio i spasio kćer, oči zablistaju odsreće, ali s jutrom mu (avaj!) dojave strašnu vijest. Kći mu se u tamnici zbogvelike studeni teško razbolje. On u očaju potrča do kule, a stražari se sklo-ne da ga puste. Vidar na rukama odnese kćer svome domu i očajnički jestade nutkati ljekovitim napitcima, ali, iako je mnoge spasio živote, svojukćer ne mogaše spasiti. Kad je sirotica sklopila svoje mlade, nevine oči,vidar zarida, obnevidje od boli, a kad do njega, čuvši što je bilo, dođeEstela, on podiže ruku, uperi kažiprst prema njoj i zaviče:


9

− Spasih te, Estelo, a ti mi ipak jedinu kćer uze! Proklinjem te sada danikada svoje čeljade ne ugledaš!

Straža jurne sasjeći vidara, ali Estela podiže ruku u znak da stanu tehladno reče: − Usudio si se svoju prljavu ruku podići na mene, kmete!Usto još i o nekim kletvama buncaš! Zato što plemenita moja krv ne bija-še ti sveta, u tamnicu ideš na sedam ljeta! Još sretan budi što te oslobađambrige svake, jer živjet ćeš na grbači mojoj, uz ponešto kruha i vode!Smaknuti te neću jer živim, a izjadaj mi se ako te slama bode!

Stražari ga zgrabe, odvuku u tamnicu i iste mu one okove stave u koji-ma je patila njegova sirota kći. Od toga trenutka vidar kano da zanijemje ine progovori više sa živim stvorom. Nana bi mu svaki dan donosila bijedniobjed što mu je Estela namijenila, a on bi uzimao tek toliko da ostane nagranici života i smrti. Nana bi ga, slomljena srca, dugo gledala dok je ne bipozvali u službu, a katkad bi mu nešto krišom šaputala da se ne čuje, jer izidovi imahu oči i uši, ali nitko nije znao što mu govori. Njega bi drugiutamničeni jadnici jedino o ponoći čuli kako sebi u bradu mrmlja samonjemu razumljive riječi. To je vidar svaku noć ponavljao kletvu.

Estela bi mu došla točno nakon svakoga ljeta da ga upita: − Vidaru,povlačiš li kletvu? Ako želiš sunce dana, ti je uzmi natrag sada!

No vidar ne bi glasa pustio, a Estela bi bijesno izmarširala iz tamnice.Nakon pet ljeta od vidara ostade samo kost i koža te ga Nana više nemogaše takvoga gledati. Jedne ga noći krišom izvede iz tamnice i uputi dabježi prema šumi. Vidar joj zahvali i dade se u bijeg.

Hitajući tako poput progonjene zvijeri kroz šumu, ugleda golemamedvjeda kako uz potok ribu lovi. Vidar zastade i sav uzdrhti od straha,ali medvjed ga nehajno pogleda i na vidarevo zaprepaštenje, ljudskim gagovorom upita: − Kojim dobrom, vidaru?

Vidar priđe potoku, zagrabi malo vode, poprska se njome po licu teodgovori: − Pričekaj malo, čudni svate, da se uvjerim da ne sanjam...Hoćeš li me za večeru uživati, zvijeri?


10

Medvjed uto uhvati ribu te je preda još uvijek ustrašenom vidaru:− Eto ti, najedi se i napoji, sav si krcav! Kad bih te i htio pojesti, ne bih senešto nasitio! Zato se barem ti najedi!

Vidar ostade u čudu i sam sebi reče: − Mora da sam na drugome svije-tu, jer zvijeri ne govore kao ljudi, a i ne dijele užinu svoju!

Medvjed će nato: − Ne raduj se prije reda, jer još na drugome svijetunisi! Kad bijah mali, izgubih se u šumi i plakah sam i izgubljen. Ti me uzeu naručje i namjesto da si me kakvom cirkusu dao da me vode po svijetukao kakvu nakazu, prešao si cijelu planinu da me vratiš majci u brlog. Sadreci, kako da ti vratim?!

Vidar se začudi: − Doista je bilo kako kažeš i eto nas opet obojice ušumi, ali sada sam ja izgubljen, prijane moj... uzeše mi kćer jedinicu, a zanjenu krvnicu Estelu samo osvetu tražim, osvetu ištem!

Medvjed se digne na zadnje noge, ljutito zabrunda pa upita: − Hoćešli da je u tami skriven pričekam dok lugom o sutonu mahnito jaše?

Vidar se zamisli pa odvrati: − Ne, takav bi joj konac nagrada bio!Želim da pati miljama više!

Medvjed se sada spusti i reče: − Onda skoči na leđa moja, prijane,da te umornog ponesem dio puta, a budeš li me kasnije trebao, ti mepotraži!

I tako ga medvjed sirotog, bolnih kostiju, donese do podnožja planinegdje jedan velebni hrast još goraše od udara groma. Medvjed nestade ušikari, a vidar na vatri ispeče ribu što mu je medvjed dao, pojede je uslastte nastavi dalje.

Penjući se uzbrdo, odjednom pod svjetlom mjesečine opazi vuka. Brzose baci na tlo te pokrije glavu šeširom da ga vuk ne nanjuši. Nekoliko jetrenutaka nepomično ležao kadli začuje dubok glas: − Zalud ti je ležati,vidaru, ugledao sam te još u udolini dok te nosio medvjed. Dođi da teonjušim, da budem siguran jesi li to ti?!


11

Vidar se polako digne i zapazi da je vuk prišao sasvim blizu. Bijaše togolema, crna beštija, velikih, gorućih očiju. Dok je prilazio ponjušiti vida-ra, još je uvijek tiho režao. Vidar osjeti kako će mu srce iskočiti iz grudi,ali se uspije smiriti pa ga upita: − A kako me znadeš i zašto na me režiš?Zar ti učinih neko zlo?

Vuk ga onjuši, a onda sjedne pokraj njega i reče: − Nevažno je što govo-rim, nego gledaj što činim! Sad znadem da si ti taj kojega godinama tražim.

Vidar stade mahnito gledati lijevo-desno da vidi kamo će bježati. Kakobi dobio još malko vremena odlučiti na koju će stranu, još upita vuka:− Ne reče mi što sam ti nažao učinio, vuče, da si me tolike godine progonio?

Vuk opet tiho zareži: − Nisam te progonio, vidaru, nego ti htjedohvratiti dobrotom što si mi ranjenu majku od lovaca spasio. Da nisi tako uči-nio, u ovoj šumi nas vukova više bilo ne bi. Zato reci, kako da ti vratim?

Vidar se sada smiri i sjedne uz vuka te reče: − Doista je bilo kakokažeš, ali sada je ranjena duša moja, prijane... izgubih kćer jedinicu, a zanjenu krvnicu Estelu samo osvetu tražim, osvetu ištem!

Vuk sada zareži jače: − Reci, vidaru, hoćeš li da joj presudim dokbude o ponoći konja na potoku napajala?

Vidar se zamisli pa odvrati kao i medi: − Ne, i takav bi joj konacnagrada bio! Neće ni znati zašto ju je stigla pravda!

Vuk se sada digne na sve četiri, pokaže mu glavom na svoja leđa tereče: − Star si i nemoćan postao, vidaru! Sjedni mi na leđa, a ja ću te dioputa ponijeti.

Vidar ga posluša, a vuk s njime na leđima potrči uzbrdo kao vjetar.Kad su stigli do pola planine, vidar sjaši, a vuk se stade udaljavati u mrak,sve dok su mu samo oči sjale u tami. Vidar začuje još samo njegov glas iztame: − Nastavi sam dalje, prijane, jer ja moram u lov da čeljad nahranim.Budeš li me trebao, ti me potraži! I oprezan budi! Gore uz planinu u peći-ni živi golema sova zmijaruša, pazi da ne skončaš u njezinu gnijezdu!


12

Vuk nestade u mraku, a vidar se nastavi penjati uz planinu. Kad je sti-gao do jedne, poput promatračnice izbočene stijene, popne se na nju vidje-ti gdje je, i tada u čudu oćuti kako mu se noge od tla odvajaju, a tijelo lebdika nebu.

Vidar uzdahnu i reče samome sebi: − Eto, konačno ti duša na onaj svijetprelazi!

Tad začuje gromki glas: − Još si na svijetu ovome, namjerniče, ali nezadugo! Utažit ćeš glad sirotoj djeci mojoj. Viči i plači koliko želiš, ništa tipomoći ne može!

Vidar pogleda iznad sebe i ugleda ptičurinu kako ga je zgrabila kan-džama i nosi ga u svoje gnijezdo da ga proždre. Niz obraz mu kane suza, aon jecajući izusti: − Pa neka bude! Kad već svoje dijete spasio nisam, nekaspasim barem tvoje!

Sova ga spusti u gnijezdo gdje je svjetlost mjesečine bila još jača, a ondareče: − Samo jedan stvor oblika tvojega tako zbori. Jedan vidar što skupljaljekovite trave. Kad mi je oluja potrgala gnijezdo, ti si ga cijeli dan na naj-većoj studeni opravljao. Zato oprosti ako možeš i reci, kako da ti vratim?

Vidar sjedne u gnijezdo te reče: − Doista je bilo kako kažeš, ali sadaje uništeno gnijezdo moje, prijo... izgubih kćer jedinicu, a za njenu krvni-cu Estelu samo osvetu tražim, osvetu ištem!

Sova gromko krikne: − Reci, vidaru, hoćeš li da je ščepam kad sjutrom sa svoje kule izlazak zubatog sunca čeka?

Vidar se zamisli pa odvrati kao medi i vuku: − Ne, čak i takav bi jojkonac nagrada bio! Želim da osjeti onu istu bol koju je nanijela meni, prijo!

Sova zamahne golemim krilima i reče: − Vidaru, mislim da znam štoišteš, popni se na hrbat i ne pitaj me ništa.

Vidar posluša sovu, a ova ga odnese na vrh planine gdje je bila velikačistina s koje se poput snijega izdizala maglica. Sova odleti, a vidar najed-nom spazi u maglici svjetlost koja je bivala sve jača i jača, da bi nakraju sjala


13

i grijala ga poput sunašca. Vidar zakloni oči da ga ne zaslijepi, a potomzačuje nježni glas: − Oče, dragi oče!

Vidar u čudu makne ruku s očiju i ugleda u svjetlosti svoju izgubljenujedinu kćer. Suze mu nezaustavljivo stadoše kliziti niz lice te joj jecajućireče: − Anđele mili moj, razoriše nam jedini dom! No, vjeruj ocu svome,doći će zlobnici uskoro usudu svome!

Kći mu se tužno nasmiješi i reče: − Poslušaj me, mili oče, ne skrivaj sepoput razbojnika u noći. To nije sudba tvoja, natrag moraš Esteli poći! Nedopusti mržnji da ti srce svlada! Otvori dušu milosti i pusti je da vlada!

Kad je to izrekla, zajedno sa svjetlošću ponovno nestade u maglici, avidar se, ganut i presretan što je makar i tako vidio kćer, istu noć na sovi-nim krilima vrati zaprepaštenoj Nani da ga pusti u tamnicu.

Estela ga je sve češće gledala kroz pukotinu u vratima tamnice, punacrnih slutnji. Samo nekoliko dana nakon što bijaše bacila vidara u tamni-cu, njoj zazvoniše svadbena zvona. No sedam je dugih ljeta prošlo, a uzamku još dječjeg žamora nema. Znajući da bi ga trebala na slobodu pusti-ti, ona napokon uđe u tamnicu i reče mu: − Vidaru, zadnji te put opomi-njem da povučeš svoju crnu kletvu! Ja čedo iznova nosim, a iznijet ga,bojim se, neću! Povuci to čaranje odmah, ne iskušavaj crnu sreću!

Vidar mirno odgovori i ne pogledavši je: − Okrutnost tvoja više mene plaši, jer znam otkuda vjetar drvo vije! Čeljade imati išteš? Onda ćeš gai imati! Eto, povlačim svoju kletvu! Ipak, da bi ga iznijela, moraš doći dokamena čedotvorca.

Estela se zajapuri: − Govori, kmete, gdje biva taj kamen čudotvorni islobodan budi! Podari mi zdravo čedo, jer ne znam kud bih od jada!

Vidar je sada pogleda ravno u oči i odgovori: − Bez kćerce moje siro-te glođem ovdje svoje mršave kosti, ali anđeo moj mi reče: „Ne mrzi, negooprosti!” Sad znadeš kako je kad duše žive nema da te voli! Na čarobnukamenu iznijet ćeš čedo! Ono će odriješiti sve tvoje boli!


14

Estela za trenutak ostane u čudu, a onda povikne: − Stražo! Odvežitestarca! Donesite mu hrane i vina! Obucite ga u tkanine fine, nek’ zaboravida je ikad u tamnici bio!

Estela se ode prirediti za put, a pred vidara iznesu bogatu trpezu i on prviput nakon sedam ljeta pošteni objed dobije. I dok je suznih očiju i bolnih desnipureći batak žvakao, Nana mu priđe i reče: − Vidaru moj dragi, neka je sasrećom i upamti što sam ti u tamnici rekla! Zaklinjem te da učiniš tako!

Estela se vrati i reče: − Dosta je puste priče! Uzjaši konja, vidaru, jerput nas već čeka! Znam, već star si i bez snage, ali kmet ima mrijeti zagospodara svoga, bez ikakve počasti i tuge! Tomu vas prvo naučiti mora-ju, jer breme je naći dobre sluge! A sada mi još malo govori, kmete, zaštomi sasma lako oprosti? Uzeh ti kćercu i sreću! Slobodu ti uzeh tek tako!

Vidar zajaši konja i odgovori: − Šaputala mi Nana u tamnici da dušu tispasim od ognjena plama! To jedino čedom mogu, jer u tamnici živiš i sama!

Vlastelinka na te riječi samo spusti pogled, zajaši konja i cijelim putemne progovori ni riječi.

Putem sretoše mnoge kmetove, trgovce i namjernike. Prolazeći krozjedno selo, Estela ugleda gologa dječaka išibanog do krvi te upita ženu kojaje bila s njime: − Tko išiba ovo dijete tako? Je li nevaljalo bilo ili lijeno?

Žena odgovori: − Takav je zakon gospodarice Estele! Tko ukradekokoš, pojede dvadeset udaraca bičem ili šibama! Tko prase ili kobiluotuđi, sasijeku ga i bace ribama!

Estela upita: − A zašto je onda dječak krao, je li mu tko za proglasrekao?

Žena odgovori: − Nije krao, gospo! Čeljad se s pilićima igrala pricrkvenoj kući! Odnekud naiđoše stražari i počeše ih nemilice tući!

Estela se okrene prema svojim konjanicima i reče: − Stražo! Od danasčeljad više ne smijete šibati! Oglušite li se, konji će vas po žeravici ognje-noj vući!


15

Karavana krene dalje i u drugom selu Estela ugleda djevojčicu slom-ljene ručice i starca kako je nešto grdi. Zaustavi konja te upita starca:− Što bijaše s djetetom, starče, zašto joj je bolna ruka? Jesu li i nju dohva-tili moji stražari?

Starac odgovori: − Nisu, gospo, prignječila je sirotu stijena u rudni-ku, ali takav je zakon gospodarice Estele! I čeljad u rudniku raditi mora, aneka su od ovoga i gora!

Estela osjeti kako joj tijelom prolaze srsi i stid kakav nikad do tadaosjetila nije te reče: − Proglašavam sada nanovo, tinta neka poteče, čeljadu rudniku ostavljati kosti više neće!

I nastaviše opet dalje svojim putem te konačno pred suton stigoše predobronke Suroga vrha gdje je čudotvorni kamen prebivao. S neba stadošepadati krupne, bijele pahulje. Vidar zaustavi konja, pokaže joj rukom napodnožje vrha te reče: − Vidiš li onaj proplanak? Tamo ćeš sama sada poć!Kad vidiš kamen okrugao, bijeli, prema mjesecu mlađaku se okreni i nanjemu počini! Potom ćeš zdravo čedo iznijeti!

Estela prošapta: − Hvala ti, vidaru! I dok vidar još ni sam nije siguran bio da je dobro čuo što mu Estela

reče, već je ugleda kako, onako noseća, trči prema proplanku i stade seočajnički verati uzbrdo da kamen nađe. Kad ga bijelog poput oblaka ugle-da, prvo ga poljubi, a onda sjedne na njega. Čim se okrenula prema mla-đaku mjesecu, osjeti kako se život u utrobi njenoj budi. Sve jače i jače rita-lo se u njoj bijeloga svijeta željno čedo. Još ni sunce dokraja zašlo nije, aEstela rodi živu i zdravu djevojčicu. Ona umota čedo u fine svile što je izzamka ponijela i pomisli koje će joj ime dati, ali namjesto nove snage, onaosjeti kako joj tijelo sve više klone. Uplašena, ona poviče straži da hitro naproplanak pošalju vidara. On odmah pohita i vješto se verući dođe do nje.I kad je već sunce sasvim zašlo za planine, obasjana mjesečinom, Estelazavapi:


16

− Vidaru! Vidaru! Ja umirem... a slike mi kroz misli teku! VidimNanu kako grli svoju Esi, vidim kćer tvoju, ćutim rijeku! Da me bar ono-mad navijek odvela preko! Uzmi ovo čedo i idi odavde daleko!

Vidar se nadvi nad nju i reče: − Znaš li što zboriš, gospodarice Estelo,jer ja drugo nemam doli hljeba i soli! Nemam ni svile, ni postelje meke,siromaški život boli!

Estela sklopi vjeđe, ali još uspije reći: − Neka radosno samo bude, jeri od nje bi načinili divlju zvijer! Zavoli je toplo kao svoju, jer vraćam titvoju kćer!

Vidar nanovo osjeti kao da će mu srce iskočiti iz grudi, ali potom učinikako Estela zatraži od njega. Taman što je počela snježna oluja, on uzmedijete iz njenih klonulih ruku, umota ga još u lisičje krzno te se dade ubijeg. Kad straža vidje da vidar bježi s čedom, stadoše hitati uzbrdo da gauhvate. Vidar, kako bijaše umoran i star, posrne, i prvi stražari već mudahtahu za vratom, no iznenada se odnekud stvore medvjed i vuk te seispriječe između njih.

Vuk zareži prema stražarima: − Da vidimo, kakvi ste junaci kad predvama nije samo siroti starac?

Stražari prvo potrčaše s isukanim mačevima i kopljima na njih, alimedvjed se digne na zadnje noge i strašnim urlikom im, zajedno s nako-striješenim vukom što im se prijeteći približavao, utjera strah u svakukošćicu u tijelu. Stražari zastadoše i započeše međusobnu kavgu, jer su nekihtjeli naprijed, a neki natrag, a pored vidara i malene sleti sova, glasnohukne te pozove vidara:

− Hajde, vidaru, popni se s čedom meni na hrbat, ja ću vas izbaviti!Vidar tako i učini te ih sova, i sama se boreći sa snijegom nošenim

snažnim vjetrom što ih je nemilice šibao po licu, stane odnositi daleko odbijesnih stražara. Vidjevši da neće moći do vidara i čeda, stražari se nakra-ju ipak povukoše i pokunjeno se stadoše vraćati put zamka. Medvjed i vuk


17

pogledaše k nebu da isprate sovu, vidara i malenu, koji su već skoro nesta-li s obzora.

Nakon cijele noći letenja na sovinim leđima vidar izjutra u izmagliciugleda beskrajna polja i u daljini tvrđavu. Sova ih je odnijela u posvedrugo, miljama daleko kraljevstvo.

Vidar tad poviri u krzneni zavežljaj provjeriti je li djevojčica živa izdrava, a ona mu se nasmiješi i zahihoće. On je nježno pogladi po glavicite reče: − Evo livada za nas još zelenih, poštedjela nas sudba, tako je htje-la! Dobro ti jutro, kćerce moja! Dobro ti jutro, Estela!





21

Jednoga dana drvosječa Tvrtko u šumi je sjekao drva. Kad se već umo-rio, sjeo je uz rub šume gdje je počinjala velika livada obrasla visokom tra-vom. Nedugo kako je sjeo začuje šuškanje u travi pobliže njemu te ustaneda vidi nije li kakva guja ljuta na njega što joj smeta.

No kako je ustao, imao je što vidjeti. Kroz visoku travu što se uvijalalepršao je neobično krupan i lijep fazan.

Tvrtko je od napornog rada poprilično ogladnio pa pomisli kako birado koricu kruha, što ju je ponio za objed, zamijenio pečenim fazanom.Tvrtko se spusti na koljena, tiho se došulja do fazana, spretno poput mačkeskoči i zgrabi ga.

Dok se trudio da ga posve svlada, umjesto kreštanjem, fazan mu seobrati ljudskim glasom i reče:

− Molim te, pusti me da odem, ja sam fazan iz nebeskoga vrta!Tvrtko se nemalo začudi, ali mu uz smiješak odgovori: − Drago mi je,

fazanu, ja sam drvosječa Tvrtko i danas ćeš me dobro nahraniti!Fazan se potpuno umiri, pokunjeno spusti glavu i reče mu: − Nemoj

to činiti, nemoj me pojesti i ja ću ti se odužiti.Tvrtko se nanovo začudi: − A kako bi mi se odužio? Da nisi fazan koji

nosi zlatna jaja, kao i ona guska iz bajke?Fazan mu odgovori: − Ne mogu nesti zlatna jaja, ali mogu ti pokaza-

ti djevu koja će ti dragana biti!Tvrtko ostade zapanjen: − Zar zaista to možeš?! Ma kako je to moguće?!


22

Fazan podigne glavu i reče mu: − Još ćeš je danas vidjeti, ali prvomoraš obećati da ćeš me pustiti!

Tvrtko je sada bio u nevolji te kaže sam sebi: − Hm, gladan jesam, alime još više zanima da saznam koja me to krasotica nosi u srcu!

Malo popusti čvrsti stisak kojim je držao fazana, digne ga prema svo-joj glavi te mu reče: − Hajde, otkrij mi tu tajnu i odleti slobodno!

Fazan širom raširi svoja krila da opet osjeti malo slobode pa kažeTvrtku: − Ovako ćeš je znati prepoznati… ravno će te u oči pogledati idugo, dugo te gledati! Prije negoli svane sedmi dan, ona će tvoja većbiti!

Tvrtko se od srca nasmije i reče: − Pa ja se znači ženim? Ha, ha! Neznam lažeš li mi, ali smiješan si i znadeš pričati pa bi bilo šteta pojestitakvog fazana! Hajde, leti, prijatelju i pozdravi mi taj nebeski vrt!

Rečeno − učinjeno: Tvrtko pusti fazana, a ovaj mu zahvali i odleti putneba.

Tvrtku je sad srce htjelo iskočiti iz grudi te nije više mogao nastaviti sposlom, nego se zaputi u selo stalno si ponavljajući fazanovo obećanjekako će još danas svoju draganu vidjeti!

Kako se približavao selu, pogleda prema rijeci i ugleda djevojke kojesu prale rublje te se hitro uputi prema njima. Kad su ga ugledale kako hitaprema njima, stadoše hihotati i došaptavati se. Tvrtko im stade vikati imahati da vidi koja će ga u oči pogledati, ali djevojke pokupe svoje rubljete stadoše odlaziti, smijući se i krišom ga pogledavajući, bez da ga je ijednau oči pogledala i dugo ga gledala.

Tvrtko slegne ramenima te se nastavi vraćati u selo. Putom sretne jošnekoliko žena i zabulji se u svaku kao da gleda u kakvo svjetsko čudo, alinijedna mu ne podari pogled kakav mu je obećao fazan! Kad je stigao uselo, nastavi razrogačenih očiju gledati svaku djevojku, ali tako ih je samotjerao od sebe!


23

Zbunjen, nestrpljiv i tužan stajao je tako nasred ceste, kad začuje zvukjak poput grmljavine. Tvrtko shvati da je to topot konja i vidi da stojiposred ceste pa se brzo skloni da ne bude pregažen. Kočijaš zaustavi koči-ju i zamahne na Tvrtka bičem, ali Tvrtko se baci u blatnjavu jarugu sa stra-ne ceste te se tako spasi da ga bič ne ošine. Tvrtko se zagleda u kočiju teugleda dva oka što su ga netremice gledala. Bila je to kraljevska kočija, aTvrtko se gledao u oči s mladom i lijepom princezom. Ona mu se slatkonasmije što tako blatnjav leži u jarku, a zatim kočijaš potjera konje dakrenu i kočija pođe dalje svojim putem prema dvorcu.

Tvrtko još jedno vrijeme ostade zapanjeno ležati u jarku, a ondaodmahne glavom i nasmije se sam sebi te reče:

− Ha, ha, kako si me nasamario, moj pernati prijatelju! Pogledala meprinceza! Ostadoh i bez dragane i bez pečenke! Sad mi se zacijelo smiješnegdje iza drveta!

Na te njegove riječi iz obližnjeg gustiša iziđe fazan i reče mu: − Etome, još uvijek me možeš pojesti, ali možeš i oženiti princezu te jednog danakraljem postati! Što ti je draže?

Tvrtko se uhvati za glavu. − Jesi li sišao s ptičjeg uma, prijatelju?!Kako da drvosječa oženi princezu?

Fazan nije ni razmišljao, već mu odvrati: − Uputi se k njoj u Zagreb--grad i odnesi joj na poklon svinjsku njušku i kozji rep!

Tvrtko sad rukama pokrije oči. − Nisi ti fazan iz nebeskoga vrta, ti sifazan iz nekog putujućeg cirkusa! Ako učinim to što kažeš, selo će me ismi-jati, a kraljevi stražari u tamnicu će me baciti! Možda bolje da joj poklo-nim pečenog fazana!

Fazan opet raširi gizdava krila te mu tihim glasom reče: − Učini štosam ti rekao i ne boj se!

Tvrtko je razmišljao cijelu noć i nije mogao spavati, a ujutro odlučikrenuti put starog utvrđenog Zagreb-grada. Tako, noseći smotuljak na


24

grani preko ramena, stigao je i do vrata velebnog zamka, ispred kojih subila dva mrka stražara. Tvrtko im priđe i uz pozdrav se nakloni. Umjestoda mu otpozdravi, jedan od stražara strogo ga pogleda i reče mu:

− Što hoćeš, bijedniče? Odmah da znaš, ako si prosjak, mogao bi osta-ti i bez ruku!

Tvrtko stisne zube i reče: − Ja sam drvosječa Tvrtko! Poslao me fazaniz nebeskoga vrta da princezi donesem darove!

Stražar mu istrgne štap sa zamotuljkom te promrmlja: − Svakakvi sudolazili, ali još nikoga nije poslao fazan! Sigurno si sišao s uma, ali da vidi-mo što to nosiš princezi!

Stražar otvori zamotuljak, ugleda unutra svinjsku njušku i kozji rep,zacrveni se od bijesa i zaviče: − Ta luda ruga se princezi! Vodite ga u tam-nicu!

Tako i bi, Tvrtka bace u tamnicu, a on shvati gdje je te se uhvati zaglavu i zavapi: − Kako sam mogao biti tako glup?! Običan fazan menadmudrio! Da sam ga odmah pojeo, bio bih u svom domu puna trbuha,a ovako sam gladan u tamnici!

Nekim čudom ispred njega se opet pojavi fazan: − Eto me, ako želiš,možeš me pojesti, ali možeš i princezu oženiti te jednoga dana kraljempostati! Što ti je draže?

Tvrtko zaplače: − Ali, pogledaj me, ja sam u tamnici! Gadno mi se piše!Fazan opet raširi svoja krila i reče mu: − Ne boj se, imaj vjere i spo-

kojno spavaj! Kad ti opet budem ustrebao, samo me pozovi!Kako je to izrekao, fazan ponovno iščezne, a Tvrtko usne u suzama.Sutradan mu stražar tamnice reče: − S jutrom će ti zbog uvrede prin-

ceze biti odrubljena glava pa svog fazana možeš ostaviti meni, ja ću sedobro brinuti o njemu, ha, ha!

Tvrtko spozna da mu je došao kraj te bez riječi sjedne na kamenu klu-picu i stade razmišljati o nesreći koja ga je snašla. Očekivao je da se opet


25

pojavi fazan, no njega nije bilo. Odlučio je da ga više neće zvati, jer je iona-ko sve izgubljeno!

Sutradan izvedu Tvrtka na pogubljenje pokazujući ga svjetini koja gaje psovala i gađala svim i svačim. Krvnik se obrati svjetini:

− Ovaj drvosječa usudio se narugati princezi! Htio je reći da princezaima lice kao svinja, a pamet kao koza! Ovo neka bude opomena svima!Princeza pokrije dlanovima oči, jer ju je otac prisilio da gleda pogubljenje.

Tvrtko nasloni glavu na panj te očajnički poviče: − Fazane, vidi što siučinio! Barem se pojavi da vidiš kako umirem!

Krvnik zamahne sjekirom, ali se oštrica odvoji od drške i poleti ravnoprema princezi! U zadnji čas ispred nje se pojavi fazan, uhvati oštricu te jeodnese put neba. U dvorištu zamka nastade muk, a zatim kralj ustane, klek-ne pred Tvrtka i reče:

− Mi smo te htjeli pogubiti, a ti i tvoj fazan spasili ste život moje kćeri!Zato što svoj život dugujemo vama, dajem ti njenu ruku!

Tvrtko makne glavu s panja i sruši se od nevjerice. Pored glave musleti fazan. Upita ga:

− Je li ti sad žao što me nisi pojeo?! Da jesi, bio bi sit jedan dan, aovako ćeš biti sit cijeloga života!

Fazan tada odleti i Tvrtko ga više nikada nije vidio, ali je zato zahva-ljujući njegovu održanom obećanju oženio princezu, a kasnije je postao ikraljem te zabranio da se u cijelom kraljevstvu love i jedu fazani.





29

Jednom davno, u kraljevstvu Kaštela Osmog, imaše stari kralj sina idvije kćeri i moraše odlučiti tko će od njih naslijediti krunu. Premda bi seu to davno doba nasljednike nepravedno postavljalo tako da bi sin bio prvii važniji, jer je muška roda, on je svoju djecu uvijek vrednovao samo premanjihovim djelima. Njegova su djeca to znala pa bi pred ocem dobro pazilana to što govore ili rade tako da ih otac, zbog svojih brojnih kraljevskihdužnosti, nije u dušu poznavao. Zato, prije važne odluke, kralj odlučipobliže upoznati svakoga od njih ponaosob i saznati što svaki od njih uisti-nu u srcu nosi. Bijaše u službi kraljevskoj i čarobnjak Melbaš od kojega jemogao zatražiti da mu vidovitošću pomogne u odluci, ali je kralj htio vla-stitim očima vidjeti tko je od djece njegove najplemenitiji, najmudriji i naj-odaniji, pa time i najdostojniji stati na kraljevski tron.

Šest je dana razmišljao i razmišljao, satima po hodnicima dvora hodaoi konačno sedmoga dana pozva k sebi prvo dijete, najstariju kćer te jojreče:

− Vatroslava, ti si mi najstarija ćer, najduže poznaješ svit kakav stvar-no jest, pa bi zato tribala bit najmudrija od sve moje dice! Ali, avaj, pratite glas da ti je vanjska lipota važnija od lipote srca! Ima li u tome išta isti-ne, ćeri mila?!

Vatroslava se nakloni i pokorno reče: − Jasno da nima, poštovani oče!Ne virujte takovim ćakulama! Ja sam samo imala sriću da sam se rodilatako lipa, a znate da se zli jezici teško obuzdaju, je l’!


30

Kralj je nježno pogladi po licu, za trenutak se zamisli, a onda reče:− E, to mi je milo za čut! Ovako ćemo, ćeri, ti ćeš s mojim mladim slugomVilibaldom poć na poseban put. Ka šta znaš, on vuče tu livu nogu otkad jemali bija i nema puno sriće od njega, no šaljem ga s tobom, jer u njegovuodanost se uzdam!

Vatroslava se nakloni u znak pristanka i upita: − A di mi je poć, oče?Na carski bal predstavljat našu krunu? Ili možda na obalu našeg sinjegmora od trgovaca zlatom kupit dragulje za kraljevsku riznicu?

Kralj nastavi: − O, ćeri moja, nažalost ništa tako fino, poslušaj medobro šta ću ti kazat... Naš glasnik s utvrde na Orlovoj planini putova jepet dana da bi nam dojavija kako ih je snašla velika nevolja. Više nimajuhrane ni likarija, a snašla ih je i neka napast od koje su im lica puna bolnihka modrica! Ja želim da njihova princeza predvodi karavanu koja će imdonit ohrabrenje i nadu! S vama će poć i jedan fratar, otac Stipan koji namje doša iz Zadra, kako bi donija blagoslov braniteljima kraljevstva i daopomast onima koji su na kraju svoga puta... Trabakul će vas odnit na drugustranu vale, a dalje ćete na tovarima i konjima.

Vatroslava se začudi: − Glad? Bolest?... Načula sam ponešto o tome,oče, no nisu li to samo pučke ćakule kojima su nas gubernante tirale dapojidemo bar malo brudeta?... Ipak, ne brini, dragi oče, s jutrom ću poćkako zapovidaš!

I tako s jutrom karavana na čelu s Vatroslavom, Vilibaldom i veleča-snim Stipanom krene na put. Kratko nakon što su krenuli, ispraćeni odpodanika ružinim laticama, Vatroslava na konju priđe Vilibaldu i reče mu:

− Slušaj, Vilibalde, ja ću s vama samo komadić puta... Čim priplovi-mo valu, dočekat će me na svom imanju knez Angelo, a namirnice i ostaletričarije ćete na toj Olovnoj planini razdilit bez mene! Jasno? Naravno da je!

Vilibald i Stipan zapanjeno je pogledaju, a onda joj Vilibald reče:− Molim vas, ne činite to, draga princezo! Pa kralj je na Orlovu planinu


31

moga i po meni samom poslat sve ovo, ali on šalje baš vas zato da namohrabrite ljude i pokažete im da nisu ostavljeni!

Vatroslava se odmah razljuti: − Ma slušaj me, ti, šepavi! Nego šta sunego ostavljeni? Ne pada mi na pamet ići ni do kakve... Olovne planine, anajmanje tamo di žive nekakve... tičurine! Hoćeš li da mi se neka od njih ukose zaplete? Šta nisi čuja kad je ćaća reka kako tamo ljudi dobiju neke vari-čele po licu?! Ko će me tit uzet ako mi po licu budu varičele? Ko, pitam te?!

Vilibald, u želji da je utješi, brzopleto odgovori: − Šta to govorite, tasvi će vas tit, princezo!

Vatroslava ga bijesno pogleda: − Ma kako to misliš da će me svi tit?Ufaš li se reć da ni sada ne izgledam bolje?

Vilibald obriše znoj sa čela i odvrati: − Nee! Nikako, princezo moja,tija sam ustvari reć da vas neće tit niko, ama baš niko!

Vatroslava sad pozeleni: − Kako to misliš da me neće niko tit?! Makako ti to razgovaraš sa mnom? Ja sam princeza!!!

Vilibald sad ušuti ne znajući jadan što više reći, ali otac Stipan, koji jejahao na magarcu, upita je: − Ali, poslušajte onda barem mene! Ti vašijunaci život bi dali samo da vas vide, princezo, razumijete li?! Vi nećete niblizu prić bolesnima! Dovoljno će bit da onako jadni i izgladnili čuju kakoste im došli!

Vatroslava ga bijesno pogleda i kroz stisnute zube reče: − Oli vam nijebistro da me nije briga za gladne, ni za bolesne i uopće ni za šta i ni za kogame nije briga! Kad ćaća toliko voli te jadnike, zašto im sam ne odnese štaoće?! Jedina moja briga je da ostanem zauvik lipa!

Otac Stipan razočarano je pogleda te reče: − Ako je tako, draga prin-cezo, morat ću prenit vašem ocu da niste tili napravit ono za šta vas jeposla!

Vatroslava zaustavi konja te reče: − Straža! Bacite ga u more! Baš selipo zapinilo pa će ga struja odnit daleko!


32

Stražari okruže fratra da ga zgrabe, ali Vilibald svojim tijelom zaštitioca Stipana viknuvši: − Princezo, nemojte! Cilim putem srka je mošt pa nezna šta govori!

Vatroslava siđe s konja i reče: − Onda neka jezičinu zauzda! Šta, dakraljevstvo pripustim bratu ili sestri, je li?! Bilo koji od nas da uzme krunu,bacija bi ostale u tamnicu! Zato ću ja prva učinit ono šta se učinit mora!Peruniku ću poslat u progonstvo, a Strahimira ću strpat u tamnicu za vikevikova!

Vilibalda zaboli srce zbog tih riječi, jer mu mlada Perunika bijaše dragapoput sestrice, ali ne usudi se više ništa reći. Tužno se zagleda u pramacbroda i zapazi kako su već blizu utvrdi kneza Angela te reče:

− Kako vi kažete, vaša uzvišenosti, no eto i kneževa imanja! A eno nasje i knez Angelo sa zidina već i ugleda!

Knez Angelo popeo se na najvišu kulu svoje utvrde i oduševljeno vikaoprema trabakulu kako bi ga princeza što bolje čula: − O, presvitla princezo!Neka sam vidija i ovu vašu lipotu pa sada mogu i mirnije na onaj svit otić!

Trabakul s karavanom pristane uz mol, a knez se s kule konopcemspusti do rive. Vatroslava ga dočeka radosno i hihoćući: − Hi, hi, hi, starilaskavče, uvik znate šta triba kazat! Onaj redikul od moga ćaće si je zami-slija da ću ja poć u neke tamo... Otrovne planine jadnicima dilit marendu!A tamo se, kažu, mogu dobit i po licu varičele! Skužaj! Za me spremikupelj s toplom vodom da potočam umorne noge, a ova karavana šta je samnom neka nastavi dalje di triba ić, mi im ne možemo pomoć, je l’ tako?

Vilibald se oglasi: − Zapravo nam i možete pomoć, ako bi tili!Zamolite kneza neka jedna mlađa gospa s njegova dvora pojde s nama doOrlovih planina!

Knez Angelo nehajno se okrene prema svojim podanicima i reče:− Eto, birajte koju god oćete! Dobije li tom zgodom i sama varičele, nekatamo slobodno i ostane, ne triba mi takva na dvoru!


33

I tako im se pridruži jedna sluškinja s Angelova imanja, a otac Stipanupita Vilibalda: − Ta zašto si, Vilibalde, poveo ovu mladu gospu s nama?Put na Orlovu planinu teško je brime i za stasalog viteza, a kamoli za djevu!

Vilibald se tužno nasmiješi i reče: − Dragi oče Stipane, obuć ćemo jeu najlipšu svilu i reć svima u utvrdi da ih je došla obić njihova princeza!Ionako je niko od njih vidija nije pa je niko neće ni pripoznat, a razveselitće te naše vitezove i dat im snage!

Tako i bi, karavana uđe u utvrdu sa sluškinjom preodjevenom u prin-cezu te nitko i ne posumnja da djeva koja im je mahala i smiješila se nijemlado veličanstvo. Vilibald i ostali razdijele hranu i lijekove te ostavenekoliko ljudi kao pojačanje obrani utvrde. Nakon dva dana okrjepeVilibald se najzad pozdravi i s ocem Stipanom te pozove ljude da krenunatrag u Kaštel Osmi.

Kad je karavana nakon sedam dana došla ponovo do Angelova imanja,Vatroslava, kolutajući očima, iziđe da im se pridruži na trabakulu koji ćeih prevesti natrag u Kaštel. Tad primijeti da nema oca Stipana te rečeVilibaldu:

− Kako vidim, nema onog prkosnog fratra! Još i bolje da je tako, a iti pazi šta ćeš kazat pred mojim ocem, jer će te noć pojist! Virujem da merazumiš?!

Vilibald stisne zube te uspije nekako izustiti: − Ne brinite, o prisvitlaprincezo! Sad kad sam ovo učinija kralju, i bolje da me nima!

Kad su stigli, kralj zagrli svoju kćer i uzviknu: − Moja lipotica se vra-tila! Jesi li učinila kako sam ti reka, ćeri?

Vatroslava spusti glavu i nakloni se: − Jesam, dragi oče, kako ne bi?!Donili smo hranu, likarije i viru tim hrabrim ljudima šta brane naše kra-ljevstvo i utihu nesritnicima šta su dobili varičele na... Ogromnim planina-ma! I ne samo da brinem za gladne, ne samo da brinem za bolesne, menije duboko i od srca stalo do sviju!


34

Kralj se osmjehne i upita Vilibalda: − Jesu li se ljudi razdragali kad suvidili princezu?

Vilibaldu se stisne srce, ali ipak uspije izreći: − Jesu, veličanstvo, jakoih je okuražila vaša pošiljka i mlada gospa... Niko nije ni primijetija kakoje njihova princeza od silne brige bila malo ka − odsutna!

Vatroslava Vilibalda istog trenutka ošine bijesnim pogledom, a kraljraširi ruke i poviče: − Onda počujte, dvorjani, princeza Vatroslava izvrši-la je svoju misiju! Pozovite mi moga sina, vrime je da i on pokaže da jekrune ovoga kraljevstva dostojan! Pozovite Strahimira!

Začuju se kraljevske trublje, a potom brzi i odlučni koraci. U tren okapred kraljem je stajao njegov sin Strahimir. Kralj ga pozove i reče mu:− Sine, ma dođi mi da te vidim! Kako si mi samo uzjača! U pravog si kra-ljevića izrasta, možda je vrime da i kraljem postaneš!

Strahimir se pokorno nakloni i reče: − O tome vi odlučujete, voljenii poštovani oče!

Kralj se nasmiješi, pogladi dugu, prosijedu bradu te reče: − Lipo su tedvorski učitelji naučili govoriti, ali ja želim vidit svoga sina u pravome svitlu!Glasnik iz Lisičjega luga jašija je deset dana da se potuži kako tamošnje teža-ke plaši i proganja zmaj te im ovce i koze proždire! Strahimire, čuja sam kakote prati glas da nisi baš najhrabriji od naše kraljevske loze, ali baš zato hoćuda odeš tamo, skupiš bojnu i pošalješ zmaja u pakleno grotlo, odakle je i doša!

Strahimir i ne trepne, nego stisne šaku, podigne ruku i uzviknu: − Nevirujte ćakulama šta me nepravedno prate, oče, i ne strahujte! Jaaa ću pukod nemani obranit! Zmaj i ne sluti na koga se namirija!

Kralj se ponosno nasmiješi, potapša sina po ramenu i još mu reče:− E, to mi je drago čut! Budi mi na ponos, sine! Ostavi putem stotinu tali-ra pri kapeli svetoga Jurja na Putalju jer, zamisli (!), sada jednak biješ boj!Evo će s tobom uz pratnju od sedam konjanika poć još i Vilibald, ali i jedanneobični putnik!


35

Strahimir ga u čudu pogleda i upita: − A ko će to još na put s nama,oče?

Kralj se nasmiješi i reče: − S dvora moga kompanjona, knezaGaudenzija, pobigla je dvorska luda pa mu šaljem drugu da uveseljava sta-rog obišenjaka! Prenesi mu i moje lipe pozdrave!

I tako, s jutrom, neobična družina krene iz Kaštela, ispraćena od poda-nika ružinim laticama, i kad su već dobrano poodmakli i zašli duboko ušumu koja je vodila prema Lisičjem lugu, Vilibald upita Strahimira: − Štaćete učinit sa zmajem, moj gospodaru? Ako želite, ja vam mogu ispričatkako sam čuja da ih se nekad istirivalo. Ovako, najprije triba...

Strahimir ga prostrijeli pogledom te ga prekine dršćućim glasom:− Ne želim znat ništa o tome, Vilibalde! Ja ionako ne idem s vama!

Vilibald ostade u čudu: − Zar ni vi nećete poslušat šta vam je otacreka?

Strahimir okrene glavu ustranu i dok mu je donja usna još drhturila,kratko odreže: − Ne! ... Čekaj, ko još nije posluša?

Vilibald iznenađeno shvati da je princa uhvatio strah te mu reče:− Ma niko, niko... ali... vi se, prinče, bojite!

Strahimir ga uhvati za mišicu i prodere se: − Ponovi to, potrkalojedno, i neće te više bit! Neće me bit briga šta si drag mome ocu, jesi ličuja?!

Vilibald se uplašeno povuče: − Oprostite na mojoj drskosti, prinče, alisamo vi možete skupit dovoljno ljudi da se zmaja rišimo jednom zauvik!

Strahimir se malko pribere: − Slušaj ti mene, meni se sve čini da je ovozamka da se neko riši mene! Zašto je Vatroslava nosila marendu u tamoneke brežuljke, a mene se žurno u pogibelj šalje?

Vilibald se suosjećajno nasmiješi: − Dragi prinče, vi nećete ni bit upogibelji! Težaci i ribari će uz vaše konjanike napast zmaja, a vi ćete samozapovidat!


36

Iznenada, dvorska luda, koja je do tada šutjela kao zalivena, izvadi iztorbe na konjskom obodu mandolinu te počne svirati i pjevati, mašući svo-jom šaljivom višekrakom kapom: − Zmajevi bježite strašni, dolaze kralje-va djeca! Naravi kao u vepra, ali srca im kao u zeca!

Strahimir ga pogleda ne mogavši vjerovati što čuje: − Jesi li ti poludi-ja dokraja, ludo? Znaš li da život dvorskog komedijaša ne vridi ništa?!Mogu te dat za glavu skratit i niko te se već sutra neće ni sitit!

Umjesto odgovora, luda opet zasvira i zapjeva: − Život jedne lude vrije -di vašeg straha, usud vama se smiješi od plamenog zmajevog daha!

Strahimir naredi straži: − Rišite ludu, odma! Zavežite ga za ono drvoi neka ga do jutra pojidu divlje zviri! Predstava mu je finila zauvik! Mogabi ga i ja sam dovatit, ali ima u rukama tu opasnu mandolinu i moglo bimu svašta past na pamet!

Stražari krenu zgrabiti ludu, ali Vilibald dotjera svog konja ispred ludeda ga zaštiti te povikne: − Molim vas, nemojte, mlado veličanstvo! Uza svepoštovanje, na milost i nemilost zvirima ostavit goloruku ludu nije dostoj-no jednoga princa!

Strahimir opozove konjanika i reče: − Možda si i u pravu, ali nije ongoloruk, vidi kako oštar jezik ima!

Vilibald ga sumnjičavo pogleda: − Ali, prinče moj, da vas pitam neštodrugo... zar uistinu želite bit zapamćeni u ištoriji ko princ koji se skriva odzmaja?

Strahimir odvrati: − E, to se i neće dogodit jer ti me nećeš izdat momocu! Ako to ipak učiniš, noć će te vazest! Ovako ćemo... ja ću ostat u kape-li svetoga Jurja, skriven i obučen poput najprostijeg kmeta. Ti (!) ćeš skonjanicima skupit ljude i ljutog zmaja potirat. Ako u tome uspiješ i vratišse živ, to zasluge moje će bit, a ako kosti zmaju ostavite, otac će sretan bitšta barem mene živoga vidi!

Vilibald duboko uzdahne i reče: − Bit će kako zapovidate, veličanstvo!


37

I tako, princ se obuče kao kmet i sjaši kod kapele svetog Jurja, a dru-žina produži dalje. Dok ih je pogledom ispraćao, Strahimir začuje ludukako odlazeći u daljinu opet pjeva nove posprdne stihove te si stade čupa-ti kosu i pobježe u kapelu.

Nakon što su poprilično odmakli od kapele i približili se Lisičjem lugu,Vilibald se obrati ludi: − Slušaj, prijatelju, više si sumanut no hrabar kadizazivaš tako plemenitaša, ali to može samo neko junačkoga srca! Pri no štate ostavimo kod kneza Gaudenzija, učinit ćeš mi nešto za lipu, bogatunagradu!

Luda potegne žice na mandolini i počne pjevati: − Za bogatu nagra-du duša moja je vaša! Što činiti treba? Igrati se bogataša?

Vilibald ga u čudu pogleda i upita: − Kako si me pročita, ludo?! Ja tedoista mislim prerušit u princa da lakše okupimo bojnu protiv zmaja! Nijeda sam to već činija!

Luda se zagonetno nasmiješi i reče: − Jedno je luda, drugo su čuda! Luda odloži mandolinu i odjednom se uozbilji: − Oprosti mi na šega-

čenju! Shvatih namjere tvoje, jer me stalno mjerkaš otkad smo princa kodkapele ostavili!

Vilibald se nasmiješi: − A tako?! Pa hoćemo li to učinit? Dobit ćeš zato iz kraljevskog kovčega sto talira!

Luda razjapi usta te reče: − Za sto talira i živoga bi zmaja u škrge cje-livo!

Svi se grohotom nasmijaše na ludine riječi, kadli iznad njih preleti −zmaj. Svi se nijemo i u strahu pogledaše te pognuše glave zbog vjetra što sestvorio od mahanja ogromnih krila. Jedino luda, kao da je sasma lišenastraha, izvadi mandolinu iz korica i zapjeva prema zmaju:

− O, zmaju, zmaju čarni, usud ti se sprema! Progutat će te noćas naj-dublji vir! Po tebe je došao kraljević slavni! Strašni princ − Strahimir!

Zmaj se zaustavi i sleti pred njih tako teškim topotom da im se krv u


38

žilama sledila te zagrmi: − Drhtite, jadnici!... Zapravo, počekajte malo...Želite li reći da su poslali da me pobijedi netko tko se zove − Strahimir?!?!

Zmaju se stadoše usta kriviti od suzdržavanja smijeha te još upitaVilibalda: − Ma gdje li je taj smiješni svat?

Vilibald se malo uspije smiriti te zamuckujući odgovori: − Paa, to je...ova... ova luda, ali još je nismo stigli... zapravo... to... sam ja (!)... Ali,mnogo, mnooogo sam strašniji, nego šta mi ime kaže, uviravam te, zviri!Samo šta te nismo očekivali ovako skoro, je l’...

Zmaja sada potpuno svlada sumanuti smijeh. Vrišteći kao da ga ška-klja neko golemo pero i teturajući samo što ne padne, on stade ponavljati:− Poslali su Strahimira da me uništi! Strahimira?!?!

Odjednom se zmaj zagrcne, zastane, pogleda ih izbuljenim očima kaoda nešto želi reći, a onda se sruši mrtav pred Vilibaldovim nogama. Svi ukaravani samo se pogledaše, dignuše ruke i viknuše u znak pobjede te kre-nuše natrag po Strahimira.

Koncem sedmoga dana začuje princ, sad već musav od glave do pete,topot kopita, istrča iz kapele te zapazi kako se vraća družina s kojom je naput krenuo. Kad mu priđoše, Vilibald sjaši i pokloni se princu obučenomu dronjke. Strahimir bijaše nestrpljiv te upita:

− I onda, Vilibalde? Kazuj, nemoj da moram izvlačit iz tebe!Vilibald se smrtno uozbilji: − Prinče moj, presvitli... Učinili smo šta

smo morali! Boj je bija strašan, prestrašan, nezamisliv! Ipak, zmaj je svladani mir se vratija u domove! Ljudi svejedno pate jer im je spaljena litina i...

Princ ga tu oholo prekine: − Ne zamaraj me seljačkom litinom, molimte! Znači, zmaj je svladan, je li? To sam tija čut! Slavit će me cilo kraljev-stvo, a otac će konačno bit ponosan na me! Hvala ti, Vilibalde, znat ću tocinit kad kraljem postanem! Nego, di je ona luda, ne vidim je nigdi?

Vilibald se počeška po riđoj mu bradi te odgovori: − Luda je valjdasama nastavila prema Gaudenzijevu dvoru, jer je ni ja ne vidim nigdi, a vi


39

imate razloga za slavlje, prinče! Pa sigurno će vam i voljene sestrice pono-sne bit!

Strahimir ga prijezirno pogleda te odvrati: − Ih, ne berem brigu zanjih dvije! Ionako sam ih obje za tamnicu predodredija! Zacilo su one inagovorile oca da me zmaju u ralje pošalje! Zapravo, Vatroslavu i ne želimnigdi blizu, poslat ću je na kraj svita! A sada, krenimo natrag u KaštelStombratski, čeka me vlastito − kraljevstvo!

I tako je družina stigla u kraljevski grad gdje je princ dobio doček okojem se samo sanjati može! Svjetina je uzvikivala njegovo ime slaveći gakao spasitelja, a on se raspupavao i cvao poput poljske ruže. Kad su došlido dvora, pred njega iziđe kralj:

− O, vratija si se, voljeni sine, vidim! Slutim da si mi bija hrabar poputlava, gord poput mrkoga medvida!

Strahimir izvadi mač iz korica, digne ga visoko u zrak i reče: − Samsam opakog zmaja ovim mačem dokusurija, oče!

Dvorjani uzviknu od divljenja. Strahimir nastavi: − Zvir je molila zamilost, ali milosti prema krvniku nemoćnih i... pljačkašu litine ubogihnemam!

Kralj se okrene prema Vilibaldu i upita ga: − Moj virni Vilibalde, majesi li i ti prisustvova junaštvu moga Strahimira?

Vilibald za trenutak zastane kao da skuplja snagu, ali onda odgovori:− Nisam, kralju moj, samo sam čuja kako je princ bija hrabar, jer sam sesam kukavno sklonija kod kapele svetog Jurja dok sve nije finilo!

Strahimir bijesnim pogledom ošine Vilibalda, a kralj raširi ruke i reče:− E, sad mi je sin moj srce ispunija! Proglašavam da je Strahimir izvršijasvoj zadatak i doša samo uncu do krune! A sada pozovite najmlađe mi dite,moju Peruniku!

I opet zasviraše kraljevske trublje te se dvorskim hodnicima začu glas:− Pozovite princezu Peruniku, pozovite princezu Peruniku!


40

Za nekoliko trenutaka princeza poput nježnog poljskog leptira dole-prša do kralja, nakloni se i reče: − Eto me, najmiliji oče! Recite mi, kakavste mi zadatak naminili?

Kralj zastane kao da oklijeva nešto loše reći, no ipak počne: − Perunikamoja zlatna, ti si, kao i pokojna ti mati, prelipa diva, isklesana poput naj-čudesnijih kipova helenskih!... Sada me poslušaj!... Kralj Vlaške oblastiTaraba Drugi davno mi je obeća pomoć u obrani od Turaka i ja sam se zatozareka da ću njegovu sinu dat tvoju ruku kad porasteš! Došlo je vrime dase to moje obećanje ispoštuje!

Perunika se zarumeni i reče: − Ooo, fala vam oče, fala do neba! Svakunoć sanjam o tome šta ste sada izrekli! Žudim za time da se za voljenogakraljevića udam!

Kralj se međutim smrkne, spusti obrve i nastavi: − No, ja mislim da jeon naš dogovor izigra! Vojska koju je posla bila je slaba, stara i svi pobi-goše ka zečevi! Zato moraš pronać način kako da izbigneš udaju za njego-va sina, a opet da ne uvridimo Tarabu... Drugoga! Neprijatelji mi sada netribaju, pa čak ni takvi! Znači, ako nisi svatila, zapravo se ne smiš udat zanjega!

Perunika se zaprepasti: − Ali, ali... oče, ja bi se udala bez obzira na tošta zboriš! Pa nije princ valjda kriv zbog kukavne vojske oca njegova?!

Kralj duboko uzdahne i stavi ruku na Perunikino rame te reče: − Jošsi mlada, ćeri moja, i bit će još dovoljno boljih prilika za udaju! Jesmo li seonda dogovorili šta ćeš činit, jer znaš, bije te glas da zbog svoje zaljublji-vosti neritko zaboraviš na kraljevsko dostojanstvo?!

Perunika duboko uzdahne, a onda se nakloni i reče: − Ne brini, dragioče, bit će kako ti kažeš... ah, neću se udat!

Kralj ponovo digne obrve i sada vedrije reče: − Onda dobro, to samtija čut! S tobom će poć osam konjanika, Vilibald i jedna sluškinja da ti napomoći bude. Sutra izjutra pođite na put!


41

I tako, s jutrom skupina krene na put, opet ispraćena razdraganomsvjetinom i ružinim laticama. Nakon nekog vremena Vilibald priđe prin-cezi i reče joj: − Teško vam pada šta se udat ne smite, je li? Vidim da če -znete svom kraljeviću pripast!

Perunika se okrene i prkosno ga pogleda te povikne: − Ha?! Ma koje reka da se neću udat? Prosidba budućega kralja se ne odbija! Ta ko znako će me i kada idući put zaprosit i kome će me otac dat? Možda me zanekog starca čuva, samo bi mi to još tribalo!

Vilibald se nasmiješi i nježno će: − No, ne budite takva, princezo,siguran sam da vas otac ne bi silom uda za nekoga koga ne biste tili, taznate da vas najviše voli! Samo se strpite još malo i bit će još prinčeva usvadbenom lovu na vas! Ovo je tek prvi od mnogih, virujte! Sad samo smi-šljajte kako da Taraba odustane od ovoga dogovora s vašim ocem!

Perunika ga iznenađeno pogleda i reče: − Ka šta sam rekla, Vilibalde,ja se grem udat!

Nakon što je rekla što joj je bilo na umu, ošine Perunika konja te seudalji od zabrinutog Vilibalda koji uzdahne: − Ah, divojke, divojke!

On isto potjera konja te ponovno dođe do princeze i reče joj: − Princezonajdraža, vi ne znate da se kraljevstvo Tarabino bliži svome kraju i samošta propalo nije, a i znate valjda da se ne možete udat bez blagoslova svogaoca!

Perunika se sada pomalo posprdno osmjehne, a zatim ga pomalo uvrije-đeno upita: − Pih, je li ti vrana pojila pamet, Vilibalde?! Mogu se slobo-dno udat, jer je takav dogovor i bija! Otac neće smit reć da se protivija, jerje zakletvu da, da će ćer za udaju osigurat! Meni neće moć ništa, jer ću kra-ljevna drugoga kraljevstva bit! Za me je ta štorija finila, Vilibalde!

I tako jadni Vilibald opet ostade na mukama. Nikada ranije nije pre -mlade prgave princeze od zabranjenog braka spašavao, pa nije ni znao štoda sada učini. U očaju on reče Peruniki: − Ali... moram vam još nešto povje-


42

rit! Iako sam ne snosi krivicu za to, sam princ je jako... nelip i... kažu da imanekakove ljuske na laktovima i po licu! Uz to je, govore ljudi, i zle naravi!

Perunika se na to glasno nasmije i reče: − Daj ne budali, Vilibalde!Kakve ljuske, ta nije valjda riba?! A i to šta kažu za narav njegovu, to susamo, mora bit, pučke ćakule!

Vidjevši da su mu se svi aduti pretvorili u ništice, Vilibald dubokouzdahne, pokunji se i vrati na začelje kolone. Pokušavao se dosjetiti što bimogao učiniti, ali to mu nije polazilo za rukom. Ranije je mogao poslatinekoga da zamijeni Vatroslavu i Strahimira jer oni nisu htjeli ići kamo ihje otac poslao, no kako zadržati mladu princezu koja se želi udati po svakucijenu? Vilibald pomisli kako je sve izgubljeno i kako će nakraju i sam izne-vjeriti kralja. Nakon dužeg jahanja u tišini priđe mu sluškinja koju je otacposlao da bude od pomoći Peruniki i upita ga: − Šta je, Vilibalde, zar su tisvi trabakuli potonuli?

Vilibald tiho odgovori: − Još nisu, ali slutim da hoće!Sluškinja kratko zašuti, a onda reče: − Poslušaj me! Hajmo stati u

Lukrecijinu konačištu prije nego dođemo na Tarabin dvor, možda ti šta-god spasonosno na pamet padne!

Vilibald uzdahne: − Ja ustvari ne znam smim li uopće pravo prisvojitda spletkarim protiv nekoga ko samo ljubav traži!

Sluškinja ga primi za mišicu i reče: − Ma zastani malo, Vilibalde! Onaje još premlada, pa tek joj je sedamnaest lita! Njoj laska to šta je neko iskajer, ka i svaki curetak, o poljupcima sanja! Osim toga, zar bi dopustija dase naša Perunčica uda za nekoga ružnog, ljuskavog princa zlobne naravi?Eto svitla konačišta, pa smisli nešto!

Kad su stigli do Lukrecijina konačišta, Vilibald priđe Peruniki te reče:− Moramo ovdi prenoćit! Ako bismo sada tili nastavit dalje, morali bismohodat do Tarabina dvora, jer konji ne mogu dalje dok se ne odmore inapoje!


43

Perunika ga prvo prijekorno pogleda, no onda će ipak pomirljivo:− Neka bude tako, Vilibalde, prenoćit ćemo onda ovdi, a s jutrom ćemokrenut ka dvoru da se udaaam!

Tako i bi, svi sjašiše s konja, predaše ih konjušaru u staju, a oni pođo-še u konačište da se i sami okrijepe. Dok je sa sluškinjom objedovao ukonačištu, Vilibald se zagleda u puniju djevojku što je posude sa stolovauzimala i na pranje nosila. Mogla je imati oko dvadeset ljeta. Bila je draga,jedra, okretna, ali su joj mlado lice nagrđivali brojni maljavi madeži te veli-ki, orlovski nos. Na Vilibaldovu licu zasja osmijeh od lijevog do desnoguha, a sluškinja mu u nevjerici reče: − Ima nas svakakvih, Vilibalde, ali nebi li ti triba nosit okulare?

Vilibald se glasno nasmije i reče: − Ha, ha, gospo moja mila... ovalipota nije naminjena meni, nego nesuđenom mladoženji princu! Vi znateda zbog svoje taštine plemići ne gledaju lipotu srca, nego lica. Obuć ćemoje večeras ka princezu i sa svim njenim nakitom žurno poslat u Tarabindvor! Kladim se da će bit prije natrag, no tamo!

Tako i bi! Dok je princeza spavala, Vilibald i sluškinja obukli su dje-vojci princezinu najljepšu halju i poslali je pod svjetlom mjesečine s konja-ničkom pratnjom na dvor! Isprva su je oduševljeno primili, no kad ju jeTarabin sin vidio pod svjetlom, počeo je tako vikati da je probudio skorocijelo kraljevstvo.

− Oče! Upomoć, oče! Od sada ću te slijepo slušati, samo me izbavi odbraka s ovom prikazom!

Doduše, ni pred lažnom princezom nije bio puno ljepši prizor. TarabaDrugi dotrči i poviče: − Izbavit ću te, ne boj se! Pisari, pišite! Povlačimzahtjev za brakom moga sina s princezom Perunikom! Nju i njenu pratnjuneka se istoga časa otpravi s dvora!

Tako i bi, a sutradan ujutro Perunika se probudi te odmah poviče:− Vilibalde, Vilibalde! Reci svima da se spreme, ajmo via dvora, grem se udat!


44

Vilibald prvo donju zagrize usnu, a onda kaže: − Na veliku, ogromnužalost, vaše uzvišenstvo, imam posve loše visti za vas!

Perunika se osupne i upita: − Šta se dogodilo, da nije princ obolija?Vilibald zažmiri te nastavi: − Na svu sriću nije se dogodilo ništa tako

strašno! Ali, evo šta je bilo... Taraba... Drugi... nas je preduhitrija! Beznašega je znanja sinoć posla svoje savitnike u konačište da vas špijaju i pro-cinu! Nakon toga nam je posla ovi proglas kojim vašega oca oslobađa obe-ćanja, jer ih se nimalo niste dojmili! Dapače, na Tarabinom vas dvoru višenikada ne žele ni vidit!

Perunika prvo porumeni, pa pozeleni i onda jedva izusti: − Nisam ihse dojmila?! Jaaaaaa?! Šta si umišlja taj ljuskavi, ništavni, zli crv?! Ajmodoma, iz ovi stopa!

Vilibald otpuhne u znak olakšanja te brzo pripremi sve za odlazak.Skupina žurno, žurno krene put Kaštela, a samo je sluškinja znala zašto seVilibald stalno poput lopova osvrtao, sve dok nisu ponovno ušli u svojekraljevstvo.

Stigavši pred svoj dvor, Perunika sjaši s konja, dotrči do oca, prednoge mu baci Tarabin proglas i poviče: − Eto ti, neće me, jesi li sada sri-tan?! − potom brizne u plač.

Kralj je zagrli te je stade milovati po glavi i šapne joj: − Ma šta Tarabai njegov sin Baraba znadu? Pa ti si najlipša princeza na ciloj zemaljskojploči!

Perunika na trenutak prestade roniti suze te pogleda oca, no kad pri-mijeti da je on nasmiješen, a ne tužan, poče ridati još jače. Kad pak vidjeda svi okupljeni imaju isti takav, zadovoljan izraz lica, vrišteći otrči u svojeodaje.

Kralj pljesne kako bi svi utihnuli, a potom najavi: − Sakupite se svi!Jedno od moje dice bit će sada proglašeno naslidnikom moje veličanstve-ne krune i vladat će cilim ovim kraljevstvom Kaštela Stombratskoga!


45

I tako se okupiše svi dvorjani, a Vatroslava, Strahimir i još uvijek upla-kana Perunika, koja se ipak vratila, priđoše bliže ocu.

Kralj počne: − Dakle, slušajte me šta ću vam sada kazat! Suprotnoonome šta sam očekiva, odluku sam donija krajnje lako! Vatroslava, ćeromoja nesritna! Namisto da si positila naše vitezove i dala im nadu, ti si sebanjala u kupelji kneza Angela i uživala u udvaranjima! Da te se ne otkrijei fratra si u more bacit tila!

Vatroslava bijesno pogleda Vilibalda koji niječno zavrti glavom, poka-zujući joj da on nije ništa rekao.

Kralj nastavi: − Strahimire! Moj jedini sine, zar sam stvarno takvukukavicu u svom gnizdu odranija? Ma, da sam barem zna kako ti je sitnaduša, ne bi te ni sla da mi nanosiš toliku sramotu! Hrabar si jedino kadnaredit triba da se dvorska luda za drvo zaveže kako bi je zviri dograbile!Neviđena li junaštva!

Strahimir gnjevno pogleda Vilibalda koji zapanjeno nastavi odmahiva-ti da ne zna otkud kralj sve ovo znade.

Kralj nastavi dalje: − Peruniko! Zlato moje neposlušno! Ti bi cilo kra-ljevstvo izdala zbog ljubavi! Tebi jedino opraštam, ali ti ne mogu više viro-vat!

Perunika pogne glavu i zaplače. Kralj sad malo zastane, vidljivo tužanšto je rasplakao kćer, ali potom nastavi dalje: − O, kako li je žalosno danijedno od ovo moje troje dice, krvi moje, krune dostojno nije, ali zato ćusada iskupit svoj jedan veliki grih!

Dvorjani se stadoše u čudu pogledavati, a kralj nastavi: − Kada namse rodija prvi sin, pao je kraljici, pokoj joj duši, iz naručja, razbolija se i,kako sam mislija, posta je ka nedostojan krune... Proglasili smo da je čedomrtvo te ga tajno dali drugima da ga podignu!

Dvorjani počnu glasno žamoriti i okretati se oko sebe, kao da čekajuda još netko uđe u dvoranu. Kralj međutim nastavi: − Stid i taština šta sam


46

ih ćutija izbrisali su mi vlastitoga sina iz srca! Zato ću mu sada vratit svečega sam ga nepravedno lišija! Vilibalde, priđi ocu svome!

Vilibald iskolači oči i osjeti kako mu se u glavi vrti te se umalo nepoloži kralju pod noge. Nekako jedva on ipak dotetura do njega. Kralj gasuznih očiju zagrli i reče: − Moj sin prvijenac svojom me mudrošću štitijaod ruke moje najstarije kćeri, hrabrošću od ruke moga drugoga sina, adomišljatošću mi je priskrbija da još barem neko vrime guštam u društvusvoje nepromišljene, ali dobrodušne ćeri Perunike!

Vatroslava na to poviče: − Ali, usto je i izdajica!Strahimir se priključi i poviče: − Uhoda!Perunika ga zapanjeno pogleda i zavapi: − Znači, laga si mi?! Princ

me zapravo tija?! Kralj rikne poput lava: − Mir!U trenu se stvori grobna tišina, a kralj nastavi: − Nije Vilibald ni izda-

jica, ni uhoda! Čuva je vaše nedolične tajne! Opraštam mu, jer ste ga živo-tom ucinili! Znam da vas mori otkuda mi sve ovo i zato ću vam rado ipokazat! Neka priđe Melbaš!

Gotovo ni iz čega pokraj kralja se stvori njegov dvorski čarobnjakMelbaš.

− Pokaži im šta možeš, čarobnjače!Melbaš zamahne štapom i pred svima pretvori kralja prvo u fratra

Stipana, pa u dvorsku ludu i konačno u mladu sluškinju, pa opet u kra-lja. Svi dvorjani uzviknuše od čuđenja i divljenja. − Eto vidite, dico moja,da Vilibald ni za šta ne snosi krivicu, nego sam se sam uvirija u nedo-stojnost vašu! Sad još samo mogu kazat − okrunimo Vilibalda! Živijanovi kralj!

Svi dvorjani oduševljeno uglas poviču: − Živija nam novi kralj!I tako, nakon što kralj okruni Vilibalda za novoga kralja, Vatroslavu

pošalje na dugu službu u Orlove planine, Strahimira stavi u službu lude na


47

Gaudenzijevu dvoru, a Peruniku odluči udati za prvoga princa koji će jehtjeti. Nakon svega, stane oči u oči s Vilibaldom i upita ga:

− Sad kad si kraljem posta, sine moj, zanima me šta je prvi nalog kojićeš dat?

Vilibald se zagonetno nasmiješi te reče: − Pa... ona divojka iz konači-šta šta smo je slali kao Peruniku... moremo li je dovest na dvor?

Stari kralj stade se smijati kao nikad prije u životu te reče: − Bit ćešdobar kralj, sine, to već znadem, samo te molim, počni nosit okulare!

I tako je kralj izabrao najplemenitije, najmudrije i najodanije dijete zanovoga vladara i kraljevstvo Kaštela Osmog u svome je najljepšem sjajupostojalo još dugo, dugo, a legenda kaže da postoji još i danas.





51

Jednom davno u Humu, u Istri, živjelo je djevojče imenom Ančica.Bijaše to prelijepo stvorenjce kose crvene poput vatre, a očiju plavih poputmorskih dubina. Krasili su je rumeni obrazi te pogled iskričav i radoznao.No, uz tucet vrlina, imala je i jednu manu što su je sumještani sve više i višeprimjećivali. Bijaše naime jako, jako nestrpljiva! Ne bi mogla dočekatinikoga i ništa! Kad bi se jelo poslužilo, ne bi čekala da se ohladi, pa bi jezikispekla. Ne bi čekala da voda studena otpusti, pa bi se grlom razboljela. Nebi čekala ni da jabuka sazrije, već bi je uvijek iznova zabolio trbuh, a nitibi čekala da netko završi što je pričati počeo, nego bi svakome u riječ upa-dala da što prije kaže što ona o svemu tome misli!

I tako je u mjestu svi po tome upoznaše i svi samo stalno čekahu štoće se novoga s Ančicom zbiti. Idućeg ljeta u nju takvu, šašavicu malu, zalju-bi se sin gradskoga starješine Marino i s početkom jeseni je zaprosi.Ančičinoj sreći ne bijaše kraja. Ne mogavši dočekati sutrašnje vjenčanje,ona mu se usred noći uz žlijeb popne u sobu kako bi se vjenčali odmah,sada (!), ali je Marinov otac, poznavajući već dobro svoju buduću snahu ipomislio da bi ih to moglo snaći, pa je Marina zavezao za postelju kako gane bi mogla odvući. I tako, iako teška srca, Ančica se spusti natrag niz žlijebi ode kući čekati zoru. U vjenčanici naravno, za svaki slučaj.

Vjenčanje bijaše predivno, puno pjesme i veselja, ali kad digoše poklo-pac sa svadbene torte, imahu što i vidjeti. Torte, naravno, više nije bilo.Ančica opet nije mogla čekati. Ipak, nekoliko nedužnih treptaja njenih slat-


52

kih, nevinih okica bijaše dovoljno te se svi samo od srca nasmijaše i sve jojoprostiše.

Mladenci su od mladoženjine obitelji dobili lijepu kuću na rubu šume.Izgledalo je da njihovoj sreći nema kraja. Ančica, ludica jedna, nije čekalani da je mladoženja prenese preko praga, negoli je u kuću, poput radozna-le mace, utrčala prva.

No, jednoga dana, Marino je morao krenuti na dalek put. Ančica gastade obasipati pitanjima:

− Zašto baš ti moraš ići, Marino? Zašto ne pošalju nekoga drugog?Zar ne znaju da smo se tek uzeli? Kad se vraćaš? Kada ćeš mi opet doći?

Marino je nasmiješeno pogleda, nježno je zagrli te joj reče: − Znamda brineš za mene, Ančice, ali ne boj se! Kad sedma zora svane, ja ću sevratiti! U šumu ne idi sama, jer tko zna kakvih li tamo sve stvorova ima!

No s jutrom Marino jedva otide, a Ančica u brizi stade hodati amo--tamo, tamo-amo. Prošao je jedan dan, a ona jedva da je išta i pojela. Prošlasu tri dana, a ona sirota sva raščupana i bez jednoga časa sna, sjedi na rubupostelje i drhti kano trska na vjetru. Prošlo je pet dana, a ona s tavansko-ga prozora gleda u daljinu i neutješno suze roni. Došla i sedma zora, a nje-nog Marina jošte nema!

Ančica ustrašeno cikne, preko bijele svilene spavaćice navuče samocrni vuneni ogrtač i istrči u šumu da ga potraži, iako ni znala nije kojimputem treba poći. Usprkos tome, stajala nije. Trčeći kao vjetar i suze rone-ći, stiže do podnožja planine Ćićarije gdje od umora posrne. Takvu je ugle-da macmalić, nestašni šumski duh što po istarskim šumama namjernikeplaši i zavitlava. Taman je bio zadrijemao u duplji staroga hrasta, kadli gaprobudi Ančičin plač. On se prvo radoznalo počeše po bradi, a onda, smi-slivši što će, dođe do Ančice i potegne je za kosu da joj skrene pažnju nasebe. Ančica se uplašeno trgne i užasnuto pogleda stvora koji ju je rado -znalo gledao. Nikad takvog stvora u životu vidjela nije! Malen ko čeljade,


53

zelen poput mladoga lišća, a iz udova kao da mu korijenje raste. Lice mubješe krivo poput čvoruge na stoljetnom hrastu!

Macmalić se pomalo zlobno naceri te reče: − No, no... ne boj se, dje-vojče, nego reci, kud si pošla ovako, zorom ranom?

Ančica obriše suze, malo se primiri te drhtavim glasom odgovori:− Voljeni mi je otišao u Motovun na sajam i rekao da će mi se vratiti sed-mom zorom! Eto, sedma zora je svanula, a njega još nema!

Macmalić se stade još žustrije češkati po bradi smišljajući kako ostva-riti što je naumio. Odjednom, digne kažiprst u zrak i podvikne: − Znamgdje ti je voljeni, ali moraš me poslušati i činiti sve što ti kažem!

Ančica ga pogleda u čudu, ali čuvši stvora da zna gdje joj je muž,sklupča mu se oko nogu i zavapi: − Reci, gdje je, preklinjem te, učinit ćusve što tražiš!

Macmalić se pobjedonosno nasmiješi i reče: − E, tako treba! Ovakoćeš napraviti... vidiš li onu veliku brezu tamo pri vrhu planine? Uz nju ćešstati i ovako dozivati: − Oj, vatreni vranče, dođi, pojavi se! I tako tri puta!Kad se pojavi, dat ćeš mu svoju kosu, jer mu je u šumskom požaru grivaizgorjela, a on će ti reći kojim putem voljenome poći!

Ančica zaplače od sreće i potrči uzbrdo da što prije dođe do breze, amacmalić se vješto, poput mačke uzvere uz drvo i skačući s grane na granustigne do breze prije Ančice te se pretvori u konja riđana i sakriven priče-ka da dođe Ančica. Kad sirota stiže, sva zadihana stade tri puta zazivativranca, a on konačno iziđe i pokaže joj se. Ona, bodežom što ga je ponije-la, odreže svoju dugu, lijepu crvenu kosu te je pruži vrancu i reče mu:

− Izvoli kose moje, vranče, a sada mi reci gdje je ljubav moja?Vranac zanjišti te odgovori: − Oj, djevo, ti što voljenoga tražiš! Spusti

se do jezerca u dolini, nad kojim je gusta magla... U toj magli, zadnji odsvoje loze, živi ostarjeli div koji će ti reći gdje ti se voljeni izgubio, jer onvidi iznad sviju!


54

Ančica pomiluje vranca po njuški te se stade spuštati niz padinu kakobi što prije stigla do jezerca. Macmalić se iz tijela vranca ponovno vrati usvoje obličje te skačući po granju opet prije Ančice stigne do jezerca. Uđeu maglu i pretvori se u diva te čučne da ga se ne vidi. Potom do jezercadotrči i Ančica te stade dozivati diva s obale. Div se digne iz magle i, onakogolem sve do vrhova drveća, gromkim glasom upita Ančicu:

− Što galamiš, djevojčice? Zar ne znaš da dubokim snom snivam, kojise nijedan stvor u ovoj šumi remetiti ne ufa?

Ančica podigne visoko glavu da bi vidjela cijelog diva i uplašeno zava-pi: − Oprosti što te budim, dive, ljubljenoga tražim! Rekao je da će sed-mom zorom doći, a eto i sedmoga dana, a njega jošte nema!

Div se spusti na koljena kako bi bolje pogledao Ančicu pa joj reče:− A, tako! Htjela bi znati gdje ti je ljubljeni? Reći ti, moram, skrivati nemogu... on je u velikoj nevolji, ali ipak mu pomoći možeš! Vidiš da samgolem, ali nemoćan i star... daj mi svoju snagu i... Ančica se nato porado-va te prekine diva u po riječi: − I znam, znam... tada ćeš mi reći gdje ćuga naći! Uzmi moju snagu, dive, s njom povrati barem malo svoje, samo mireci gdje da ljubljenoga svoga nađem?!

Umjesto da joj odgovori, div zagrmi: − Ne prekidaj me dok zborim,zar ni malčice poštovanja prema starijemu nemaš? Taman sam sinoć kuka-vičje gnijezdo natrag na drvo stavljao, kadli ugledah neku strku! Tvoj volje-ni noću se šumskim drumom vraćao, samo da ti se vrati u zoru kako ti bija-še obećao, ali ga orobiše razbojnici! Vidiš li onu trošnu kolibu u dolini?Ondje ga sirotog zavezaše i tamo ćeš ga naći!

Ančica se iz zahvalnosti nakloni divu i htjede potrčati prema kolibi, aliosjeti kako je snaga izdaje te posrne, padne na tlo i shvati da može još jedi-no puzati. No, duha nesalomljiva kakva je bila, dopuza sirota nekako dokolibe i pokuca na vrata. Macmalić već bijaše na krovu te kroz stražnji pro-zor uđe u kolibu i pretvori se u djevojčicu. Ančica pokuca još jednom, kadlizačuje dječji glasić:


55

− Matere mi kući nema, uđi, jer se sama bojim biti!Ančica se na jedvite jade uvuče u kolibu i ugleda uplakanu djevojčicu

kako stoji u tami.− Zašto plačeš, djevojčice draga? − ožalošćeno je upita Ančica.− Plačem jer sam slijepa pa se druga čeljad neće igrati sa mnom! Zato

stalno sjedim ovdje u mraku, jer pjesme rugalice više slušati ne mogu.Ančica se sažali: − Ah, jadno dijete moje, da ti barem pomoći mogu!

No molim te, reci, nije li ovdje moj jedini bio? Rekoše mi da ga razbojniciovdje zavezaše!

Djevojčica prestade plakati i podiže glavu: − Onda pomozi, strino!Daj mi svoj vid, a ja ću ti reći kud ti je jedini otišao!

Ančica spusti glavu i tiho će: − Dijete moje milo, uzmi moj vid, jertugu tvoju gledati ne mogu, samo mi reci gdje mi je jedini?!

Djevojčica tiho odgovori: − Avaj, stričevi ga nevaljali zavezaše ovdje,ali on se odvezao i potrčao za njima da ih nađe, jer mu sve dukate uzeše!

Ančica sada klone i uvidi kako joj pred oči dolazi crna tmina. Zadnjimtračkom svjetla ona uspije na koljenima izići iz kolibe i stade se vući premaglasnom žuborenju planinskoga potoka, jer bijaše strašno ožednjela.

Macmalić iziđe iz kolibe i zadovoljno stade trljati ruke. Ančici na prije-varu uze njenu prekrasnu crvenu kosu, njenu mladenačku snagu i njen vid.Ugleda je kako se slomljeno vuče blatnjavim puteljkom, pokušavajući doći dopotoka. Vidjevši to, macmalić se ponovo počeše po bradi, kao da još neštosmišlja. Zatim se pretvori u oronula starca te sjedne na kamen uz potok, čeka-jući Ančicu da se dovuče. Kad je dopuzala do njega, starac je upita:

− Kojim dobrom, djevojče?Ančica će tužno: − Da je barem dobro, namjerniče... dragi mi je oti-

šao na put i rekao se vratiti sedmom zorom, a eto je već i tama, a njega naćijošte ne mogu! A zašto po ovoj studeni sjedite ovdje uz potok? Nije li vamhladno?


56

Starac odgovori: − Pravo zboriš, hladno mi je, no nema nikoga da meogrne!

Ančica, opipavajući oko sebe, sjedne do starca, skine svoj ogrtač tereče: − Sve što sam sa sobom imala, dala sam kome je što zatrebalo!Ponosnom vrancu vlasi svoje, divu posrnulom svoju snagu, a sirotom dje-tetu oči svoje. Uzmi, namjerniče, ovaj ogrtač i zaogrni se njime da se ugriješ,a meni je ionako svejedno što će sa mnom bez dragoga biti!

Macmaliću se na te riječi stisnu srce, on se vrati u svoj oblik te reče:− Ančice, ja sam ti onaj stvor kojeg si se jutros silno uplašila. Igram se takos namjernicima i svakome po zasluzi dajem što ga ide. Eto, ti si me posti-djela i vraćam ti sve što ti uzeh, jer si srca zlatna, pa i zadnje što imaš nese-bično bi dala! Sad se vrati svome dragom koji te od jutra po cijelome mje-stu traži i strpljenju se, konačno, nauči!

Ančica sad opet progleda, osjeti ponovno svoju snagu i ugleda svojucrvenu, dugu kosu, ali namjesto da se naljuti zbog onoga što je proživjela,čvrsto zagrli macmalića, a potom se sjuri šumom prema svojoj kući. Kadugleda muža, skoči mu u zagrljaj i dugo ga ne ispusti iz ruku. On je u čuduspusti na zemlju, otvori vrata njihova doma te reče:

− Pa gdje si cijeli Božji dan, Ančice, voljena moja?! Uđi, pa mi sveispričaj!

Ančičino se lice ozari. Ona najprije krene, ali onda zastane pa muodvrati: − Ući ću, najdraži, ali samo poslije tebe!

I tako se Ančica naučila strpljenju i nikada više pred rudo trčala nije.A macmalić? Pa... on i dalje ostade malo zločest, ali samo prema onimakoji bi to nakraju i zaslužili.




59

Živio podno Fruške gore jednom mladić po imenu Svetimir. Nije imaoroditelja pa se cijelo selo pomalo brinulo za njega, ali nitko ga ne bijaše pri-grlio dokraja. Ne rastući tako uz majčinu ljubav i očevu stegu, Svetimirbijaše manje-više prepušten sam sebi pa od silne slobode više nije znao štobi činio. Tako je odlučio da više ne čini − ništa. Ne zanimahu ga tako pro-ljetni, ljetni, pa ni jesenski poslovi o kojima je selo ovisilo, ali je zimi zatouživao u svemu što su seljani zajednički sadili i želi. Usprkos tomu, seljanimu to nisu suviše zamjerali jer je bio dobroćudan, a djeca su ga prihvaćalaizmeđu sebe zato što je u duši i sam ostao dijete. No ipak, nisu baš svi izsela na njega gledali posve blagonaklono. Jednoga je dana šumskim putemhodao jedan starac sa svojim unukom, kadli zapazi Svetimira kako poču-dno tetura kroz šumu.

Starac zabrinuto zastane i upita ga: − Što se zbilo, Svetimire? Da tenije guja otrovna ujela?

Svetimir nato samo odmahne rukom te odvrati: − Ama nije, nego mevino opilo pa po šumi svoju sjenu lovim!

Starac zanjiha glavom u nevjerici pa mu reče: − Okani se toga zla,Svetimire, i pomozi mi o podnevu barem njivu okopati! Eto bi mi unukpomogao, ali još je nejak.

Svetimir se nato začudi: − Zašto bih ti kopati pomagao, kad ionakouživam sve što mi srce želi?! Idi, starče, svojim putem i sam svoju njivukopaj!


60

Starac će nato: − Misliš da je lijenost laka kao pero, no ona je teškakano stijena! I zapamti, sve zlo što činiš sebi, činiš i drugima! Isto tako,Svetimire moj, sve zlo što drugima radiš, činiš isto i sebi!

Svetimir na te riječi samo slegne ramenima i legne pod tužnu vrbu spa-vati, a starac i unuk nastave put sela. No dok su odlazili, starac nije ni opa-zio da unuk hoda uz njega glavom okrenutom prema Svetimiru.

Kad je pala večer, Svetimir se, sada otriježnjen, probudi i ode do obalerijeke gdje upali vatru te zasvira na svojoj lutnji. Ubrzo se oko njega okupeseoska dječica slušajući slatke zvuke što su ih stvarali Svetimirovi vještiprsti. Kasnije Svetimir ogladni pa povede djecu do prvog kukuruzišta. Kažedjeci da ga pričekaju, a on će ukrasti nekoliko klipova kukuruza te će ihpotom svi zajedno na vatri ispeći i pojesti. Tako se Svetimir zajuri u kuku-ruzište, a kad je s hrpom klipova izišao, među djecom ga dočeka i onaj sta-rac sa svojim unukom te se uhvati rukama za glavu i zakuka:

− Što to činiš, nesretni Svetimire? Valjda ne kradeš kukuruz pred dje-com da te gledaju?!

Svetimir baci klipove na pod i uvrijeđeno reče: − Ja ne bih to krađomzvao! Djeci sam uz rijeku svirao pa sam ogladnio! I njima ću malo dati! Zarćeš zbog nekoliko mršavih klipova skapati, starče?

Starac tužno pogne glavu te reče: − Neću, Svetimire, uzmi ih, samo sitrebao na moja vrata pokucati i upitati smiješ li ih uzeti! Nisam li te ujutromolio da mi pomogneš njivu okopati? Ne možeš samo tražiti i uzimati, aništa ne davati! Ne shvaćaš li da od sebe nakon pijanice sada i lopova činiš?

Svetimir ljutito odvrati: − Ako lopov i jesam, ja nikome zlo ne radim,nego samome sebi!

Starac mu odgovori: − Uzmi kukuruz i nahrani se, ali ponovit ću ti,Svetimire, sve što činiš sebi, činiš i drugima!

Nakon što je to rekao, starac pođe na počinak, a njegov unuk pakostade sjediti na kućnom pragu gledajući dugo uvečer Svetimira kako se


61

sladi, nakon što je djecu kući poslao sa zazubicama i tek pokojim zrnom uruci.

Starac nakon nekog vremena vidje da unuk ne dolazi u postelju pa gapozove: − Što u postelju ne dođeš, sine?

Unuk zamišljeno odvrati: − Pitam se kako bi se Svetimiru pomoćimoglo, dragi djede?

Starac odmahnu rukom te mu odgovori: − Ne gubi vrijeme, sine,nitko njemu pomoći ne može!

Kad je novo jutro svanulo, Svetimir je, iako nevoljko, već bio u školis tom istom djecom od sinoć, jer školu kao malen pohađao nije. Kada jeučitelj počeo poučavati djecu, Svetimiru se stane strahovito zijevati. Bijašemu dosadno i uopće nije više slušao što učitelj kazuje. Nakraju ustane tebez riječi ode iz škole, no ne iziđe sam. S njime iziđe i unuk onoga starca.

Svetimir ga začuđeno pogleda i upita: − Zašto si pošao sa mnom, dječače?Dječak ga nasmiješeno pogleda te odvrati: − Kad tebi ne treba škola,

Svetimire, ne treba ni meni!Kako je bio lijep i sunčan dan, njih dvojica odluče otići na obalu rije-

ke pecati ribu. Kad stigoše do rijeke, tamo zatekoše onoga starca kako krpamreže, a on se nasmiješi i upita ih: − Zar vas je učitelj danas pustio ranijedoma?

Svetimir izbjegne starčev pogled pa odgovori: − Nije, starče, otišlismo iz škole, jer nas je odviše zamarala. Ja sam počeo zijevati pa su mi sedjeca smijala.

Dječak se nato nadoveže: − Ne boj se, djede, uvijek imamo vremenanaučiti čitati i pisati, nije to valjda najvažnije u životu?

Starac se nato smrkne te mu reče: − Ako ne želite danas učitelja slu-šati, sutra će vam biti žao, jer ćete stalno poput magaraca začuđeni biti!

Svetimir odmahne rukom te reče: − Idi, starče, svojim putem, minikome zlo ne radimo, nego sami sebi!


62

Starac tužan pođe kući, a Svetimir i dječak ostadoše na obali bezbri-žno pecati ribu. Kad je pala večer, odlučiše zabaviti se i sakriti u šumi dadječak ne mora poći kući. Uzalud je starac svojega unuka tražio i dozivao,dječak se nije vraćao.

Sutradan je bio dan velike žetve i svi su seljani sa svojom djecom radi-li na polju, a Svetimir je, kao i obično, ležao ispod drveta u hladu i uživaou duhanu. S njim je sada ležao i dječak koji također posegnu za duhanke-som.

Svetimir ga začuđeno pogleda te ga upita: − Zar ćeš i ti, dječače,duhana uživati?

Dječak se ne da smesti, već zapali smotuljak i odvrati: − Ako ćeš ti uduhanu uživati, Svetimire, i ja ću!

Svetimir ga nato potapša po leđima pa pokrije oči šeširom u namjerida odrijema malo. Tad ih opazi starac koji je taman krenuo na njivu te impriđe i reče: − Svetimire, zar ti ni godine nisu pameti donijele? Sad si mi iunuka na krivi put naveo! Svi vrijedno rade u polju da bi o zimu obiteljinahranili, a vi poput trutine duhan uživate i čekate da vam drugi neštodadnu!

Svetimir sada bijesno skoči i poviče: − Što opet hoćeš, prgavi starče?!Ne možeš li nas s mirom ostaviti?! Ako i jesam trutina, ja ti opet kažem −nikome zlo ne radim, nego samome sebi!

Onako ljut, on uzme svoj šešir, otrči niz cestu, a dječak bez razmišlja-nja otrči za njim.

Pala je noć, a Svetimira i dječaka još nije bilo. Ljudi su zabrinuto žamo-rili, ali svi su mislili da su njih dvojica otišla u susjedno selo te da će se većsutradan vratiti kao da ništa bilo nije.

A Svetimir i dječak su nakon odlaska iz sela hodali i hodali satima, svedok ne zađoše duboko u gustu šumu na obroncima Fruške gore. Kad su seod silnoga hodanja umorili, opaze ulaz u neku špilju pa uđoše u nju.


63

Tražeći mjesto gdje bi najudobnije počinuli, ulazili su sve dublje i dublje umrak. Odjednom začuše glasno žuborenje podzemne rječice, a Svetimir seokrenu prema dječaku htjevši mu reći da se vrate natrag, no poklizne se ipljusne u rječicu koja ga stade nositi duboko u špilju. Dječak u strahu, neznajući što učiniti, čvrsto zažmiri i skoči za njim. Tako ih je hladna rječicanosila kroz brojne veličanstvene dvorane gdje ljudska noga nikada stupilanije, a nakraju ih kroz veliki slap izbacila ponovno u nadzemni tok usredšume. Umorni od borbe da se na površini održe, obojica se izvukoše nakamenitu obalu gdje odmah i pozaspaše. I tko zna koliko su dugo spavali,kad ih najednom netko stade buditi lupkanjem štapom. Kad su oči otvori-li, nisu mogli vjerovati u što gledaju. Bijaše to žena duge crne kose i mrkalica, ali ne obična rasta, nego golema, veća od svih ljudskih bića što su ihdo tada vidjeli. Ona im zapovjedi da uđu u njenu konjsku zapregu, da ihodvede u svoj planinski dom. Svetimir i dječak, gledavši putem planinu, nemogahu se načuditi kako je to odjednom Fruška gora tako narasla.

Ali, tu čudima ne bijaše kraj! Vrane što su graktale iznad njih imale supo dva para krila, a srne što ispred zaprege potrčaše u šumu imahu po sre-dini glave samo jedan rog.

Svetimir zijevne od čuda, a onda reče dječaku: − Ne brini, dječače,sanjamo, to nije zbilja!

Potom zalegne u zapregu da još malo odspava, a dječak mu se pridru-ži. Žena nakon nekog vremena zaustavi zapregu, a onda ih lako, poputjanjića, odnese u svoju nastambu i polegne ih na meku prostirku. Kad suse probudili, žena ih dobro nahrani i napoji pa im reče:

− Eto sam vas na’ran’la, napoj’la, a sada u šumu pođ’te i deset trupa-ca posjec’te i dones’te ih da mi tako za dobrotu uzvratite. O jutru ćemo ihna sajmu prodati.

Čuvši što ga žena traži napraviti, Svetimir se stade grohotom smijati,a vidjevši njega, počne se smijati i dječak. Misleći da se žena s njima šega-


64

či, dobaci joj: − Pusti nas na miru, ženo, nismo mi ovdje da služimo tebe,već si ti tu da služiš nas! Iznesi mesine i vina pred muške i u svoje se odajepovuci!

Žena ih pogleda kano da će ih pogledom sasjeći te ih, onako stasita isnažna, obojicu odvuče u staju, zaveže ih konopljem i pred njih baci sijena.Reče im: − Ako sam dovela mule, a ne ljude, onda ćete od sada i preživatsamo ono što mule jedu. Vode imate tudijer u kopanji. Tako se oholost uovijemu kraju kažnjava!

Žena zaključa vrata staje i ode, a Svetimir uplašeno pogleda dječaka iupita ga: − Što ćemo sada? Zar ćemo gladni biti, jer ja raditi ne želim i neću!

Dječak slegne ramenima i odgovori mu: − Kako ćeš ti, Svetimire, takoću i ja!

I tako su na slami odležali četiri dana dok im se želudac od gladi zautrobu prilijepio nije, a onda petog jutra Svetimir, ne mogavši probuditidječaka, stade u strahu dozivati ženu i vikati kako će dječak umrijeti odgladi ako im štogod ne pridade.

Žena priđe vratima i upita: − Onda, jesi l’ se predomislio, junače, il’bi još mesine i vina bez muke i pomuke htio?

Svetimir sad brže-bolje pristane za malo hrane otići po trupce, jer vidjeda je vrag odnio šalu. Žena za to vrijeme probudi i nahrani malaksalog dje-čaka.

A Svetimir, nakon što je prvo sjekirom izubijao sebe, jer nikada stablaobarao nije, konačno uspije nekako posjeći deset trupaca, i ruku punih žulje-va do navečer ih nekako, jednog po jednog, dovuče pred ženinu kolibu.

Žena ga zadovoljno pogleda i reče: − Meni trupce inače konji dovu-ku, ali neka, neka! Ovako ćeš više cijen’ti ono što pod zub dob’ješ!

Svetimir bijesno odmahne rukom i ode u staju spavati, a žena krenekresati trupce za potpalu. Tako su kod nje bili deset dana, a onda desetenoći Svetimir prekine dječaku san te mu kažiprstom na usnama pokaže da


65

bude tiho. Dok je žena gromoglasno hrkala, oni se iskradoše iz kolibe i sta-doše bježati nizbrdo. Tako su dva dana lutali šumom dok nisu shvatili dase vrte ukrug. Popeše se zato na jedan golemi hrast da vide gdje su, kadliu dolini ugledaše ogromno kukuruzište. I to tako veliko da mu se krajavidjelo nije. Brzo se spuste s hrasta i potrče u tom smjeru, jer ponovno bija-hu gladni kao vukovi.

Odjednom dječak zastane i upita Svetimira: − Gladan sam kao i ti, alizar ćemo krasti, Svetimire?

Svetimir odmahne rukom i odvrati: − Pa naravno! Vidi kako je veli-ko kukuruzište, nitko nas neće ni vidjeti!

Dječak se nasmiješi: − Onda u redu, Svetimire, ako ćeš ti krasti, i ja ću!I tako utrčaše u kukuruzište i stadoše mahnito trgati klipove kako bi

ih ispekli na vatri. Pobacaše ih na hrpu, a zatim pomoću suhih treski nalo-že vatru i stanu ih peći. Međutim, dim koji se nadvio nad vatrom, dizao sevisoko u zrak te odao gdje Svetimir i dječak uživaju zabranjeno voće.Ubrzo do njih dojaše golemi seljak na dvoglavom konju, a Svetimir se,vidjevši njega, pa konja, usuče od straha.

Seljak ljutito skoči s konja i povika: − Tko je od vas dvojice nesretni-ka lopov ili ste možda obojica?

Svetimir zanijemi od straha, ali dječak i ne trepne, nego progovori:− Ja sam taj lopov! Ali što vas briga za to, ja ne radim zlo nikome, negosamome sebi!

Seljak izvuče bič i stade bijesno šibati dječaka, a Svetimir kao oduzetihnogu dopuza do seljaka te ga primi za nogu i zavapi: − Neka je lopov, alinemojte ga tući, ja ću vam raditi što god poželite, samo ga nemojte višešibati!

Golemi seljak uistinu prestane zamahivati bičem te reče: − A je li, toveć volim čuti! Da vidimo, već dugo nisam staju počistio pa mislim da sti-goste u pravi čas!


66

I tako ih seljak zaveže i kano grla stoke stade ih vući konjem do svogaimanja. Kad su očistili ogromnu staju, seljak se zbog dobro obavljena poslamalo razvedri te pred njih iznese bogatu trpezu i bokal vina. Dječak teknešto sitno stavi pod zub, a potom odmah navali na vino i stade ga suma-nuto piti. Kad seljak ništa ne reče na to što dijete toliko pije, Svetimirprije korno pogleda dječaka, uzme mu bocu iz ruke i upita ga:

− Zar je red dječaku od samo tucet ljeta toliko piti?Dječak ga mrko pogleda, istrgne mu bocu natrag i oholo reče: − Što

te se tiče što činim, jer zlo ne radim nikome, doli samome sebi!Svetimir se iznenađeno povuče, a dječak nastavi potezati iz boce.

Seljak im dopusti prespavati u staji rekavši im da će od sada raditi kodnjega, a zauzvrat će imati hrane i vina koliko požele.

Dječak mu dovikne: − Hrane mi i ne treba, samo mi vina dajte!Vidjevši što je nastalo od dječaka i da stvar ide i prema gorem,

Svetimir tu noć uprti na leđa usnulog dječaka i hitro otiđe s imanja. Kadje, slijedeći šum vode, došao do rijeke, imao je što i vidjeti. Tamo je bioupravo onaj slap gdje ih je ponornica izbacila iz špilje. Kraj slapa bijaše jošjedan ulaz u špilju.

Svetimir s dječakom na leđima brže-bolje uđe u špilju i, slijedeći tokrječice, ponovno iziđe tamo gdje su onomad u špilju ušli. S idućim jutromSvetimir, s još uvijek usnulim dječakom, uđe u selo, a svi se sjure oko njihda ih pitaju gdje su bili. Starac plačući izgrli svoga unuka, a Svetimir i dje-čak obećaju mu da će mu sutradan sve ispričati.

Čim je svanulo iduće jutro, starac iziđe iz kuće da ode do Svetimirakako bi saznao što se s njima zbivalo, no ugleda ga na svom polju kako oreplugom s upregnutim konjem. Ne mogavši se načuditi, htjede ga pozvati,ali do njega dođe njegov unuk i reče mu:

− Sjećaš li se, djede, kad sam te pitao kako bi se Svetimiru pomoćimoglo? Ti si mislio da sam ja stranputicom krenuo, ali pogledaj tko se bašna pravi vratio put!


67

Starac se nato nasmiješi i reče mu: − Drago dijete, ti si pametniji odnas sviju! Mi smo mu prodike držali htjevši da nas posluša, ali on nije imaomajčicu da ga nauči voljeti i pomagati drugome, nije imao oca da ga naučišto je ispravno, a što nije! Nije imao ni brata ili sestricu da nauči kako sepravedno dijeli! Ti si mu pod kožu zašao i promijenio se, jer te kao bratazavolio! Blago meni kad tako pronicljivog unuka imam!

Starac od ganuća pusti suzu, zagrli dječaka i tako zajedno nastavišesvjedočiti kako je Svetimira iz temelja promijenilo plemenito i požrtvovnosrce jednoga bistrog dječaka.





71

Jednom davno, u Gradecu u Hrvatskoj, rodiše se istoga dana dva brata− Mislav i Zdeslav. Roditelji im bijahu imućni te dječaci odrastahu sretno,u igri i veselju. Kako je vrijeme odmicalo, jedan se brat poče isticati ljepo-tom, dok drugi bijaše posve običan. Lijepom bratu Mislavu svi prilažahu sposebnom pažnjom, ljubavlju i divljenjem, dok običan brat Zdeslav čestoostajaše po strani tužan, ne mogavši pojmiti što je skrivio da njega ne voleistim žarom. Čak se i otac i majka prema njemu odnosiše tako, iako togačesto ne bijahu svjesni.

Mislav je tako vremenom naučio da je život lijep, a svijet divno mje-sto, pa je bio i sam pun ljubavi prema drugima, a Zdeslav je svijet počeogledati kroz nepravdu, kao mjesto gdje pažnju i ljubav moraš krasti te je isam postajao zavidan i sve hladniji u srcu.

Jednoga dana, kad obojica već bijahu stasiti momci, Mislav poče pri-mjećivati da s njegovim bratom nešto nije u redu, jer stalno bijaše smrknuti turoban te ga upita:

− Zašto si stalno loše volje, brate? Ta imamo sve što se poželjetimože! Reci bratu svome!

Odgovara mu Zdeslav ljutito: − Ti si taj koji ima sve! Jer imaš i onošto ja nemam, a to je ljepota zbog koje ti se ljudi dive.

Mislav se uozbilji: − Zar zato nismo više kao dva prsta iste ruke? Zatonećeš sa mnom u ribolov i na sajam? Ljepota nije važna, brate, važno jeono u srcu!


72

Odgovara mu brat jetko: − Tebi nije važna kad je imaš! Kad bih jaimao takvu ljepotu i ja bih bio sretniji, ovako samo gledam kako tebe ljudivole, a mene poprijeko gledaju.

Mislav se na te riječi rastuži: − Nisam znao da toliko patiš, brate mojnajdraži... da ljepota može prijeći na drugoga, ja bih ti je dao, vjeruj mi!Samo da sretan budeš i barem jedan dan u životu da ti vidim osmijeh na licu.

Zdeslav se smrkne: − Sad mi se i rugaš, je li? Uživaš, jer znaš da to nijemoguće!

Mislav ga pogleda u oči: − Sve što sam rekao, istina je! Ako postojinačin da ti dam svoju ljepotu, ja ću ti je dati!

Zdeslav ostane iznenađen: − Daješ li mi riječ?Mislav mirno odgovori: − Dajem ti svoju riječ, brate!I tako se sljedećih sto dana obični brat dade u potragu za načinom

kako uzeti bratovu ljepotu.Platio je dvadesetorici varalica i šarlatana koji su ih posipavali prahom,

obojenom vodom i svakojakim drugim „čarolijama”, ali bratovu ljepotunije uspijevao prebaciti na sebe. I tada, jednoga dana, kad se gotovo većrasplakao od muke, do njega dođe glas da u planini postoji vila govedari-ca, zaštitnica pastira, čija goveda pasu visoko u planinama, a koja ispunja-va jednu želju ako joj se donese na poklon tele.

Zdeslav, sav ushićen, pohita na sajam kupiti tele, a zatim s njime naleđima dotrči kući bratu i sve mu ispriča. Mislav prvo htjede reći bratu dapričekaju do sutra, jer se vani već polako mračilo, ali kad vidje u kakvu jeZdeslav zanosu, onako dobrodušan, ipak obuje čizme i spremi zavežljajhrane za put.

I tako krenuše njih dvojica put planine dok se nad njima već spuštalamrkla tmina. Zdeslav bijaše u takvoj žurbi da mu ni ono tele oko vrata nebijaše teško te ne dade bratu ni da mu pomogne, jer ga sam htjede preda-ti vili govedarici.


73

Ranom zorom on od umora posrnu i pade s telićem u provaliju,uspjevši se jednom rukom uhvatiti za usamljenu granu, a drugom grčevitodržati tele. Mislav ga teškom mukom izvuče iz nevolje, ali mu ovaj i ne za -hvali, već ga samo odgurne i hitro s uprtim teletom krene dalje.

Drugu večer napadoše ih bijesni vuci želeći tele za večeru, ali Zdeslavpobježe s teletom na uzvisinu, ostavivši brata na milost i nemilost vukovi-ma, da ih sam tjera vikom i kamenjem. Mislav nekako uspje rastjerativukove, no onda ih već idućim jutrom u gustom šumarku napade golemazmija želeći tele za doručak. I kad ogromni gmaz već umalo proguta i telei običnoga brata koji grčevito držaše tele za noge, Mislav isuče mač i pre-siječe zmiju napola. Zdeslav mu i opet ne zahvali, već samo, kao u nekomtransu, pohita dalje.

I kao da to sve ne bijaše dovoljno, oko podneva ih napade i mrkimedvjed želeći tele za ručak, ali braća skočiše s litice u rijeku, zajedno steletom. Jedva ga potom spasiše da se ne utopi.

Mislav uvidje da mu je brat opčinjen svojom željom i jako se zabrinuza njega, jer prestade piti i jesti i samo bez odmora gažaše i gažaše naprijed,pa mu reče:

− Ako ti nećeš piti, onda barem daj teletu piti, zar ćeš ga mrtvoga viliodnijeti?

Zdeslav tada konačno zastade, skide krcavo tele s ramena i odvrati:− Pravo zboriš, što će joj mrtvo tele? Želju mi neće ispuniti ili će mi

ispuniti samo pola želje, a što će mi pola lijepoga lica? Ha, ha!I tako se Zdeslav grohotom nasmija, dade teletu piti iz šešira, ponov -

no ga uprti i žurno krenu dalje.Već je sedma zora svitala kad stigoše pred vilinu pećinu pri vrhu pla-

nine. Mislav zamoli Zdeslava da pričekaju jutro i da ne prekidaju vilin san,ali njega ništa nije moglo zaustaviti. On skide tele s leđa, postavi ga na onejadne, mršave nožice i stade dozivati vilu:


74

− Hej, vilo, prelijepa vilo, evo sam ti darak donio! Iziđi da vidiš!I tako sedam puta dok nije vilu probudio... Vila polako iziđe te ih,

onako snena, smrknuto pogleda:− Što je, nesretniče, zašto me probudi? Nije li to moglo jutro dočekati?Zdeslav se ne obazre na te riječi: − Evo sam ti, vilo, darak donio da

mi ispuniš želju!Vila pogleda telence te se nasmiješi: − E, ja volim teliće, ali gdje si

našao ovako jadno, malo... Pusti ga k meni da ga nahranim!Zdeslav joj hladno odgovori: − Pustit ću ga onda kada mi želju ispuniš!Vila ga ljutito pogleda, tako ljutito da mu se krv skoro sledi u žilama.− Ispunit ću ti želju, ali ne zbog tebe, već zbog ove jadne kravice za

koju ni mrvu ne mariš! Zbori što je, što to tako jako želiš?Zdeslav to jedva dočeka: − Vidiš, ovo iza mene je moj brat... on je

lijep i svi ga vole, a ja sam običan i nitko me i ne gleda! Hoću njegovu lje-potu!

Vila tek tada primijeti tihog i mirnog Mislava.− A što ti na to kažeš, momče? On hoće tvoju ljepotu, ali ti onda

moraš postati običan kao on, pristaješ li na to?Mislavu sad suza kane na oko, ali progovori: − On je moj jedini brat

i ja ga volim! Ako će ga to učiniti sretnim, daj mu moju ljepotu!Vila ga sažaljivo pogleda: − Dobro, ali znaj... ne možeš natrag dobiti

ljepotu, osim ako ti je brat sam ne vrati!Mislav tiho progovori: − Ako tako mora biti, onda neka bude!I rečeno − učinjeno... Zdeslav se umnogome poljepša, a Mislav posta-

de običan te polako krenuše natrag put sela.Zdeslav sad upita Mislava: − Je li ti žao što si mi dao ljepotu, jer ja ti

je nikad neću vratiti?!Mislav tužno progovara: − Ne treba mi nikakva ljepota, brate, samo

neka si mi ti konačno sretan!


75

I tako se braća vratiše u selo, a svi seljani po redu ne mogaše se naču-diti promjeni koju vidješe. Zdeslav, sada lijepi brat, bijaše naizgled isti, alipuno, puno ljepši, a Mislav bješe gotovo jednak kao prije, ali ipak nekakoobičniji. Zdeslav sada uživaše blagodati pažnje ljudi koji se okretahu za nje-govom ljepotom i pozivahu ga k sebi u društvo, a Mislav tiho nastavi svojprijašnji, ali sada puno samotniji i mirniji život, zadržavši tek nekoliko pra-vih prijatelja kojima ne bijaše važno što više nije ljepotan.

I tako su svaki svoju novu ulogu živjeli, sve dok se u selo ne doseli obi-telj sa šestoricom sinova i jednom kćeri, Jelenom. Jelena se odmah zagledau gizdavog Zdeslava i ubrzo se proču da bi se rado udala za nj, a Mislavai ne primijeti. Tako jednom reče svojoj majci:

− Majko, jesi li vidjela onoga gizdavog mladića? Kad ga vidim, srcemi nekako ustreperi i kao da hoće van iz njedara!

Gizdavko Zdeslav međutim ne htjede ni čuti za nju, jer je njena obiteljživjela vrlo skromno.

I tako, jednoga dana, dok su braća išla sa zapregom na stočni sajam, onase našla uz kraj puta noseći vodu s izvora. Jedan konj iz njihove zaprege izne-nada se propne i udari djevojku kopitom u bedro i ona se stropošta u jarakprolivši svu vodu te stade zapomagati. Mislav odmah ustade i poviče:

− Stani, trebamo pomoći sirotoj djevojci!Zdeslav oholo uzvrati: − Nemam vremena pomagati prljavoj sirotinji,

a ti čini kako ti srce želi!On krvnički ošine konje da krenu dalje, ali Mislav skoči sa zaprege i,

gotovo završivši pod teškim kotačima, dotrči do djevojke da joj pomognete je na rukama donese njenim roditeljima. Zatim pozove liječnika plativ-ši mu da je liječi sve dok sama na noge ne stane. Njeni se roditelji od za -hvalnosti rasplakaše.

Saznao je njeno ime, da je s obitelji pobjegla pred Turcima i da su izgu-bili sve što su imali, ali joj bijaše prorečeno da će dobiti veliko bogatstvo


76

kada se uda. Njeni su je roditelji čuvali kao zjenicu oka svoga i usprkossiromaštvu, ipak je nisu tjerali na udaju. Ona se polako oporavljala odudarca konja, a misli joj je posve zaokupio Mislav koji joj je dolazio uposjet svaki dan, dok o Zdeslavu nije više ni razmišljala.

Zdeslava je, međutim, počela mučiti misao kako Jelena sada gledasamo njegova brata, iako je sasvim običan, a prema njemu se odnosi kaoda ne postoji. Zdeslav nije shvaćao zašto bi, usprkos njegovoj ljepoti, netkoipak više volio Mislava, i pomislio je da je to zato što joj se iz nekog, njemunerazumljivog razloga, više sviđa bratovo obično lice. U njegovoj mašti,pomahnitaloj od gramzivosti, počela se vrzmati misao kako je jedini put doJelenina srca taj da svoje staro lice dobije natrag.

Kad je još čuo za proročanstvo, postade uvjeren da je baš on taj kojiće Jelenino bogatstvo baštiniti te odluči da mora biti njegova. Zato pohitana sajam, kupi još jedno tele, naprti ga te se ponovno uputi put planine.

Za tri dana stigne on s izmučenim teletom nanovo pred vilinu pećinu:− Hej, vilo, evo sam ti opet darak donio! Pojavi se, moraš mi ispuni-

ti još jednu želju!I vila se pojavi...− Što učini s tim jadnim teletom, bijedo jedna?! Što sad hoćeš, zar ne

uživaš u svojoj ljepoti?Zdeslav oholo odgovori: − Uživam, vilo, ali mi treba moje staro lice

da bratovu djevojku za sebe pridobijem! Njemu vrati njegovo lice akohoćeš, nije me briga, samo hitro, jer vrijeme poput pijeska curi!

Vila uvidje kakav je zlobnik Zdeslav postao pa uputi i ovo drugo telen-ce u špilju te reče Zdeslavu: − Idi još poviše kozjim puteljkom i naići ćešna jezerce. To jezerce je zrcalo duša! Okupaj se u njemu i svoje ćeš licenatrag dobiti!

Zdeslav tako i učini. Okupa se u jezercu te nakon nekog vremena nanjegovoj površini, obasjanoj mjesečinom, ponovno ugleda svoj stari lik.


77

Zadovoljno cikne, iziđe iz vode te žurno krene put sela poželjevši da imakrila kako bi do Jelene što prije doletio. Kad je stigao, u selu su bile maška-re i veliko slavlje, te on uleti u gomilu, mahnito dižući ljudima maske, tra-žeći Jelenu da joj se pokaže. Kad je nađe, grubo je primi za ruku i privuček sebi. Hladno joj reče:

− Pogledaj me, takve momke voliš, zar ne? Sad hajde da se ženimo,da dobiješ svoje bogatstvo i da nam čeljad u obilju raste!

Ona ga prijezirno pogleda, istrgne svoju ruku iz njegove te mu odvra-ti: − Jadniče, zar ne znaš da sam ja svoje bogatstvo već dobila?! To je lju-bav i dobrota tvoga brata! O drugom bogatstvu i ne sanjam, niti mi treba!

Ljudi okupljeni oko njih zapljeskaše na njene riječi i stadoše se izrugi-vati Zdeslavu. Ovaj ciknu od bijesa i sramote te pobježe iz sela tako dale-ko da ga nitko, nikad i nigdje više ne vidje i tko zna je li ikad shvatio da sesreća ne može graditi na tuđoj nesreći − a Jelena i Mislav življahu dugo,sretno i ljubavlju bogato do kraja svoga vijeka.





81

Bilo je to jedne zvjezdane, ali hladne i snježne večeri na samu staru1899. godinu. Kroz veliku bijelu čistinu, kroz duboki snijeg, s teškommukom probijala se mlada švelja Kristina s velikim zavežljajem na leđima.Iza sebe vukla je malu smeđu mulu kojoj se baš i nije žurilo.

− Hajde, Mimi, hajde! Mislila sam da ćeš mi nositi sukna, a sad jamoram vući i sukna i tebe! Ako ne požuriš, smrznut ćemo se! − govorilajoj je umorno, no ne i ljutito.

Za neko vrijeme u daljini ugleda osvijetljene prozore i tijelom jojprođe osjećaj topline, kao da je već tamo, pored tople peći u kojoj pucke-taju užarene cjepanice.

− Hajde, Mimi! Još je netko budan, ako požurimo, možda nas primina konak! − poviče uzbuđeno Kristina, a mula samo glasno zareve i nasta-vi istim korakom kao i do tada.

Kad se Kristina napokon domogla prvih kuća, što su im prozori poputsvjetionika svijetlili u mrkloj noći, načas zastane kao da oklijeva ne znaju-ći na koja vrata pokucati, no onda izabere jedna, čvrsto zažmiri i snažnopokuca na njih.

− Uđite, Martine, uđite! Bilo je i vrijeme! − začuje glas iz kuće.Kristina još uvijek ne otvori oči, nego poviče: − Ja nisam Martin, ali

mogu li svejedno ući?U kući nastade tajac, a potom Kristina začuje nečije korake kako se

žustro približavaju vratima. Kad su se otvorila, kroz njih proviri visoka,


82

elegantna, sredovječna, ali još uvijek lijepa gospođa, s koje je visjelo neštošto je nalikovalo nedovršenoj haljini.

− A tko si sad ti, malena? Molim te, reci mi da te šalje Martin! − rečegospođa gotovo na rubu očaja.

− Nažalost, ja ne poznajem tog gospodina Martina! Ja sam KristinaŠnajder, švelja, znate, krojačica... bilježim se sa štovanjem! Krenula samput Zagreb-grada, ali me uhvatila mećava... − reče ona tiho i skromno,spustivši glavu.

− Ti si, štooo? − uzbuđeno će gospođa uhvativši se rukama za glavu.Kristina se uplašeno povuče korak unatrag i promuca: − Kren... kre-

nula sam put Zagreb-grada!Gospođa joj se unese u lice i iskolači oči tako da su kroz podeblje okulare

izgledale golemo, poput sovinih očiju:− Ne to, malena, nego ponovi, tko si ti?!Kristina se zamisli da se prisjeti što je sve rekla, a onda poviče: − Kristina,

ja sam Kristina!Gospođa je nenadano uhvati za promrzle uši i stade ih trljati te povi-

če: − Ma što si rekla da radiš?!Kristina se i ne pokuša oteti gospođi iz ruku, jer joj je ova već lijepo

ugrijala promrzle uši.− Ja sam... švelja... to ste mislili, milostiva? − zbunjeno upita Kristina.Gospođa prestane trljati Kristini uši, podigne ruke u zrak i gotovo sla-

vodobitno poviče: − Švelja! Hvala nebesima, ona je krojačica!Kristina se sada počne polako povlačiti unatrag pomislivši da gospođi

fali pokoji „kliker” te je pokuša smiriti da lakše uzmakne.− Ja sam, milostiva, tražila konak, ali ću se sada povući... Moj djedi-

ca pričao mi je o tome kako Eskimi rade lijepe kućice u snijegu pa se pitamzašto ne bih mogla i ja…

Vidjevši kako Kristina uzmiče, gospođa je primi za nadlakticu da jezaustavi i mirno reče: − Ne, nemoj mi sada otići! Znala sam da Martin


83

neće doći, bedasta sam što sam ga uopće čekala! Uđi unutra, dobro midošla, ja sam Greta!

Kristina sad oprezno krene natrag prema njoj te odvrati: − Drago mije, ali tko je Martin i zašto mislite da me on poslao?

Gospođa je sada pogleda gotovo ljutito i reče: − I on je krojač, alinikakav! Lijen je kao trut, no drugoga nemamo, a ja žurim na bal! Možešli brzo dokraja sašiti ovu haljinu koju je nesposobnjaković započeo, alinikako da je završi?

Kristina spusti pogled na tkaninu koja je tužno i bez ikakve forme ismisla visjela s gospođe te reče: − Mogu, naravno, to i radim da bismo jai Mimi preživjele!

Greti opet zasjaje oči onim luckastim sjajem od maloprije: − Imaš inaučnicu?! Pa to je ravno čudu!

Kristina glasno zahihoće, a Greta je pogleda u čudu.− Mima nije krojačica, ona je moja mula! Korisna je otprilike kao i taj

vaš gospodin Martin! − reče Kristina kroz smijeh.I Greta se na to nasmije, a zatim uzdahne i reče: − Ništa zato, i jedna

će dostajati! Odvedi onda našu nesuđenu naučnicu tamo u staju, a ondadođi ugrijati te prstiće, jer čeka te puno, puno posla!

Kristina se malo uozbilji pa reče: − U redu, ali ja volim biti sama dokšijem, milostiva! Smjestite me makar i u ostavu, samo obećajte da nećeteulaziti dok ne završim!

Greta je pogleda s čuđenjem, ali onda samo odmahne rukom te senasmije i reče: − Dražesna moja, ja ću visjeti i s dimnjaka dok radiš, akotreba, samo me izbavi večeras!

I tako je Kristina smjestila Mimi u staju, a onda je u sobici koju joj jeGreta namijenila rasprostrla svoj zavežljaj i iz njega izvadila svoja sukna,igle i škare. Dobro je odmjerila, izmjerila i premjerila gospođu Gretu, apotom joj gotovo otela pladanj s hranom koji joj je ova donijela te se dala


84

na posao. Šila je, šila, šila, šila, a usput se malo odmarala i svraćala do plad-nja s puricom i mlincima, sa štrudlom posipanom cimetom i šalicom bije-le kave. Kristina bi malo gricnula, malo srknula, ali jednim okom ne bisvoju kreaciju ni trenutak ispuštala iz vida. Kad je konačno završila sa šiva-njem, Kristina pozove gospođu Gretu da uđe, podigne pred njom haljinu,a ova se ponovno uhvati za glavu i poviče:

− Što je ovo, malena?! Pitam te, što je ovo?!Kristina proguta knedlu i jedva izusti: − Oprostite mi, milostiva, ja ne

znam šiti bolje od ovoga... Ako niste posve zadovoljni, kupit ću negdjepuricu... ili ću se dodvoriti nekom psu čuvaru s malo slanine pa ću je ukra-sti po noći, ovaj... nije da sam to već radila, vjerujte...

Gospođa Greta pogleda je kao da je sišla s Mjeseca i gotovo zarida:− Ovo je najdivnija haljina koju sam vidjela u životu, dražesna! Prekrasna je!

Kristina otpuhne u znak olakšanja i odvrati joj: − Ma nije, milostiva,samo ste do sada imali lošeg krojača...

Greta joj stavi prst na usne u znak šutnje i lati se novčanika. Iz njegaizvadi dva zlatnika, stavi ih Kristini u ruku te reče: − Ni riječi više! Vaniveć čujem kočiju koja je došla po mene! Ti noćas ovdje ostani spavati, aujutro ćemo te negdje već smjestiti! Već znam gdje bi mogla otvoritiradnju!

Kristina zavrti glavom. − Ali ja ne želim ovdje ostati, ja sam krenulaput Zagreb-grada!

Gospođa Greta se nasmiješi i reče joj: − Svi smo mi jednom krenuliput Zagreb-grada, malena! No srećom, nismo svi stigli tamo! − Zatim jojprijateljski namigne i iziđe pred kočiju koja je taman stala pred kućom.

Kristina od iznemoglosti odmah klone na stolicu za ljuljanje. Već jemalo zadrijemala, kadli začuje crkveno zvono koje je označilo ponoć. Malose pridigne i uspije još pomisliti: − Sretna ti godina nova, Mimi! − Zatimjoj glava klone na pleteni naslon stolice te čvrsto zaspi.


85

U to se vrijeme gospođa Greta već penjala stubama koje su vodile uvijećnicu gdje se održavao novogodišnji bal. Kada je ušla u dvoranu, svimase iz usta začuje uzdah oduševljenja. Jedan gospodin pomno zaglađenihbrkova odmah skine visoki cilindar, duboko joj se nakloni i reče joj:

− Gospođo Greta! Kako ste samo graciozni, nikada nisam vidio datako sjajite! Greta se nemalo iznenadi na te riječi, no ne dopusti da to budeprimijećeno te se samo uljudno nasmiješi u znak zahvalnosti za kompli-ment, lagano se nakloni i produži dalje. Zatim joj priđe drugi gospodinpažljivo odijeljenog razdjeljka s najmodernijim monoklom koji je do tadavidjela te zadivljeno upita:

− Hoćete li mi ukazati čast prvim plesom, milostiva?Gretine oči sad zasjaje srećom i ona pomisli: − O nebesa, što se ovo

događa? Sanjam li ovo ili sam uistinu ovdje?I tako je Greta jedno vrijeme uživala u plesu i pažnji ugledne gospode

na balu, a zatim u dvoranu uđe i njena najbolja prijateljica Ana. Bila je totakođer dama u najboljim godinama, ali još uvijek neudana. Kako je bilahroma, Ana joj nezgrapno priđe te joj se obrati šaptom:

− Što se to dogodilo s Martinom, nebesa? Zar je nesretnik mjesečaritipočeo kad je ovako nešto uspio skrojiti? Ja sam došla ovdje u nadi da će mipristupiti koji uglađeni gospodin, a sad svi nepristojno zure samo u tebe!

Greta se sretno nasmiješi te reče: − Nije Martin kadar sašiti ovakvonešto, dražesna moja! Iz mrkle noći i snijega dobili smo najljepši mogućipoklon za Božić! Već mi se predvečer učinilo da u daljini nebo sjaji neobič-nim sjajem, kao da anđeli pale lanterne! Doista, izravno iz snježne pustošina vrata mi je došla jedna malena. I sama je nježna i bijela poput snijega, aruke joj se pokreću kao nekom čarolijom! To ne može biti slučajno, kažemti! Naše su molitve uslišane. Imamo novu švelju!

Rano s idućim jutrom Kristina se poče lagano buditi te se, poput nekemace pred kaminom, stade pospano protezati u krevetu. Odjednom se sjeti


86

da je legla spavati na stolicu za spavanje te uplašeno skoči iz kreveta neznajući kako se tu našla. Tad ugleda još jedan pladanj pun svakojakih deli-cija i na njemu list papira na kojem je pisalo: Malena, ja moram poći naput majci u Ogulin i neće me biti trideset dana i trideset noći! Tebe usrdnomolim − pričuvaj mi kuću i slobodno šivaj! Nakon sinoćnjega bala nima-lo ne sumnjam kako će ti svi pohrliti po svoje novo ruho! Ako budeš jošhtjela otići u Zagreb-grad, kad se vratim, obećavam, neću te zadržavati!

Za to vrijeme hroma je Ana bila u frizeraju „Kod Gite” i drugim milosti-vama živo prenosila priču: − ... Kažem vam, Greta je kroz okno vidjela čudnosvjetlo na obzorju, potom se začula pjesma anđela, a onda je vidjela tu neobič-nu djevušku kako dolazi iz snježne pustinje i donosi joj haljinu! To može bitisamo čarolija, kažem vam, inače je ne bi gospoda na balu sinoć onako s div-ljenjem gledala! Greta mi je poput sestre, ali svi znaju da sam uvijek ja bila naj-ljepša u mjestu... samo da se nisam ondak nezgodno poskliznula!

Frizerka Gita je, navlačeći jednoj postarijoj gospođi periku, sumnjiča-vo pogleda te upita: − A kada ćemo vidjeti to čudo od švelje?

Taman je završila rečenicu kadli u frizeraj uđe Greta i veselo pozdra-vi: − Dobar dan, moje milostive! Javljam vam se jer idem u Ogulin pošto-vanoj majci i neće me biti cijelih mjesec dana! Ona mlada dama koja jezaslužna za mojih sinoćnjih nekoliko minuta slave za to će vrijeme šivati umojoj kući pa slobodno izvolite doći! Au revoir, moje dame!

Greta ode, a prisutne dame stanu se pogledavati. Ana se brzo pridignei hramljući krene prema vratima te prije izlaska još dovikne:

− Sad ćemo vidjeti što ta mlada dama uistinu umije!Za hromu ženu, Ana začudno brzo stigne do Gretine kuće i gotovo div-

lje zalupa na vrata. Kristina, koja je upravo tada počela ispijati čaj od šipka,prolije ga svuda po sebi te uplašeno ustane, polako dođe do vrata te vikne:

− Ako ste žandari, oprostite mi, nisam provalnik, čuvam kuću gospo-đi Greti!


87

Ana se obraduje što je Kristina kod kuće i stane lupati još jače. Kristinaplaho odškrine vrata, a Ana ih gurne dokraja i gotovo silom upadne ukuću.

− Tko... tko ste vi? − promuca Kristina.Ana je objema rukama uhvati za nadlaktice, unese joj se u lice i reče:

− Moraš mi pomoći, moraš!Kristina je sažalno pogleda i upita: − Hoće li dva zlatnika biti dosta,

više nemam?Ana je pogleda gotovo sumanuto i reče: − Ja ne prosim, ja te prekli-

njem! Nekoć sam bila poput princeze! I ptice bi zastale u letu da me pogle-daju!... A ondak sam se nezgodno poskliznula... dok sam gledala ptice davidim da li me gledaju! Moja noga... ne mogu je izravnati u koljenu...

Kristina se nježno oslobodi Anina stiska, malo se odmakne od nje ireče joj: − Žao mi je, zaista, no valjda su vam krivo rekli, ja nisam liječ-nik!

Ana se sada široko osmjehne: − O, znam ja tko si! Ni jedan liječnikmi ne može pomoći kao ti! Noćas je nanovo bal u kristalnoj dvorani i kadveć ne mogu prihvaćati mnogobrojne pozive na ples zbog ove moje nesret-ne noge, barem mi sašij onakvu haljinu kakvu si sašila Greti!

Kristina se široko osmjehne i uzvrati: − Pa naravno da ću vam skroji-ti haljinu, obožavam to raditi! Reći ćete mi kakvu biste haljinu htjeli, a...što se tiče plesa... molim vas, podignite malo haljinu da vidim vašu nogu...ako vas to ne vrijeđa...

Ana učini tako te Kristina prostudira Anino skvrčeno koljeno lijevenoge zbog kojega joj je ta noga bila nešto kraća od desne. Kristina pogle-da Anu kao da nešto smišlja, uzme joj mjere te je uputi da dođe po haljinunavečer. Ana se nakloni i iziđe, ali htjede krišom ostati pod prozoromvidjeti kako mlada krojačica radi. Kristina, međutim, navuče tamne zavje-se na prozore tako da se nije moglo baš ništa razaznati, a onda se bespo-


88

štedno dade na posao. Vidjevši koliko Ana pati zbog svoje hromosti, pože-li za nju skrojiti nešto doista posebno. Dok je tako u zanosu šivala, koma-di svile letjeli su svuda po sobi, a ona je osjećala radost kao nikada prije.Kada je završila s haljinom, otišla je u ostavu, nešto dugo, dugo tražila, azatim se vratila s čekićem, čavlićima, dva kotačića i licem na kojemu se ocr-tavala misao o jednoj neobičnoj ideji.

Već je padao prvi suton kad Ana taman htjede ponovno pokucati navrata. Kristina joj prije toga otvori i pozove je unutra.

− Hvala ti, dušo, upravo sam stigla! − reče veselo Ana.− No, niste baš sada! Cijelo vrijeme pokušavate zaviriti ispod zavjese,

čula sam i kad ste se poskliznuli i pali! − nasmiješi se Kristina.Ana se malo zacrveni, no onda uzvrati: − Doista, nespretna sam, to ne

mogu poreći, ali nekada sam bila okretnija od sviju! Kroz šumarke bih ska-kutala vješto poput srne... no i to je netragom nestalo kad sam se ondaknezgodno poskliznula!

Umjesto odgovora, Kristina iz ormara donese haljinu, a kad je ugleda,Ana se jedva suspregne da ne zavrišti od oduševljenja.

− Draga moja, ta haljina nije s ovoga svijeta, a slutim nisi ni ti! Sadasamo još čekam da i sama poletiš poput anđela!

Kristina se nasmije glasno, od srca. − Koliko se sjećam, dolazim izTorova, a da mogu letjeti poput anđela, ne bih se jučer skoro smrznula usnije gu! Draga gospo, vrijeme nam odmiče, uzmite haljinu, a kad na balubudete, samo držite glavu gore, jer gospoda vole milostive ponosita držanja!

Ana oduševljeno primi haljinu, prebaci je preko podlaktice, a zatimizvadi iz malenog novčanika na kopčanje tri zlatnika i preda ih Kristini uruke. Taman htjede izići kroz vrata, kadli Kristina stane pred nju, priječe-ći joj da iziđe.

− Što je, malena? Ako ti nisam dovoljno platila, oprosti, evo... −zbuni se Ana i ponovno posegne za novčanikom.


89

− Ne, nipošto, nego imam još nešto za vas... − reče Kristina poma-lo oklijevajući. Zatim ipak ode do stola i donese jednu kutiju te je otvo-ri pred Anom. Unutra su bile dvije prekrasne ženske cipele − s kotači-ćima.

Ana je pogleda iznenađeno i pomalo uvrijeđeno. Prije negoli je ištauspjela reći, Kristina je preduhitri:

− To je samo za ples... Haljina je do poda i nitko neće primijetiti kota-čiće! Kada dođete na bal, obucite krišom ove cipelice, zaboravite na sve iuživajte u plesu!

Ana ugleda u Kristininim očima iskrenost i još uvijek dječju nevinostte se osmjehne i ipak sa sobom uzme cipele. Kad je stigla na bal, u sebipomisli: − Pa zašto ne? − Prije ulaska u glavnu salu prvo krišom ode u gar-derobu te obuje cipelice, a zatim se elegantno „dogura” do sale. Kad je ušlau salu, iznenada nastane tajac. Plesači prestanu plesati, orkestar prestanesvirati. Neka se gospoda odmah zagrcnu svojom dobrom kapljicom, a nekegospođe pozelene od zavisti.

Na Aninu obrazu pojavi se suza radosnica, međutim ona je brzo obri-še i stade se još gracioznije gurati na svojim kotačićima kojih zbog haljinenitko nije bio svjestan. Mjesni načelnik, gospodin Hubert, iako u najboljimgodinama, priđe joj smeten poput školarca i promuca:

− Gos... gospođo An... Ana... Dobro nam došli!... Tako ste neobičnivečeras! I više ne hramljete! I kakvi su to pokreti, kao da klizite ponad tla?!Hoćete li mi ukazati čast sljedećim plesom?

Ana ga odmjereno pogleda, i dok je iznutra sva drhtala od sreće, uspijeonako ovlaš hladno odvratiti: − Neka bude, načelniče, ali nemojte si utva-rati da ste me pridobili za cijelu večer!

I tako je Ana plesala, plesala i sva su se gospoda otimala da podijelebar jedan trenutak s njom, a onda na kraju jedne skladbe do nje dođe ele-gantno obučena frizerka Gita, povuče je u stranu te joj reče:


90

− Znači, istina je?! Na djelu uistinu jest neka čarolija! Svjedočim kakote svi promatraju s obožavanjem, a to je do jučer bilo nezamislivo!

Ana se sada smrkne. − Kako to misliš da me do jučer nitko nije htioniti pogledati? Kao da ne znaš da sam nekad bila... no, dobro, pravo zbo-riš... uistinu je čarolija! Nemoj ovo ni živoj duši govoriti, ali bila sam podnjenim prozorom dok je šivala i jasno sam čula pjesmu anđela... zatim jesnijeg počeo padati drukčije, kao zvjezdana prašina! Kroz vrata sam jasnomogla čuti kako se malena došaptava s nekim neobičnim stvorenjima!Sigurno joj pomažu, jer ona nije s ovoga svijeta, kažem ti! Ona je čudo! Tosu, doduše, nekada gospoda tvrdila i za ovu milostivu pred tobom! Proniose glas da u Ozlju-gradu postoji najljepša gospa na svijetu... a onda sam se,to već svi znadu, nezgodno poskliznula...

Sutradan, još ni zora pravo nije svanula, a frizerka Gita sa sinom dotr-či do Gretine kuće i stane kucati i zazivati: − Anđelina, Anđelina!

Nakon nekog vremena Kristina otvori vrata i zbunjeno upita: − Kogatražite, milostiva, ovdje nema nikoga tko se zove Anđelina!

Gita je stade odmjeravati od glave do pete s divljenjem, kao da je prednjom kakva kraljica, pa reče: − Neobično, svi pričaju o tebi kao o pravomanđelu, ali ne znamo ti ni ime!

Kristina se umorno nasmiješi i reče: − Ja sam Kristina i želim vam rećisamo jedno, a to je − laku noć, milostiva!

Gita se naglo uozbilji i padne pred Kristinom na koljena. − Ne, pre-klinjem te, primi nas sada! Točno o podne idem sa sinom u prošnju! Većsmo se unaprijed pomirili da će to propasti, jer su njeni boljestojeći od nas,no ako mu ti sašiješ odijelo, možda nam se nebo smiluje! Djeca su se zavo-ljela i sin mi besciljno glavinja po cigle dane, što da učinim? Dat ću ti četi-ri zlatnika, a ako oženim sina, zaslužit ćeš još pet!

Kristina pogleda klečeću Gitu i tužnog mladića te im reče: − Kad jetako, uđite unutra, napravit ću sve što mogu! Onih pet dodatnih zlatnikaneće mi biti potrebni, jer sam slaba kad su golupčići u pitanju!


91

Potom Kristina uzme mladićeve mjere te uputi njega i majku da poodijelo dođu pola ure prije podneva. Prije negoli je izišla kroz vrata, Gitase okrene i reče Kristini:

− Slobodno neka ti pomogne i tvoj anđeo!Kristina to shvati kao šalu te joj odvrati: − Naravno milostiva, moj

anđeo je uvijek uz mene!Gita iziđe iz kuće raskolačenih očiju, a kad su se iza njih zatvorila

vrata, trkne sina i reče mu: − Čuo si! Priznala je! Sve je istina! I tako, popodne Gita i njen sin dođoše po odijelo, a kad se pojaviše

pred kućom djevojke, nastade neviđeni darmar! Djevojka je imala još trisestre i sada su iznenada sve htjele poći za mladića. Vrišteći su se otimaleza jadnika vičući:

− Nije tvoj, bit će moj!Najstarija sestra je vikala: − Nije me briga što je došao prositi tebe, ja

sam neudana starija sestra i imam više prava!Najmlađa je vikala: − Zar ne vidite da ste prestare za njega, vi koko-

ši, ja sam pravi izbor! Uzet će mene!Tako su se počupale da je mladić jedva nakraju prepoznao djevojku po

koju je došao i brzo je s njom zamakao iza ugla, dok su ostale tri bjesomuč -no vikale i tražile ih. Vidjevši što je na stvari, roditelji djevojke pristadošena brak samo da se sve smiri.

Gita je potom, još pod dojmom, svima u mjestu ispričala kako je isama iznad Gretine kuće dok je Kristina šivala vidjela anđele kako plešu,kako je svuda odzvanjala slatka čarobna glazba, a iz kuće dopirala neze-maljska svjetlost. Rekla je kako je na trenutak provirila kroz ključanicu ividjela mala svjetleća stvorenja kako svojim krilcima lete uokolo i svojimrilcima s Kristinom kroje odijelo i kako ga je nakraju, prije njezina sina,isprobao vilinski princ koji je sišao s bijeloga jednoroga.

Nakon toga, sljedećih dana Kristina u mjestu postade čuvena. Svatkotko se htio riješiti poneke muke, prvo bi otišao k njoj kako bi na svoj meg-


92

dan izišao u svome novome ruhu. Priča o Kristininim čudesnim odijelimapoput golema balona napuhavala se sve više i više, a zbog njene skromno-sti zavoljeli su je svi u mjestu. Svi osim jednog, jedinog čovjeka − njihovastarog krojača Martina. On je posvema ostao bez posla i bio je strašno lju-tit zbog toga. Nije mu se probudila želja za radom, ali se zato probudilistrašni ljubomora i jal. Dok su svi sretni jurcali ulicama mjesta, on je polakosmišljao kako natjerati Kristinu da ode iz mjesta. Priče o njenim čudimanisu mu išle naruku, međutim on se sam odlučio uvjeriti u njihovu istini-tost. Dok je jednu noć šivala, on se popeo na krov, odmaknuo jedan crijepi gledao je u tišini kako radi. Kad se, očito zadovoljan onime što je vidio,spustio s krova, zaustavio je nekog putnika namjernika i upitao ga želi lizaraditi deset zlatnika. Potom je sljedeći dan nagovorio načelnika Hubertada sazove mjesni savjet rekavši kako ima za objaviti neizrecivo važnuvijest.

I tako su se sutradan u vijećnici skupili skoro svi građani čudeći se ipitajući kakva to važna obavijest ima biti objavljena, a u to je vrijemeKristina davala sijeno Mimi i govorila joj:

− Vidiš li kako me ovdje svi vole, Mimi! Doista, nisam očekivalatakvo što! Ćutim kao da ću zaplakati od toliko sreće! Ne želim nikada otićiodavde! Ali... ja zapravo još uvijek i ne znam... gdje sam ja to uopće?! Ha,ha, moram upitati nekoga!

U vijećnici Martin iziđe pred mještane i reče: − Zatražio sam odnačelnika da sazove ovaj cijenjeni skup jer se nad ovo mjesto nadvila veli-ka opasnost! Na moju potpunu žalost moram vam reći da se, pod okriljemnoći i pod krinkom nevine djevojčice, među nas uselila − vještica!

U vijećnici nastane glasni žamor. Svi se stanu međusobno pogledavatiu strahu i čuđenju. Martin nastavi:

− Mi, naravno, znamo i tko je ona! Sve nas je umalo obmanula! Onaje tobožnja švelja i navodno se zove − Kristina!


93

U vijećnici nastane gotovo zaglušujuća buka tako da se više ništa nijemoglo čuti. Načelnik ustane i zagrmi:

− Dosta! Da poslušamo dokraja što nam Martin ima za reći!Sve ponovno utihne. − Imaš li dokaze za to što tvrdiš, Martine? −

upita ga načelnik. Martin umjesto odgovora pozove onoga putnikanamjernika kojem je ranije dao deset zlatnika.

− Recite im što znate, gospodine Lažeta! − reče mu Martin i pusti gagovoriti. I čovjek počne:

− Ja sam Jakov Lažeta iz Torova! Sasvim slučajno prolazio sam ovudakada sam na tržnici vidio djevojku koju nazivate Kristina. Kako smo obojeiz Torova, pouzdano znam da nije švelja, nego se činima crnim bavi i imejoj nije Kristina, već se Morana zove!

Nato, kao iglom ubodena, sa stolice skoči Ana te ljutito reče: − Ja uto ne vjerujem! Meni je malena svojom opravom pomogla da me opet pro-sci oblijeću! Istina, ja sam nekada imala najplemenitije prosce, ali...

Prije negoli je uspjela sama dovršiti, cijela dvorana završi za nju: − Ali,onda si se poskliznula!

Ana na to uvrijeđeno ustane i, još na Kristininim cipelama, htjede seodgurati iz vijećnice, no haljina joj zapne o kotačić te se jadna stropošta napod vijećnice, uz posprdni smijeh svih prisutnih. Ana zaplače od nemoći istida, skine Kristinine cipele s kotačićima te poniženo pobjegne iz vijećni-ce. Kad je izišla, osjeti, međutim, kako bol u koljenu naglo popušta uzneočekivano olakšanje. Ona oprezno, nakon mnogo godina, sasvim ispru-ži svoju lijevu nogu i stavi dlan na usta da ne vrisne od uzbuđenja, a potomzaplače od nenadane sreće.

Unutra u vijećnici, Gita se također pridigne sa stolice i uzvikne: − I jatvrdim da to ne može biti istina! Pomogla je i mome sinu da se priženi! Danije bilo Kristine, bio bi mi na grbači do kraja života! − U vijećnici se začu-je smijeh, pa i onaj pomalo posprdan, a Gita nastavi dalje:


94

− Dok ona šiva, pjevaju i plešu anđeli, a mala, dražesna stvorenjapomažu joj da kroji!

U dvorani se sada začuju zvukovi odobravanja onoga što je izrekla.Martin se, međutim, nije dao smesti te nastavi:

− Može li se itko ovdje na svoju djecu zakleti da je takvo što osobnočuo ili vidio?

U dvorani zavlada tajac jer se nitko ne usudi javiti budući da to nitkouistinu i nije vidio svojim očima.

− Eto vidite, upravo smo svjedočili trenutku istine! Gospodin Lažetaobjasnit će vam kako „Kristina” kroji, dobro ga poslušajte! − reče Martini okrene se prema Lažeti koji počne govoriti:

− Ne dajte se zavarati, ljudi! Kad Kristina, a zapravo Morana šije,prvo navuče tamne zavjese da nitko u kuću viriti ne može! I nakon štoupali stotinu svijeća, mračne sile stanu iz svih procijepa izlaziti! Uistinu,kažem vam! Zlo od iskona vlada u kući dok ona svoje paklene planovekuje! Ona zapravo i ne kroji vaša odijela, nego sudbine vaše! Zar ne vidi-te kako ste opčinjeni njome? Zar to nije djelo nečastivoga?!

Martin se nato nadoveže: − Sve je istina, ja sam se jučer popeo nakrov Gretine kuće, odmaknuo crijep i sam se uvjerio u sve ovo!

Netko iz gomile nato vikne: − Istina je, to nisu čista posla! − Opetnastane cika i galama, ali sada se začuju povici: − Ako je vještica, istjeraj-mo je iz mjesta!

I tako ljudi, kao bez pameti, poput razularene rulje istrče iz vijećnice ipohitaju prema Gretinoj kući.

Kristina je upravo izlazila iz stajice gdje je bacala sijeno Mimi, kadlizapazi gomilu ljudi kako trči prema njoj. Zbunjeno zastade i počeka da vidišto žele. Odjednom začuje uzvike:

− Uhvatimo vješticu! Spalimo je!Kad su zapuhano stigli do nje, Martin zaustavi rulju i reče: − Vještice

više ne palimo na lomači, u devetnaestom smo stoljeću, pobogu!... Bit će


95

dovoljno da ode kud god joj je volja! Kristina, pokupi svoje tričarije i odla-zi! Ovoga časa!

Sirota Kristina umalo se ne rasplače, ne mogavši vjerovati što vidi ičuje, te upita: − Ali... ali, što sam vam učinila?

Martin nastavi: − Tvoje su namjere razotkrivene! Znamo da si vješticai da tvoja čarolija dolazi s tamne strane! Znamo da nema ni anđela, ni lete-ćih konjica, ni vilenjaka, ni jednoroga! Znamo da umjesto kraljevstva nebe-skoga nečastivoga štuješ i da se služiš crnom magijom, a sluge su ti čak ignjusni trolovi! Pomoću njih si izvukla brdo zlatnika od ovih čestitih ljudi!

Kristina osjeti kako joj utroba kipti do usijanja te se zarumeni tako dajoj svaki djelić lica izgubi svoju mliječnobijelu boju! Potom posegne u tor-bicu, izvadi zlatnike koje je do tada zaslužila i pobaca ih u snijeg pred prije-teću gomilu te poviče:

− Eto vam vaši zlatnici, oni mi ne znače baš ništa! Kakve li to samobajke pričate ljudi?! Vjerujem li u kraljevstvo nebesko? Vjerujem! Vjerujemli u slatke anđele? Vjerujem! No nit’ mi bijeli anđeli ili vilenjaci, nit’ jed-norozi pomažu, a ponajmanje trolovi ili sile crne! Šivati me naučila mojapokojna baka, pokoj joj duši, a kad sam došla ovamo, vaša ljubav i pažnjadirnuli su me toliko duboko da sam od sebe davala najbolje što sam mogla!I što ste me više uzdizali i hvalili, tako sam se i sama sve više osjećala kaoda sam kadra čuda činiti! Radila sam uistinu kao na krilima, jer i ja sam vaszavoljela! Zašto se skrivam dok šivam? Zato što šivam plešući, eto vam!Činim tako na spomen svojoj baki, jer je ona isto tako šivala! I ne želim dame itko gleda! Je li i to nekakav grijeh? Neka vas bude stid zbog ovoga,odlazim iz ovih stopa i ne želim više vidjeti nikoga od vas nezahvalnika!

U gomili nastane tajac, a Kristina plačući zauzda Mimi i krene s njomput bijele čistine otkuda je i stigla.

Malo kasnije pred kuću kočijom stigne gospođa Greta s puta i ugledaKristinu kako ridajući u suzama odlazi u daljinu vodeći Mimi te gomilukoja je šutke stojeći ispraća.


96

− Što se ovdje dogodilo? − upita zabrinuto Greta.Priđe joj Gita i tužno došapne: − Optužili su Kristinu da je vještica!

Imaju i svjedoka, nekog gospodina Lažetu iz njenog mjesta, Torova! Eto gatamo, pored Martina!

Greta ga pogleda i umalo se ne skameni. Tad se ipak pribere i poviče:− Oprostit ćete mi, ali moram vam reći da ste svi magarci! Ovaj navodnigospodin nije ni iz kakvog Torova, nego je iz okolice Ogulina i svi ga tamopoznaju kao skitnicu i varalicu! I prezime Lažeta mu je lažno, iako mudobro pristaje!

Ljudi se počnu hvatati za glavu shvaćajući što su upravo učinili!Greta poviče: − Pohitajmo za malenom, još je možemo stići!I tako se gomila opet dade u potjeru za Kristinom, ovaj put da joj se

ispričaju i zamole za oprost. Najednom, od trčanja zapuhani načelnikHubert, u nevjerici ugleda Anu kako hitro poput vjetra protrči pokrajnjega te poviče za njom:

− Vaša noga, Ana, vaša noga?!Ana se u trku okrene, nasmiješi se i upita ga: − Da, što je s njom?Hitajući poput gazele, Ana ubrzo izbije na čelo neobičnog maratona

koji je trčao za neutješnom Kristinom.Kristina se pak, čuvši iza sebe neku neobičnu graju, okrene i zapazi

gomilu kako trči za njom i viče te se uplaši da će je uistinu nakraju spalitina lomači. Otpusti Mimi i stade trčati preko zaleđenog jezera. Uspjela jeveć dobro odmaći, kadli led, koji je oko sredine jezera bio najtanji, popu-sti i ona pljusne u ledenu vodu. Ana stigne prva do ruba jezera, ali se tadanesretno saplete o korijen vrbe te snažno tresne na led. Ipak, uspije se pri-brati te na sve četiri doklizati do Kristine pa joj u posljednji čas pružiti rukuda ne potone. Za njom se baci načelnik i čvrsto primi Anu za gležnjeve. Isvi ostali potom stadoše primati jedni druge za noge načinivši tako živilanac te se malo-pomalo svi izvukoše živi i zdravi.


97

Svi stadoše grliti i tješiti uplašenu, mokru i potpuno zbunjenu Kristinute se upute s njom do prve kuće da je utople, a načelnik priđe Ani, koja jejoš ležala na ledu, nasmiješi joj se te joj pruži ruku da ustane.

− Izvolite ustati, milostiva!Ana, međutim, ne prihvati ruku, nego tužno odvrati: − Ne mogu usta-

ti! Ne mogu uopće više pomaknuti nogu... pustite me, ionako me svi drži-te jadnicom...

Načelnik se sagne, podigne je uhvativši je istodobno ispod koljena imiški, brižno kao da prima neko dijete, te joj odvrati: − Pa, možda samranije i mislio tako.... ali, onda ste me zadivili!

Martin, koji je s gospodinom Lažetom stajao po strani, uvidi da im sene piše dobro. Brzo pokaže Lažeti da s njim hitro povadi iz snijega zlatni-ke što ih je odbacila Kristina. Potom iskoristiše priliku što nitko ne gledaprema njima pa na konjima pobjegoše iz mjesta. No nakraju, sve im ispa-de uzalud, jer ih putem presretoše razbojnici te im uzeše i konje, a i sve dozadnjega ukradenog zlatnika. Očajni, bijesni i bez ičega osim odjeće nasebi, Martin i Lažeta međusobno se počepunjaše i kunući odoše svaki nasvoju stranu te ih nitko nikada više vidio nije.

A nakon što su mještani skrušeno sve objasnili Kristini, ona im ipakoprosti i pristane ostati u Ozlju-gradu. Od toga dana svi su je čuvali kaomalo vode na dlanu tako da više nikada nije pomislila otići u Zagreb-grad.I tako, iako se saznanjem da su anđeli ovoj put postojali samo u mašti,možda i izgubilo čudo kakvo su svi zamišljali, ipak se vratila čarolija pošto-vanja, prijateljstva i ljubavi.


98


99

Pogovor

UMJETNIČKE BAJKE IGORA KNIŽEKA

Igor Knižek novo je, no ne i nepoznato ime na hrvatskoj književnojsceni. Prve tekstove objavio je kao slikovnice s bajkama 2011. i 2012. godi-ne, a 2013. dobitnik je Nagrade „Mali Marulić” za dramski tekst Feralšinjorine Bepine. Spomenuta priča u proznoj verziji našla se u prvojKnižekovoj zbirci bajki Moj pustolovni planet (Zagreb, Alfa, 2014.). Knjigaje dobila Nagradu „Grigor Vitez” 2014. za najbolji književni tekst.Rijetkost je da se ova prestižna nagrada dodijeli prvijencu nekog autora, notada je najčešće riječ o djelu koje je prepoznato kao novina u hrvatskojdječ joj književnosti.

Kao sredstvo umjetničkog izraza Igor Knižek odabire jedan od najsta-rijih i najpoznatijih književnih oblika − bajku. Zanimanje za bajku kaopriču koja se bavi temeljnim ljudskim problemima te predstavlja životneistine i načela prisutno je od najstarijih vremena do danas, stoga je bajkajedna od najdugovječnijih književnih vrsta. Kao osobit oblik fantastičnepriče bajke zauzimaju posebno i istaknuto mjesto i u europskoj, i u hrvat-skoj dječjoj književnosti.

Već prvom knjigom Igor Knižek predstavlja se kao vrstan i originalanbajkopisac. Tečno i zanimljivo tka svoje priče, vješto vodi radnju krozzanimljive zaplete i rasplete, a kao novost u svojim umjetničkim bajkamaza glavne protagoniste odabire hrvatske ljude iz hrvatskih krajeva u davnojprošlosti. Sve navedene vrijednosti Knižekova pisanja potvrđuju se i u knji-zi koja je pred nama, novoj zbirci Tragači skrivenih priča. Knjiga sadrži


100

sedam priča od kojih su dvije (Priča o dva brata i Drvosječa Tvrtko i fazaniz nebeskoga vrta) već ranije objavljene kao slikovnice. U spomenutimprvim bajkama Igor Knižek čvrsto se oslanja na tradiciju klasične narodnebajke, u prvom je planu zanimljiva fabula te borba dobra i zla. Dobri po -bjeđuju zahvaljujući svom poštenju, mudrosti i hrabrosti, ali i uz pomoćčarobnog sredstva poput vile ili „fazana iz nebeskog vrta”. U ostalih petkasnije napisanih bajki naglasak je manje na zbivanju a više na snažnimemocijama i karakterima glavnih protagonista. Takva je, emocijama snažnoobojena, uvodna bajka Dobro jutro, Estela. Igor Knižek, kao pripovjedačbujne mašte, na nepunih je jedanaest stranica teksta, nižući zanimljive epi-zode, ispričao cijeli život glavne junakinje. Estelu kao dijete odlikuju vese-lje i radoznalost, no roditelji koji bijahu „oholi i kruti” dovedu joj novudadilju uz koju postade „najbešćutnija i najokrutnija vlastelinka u cijelojpokrajini”. Zloj Esteli, „vlastelinki kneževine velebitske” suprotstavlja sevidar kao oličenje dobra, onaj koji pomaže i liječi te svjedoči o povezano-sti ljudi i životinja, čitavog živog svijeta na zemlji. Moralnu preobrazbuEstela doživljava u trenutku rođenja željenog i dugoočekivanog vlastitogdjeteta i dok umire, svoje tek rođeno dijete povjerava vidaru kojem je uzelakćer. Moralnu preobrazbu doživjet će i vidar, potaknut ukazanjem svojepokojne kćeri. Oprostit će Esteli i prihvatiti njezino novorođenče kao svojedijete. Zlo je pobijeđeno novim životom i ljubavlju. O snažnim emocijamakoje izriče ova bajka autor progovara jednostavnim riječima, bez patetike.Dodatni šarm tekstu daju dijalozi glavnih junaka napisani u rimi, obliko-vani poput čarobnih formula karakterističnih za bajku.

U bajci Čije je kraljevstvo Kaštela Osmog? Igor Knižek poseže za čestokorištenim zapletom: kralj između svoje djece treba odlučiti o nasljednikukrune. Kao što znamo, Kaštela su naziv za sedam manjih spojenih mjestauz obalu Kaštelanskog zaljeva. Kaštel Osmi izmišljeno je Knižekovo bajko-vito kraljevstvo koje također pripada hrvatskim krajevima o čemu svjedo-


101

či govorni narodni jezik koji koriste protagonisti ove priče. Bajka obilujenizom izvrsnih, često i duhovitih dijaloga. Kao što je to uobičajeno u baj-kama, cilj pripovijedanja jest razrješenje prvotno postavljenog problema.Fabula je oblikovana nizanjem zabavnih i zanimljivih epizoda s opisimaputovanja i pothvata glavnih junaka koji ispunjavaju zadaće što ih kraljzadaje tražeći dostojnog nasljednika. No sva kraljeva djeca poslužit će selažima i prijevarama, pošteno postupa samo mladi kraljev sluga Vilibald.Uz pomoć čarobnjaka kralj će preobražen u fratra, dvorsku ludu i sluškinjusvjedočiti svim događajima. Kao „najplemenitije, najmudrije i najodanije”kraljevo dijete pokazuje se sluga Vilibald, ustvari odbačeni kraljev sin koga jeotac zbog bolesti zatajio i dao ga na odgoj drugima. Zato će postati nasljed-nik krune. Jasno izrečena pouka o tome što je dobro i moralno i što trebabiti nagrađeno čest je konvencionalni završetak karakterističan za bajku. Iznavedenih primjera vidimo kako Igor Knižek vješto kombinira stilskepostupke narodne i klasične umjetničke bajke s vlastitim, originalnim novi-nama u izboru mjesta i likova te izražavanju emocija i oblikovanju dijaloga.

Hum u Istri mjesto je radnje bajke O nevoljama nestrpljive Ančice.Glavni su junaci Marino i Ančica, mladić i djevojka iz naroda, a u bajci sepojavljuje i lik iz istarskog narodnog vjerovanja − macmalić. Prema istar-skim legendama macmalić je mali čovjek, vrlo lijep, koji pomaže čovjeku unevolji, iako ponekad čini i nestašluke. Knižekov macmalić nije lijep kao unarodnoj predaji („Lice mu bijaše krivo poput čvoruge na stoljetnomhrastu.”), a ima i čudotvornu sposobnost preobrazbe. Iskušava ljubavAnčice prema mužu pretvarajući se u crvenog vranca, starog diva, slijepudjevojčicu i oronula starca. Na humorističan način opisana je nestrpljivost,izrazita mana glavne junakinje, ali su i snažno istaknute njezine vrline:dobrota i ustrajnost u ljubavi. O snazi ljubavi poučava i bajka Svetimirovpoučak u kojoj se glavni junak rješava lijenosti zahvaljujući plemenitosti ipožrtvovnosti jednog malog dječaka.


102

Posljednja priča u knjizi Čarobne ruke Kristine Šnajder jedina je točnodatirana, zbiva se 1899. godine u gradiću Ozlju. Za razliku od ostalih bajkiu ovoj zbirci, priča daje sliku građanskog društva jednog davnog vremenasa svim njegovim manama, malograđanštinom, zavišću i spletkama. Sasvim tim suočava se glavna junakinja, mlada švelja iznimno uspješna usvom zanatu te dobra i moralna osoba. Zahvaljujući tomu, na kraju će ugradiću zavladati „čarolija poštovanja, prijateljstva i ljubavi”. I ovdje jeKnižek kao vješt pripovjedač nanizao niz zanimljivih epizoda i likova opi-sanih s puno humora.

A tko su tragači skrivenih priča iz naslova ove knjige? To su čitatelji,djeca i odrasli. U knjizi će pronaći originalne i višeznačne bajke za svenaraštaje, carstvo emocija i bogate mašte nastanjene zanimljivim predjeli-ma i ljudima, promišljanjima, poukama i porukama.

Zagreb, 25. svibnja 2015.Ranka Javor, knjižničarska savjetnica,

voditeljica Hrvatskog centra za dječju knjigu


103

Biljeπka o autoru

IGOR KNIŽEK rođen je 1972. u Kutini. Dosvoje osme godine živio je u slavonskom seluKrivaj, odakle se doselio u Sesvetski Kraljevec.

Po struci je geolog. Trenutno živi i stvara u Dugom Selu pokraj Zagreba. Piše od svoje trinaeste godine, a u tridesetoj zaokuplja ga dječja pri-

povijetka. No osim pripovijetki piše pjesme, romane, drame i filmske sce-narije.

Za dramulet Feral šinjorine Bepine dobio je prvu nagradu kazališnogfestivala „Mali Marulić” Gradskog kazališta mladih i Kazališta lutaka uSplitu 2013. godine.

Dramski tekst Legenda o Vjetropirki također je dobitnik prve nagradekazališnog festivala „Mali Marulić” Gradskog kazališta mladih i Kazalištalutaka u Splitu 2014. godine.

Na Festivalu „Pazi knjiga!” 2012. njegova slikovnica Kako je paž spa-sio Zagreb postaje dvostrukom dobitnicom nagrade „Ovca u kutiji”.Naime, i stručni i dječji žiri proglasili su je najboljom hrvatskom dječjomslikovnicom te godine.

Ista knjiga dobila je i književnu nagradu „Grigor Vitez” za dječju knji-gu s najboljim ilustracijama u 2012. Autor ilustracija je Tomislav Tomić.

Knjige Priča o dva brata, Drvosječa Tvrtko, Kako je paž spasio Zagrebi Moj pustolovni planet preporučene su kao dobra literatura za djecu u bil-tenima stručne Komisije za knjižničarske usluge za djecu i mladežHrvatskog knjižničarskog društva.


104

Objavio je ilustrirane dječje knjige Priča o dva brata i Drvosječa Tvrtkoi fazan iz nebeskoga vrta (Sipar, 2011.), Kako je paž spasio Zagreb (Sipar,2012.), Radosni Ferdo i čarobna glazbena škrinjica (2013.). Zbirku bajkiMoj pustolovni planet objelodanio je u Alfi 2014. godine, a kod istog izda-vača također zbirku bajki Tragači skrivenih priča 2015. godine.


105

Biljeπka o ilustratoru

ZORAN PERDIĆ LUKAČEVIĆ rođen je1967. u Splitu, gdje i danas živi s obitelji.Profesor je likovne kulture te predaje u osnovnojškoli. Osim toga bavi se ilustriranjem dječjih knji-

ga, slikovnica, stripova, predložaka za računalne igre, a svoje ilustracije iračunalno obrađuje. Njegovi radovi mogu se vidjeti i na web-adresi:www.zoranperdic.com.


106


SADRÆAJ

DOBRO JUTRO, ESTELA ....................................................................5DRVOSJEČA TVRTKO I FAZAN IZ NEBESKOGA VRTA ................19ČIJE JE KRALJEVSTVO KAŠTELA OSMOG? ....................................27O NEVOLJAMA NESTRPLJIVE ANČICE ..........................................49SVETIMIROV POUČAK......................................................................57PRIČA O DVA BRATA ......................................................................69ČAROBNE RUKE KRISTINE ŠNAJDER ............................................79

Pogovor (Ranka Javor, knjižničarska savjetnica) ..................................99

Bilješka o autoru ..............................................................................103

Bilješka o ilustratoru ........................................................................105


DO SADA IZAŠLO U ALFINOJ BIBLIOTECI ZA DJECU I MLADEŽ(*Alfina lektira)

Babić-Višnjić, SnježanaKRUGOVI NA VODI

Balog, LjubicaRADOZNALA ŠUŠU

Bardijewska, LilianaKUĆA OSAM TAJNINagrada Poljskog odjela IBBY-ja − Knjiga godine 2006.Lista „Bijelih vrana” 2007.Počasna lista IBBY-ja 2008.

Begić, IrenaDOLORES I ŠUMSKE SJENE

Bilopavlović, TitoFILIPINI IZA UGLA*PAUNAŠ Nagrada „Grigor Vitez“ 1978.

*BISERNO URESJEHrvatska usmena ljubavna poezija(Priredio: Stipe Botica)

Bitenc, JadrankoLANA ∑ GODINA MAČKE*TWIST NA BAZENU

Bjažić, MladenOPASNO PO ŽIVOT − rasprodanoNagrada „Ivana Brlić-Mažuranić“ 1993.

Blažinović-Kljajo, AnkicaMENI JE NAJBOLJE BITI JA

Boždar, IvanPISMA SUNCU − rasprodano

BOŽIĆNE PRIČE(Priredio: Božidar Petrač)

Brajko-Livaković, Maja*FINKA FI*KAD POBIJEDI LJUBAVNagrada „Mato Lovrak“ 1997.NEMOJ REĆI NIKOMENIJE FER Nagrada „Alfa − knjiga za mladež” 1999.SIRENA I OBLAK − rasprodanoSTAKLENI DVORAC

Brlić-Mažuranić, Ivana*ČUDNOVATE ZGODE ŠEGRTA HLAPIĆA

Budak, MileOPANCI DIDA VIDURINE − rasprodano(Priredio: Josip Kekez)BUDI SVOJ*Hrvatska lirika 19. stoljeća(Priredio: Vinko Brešić)

Colin, FabriceBAL INJA U NEW YORKU

Cvenić, JosipPOVRATAK VILINSKOG KONJICA

Čuić, StjepanTAJNOVITI PONOR

Čunčić-Bandov, Jadranka*IGRE SA ZMAJEVIMA*ŠALE, TRICE, ZVRNDALICETINKA FAKINKA

Ćorić, Šimun ŠitoUČITELJICA KOJA NIJE HTJELA BITI DOSADNA

Daudet, Alphonse*PISMA IZ MOG MLINA(Priredio: Vlado Pandžić)

Ezop*BASNE(Priredio: Josip Kekez)

Gardaš, Anto*BAKRENI PETARČOVJEK S CRVENIM ŠTAPOM*DUH U MOČVARI*IZUM PROFESORA LEOPOLDAKRAĐA U GALERIJI ILI SVE SE UROTILO

PROTIV MALOG TERZIĆALJEPŠI ĆE POSTATI SVIJET*MIRON U ŠKRIPCUTAJNA JEDNOG VIDEOZAPISA

Gjalski, Ksaver ŠandorDOLAZAK HRVATA − rasprodano*POD STARIMI KROVI(Priredio: Vinko Brešić)


Gjenero, JelicaKORALJNA OGRLICA

Gjerek, Anica − Gjerek-Lovreković, MajaZVJEZDANA KOŠULJA − rasprodano

Gluščević, Maja*BIJEG U KOŠARIDORI»IN DNEVNIKIVIN VUČKO − rasprodanoNagrada „Grigor Vitez“ 1995.

*KLOPKA ZA MEDVJEDIĆATKO JE OTEO DOLORES − rasprodano

Grozdanić, KsenijaNOVA SAM U ŠKOLI

Hercigonja, Želimir*BAJKOVNICA − PRAŠNJAVKOKJEL − CRNA LABUD PTICA*TAJNI LEKSIKON

Horkić, DragutinLJEŠNJAK U VITRINI − rasprodano

Horvat, RudolfNA BEDEMIMA STARE HRVATSKE − rasprodano(Priredio: Ivo Zalar)

Horvat, TihomirPUSTOLOVINE PUHA OCIJA I DJEVOJČICE

TONKENagrada „Anto Gardaš“ 2011.

*HRVATSKA LAĐA 1. − rasprodano(Priredili: Vlado Pandžić i Božidar Petrač)

*HRVATSKA LAĐA 2. (Priredili: Vlado Pandžić i Božidar Petrač)

*HRVATSKE BAJKE I BASNE(Priredio: Ivica Martičević)

HRVATSKE USMENE LIRSKE PJESME − rasprodano(Priredio: Stipe Botica)

HRVATSKE USMENE PJESME I BROJILICE −rasprodano

(Priredili: Josip Kekez i Vlado Pandžić)

Iveljić, NadaŠESTINSKI KIŠOBRAN − rasprodanoNagrada „Grigor Vitez“ 1972.

Jaić, MarijanaIZA OBLAKA

Jelačić Bužimski, Dubravko*BALKANSKA MAFIJA*MARTIN PROTIV CIA-e i KGB-a

Jurkić, ŠtefaNEVIDLJIVA KRALJICA(Priredio: Božidar Petrač)

Kanižaj, PajoČUDO U DJETETU3ČAVE PJESME − rasprodanoNagrada „Grigor Vitez“ 1993.

ZAPISI ODRASLOG LIMAČA − rasprodano

KIP DOMOVINEAntologija hrvatske rodoljubne poezije 19. i 20.

stoljeća(Priredio: Božidar Petrač)

Kästner, ErichKAD SAM BIO MALI DJEČAK

Kišević, EnesLAMPA, PAČE, MAČAK

Knižek, IgorMOJ PUSTOLOVNI PLANETNagrada „Grigor Vitez“ 2014.TRAGAČI SKRIVENIH PRIČA

Kolumbić, TinMAJČINA JABUKA OD ZLATAPRIČE IZ PETROVA UHA

Kopjar, MladenZVJEZDANIN PRAHÆGANCI OD VANILIJE

Kozarac, Josip*SLAVONSKA ŠUMA(Priredio: Dubravko Jelčić)

Kravčenko, AsjaBOK, KONJIĆU!


Krilić, Zlatko*ČUDNOVATA ISTINA*KRIK*VELIKI ZAVODNIK NA PRVOM SUDARU*ZABRANJENA VRATAZAGONETNO PISMO

Kušan, Ivan*KOKO U PARIZU − rasprodanoNagrada „Grigor Vitez“ 1972.*UZBUNA NA ZELENOM VRHU − rasprodano

Kušec, MladenKRIJESNICE PREDGRAĐA − rasprodanoMAMA, TATA I JA − rasprodanoNagrada „Mato Lovrak“ 1992.

Laća, Josip*GRAND HOTEL

Lice, StjepanBUBEKOVO GNIJEZDO

Lovrak, MatoANKA BRAZILIJANKA − rasprodanoDOBRA OLUJA − rasprodanoDRUŽBA PERE KVRŽICE − rasprodanoVLAK U SNIJEGU − rasprodano

Majer, VjekoslavŽIVOT PUŽA − IZ DNEVNIKA MALOG PERICE

− rasprodano(Priredio: Vinko Brešić)

Mandić, Milena*POKAJNIK

Marušić, MatkoŠKOLA PLIVANJA

Matoš, Antun Gustav*OKO LOBORA I DRUGI PUTOPISI(Priredio: Vlado Pandžić)

Mažuranić, Fran*LIŠĆE I MLADOST-RADOST(Priredio: Vlado Pandžić)

Mayer, MilutinTATARI U HRVATSKOJ − rasprodano(Priredio: Ivo Zalar)

Meandžija, BojanaTRČI! NE ČEKAJ ME...

Mihelčić, NadaZELENI PASNagrada „Grigor Vitez“ 2009. Nagrada „Anto Gardaš“ 2009. Nagrada „Mato Lovrak“ 2009. Nagrada „Mali Princ“ 2009.

Mihoković-Kumrić, NadaKROZ STAKLENE O»I*LASTIN REPNagrada „Mato Lovrak“ 1995.

*TKO VJERUJE U RODE JOŠ

Nagulov, FranjoCRTA»

Nazor, Vladimir*VELI JOŽE, VODA I DRUGE PRIČE(Priredio: Vinko Brešić)

Pilić, Sanja*MRVICE IZ DNEVNOG BORAVKANagrada „Ivana Brlić-Mažuranić“ 1995.

*NEMAM VREMENA

Primorac, Branka*LJUBAVNI SLUČAJ MAČKA JOJEMAMA, PAZI PAS − rasprodano*MATURALACNagrada „Mato Lovrak“ 1993.ZVONKA ZMAJ I TRI KAVALIRANagrada „Anto Gardaš“ 2013.Počasna lista IBBY-ja 2014.

Prosenjak, Božidar*DIVLJI KONJNagrada „Ivana Brlić-Mažuranić“ 1989.Nagrada „Grigor Vitez“ 1989.*SIJAČ SREĆESVJETLO KOJE SE NE GASI

Pulić, NikolaČUVARI AMFORA − rasprodanoKLJUČIĆ OKO VRATA − rasprodanoNagrada „Grigor Vitez“ 1985.KORMORANKRKOM UZVODNO − rasprodano

Raguž, MarioMAČKA MJAUČKAKNJIGA KOJU NE SMIJEŠ PROČITATI


Rajić, VladoLJETOVANJE S ČOVJEKOM KOJI NIJE MOJ TATANagrada „Anto Gardaš“ 2013.

Ramljak, Ivan Ićan*KRUH SVETOGA ANTENagrada „Serra International − Venezia“ 1992.

*POVRATNIKSAN BEZ UZGLAVLJA − rasprodanoNagrada „Grigor Vitez“ 1986.

SUZA I RADOST DIDOVA − rasprodanoNagrada „Grigor Vitez“ 1992.

ŠKOLARAC

Rodari, GianniČIPOLINO − rasprodano

Rozgaj, StankoSVEČANA VEČERA KOD SEBASTIANA BACHA

Rundek, MelitaHAJ, JA SAM ONLINEIZGUBLJENA U ORMARUNagrada „Mato Lovrak“ 2014.*PSIMA ULAZ ZABRANJEN

Smolec, SonjaHALO, ZEMLJA ZOVE SNJEŽANU!

Storić, ŠimeJANA, VOLIM TE, AL’ STVARNOMAČKA SE UVIJEK DOČEKA NA NOGENagrada „Anto Gardaš“ 2006.

*POLJUBIT ĆU JE USKORO, MOŽDANagrada „Alfa − knjiga za mladež“ 1999.Nagrada „Mato Lovrak“ 2000.

*SUVREMENA HRVATSKA NOVELA(Priredio: Tomislav Sabljak)

*ŠALJIVE NARODNE PRIČE(Izbor i obrada: Zlatko Krilić)

Šenoa, August*BRANKA(Priredio: Vinko Brešić)*PROSJAK LUKA

Šimunović, Dinko*ALKAR I DUGA(Priredio: Josip Kekez)

Šincek, MiraPRIČULJCI

Škrinjarić, SunčanaKAKTUS BAJKE − rasprodanoNagrada „Grigor Vitez“ 1970.

Taritaš, MilanGDJE IZVIRE POTOK

Tihi-Stepanić, JasminkaBACIT ĆU TI KOMPJUTOR KROZ PROZORBAŠ KAO HARRY POTTERIMAŠ FEJS?Nagrada „Mato Lovrak“ 2011.

Todorovski, Zvonko*MIRAKUL OD MORAMRLJANagrada „Mato Lovrak“ 2004.PLAVI TRUBAČ

Tomaš, StjepanMALI RATNI DNEVNIK − rasprodano

Tomičević, IvanPASJA POSLA − rasprodano

Turić, ĐuroZNAMENITI HRVATI − rasprodano

VILA HRVATICAAntologija hrvatskoga pjesništva humanizma i

renesanse (Priredio: Rafo Bogišić)

VISOKI JABLANI − rasprodanoHrvatska lirika 20. stoljeća(Priredio: Vinko Brešić)

ZABREG − rasprodanoAntologija suvremenoga hrvatskog pjesništva

o Zagrebu (Priredio: Vinko Brešić)

Zemunić, VeraLJUBAVI OBIČNE I NEOBIČNE

ZuboviÊ, Sonja©ALE I POHVALE


Tisak

?

CIP zapis dostupan u raËunalnom katalogu Nacionalne i sveuËiliπne knjiænice u Zagrebu pod brojem 000914193.

Tiskano u listopadu 2015.


Documents

TRAGAČI SKRIVENIH PRIČA Copyright Igor Knižeki Alfapametnjakovici.eu/wp-content/uploads/2020/04/Tragaci...penjao se brdima skupljajući ljekovite trave, a onda o podnevu, pa sve