2

TRYGVE GULBRANSSEN

I VJEČNO

PJEVAJU ŠUME

ROMAN IZ ŽIVOTA U NORVEŠKOJ

1760-1810

Prva knjiga

S norveškoga preveo

Josip Tabak

Trilogija:

I vječno pjevaju šume

Vjetar s planine

Nema puta naokolo

Naslov izvornika:

Og bakom synger skogene

3

Sadržaj PRVI DIO

I II III IV V VI VII VIII IX X XI XII XIII XIV XV XVI XVII XVIII

DRUGI DIO I II III IV V VI VII VIII IX X XI XII XIII

4

PRVI DIO

I

Vrletni grebeni nad Djevičanskom dolinom plavjeli i mekšim

se obrisima zaodijevali u hladnom zraku jesenje večeri, a iza njih

nebo u smiraje plamtjelo u zažari crvenoj poput krvi. Na krajnjem

grebenu stajao medvjed, mrk kao samo brdo, i njušeći gledao u

prostranu dolinu s naseljima, gdje se magla povijala po jezerima i

potocima.

U medvjeda glava bila uglata i oštra, vrat dug i mršav, s

tankim, čupavim rutama. Ovih posljednjih jeseni nekako kasno ide u

zimovište. Ma koliko harao i u se trpao, malo je koristilo. Ona

sigurna i sita nabijenost i punoća koju je prijašnjih godina s jeseni u

tijelu ćutio, nikako da se vrati. A ove godine baš ga zlo snašlo.

Negdje mu u utrobi bol zavrće, te mu više nikakvo meso ne prija

kao nekoć. Životinje što bi ih klao ponajviše ostajahu nedirnute: pio

bi samo toplu krv, žderao samo srca, još napol živa, i druge lakše

komade, i bio bi sit.

Ne može više ni za losom kroza šume, tijelo mu se odrvenjelo,

umor ga pritisnuo, a unutri bol grize i glođe. Možda je bol još

odonda kad je od čovjeka došla ona strašna grmljavina i prasak, gore

na sjeveru, u Björndalskoj šumi. Prasak mu se zabio u slabinu, te je

krv curkom tekla, i dugo ga je još bolo i glodalo. No nije li više

mogao losa progoniti, mogao je ovce razdirati, i mnogu je tako ovcu

razderao i mnogu kravu zaklao.

Jesenas ljudi rano svitlali stoku, pa mu se dva-tri puta valjalo

spustiti u dolinu, usudio se prišuljati kućama u večernjoj tami i

udariti na stajska vrata, da dođe do krvi i mesa. Ljudi s vikom i

povikom pojurili za njim, ali je on jednoga dohvatio šapom da se

samo opružio po tlu, i više ga nisu progonili.

Drukčiji su ljudi i psi tu dolje, u širokoj dolini, negoli gore na

sjeveru, u Björndalu — u Medvjeđoj dolini, gdje je pustošio u

mladim godinama. Tamo na sjeveru imađahu pse što su nasrtali,

kevtali i grizli da se upravo smeo, a ljudi nisu vikali ni halakali,

nego su došli tako tiho da ih nije ni opazio dok se ne bijahu dobrano

5

približili. A onda se nešto prolomilo, prasnulo i sijevnulo kroz kost i

mozak, i dugo ga poslije boljelo u tijelu. A u toj prostranoj dolini psi

se bojažljivo šuljaju iza ljudi, te ima samo vike, ali nikakva praska.

Tu će ostati i po mraku prodrijeti u koju staju čim se dolje svjetla

ugase.

Dugo je stajao medvjed u mrkoj prilici prema nebu, što je sve

više tamnjelo i prelazilo u krv i noć. Glava mu bila oštra, vrat

isturen i dug, pokriven čupavim rutama, a tijelo golemo, no suho i

mršavo, s lopaticama što su se izbočile pod krznom.

Bješe to stari medvjed, medvjed što razdire...

Te večeri župljani stizali u skupinama na župni dvor. Župnik,

gospodin Diderich, očinski je vladao tom župom kad ne bijaše

pukovnika na Borglandu, a ovoga sad nije bilo kod kuće.

Gospodin Diderich bijaše nov u tom kraju, ali je već pokazao

kakva je kova. Znao je liječiti ljude i životinje, a za duhovnu

dobrobit svoje pastve imao je snažan govornički dar, pa je trebalo da

nađe lijeka i protiv medvjeda i svakovrsnih drugih nevolja.

U večernjoj zažari neba mnogi su vidjeli nekakav predznak —

proricali krv i nesreću, a neki je čak tvrdio da je vidio ognjen i krvav

mač na nebu, te su za njim i drugi govorili kako su i oni vidjeli taj

znamen.

Sjedili su u dvorani na župnome dvoru i govorili o teškim

vremenima: neman im pokolj među ovce unijela, krave im razdire.

Jesenas su stoku pod krov utjerali kudikamo prije vremena, a

onda ih stiglo nešto nečuveno: vrata im na stajama bila razvaljena i

u trijeske raznesena, blago poklano, a druge životinje tako

zastrašene da im se nije moglo prići.

Per Velt, sluga na Björklandu, dobio od grdosije jednu iza uha,

te odonda bez svijesti leži u postelji.

Nije to bio običan medvjed, nikako! Bijaše to zvijer kakve još

nitko nije vidio, snažna, mršava i uglata — zelenih, sjajnih očiju — i

lisasta s jedne strane, dobro su vidjeli, a takav nije nijedan medvjed

na svijetu.

Ljudi čekaju u dvorani dušobrižnikovoj.

Gospodin Diderich pustio ih da čekaju. Ta slutio je što žele, pa

mu najprije valjalo razmisliti, da bi mogao pred njih kako treba i

priliči.

6

U dvorani najposlije sve utihnulo. Blijedi i bespomoćni

poglédahu jedan u drugoga. Nekima se misli zacijelo dohvaćahu

krvavoga nebeskog mača i nesreće koja im se sprema — drugi

možda mišljahu o tome kako će kući po toj tami, sve prebirući u sebi

neće li zvijer odnekle na njih. Gdjekoji se opet ljutili na starca s

Björklanda što ih je naputio da dođu ovamo u to doba.

Svakoga od njih mučila pomisao da je možda upravo tog časa

neman prodrla u njegovu staju i da mu stoku obara i kolje.

I zašto su zapravo došli ovamo? Kakva im savjeta i kakve im

pomoći može itko dati u njihovoj nevolji?

Župnik se prošle nedjelje s propovijedaonice molio Svevišnjem

da ih poštedi kazne i nemani. Glas mu se orio crkvom kao

grmljavina, ali nuto jada: svega dva dana poslije toga upao medvjed

u staju na Björklandu.

I što sada tu župnik može?

Podigli su hajku te sa psima i puškama pošli na medvjeda, no

psi na smrt preplašeni, a puške zarđale, i nitko nije ni pomislio da

opali kad je medvjed pred njih hrupio.

Baš bruka i sramota, svi stisli vatru tabanima i nàdali u dreku

kad su vidjeli kako je medvjed šapom dohvatio Pera Velta i kako je

ovaj u zemlju zagrizao.

Da je barem pukovnik s Borglanda bio kod kuće! Hrabar je to

ratnik, ali se možda ni on ne bi htio dohvaćati s takvom nemani.

Na župniku je dakle da kaže svoju, mišljahu neki, kad je

posrijedi neman koja nije od ovoga svijeta.

U dvoranu uđe gospodin Diderich.

Svi ustadoše puni poštovanja, a starac s Björklanda morade

izići s onim što mu je na srcu.

Župnik ih pozva da posjedaju, a sam im stojeći poče govoriti

Božje riječi o kaznama i o šibi, krotkoj i pobožnoj predanosti i

strpljivosti u nevolji.

I posljednja mrva hrabrosti nestade u srcu većine pri pomisli na

»nevolju« koja ih na po vratku može zaskočiti u tami.

Poslije župnikovih riječi samo se još škrtome starcu s

Björklanda nije govor uzeo. Jedini je on prozborio i zatražio da se

izvrši osveta nad onom nemani, osveta za ovce i za valjanu junicu

koju mu je zvijer raznijela u pregratku u staji. I dođe na misao koju

nitko od sakupljenih nije mogao iznijeti.

7

Kašljucnu i spusti i glavu što je mogao dublje, jer je znao

kakav će dojam izazvati svojim prijedlogom: ako i Svevišnji zakrati

te ih ne usliša, onda nema druge nego pokušati neće li đavo i njegovi

pomoćnici na zemlji moći ono što drugi ne mogu.

Kašljucnu još jednom i pročisti grlo: nema li nikakva izlaza,

onda im se valja propitati u Björndalu može li im odande tkogod

priskočiti u pomoć.

Neki podigoše glavu, kušajući da se prikažu srditi, drugi se još

više pognuše i poklopiše, kao da se ne usuđuju nikome u oči

pogledati.

Kao težak teret tištio je taj čas ukočene šije sakupljenih seljaka.

Zar da oni koji su u svemu veći i bolji negoli brđani u Björndalu —

zar da oni koji su u svemu ispred njih, sada od te bagre mole

pomoć?

No riječ je izrečena, te bijaše kao da sva prsa lakše dišu. Ono

najgore preturilo se preko glave, sada kad se jednom izreklo. Nitko

se nije usudio da štogod prigovori. Ali tko da krene na sjever?

Ne bijaše posrijedi to hoće li onamo poslati kakva slugu ili

koga drugog, zato što ona čeljad previše diže nos. Da brđani napinju

nos i da se prkonje, moglo se lako vidjeti kad bi se ta bagra prevezla

cestom ili kad bi se, sasvim izrijetka, tkogod od nje pojavio na

crkvenim vratima.

Šumovita, tamna gora dijelila naselja u ravnici od skupine

majura u Björndalu — gora puna šume mrčave u koju se od

pamtivijeka nije usudilo zaći nijedno kršteno čeljade iz ovoga kraja.

Put u Björndal vodi upravo kroz tu šumu — a tko zna što je iza nje?

Po svoj prilici opet šuma, a možda se i s medvjedom sukobiš nasred

puta. A i ljudi što su tako oholi i ukočeni kad siđu u dolinu, možda

su još i divljiji negoli sam medvjed, kad čovjek zađe na njihovo

područje. Odvajkada su ljudi u dolini prezirno i ružno govorili o

gorštacima na sjeveru, te se sada boje vlastitih riječi.

Nitko nije pomišljao da će baš on morati na put. Nitko se nije

usudio da spomene čije ime. No — jednome je valjalo na put, nema

tu druge.

Tada se gospodin Diderich iskazao kao pravi otac župe: je li

tkogod hoćak da ga poveze, on je spreman da odmah sutra krene.

Ostade na onome koji je došao s prijedlogom, da on upregne, te

starcu s Björklanda ne bijaše ni kud ni kamo — morade kazati da je

sporazuman.

8

Od davnine je ravni kraj bio obrađena zemlja sa stalnim

žiteljstvom.

Šume su sve dalje i dalje potiskivane na istok i zapad. Najprije

bi se u šumu utisnuli proplanci s ispašom i branjevinom, zatim

majuri, a najposlije bi zaredala široka polja.

Samo uz potoke i duž ograda, što su odvajale majur od majura,

stajalo lisnato drveće i podsjećalo da se tu nekoć šuma prostirala.

Ali šuma — prava, golema šuma što bruji i pjeva — ta se

pružala u daljini, mogao si je samo nazrijeti iza svih polja na istoku i

na zapadu. Površine u dalekoj šumi što su pripadale pojedinim

imanjima bijahu samo za kućne potrebe, za malo građe, moradne li

se gdjegod zamijeniti koja greda ili brvno, i za ogrjev.

U staro doba te šume u unutrašnjosti, daleko od mora, nisu

imale nikakve vrijednosti. U prostranoj zaravni živjeli seljaci te

obrađivali svoja polja, kosili livade i uzgajali stoku. Nije im bilo u

glavi da švrljaju po šumama, nisu se brinuli za lov, nego su obarali i

krčili, i tako se obrađena zemlja protezala preko šumskoga tla na

istok i zapad, a prema jugu redalo se naselje za naseljem.

No, ima još jedan smjer, a to je sjever. Ravnici na sjeveru šuma

je kanda postojala od iskona. Tamna i golema pjevala je svoju staru

pjesmu povrh gorskih vrhunaca i kosina u beskraj prema sjeveru.

Šumskih divova i vila i svakojakih duhova bijaše u njoj, ondje

su oni nastan imali. Ljudima u ravnici ta je šuma na sjeveru služila

da njome djecu plaše. Nije stoga nikakvo čudo što su djeca rasla u

vjerovanju da se sve zlo ovoga svijeta sleglo u onu šumu i da

odande vreba. Nešto je istine bilo u tome strašenju, ne bijaše šuma

prazno plašilo. Je li medvjed stigao u krvav pohod naseljima, znalo

se da se spustio iz šuma na sjeveru. Jesu li se naokolo pojavili

vukovi u čoporima što lutaju, kako je to bivalo u staro vrijeme,

znalo se da su se doklatili iz šuma i gora. Je li orao zakružio nad

pašom i ugrabio janje ili drugo blašče sitnog zuba, bilo je jasno da je

doletio sa sjevera. Je li se jastreb krvožedno ustremio na perad,

mogao si biti siguran da je odande došao. Je li se došuljala lisica da

ukrade najdeblju gusku, i njezin je trag upućivao na sjever. Kad bi s

jeseni uždio vjetar i zimi zahuktao brijući nad putovima i golim

poljima, bio bi to onaj najgori — sjevernjak. Svako je zlo dolazilo sa

sjevera, iz šuma.

9

Ljudi različiti, pa ako se seljani iz doline nisu usuđivali u šumu,

ipak čovjek kroči posvuda, pa je tako bilo stanovnika i u šumama na

sjeveru. Možda su došli daleko sa sjevera, možda s istoka ili zapada

— nitko to u ravnici nije znao, a niti je itko umio reći kada se to zlo

zbilo. Zacijelo je odonda prošlo mnogo i mnogo ljudskih vjekova.

Prolazila vremena, a gore na sjeveru nikla skupina majura, i

brđani se pokazivali na cestama u ravnici. Između ljudi iz šuma i

župljana iz ravnoga kraja nije bilo dodira, nisu se jedni drugima

približavali. Nikad jedni s drugima nisu riječi izmijenili. Ponosno su

seljani s ravnice, pripoljci, prolazili pokraj »šumske čeljadi«, kad bi

se susreli, nazivali ih grmaljima i malne ološem, i nisu voljeli da se

noću na njih namjere.

Kako su godine odmicale, seljacima se valjalo privikavati na to

da na svojim putovima sve češće susreću ljude sa sjevera. Nekoć su

ovi, sva je prilika, imali put zapadno kroza šume, prema drugim

naseljima, ali je taj zaboravljen kad se načinio bolji, prema jugu.

Dolazili su sa svojom robom, s kožom i s ostalim što su na jugu

prodavali. Događalo se da su trgovali u južnijim naseljima, ali nikad

u tima najbližim, u ravnici. Plaćali su u gotovu, i nikad nije bilo

nikakve nevolje ni zla. Među njima bijaše stasitih i oholih, što su s

visoka gledali na seljake, pa su onda i ovi njih mjerili prijekim

okom.

Silazili brđani u dolinu, i što su, malo-pomalo, dolazili sve više

u dodir sa žiteljima u ravnici, to se među seljacima saznavalo sad

ovo, sad ono o životu gore na sjeveru. I premda ih seljaci nisu više

nazivali grmaljima, ipak su ih i dalje prezirali. Bijahu brđani »svijet

iz šume«, čeljad koja se malo cijenila, baš kô i sama šuma. Jedva da

su ih smatrali kršćanima, a pripisivahu im čarolije, divljaštvo i

krvave tučnjave.

10

II

Sutradan poslije sastanka u župnome dvoru, putem se kraj

Borglanda provezoše dvojica ljudi u kolima u koja bijaše upregnut

jedan konj. Prođoše onuda i zaokrenuše na sjeverozapad oko

strašnog ponora u Djevičanskoj dolini, ispod crnih vrleti, pa

usmjeriše put šuma što okružuju majure u Björndalu.

Starac s Björklanda ljuto se pokajao i od srca se ponadao da će

se i župnik predomisliti. Ali u župni dvor u sam osvit stigao glas iz

Böa, župi na istoku, da je medvjed preko noći ondje pustošio.

Župnik se baš ražestio i samo navaljivao da im valja tjerati što god

konj može brže. Bijaše on skorašnji u toj župi, pa iako je dobrano

znao kakvo je mišljenje o Björndalu i ondješnjim ljudima, nije strah

njime ovladao kao što je ušao u kosti njegovim župljanima. No za

sve vožnje nisu njih dvojica, župnik i starac s Björklanda, izmijenili

ni jedne riječi, a kad su prolazili ispod vrleti duž Djevičanske doline,

bijahu, štono riječ, uvukli dušu u se.

Dolje u dubini imahu nastan zamamne djevice što propast

donose, i za tamnih večeri dopirahu odande zvuci kao da su sa

struna i kao da se nekakav poj čuje. Ljudi koji su se uvečer usudili

na onaj put, nikad se poslije nisu vidjeli. Na vrletima s druge strane

puta boravile vile i gorski duhovi, i sablasno je bučilo ondje u noćno

doba. Šumoviti greben prema Björndalu bio mračan, s golemim

drvećem što je šumjelo prigušeno i nekako prijeteći. Tamo gdje se

svijetljelo u šumi i kuda se nesmetano moglo gledati na björndalske

majure, ondje gdje se put preko brijega počinje strmo spuštati,

zaustaviše konja.

Župnik uzvi obrvama, a isto ih tako podiže i starac s

Björklanda: blijedo jesenje sunce prosulo svoju svjetlost po tako

lijepu selu da je istog časa iščezlo sve zlo i sav mrak što se

pripisivao ljudima odande.

Župnik se nakašlja, dok je starac iza njega šutio.

Povezoše se dalje, nizbrdo, i zaokrenuše na prvi seoski dvor u

naselju — na Hamarrbö.

Svima je starijim sinovima na tom posjedu od pamtivjeka bilo

ime Örnulf, ali su ih zvali samo Örn, to jest Orao.

11

Uvijek ih bijahu dvojica s tim imenom, ponekad i trojica, a

bivalo je već da su se i četvorica zvala Örn u isto vrijeme.

Dvojica ljudi što su se dovezli s juga vidješe na dvorištu

govedaricu, i ova u kuću odnese glas o njihovu dolasku.

Dok su čekali, župnik se i starac ogledaše po majuru.

Promatrahu tamne brvnare kojima krovovi bijahu obrasli

obilnom travom, gledahu na šumu iza njih i na vrletne grebene što

se u svojoj modrini divlje propinju prema nebu, u teškoj prijetnji,

kao da će jednom pod sobom smrviti sav seoski dvor i sav život na

njemu.

Najstariji Örn iziđe u pristrešje i zastade — bješe to starac što

se poštapao.

Župnik mu mahne da priđe bliže, ali starina Örn na Hamarrböu

ustobočio se u svome pristrešju, i ne maknu ni štapom ni nogom,

nego samo istisnu:

— Gle, gle, župnik se dovezao.

Župnik malko nabra čelo, ali odmah kaza zašto dolazi.

— Ah, tako, lovac medvjeda — dočeka kratko starina i pokaza

preko selišta, ravno prema sjeveru: — Stari Björndal.

Župnik pogleda onamo kamo je starac upro štapom.

Onamo na sjeveru, šumi na okrajku, visoko nad zaseokom,

uzdizali se dvori s mnogim velikim zgradama, tamnim kao i sama

šuma, a na njima tek tu i tamo odblijesak sunčane zrake na

prozorskim staklima.

Župnik i starac s Björklanda već su čuli o tim dvorima što se

zovu Stari Björndal, i slutili su da je tu nešto neobično posrijedi.

Odande su dolazili kršni, stasiti ljudi što su s visoka gledali

svakoga; ondje su u kola uprezali crne, vatrene konje, koji su sve

druge prestizali putem.

Nešto je izvanredno bilo u njima, nešto veličajno što su žitelji u

ravnici mislili da pristaje samo najvećima među njihovim ljudima

— a nikako »svijetu iz šume«.

Glasovi što su se pronosili o ubijanju, o krvavim tučnjavama i

nasiljima, zahvaćali su i ljude s Björndala: i o njima se tako

kazivalo.

No sve je to začudo splasnulo sada kad su vidjeli kako gore

stoje dvori, čvrsti i sigurni kao nikoji drugi što ih znaju. Možda je

12

njima dvojici prošlo glavom kako ljudi ozgor mogu imati i pravo da

se onako drže.

Župniku i njegovu pratiocu u isti se čas objasni kako je zapravo

neznatan taj njihov posao oko medvjeda, i obojica se postidješe

zbog klevetanja koje su slušali i dalje pronosili.

I upravo zato što se osjetio postiđenim, župnik se opet obrati

starini Örnu te ga upita ima li gdjegod na drugoj strani kakav lovac

medvjeda.

— E — otegnu starac — stranci treba da se obrate gore.

Dvoje je župnik uočio u tom odgovoru: prvo — njega, župnika,

naziva strancem, a drugo — to mu je onda kao neki zakon da se

strancima valja pokazati na Starom Björndalu.

Nema tu više što da se govori. Župnik i njegov pratilac

pozdraviše se sa starcem te krenuše dalje nizbrdo.

U zaravni bijaše više majura nego što mišljahu. Bijahu doduše

maleni, ali se imanje redalo za imanjem, s kućama, stokom i ljudma,

što su začuđeno gledali u župnika i njegova pratioca.

Tu dakle po putovima ne švrljaju medvjedi, i nije naselje samo

pusta tamna šuma. Ima tu oranica i livada između svijetlih brezika, a

drveće, puno brsta, ubavo se uzdiže oko kuća.

I župniku se misao zavrže u glavi.

Prisjeti se kako je čuo da je neki svećenik, jedan od njegovih

prethodnika, korio ljude iz šume i govorio im kako ne priliči

kršćaninu da nosi oružje u hram Gospodnji, te odonda brđani nisu ni

dolazili u crkvu, osim kad posrijedi bijaše krštenje, ukop ili

vjenčanje.

No brzo mu se stiša gnjev u srcu. Gle, zamjera ljudima što nose

oružje, a sam eto ide da u njih moli oružanu pomoć. Kad je upravo

mislio da gore na dvorima može uzeti zapovjedničko držanje, eto

osjeća kako mu izmiče tlo ispod nogu.

Put kroza zaselak bijaše dulji nego što su mislili — a mučan

uspon uza stranu kamo su namjerili.

Obojica se čudila kad bijahu poviše i kad prolažahu između

oranica i livada. Ljetina je doduše davno bila spremljena pod krov,

ali su im strništa pokazivala gdje je stajalo žito i lan i gdje su se

livade talasale za ljetnih dana.

Došli su dakle među ratare i kršćane.

Možda su se najviše začudili kad je konj stao na dvorištu, na

kraju njihova puta. Dvorište nije bilo veliko i prostrano kao u

13

kasnija vremena, ali ipak veće od običnog u ono doba, a mnoge

čvrste zgrade sa širokim zidovima bacahu po njem svoje goleme

sjene.

Tišina vladala na majuru, sve bilo nekako neobično, pusto i

tiho. Zacijelo je družina sjedila za objedom, pa stoga nigdje nikoga

na nogama.

No i tihi dvori imaju oči koje vide, i tako u pristrešje iziđe neki

mladić. Bješe to sasvim plava pojava, s plavom kosom što je na

suncu sva izblijedjela, i s lijepim svijetlim licem; oči mu pak

neobično plave i oštre.

Gospodin Diderich pogleda iznenađen.

Mnogo je on putovao, u mnogim krajevima bio i mnoge je i

različite ljude vidio na svome putu.

Taj mladić s gipkim, mekim hodom, vitkim stasom i lijepom

uzdignutom glavom podsjećao je župnika na ugledne ljude s kojima

se susretao — na vrlo ugledne ljude.

Oči ga nisu varale, u prostaka nije takav izgled.

Momak ga gledao nekako plašljivo, ispitivački. Župnik mu

mahne da priđe. Uvijek je tako činio. Nikad nije silazio kad se vozio

između majura, osim gdje je smrt u kući. Ljudi prilažahu tamo gdje

on sjedi, i stajahu puni poštovanja. Samo na velikom Borglandu,

starome gospodskom sijelu u ravnici, koračao je ponizno i smiješeći

se.

Mladić priđe, a župnik mu reče kako želi govoriti s njegovim

ocem.

— Zacijelo si gospodarev sin? — dometnu župnik.

Momak kaza da jest, te se vrati u kuću da zovne oca.

Ubrzo eto ga opet, ali dođe sam: otac veli da gospodin izvoli

unutra.

Gospodin Diderich pocrvenje od ljutine:

— Ja sam župnik i želim govoriti s tvojim ocem, ako mu hoćeš

poručiti — dočeka župnik. — I kaži mu da mi se žuri.

Momak i opet uđe u kuću, ali ponovno iziđe sam: otac poručuje

da je župnik dobro došao, neka samo uđe. Bijaše uboda u tim

riječima.

Župnik visoko uzvi obrvama, a kutovi mu se usana zategnuše

kad je sišao i kad je velikim koracima za momkom prešao preko

dvorišta te ušao u kuću. Starac s Björklanda, začuđen, krenu za

njim.

14

III

Župnik i njegov pratilac uđoše u tamno predsoblje s vratima na

obje strane. Momak prođe kroz prostoriju iza desnih vrata te uđe u

sobu do nje, a župnik i starac za njim.

Tu se župniku promijeni izraz na licu. Ne bijaše baš malena

soba u koju su ušli. Jaki su stupovi nosili niski strop, a i zidne grede

bijahu pogoleme. Na dugom zidu prema jugu bio širok, onizak

prozor s malim, mutnim oknima, kroz koja je baš upadalo nešto

zlaćana sunčanog sjaja. Na zabatnom zidu na zapad, a u sjevernom

kutu, izbočio se vjetrobran pred jednim vratima, dok je u južnom

kutu bio isti onakav prozor kao na zidu u pramčioku. Taj prozor na

zapad bijaše otvoren, te je danje svjetlo koso padalo po stolu što je

ondje stajao. Na stolu ležala biblija i neka druga knjiga, s

tintarnicom i sa zašiljenim perima.

Župnik još jednom morade u sebi priznati kako nije došao

među grmalje. U ono doba još nije bilo mnogo seoskih dvorova gdje

se čitala biblija i gdje su znali pisati.

Sve pokuće u sobi čvrsto i teško, i majstorski izrađeno. Po

zidovima, gore u polutami ispod tavaničkih greda, i na samom

stropu, hladno se svjetlucalo oružje.

Župnik i björklandski starac samo se nijemo pogledaše.

Otvoriše se vrata, i neki čovjek uđe u sobu. Koliko su vidjeli po

momku i mogli prosuditi, taj mu čovjek očito bijaše otac. No nije

bio onako svijetle puti i kose, a lice u njega kruto, kao da je od

željeza. Ono kao da se kroz mnogo pokoljenja vježbalo da ne

pokazuje nikakva čuvstva — ni tuge ni radosti.

Stroge riječi što župniku bijahu navrh jezika kad je ovamo

došao, ostadoše neizgovorene.

— Tu su sjedala — kratko će čovjek, te sjedne uza zid, kamo

ga sunce s prozora nije dosezalo.

Sjede i župnik, a starac s Björklanda u svemu kao i Velečasni.

15

Župnik nije mislio da će mu posao biti tako težak. Sve mu misli

zastadoše pred tim čovjekom što sjedi uza zid, sve mu riječi zapeše

u grlu.

Oblak zasjeni sunce, soba potamnje. Župnikova zadaća ne

postade time ništa lakša. Tu, u toj velikoj polumračnoj sobi, bijaše

mu kao da je negdje u tuđini. No, valjalo je jednom progovoriti, pa

kad se malo snašao, riječi mu lijepo potekoše sustižuči jedna drugu,

te se sastaviše u izvješće o tome što se zbilo u ravnici, a ne izostade

ni posjet na Hamarrböu ni to kako ih je starac odande uputio ovamo.

Sada se eto uzdaju u njega i u žitelje tu na sjeveru, mole da im

se priskoči u pomoć protiv strašne nemani što hara i pustoši.

Torgeir se zvao čovjek na Björndalu koji je sjedio tako nijemo

uza zid pred župnikom — nijemo, jer velečasnom na sve njegove

riječi ne uzvrati ni bijele ni crne.

Tako župniku ne bi druge nego proslijediti gdje je stao:

kazivaše kako kršćanin mora pomoći kršćaninu u nevolji i kako se

može dogoditi da im se ljudi iz ravnice oduže kad pritisne

zlogodina, ili pak u kojoj drugoj prilici.

Tada Torgeir Björndal polako podiže pogled prema župniku:

— Ne treba da me opominjete na kršćansku dužnost, a mi

odavde još nismo od ljudi u ravnici tražili pomoć ni u zlogodini niti

ikojom drugom prilikom. Mi ćemo se i dalje snalazit kako znamo i

umijemo i kako nam je ljudska i muška dužnost.

Župnik ustade i čovjeku kaza da će dobiti nagradu za svoj trud,

ako dođe. Župnik sâm bijaše škrt u svemu što je od vrijednosti, a

takvi bijahu i svi drugi u ravnici. Zato je to u njegovim očima bila

zamamna ponuda.

Ustade i Torgeir Björndal te priđe prozoru, kao da će pogledati

van; ali staklo mutno i debelo, samo svjetlost propušta, a ne možeš

kroza nj gledati.

Nato se sasvim okrene župniku te će odmjereno:

— I sami imamo medvjeda s kojima nam se valja biti, ovdje na

sjeveru, pa nam ne treba dolje na jug za njima.

Župnik sad odbaci uznositost i dostojanstvenost te udari ravno i

pošteno — zamoli pomoć u Božje ime.

I uze bez ikakva dometanja kazivati kako su sami pokušali da

ubiju onu neman, ali nisu uspjeli, nego im se po zlu okrenulo; ne

zaboravi spomenuti kako je to snažan i krvoločan medvjed, sa

16

zelenim sjajem u očima a lisast s jedne strane — tako golema i

strašna zvijer da su ljudi naprosto izludjeli od straha.

Torgeir se bijaše opet zagledao prema prozoru, ali kad je

župnik spomenuo kako je medvjed lisast s jedne strane, odjednom se

okrenu te uprije oči u župnika.

Gospodin Diderich ustuknu za dobar korak, jer onaj pogled

bijaše kô udarac modrim čelikom.

Dugo je Torgeir Björndal stajao tako, a onda svrnu pogled

preko župnika na sjeverni zid. Ondje je visjela puška za lov na

medvjede, duga i opasna — rđi na njoj ni traga. Najposlije se tiho

okrene te se dugo zagleda kroz otvoreni prozor na zapadnoj strani.

Sunce prosjalo po padini blijedim jesenskim sjajem.

Nestade oštrine u domaćinovu pogledu, lice mu opet postade

željezno — nikakva na njemu znaka što bi odavao misli. Torgeir

Björndal ponovno sjede kraj južnog prozora, gdje se sunce i opet

zlatilo na staklima, uprije se laktima o koljena pa se podnimi

objema, položivši podbradak na šake.

Sjede i župnik. Nije se usuđivao dalje govoriti, samo se čudio i

u mislima pretitravao nije li štogod izrekao što bi domaćina moglo

ozlojediti.

Torgeir Björndal još se nije maknuo, ali mu se micahu vilice i

usta, te najposlije prozbori. Bijaše kao da samome sebi govori

slažući misli i riječi. Glas mu bio dubok i hrapav:

— Moj djed, očev mi otac, promijenio svijetom...

Toliko domaćin, pa stade, a župnik ga u čudu pogleda, dok je

starac s Björklanda iskosio oči prema vratima, da vidi jesu li mu

leđa slobodna.

— ...poginuo od medvjeda — nastavi Torgeir.

Župnik poče razabirati i napeto uprije pogled u domaćina. I

starac s Björklanda naže se naprijed i uze slušati otvorenih usta.

— I otac mi je tako umro, medvjed ga ubio — proslijedi

domaćin.

Starcu s Björklanda ote se dubok uzdah, a župnik uvuče dušu u

se.

— Imao sam brata — opet će Torgeir. — I on je nastradao od

medvjeda i poslije umro.

Tu je Torgeir dugo šutio. Župnik sjedio kao skamenjen, a starac

iza njega rasklopio usta te izvalio oči, široko otvorene i tako

ukočene da mu je voda potekla niz nos.

17

Torgeir nastavi još tišim glasom:

— Imao sam tri sina. Sad ih imam dvojicu. Najstariji mi lani

pošao na medvjeda. Bijaše još mlađahan, i ja mu rekoh ne idi, ali on

navro te otišao, i evo se još nije vratio, nema ga.

Domaćin govorio na opočinke, duge stanke bijahu među tim

riječima, a posljednje mu dvije bile poput daška. To što je domaćin

pripovijedao zvučalo župniku i njegovu pratiocu kao kakva bajka, iz

dalekoga nekog vremena, iz dalekoga nekog svijeta.

Malo se uspravi čovjek koji je sjedio pred njima dvojicom, te i

opet okrenu lice prema otvorenom prozoru:

— Moj ih je djed — produži — ubio sedamnaest; s posljednjim

je i on otišao.

Dugo je šutio, a onda će polako:

— Tome je medvjedu bila svijetla šara sa strane, baš kô u

lisasta konja...

Župnik visoko uzvi obrvama, ruke mu malo zadrhtaše. Starac

za njim ovjesio donju usnu i zaslinio u bradu; koljena mu se lako

tresla.

Torgeir nastavi, ali tako tiho da mu se glas jedva čuo:

— I moj ih je otac ubio sedamnaest. Posljednji je njega

usmrtio, a imaše taj svijetlu prugu na boku, baš kô lisast konj.

Zapucketa sjedalo pod starcem s Björklanda, a župnik gotovo

zaboravio disati.

— Imamo ovdje dvije takve medvjeđe kože: i na jednoj i na

drugoj nosili smo mrtva tijela kući.

Sunce zađe upravo kad je domaćin izrekao posljednje riječi.

Tama ispuni prostor jezom.

Torgeir ustade i pogleda prema prozoru. Riječi mu sad bijahu

tvrde:

— Ja sam ih šesnaest ubio. Nisam kanio više loviti. No ako je

taj vaš lisast sa strane, onda je od onih što su mi ubili oca i djeda, pa

mi stoga nije druge, valja mi na nj. Na izmaku je s medvjedima,

dolje u vas, sve mi se čini, a možda je i meni kraj...

Tu je župnik htio progovoriti, ali nije smogao ni jedne riječi.

Nije bio spreman za takvo što, nije mislio da će razgovor tako

krenuti.

Torgeir im kaza da mogu kući. On će, veli, za njima. Ako im je

s voljom da štogod prezalogaje prije polaska, neka samo izvole, ima

jela.

18

No župnik i starac ustadoše i tiho iziđoše. Poslije onoga što su

čuli nisu na jelo pomišljali. Krenuše natrag i ni riječi putem ne

izmijeniše.

Sutradan eto ti rano nekog čovjeka sa sjevera u župni dvor.

Poput kakve jake životinje išao je mekim, sigurnim korakom,

dugonog kô sjeverni jelen. Pleća mu široka, držanje uspravno, glava

uzdignuta, a na njoj tijesno ustaknuta kapa, sa zaslonom protiv

sunca. Kaput mu kratak i uzak, a pod njim prsnik od učinjene kože.

Hlače mu odmah ispod koljena stegnute do listova, na kojima su

kožni ovijači pritegnuti remenjem, a cipele mu meko uz nogu

priljubljene. O jednom mu ramenu visi torba na kaišu, o drugome

puška. S desne za pojas kratak, širok nož u koricama, a na uzici vodi

dva sivkasta psa.

Sve na njemu na lovačku, sve kao saliveno, ali na svemu

tragovi od mnogog obilaženja šumama i vrletima. Ne bijaše baš za

svečane zgode ta odjeća, ali mu se zato na zapešćima i na vratu sjala

košulja tako bijela kako je samo sunce može obijeliti, a puceta,

sprijeda na prsniku, poput srebra.

Bješe to Torgeir Björndal.

Župnik se silno začudi te upita dolazi li to sam.

— Nisam sam — odgovori Torgeir. — Imam sa sobom pušku i

pse.

Lice mu bilo željezno, a glas takav da župnik više nije smogao

riječi.

Torgeir htjede samo znati je li župnik još štogod čuo o

medvjedu poslije preksinoćne pohare u Böu. No župnik nije ništa

više znao.

Utom Torgeir krenu, a župnik ostade gledajući za njim. Dugo

ga je još pratio pogledom.

Poslije one mòre i silnog straha župljani odahnuše, osjetiše

neku sigurnost. Od majura do majura pronese se župom vijest o

lovcu koji je krenuo na medvjeda. Ona dvojica koja su išla po njega

nisu ništa pripovijedali o tome što su čuli i vidjeli. Ipak je starcu s

Björklanda prešlo preko usta toliko da je narod razabrao kako su s

tim medvjedom đavolji prsti posrijedi. Što je strijelac sam krenuo,

bijaše hrabrost koje nitko nije poimao, pa su stoga uzimali da je i tu

nekakva čarolija.

19

Stare žene u suknjama i stare žene što ih nazivaju muškarcima,

nadugo i naširoko raspredahu po sobama i zakucima, sve domećući

riječ na riječ. Preklapahu o sinoćnoj zažari na nebu i o krvavome

maču, o zelenom sjaju što medvjedu u očima sijeva — a zelene su

mu oči od otrova i čarolija — pripovijedahu o tome kako je neman

lisa sa strane, a ta joj opet biljega odonda kad je đavo u nju ušao,

zucahu o lovcu koji je sam krenuo u lov zato što u torbi ima neku

čaroliju i što gađa nekakvom vražjom puškom nabijajući je

posvećenim srebrom.

20

IV

Dobrano na istok od Böa protežu se šume što pripadaju drugim

općinama, a golema su to prostranstva s divljim raslinstvom.

Daleko iza uzvisina i grebena ruši se strmenita padina prema

rijeci što se pjeni u onoj dubini brzajući u nedogled. Stara, tršava

šuma čvrsto se ukorijenila u rasjekline i pukotine, te svojim čupavim

brstom skriva pogledu rijeku i ponor.

Onoga dana kad je Torgeir Björndal krenuo na medvjeda, nije

šuma tamo na istoku, na padini, bila drukčija nego u sve ostale dane.

Teški tetrebovi bezbrižno gazili vrištinom i zobali plodove ljeta,

borovke, brusnice i crne borovnice — bobe modre, crvene i crne.

Oštri papci teških sjevernih jelena urezali duboke tragove u

mahovini. Visoko gore, na blijedom jesenskom nebu, kružio orao

ploveći raširenih krila, a po svim šumama sunce razlilo svoje meko,

bijelo svjetlo.

Nije li to negdje šišarica pala s jele?

Zalepetaše krila, šušnu tetrijeb uzdigavši se, pa ko strijela sunu

nad ponorom i nestade.

Nije li to negdje zapucketala suha grana?

Tamo nad vrisištem i mahovinom kliznu uglata sjena što se

tromo pomicala prema klisurama nad ponorom. Za sjenom se teško

gegala neka golema, tamna zvijer i tiho se valjala naprijed, sve

stajući tamo gdje bi sjena odmakla. Bješe to medvjed, zvijer golema,

ali ukočena od starosti i mršavosti. Glava mu klimala na tanku,

čupavu vratu, čeljusti mu napol razjapljene, njuška njuši naprijed

isturena, a uši osluškuju huku s rijeke. Ide i gnječi bobe, gazi grmlje

vrijeska i za teškim šapama ostavlja široke tragove.

Je li gdjegod vjeverica skočila s grane na granu?

U snažnu zamahu medvjed se okrenu, osluhnu spuštene glave,

a sitne oči, što se iskre, uprije onamo kuda bijaše došao.

Lako tapkanje životinja što brijegom jure, usopljeno dahtanje, a

zatim bijesan škamut i štektanje: lavež pasa prolomi tišinu.

Odakle tu taj stari medvjed, odakle ta bijesna zvijer što se

propela sred proplanka te udara oko sebe? Šape mu se okreću poput

21

mlinskog kola Pod slapom što huči. Psi štekću i laju, odskaču daleko

nazad i opet navaljuju, kostriješe se i bijesno reže, a sve nadglašava

promuklo mumljanje iz zapjenjenih medvjeđih ralja.

Je li to grom prasnuo?

Jedan od pasa uspje da zarije zube duboko medvjedu u bedro,

ali ga smjeri teška šapa. Poput grančice proletje pas zrakom i ostade

ležeći nekoliko hvati odande, u šumi iz koje bijaše došao: tijelo mu

bilo razdrto, crijeva pokuljala iz utrobe.

Drugi pas, kad ostade sam, načas zasta zbunjen, a medvjed se

povuče dva-tri koraka prema padini. No pas opet udari u štektanje.

Sad medvjedu kretnje postadoše mirnije. Vrebajući upilji zvijer

pogled u svoga bijesnog neprijatelja, i svaki put kada bi se pas

usudio prikučiti na dohvat, zamahnula bi tako snažno da bi tim

udarcem i vola ubila; no pas bi izmaknuo munjevito brzo.

Tako se ponavljalo korak za korakom prema padini, a onda se

opet razliježe prasak poput groma.

Medvjed ponovno zamahnu, ali mu šapa ne pogodi psa po

sredini tijela, nego samo strugnu po dužini, i to bijaše dosta: u

visoku luku prozuja pas zrakom prema ponoru.

Medvjed se začuđeno obazre oko sebe. Je li gotovo s tom

mukom? Ne, nije, dobro pamti iz mladih dana. Jednom prije

namjerio se na takve pse. Bijaše to onda kad mu je prasak bolno

zasvrdlao u slabini. Sada mu valja dočekati najopasniju od svih

životinja — čovjeka sa sjevera, ozgo s Björndala.

Gipko poput risa šćućuri se medvjed i kliznu prema padini. Ne,

provalija vodi samo na zaravan dolje, odakle nema nikakva puta, te

on uspuza na rub nad njom, prebaci se preko bora što ga vjetar

bijaše izvalio, pa se stisnu u neku uvalicu iza njega. Istog časa ukoči

se poput štapa. Samo mu oči bijahu u pokretu, vrebajući: u

mješavini ludog straha i đavolske mržnje vrebahu i sijevaju ispod

suhog borova stabla onamo odakle su psi došli.

A onda se pojavi čovjek. Ne s bukom i vikom kao oni sa

zapada, iz ravnice. Ne! Pojavio se on sagnut i vrebajući kô lisica u

česti i ris na grani: oči budne i napete, uši osluškuju, nos hvata miris.

Najopasnija životinja na svijetu.

Čovjek je zacijelo našao svoga psa tamo u šumi. Očima prelazi

po tlu, široki tragovi medvjeđih šapa kazuju mu da je na pravom

putu.

22

Dugo se zadržao na onome mjestu gdje je bješnjela borba sa

psima, u ruci mu spremna duga i opasna cijev iz koje se prasak

razliježe.

Medvjedu vatra gorjela u tijelu. Pasji ugriz u bedro počeo mu

zavrtati u mesu, boli ga, te jedva mirno leži, a staro žiganje u slabini

sve ga više glođe i peče. Medvjed se baš razbjesnio. Što hoće taj

čovjek tu što sa sobom donosi sve nevolje i sav jad? Oh, kako ga

unutri žeže i ujeda i kako ga pasji ugriz pali!

Čovjek prilazio sve bliže i bliže, budan i napet, bez ijednog

glaska i šušnja. Eno promače dolje u prosjelinu gdje je medvjed

najprije ostavio tragove, eno sad kliznu na zaravan, upravo podno

mjesta gdje medvjed leži.

Bol u utrobi peče medvjeda kô živa vatra, sve više zavrće i

steže, a pasji ugriz u bedru bridi i siječe kao da su još zubi u mesu

— krv mu u tijelu udara, navire u mlazovima u glavu i šumi, i

svijest mu oduzima. Bijesna mržnja jedini mu je nagon — u

jednome jedinom divljem zamahu baca se dolje, skače na čovjeka

što je na zaravni pod njim.

Torgeir Björndal stoji i gleda u dubinu pred sobom: nije li

možda medvjed gdjegod dolje. Kao da ga je slutnja pokrenula, opazi

gdje se medvjeđe tijelo ruši padinom, te u posljednji čas hitrom

kretnjom uzmaknu za korak i to ga spasi — izmaknu, te se

medvjedova težina ne obori na nj. Ali gle nevolje: puška mu omače

u ponor — gotov je...

Ne, još nije, jer je čovjek sa sjevera, ozgo s Björndala, možda

opasan i bez puške.

A tako je i bilo: Torgeir Björndal, brži od medvjeda, malko se

skupi te glavom sunu medvjedu u prsa, snažno pod grlo, i upevši

ramena i leđa u čvrsto klupko snage, uprije lakte naprijed, a uto se

oko njega sklopsiše medvjeđe šape.

Sve se zbilo u jednome jedinom dahu.

Nad glavom mu se prolomi strašna medvjeđa rika, a goleme

pandže razdirahu mu leđa. Odjeća, meso i krv, sve se miješalo pod

užasnim šapama. Torgeir međuto svinu ruku niz bok medvjedu,

maši se noža, malo se oduprije zvijeri o prsa, privuče nož do visine

gdje bi joj trebalo da bude srce, pa utisnu posjeklicu u trupinu i još

njome zavrnu. Grčevit trzaj prođe tjelesinom, pandže se još dublje

zarinuše Torgeiru u leđa, a onda izduši snaga strašne zvijeri, te

medvjed i lovac padoše na tlo.

23

Kad se Torgeir probudio, razabra gdje leži s jednom rukom

grčevito stisnutom nožu oko drška, a s drugom zarinutom medvjedu

u rutavi vrat.

Oprezno pogleda u stranu, uz padinu.

Je li još na životu ili se to budi poslije smrti?

Ipak — živ je, vidi gdje se povija zvečac, a sitni zvončići u

pukotinama stoje onako kako ih je za života gledao, i njišu svoja

svilena modra zvonca.

Živ je dakle, a medvjed mrtav leži.

Trpak mu smiješak prijeđe licem. Nije eto zaostao za ocem i

djedom, valjan je kô i oni što bijahu. No odjednom ga podiđoše

ledeni trnci: a je li to pravi medvjed?

Upe snagu, da ustane, ali mu leđa kao prebijena, a nepojmljiva

mu hladnoća sve tijelo prožela. Ipak uspje da se malko okrene, tako

te mogaše medvjedu zagledati bok. Ne, nije lisast. Zvjezdice mu

sjevnuše pred očima.

Pokuša maknuti glavu, da zagleda s druge strane. Dugo još

ostade ležeći te oćutje kako mu tijelo drhti od studeni i napetosti —

dugo osta tako prije nego što se usudio da medvjedu pogleda drugu

stranu.

Polako podiže glavu i sklopljenih vjeđa počeka časak, a onda

pruži vrat i pažljivo otvori oči. Gledao je ne trepćući. Tu na boku

bijaše na krznu lisa, baš kô u lisasta konja.

Steže ga u leđima od boli i hladnoće, sve mu tijelo kao od leda,

a ipak upire pogled medvjeda u lisasti bok. Opori smiješak opet mu

zaigra na ustima. Zatim sve prijeđe u rumen, u vatreno crvenilo i

sjaj, a onda zapasa tama, noć mrknu...

Došepesa pas na tri noge — četvrta mu, prebijena, mlohava

visi. Zlo se jadnik proveo u onom letu zrakom, ali je toliko njuškao i

naokolo tragao padinom, dok nije pogodio kamo je htio. Najprije

malo zalaja na medvjeđu tjelesinu, a onda udari u radostan škamut

prema gospodara. No niti se miče medvjed niti gospodar.

Cvileći, kevćući i mašući repom šepao pas i obilazio u krugu,

te se najposlije umiri i malo zastade, kao začuđen, a potom okrenu

tužno zavijati — u šumu i u vječnost.

24

Sutradan u prosvit jadan pas šepao preko široke ravnice i,

nestao gore prema sjeveru, na putu u Björndal.

Još istog dana dovezoše se sa sjevera dvojica sa psom; u kola

bijaše upregnut crn konj. Pošto su se raspitali na župnom dvoru,

krenuše put Böa. Onda utjeraše kola na dvorište.

Obojica na kolima bijahu još mladi momci — jedan tanak i

suhonjav, svijetao kao ljetni dan, a drugi stariji, krupniji i tamniji u

licu — obojica visoki i stasiti, obojica odvažni.

Ostaviše konje i kola na Böu, pa sa psom zađoše u šumu.

Kad se k večeru usutonilo, čeljad na Böu vidje gdje se momci

vraćaju preko dalekih livada, odande s ispaše. Idu jedan za drugim i

nešto teško nose. Najposlije eto ih na dvorište, oprezno spuštaju

teret. Domaćin na Böu prilazi sav u strahu.

Na tlu leži medvjeđa koža, kroz šape provučena joj dva duga

štapa za nošenje. Koža oskudno obrasla dlakom, kao da je od stara

medvjeda, a na jednoj joj strani neobična, blijeda pjega. Na koži

mrtvo tijelo lovca što je jučer iz Böa krenuo na medvjeda. Desnica

mu zgrčena oko drška na kratku, široku nožu. I šaka i sječivo crni od

krvi. Iz stisnute ljevice vire čuperci s medvjeđeg krzna. Na mrtvacu

lice poput željeza, na ustima mu opor smiješak.

— U zao čas bijaše taj put — protisnu domaćin, tek da nešto

kaže.

Momci ne uzvratiše ni jedne, samo oboriše pogled k zemlji pa

u stranu. Domaćin im ponudi da jedu, a oni samo odmahnuše

glavom.

Potom natovariše nosiljku na kola i, otklonivši svaku pomoć,

krenuše put sjevera.

Jesu li župljani u ravnici poslije toga događaja drugim očima

gledali ljude sa sjevera? Moglo bi se pomisliti da je tako, no ljudi

nisu takvi — svakako ne u ravnici. Bijaše za njih sramota što je

jedan jedini čovjek odande sa sjevera bio toliko hrabar i što je čak

dao život da ubije tu neman u koju je đavo ušao.

Njegova hrabrost bijaše bruka po njih, a u jadnim i sitnim

dušama postiđenost urađa mržnjom, pa su tako župljani u ravnici

brzo zaboravili hrabrost te pustili da im u postiđenosti naviru iz usta

pogrde i svako zlo, kojim se nabacivahu na one ljude i na sve što

bijaše sa sjevera.

25

U novim naraštajima išla priča o tome i o drugim događajima

iz Björndala i hrabre brđane pretvarala u opasne lovce i — ubojice.

Eto tako svijet plaća …

26

V

Dani se nizali u godine, i mnogo je vremena minulo od onog

događaja, u ravnici više nikakvih medvjeda ni pustošenja. Događalo

se doduše ponekog ljeta da bi nestala ovca s paše, te bi se otkrio

medvjeđi trag, no to je bivalo sasvim izrijetka, a sve rjeđe što su

godine odmicale.

Tákalo se vrijeme i protjecalo, a ljudi sa sjevera sve se češće

viđali po putovima u ravnici.

Bivalo je da bi i poneki župljanin s juga otišao gore na sjever,

za službom, pa se od takvih saznavalo u ravnici štogod pouzdano o

životu i ljudima u Björndalu. Tako su na jugu naučili da razlikuju s

kojega su majura neki konji, a s kojega seoskog dvora pojedini ljudi.

Je li konj bio dorat zlatogrivac, znalo se da je s Hamarrböa; je li

bio vatren vranac, crn kô gavran, župljanin pripoljac suspregnuo bi

dah i širom rastvorio oči, jer je znao da je to zaprega sa Starog

Björndala, a baš su crni konji bili najčešći.

Po svemu se razabiralo da stari Björndal neprestano ide

unapredak i postaje sve bogatiji posjed. I to već bijaše razlogom da

ljudi budu nazubni na one gore. Zavist je stara riječ, i dobro uspijeva

u ljudi.

Čili vranci sve se češće viđali, jaki i teški kasali na jug i sjever

putem kroz naselja u ravnici, i sigurno su išli sve do grada, jer bi

prošlo po nekoliko dana prije nego što bi se vratili.

S tovarom su odlazili, a često se s tovarom i vraćali.

Marljivi i posleni bijahu naočice ljudi u naseljima gore na

sjeveru.

Župljani u ravnici čudili se što li to oni ozgo u grad voze, ali

nisu mnogo saznali.

U ono vrijeme kad su se počele i kad su učestale vožnje u grad,

na Starom Björndalu upravljala dva mlada momka — ona dvojica

što su išli da traže oca u šumi na istok od Böa.

Obojica bijahu ozbiljni i valjani momci što su mladački zdušno

i srčano prilazili svemu čega bi se poduhvatili.

27

Tore, stariji, mogaše doduše bolje posavjetovati i zapòvjediti

ali ni mlađi mu brat, onaj lijepi i svjetlokosi mladić, koji se zvao

Dag, nije za njim zaostajao u odlučnosti i pouzdanosti, otkako se

sasvim zamomčio.

Tore bijaše visok i plećat momak — snažan kao da je od stijene

odvaljen. Bio je on tamnoput i tamnije kose nego Dag, a oštra

pogleda. »Živa slika očeva, puki otac« — kazivali ljudi.

I Dag bio čvrst i snažan, premda ne onako plećat, a k tomu još i

gibak poput mačke i brz u svakome pokretu tijela. Bila u njega

svijetla koža i kosa, a sasvim modre oči, u kojima se neprestano

radost zrcalila.

Tako se lijep momak još nije vidio u ovom kraju, govorili starci

i tvrdili da je najviše nalik na svog djeda.

Istina bila u glasovima što su doprli u ravnicu. Stari Björndal

bijaše već u ono doba velik i znatan seoski dvor, pa s

gospodarenjem i s upravom dvojice mladića ne bi baš najbolje išlo

da im nije bilo Örna na Hamarrböu, komu se za savjet obraćahu.

Uz njegovu su pomoć sretno prebrodili prve teške godine, a

poslije se i sami snašli.

Odavno je bilo u običaju da se u grad dovezu poneka kola s

finim kožama i drugom robom koja se dobro plaćala. Ostale

proizvode od manje vrijednosti, iz šuma i s majura, slali su u bliža

naselja, gdje je cijena bila niža, ali kamo je put bio kraći.

U gradu su s vremenom došli u vezu s velikom trgovačkom

kućom koja se zvala Holder, a koja je trgovala i s gradovima u

inozemstvu i mogla im platiti najvišu cijenu za sve što imahu dobro

i valjano. Seljaci iz Björndala i dalje su trgovali s tom kućom, i

nikad nisu bili prevareni.

Išlo tako godine i godine. A onda im rekoše u gradu da i drugo

mogu prodavati ako im je s voljom, i da su dobro došli sa svime što

žele u novac pretvoriti, a isto žele li kupiti što im treba.

I tako su odonda vozili u grad sve što imađahu za prodaju, a

odande se vraćali s robom koja je njima trebala. Od onog je vremena

sva trgovina iz Björndala išla onamo.

Jednoj velikoj trgovačkoj kući onih dana trebalo je mnogo šta

od ljudi iz daleke unutrašnjosti, a i ona je njih mogla u mnogo čemu

opskrbiti. Mogla je kupiti svega i svačega i dobro platiti, a od

28

vremena do vremena kazalo bi se seljacima što joj treba iz njihovih

šuma i majura.

Björndalski su seljaci tako zarana znali mnogo i mnogo toga

pretvoriti u lijep novac, prodati mnoge proizvode na koje drugi nisu

pazili.

Jednog se dana Toreu Björndalu na putu u grad slomio kotač na

kolima. Dogodilo se to u blizini majura Gistada, u drugoj općini,

južno od župe u ravnici. Lijepo su ondje dočekali Torea, dali mu alat

i pomogli da namjesti kotač, i tom je prilikom Tore zašao malo u

razgovor s ljudima na onom posjedu. Od onog se vremena Tore

često navraćao na Gistad kad bi onuda prolazio. Poslije nije nikad

propuštao da se na putu u grad malo odmori na Gistadu. Navraćajući

onamo sprijateljio se s jednom između kćeri na onom imanju pa se

još iste zime njome i oženio. Proslavili su svadbu na Gistadu, slavlje

potrajala nekoliko dana, kako bijaše red i običaj.

Kasnije tazbini s Gistada valjade na sjever, u Björndal, da

roditelji vide kako je njihovoj kćeri. Poslije njihova posjeta zetu i

kćeri pojačaše se glasovi što su po selima kružili o blagostanju na

Björndalu. Roditelji nisu imali razloge da kriju kako im se kći dobro

udala i usrećila.

Nakon nekog vremena dogodilo se da su braća s Björndala

postali svojta nekim župljanima u ravnici, jer se druga kći s Gistada

udala za nekog momka na posjed Böhle u onoj župi. I opet se slavila

svadba na Gistadu, ali na slavlje nije došao nitko s Björndala.

Svadba te kćeri slavila se u zimu poslije svadbe prve kćeri, a ova je

u to doba upravo očekivala dijete, pa nije mogla putovati, i tako su

svi na Björndalu ostali kod kuće.

Bijaše ta svadba o Božiću, a poslije su na Böhleu slavili doček

mladenaca i svatova. Na tu je svečanost valjalo Dagu putovati, jer su

iz mladoženjine kuće poručili na Björndal da svakako tkogod od

svojte dođe na slavlje, a i mlada je nevjesta zamolila da ne izostanu

sasvim sa te svečanosti što se priređuje njoj u čast.

Tako su Björndalci prvi put pozvani u kuću u onoj župi, i tako

se Dag odvezao onamo. No, kasnije se ljuto pokajao, a imao je i

zašto.

29

VI

Sve što bijaše od ugleda u župi, našlo se na svečanosti u

Böhleu. Nije bilo vremešnih ljudi, nego sve odreda mladost, jer je

svečanost i priređena za mladi svijet, s plesom i sviračima obilju

bilo jela i pila, kako i jest u božićno doba, pa kad se ples započeo,

momci već razvezali jezike, a pilo se i dalje, za plesa.

Uvelike se unoćalo kad se zbilo ono što je Dag kasnije požalio.

Nikad nije plesao do svadbe na Gistadu, no nije mu trebalo

mnogo da nauči. Lako je učio, imao dobar sluh, a bio gibak —

riječju, kao stvoren za ples.

Na Böhleu je te večeri često plesao, igrao s mnogim

djevojkama, pa se ubrzo pokazao kao jedan od najspretnijih. Nije

svima bilo po ćudi što su djevojke tako često i rado plesale s tim

šumskim momkom sa sjevera — čak su na nj bacale oko i onda kad

bi plesale s drugima, a to je uspirilo zavist i raspretalo staru mržnju.

Dogodilo se te je Dag otišao po neku djevojku što je sjedila sa

svojim zaručnikom. Već je prije s njom igrao te večeri, ali je sada

zaručnik rekao svojoj zaručnici da više ne pleše s Dagom, pa kad je

ovaj prišao, djevojka ga odbila. Opazili to drugi koji bijahu u blizini,

pa se nasmijali, a jedan između njih napomenu nešto kako djevojke

hoće da plešu s mladićima koji se ne spotiču o vlastitu noge.

Dag je uzeo da se time smjera na nezgodu što se dogodila

njegovu bratu na svadbi: kako Tore nije znao plesati, to mu se za

plesa na Gistadu jednon omakla noga, te je pao.

Mnogi se nasmijaše kad je momak ono napomenuo, i Dag po

tome razabra da su često spominjali nezgodu njegova brata te se

izrugivali.

Nikad nije bio tako ukosit, tako bijesan kao u taj čas. I nije se

toliko žestio zbog toga što je sam na nišanu, nego mu bijaše žao

brata, i zato je u njemu sve uskipjelo: da su zbog onakve sitne

nezgode čitavu godinu dana uzimali njegova brata na jezik — e, to

ga je dovelo do bjesnila.

Dag prezirno omjeri momka koji je ono priklopio, te mu kaza

kako ne smije da bude tako hitar na jeziku onaj koji se i sam trese na

nogama.

30

Dagu glas žestoko drhtao, a oči mu zaiskrile kao da čelik

sijeva.

Nitko se iz ravnice nije usudio još rječkati poslije toga.

Razabrali su da se Dag ražestio, a strah od ljudi iz Björndala bijaše

im se u kosti uvukao. Ono što se pričalo i što su sami pronosili o

ljudima iz onog kraja, nije ih moglo nimalo osokoliti.

No pokraj mladića što je izrekao onu drskost sjedio neki

momak iz druge općine, koji je došao u goste. Bješe to krupan

jakota, momak snažan i silno plećat, sa šakama poput medvjeđih

šapa.

Taj ustade tromo i važno te dobaci Dagu da se požuri, ako mu

je želja otići zdrav i čitav.

Dag kratko uzvrati kako on sam odlučuje o tome hoće li otići ili

ostati.

Bijaše očito da je strani momak navikao da odlučuje ondje

odakle je došao. Lice mu pocrvenje od bijesa te golemom šakom

zamahnu na udarac, kojim bi i vola oborio.

Dag izmače udarcu spretno poput vretice, te u isti mah

zamahnu pesnicom i sad on udari.

Sve poustajalo te se sastavilo u krug — na pristojnu udaljenost,

kako to strah određuje.

Prvi put eto vide rođenim očima: doista su srčani ti ljudi ozgo

iz Björndala, a znaju se boriti. U krvi im je da se za život bore protiv

nevremena, protiv zvijeri i ljudi. Borili su se tako kroz mnoga

pokoljenja, pa naučili. Samo blijesak okom, i već uoče svaku

opasnost, samo časak, i već je odluka tu — ne treba im vremena,

brzi su poput munje.

Dag Björndal bijaše kô i sav njegov rod. Svom širinom leđa,

svom duljinom ruke i svom snagom mladoga, divlje jakog tijela

zamahnu na udarac, kojim tako brzo i žestoko smjeri stranca u

podbradak da se izvrnuo na pod.

Ne bijaše slabić taj momak, nikako: brzo skoči na noge, ali tek

što se osovio, već ga pogodi drugi udarac i obori opet na tlo — ali se

sad momak opruži koliko je dug i širok, i tako ostade.

Oni što su stajali naokolo, ni glaska da puste od sebe. No kad

vidješe da čovjek ne ustaje, a Dag kreće prema vratima, odjednom

se trgoše. Kô bučna kakva bujica što se ruši i pada, provali i suknu

sva mržnja na Björndalce što je u njima tinjala. Pogrde »Grmalj!«

31

»Ubojica!« prolomiše se zrakom, a udarci šakama i nogama

zapljuštiše po Dagu.

Sve se to tako iznenada oborilo na nj da se malne srušio. A

onda mu sijevnu nož pred očima i žestoko ga žignu sjeknuvši

između čela i uha.

Uzmuti se Dagu krv i pogled, sve mu pocrvenje pred očima,

kao da je sve očas ognjem planulo. Munjevito se brzo okrenu oko

sebe i odbi gomilu, a rukama, kô čeličnim kliještima, uhvati prvoga

koji mu bijaše na dohvatu, podiže ga uvis te njime pokosi sve što mu

se ispriječilo na putu. Naposljetku ga kao kakvu vreću baci na pod i

onda uzdignute glave čvrsto koraknu prema vratima. Sve se pred

njim ugnulo ustranu.

Kad se našao vani, potraži konja te ga opremi, upreže ga u

saonice i krenu. Nitko se više nije usudio da mu priđe.

Još se nije jutro zapoznalo kad je Dag po mraku doteturao u

tamno predsoblje i spustio se na klupu kraj peći.

Tore se probudio na zveket praporaca te sa svijećom u ruci

izišao u samoj košulji. Bijaše radoznao, hotijaše štogod čuti o

svečanosti. No kad smotri brata gdje onakav sjedi, podiže svijeću i

zagleda. A kad mu Dag okrenu lice, valjade mu brže stisnuti šaku,

da mu posvjet ne ispadne iz ruke. Dagu lice osuto blijedim

prošarama između krvavih mrlja, ruke mu cme od krvi, odjeća sva

razdrta, sva u krpama.

Što se to zbilo?

Priđe bliže i stavi svijeću na rub zemljane peći. Prože ga

drhtavica, njega, Torea, koji bijaše kao da je od brda Odvaljen:

spopala ga tresavica, nešto — od studeni, a najviše od napetosti.

— Jesi li se to izvrnuo na putu? — upita napokon.

Dag ustade. I on je drhtao.

Okrenu lice od svjetla i kaza da se izvrnuo. Vozio se, reče, tako

žestoko te se noćas obistinilo, u jednoj se jedinoj noći zauvijek

potvrdilo sve ono zlo koje se o njima pripovijeda dolje u nizini.

Toreu se stijesni oko srca. Dag onda iziđe s istinom nasrijedu te

izniza bratu što je i kako je bilo.

Dok je pripovijedao, Tore mu se sasvim primaknuo. Teško se

trzahu snažna ramena, pucketahu stisnute šake, rutave noge stajahu

na podu, kao da su konjske noge ondje stale, zategle se na njima žile

i tetive, titrali mišići kô u konja što ga ludo tjeraju.

32

— Nato pograbih jednoga između njih koji mi bijaše na

dohvatu — naposljetku će Dag — pa njime očistih sve oko sebe. A

onda iziđoh te krenuh kući.

Za posljednjih riječi Tore se odjednom umirio, nestalo

napetosti, samo ga nešto prože, njime kanda prođe nešto kao zavist

prema bratu.

Kad se jednom eto nàdâla zgoda da se zavrgne tučnjava i da se

najposlije odmasti onima dolje za sve zlo kojim se na njih

nabacivahu, on je, gle, ležao kod kuće i hrkao, a na plavome,

ljepuškastom bratu eto je ostalo da sam izvrši ono što su on i otac, i

prije njih toliki drugi u rodu, od srca priželjkivali.

No sad — što je, tu je, a ruku na srce: obavljeno je valjano, te

nije potrebe da se išta više i temeljitije uradi.

Opor smiješak javi se Toreu na ustima, zaiskriše mu se oči u

kutovima. Brat brata pogleda zadovoljno.

— I nitko nije pojurio za tobom kad si izišao? — upita Tore.

— Nitko! — odgovori Dag.

— A dosta je vremena prošlo dok si se spremio i krenuo? —

priupita Tore.

— Pa, koliko je već trebalo — uzvrati Dag.

— I nitko se nije usudio da iziđe na pozdrav grmalju? — opet

će Tore.

Daga odavno minuo bijes. Razbor opet proradio, misli se

namátale, ali nimalo vedre. Nije mario za bratove dosjetke.

— Možda sam koga isprebijao na mrtvo ime — mrko će Dag.

— Što je tko udrobio, to će i pokusati — dočeka Tore.

— Možda sam koga i ubio — nastavi Dag. — Strani se momak

srušio kô klada i ostao opružen, a ni onaj kojim sam zavitlao i

najposlije ga bacio na pod, nije više ustao.

— Tko vjetar sije, oluju žanje — odvrati Tore, ali mu

posljednje Dagove riječi bijahu manje po volji.

— Zlo je to — produži Dag. — Ni dosad nije valjalo je li

čovjek odavde sa sjevera, odsad će biti još i gore. A sve samo zato

što čovjek ne može da se suzdrži.

Tore sad ode predaleko, glas mu bijaše opor u odgovoru:

— Ti kao da nisi pri sebi! Ta od pamtivijeka ne slušamo drugo

doli pogrde kojima se na nas nabacuju. Samo nas kleveću i ocrnjuju.

Noćas su ti najposlije u svojoj zlobi sasuli otrov u lice, a ti da, im ne

odgovoriš? I što misliš: što bih ja na to, što bi otac i svi preci? No

33

zacijelo su dobro dobili po njuški, da neće lako zaboraviti. Za ono

što se zbilo odgovornost je na njima.

Tore pođe k vratima, ali se još jednom napol okrenu i pogleda

brata. Nitko na Toreu nikad nije vidio slabosti ili suzá, no sad mu se

oči caklile, a glas mu podrhtavao:

— I ti, brate, tako...

I u tim riječima obuhvati brata toplim pogledom. Nikad mu se

nije učinio tako lijep kao sada, dok tu stoji krvav i razderan.

Osvetoljubivost se duboko ukorijenila u Björndalcima, a Tore

bijaše pravi sin svoga plemena. Bješe njemu nešto veličajno što je

Dag noćas iskalio prastaru mržnju na župljane iz ravnice i što im je

odmastio za svu porugu i prezir. Dag je osvetio svoj rod, osvetio ga

tako da su se župljani iz nizine naprosto prestravili.

Tore se oporo smješkao dok je odlazio. Dagu pri duši bijaše

drukčije. I on je u osveti bio tvrd i neumoljiv kô i brat mu, ali je u

svemu mislio dalje nego Tore, i njega su, Daga, svu noć salijetale

svakakve misli.

Dolje se po selima nadugo i naširoko raspredalo o događaju na

Böhleu. Stranog momka i onoga drugog što ga je Dag tresnuo o pod,

položili su u postelju, gdje su svu noć ležali bez svijesti. Kad je

objutrilo, stranac opet bijaše zdrav i čio, ali mu grdno otekao

podbradak i oči mu strašno podbuhle, pa takav nije mogao među

svijet. Drugi je gore prošao. I on je doduše došao k svijesti, ali mu

leđa bijahu povrijeđena, razbolio se i ostao u postelji. Bijaše kao da

će svijetom promijeniti.

Pripovijedalo se kako je Dag isukao nož i kako je to ubojica od

koga te samo bog može obraniti. Domaćin na Böhleu svojim je

rođenim očima vidio tučnjavu — jedini je on od starijih ondje bio.

On je kazao da Dag nije potegao noža, te priklopio da je to

najhrabriji momak što ga je ikad vidio. No nitko nije mario za to,

nego su se o noćnom događaju pronosili glasovi što su dolazili iz

zakutaka po kojima su se ljudi uvečer okupljali i naklapali koješta

bruseći jezike.

Kazivali su i pronosili da je Dag potegao nož i da se poslužio

čarolijom, jer je vragu dušu zapisao: ta kako bi drukčije ijedno

kršteno čeljade moglo samo samcato izići nakraj s tolikim ljudima.

34

Dvadesetak dana poslije Božića eto ti kotarskog suca gore u

Björndal: doveze se u kočiji, s pandurom i s lisičinama, ali mu

valjade nazad praznih šaka. Dag bio u šumi, a sudac svoje gradio

samo na onome rekla-kazala, na pustom brbljanju dolje po selima,

pa je zlo prošao kad je ustvrdio da je Dag potegao nož. Za tu ga je

tvrdnju Tore tako ispratio da i sudac i pandur bijahu sretni kad se

opet nađoše u kolima.

Momak kojim je Dag tresnuo o pod oporavio se i prizdravio,

tako te nije bilo tužbe zbog ubojstva, no po selima dolje u župi

govorkalo se i pronosilo kako su ljudi iz Björndala još i gori od

ubojica. Kazivalo se kako su se pobunili protiv kralja i vlasti i kako

se ne boje ni Boga ni vraga.

35

VII

Od slavlja na Böhleu Dagu ostali duboki i neizlječivi tragovi

što će ih nositi cijeloga svoga vijeka: na čelu brazgotina što ju je nož

zarezao, a u duši teška uspomena.

Spočetka, dok još bijaše u strahu zbog momka o kome se

govorilo da će umrijeti, toliko je strepio i toliko bio potišten da

nikoga nije htio vidjeti. Da, nepojmljive li strahote: ljudi će ga s

pravom nazivati ubojicom! A kad je doznao da je povrijeđenome

bolje, njemu kao da se kamen sa srca svalio, ispunio se radošću

kakve nikad prije nije osjetio. Tamna sjena sučeva posjeta prođe

stoga kao nešto nevažno isprva, a kasnije bijaše drukčije.

Jednog dana pripe skije i dugo ostade u šumi.

U ono su vrijeme krvožedni vuci pustošili björndalskim

šumama, i u zimsko se doba nitko nije usuđivao na šumske putove i

staze, daleko od kućâ i ljudi. No s Dagom nije bilo tako. On je u

šumi bio najopasnija životinja, a najradije je sa sobom nosio sjekiru.

Puška u cijevi ima samo jednu smrt kad naiđe vučji čopor. A sjekira

ruši svakim udarcem, pa ako joj Dagova šaka obuhvaća šapište, smrt

samo praska oko oštrice.

Sâm je glavom bio u kovačnici kad se sjekira kovala. Trebala je

biti upravo onako uska, duga i lagana kako je on htio, a željezo da

bude baš onako teško kako je naumio. Sam je izdjeljao držak,

rezuckao ga i sjeckao, sve dok i oblikom, i duljinom, i debljinom

nije bio po njegovoj želji. Imali su na Björndalu nekoliko zarđalih

bojnih sjekira iz prastarih dana, i po njima je načinjena Dagova.

Odavno je zasijecala u medvjeđe glavurde i u vučje hrpte, i često je

bila crna od krvi — po dršku i sječivu.

No nije se Dag u šumi oslanjao samo na svoju sjekiru. Imao je

on i skije na nogama. I njih je sam načinio, lake i kratke, kakve i

trebaju u onim šumama, za one grebene i kosine, usjeline i jaruge.

Nitko nije bio tako spretan sa skijama na nogama kao Dag, nitko se

tu nije mogao s njime mjeriti.

Samo ptice u zraku prolijeću brže — kazivahu oni koji su ga

vidjeli.

36

Toga dana Dag zastao na Elgkollenu, šumovitu obronku na

zapadu. Naslonio se lako na smučarsku palicu, kapu drži u ruci, kosa

mu se zlatna kovrča na crvenom i hladnom zimskom suncu. Pod

zavojem na čelu žestoko bije u brazgotini. Dah mu se na studeni

bijelo ovija oko lica, a njemu vruće po tome ciču.

Jurio je preko strmeni i padina, strelovito klizio niz obronke,

vješto zaobilazio stabla i mladice, spretno se saginjao ispod granja,

sav se naklanjao naprijed, protiv vjetra, gdje bi se put naglo spuštao,

prigibao koljena da održi ravnotežu u jarugama, munjevito se

uklanjao kamenju i panjevima, skakao preko izvaljenog drveća i za

sobom ostavljao trag u bijelom snijegu, između svih drugih tragova

što su ostajali iza zvijeri, divljači i ptica. Klizio je i promicao brdom

i dolinom, ne misleći kamo hita. Misli mu se namátahu oko nečega

drugog, nešto je drugo u sebi prebirao.

Dugo je gledao dolje preko šume, upro pogled u krvavorumeno

sunce u zimskoj izmaglici. Dugo je gledao, ali mu oči nisu ništa

vidjele: bijaše on slijep od pustih mračnih misli. Ta bio je tako blizu

nepojmljivom: umalo što nije postao ubojica, umalo što mu na ruke

ne metnuše teške lisičine.

Odsad mu se valja u pamet uzeti, svom silom mora svladati

vrelu krv i zahvaliti Bogu što ga je ovaj put izbavio. Nije njegova

zasluga što je dobro prošao.

Valja mu se čuvati i paziti da ne pusti maha svome bijesu i da

svoju snagu ne okrene protiv ljudi, jer nisu svi od istog kova, da

izdrže, pogotovu ne oni u nizini, koji su očito slabi.

I zavrže mu se u glavi druga misao, javi se uspomena na burnu

noć. Znao je što sve govore i kakvim se blatom župljani iz ravnice

nabacuju na Björndal i na njegove žitelje. No ipak je sa svim

drukčije kad ti uvredu istresu baš u lice i kad te povrhu ospu

udarcima šakom i nogom i ubodima nožem.

Kô ružan i strahovit neki krik oćutje neprimirljivu mržnju i

zavist onih odozdo.

Ona noć nalila mu je otrova u srce, te je i opet mrzio u žestoku

gnjevu, iz dna duše, a u toj mu mržnji lice postalo poput željeza.

On koji bijaše tako svijetao, tako plav i uvijek tako djetinjski

vedar, s očima što se neprestano smiju i sjaju od radosti - pretvorio

je lice u željezo i postao krut i zatvoren toga jedinog dana, unatoč

suncu i plamenom nebu.

37

Poslali su za njim suca s pandurom i lisičinama. Žele ga vidjeti

na stratištu. A udariti ih ne smije — slabašni su, ne mogu izdržati,

leđa im pucaju, oči otiču, vilice im mekušne, ne mogu ni kaše

žvakati.

Pa što bi onda čovjek s njima?

Odjednom se uspravi i nekako uporno zagleda u sunčanu

rumen.

Jest, zavidni su im župljani iz ravnice, zavidni na blagostanju

na Björndalu, zavidni im na konjima što u grad voze bogate terete

— znake tog blagostanja — zavidni im na lijepim naseljima u šumi,

što bi ih oni, pripoljci, najradije vidjeli jadna i kukavna.

Da, posjed i bogatstvo jedino je u glavi onima dolje, samo im

se oko toga misli vrzu — i oko njihove prastare nadutosti što su

imali svoja polja i njive, blago u stajama i talire u kovčezima, i što

su od svoga dobrog žita, maslaca i mesa mogli živjeti kô bubreg u

loju, živjeti u milju i obilju svakoga Božjeg dara, dok se ovdje gore,

u šumi, u brašno miješala kora s drveća, štedjelo se meso, a maslac

se vidio samo na velike blagdane.

Sad mu je jasna sva njihova mržnja, zavist i zloba. Zavide im

na zalogaju u ustima, zavide im na ono malo ruha na tijelu, zavide

im na konju upregnutu u saone. Da, najradije bi oni da svi

Björndalci uže omaste.

A eto, ne možeš im ništa. Ne možeš ogledati snagu svoje šake

na onim kukaveljima, ne možeš upotrijebiti mišicâ protiv njih, ali

možeš upeti sve sile i svu pamet da povećaš blagostanje na

Björndalu, tako da ih spopane bijes i muka kad ga vide.

Sunce obavi snažan lik zlatnorumenim sjajem. Nikad nije Dag

osjetio toliko snage u plećima kao sada kad je kapu stavio u džep,

pritegao sjekiru za pojasom, opipao brazgotinu pod ovojem na čelu,

nagnuo se naprijed te sunuo niza snježni obronak i nestao u šumskoj

čestini, na putu kući — i odmazdi.

Ide govor od usta do usta, kazuje čovjek čovjeku, pripovijeda

žena ženi, riječi svoje tkaju, žive i lebde, dok ne pogode onamo gdje

zlo donose. Tako se govorkanje iz župe u ravnici prenijelo na

Hamarrbö, a odande na Björndal — govorkanje što je nastalo poslije

sučeva posjeta. Stigla brbljarija Toreu do ušiju upravo onog dana

kad je Dag bio u šumi.

Nikada Dag nije vidio brata tako ražešćena. Jedva je Tore

mogao govoriti, koliko bijaše bijesom uskipio.

38

— Mislim — zausti Tore naposljetku — valja nam upregnuti

pa dolje u župu!

— Što ćeš ondje? — dočeka Dag, premda je naslućivao što je

brat namjerio.

Tore mrko pogleda, oči mu samo sijevnuše od srdžbe:

— Što ću ondje? — Zaći ću od majura do majura te svakoj

živoj duši istjerati šarene buhe iz kožuha! Što veliš, a?

— Velim da nam se valja čuvati — odmjereno će Dag.

— Čuvati se? — gnjevno će Tore. — A ja velim, od njihovih

podvala i laži slabo ćemo se očuvati, ostanemo li ovdje u zapećku.

Dag razabra da tu prijeti pogibao. U takvu raspoloženju mogao

bi brat odjuriti dolje u selo i ondje bjesomučno pustošiti. Zna Dag

još iz dječačkih dana da Toreu ne možeš jarost utoliti kad ga jednom

spopadne. Valja mu dakle izići s nečim čime će bratove misli svrnuti

na drugo.

— Zaboravljaš da se ovaj put poklapa s istinom to što nazivaš

lažju — izusti Dag.

Tore široko upe oči u brata.

— Zar je ubojica onaj koji se šakama brani kad na nj navali

čopor gori od vukova? I zar je pobuna protiv vlasti kad čovjek suca

upozori da se ne oslanja na brbljanje?

Dag je šutio časak, a onda odgovori:

— Možda je tako kako veliš, ali ja na to gledam nešto drukčije.

Što danas nisam ubojica, Tore, nije moja zasluga, jer da je onaj

momak slučajno umro, ne bi sudac samo onako otišao. A misliš li da

bih pošao s njime i da bih stavio ruke u lisice? Nikada, Tore! Učinio

bih ono što o nama pripovijedaju, pobunio bih se protiv vlasti, i

kralja, i svega, te bih umakao u šumu i zašao stazama po kojima bi

se dobro čuvali da me slijede. Eto, takvi smo!

Ustade, a oči mu zaiskriše kad proslijedi:

— Bijasmo ovaj put blizu nesreće, i samo se za dlaku

razminulo te se nismo upropastili. Valja nam se zato uzeti u pamet,

dobro otvoriti oči i držati se podalje od ljudi. Ali ne treba opet da s

uma smetnemo uzrok nesreće koja nam umalo na vrat ne pade, a taj

je uzrok pakost onih ozdo, pakost iz puke zavisti. Zavidni su nam i

mrze nas što nismo sitni i bojažljivi, kako bi pristajalo ljudima iz

šumske zabiti. Dugo sam se danas bavio vani, jer sam o svemu tome

razmišljao. I mislim, valja da iz njih iščupamo tu pakost ili pak da je

39

u njih tako duboko utjeramo da popljesnivi. No ne može to biti u

jedan dan, nego polako, ali zato uspješnije.

Torea se silno dojmilo to što je brat o svemu razmišljao. Već i

prije bijaše navikao da mlađi brat svojim savjetom priskoči u pomoć

kad bi se u tijesnu zavrnuli. Zato je šutio i Daga pustio da sa svojim

naumom iziđe nasrijedu.

— Pokazat ćemo im da smo vlasni i da imamo pravo raditi

kako radimo i držati se kako se držimo — nastavi Dag. — Proširit

ćemo svoje oranice, šume pretvoriti u livade, umnožiti stoku.

Nećemo se zadovoljiti onim što je i kako je oko nas, nećemo zastati

na onom što je i kako je ostalo iza oca, nego ćemo pokazati da smo

stali na svoje noge. To je isto tako muški govor kao što je i šaka

slabićima pod nos. Malko nekog izdevetaš, pa što? To ti bude pa i

prođe, zaboravi se. Nego, mi ćemo sada nešto drugo, što će dugo

bridjeti i peći, pakosne će ćudi sa svakom godinom biti na sve većoj

muci.

Tore kanda ne bijaše baš sasvim zadovoljan kad je Dag dovršio

besjedu.

— Misliš nekako drukčije od drugih — preuze Tore. —

Nadugo smjeraš i nadaleko nišaniš, ali sve mi se čini, neće biti baš

lako povećati imutak i toliko krenuti unapredak da bude onako kako

si naumio. Naši su se stari svojski borili i mnogo muke vidjeli dok

su dotjerali do ovog i stvorili što imamo, i mislim, nitko nema prava

da nas smatra sirotinjom.

Dag ukosi pogled nekako pokraj njega. Bijaše već navikao da

Tore sve tjera po starom i da zazire od svega što bi bilo nalik na

kakvu novinu. No Dag je toliko o tome prebirao i razmišljao te je

tvrdo nakanio da dokraja provede naum.

— Sutra ću na put — odveza Dag.

— Što? Kako? — u čudu će Tore, uprvši pogled u brata. — Što

si naumio?

— Naumio sam otići u grad i... ondje ostati.

Tore brzo maknu pogled s bratova lica što je neobično

poblijedjelo. Ledeni mu trnci prođoše tijelom.

Dag je kanda sve ono što se zbilo uzimao teže nego što je Tore

pomišljao, i sad je možda ljut što ne nailazi na oslonac koji je

očekivao. I zato je valjda naumio da ide u grad i da ondje ostane...

40

Nikad dovijeka! reče Tore u sebi. Nikada, pa sve da je Dag

onima dolje za inat i uskos naumio graditi i vlastitu crkvu u

Björndalu — ne, nikad se ne smiju posvaditi.

Ta što bi on kad bi Dag otišao? Nije nevolja u tome kako bi se

živjelo — ne, drugo je posrijedi: ta s kime bi se razgovarao, s kime

savjetovao?

— A zašto bi ostao u gradu? — upita drhtavim glasom.

— Da nešto naučim — odgovori Dag — nešto računa i

knjigovodstva, i drugog što se desi. I da vidim na kakve ću ljude

naići, ne bih li čuo štogod, da nam pokoristi kad se vratim, jer ćemo

onda drukčije usmjeriti, štošta promijeniti.

Toreu zasjale oči od radosti, te sve bijaše kako je Dag naumio.

Tore prionu još više nego Dag da se sve pripremi za polazak.

Mnogo se puta već Dag vozio u grad, ali je sada bilo kao da mu

valja na dulji put, kudikamo dulji, i Toreu se čas ovo, čas ono činilo

da nije dovoljno lijepo i dobro za Daga. Uvelike je timario konje i

svjetlao opremu, dovodio u red saone i protresao krzna — riječju,

brinuo se o svemu. A kad je došao s kesom, u kojoj bijaše toliko

talira da bi ih doteklo i do Londona, naduši se Dag smijati baš od

srca, nasmija se kako se nije nasmijao sve od Božića.

I Tore se malo nasmija, gunđajući po običaju, te priklopi kako

novac nije naodmet kad čovjek dugo izbiva od kuće. I učenje stoji

novaca, skupe su knjige, a može čovjek poželjeti da i štogod drugo

kupi.

Imali su doduše u trgovca Holdera u gradu novca na računu, no

novac je ondje bio da se s vremenom poveća kamatima, pa ga stoga

nisu dirali.

Naposljetku se sporazumješe da Dag ponese novac sa sobom, a

bude li mu previše, može ga uknjižiti u Holdera.

Takav bijaše Tore, takav Dag — svagda dobri prijatelji.

41

VIII

U proljeće prije sjetve Dag se vratio. Mnogo je vidio, mnogo

čuo, a pametan kakav bijaše, svašta je naučio.

Tore je više negoli itko drugi opazio da se Dag promijenio, da

je nešto neobično na njemu. Nekako je otmjen i tuđ u odjeći i

držanju, poneka mu se neobična riječ čuje u govoru.

Trećeg dana po dolasku izvuče Dag svoj stari kožuh te se uputi

u šumu.

U gradu je u se upio strane zvukove, štropot kotača na kolima,

bahat koraka na pločnicima, buku i galamu. Tu kod kuće drukčije se

kolo kreće na putu, ne treska, već lako vrka i šobonji, ljudi tiho idu,

a na Björndalu se i riječ izrijetka čuje. U gradu su svi zvuci i glasovi

jaki i prodorni. A tu kod kuće sve je drukčije, osobito u šumi, gdje

su samo tihi i prigušeni glasovi i sitan vêsak. Gradski su mu zvukovi

i šumovi zaglušili uši, te je bio baš kao gluh, dok nije došao u šumu,

i tek mu se u njoj probudiše osjetila. Opet je čuo tisuće blagih

šumova — slušao kako vjetar ćarlija u borovima, kako iglice šušte i

grane se povijaju, slušao cvrkut ptica i meki žubor vode. Svud tišina

naokolo, čuje gdje mu srce udara u grudima. Tu osjeti da je opet kod

kuće, te se zakle da nikada više neće nadugo u grad.

Uvečer, pošto se prohodao šumom, porazgovori se s bratom.

Sjeli oni kraj peći u predsoblju i lijepo se zavezli u razgovor, u

toplu, uz čašicu ljute. Tako su tek treći dan proslavili Dagov

povratak kući. Ljudima na Björndalu uvijek je trebalo vremena dok

bi se otkrávili i među sobom približili. O svakodnevnom nikad nisu

trošili mnogo riječi. Dag uze kazivati o ljudima s kojima se susretao,

a oštro je i brzo zapažao, i znao sve to lijepo iznijeti. Tore nađe da

se već radi tih malih priča isplati otići u grad, pa nije ni pitao što je

Dag naučio, niti je o čemu razglabao.

Dobrano se unoćalo kad su pošli na počinak. Dag iznio sve

čega se sjećao. Ne — jednu zgodu namjerno nije spomenuo. U

gradu mu se omakla glupost, i zbog nje se baš ljutio. Evo što bijaše

posrijedi.

Jedne večeri slučaj ga namjerio na nekog brodara što je imao

nekakav stari broš kupljen u Nizozemskoj. Broš bio zlatan i

42

neobičan oblikom. Dogodilo se te je Dag u brodara kupio broš, pa se

poslije pokajao. Što će s brošem? Nije mogao s njime pred brata pa

naprosto: eto, kupio sam ovu nepotrebnu sitnicu i za nju dao onoliko

talira.

U gradu ga je koji put onaj veletrgovac pozvao k sebi u kuću, u

goste, pa tako i dan prije Dagova odlaska. Mlađa trgovčeva kći —

zvala se Tereza — bila ovda-onda ljubezna prema njemu, a one

večeri upravo puna vedrine, živahnosti i radosna smijeha. Dag joj

tom prilikom poklonio broš i kazao kako joj ga daruje u znak

zahvalnosti na gostoljubivosti.

— Skupocjen je to broš — dočekala ona — previše skupocjen

da bi se poklanjao.

I u tim mu riječima vratila dar. No on ga stavio na stol i rekao

kako joj ga poklanja jer je tako nakanio, a duguje joj zahvalnost na

pažnji, prema kojoj je taj darak baš sitnica.

Djevojka nato uzela broš i Daga pogledala nekako neobično.

Čudnovato se držala gospođica Tereza. Možda nije običaj da se

tako finoj gospođici poklanja takva beznačajnost? Očito posrijedi

bijaše nešto oko razlike u staležu, nešto čega nije razumijevao.

Odjednom je osjetio kako ga je zalio val vrućine. Možda je

gospođica pomislila da se u nju zagledao i da joj je zato poklonio

broš? I možda ga smatrala glupim što je toliko umislio i toliko se

usmjelio. I sva sreća te mu se ta misao nije zavrgla u glavi dok su

stajali jedno prema drugom: ta zacijelo bi od stida u zemlju propao.

Dagu dobro došlo sve što je naučio u gradu. Bilo je vrijeme da

se o mnogo čemu pobrine, da mnogo toga u red dovede što je išlo po

stareniku.

Sva zemlja u Björndalskom naselju pripadala je ljudima sa

Starog Björndala. Sve kuće i kolibe, zgrade i majuri, u naselju i

tamo u šumama sve to bijaše njihovo vlasništvo.

Dotad se svatko u naselju imao većinom brinuti sam za se, tu

su ljudi u naselju imali gubitaka kao i posjednici na Starom

Björndalu.

Od starine su tu navraćali kojekakvi potukači, između majura

švrljali torbari, pokućari, i odlazili od jednoga seoskog dvora do

drugoga te kupovali kožu i svakovrsnu drugu robu. A što su davali

43

za zamjenu, bijaše male vrijednosti. Malo-pomalo prodrli su svuda i

svagdje te jeftino živjeli.

Odsada se sve ono što se moglo unovčiti, imalo slati na dvor, i

tu je svaki svoje naplaćivao u žitu ili u drugoj robi. Prvom prigodom

sve se otpremalo u grad i ondje pretvaralo u novac.

Ljudi se privikavali da bolje negoli dotad iskorišćuju vrijeme.

Češće su odlazili u šume loviti divljač, a u rijekama i potocima lovili

više ribe nego što im je trebalo. Male površine zasijane lanom bivale

veće, množile se ovce, jer je vuna došla na cijenu, a žene prele i

tkale više nego što je trebalo njima i njihovoj čeljadi.

Što koja godina dalje, širile se njive i livade na sjeveru, kako u

naselju, tako i poviše, na samom Björndalu. Događalo se te su mladi

momci, što su prije švrljali po kući i dangubili, sada dolazili Dagu te

ga molili da im dopusti da krče šumu. A on im dopuštao i još im na

ispomoć davao konje i oruđe, te ih je dolazilo sve više i više.

Tako su urodili plodom prvi savjeti što ih je Dag davao ljudima

u naselju, bujao život i sve napredovalo bolje nego što je i sam

mogao pomisliti.

Sve se češće po putovima viđali konji ozgo sa sjevera, bilo čili

vranci s Björndala, bilo pak dorati zlatogrivci s Hamarrböa — jer je

čeljad s Hamarrböa uživala povjerenje u svemu, pa tako vozila u

grad robu, kad bi Tore i Dag imali drugog posla.

Vranci gazili odmjereno i polako dok bi prolazili naseljem i

šumom što je graničila sa župom u ravnici, a čim bi se dohvatili

ravna puta, pojurili bi kao vihor, i kuda bi naišli, protutnjili bi kô

tamna neka pogibao.

Jedne jeseni načinio se nov put u sjevernom dijelu župe u

ravnici, od drvoreda na Borglandu pa pravo prema šumi. Time su

kanda moćni posjednici na Borglandu htjeli pokazati kako u svojoj

blizini ne žele one divlje vožnje.

Na Björndalu, dakako, bijahu zadovoljni novom cestom: nije

im više trebalo zaobilaziti u velikom luku oko Djevičanske doline.

A onda došlo doba kad su se ljudi u jesenske dane skupljali da

u šumi sijeku stabla. I potekao život, zaredala vuča drveta po

zimskim stazama u šumi, gdje prije bijaše tako tiho.

Nije se sjeklo drvo za nove brvnare u naselju, nisu se stabla

obarala ni za gradnju ni za ogrjev. Ne, to su drvo spuštali u rijeku

što teče sa sjevernih strana i huči u padu sjeverno od dvora,

zaokreće na istok oko naselja te onda vijuga prema jugu probijajući

44

se kroz provale između južnih šumskih padina i šuma na istoku, da

bi se ulila u veliku rijeku i s njome potekla kroz druge šume i

naselja.

Naposljetku se kršni momci iz Björndalskih šuma ukrcaše na

teretnjake te se otisnuše u široki svijet, u Nizozemsku i sve do

samog Londona.

Mig i savjet da u šumi sijeku drvo, da ga otpremaju i prodaju,

dala im je trgovačka kuća u gradu, i ondje se poslovalo i u knjige

bilježilo.

Dag je upravljao svim poslovima oko šume i sječe, a Tore je na

brizi imao posjed, te je podizao kuću za kućom, brvnaru za

brvnarom, žitnicu za žitnicom — smještao pod krov ljude, stoku i

plodine.

Tore je doduše s prigovorima dočekao Daga kad je ovaj prvi

put izišao s osnovom o povećanju posjeda, no kad se jednom počelo,

Tore svojski prionuo na posao, te je radio od ranog jutra do kasne

večeri.

Nove se oranice sterale gdje prije bijaše ispaša, novi se pašnjaci

sve dublje utiskivali u šumu. A još dublje unutri krčila se česta i

mrčava, širili se proplanci i krčevine, podizale se kolibe i stvarale

čistine oko njih.

I tako je tu potekao život kao prije u ravnici, šume morale

uzmicati. No ipak velika razlika bijaše u stvaranju života dolje u

ravnici i gore na sjeveru: ondje su lako sa šumom izišli nakraj, a tu

gore bijahu šume goleme i kao neizmjerne; ne možeš im kraja

dogledati. Krčevine tu na sjeveru otvarahu se kô sitna okca u

beskrajnoj mrčavi.

Dag se sve više zadržavao u šumama. U jesen i u zimu bavio se

sječom i vučom drveta, a u drugo vrijeme lovom. Bila je prava

rijetkost da ga kod kuće zatekneš gdje miruje. Toreu se valjalo

prihvatiti i drugoga, morao je bilježiti u knjige, jer je Dag ponajviše

bio vani. Vođenje knjiga naučio je od Daga, i na sve je pomno

pazio. Nitko ga nije mogao prevariti, a sam je bio pošten prema

svakome.

Promiče vrijeme, mjeseci se u godine krune. Kad oljeti, ziba se

klasje na poljima što svoj zeleni sag steru sve dalje i dalje naokolo

dvora i naselja u Björndalu.

Kad se kasna jesen bâni i podzim primakne, odzvanjaju udarci,

razmahuju sjekire što šumu obaraju.

45

Kad studen nahrupi i snijegom zabijeli, uprežu se konji, drvo se

vuče, a kad zima prevali i proljeće se javi s nabujalom vodom, stabla

se otiskuju niz rijeku, u grad plove.

Ljetnim putovima i zimskim stazama, utrinom i prtinom kasaju

konji u grad i odande natrag, sve češće i češće.

Raste blagostanje, širi se moć, iz dana u dan, sve ide

unapredak, od zore do mraka. A tamne se sjene nadvijaju, klize

povrh svega.

Osvetljivost, ponos i prkos svemu — te tri biljke bujno cvatu,

rastu uporedo s blagostanjem.

Kô ružne crne ptice nad svime kruže i lebde osvetničke misli

što ih u sebi gaje dvojica braće.

I morala je doći opomena.

Zbilo se to jedne večeri na izmaku zime. Tore išao na Böhle, u

posjet svojoj svasti. Upregnuo konja u saone, smjestio na njih ženu i

dijete te krenuo.

Pošli su izjutra preko jezera Lysnea, gdje rijeka u ravnici

zakreće proširujući se u to jezero. Sretno su stigli na Böhle i ondje

proveli divan dan.

No u zraku već bio dah proljeća, rijeka bujala pod ledom.

Kad je kasnog poslijepodneva, već prema večeri, konj kasao

istim putem nazad, prolomi se načeta kora, te konj i saone sa svima

što na njima bijahu, propadoše pod led.

Pozvaše Daga iz šume, te mnogi ljudi i konji krenuše na jezero.

Razbiše led i nađoše mrtva tijela — to bijaše sve.

Pošto se obavio ukop i po starom se običaju dala daća za

upokoj dušâ, te pošto se opet tišina uvukla na Björndal, Dagu bijaše

kao da mu se odjednom sav svijet izmaknuo ispod nogu. Bijaše mu

kao da lebdi u zraku — izvan svega.

Oči mu, baš kao malom djetetu, začuđeno gledale naokolo. Sve

mu na svijetu bilo čudno i neshvatljivo.

Kretao se kô u snu, išao kao trapovijesan, ni za što se nije

brinuo, jedva je znao da dani prolaze.

Ljeto za proljećem slijedilo, zima jesen ispraćala, jedno se za

drugim vjenčavalo starim tokom, ali Dag ničega da se lati, nigdje

mira da nađe.

46

Je li gdjegod u kući, svaka mu sitnica govori o pokojnom bratu,

spominje ga na one što su bili pa prošli. Je li gdjegod u šumi, mòra

mu na srce sjeda, salijeću ga misli o onima na koje je mislio kad bi

prije tuda prolazio.

Je li se usudio svrnuti na groblje, bilo mu kao da ga grobovi

zovu i k sebi vuku. U njima leže svi oni, ondje su svi njegovi. I

mališan je ondje, leži u grobu onaj koji je imao poslije njih

naslijediti dvor i posjed.

Za što još da se bori na tom svijetu?.

Stara se izreka obistinila: što u deset godina sagradiš, može se u

jednoj srušiti. U mnogo čemu pošlo tako na Björndalu u toj jednoj

godini. Što je dobro i u redu, ruši se i propada. A tako je i s ljudima,

mnogim ljudima.

Jesu li vikli da ih prati oštro oko, izgube pravac te ne mogu

sami nastaviti kad nad sobom nemaju toga budnog oka. Nije tako sa

svima, ali jest s mnogima i mnogima.

Te godine i opet navrnuli kojekakvi pokućari i potukači te se

uvukli u naselje kô i nekoć. Te godine nije mnogo kola odlazilo s

tovarom u grad, jer su trgovčići potukači uzimali sve i sva i

zavežljaj po zavežljaj odvlačili.

Zla godina pogodila njive i livade, nije bilo pažnje pri sušenju,

nije bilo prave brige kad se ljetina unosila pod krov, tako je mnogo

roda ostalo vani, mnogo ga buđalo, tanjili se prihodi.

A zima opet bila strahovita, stegla studen kakve nisu pamtili.

Zavrnuli se ljudi u nevolji, jer niti bijaše dosta hrane čeljadetu niti

dovoljno kime za stoku, a sve dobrim dijelom stoga što nije bilo

prave brige i pažnje.

Žitelji u naselju okrenuli u staro zlo, kupili i pod svoj krov

unosili ljetinu s njiva i livada što pripadahu Starom Björndalu.

Bijaše toga i prije, ali je Tore znao uvesti red. Tek što je počinuo u

grobu, vratio se stari nered.

Na Björndalu morali su te zime kupovati žito u gradu, kako za

sebe, tako i da uzajme drugima u naselju, a od toga zajma ne bijaše

nikad vraćanja.

A nisu opet ni sabirali brsta i mahovine, kao nekoć, kad bi

pritisla zla godina. I zato su u zimu morali stoku klati.

Ništa se od svega toga nije hvatalo Dagove svijesti. Njemu sve

bijaše pravo, ništa ga se nije ticalo.

47

Kad mu je glavni sluga kazao kako ljudi kradu ljetinu, ljutito

se okrenuo.

—Pa što? — protisnu Dag. — Za nekoliko godina ionako neće

ničeg biti... ni njih, ni mene ni tebe...

48

IX

Ozbiljno se počelo o Dagu govoriti da nije pri zdravoj pameti.

Ljudi ga zaobilazili i u strahu promatrali kad bi naišli na nj.

Noću nije spavao, a obdan je ponajviše išao kao da sanja.

O životu i o smrti satkao je svoje misli, imao ih kao i svi drugi.

Uz ognjište u šumskim kolibama i uz vatru na otvorenu, znao je

snatriti u samoći, razmišljajući u osami. No tada je naprosto mislio o

tome kako je život kratak, a smrt duga — traje i traje, kraja joj

nema.

Ali ono što se sada dogodilo, ne bijaše više smrt nekog

pojedinca, nego nešto kudikamo veće. Kô u svih starih gorštaka, i u

njemu je bio jak plemenski osjećaj, tako jak da je sebe smatrao samo

prstenom u dugome rodovskom lancu — prstenom što spaja one koji

su živjeli u davno doba, s onima koji će istom doći — bijaše on

biòčug i pavta u dugome lancu što seže u beskraj, u vječnost. I stoga

smrt jednog pojedinca nije njemu značila kraj, baš nikako. Mrtvac

nastavlja život svoga roda, svojih potomaka. Tako je umovao i

gledao onda kad mu je otac stradao životom, tako će gledati i na

svoju smrt, kad mu jednom stane kraj uzglavlja.

A s bratovom smrću sve mu odjednom postalo drukčije,

neshvatljivo drukčije. Tore bijaše za nj kao samo pleme, kao sam

rod — ta bio je najstariji sin, prvenac i baštinik, imao ženu i dijete.

A da je sada sam postao nasljednikom i da se mogao oženiti, to

Dagu nije bilo na pameti.

Otkad se zamomčio, sav se unio i uživio u to da bude bratov

pomoćnik i ništa drugo, tako te u njegovoj glavi, za sve crnine i tuge

u kojoj sad življaše, nije bilo mjesta ni za kakve druge misli. Predaja

doduše kazuje da su i po dva oženjena brata živjela na istoj

djedovini, ali to bijaše sasvim izrijetka. Nije se kanda smatralo da

takvo što valja. I zato se ni rod nije širio niti je trebalo dijeliti

posjed. Živjeli su na jednom imanju, tijesno povezani jedan uz

drugoga — na to su ih gonila i prijašnja teška vremena — a kasnije

im valjalo držati zajedno zbog pakosti s kojom su ih susretali oni iz

ravnice.

49

Sva kazivanja što ih je čuo, iznose da je na Björndalu svagda

bio jedan rod — više duša što su živjele zajedno. Sada je eto ostao

sam, a samac ne čini roda. Nema nikoga s kim bi plovio u zlu i

dobru. Rod je izumro.

Dag je vjerovao kao i njegovi preci da su strašni događaji samo

kušnja i kazne što ih Višnji šalje. Ništa ne biva bez volje božje. I

sada je mnoge i mnoge sate razmišljao o tome što li je to Višnji

smjerao onim što se dogodilo. Da je ta sudbina barem njega

pogodila! Njega koji umalo te nije ubio čovjeka. Ali Torea, koji

nikome nije zla nanio, nikad, štono riječ, ni mrava zgazio, i njegovu

ženu, koja je svega svoga vijeka strpljivo i tiho radila...? I

mališana...?

Ne, u tome nije nalazio smisla. Prebirao je i prevrtao u glavi

dan i noć, razmišljao neprestano, sve mu žiće postalo poput sinjeg

neizmjernog mora po kojem se valovi sustižu polako i neprekidno, u

nedogled.

Tákalo se vrijeme, minula godina. Opet granulo proljeće, za

njim ljeto slijedilo. Drveće se lišćem zaodjelo, cvijeće bojama

prošaralo, sva se polja zelenilom prekrila. Ali Dag ništa ne opaža.

Sva mu se nutrina u misao prevratila, sav se pretvorio u puste misli,

nasmrt umorne, misli što plove i plove bez cilja, valjaju se poput

valova preko sinjeg mora. Nikad nije spavao, nikad bio budan. Ljudi

se uklanjali gdje bi se pojavio, nijemo se zgledali i kimali glavom.

Lud pa lud govorahu odreda.

Jednog dana zbilo se nešto, a evo što i kako.

Dag teturao oko zgrade, zastajkivao, sjedao pa ustajao i polazio

dalje...

Gdje li je to, kakvi su to oko njega glasovi i kakva huka?

Zacijelo je negdje u blizini kuće, jer eto vidi naselje dolje pred

sobom i šumovite pristranke svud unaokolo. Dolje je eno naselje s

brvnarama i kolibama, s putovima i lugovima, s livadama i poljima.

Njegov svijet, koji gleda i dan i noć, svega svog vijeka. No nešto je

neobično i nestvarno nad svime — glasovi i zvuci sa svih strana, zuj

i huka odasvuda.

A što li je to sa šumama? Gle, i one navrle sa svih strana, žive,

kreću se. Stabla se njišu kao trske na vjetru, duboko se k zemlji

svijaju šumeći, opet se ispravljaju i huje — miču se i pokreću, eto ih

sve bliže i bliže k njemu. Jesu li to šume na put krenule? Tutnji u

njima i bruji, ori se i živi.

50

I bat i tapkanje mnogih šapa, mnogih i mnogih životinja

odasvuda, teški bahat i tihi topot, sve šapa do šape, s istoka i juga, iz

golemih šuma na sjeveru i zapadu. Sve se ori i praska od stabala što

se ruše, sve se obara i ljulja, tutnji zemlja. Pojavljuju se životinje u

takvoj množini, i tako zbijene, da šumu samo sravnjuju i gaze,

valjaju se, nadolaze kô poplava, polako ali nevjerojatno sigurno:

teški medvjedi i strašni vukovi što se šuljaju i prikradaju, gipke

lisice i stari jeleni s rogovima poput granja. Bliže se i primiču,

stotine i stotine, tisuće i tisuće, polako, u beskraj, sve zvijer do

zvijeri, sve jedna drugoj izrebar. A nebo se zastrlo crninom,

raskrilili se orlovi i jastrebovi i svakovrsne druge ptice, plove

raširenih krila, tiho kruže i na zemlju vrebaju, spremne da se svakog

časa okome i ustreme.

Dolje pak u naselju šuljaju se ljudi putovima, pridolaze mnogi i

mnogi, potukači i skitnice, koje su nekoć tjerali od kuća i majura.

Proviruju iza kućnih uglova i ružno se cere i klibe. Povrvjeli kô

mravi, primiču se sve bliže i bliže. Mrmljaju i prijete, a iza njih s

brežuljka kod Hamarrböa i strmih šumskih padina, šuljaju se —

ljudi iz ravnice. Kukavički se zakljanjaju i šćućuruju za žbunje i

grmlje, ali on ih sve vidi. Pucketaju grane, praskaju stabla, buk i zuj

od tisuću zvijeri što dolaze i strašljivaca što se šuljaju...

Ćuti kako je malaksao, izdušila mu snaga, klonula volja, sav se

u se savro.

A sve se prikučuje i bliži, zvijeri i ljudi. Jasno vidi ljudske

podmukle poglede, gleda kako se krijese oči u životinja, razabire im

razjapljene i požudne ralje što su zaslinile i krvavo se zapjenile.

Odjednom začu nešto pokraj sebe, nešto ga dodirnu, prođe tik

pokraj njega, gotovo kroza nj, kliznu čovjek za čovjekom, sve bez

glasa, svaki s puškom, svaki naoružan. Neki tamni i ozbiljni, drugi

svijetli, plavi kao što je i sam, sa zlaćanom kosom i modrim

radosnim očima, ali s oporim smijehom na ustima. Svi redom

plećati, a plavi opet, tako gipki tijelom i tako laka koraka kao da će

na ples. Kokoti na puškama napeti, gvožđa očišćena, naprašnici

nasuti barutom. Neki hladnokrvno nabijaju harbijom. Mirno i bez

žurbe kreću kućama. Čini mu se da ih sve poznaje. Oni tamni

sjećaju ga na Torea, a drugi na njega samoga. Njegov rod.

U tili čas sve se utiša u šumama, sve se umiri u naselju.

Nestade životinja i ljudi, buka za njima zamrije u daljini kao dašak

vjetra i najposlije utihnu. Dugo su naoružani ljudi nepomično stajali

51

na okrajku padine, kao neka ograda prema svemu svijetu, a onda

nasta muk na nebu i na zemlji...

No — Dag nije ništa shvaćao. Ta kamo su ovi odjednom

nestali? Maločas tu bijahu, a sad ih više nema. Ali se i opet podiže

zuj i buka, zabruja divljina sa svih strana, začu se zvrjanje sve bliže i

bliže, dođe sasvim blizu — javiše se ljudi što se šuljaju, životinje što

vrebaju — uzbiba se more mržnje što izbija iz zemlje, iz šume i

zraka. Raste buka, obaraju se stabla, orljava i glomot, prodorna rika

— raste u grmljavinu, sve tamni, crni u smrt...

A onda gromotan i leden prasak, kao da su sve puške ovoga

svijeta opalile u jedan mah. Potrese se i zadrhta zemlja i zrak, a

vatra iz pušaka uzvi se kô modrikast neki sjaj nad naseljem i nad

svim šumama. I opet sve utihnu — samo jedan šum ostade, šišulj

daleko tamo u šumama, kao šobonj što se čuje kad kiša kropi.

Golema breza na strmini jugozapadno od stare brvnare uzdizala

se ondje već stotine ljeta i bila najveća što se ikad vidjela. Kazivalo

se, bude li kakve štete tome drvetu, bit će to značajan predznak

ljudima na Björndalu.

A sad se to dogodilo. Grom brezi odbio vršak, odrezao ga,

bacio te u zemlju usadio, tako da je odrezani dio sada ondje stajao s

granjem i lišćem kao neka druga breza.

Ispod grana stare, goleme breze ustajao neki čovjek. Bio to

Dag. Po staroj navadi sklonio se tu od kiše i tako sjedio u svojoj

rastresenosti i sanjario, dok nije zadrijemao. Spavao Dag dok je

nevrijeme trajalo, a probudio se kad je grom udario. Nakon dugog i

dugog vremena prvi put eto je usnuo čvrstim snom, koji ga je

okrijepio, pa se na trijesak probudio vedar.

Dag istrepta san iz očiju, uprije pogled u novu brezu i poče u

sebi prebirati o svemu što mu se usnilo. Jest, tako to biva kad se

čovjeku pamet ukrade. Ne zna što je pričin, a što java, priviđa mu se

i misli da stasito drvo može učas niknuti na ledini. Provuče prstima

kroz kosu te je uzdjenu, pa priđe novoj brezi. Primi joj rukama grane

i poče mirisati svježe lišće. Da, da, lud je eto toliko te rukama može

opipati i nosom omirisati ono čega nema. Uzmaknu za koji korak pa

sav u strahu upe oči u brezu.

Tek pošto je poodmakao odande, opazi da stara breza nije više

visoka kao prije. Još jednom trže oči u nju pa ih svrnu dolje na novu

52

brezu, i objasni mu se veza. Sad vidje i crni trag, na jednoj i na

drugoj, kud je munja ošinula. Znači, nije mu se pamet sasvim

pomutila, ali nuto – dugo gledaše preda se — grom udario povrh

njega, a stara golema breza, gle, oštećena. Jasno se eto javio Višnji,

ta kud bi jasnije.

Kiša najposlije patihnula, izdaždjelo se, a Dag sveudilj stajao

na istom mjestu, opuzao kao miš, ne mareći ni za što. Gledao je

naselje, kao da ga prvi put vidi, i ovako mu budnu jasno izišao san

na oči, te je kanda čekao da se sve ono ponovi. No tišina bila svuda

poslije nevremena, samo meko i čežnjivo šumjele šume na okolnim

padinama. Tmasti oblaci što su se nadveli nad naselje, počeli se

tančati na zapadu, te onuda gdje se malo progalilo, sunce provirilo

pred smiraje i sa zapadnih pristranaka bacalo preko naselja duge

sjene i svijetle prošare. U vršikama najviših stabala poigravale

zlatne zrake i dopirale sve do brežuljaka na suprotnoj, istočnoj

strani. Tamne sjene i svijetle pruge neobično odudarale među sobom

i stvarale daljinu i goleme razmake. Naselje bilo nekako nestvarno,

kô zemlja iz bajke, a nad šumskom padinom, prema tmastim

oblacima pod južnim nebom, treperila duga.

Dagove oči, što su toliko vremena bile kao slijepe za sve, sad

se širom otvorile i čudile se uzvišenom prizoru, pa kad se okrenuo

suncu na zapadu i pogledao u zlatni sjaj daleko tamo iza tamnih

oblaka, bijaše mu kao da je zagledao u samo kraljevstvo nebesko.

Poslije pretrga kiša i opet sipila i tiho rominjala, a ovda-onda

tutnjilo s juga, u daljini. Dag se preodjenuo u suho i stupio u veliku

sobu, u koju nije zakoračio sve od posmrtne daće. Ta je soba služila

samo za svečane zgode, ali je u njoj, na stolu uz zapadni prozor, bilo

nekoliko nabožnih knjiga, u koje je htio zaviriti nakon današnjeg

događaja. A da se danas Božja ruka spustila na nj i na njegov rod, o

tome bijaše tvrdo uvjeren.

Pažljivo uze staru bibliju u otvrdle ruke i poče listati. Otvorio je

na Starom zavjetu — kazna i osveta, i strašna srdžba Božja, izbijala

iz svakog retka. Zaklopi bibliju, sjede na stolac i, podnimivši se,

utonu u misli. Božja se srdžba eto na nj oborila, strašni ga gnjev

dohvatio. Nema mu koristi listati po knjigama. Kazna je posrijedi,

pedepsa, to mu je jasno i s time je načisto — ali s čega i zašto?

Svrnu misli na oca i na pretke o kojima je slušao. Po svemu što

je čuo i znao, bijahu to odreda bogobojazni ljudi. Uze razmišljati o

svom ocu. I on bijaše Božji čovjek, sasvim pouzdano, a kakvim se

53

inače mislima nosio, teško je pogoditi. Uvijek je bio škrt na

riječima.

Odjednom podiže glavu sa šake kojom se bijaše podnimio, te

uspravi leđa. Pogodio je kanda u očeve misli: prisjetio se riječi što ih

je otac često uzimao, u svakodnevnom životu i u pitanjima vjere.

Bjehu to dvije riječi: čovječja dužnost. S njima mu u duhu uskrsnuše

mnoge uspomene na oca. Prije svega, otac smatraše da je čovjeku

dužnost raditi od ranog jutra do kasne večeri, kako bi zbrinuo sebe i

svoju obitelj. Zatim je čovjeku dužnost da ne psuje i da mu usta ne

izbace bezbožne riječi. U tom pogledu nije znao blagosti i

popuštanja. Tu se Dag prisjeti najžešćih batina u svome životu:

izvukao ih je kad je jednom u bijesu nešto opsovao, a otac to čuo.

Dalje je čovjeku dužnost, smatraše otac, da se drži deset zapovijedi

božjih, da moli očenaš i da strogo obdržava sve blagdane.

Toliko je eto Dag mogao iznaći o svome ocu, toliko se sjećao. I

sam je bio odgojen u tom duhu, te je mislio da se u životu donekle

ravnao po tome.

Otac je to očito naučio i preuzeo od svog oca, a ovaj opet od

svoga. Zašto je onda Višnji toliko gnjevan? Zar nisu svi ispunili

svoju dužnost prema nebeskom ocu? Stara samosvijest, svojstvena

njihovu rodu, javi se Dagu, te bijaše spreman da se popravda i sa

samim Svemogućim. Ne, još nije gotovo s tvrdim i žilavim rodom

björndalskim. Sam i napušten sjedi tu, strava zbog bratova nesretnog

svršetka još mu je svježa u pameti, pred očima mu modrikasti oganj

munje i crni trag na brezi — sjedi eto, ali još nije slomljen. Još je

kadar da ima svoje mišljenje, pa bilo to i pred samim Gospodom.

Opet se naže k stolu i rukama seže za biblijom, ali je ne dirnu.

Pogled mu zape o neku drugu nabožnu knjigu, tako malenu da ju je

svu mogao šakom obuhvatiti. Dohvati je, a knjižica se otvori. Na

prvoj strani stajaše: »Dr Dinnysön Jersin — Poučni spisi«, i još

nešto ispod toga1. Dok mu misli lutahu daleko, namatajući se oko

drugog, Dag čitaše:

»Ponajprije i vrhu svega svakome je krštenom čeljadetu

dužnost oprijeti se izvanjijem, debelijem, hotimičnijem i

1 Riječ je o nabožnopoučnim djelima danskog biskupa Jensa Dinesena Jersina

(1588-1634), koja se dijelom još i danas čitaju na danskom i norveškom selu. —

Prev.

54

uobičajenim grijesima i zlijem djelima štono ih zabranjuju kako

Božje zapovijedi, tako i ljudski zakoni...«

Odmah se Dagu misli svrnuše na to što mu oči gledahu, te

pribrano još jednom pročita te riječi i okrenu list. Na idućoj strani

pisalo:

»A poslijen toga Božja je odredba i zahtjev da nam valja

suzbijati i potiskivati koli zle navade i strasti, toli pohlepu i pohotu

što su nam se u srcu ugnijezdile... «

Dag začuđeno gledaše ispred sebe. Božja se riječ dakle ne

sastoji samo od deset zapovijedi i od očenaša.

Uze dalje listati i tu i tamo čitati, ali bijahu to ponajviše mjesta

kojih nije razumijevao, dok ne naiđe na ovaj stavak:

»Evo na priliku: kad kršćanin u mislima svojijem gaji nenavist,

mržnju i srdžbu prema bližnjemu svomu, on je i ne izlije odmah, jer

mu uvijek nije prigode za to; al' zna on međuto ići dan za danom

naokolo, sve prevrćući u glavi i razmišljajući o sredstvu i načinu, o

zgodi i osnovi, kako bi iskalio osvetu, i u srcu se svome naslađuje s

takvijeh namisli«.

Dag osjeti val krvi što mu je potekao zatiljkom i navro u glavu.

Zar nisu Tore i on svih tih godina živjeli s takvim osvetničkim

mislima, snovali osvetu župljanima u ravnici i osvetnički se

naslađivali svakim napretkom, svakim boljitkom i svim

blagostanjem kojim ih je Višnji obdario?

U strahu gledaše van, prema golemoj brezi, i mislima se

dohvaćaše svojih predaka i svog oca. Od pamtivijeka su svi oni

mislili da u čovječju dužnost ide i osveta. Stara Ana Hamarrbö, koja

je znala toliko priča o njegovu rodu, jednom je pripovijedajući

Toreu i njemu, kazivanje završila riječima uznositosti: »Ni jedan od

njih ne leži neosvećen«.

Prisjećao se onog dana kad je župnik ozdo došao njegovu ocu i

molio ga za pomoć protiv golemog medvjeda što je harao dolje u

ravnici. Dag je tada bio u predsoblju i prisluškivao. Sjećao se kako

oca na ovaj pothvat nisu mogle skloniti ni molbe ni obećanja. A kad

je izišlo na vidjelo da je taj medvjed jedan od onih od kojih je

životom stradao njegov djed i kasnije njegov otac, onda je Torgeir

Björndal odjednom bio spreman i suglasan. Nisu pokojnici smjeli

počivati neosvećeni, sve dok šumom švrlja i jedan jedini medvjed

koji je potekao od onih razdirača. Osveta, uvijek osveta.

55

Mišljaše dalje na kazivanja Ane Hamarrbö iz starijih vremena.

Bijaše tu i pričâ o krvnoj osveti. U ono mu je doba srce poigravalo

od ponosa: ponosio se smionošću svojih predaka. A sad je zbog njih

bio kao u strahu.

Neko je vrijeme razgađao o svemu tome, a onda se malko

uspravi: ta ne kazuje li se u Božjim zapovijedima da valja poštovati

svoje pretke? Zar da se ne izvrši osveta nad svima onima što im

bijahu neprijatelji?

Uspravi se sasvim, obrve mu se skupiše. Saletješe ga slike iz

njegova današnjeg sna. Živo je pred sobom vidio kako sve zlo i sva

rugoba nestaje čim mu na oči iziđu njegovi preci. Zar nije strah od

teške osvete Björndalaca držao na udaljenosti zvijeri i strašljivce,

tako da se u naselju moglo mirno živjeti?

Dag ustade. Osjećaše da je u svome rodu duboko ukorijenjen,

kao što je i golema breza vani ukorijenjena duboko u zemlju. Može

grom ošinuti i odbiti vršak, ali je korijenje čvrsto u starome tlu. Ne

možeš ga šale iščupati, nije to samo tako... Te mu se nove misli baš

nisu sviđale. Zar će sad osuđivati svoje pretke i reći da su radili zlo i

naopako — oni što su se u njegovim očima uzdizali gotovo do neba

visoko? Naumi da se oštro popravda sa Svevišnjim, ali mu misli

krenuše drugim vodama, te dozva u pamet kako sad oko njega ne

stoji njegov rod, kao što je stajao u snu. Svi su njegovi pod crnom

zemljom, a i njemu je samom suđeno da u nju legne, uskoro.

Polako i pipajući rukama opet se spusti na stolac, a mala knjiga

koju je onako srdito odbacio, opet mu se nađe u rukama. Kožni

hrbat na knjizi bio star i sasušen, a drvene korice, u koje bijaše

uvezana, široko rasklopljene, tako da se knjiga otvarala sama od

sebe. I na nekoj strani negdje pri kraju pročita: »Isto tako znam da

mi osvetu valja Bogu prepustiti...«

Duboko je razmišljao. Dobro je znao da se ljudske riječi mogu

različito tumačiti, ali je naučio da Božje smatra nečim što je sama

čvrstina i u čemu nema sumnje, a tu je eto crno na bijelu. I mišljaše

i razvezivaše dalje. No, ako se osveta ima prepustiti Bogu, onda je

jasno kao na dlanu da je Bog hoće i da za nju ima dan... Jest, Dagu

bijaše u krvi da se svaka nepravda mora osvetiti prije ili kasnije.

Odjednom mu od kose pa niz leđa prođoše ledeni trnci. Zar mu

nije Višnji pomogao u osveti i dao mu snage, tako te mu se posrećilo

da se onda na Böhleu obrani od onakve premoći? I zar nije sam

Višnji poslije uredio tako da mu na dušu ne padne ubojstvo i da mu

56

se na ruku ne namaknu sučeve lisičine? I kad su kasnije svojski

pregli da sebi stvore blagostanje, zar im nije sam Višnji priskočio u

pomoć time što je šuma došla na cijenu? A oni nisu bili zahvalni,

nisu cijenili božje pomoći, i zato ih je stigla kazna.

Ipak nije nalazio nikakve veze u tome što se rod održao toliko

naraštaja i trajao sa svim ubojstvima i osvetama, svađama i

zadjevicama — ni u tome da bi se sad imao zatrti zbog sitne osvete,

kojom su se on i Tore nosili samo u mislima.

Promicali sati, večer se spustila na dvore, raskrilila se po

naselju. Uskoro će i tama zapasati, a Dag sveudilj sjedi u velikoj

sobi: podnimio se jednom rukom i prkosno se sa svojim mislima

nosi dalje, sveđer prebire u glavi. Čovječja dužnost uporište mu je

kojem se svaki put vraća kad se u njem štogod razbije, i te dvije

riječi narastoše i pretvoriše se u mišljenje i zaključak do kojeg je

najposlije došao. Mišljaše da je napokon shvatio zašto je kazna

došla baš sada.

Dužnost nije ista u sva vremena, ona se mijenja kako se i

vremena mijenjaju. Na tu je misao došao nakon današnjeg sna. U

staro doba bijaše nužno da čovjek štiti sebe i svoje od zvijeri i od

ništarija. Zato su se njegovi preci morali žestoko boriti, i zato su oko

sebe i za sobom imali roda i poroda. A sad je drukčije. On, Dag,

imao je prilike da utjera strah u kosti onima u ravnici, tako da su

odonda bježali kud koji kad bi ih samo oštrije pogledao, a

potukačima bijaše od onog dana dovoljan i sam njegov pogled pa da

strugnu kao da im je đavo za petama. On i Tore znali su i to kako da

drugima utrape najteže poslove, a da sami uspravno idu naokolo i

samo pokazuju što treba raditi.

Preci su najviše potegli i učinili, a sad su nova vremena, koja su

neizmjernim šumama donijela vrijednost. Dužnosti sada nisu tako

teške s obzirom na vremenito, ali ih je Svevišnji učinio još težima u

drugom pogledu. Nema više razloga da se čovjek u srcu naslađuje s

osvetničkih misli. Ali — može li sada i živjeti poslije toga? Zar

svojim precima ne duguje osvetu za sav prezir kojemu bijahu

izloženi i od kojega su trpjeli za tolikih naraštaja? Zar dužnost da se

osveti nije u samoj njegovoj krvi kao neko nasljeđe?

Sumračje ljetne noći vani tkalo svoje tanano velo, a unutri u

velikoj sobi crni se pramenovi tame iskradali i tákali iz kutova i sa

zidova i preli oko Daga svoju mnogu i različitu pređu. Gore pod

tavaničnim gredama poneki blijedi odsjaj izvana još gasnuo tu i

57

tamo na ulaštenim mjedenim i željeznim bridovima starog oružja što

je ondje smješteno u davne dane. Negdje je gore i duga sjekira,

najstarije oružje na Björndalu, na njoj je srebrn križ urezan u

željezo. Je li križ utisnut kao znamen što odgoni nesreću, ili pak

znači kakvu čaroliju, to nitko više nije znao. A pričalo se da nije

samo životinjska krv križ zalijevala. I drugo oružje gore pod

tavanicom moglo bi pripovijedati o oštrim sukobima čovjeka sa

čovjekom, o bijesnim, divljim riječima, o krvi što je tekla, i o

tjelesima što su padala da nikad više ne ustanu.

Noćas kao da je neki laki zuj i treperenje gore pod tavaničnim

gredama, jedva čujan zveket u željezu... I kao da su se ljudi, jaki

poput losa, podigli i u nijemoj prijetnji stali naokolo uza zidove i po

kutovima — tako se tama stisla oko Daga dok se upinjao da u sebi

učvrsti novu volju i nakanu i da se prođe svake osvete, mišlju i

djelom. Zar ne bijaše kao da su se svi preci čvrsto uhvatili za ruke,

čovjek do čovjeka, od prvog u rodu pa do oca i Torea? Ta ne osjeća

li kako stari hvataju i stežu njegovu šaku — stišću mu ruku, u znak

da im valja držati zajedno u danima života i u vječnosti smrti? Hoće

li svoju ruku izvući iz tog stiska — otkinuti se iz staroga rodovskog

lanca?

Dag se prignu na svome stolcu i nasloni čelo na stisnute šake.

Bijaše kao da prastaro oružje sve jače treska o grede i kao da se kruti

ljudi pomiču u sobi, polako mu se približuju i sastavljaju krug oko

njega.

Lako pucketanje u gredama nad njegovom glavom oču se u

tišini. Nešto prozuja zrakom, lupnu kô udarac čekićem uz rub stola,

tik kraj njega, i zasiječe u pod. Dag bijaše toliko utonuo u misli i u

snatrenje te je trebalo vremena dok je u duhu pretitrao stvarnost koju

je uhom uhvatio. Podiže glavu, sveudilj sjedeći napol prignut, te uze

napeto osluškivati. Polako se uspravi i pogleda u pod. U sjeni stola,

upravo do njegova stopala, stoji duga sjekira: vrškom oštrice

dobrano je zasjekla u pod. Dag morade valjano uhvatiti da je izbije

— toliko se bijaše zabila.

Dag zagleda usko sječivo na sjekiri. Bijaše crno od dima i rđom

izjedeno. Ne izbija li iz rđe jasno znak križa na jednoj strani? Dag

čvrsto protra palcem, a križ zasja srebrnosivo na tamnom željezu.

Čuo je doduše, za tu sjekiru, ali se za očeva života nije nikad usudio

taknuti u staro oružje, osim sjekire koju mu bijaše dao kad se

njegova kovala. A kasnije imađaše drugih briga, te nije nalazio

58

vremena za bajke i priče. Sad je vidio da priča kazuje istinu i da

postoji takva sjekira.

Zacijelo je popustio zarđali čavao, pa sjekira pala. Ipak je

čudno što se to dogodilo upravo onda kad je prvi put sjeo za taj stol,

i što se sjekira zabila tik kraj njega, kao što je i grom danas ošinuo

povrh njega. Neobično je i to što je posrijedi baš ona sjekira o kojoj

se s tolikim uvjerenjem pripovijedalo da su joj držak obuhvaćale i

stezale rodovske šake u bijesu i osveti.

Polako i opet podiže glavu. Oči mu modro krijesnuše u dugu i

tvrdu pogledu van, u ljetnu noć, nigdje se ne zaustavivši. Vilice mu

se čvrsto sastavile, usta stisnula, obrve izbočile nad očima. nosnice

pokretale kô u psa što njuši, a cijelo lice napelo, kao da se probija

protiv oštrog vjetra.

Sad više nije mogao sumnjati u to da ga je Bog htio kazniti.

Premda ga je boljelo u srcu, možda i ne bijaše tako nemoguće

podvrgnuti se Bogu kako je spočetka mislio. Prepustiti osvetu Bogu,

to nije isto što i okaniti se osvete iz pustog kukavstva i slabosti.

Pisano je, zakučasti su putovi Gospodnji. Osveta je moja, ja ću je

vratiti — tako eto piše. Ne koristi boriti se protiv Svemogućeg, ta

jasno mu se to pokazalo. Neka ga njegovi preci sude kako ih volja,

ako im je dano da ga sada vide.

I da potkrijepi i zapečati tu odluku pred sobom i pred

Svevišnjim, i pred drugima koji su možda svjedoci straga u tami,

zasiječe sjekirom u potporanj u unutarnjem kutu vjetrobrana.

Škripnu željezo u drvetu i ondje ostade.

Mnoge je i mnoge godine duga sjekira stajala ondje kamo ju je

Dag zabio. Nitko nije mislio da je jednim udarcem onoliko zasjekla

u tvrdu i pretvrdu hrastovinu. Samo je Dag znao da ondje stoji kao

biljeg i međaš između staroga i novog vremena.

59

X

Nije samo uređenje računa sa Svevišnjim okrenulo Dagov život

novom stazom. Ujutro poslije one noći stiže pismo za Daga

Björndala. Donio ga netko tko se vozio u grad, a pisma u ono doba

bijahu rijetkost. Došlo je s kolima s Hamarrböa, pa Dag nije mogao

pitati od koga je. Valjalo ga je dakle otvoriti, no Dag ga je okretao i

prevrtao snažnim rukama, ne znajući što bi. Najposlije ode s njime u

veliku sobu, jer događaj bijaše svečan.

Otvori zapadni prozor i sjede ondje gdje je sinoć sjedio. Još je

dva-tri puta okrenuo pismo, a onda izvuče nož iz korica te oprezno

razreza omot. Bio je to onaj isti nož kojim je odirao različite

životinje u šumi — nož što bijaše njegovo oruđe za sve. Sad ga je

eto upotrijebio za omot na pismu. Rastvori papir i potraži potpis.

Je li mu to ruka zadrhtala ili je vjetar ćuhnuo s prozora?

Neobično mu se trese papir u ruci. Ime na dnu pisma jasno kazuje

— Tereza Holder.

Dugo je tako posjedio gledajući preko goleme breze na

zapadna brda prije nego se usudio čitati. Je li mu to mislima

preletjelo sjećanje, uspomena na iglu zapinjaču, na onaj broš iz

Nizozemske? No davno je to bilo, čitava je vječnost odonda

protekla. Ili se sjetio onih dana kad je odlazio u goste u

veletrgovčevu kuću? Čudio se što su ga pozivali? Ne, ništa tu nije

bilo da bi se trebalo čuditi: i njegovu ocu i Toreu iskazivali su istu

takvu čast.

Jedino dolje u ravnici nisu cijenili ljude s Björndala. Ali gore, u

svome kraju, i u samom gradu, bijaše ta čeljad poštovana. Kod

trgovca su, dakako, smještali konje u staju kao i drugi, ali nisu

noćivali ondje u prenoćištima za seljake. Imali su drugo boravište i

držali se odvojeno. Sve je na njima bilo nekako drugačije nego na

drugima. Ne samo da su bili viši nego većina ljudi, već su i glavu

nekako drukčije držali — uzdignuto, junačno, slobodno. Malo su

govorili, a brzo radili. Brzo dolazili i brzo odlazili. Nisi Björndalce

mogao pozvati za tezgu, na čašicu. Nisu ulazili u razgovor s

drugima, nisu imali vremena da preklapaju oko staja i da piju. Zbog

svega toga, a i zato što bijahu dobre mušterije, pozivani su kadikad u

60

goste kod trgovca. Drugog tu razloga nije bilo, pa Dag o tome nije

ni mislio. Mislio je na zlatnu zapinjaču, na broš. Odavno mu je to

iščiljelo iz pameti, odavno je smetnuo s uma onaj događaj, no sad ga

se sjetio, a jednako se prisjetio i neobičnog držanja gospođice

Tereze u onoj prilici. I pretitra u sebi što mu je sve onda prolazilo

glavom.

Od onog je vremena ponajviše brat odlazio s robom u grad, a

često i susjedi s Hamarrböa. Dag nije imao volje. Poslije one

gluposti s brošem nije htio više razgovarati ni s kim iz one kuće.

Sjedi Dag u velikoj sobi i sve prebire i raspreda u mislima.

Pročitao je pismo, ali mu se time nije ništa razbistrilo, nije nimalo

postao pametniji. Obuzeo ga nov neobičan osjećaj, samo ne zna je li

to zbog pisma ili od ljetnog zraka što mu se na prozor toči i navire.

Nikad nije dobivao pisma, i već samo to da ima na svijetu netko tko

na njega misli i eto piše mu pismo, bijaše mu nešto neobično, nešto

čudno. I možda je zato u pismu nalazio nešto više nego je ono

sadržavalo.

Uzela je, kazivaše gospođica Tereza, uzela je da mu piše, jer je

čula kako ga je zadesila velika nesreća i kako je ostao sam samcat

na svijetu. A u gradu se opet dogodilo da je njezin otac promijenio

svijetom, umro onoga istog dana kad se Tore utopio. Nije druge, tu

je neka sudbina posrijedi — pisala gospođica Tereza. Što li je time

mislila? — Ona nije tako sama, veli, kao što je on. Ima sestru i

stričevu obitelj, a i druge rodbine. Sada će se stričević oženiti te će

stupiti u posao. I, jasno, stanovat će ondje gdje je dosad bila ona sa

sestrom. I tako će se njih dvije uskoro preseliti.

Ništa više ne bijaše u pismu.

Jest, još nešto: pita neće li Dag jednom u grad, jer bi rado da s

njim i opet malo razgovara.

To bijaše sve, a ipak kao da mu se tim pismom nekako

približila, bila mu bliža nego što je mislio. Bijaše to kao neka

povjerljivost prema dobrom znancu, a što je čovjek poput Daga

mogao iz toga razabrati i kako o tome suditi?

Svi se na Björndalu začudiše kad je Dag krenuo u grad. Mnogo

je vremena prošlo otkad se takvo što nije dogodilo. I po drugom su

već vidjeli da se Dag promijenio. I opet se brinuo oko mnogo čega

na što nije ni pomislio za ove minule godine, pa kad bi naišao na

štogod da nije kako treba, tako bio ošinuo pogledom da bi se ljudi u

strahu uklanjali.

61

Kuća Holderovih u gradu stajala stiješnjena među drugim

kućama, i u onoj poslovnoj i prometnoj ulici činila se nekako

skromna. I sam joj natpis nad ulazom izblijedio od starosti, vrijeme

ga nagrizlo, kiše ga isprale. Nitko ne bi pomislio da je tu sjedište

velike trgovačke kuće. Takva kakva jest, već dva pokoljenja gomila

u sebi bogatstvo, te je takva imala i da ostane.

Bješe to kuća na kat. U prizemlju joj bila trgovina sa svojim

životom i prometom od ranog jutra do mrkle noći, sa starom

pisarnicom i skladištem straga i u podrumu. Gore na katu bila i opet

pisarnica, ali malena, i sobe za pomoćnike i djetiće.

Od ulične zgrade protezala se dva krila s obje strane

popločanog dvorišta i sezala daleko u dubinu. Tu u prizemlju bijahu

staje i mjesta za kola i saone, a gore na katu seljačke odaje, tavan i

tu i tamo još nešto skladišnog prostora. Izvana po zidovima bila sva

zbrka od stuba, pristrešja, hodnika i potkrovlja, s kutovima i

zavijucima, tako te je čovjeku trebalo sve to znati da bi se tu snašao.

Stražnja zgrada, što je zatvarala dvorište na drugom kraju, bila

sasvim drukčija nego što bi se očekivalo. Izbijala ona na drugu,

mirnu ulicu, i na toj je ulici kuća Holder pokazivala svoju moć, jer

su tu, u toj zgradi, živjeli Holderovi.

Bijaše tu mnogo prozora na dvorište, s kuhinjom u prizemlju i

na katu. Gore na katu bile i djevojačke sobe, a pod njima nova

poslovnica, u kojoj su obavljali velike poslove. U pročelju, prema

tihoj ulici, stanovali vlasnici — i to u prizemlju stari Holder, dok je

na katu do pred godinu dana živio njegov sad pokojni brat. Tu je i

gospođica Tereza provodila svoje dane, ispunjene radom i

jurnjavom.

Od mladosti bijaše navikla da ima pune ruke posla, još od

majčine bolesti, a poslije majčine smrti bijaše gospodarica u kuhinji,

u podrumu i svuda.

Otac joj bio društven čovjek, volio da oko sebe vidi zadovoljne

i vesele ljude — što više veselih lica, to bolje. Tako je gospođica

Tereza imala posla uvrh glave.

A onda joj smrt iznenada ugrabi oca, i odjednom sve opustjelo,

zacarila se tišina u velikim sobama.

U toj je praznini živjela godinjak dana, a njoj se činilo da je

mnogo godina tako prošlo, čitava vječnost.

62

Bijaše dana kad je osjećala kao da joj se već starost javlja. Za

besanih noći, a često i u pô bijela dana, prožimaše je jeza pri pomisli

da bi joj se moglo dogoditi, i da će vjerojatno tako i biti, da život

provede neudata.

Dok je otac bio na životu, imala je toliko toga na što je mislila,

te su joj godine samo prolazile. Nije joj ostajalo vremena da misli na

samu sebe i na godine što je čekaju.

Uvijek je posao u očinskoj kući smatrala nečim čime se mlada

djevojka bavi prije stvarnog života koji će tek doći sa svojim punim

i bogatim danima. A gle, sad je odjednom izbijena iz kolòmije, te

već uteže godinama, prije nego što je i počela svoj život.

U ranoj mladosti, kad se istom zadjevojčila, imala je doduše

prosaca, ali joj se nijedan nije činio pravim, a mislila je osim toga da

ima dobrano vremena pred sobom. Kasnije pak sve više izbijala

njezina opora i oštra ćud, te nikome od onih što su dolazili u kuću i

gospođicu dobro poznavali nije bilo ni nakraj pameti da se oženi

Terezom Holder.

Ista je kô i njezina baka, očeva joj mati, na nju se uvrgla —

kazivao svijet, a to je mnogo značilo. Mnogi naime mišljahu da je

baka, stara gospođa Holder, udarila temelje blagostanju one kuće,

jer onakve žene nije nitko znao. Nalazila se svuda u svakom času,

bila istodobno unutra i vani, svime upravljala i sve držala u redu, ali

teško da bi kome palo na um da se njome oženi.

Što se Tereza više uvrgavala na svoju baku, prosaca oko nje

bivalo sve manje. Bijaše i opora u govoru — ne pristaje baš u svako

društvo, mišljahu mnogi.

Rano je Terezi valjalo stati na vlastite noge, previše je u

mladosti boravila u kuhinji, nalazila posla i na dvorištu kad bi joj na

um palo — odatle zacijelo njezin opori govor i njezini tvrdi izričaji.

Možda bi je tkogod zaprosio i zbog njezina mnogog novca, no

nitko se nije usudio, jer svi su znali da je mudra i da se neće lako

prevariti. I tako se tišina sastavila oko gospođice Tereze.

Kasnije, kad je već stala na udadbu, odlučila je da se uda, ta

mora jednom. A sada joj se to činilo jedva vjerojatno. Ta tišina oko

nje — nije li to tišina u kojoj usidjelice traju svoje dane? Je li već

zaplovila u tu tišinu, hoće li se to u nju učahuriti?

Bilo joj je trideset i jedno ljeto, na licu joj se pokazivale sitne

bore, kojih prije nije nalazila. Zar je zaista zaplovila da je godine

preklope?

63

Lebdio joj uz to pred očima primjer njezine sestre kao neka

vječita opomena. Gospođica Doroteja bila pet godina starija, ni

izdaleka nalik na svoju sestru, nego slika i prilika svoje blage majke.

Bijaše vrlo lijepa, još i sada gdje ju je starost rano dodirnula svojom

haljom. Fina, vitka i otmjena, u svemu se pokazivaše prava dama.

Za mladih je dana nešto pobolijevala, tako da je na Terezi ostalo da

poslije majčine smrti vodi kućanstvo.

Imala je svoju historiju gospođica Doroteja. Četiri-pet svojih

najljepših godina bila je zaručena s nekim časnikom odlična roda.

Trebalo je da to bude tajnom, ali je sav grad znao. Nije se smjelo

objaviti, jer je časnikova obitelj smatrala da joj ne priliči »oroditi se

s kramarima«. Naposljetku je časnik našao drugu, koja je isto tako

imala novaca, a bolje pristajala plemenitaškoj krvi. Odonda više nije

bilo života gospođici Doroteji, ona kao da je dovjekovala svoj vijek.

Na ishodni dan očeve smrti potrudio se stric gore k njima, da ih

pozdravi. Bijaše lijepo od njega što se sjetio te obljetnice, ali je

Tereza ubrzo otkrila kako je stric već dugo čekao da izmine žalobna

godina.

Nešto mu je na srcu što im želi reći, proslovio stric. Sin mu se

ženi, pa ih on, stric, očinski blago moli da bi se ogledale za kakvim

drugim stanom, kako bi se sin mogao gore u njihovu smjestiti.

Prilično ih je neoprezno nazvao dvjema usamljenim dušama —

umalo što ih nije okrstio usidjelicama, tako je Tereza odmah

razabrala kako on zapravo misli da će njih dvije samovati cijeloga

svoga vijeka, pa da im neće trebati tolika kuća.

Gle kako on svoje snuje i tka, pomisli Tereza.

Njih bi se dvije dakle imale povući na samotnije mjesto, gdje

će trošiti manje novca, a njemu, stricu, imale bi prepustiti da sam

upravlja imutkom. Ali ne, brajane, odluči Tereza: udat ću se ja, ma i

sama morala muža tražiti i u prošnju ići.

U svoj pustoši i sjeti minule godine, u svoj tuzi kojom joj se

duša nasumorila, imaše Tereza samo jednu prošaricu pavedrine, i tu

je sitnu problijesku, taj mali sjaj na golemoj tmori tako njegovala da

se pretvorio u pravo svjetlo. Bijahu to sitne uspomene što ih je

odavno u sebi nosila, a među njima i sjećanje na nekoga tko joj je

jednom poklonio iglu zapinjaču. Imala je mnogo drugih zapinjača i

pribadača, mnogo broševa i nakita što ga je dobila od oca ili

naslijedila od majke, ali onome brošu ne bijaše ravna po obliku i po

izradi, a ni po težini suhog zlata. Nikad nije dokučila zašto joj je

64

darovao tu dragocjenost. Kazao je kako joj ga poklanja u znak

zahvalnosti na pažnji i na gostoljubivosti koja mu se ukazivala, ali je

za onih godina mnogo gostiju prošlo njihovom kućom, a ona ni od

jednoga nije dobila broša ili kakva drugog dara. Zar nije mogla s

razlogom pomišljati da je tu nešto drugo posrijedi, da se tu krije

nekakva namjera?

U časovima trijeznog razmišljanja nije vidjela nikakva osobita

razloga u tome poklonu: dao joj zapinjaču naprosto što mu je tako u

ćudi. Ona je naime ponešto i znala o njemu. Imao je tako neobično

starinsko ime, zvao se Dag. Spomenula ga jednom pred nekim

svećenikom koji je u njih bio u gostima i koji je bio poznat sa svoje

učenosti. Svećenik joj rekao kako je Dag ime nekog vođe iz drevnih

vremena i kako se to ime sada ne uzima. Ona mu nato pripovjedila

kako poznaje čovjeka koji se tako zove, i kako ga je pitala odakle

mu to ime, a on joj odgovorio da je ono od davnine u njihovu rodu.

Svećeniku je bilo neobično, ali je dopustio da možda još gdjegod

ima potomaka starih rodova što su nestali iz povijesti.

Nikad pred Dagom nije spomenula svećenikovih riječi, ali u

ono malo navrata što ga je vidjela, svaki put se toga prisjetila, i bilo

joj jasno da Dag nije iz sasvim obična svijeta. A takav čovjek ima

drugo u vidu, ne misli da za ženu uzme stariju djevojku iz grada,

djevojku što je zašla u godine kao ona. A ni njezin novac nema za nj

vrijednosti ni privlačnosti, jer je on od imućna roda, kako je mogla

razabrati iz očevih riječi.

Gospođica se Tereza, dakako, sa svojim mislima najvećma

nalazila na javi, razmišljala trijezno i razborito, i ne bi nju lako

ponijeli snovi o čovjeku kakav je Dag, no one joj zapinjače i sitnih

uspomena što ih je u sebi nosila nije nitko mogao oduzeti. I tako,

unatoč svim minulim godinama, nije mogla a da joj se misli ne

svraćaju na nj, i to što dalje, sve češće. Ta bio je tako različit od svih

drugih, tako drukčiji, tako muškiji.

Misli se namatale i odmatale, dohvaćale se ovog i onog, dok je

vrijeme, promičući, svoje tkalo. A onda došao stric sa svojim

naumom i naklapanjem, i gospođici Terezi bilo dosta. Od onog se

dana nije s njome moglo u kući, pa kad je stric nakon nekog

vremena i opet došao s istim poslom, ona sjede i ni pet ni šest – uze

da piše Dagu. S kuhinjskog je prozora već prije među konjima na

dvorištu opazila dorata zlatogrivca, te je znala da su tu kola iz

Björndala i prava zgoda da otpremi pismo.

65

Teško joj je bilo pisati. Pošto je iznizala dva-tri retka na

početku, dođe joj na pamet da je ludo što čini: ne može samo tako

nekome pisati, i još muškarcu. Ali eto, čula je ono o njegovu bratu,

istog dana i njezin otac izvio svoj vijek, o tome će dakle pisati i s

toga kraja početi. Nemire i sumnje, što je zaokupljahu za pisanja,

odlučno je makla od sebe.

A kasnije kajala se i dan i noć zbog toga pisma, tako te je jedva

kad oči sklapala i jedva što u usta uzimala. A najgore, nije se sjećala

što je pisala. Toliko je mislila za samog pisanja da se sada nije

mogla prisjetiti koliko je od svojih misli otkrila i u pismo stavila.

Nije bilo dana ni časa, od ranog jutra do kasne večeri, da nije

nalazila posla u kuhinji i gledala na dvorište. No u šarenilu i vrevi

ljudi i konja što su dolazili i odlazili ne bijaše konjâ koje je

očekivala niti čovjeka komu se nadala, i svaki bi se put i stužila i

obradovala. Jest, i radovala se, jer bi ipak najgore bilo kad bi zaista

došao. Molila se, doduše, da dođe, priželjkivala da ga očima ugleda

— ali što bi ona i kako bi kad bi se zaista pojavio?

Djevojke u kuhinji bile u čudu s njezine jurnjave tamo-amo, i

mislile da se gospođici pamet prevrnula.

Gospođica Tereza i sestra joj Doroteja sjedile poslije ručka uz

izbočeni prozor. Doroteja u rukama držala svoje vječno švénje, a

Tereza, koja je inače sve vukla i radila, nije sada bila ni za što —

naprosto je gledala u kuću na suprotnoj strani ulice. Ljetno se sunce

preko svega prelijevalo svojim blagim i zlatnim sjajem.

Gospođica Tereza ustade. Zar joj je suđeno da svoje danke

provodi ne grabeći u život pod suncem, nego da ga samo motri

izdaleka, da ga gleda iz prikrajka, s tiha prozora?

Ne, ne bi ona bila što jest kad bi samo tako pustila da život

mimo nju projuri.

Sasvim se uspravi i stisnu ruke na prsima. Ne, ipak se ne kaje

zbog pisma.

Dođe li, ona će mu lijepo iznijeti što je i kako je. Ništa ne mari

što nije takav red i običaj. Nikad uostalom nije na to gledala, a sad je

krupno posrijedi.

Ako li ne dođe, eh, onda će već razmisliti i naći drugi izlaz — i

tako se barem umirila što se tiče njega, premda je osjećala da je

drugi izlaz gotovo nemoguć sada gdje su joj sve misli uza nj.

66

Sestra je Doroteja načas obuhvati blagim pogledom svojih

lijepih očiju — i nastavi da šije. Mnogo je šta vidjela i mnogo šta

zapazila na svojoj sestri u ovo godinjak dana. Dobro je znala da je

Tereza u istoj borbi što je nekoć i njezinu dušu razdirala, ali drukčije

— u borbi između života i tihog umiranja.

S hodnika se začuše koraci. Najprije lako tapkanje djevojačkih

nogu, a onda teški muški bat.

Gospođica Tereza podiže glavu te osluhnu, a Doroteja svrnu

pogled u sestru pa u vrata, sva u čudu i napetu očekivanju.

Djevojka otvori, u sobu stupi čovjek, a vrata se za njim

zatvoriše.

Dag pođe kao da ispituje, ali priđe ravno Terezi te joj pruži

ruku. Doroteja rastvorila oči i začuđeno gledala, a Tereza stajala kao

da se ondje ukipila. Topla rumen kojom joj se obliše obrazi, i radost

kojom su joj oči zaiskrile, umekša joj tvrde crte, te joj lice bijaše

gotovo lijepo.

Pozdravi se Dag s obadvjema i za zdravlje upita, a one mu

poželješe dobrodošlicu. Tereza mu primaknu stolac, a onda zaredaše

o tome kako je prošla čitava vječnost otkad je zadnji put u njih bio,

zavezoše o tome kako ga je zadesio težak udarac i kako je i njih

snašla nesreća, i sve na tu priliku. Tereza se raspripovijedala, kako

se to već čini kad množinom riječi valja prikriti tešku zbilju.

Donesoše na stol kolače i francusko vino te se ugodno zabaviše

razgovarajući o svemu i svačemu. Nakon malo vremena ustade

gospođica Doroteja te tiho iziđe.

Bijaše Dagu kao da sanja sjedeći ondje i slušajući mnoge i

ugodne riječi gospođica Tereze — sve mu to bijaše kao neka

vedrina nakon smrtne tame u onoj dugoj godini, te nije znao što je

zapravo s tim neobičnim događajem, nije se snalazio. Ali se

odjednom prenu. Na ruci osjeti ruku, gospođica Tereza iznenada

zašutje. On upe oči u nju. U zanosu se nagnula naprijed — ruka joj

se našla na njegovoj povrh snažnog zglavka nad kojim se bjelasa

orukvica na košulji. Licem se okrenula ravno prema njemu, u očima

joj smrtna ozbiljnost. Grudi joj teško disahu. Usne se lagano micale,

ali se riječi sa njih nisu otkidale, nije mogla ni da zausti. Oči joj se

ostaklile i orosile, te ona načas obori pogled, i odmah ga zatim

podiže.

Dobrano se promijenila od onih mladih dana kad ju je

posljednji put vidio. Nekako je ojačala i okrupnjela, uozbiljila se, ali

67

je onog časa s lica izbijalo nešto neizmjerno toplo i blago, te mu se

činilo da je nikada nije vidio tako lijepu.

Dok su sjedili i razgovarali, razabrala je da je njemu kod kuće

pusto i prazno nakon gubitka koji ga je zadesio. Stoga mu

naposljetku reče:

— Valja vam se oženiti, dragi Björndale.

Dag sjedio kao da osluškuje nešto sasvim izdaleka, iz strašne

daljine. A onda se naglo okrenu licem njoj i pogleda je tako te ona

načas osjeti kako se sva ukočila.

— Valjalo bi mi najprije znati ženu koja bi me htjela — kratko

će Dag.

Ruka joj zadrhta na njegovoj.

— Znam jednu — tiho će ona.

Dag napol sklopi oči, kao da mu sunce u njih bliješti, uspravi

leđa i zategnu ramenima u svoj širini, kao da svu snagu upinje pod

nekakvim teškim bremenom. Oči mu se otvoriše kao da pitaju,

pogledaše kao da traže pomoć u nečem gdje se odlučuje o životu i

smrti.

— Koja je to...? — upita kratko.

— Ja… ako vam je s voljom — odgovori ona tiho, kao da

šapće.

Oboje ustadoše u istom trenu…

Prvi put u životu osjeti se Tereza Holder sitnom — na širokim

Dagovim grudima.

Dan se priklanjao k večeru, u sobi se mračalo.

— Mogu li reći Doroteji? — upita Tereza.

— Zar je tako nužno? — bojažljivo će on, pa se odmah požuri:

— Da, da.

Slabo je on znao što govori.

Tereza iziđe po svijeću, a Doroteja uđe lako, poput vile što

lebdi. Dječački nespretno dočeka Dag njezine riječi i stisak ruke.

Bijaše još dosta svjetla s prozora da bi Dag razabrao kako je došla

jako uzbuđena događajem. Lice joj se podlilo lakim rumenilom, a

kad mu se nasmiješila kazujući mu ljubazne riječi, sve joj nježno i

lepršavo biće bijaše tako djevojački mlado i svijetlo da bi najradije i

nju zagrlio.

68

Očiju gospođice Doroteje nije čovjek mogao zaboraviti. U

njima bijaše najveći dio njezine ljepote. Zaklapahu se prije nego što

bi se nasmiješila, a kad bi se pokazao osmijeh — s otvorenim već

očima, činilo se da se u njima sabrala sva dobrota. Kad god se

smiješila, oči joj bijahu orošene suzama, a to je dolazilo odatle što je

gospođica Doroteja jako osjećala i žalost i radost.

Za Daga se te večeri počeo novi život. Sve što je bilo prije,

raščinjalo se kao što se magla raščinja i diže, i odlazilo sve dalje od

njega.

Istom mu se sada život započeo.

Jedno mu se stvorenje predalo — u neizmjernoj dobroti, a on se

nije osjećao dostojnim toga. Drugo mu se približilo, kao da je kakvo

dijete nježno i povjerljivo priljubilo obraz uz njegov.

Nježnost i tople riječi bijahu prava rijetkost ondje gdje je on

živio. Bijaše to tuđe cvijeće u njegovu kraju. Poznavao je samo

krute i odlučne ljude djela — takvi su bili svi njegovi, a i on sam.

Ostalo što je od ljudi vidio i znao, bijaše sitničavost i zavist, jer

su sitničavi i zavidni bili župljani u ravnici. A ovi ljudi s kojima se

sada susreo, kao da su iz nekoga drugog svijeta.

Dag spomenu kako ima još nekog posla u gradu. Htio je u

svoje noćište, da bude sam i da sredi svoje misli.

Gospođica se Doroteja začudila što mu na um padaju nekakvi

poslovi: zar večeras može misliti još na nešto? Prostrla je stol,

večerat će s njima.

»Jest, jest, ona zacijelo zna što i kako valja«, reče Dag u sebi,

te ostade.

Sjedio je i čavrljao s Dorotejom, a Tereza se bavila u kuhinji i u

pivnici. No svaki je čas po štogod ulazila u sobu, kao da se uvijek

iznova htjela uvjeriti da je Dag doista unutri, u sobi.

U blagovaonici se prostro svečan stol, a to ne bijaše sitnica u

kući Holderovih. Bilo je na njemu mnogoga i teškog srebra,

svakakva skupocjenog pribora, najfinijega južnog vina i birana jela,

prava divota.

Nikad još Dag nije sjedio za takvim stolom, pa ni tu, u toj istoj

kući. I zato mu se činilo da će biti poteškoća s tim novim svijetom u

koji je došao. Usred radosti osjećao je kao da ga dodiruje hladna

ruka stvarnosti.

69

A kako Tereza, koja je navikla na takvu krasotu — kako li ona

zamišlja život na Björndalu? Ta zna li uopće da je ono taman šumski

dvor, kojemu su zidovi od brvana, a strop nizak?

— Tako ste se uozbiljili — odjednom će Tereza, stavljajući mu

ruku na rame.

Dag je pogleda i zaustavi oči na njoj. Jest, valja da s njome

otvoreno govori. I uze joj pripovijedati kako se na Björndalu

drukčije živi nego što je ona navikla. Nije ništa uljepšavao, nego

kazao kako je između ovog i onog života razlika kô od neba do

zemlje — htjede nadovezati još mnogo riječi, ali ga gospođica

Tereza prekide.

Tako joj se povjerljiv smiješak pojavi na licu, smiješak pun

sigurnosti, i takvom joj toplinom zasjaše oči da se sestra Doroteja

baš začudila.

Tereza odgovori kako je ona odrastao čovjek i kako zna što

čini. Nije se zaručila s njegovim posjedom; uzima ga kakav jest, i

sasvim je zadovoljna.

70

XI

Svevišnji je na se preuzeo osvetu za pakost župljana u ravnici.

Njegova se osveta žestoko na njih oborila. Stigla ih je u prvim

jesenskim danima, i to svadbom u gradu i dolaskom dviju otmjenih

žena i mnogih kola što bijahu krcata dragocjenosti. Ćudom se čudili

župljani u ravnici i bili uvrijeđeni do dna duše. Bijaše to kao da im

se preotela prastara slava i premoć. Žene koje su došle bijahu kćeri

iz ugledne kuće, od roda i staleža, a sa sobom su dovezle svu silu

talira i skupocjenih stvari.

I samoj gospoštiji na Borglandu valjalo se zamisliti nad

događajem. Već su prije čuli za Holderove, a kad su se tobože

slučajno ali vrlo oprezno propitali kod svoje rodbine u gradu,

doznali su da je kuća Holder ugledna i bogata i da se jedan njihov

rođak, časnik, spremao da zaprosi jednu od dviju Holderovih kćeri

što su došle na Björndal.

Nisu se na Borglandu zamislili stoga što bi se možda zasjenila

njihova moć. Bila je ta moć tolika da se nije mogla zasjeniti, a

granice borglandskog posjeda daleko sezale. U to doba pod

Borglandom bijahu dva-tri tuceta majura i posjeda, a osim toga

imala je gospoštija zemlje i drugdje. U bogatstvu nitko se nije

mogao mjeriti s gospoštijom na Borglandu. Ni govora o kakvu

upoređenju, nitko nije mogao Borglandu uz bok stati, a ipak su se

ljutili zbog dvora na sjeveru. Nekakav ih nemir obuzimao zbog

Björndala.

Nitko nije smio nešto značiti osim Borglanda i njegove

gospoštije. Od davnine je ondje bilo sijelo svake moći i ugleda, i

zato nitko onuda nije smio prolaziti bâneći se i šepireći. A u

posljednje vrijeme upravo se to događalo — prolazili onuda hučno i

bučno, i tjerali konje u trku čak i onda kad bi susretali gospodu s

Borglanda. Nisu oni sa sjevera usporavali vožnju i nisu pozdravljali

i poštovanje iskazivali, kao što su se uklanjali i pozdravljali ostali

župljani. Ne, prkosno su oni sa sjevera tjerali svoje konje, prkosno i

samouvjereno, ne gledajući na druge. A sad je iza tog prkosa

dolazila još i moć.

71

Jedne jesenske večeri u smiraje vozio se Dag sa svojom ženom

i svojom svasti ravnicom prema sjeveru. Kad su stigli do tamne

šumske padine, sestre utihnuše, ušutješe. Dag je to opazio, i nikad

mu se taj put kroza šumu nije učinio tako dugim kao te večeri. No

kad se dohvatio područja gdje se šuma otvara prema naselju na

sjeveru, osjetio se kao da je kod kuće, postalo mu lakše pri duši

poslije svih dana što ih je proveo u gradu, a kad je ugledao odsjaj

sunca na svojim oknima, ispunio se mirom i sigurnošću. Pustio je

konja da polako ide, a sestrama je pokazao prema sjeveru,

naznačujući cilj.

Tereza je znala da će u smiraje biti ondje, te je već dugo sjedila

napeto očekujući. Ona koja je inače tako razgovorljiva, sad je

utihnula, i ni riječi da progovori. Samo se uhvatila Dagove ruke i

čvrsto je držala. Svakog je dana i časa mislila na taj trenutak, i sad je

najposlije ugledala mjesto gdje će poživjeti najljepše godine života,

gdje će djecu postaviti na noge i gdje će jednom izvjekovati svoj

vijek.

I gospođica Doroteja obnijemjela, pa ni glaska da od sebe dade,

samo joj se oči biserom krune, samo joj se suze omiču niz lice.

Krenuše niz brijeg, udariše preko Hamarrböa, pa dalje u

naselje. Nigdje nikoga vani, da ih pozdravi, ali su nazirali lica i

osjećali oči što su ih slijedile iz pristrešja i tamnih otvora na vratima.

Na Björndalu pred njih iziđe najstariji sluga i primi konja za

vođice. Preko dvorišta pale duge sjene s tamnih brvnara sa zapadne

strane, a bilo tiho i pusto, kao da ondje nema ni žive duše.

Dag im je već rekao da neće doći ni u kakvu krasotu. No i

onome tko dolazi iz velike gradske kuće, može se stari seoski dvor

učiniti nečim velikim. Tereza i njezina sestra osjetiše neku hladnoću

u tijelu od praznoće i pustoši što je izbijala iz velikog dvorišta i

tamnih zgrada pa u teškim mislima i gotovo u tjeskobi stupiše u

pristrešje i zakoračiše preko praga kad je Dag otvorio vrata, na

kojima hladno zaškripje stožer.

Uz takve znamenite događaje, uz takve spomen-dane života

vežu se i slike tako čvrsto da se nikad više ne brišu iz pamćenja. Što

se tiče Tereze i Doroteje, one su se uvijek sjećale ugodnosti i

domaće topline što je izbijala iz kamina u prednjoj dvorani kad su

prvi put onamo zakoračile. U tili čas nestade umora što su ga

osjećale nakon duga puta, i Tereza s onih stopa htjede na ostala

72

vrata, da razgleda dalje. I Dag je zacijelo bio umoran poslije svega,

ali ipak pođe da joj pokazuje. Mnogo bijaše vrata na Björndalu, a

Tereza neumorna, tako te je valjalo dobro obilaziti. Kad se opet

našla u prednjoj dvorani, gdje je sestra Doroteja sjedila i uživala u

toplini, osjeti takvu ugodnost i takvo unutarnje bogatstvo da je

zagrlila sestru, dok su joj na oči navrle suze radosnice.

Kuda god je prolazila, svi su pred njom ustajali u duhu

poštovanja i zadivljeno je gledali. Došla je eto u sasvim drugi svijet,

u poseban svijet ljudi i životinja — nisu oko nje putnici i tuđi konji

na koje bijaše prije navikla. Sve je to sada, ljudi i životinje, na

njezinoj brizi, za čitava njezina života.

Kad se u njoj slegla prva bura osjećaja, došla je i do riječi, te je

Doroteji pripòvjedila što je sve vidjela. A utom eto i Daga, pa u

pokrajnjoj sobi postaviše stol i nešto jela. Doroteja pođe naprijed, a

za njom Tereza s Dagom, držeći ga pod ruku.

— Tako se od srca radujem svemu — izusti Tereza.

Stara je izreka da ti se valja roditi na selu, da bi mogao voditi

seoski dvor i gazdinstvo. I nitko na Björndalu nije od te otmjene

gospođe iz grada očekivao kakvo upravljanje. No s valjanim je

ljudima nekako neobično: gdje god ih staviš, brzo se snađu, te često

u godinu dana nauče ono što drugi ne mogu za cijeloga svog vijeka.

Tereza nije vikla niti joj bijaše u krvi da naokolo ide besposlena.

Ona je voljela rad i bila za nj kao stvorena. Osim toga bilo u njoj

životne borbenosti i snage, koju je malo upotrebljavala prijašnjih

godina.

I ne potraja dugo, te se gotovo na svakom koraku počelo

opažati da je na posjed došla žena, i to valjana. Najprije se njezina

ruka osjetila u kuhinji, na jelu. Kuharica što je posljednje godine

vodila kuhinju bijaše stara, nepažljiva i u mnogo čemu nemarna.

Često se događalo da bi joj jelo ispalo sasvim naopako, i zato joj

nije ništa koristilo što je na sva usta opadala novu gospodaricu.

Dobro jelo snažnije govori od rđavih riječi, te je sva družina na

posjedu ubrzo opazila kakva je gospodarica i njezina ruka. I što je

stara više rogoborila i udarala na gospodaričinu strogost, to se oko

Tereze stvaralo više poštovanja, pa kad je razvezala kako

gospodarica oko sebe dijeli pljuske, svima bijaše samo na smijeh.

Nije Terezina ruka zastala samo na tome da gospodarenje u

kuhinji krene nabolje. Ubrzo su gospodaricu u svako doba dana

vidjeli u stajama i spremištima. Prošlo neko vrijeme, dakako, prije

73

nego što se tu umiješala, ali se nitko ni vani ni unutri nije osjećao

sigurnim u ljenčarenju i nemaru.

Kad je došlo doba da se počnu božićne pripreme, iz naselja

dođoše mnoge žene gore na Björndal.

Tereza se začudila kad je ušla u kuhinju i kad su žene pred

njom ustale na poklon. Ona im samo uzvrati pozdrav i brzo pođe

onamo gdje bijaše Dag sa svojim knjigama i računima.

— Mnoge su nam žene došle u kuću — prozbori Tereza. — Što

bi to one?

— Božić se bliži — kratko će Dag.

— Dobro je, Božić se bliži — preuze Tereza — ali što će toliki

strani svijet u kući?

Sada Dag razabra kako je mnogo toga zaboravio da kaže svojoj

ženi. I odloži guščje pero te ustade.

— Nije to nikakav strani svijet — reče Dag. — Običaj je da

žene dođu ovamo i da pomognu u božićnim pripremama, i u drugim

poslovima, kad ustreba.

— Tolika pomoć...? — u čudu će Tereza, ništa ne shvaćajući.

— One pripadaju ovamo — objasni Dag.

— Ali žive dolje u naselju — preuze Tereza, čudeći se sveudilj.

— Izgledaju kao žene s dvorova i posjeda...

— Jest — dočeka Dag te se ozbiljno i kao u neprilici zagleda

preda se. — I ti seoski dvorovi i posjedi pripadaju ovamo.

— Pripadaju ovamo? — opet će Tereza u nedoumici. — Kaniš

li time reći da pripadaju nama?

— Od davnine je naš sav Björndal — kratko će Dag.

Blijeda, napol iščiljela uspomena javi se Terezi u pameti,

nejasno se prisjeti što je neki svećenik jednom kazao o Dagovu

imenu. Više je dakle u tom imenu nego što je mislila. Uzmaknu za

korak, a u očima kao da joj se pokaza nekakav strah. Mnogo je i

mnogo talira donijela kad je ovamo došla, ali posjedovati tolika

naselja činilo joj se većim od bogatstva. Dugo je gledala svoga

muža, a onda se okrenu i pođe, ali na vratima stade obuzeta drugim

mislima.

— Jest, Božić se bliži — opet će Tereza. — I kod kuće smo

imali priprema, a ovdje je zacijelo drukčije?

— Možda — kratko će Dag. — Je li došla Ana Hamarrbö?

74

Tereza nije znala imena nijednoj od žena što su došle, i sad kao

da prvi put malko klonu duhom. Ta bijaše na jedan mah toliko toga

što nije poimala.

— Anu ćeš poznati po tome što je viša od svih ostalih —

nadoveza Dag. — Kad ona dođe, onda je Božić na vratima. Prije nje

ne smije nitko ni prstom maknuti u božićnim pripremama.

I u smijehu nadoda:

— Želimo li da sve bude kako treba.

— Zar je tako oštra ta Ana? — upita Tereza.

— Ama nije — odgovori Dag otežući. — Nije nikako, nego su

se svi uvijek po njoj ravnali. Vodila je ovdje božićne pripreme već

davno prije nego što sam se ja rodio, i bit će da ovamo dolazi već

kakvih osamdeset godina.

— Osamdeset godina! — povika Tereza. — Pa onda joj je sada

valjda stotina!

— A, neće biti toliko, ali se zacijelo dohvatila devedesete —

reče Dag. — I još je zdravlje služi.

— I ona će, veliš, upravljati — kaza Tereza, a glas joj bijaše

nekako opor.

Dag je pogleda:

— Vele da je tako najbolje.

— A zašto? — priupita Tereza, jer joj sve to bijaše neobično i

čudno.

— Zato što je takav običaj iz davnih dana — ozbiljno će Dag.

— Toliko je toga na što valja paziti, treba gledati da se sve počne u

pravi dan, posebnu pozornost treba posvetiti svemu što živi na

zemlji i pod zemljom, jer ima toliko hudih sila, koje se mogu opaziti

samo u božićno doba.

— Pa to su same praznovjerice! — dočeka Tereza gotovo u

strahu.

— Hja, što znamo? — preuze Dag. — Jednom o Božiću kad je

Ana bila bolesna pa nije mogla doći, pivo ukisnulo, a svijeće nisu

htjele pravo gorjeti, nego su svjetlômrcale i gasile se, i još je svašta

bilo, čega se više ne sjećam.

Tereza stajala u nedoumici, a kad Dag to vidje kaza joj kako je

tu mnogo šta drukčije od onog na što je navikla; neka pusti Anu da

za Božić upravlją po običaju, i neka pribilježi štošta, da bi sebi

pomogla kad Ane više ne bude. Nije to bilo po ćudi samovoljnoj

Terezi, ali ostade pri tom savjetu te iziđe. Dag zastade časak-dva

75

razmišljajući, a onda kimnu glavom te se nasmija. Eto je Terezu

odvratio od toga da dođe u nesuglasicu s najopasnijom silom u

naselju, i spriječio da s Anom Hamarrbö izumru stari običaji. Znao

je Terezu i bio je uvjeren da će se u svemu držati staroga reda i da će

sve u najmanju ruku biti onako kako je bilo za Anina vijeka.

Tako je upravo mislila i Tereza kad je krećući u kuhinju

prolazila kroz predsoblje. U istom se času otvoriše vrata i unutra

banu visoka, starački ukočena pojava — Ana Hamarrbö. Terezi

onog trenutka bi jasno da je to ona.

Oštrim se pogledom omjeriše dvije žene: stara, koja je mnogo i

mnogo vremena bila sila u naselju, znala svako dijete u svakoj kući i

kolibi i svake godine upravljala blagdanskim pripremama na

Björndalu, dulje nego što se ijedno živo čeljade moglo sjećati — i

pred njom nova žena, koja nikog ne zna, ali koja će ipak tu

upravljati u budućnosti, možda još mnoge i mnoge godine pošto

Ana bude već pod zemljom.

Ana stala ravno prema kaminu, vatra joj prosjala po licu, tako

da je Tereza mogla na njemu razabrati sve crte koje rubac na glavi

nije skrivao. Lice u starice bilo kao stara, otvrdla koža. Ni djelić se

nije pomicao, samo su oči oštro i živo motrile pod sjenom pokrivke

na glavi. Tereza je mislila da će dobro promotriti Anu, ali je opazila

da zapravo ova nju promatra. Tereza joj priđe te joj pruži ruku, a

ruka koju je sama primila bijaše suha i tvrda, i hladna poput leda što

je vani sve pokrio.

— Ne znam — prozbori Tereza — smijem li, ja, nova u kući,

zaželjeti dobrodošlicu nekome koji je tu dugo i odavno.

Ana bez riječi snimi rubac s glave te ga mirno i polako složi.

Tako ju je Tereza mogla bolje zagledati. Vidje kosu koja se sva

srebrom osula, a sveudilj padala u kovrčama, vidje naborano čelo,

dugi orlovski nos i suha usta što bijahu kao da su prošivena mnogim

šavovima, vidje jaku bradu što se izbočila svojom širinom, bez

jamice, ali u otmjenu lûku.

Takvo lice, sa toliko odlučnosti i mirnoće, nije Tereza vidjela

ni u jedne žene. Napokon se u sebi upita nije li Ana gluha ili nijema,

kad eto ne kazuje ni bijele ni crne.

Ana pak složila rubac, opet čvrsto pogledala Terezu i najposlije

progovorila. No riječi joj ne bijahu odgovor na ono što je Tereza

rekla. Bijahu to staričine misli.

— Nisi baš ovčica, kako vidim — progovori starica.

76

Takvo što nije Tereza nikad čula, te nije znala bi li to uzela kao

šalu ili primila ozbiljno. Starica nije gledala na njezino začuđeno

lice, nego proslijedi u svojim mislima — glasno.

— Jest, bilo je krajnje vrijeme da na posjed dođe odlučna žena

čvrste ruke. A ti si ta, kako čujem. Samo ih zahvati i ne štedi, treba

im tako, lijenčinama.

Terezi udari vrućina u lice kad je razabrala da je već i na drugi

kraj naselja doprlo kako se kadikad zaboravila te nekoga pljusnula.

A starica razvede misli:

— Želiš li da družinu dovedeš u stari red, onda zapovijedaj. Na

kome je, nek zapovijeda. Kako čujem, dobro ih hraniš, valjano im

kuhaš, ne dolijevaš vodu u juhu. Nećeš zato dobiti hvale. Od dobra

se jela momci razlijene. U tebe djevojke uvečer šiju svoju rubeninu.

Zar za takvo što nemaju slobodnih večeri o Uskrsu, o Duhovima i o

Božiću? Želiš li očuvati blagostanje, moraš djevojkama dati da

uvečer okreću vreteno dok nad njim ne zaspê, kao nekoć, jer će te

inače, dijete moje, ostaviti bez krova na glavom.

Nikad u životu nije Tereza čula tako neuvijenih opomena. No

nije se mogla ljutiti, jer je razabrala da starica na dobro smjera

svojim savjetima — a osim toga, činilo joj se da te riječi dolaze iz

minulih vremena, iz doba njezine bake, očeve joj majke, i još iz

davnijih dana, jer bi njezinoj baki, da je živa, sada bilo osamdeset

ljeta. Bijaše joj gotovo sablasno čuti i slušati riječi nekoga tko je

živio deset godina prije nego što se rodila njezina baka. No to još

nije bilo sve.

Ana Hamarrbö promjeri Terezu očima od glave do pete, pa će

joj bez okolišanja:

— Ovo ti je već četvrti mjesec od udaje, a kako vidim, još si

vitka. Želiš li da bude potomstva iza tebe, valja ti iskoristiti vrijeme

dok si mlada. Mislila sam da ću ovdje dočekati novi život prije nego

što odem pod ledinu. Zato ne smiješ prospavati svoje vrijeme.

Tereza nije znala bi li se nasmijala ili bi zaplakala. Nikad nije

čula da se o tome glasno govori, a ipak ne bi priličilo da se naljuti.

Svidjela joj se majka Ana, bilo joj nešto poznato u staričinu licu,

nešto prisno i povjerljivo, ali nije znala što je zapravo.

— Ne biste li štogod toplo u se, poslije vožnje po ovoj studeni?

— upita je Tereza da prijeđe na drugo.

— Obično uzimam juhu, ali ti se u to ne razumiješ, pa ti i ne

spominjem.

77

Tereza se nađe ponešto u neprilici, ali se brzo izvuče.

— Ne, ne razumijem se u to — prihvati Tereza — ali biste li

kušali nešto što sad u gradu piju? Zove se kava, a lijepo grije kad

čeljade dođe sa studeni.

— Već sam čula o tome — dočeka Ana. — Zacijelo je ta kava

vraški skupa.

— Imam je još od kuće — odgovori Tereza.

— Ljudi u gradu dopuštaju sebi štošta dobro. Ne bi bilo

naodmet da kušam.

Tereza već pođe, ali se sjeti ostalih žena što bijahu došle.

Spomenu to Ani te upita što im treba dati.

— Vuk nije nikad bez hrane — odgovori Ana. — Već se one

pobrinu za se, kad dođu i kad odlaze.

Tereza to uze kao da prema njima nema nikakve obaveze, te

ode prirediti kavu.

Kad se vratila u predsoblje, Ane ondje ne bijaše. Tereza

pogleda u blagovaonicu i nađe Anu: smjestila se lijepo za stolom,

kao da je uvijek ondje.

Tereza izvadi kolače i zdjelice, a Ana joj uze oštrim okom

pratiti svaki korak.

— Spretne su ti ruke, kako vidim — izusti starica.

— Gle, i za mene si pekla kolače — nadoveza zatim.

Trebala bi znati, pomisli Tereza, da mi svake nedjelje imamo

kavu i kolače. No ne reče ništa. A onda dođe čas kad je i majka Ana

s Hamarrböa prvi put k ustima prinijela zdjelicu s kavom.

Tereza nije znala bješe li to od napetosti ili od toga što se Ani

ruka tresla, ali je starica prinosila kavu k ustima nekako polako i

svečano. Srknu starica dug srkljaj, pa još jedan i dva.

— Nije loše — protisnu — i dobro grije.

Ana Hamarrbö nije imala vremena da dugo sjedi za kavom.

Tereza je jasno razabrala da su starici prijali kolači i kava, jer je

odmah zapitala Terezu da joj kaže kako se pripravlja.

Prvi put u pol stoljeća naučila je Ana Hamarrbö nešto novo u

kuharskom umijeću, i to od nove gospodarice na Björndalu. Tereza

joj kaza kako će joj dati kavova zrnja da ga ponese kući, eda bi i

njezin sin, stari Örn, mogao kušati.

Tako je Tereza u naselju stekla moćna prijatelja, i čitava se

svog vijeka radovala što nije za zlo uzela Anine opore riječi,

izgovorene na početku.

78

Tek kad je Tereza ušla u ložnicu, postade joj jasno na koga je

Ana podsjeća. Ta nije li neka sličnost između nje i Daga? I kaza to

mužu.

Dag je pogleda začuđeno.

— Zar su u tebe tako oštre oči? — nasmija se Dag. Valja se

čovjeku paziti pred tobom.

— Što time misliš? — upita Tereza.

— Mislim eto da imaš pravo — odgovori Dag. — Vele da mi

je Ana Hamarrbö pratetka, sestra očeva mi oca, ali o tome ne treba

govoriti.

— A zna li to ona? — opet će Tereza.

— Dakako da zna. Ta zna ona sve o svakome, daleko unazad, i

upravo je nepojmljivo kako čeljade može toliko toga držati u

pameti. Sjedila je ona kraj svake kolijevke, uza svaku bolesničku ili

samrtničku postelju u naselju, a za takvih se zgoda mnoga

pripovijeda.

— Da pokušam s njome zapodjeti razgovor te je navesti da

pripovijeda? upita Tereza.

— O tome Ana sama odlučuje — odgovori Dag. Nisi li joj po

volji, neće ti ona prozboriti više od onoga da ili ne, pa da ne znam

što poduzmeš. A jesi li joj po ćudi, ne možeš je zaustaviti kad

jednom otčepi, i valja ti se čuvati puste bujice. Pokažeš li se

strpljivom za njezina pripovijedanja, možeš joj omiljeti, te ćeš ovda-

onda štošta čuti. Ne pripovijeda ona svaki dan i ne pripovijeda

svakome.

Predbožićni dani uposlili čeljad na Björndalu, Ana Hamarrbö

preuzela kormilo.

Od rane zore do mrkle noći klalo se i varilo, peklo i kuhalo,

pralo i čistilo, kao da je Sudnji dan pred vratima. U ono se doba

Božić dugo svetkovao, i nikakva se posla koji se mogao obaviti

prije, nisu žene smjele dotaknuti za blagdana, ako su željele odvratiti

nesreću od kuće.

Žene iz naselja i djevojke išle na posao u redu kô vojnici, a

momci klali, nosili vodu i drva i pomagali u svim težim poslovima

mirno i poslušno.

79

Ana nije trošila riječi. Oči joj bijahu svuda i na svemu, budne i

oštre, a koščati joj prsti u drhtavoj ruci opominjući upirali na sve

strane. Više nije trebalo.

Bijaše upravo tako kao da iz njezina koštunjavog lika izbija

neka čarolija. I zaista je imala čarobnu moć nad ljudima.

Koja bi rodilja podnijela sramotu da na babine ne zovne Anu

Hamarrbö? Tko bi pomislio da liječi boljeticu na sebi, na svom

čeljadetu ili na živini, ako se zavadio ili porječkao s Anom?

Samo se jednom nešto takvo dogodilo, netko se usudio

prigovoriti Ani. Davno je to bilo i nikad se više nije ponovilo.

Tereza je radila kô i svi drugi. Dobro je pazila kud će Ana

prstom, slijedila njezin mig kao da drukčije i ne može biti, i u sebi

hvalila Bogu što je tako mudro izabrala. Ta kako bi bez Ane izišla

nakraj s tolikim poslovima. Bila bi ruglo svima u naselju i Dagu.

U ložnici je bilježila kako se i kada što obavlja, točno na dan i

sat. Ostala joj knjiga iza bake, očeve joj majke, u kojoj je ova na

prvom listu napisala krupnim, nesigurnim slovima: Kuhanje,

pečenje i prekapljivanje. Straga u knjizi bilo još praznih, požutjelih

listova, i tu je Tereza marljivo unosila što bi naučila.

U svemu se, dakako, nije slagala sa starom Anom. Ponešto je

znala bolje, iz iskustva svoje bake ili iz svog domaćinstva, no nije

govorila. Držala je u pameti Aninu kratku izreku: na kome je, nek

zapovijeda.

Svakog jutra, podneva i večera sjedala Ana za stol u

blagovaonici i jela zajedno s Dagom, Terezom i Dorotejom.

Jednog će dana Ana Terezi.

— Kako čujem, svijeća ti u sobi gori do kasne noći. Bojiš li se

mraka?

Znala je Tereza da je velik grijeh paliti svijeću u nevrijeme, pa

se uzela ispričavati kako u knjigu zapisuje što valja zapamtiti od

božićnih poslova.

Ana upravila preda se pogled svojih modrih očiju i podugo je

tako sjedila bez riječi. Tereza se prepala da Ana možda ne odobrava

njezina bilježenja, pa ju je gledala nekako tjeskobno. No Ana

najposlije progovori:

— Znaš dakle i pisati?

— Znam — potvrdi Tereza.

— U koga je slabo pamćenje, mora zapisivati — proslijedi

Ana.

80

Terezi se učini da bi mogla ovaj jedini put pokušati ne bi li je

Ana pogledala i s druge strane, pa joj stoga kaza kako u knjigu ne

zapisuje radi same sebe: jednog dana neće biti ni Ane ni nje, pa

novoj gospodarici koja dođe može biti na korist kad uščita kako je

Ana vršila božićne pripreme.

— Misli ti daleko sežu — kratko će Ana, sveudilj gledajući

preda se.

Malo kasnije eto Daga u dvoranu, na objed. Ana ustade te će

mu na polasku:

— U izboru žene bio si pametniji negoli mnogi u tvorne rodu.

Dag se sprva malo začudi, a onda shvati i skrenu pogledom na

Terezu. Oči im se susretoše: i u jednima i u drugima radost se

zrcalila.

Kad se Božić primaknuo, žene iz naselja bile gotove s poslom,

pa su odlazile noseći kućama svježe meso istom zaklanih životinja.

Dva-tri dana pred sam Božić posljednje poslove obavljale same žene

s Björndala.

Majka Ana ostala sve do Badnjeg jutra. Nije htjela prije kući.

— Ima na Hamarrböu dosta ruku rekla je starica, a Tereza nije

nimalo sumnjala u to da sve one ruke rade onako kako ih je Ana

naučila.

81

XII

Čudila se Tereza, a još više gospođica Doroteja, kako to te se

još nitko nije odvezao u crkvu otkad su došle na Björndal. Na tri

dana prije Božića Tereza podvečer prođe kroz prednju dvoranu i

ondje se susretne s Dagom.

— Valjda ćemo u crkvu na Božić ujutro? — upita noseći u ruci

kaput da ga vani prozrači.

Dagu se lice odjednom ukoči, slediše mu se crte, tako da se

Tereza smela, gotovo uplašila. Glas mu bijaše promukao i nekako

tuđ kad je nakon stanke odgovorio:

— Imamo i tu u kući dosta knjiga u kojima se nalazi Božja

riječ.

Tereza razabra da se iza toga nešto krije čega sama ne može

dokučiti. Nije Dag bezbožnik, zna to dobro. Ali zašto onda neće u

crkvu?

— Nismo bile u crkvi otkad smo došle ovamo, Doroteja i ja, pa

smo se radovale Božiću i mislile da onda odemo onamo tiho će

Tereza.

Dag se okrenuo od nje, te je sad sjedio prema kaminu, s laktima

na koljenima. Podnimio se obadvjema i tako stisnuo šake da su mu

zglobovi na njima pobijeljeli.

— U nas ovdje nije običaj da na Božić idemo u crkvu —

protisnu Dag.

Tereza je i predobro opazila kako on ne bi htio da se o tome

više govori. No premda je u njega ćud bila takva da se i Tereza u

svoj svojoj neustrašivosti skanjivala da mu se imalo protivi, ipak je

morala da to nekako razbistri.

— A zašto ne idete u crkvu? — upita Tereza.

Dag je sjedio nepomičan kao stijena. Nije prije mislio da će

jednom do toga doći. Mogao je doduše naći odgovor, ali je sva

prilika da se Tereza ne bi zadovoljila. Ozbiljno je to i za nju i za

njezinu sestru. Za nuždu može ih pustiti da odu, a sam da ostane kod

kuće, no teško je za to naći valjan razlog — osim da potegne staru

priču o oružju. Ali s time ne može pred Terezu, a još manje pred

Doroteju. Moglo bi se pomisliti kako čovjek kao Dag, u ono mjeseci

82

što Tereza i Doroteja bijahu na Björndalu, još nije naučio da shvaća

misli dviju duša što su potekle iz svijeta koji je toliko različit od

njegova. Ali Dagov duh bijaše budan. Po izrazu na licima, po

riječima i glasu i po različitim sitnim kretnjama njih dviju Dag je

manje-više pročitao kakvo im je mišljenje o svemu što su vidjele i

čule na Björndalu.

Jest, znao je one koje su mu došle u kuću — ali razumjeti nešto

nije isto što i ravnati se po tome, a Dagova ćud ne bijaše nikako

pristupačna za nove životne oblike. Sjedio je pred kaminom i

razmišljao. Ako Terezi i Doroteji ispriča o starom prkošenju crkvi,

one će se zaprepastiti nad stoljetnom upornošću i tvrdoglavošću, a

stare pak zavade i razdora između Björndalaca i župljana u ravnici

nije mogao pred njima dvjema ni spomenuti. Takvo što bilo bi im na

užas, jer im već plašilom bijaše oružje u velikoj dvorani i mnogo šta

od onog što su vidjele i čule. Čemu da ih još više uplaši? Imao je

već dosta mučnih časova da im objasni ovo ili ono, a sad se baš

zavrnuo u tijesnu, te ne vidi nikakva izlaza. Da ide u crkvu — to

nikako neće, neće s mnogih razloga.

Odjednom podiže glavu, kao da nešto osluškuje. Svi ti novi

događaji u posljednje pol godine kao da su prekrili borbe što ih je u

rano ljeto vodio sa sobom i sa Svevišnjim. Odonda je očvrsnuo u

životu, a Višnji je otišao s prvog mjesta. No sad mu dođe na um

nešto što mu se nikad prije nije objasnilo: ta crkva je kuća Božja...

Saletješe ga sjećanja na noćne časove u velikoj dvorani. Kad dobro

razmisli, eto razabire da je Višnji imao mnogo razloga da bude strog

prema njegovu rodu. Gle, nije onda mislio na to s crkvom, a sad

jasno vidi. Riječi iz Terezinih usta opomena su od samoga

Svevišnjeg.

Te je večeri u staroj bibliji vidio mnogo šta u čemu onda nije

nalazio smisla. Puklo mu pred očima. Čitao je kako je smrtni grijeh

opirati se sluzi Božje riječi. Sad mu je Višnji jasno pokazao, nema tu

nikakve sumnje. Ali — i od Višnjeg je okrutno što to od njega traži.

Ta kako će moći ljudima pogledati u oči ako ode u crkvu! Svi dobro

znaju kako se njegov rod držao prema crkvi. Osim toga, dolje bi se

tada prvi put sreo sa župljanima iz ravnice — prvi put poslije onog

što se zbilo na Böhleu. Da ode u crkvu, bilo bi to kao skrušena

molitva za oproštenje ne samo u Svevišnjega nego i u svih župljana

u ravnici! Svi bi se pripoljci podrugljivo smijali kad bi vidjeli kako

su se ponosni Björndalci naposljetku morali saviti i postati kao i

83

drugi. I povrhu što bi rekla Ana Hamarrbö na takvo gaženje svih

običaja?

Muka bijaše sve to, prava kazna, ali sad je imao poštovanja

pred Svevišnjim. Božju je volju vidio Dag u svojoj ženidbi. Osveta i

ujedno njegovo uzdizanje — njegovo i njegova roda — bijaše u

onom što je Svevišnji time za nj učinio. I da mu se sada usprotivi

bilo bi to isto što i zazivati svaku nesreću na se i na svoje. Nema tu

druge, valja u crkvu, pa sve da čitava života bude pogrbljen pod

teretom srama. U bibliji što je, to je — Višnji je strog.

Dag ispravi vrat tako mučno kao da ga ispravlja posljednji put

za svog vijeka, te će Terezi suhim, oporim glasom:

— Dobro je, idemo ovaj put!

I ne reče više ništa, nego ustade i kroz blagovaonicu prođe u

ložnicu. Tereza, sva u čudu, osta za njim gledajući.

Tu mu noć san nije dolazio na oči, te je dugo ležao budan.

Jednom se prignuo pred Svevišnjim, nasamu. Ali prignuti se na

očigled svima, takva se što još nije dogodilo u njegovu rodu.

Vrijeđalo ga i peklo u ponosu kô u dubokoj kakvoj rani.

Ujutro pripe skije na noge, prvi put poslije ženidbe, te kliznu u

šumu po snijegu ponovcu. I sad mu je šuma pomogla kô i često

prije. Kad se vratio kući, pošto je dan već prepolovio, ništa ga više

nije tištilo. Naprotiv, držanje mu bilo kakvo bijaše prije bratove mu

smrti. Lice mu tvrdo i hladno, a oko usta i u kutovima očiju kao da

smiješak proviruje. Zovnu najstarijeg slugu te mu nešto prišapnu, a

ovaj na to prionu da upregne i da krene. Kad konj bijaše upregnut u

saone, Dag se poveze kroz naselje sve do Hamarrböa. Zaustavljao se

na svakom majuru gdje imađahu konja, jer je na svakome takvu

mjestu imao da nešto kaže. Kad se vratio, povede dvojicu momaka u

drvarnicu, gdje je s njima do kasne večeri sjekao luč za duge zublje.

Za večerom u blagovaonici kaza Ani Hamarrbö:

— Na Božić ćemo u crkvu na ranu misu.

— Dugo sam već slutila — odgovori Ana suho.

S tvrdog joj i suhonjavog lica nitko nije mogao pročitati što

misli.

Na Badnju večer sva se čeljad i družina na posjedu okupila u

velikoj dvorani za večerom. Bogojavljenska debela svijeća stajala na

sredini dugog stola. Dvije novoizlivene voštanice bile postavljene s

84

jedne i s druge strane velike biblije, što je ležala otvorena na

Dagovu mjestu po dužini stola. Dag i Tereza sjedili u naslonjačima,

a svi drugi oko nijh, u svečanoj tišini. I samoj Doroteji bijaše

svečano kô u crkvi kad je Dag uzeo čitati ono mjesto iz Evanđelja

koje se čita o Božiću. Tereza je na Björndalu, a osobito u Daga,

naišla na toliko toga u čemu nije bilo sklada, ali najzagonetnije

bijaše joj to što imaju tako divne običaje iz davnine, kao što je taj za

družinskim stolom, a s druge strane opiru se da idu u crkvu.

Poslije večere gospođica je Doroteja svirala božićne pjesme na

svom spinetu u blagovaonici. Svirka joj bijaše tako nebeski lijepa, sa

tako nježnim zvucima da se nitko nije usudio onamo dok je svirala.

Usput je malo i pjevala, a zvuci su imali neobičnu moć u tim

sobama. Nov, svjetliji život dahnuo u tamu tog prostora i zatreperio

u njemu poput zvjezdana sjaja.

Svi ubrzo pođoše na počinak, jer im je valjalo rano uraniti.

Kad su poustajali, vani bila još mrkla noć. U prednjoj dvorani

oko kamina visjela krzna i kože, da se malo stople. Oštro je vonjalo

po starim škrinjama, osjećao se miris trava protiv moljaca, a negdje

kao da se nešto osmudilo — iskočila iskra iz kamina i ugasila se u

nekom krznu. Dag nešto gunđao kako kamin treba ložiti borovinom

ili starom brezovinom.

— Tako, pa neće iskre iskakati — kaza naposljetku.

S dvorišta se čulo rzanje i topot kanja, škripa saona i zveket

praporaca. Navukoše na se krzna te iziđoše u zimsku noć. Terezi i

Doroteji navukli krznom podstavljene grijalice na noge i umotali ih

u medvjeđe kože, pa se onda uspeo i Dag te uzeo uzde u ruke. Za

njima krenuše najugledniji od družine u drugim saonama. U svemu

bijahu četvere saone. Pripalili luč na vatri u kaminu, te svatko dobi

zublju što je pucketala: i Tereza i Doroteja dobiše po jednu, a ostale

se spremile u saone, da se pripale kad prve dogore. Prije nego što su

se sestre pravo i snašle, kliznuše saone da je snijeg samo prašio

naokolo. Niže u naselju svijetlile luči i čuo se zveket praporaca s

drugih majura, i što su dalje prolazili, zveket postajao jači, a svjetala

bivalo sve više.

Na Hamarrböu čekale ih dvoje saone, koje se svrstaše odmah

iza prvih. Tereza gotovo nije povjerovala rođenim očima kad je

ugledala gdje iz jednog krzna na prvim saonama s Hamarrböa

proviruje oštro Anino lice. Bijaše neshvatljivo što je i čeljad s

Hamarrböa prekinula sa starim običajem i što se i sama Ana pavezla

85

s ostalima. Kasnije je Tereza razabrala da u svemu Björndalskom

naselju ima samo jedan zakon, a to je volja gospodara sa Starog

Björndala. Zapovijedao je onaj koji je ondje zapovijedao, bio on star

ili mlad. Opazila je Tereza i to da riječi majke Ane nisu prazan

govor, nego njezino mišljenje, kojega se i sama drži i po kojem živi.

Kazala je majka Ana: na kome je, neka zapovijeda — pa kad je Dag

poručio da će u crkvu i da želi pratnju, čeljad s Hamarrböa nije se

skanjivala.

Polako i sigurno klizila povorka uz brežuljke od Hamarrböa pa

kroza šumu. Mnoge bile saone, pa zveket praporaca kao živi kakav

val prolazio zrakom od prvoga konja do posljednjeg u tome dugom

nizu.

Gospođica Doroteja stisla se uza svoju začuđenu sestru i

gledala zvjezdano nebo što je sve vrijeme išlo ukorak s konjima.

Pretitrala je mislima mnogi prijašnji odlazak u crkvu o Božiću,

Uskrsu i drugim blagdanima, ali takve vožnje u crkvu nije nikad

doživjela. Prislonila je glavu Terezi na rame i napol sklopljenih

vjeđa uzela slijediti zvjezdanu stazu, dok joj je zveket praporaca oko

ušiju povijao svoju zvonku i meku pjesmu.

Odjednom se prekinu ona mirna vožnja. Dag čvrsto prihvati

uzde te oštro podviknu konju, a vranac nato pojuri niz brdo prema

župi u ravnici da se snijeg naokolo razmetao i iskre skakale. Ostavili

su već iza sebe šumsku padinu, te Dag opazi svjetlucanje s dvorišta

na Borglandu. Ondje su svijetlile mnoge luči, i konji su zacijelo već

imali krenuti drvoredom na gospoštiji. Neka djetinja radost zasja

Dagu na licu. Od davnine bio običaj da nijedan konj ne krene u

božićno jutro putem prema crkvi dok onuda ne prođu konji s

Borglanda. Plemići i časnici bijahu u ono doba velika gospoda,

bijahu kraljevski sjaj u kraju u kojem su živjeli.

Bijaše podaleko od šumske padine do onog mjesta gdje

gospoštijski put s drvoredom izlazi na glavnu cestu. Valjalo je

onamo stići prije nego što konji s Borglanda iziđu iz drvoreda i

zagrabe cestom. Mnogo se htjelo da bi uspio takav pothvat, ali je

Dag brzo stvorio odluku, i vranac je divlje jurio, prije nego što je

zvonjava praporaca i svjetlost luči kô vodopad kliznula s

borglandskog dvorišta niz drvored. Trebalo je vremena dok su se na

gospoštiji snašli, jer se još nikad nije dogodilo da bi se brđani sa

sjevera umiješali među župljane iz ravnice na putu u crkvu.

86

S okolnih imanja u župi ljudi gledali taj neobični prizor, pa se

još za kasnijih pokoljenja pripovijedalo o tome događaju. Nikad se

nije vidio takav divan prizor kakav pružahu te dvije rijeke zveketa i

svjetla što su sjekle tamu, jedna sa sjevera, a druga sa zapada. Bijaše

to luda vožnja, jer bude li sudara u toj jurnjavi, onda nek Bog bude

na pomoći ljudima i konjima.

Gospođica Doroteja pribila se uza sestru, a Tereza iza sveg

glasa vikala Dagu da ne goni tako ludo. No Dag ne haje, već onako

napol sjedeći, napol stojeći u vučjem krznu, tjera li, tjera. Lice mu

poput željeza, a oči se krijese opasnom radošću. Dvije rijeke sve se

više primiču jedna drugoj, te se čini da nema sile na svijetu koja bi

spriječila sudar ljudi i konja na utoku drvoreda u cestu. Dag i opet

kratko podviknu, a vranac se isteže dug i gibak te zagrabi nogama

što je mogao duže i brže.

Kad prve saone s Borglanda bijahu za jednu konjsku dužinu od

glavne ceste, björndalske onuda projuriše poput vihora. Dorati

zlatogrivci s Hamarrböa bijahu nešto zaostali za Dagovim vrancima,

tako te konji s Borglanda uskočiše u razmak, premda nije bio red

uvrštavati se u drugu povorku. Dag ču oštre muške povike, žensku

kriku i laku škripu saona što su strugale jedne o druge, ali se ne

osvrnu, nego potjera dalje da je snijeg samo prašio naokolo.

Ubrzo iza sebe začu teško konjsko dahtanje, i u tili čas razabra

u kakav se mučan pothvat upustio. Teško se moglo utrkivati s

oficirskim konjima s Borglanda, a njegov je vranac već prešao toliki

put od Björndala i još imao za sobom toliku jurnjavu dovde. Cestu

za Božić ponovno proprtili, i na prtini, premda uskoj, bilo mjesta za

dvoje saone usporedo, tako te ih nije smio držati iza sebe, ako su

htjeli da ga preteknu.

U isti čas prolomi se za njim oštar i zapovjedan povik, bijaše to

očito glas samog kapetana:

— U stranu, čovječe!

Dag skrenu u stranu. Mogao je doduše povikom podbosti

konja, no tu je bilo najbolje da malo prikupi snage. Još je bio dug

put do crkve. Sa strane ga sustiže konj mrkalj, i Dag odmah opazi da

je to snažna i čila životinja. Od iskara s Terezine luči mrkalj se

malko lecnu.

— Dolje luč tamo lijevo! viknu oštro kapetan, a Tereza odmah

spusti zublju.

87

Borglandski je konj zagrabio te sustigao björndalskoga. Čovjek

i žena što su sjedili u saonama napol se okrenuše i bijesno pogledaše

Daga. Bijaše to zaista kapetan i njegova žena, koju nazivahu

»zlom«. Dag ih je već i prije viđao na putu. Izbili mu usporedo sa

svojim saonama, te Dag pogleda njihova upravljača. Bio to naočit

čovjek s oštrim orlovskim licem, po svoj prilici neki poručnik.

Oganj na luči kapetanove žene cvrljio uz Terezino krzno. Sad

se prvi put u župi u ravnici začu zapovjedan björndalski glas:

— Dolje luč tamo desno! — zagrmje Dag, a kapetanova žena,

sva zbunjena, spusti luč.

Kapetan i njegova žena ne mogoše a da se ne osvrnu i ne

pogledaju iza sebe.2 Kakva li načina i neobična tona od jednog

seljaka!

Bijaše to prvi pravi susret između von Galla s Borglanda i

Daga Björndala. Još su ih čekala dva značajna susreta, ali oni to tada

nisu znali.

Saone uporedile i tako jurile dalje. Tereza se u strahu skupila

kad joj se mrkalj približio s tvrđim batom svojih kopita, no sad joj

usporedo bijahu saone i ljudi u njima, i zato se ponosno uspravi. Tko

zna nisu li ulučile zgodu da se sa strane omjere očima — zla

gospođa von Gall s Borglanda i Tereza Björndal premda je čeljadetu

zastajao dah u strašnoj onoj jurnjavi.

Iznenada upravljač borglandskih saona izvede brz i lukav

pokret. Njegov konj bijaše izbio za dva-tri lakta ispred vranca, te on

sad ošinu mrkalja, koji jurnu kô pomaman, a istodobno ga ukosi na

vranca, te se björndalske saone nađoše u snježnom zametu. Tako su

borglandske saone bile prve na cesti u božićno jutro, kako bijaše od

vajkada...

No za njima neprestano slijedio vranac poput sjene, a straga se

na tim saonama u svoj veličini uspravio čovjek u vučini. Dagu se oči

nisu više krijesile radošću nego su sijevale poput čelika. I u

björndalskim saonama nalazio se bič. Dag ga je rijetko kad

upotrebljavao, a sad ga poteže te sustiže prve saone i dođe im malko

sa strane.

2 Premda su saone usporedo, kapetan i njegova žena osvrću se da pogledaju

Daga — jer je na svima tim saonama upravljačevo mjesto straga. — Prev.

88

Bijahu na pobrdalju kod Volla, i odatle su mogli u daljini

vidjeti crkvu kao slabo neko svjetlo što treperi u tami. Odatle je put

bez zakretanja vodio pravo prema uzvisini na kojoj se nalazi crkva.

— Mjesta! — zagrmje Dag i popusti konju uzde, ali saone pred

njim zahvatile sredinom ceste, ne sklanjajući se u stranu.

Borglandska su gospoda svagda vodila povorku župljana na

božićnu misu i u svemu bila čast i dika cijele župe. A gle, sada

dolazi taj čovjek iz crne šume i zapovijeda njima, da mu se maknu a

puta! Borglandske saone i dalje se držale sredine ceste.

Dag je dobro znao svoga konja s mnogih dugih vožnja u grad

za posljednje pô godine, gdje je bilo kasa i galopa. Znao je vranca

kao samog sebe, znao je da je sada, nakon te kratke stanke, krepak i

čio. Pretekne li sada, bit će vožnje... Ali kako preteći kad ne daju

prolaza, a ni do crkve nije više daleko? Ne možeš ih preteći milom,

a kako ćeš silom. No preteći ih mora, jer je naumio da se prvi

doveze pred crkvu, kako bi pokazao da mijenja običaje ne samo

među Björndalcima, nego ponešto i među župljanima u ravnici, i da

radi kô i njegovi preci — slijedi svoju volju. Tako je naumio da im s

lica jednom zauvijek makne hladni podrugljivi osmijeh. Promaši li

sada, bit će na porugu svoj župi i svuda će nailaziti na hladan

posmijeh. Ali kako da pretekne borglandske saone?

Odjednom se domisli. Dobro je što točno zna put i na njemu se

snalazi i u tome sjaju luči što plamsaju. I sam život može time

upropastiti, ali je tu posrijedi nešto više od života: mora ih preteći!

Dalje naprijed ima dijelak na putu gdje je uz rub ceste okomita

padina: ondje je na okrajku ceste ispluženi snijeg sigurno sasvim

odgurnut i bačen u dubinu, te po rubu neće biti snježnog zameta da

mu priječi prolaz. Dag dvaput omota uzde oko lijeve šake, jer je

upravo dolazio odsječak puta na koji je mislio.

Bič fijuknu zrakom, a vranac, kao da ga vražji vihor nosi,

projuri tik uz padinu okrajkom ceste. Na krajnjem rubu Dag opet

skrenu konja prema sredini ceste, pred borglandskog mrkalja. Saone

su mu za trenutak napol iskočile s puta, dijelak sekunde lebdjele nad

ponorom kad su projurile mimo borglandske. Sve se zbilo tako

munjevito da nitko nije stigao ni da krikne, a kad su björndalske

saone projurile u brzini da ih nitko više nije mogao dostići, stresoše

se od jeze ne samo Tereza i Doroteja nego i oni s Borglanda. Tu se

izveo pothvat od kojeg je čovjeka jeza hvatala.

89

Dag sve u šesnaest brisao pramke pjene sa svog vranca, kad su

stigla borglandska gospoda. Ošinu ga bijesan pogled, ali je on mirno

i temeljito otirao konja, dok mu se u kutovima očiju iskrila opasna

radost. Tako je Svevišnjem dano njegovo, a župljanima u ravnici

njihovo — mišljaše Dag. Ne bijaše mu ni nakraj pameti da mu je

zapravo prkos i ponos bio glavni i u onom što je smatrao

pokajanjem pred Svevišnjim.

Ostale saone stizale jedne za drugima na prostor pred crkvom i

redale se oko dvojih prvih. Dag predade vranca na brigu svom

najstarijem sluzi pa s Terezom i Dorotejom mirno i sigurno uđe u

crkvu. Na hladnome njegovu licu nije ostavila nikakva traga strašna

ona vožnja, kojom bijaše malne u smrt zakoračio. Za njim i

njegovima uđe čeljad s Hamarrböa i svi ostali. Bijaše toga božićnog

jutra toliko tih rijetkih polaznika u crkvi da su oni koji su išli

posljednji jedva našli mjesta.

Toga dana zbila se dva nečuvena događaja. Prvi je u tome što

je gospođa von Gall učinila nešto nevjerojatna u crkvenoj klupi

borglandske gospode okrenula se i bacila brz pogled onamo gdje je

sjedio Dag Björndal. Možda je zla gospođa htjela da zapamti lice

onoga koji ju je, sve ako bijaše i na časak, prisilio na posluh, jer se

ona nije nikome pokoravala.

Drugi je događaj u tome što je župnik, gospodin Diderich, tada

već star, pristupio björndalskim saonama kad su Björndalci polazili

kući, te se s Dagom, Terezom i Dorotejom rukovao i pozdravio, kao

što se pozdravio i s borglandskom gospodom. Toga je dana u

škrabici za sabiranje milodara našao težak zlatnik, cijel cjelcat,

čitavu svotu novca u jednome jedinom komadu. Dogodilo se to prvi

put za njegova vijeka, kao što su i Björndalci prvi put bez nužde

došli u crkvu — i još s tolikom pratnjom. Da je zlatnik u vezi s

njima, to je više nego sigurno.

90

XIII

S Terezom i Dorotejom mnoga su kola stigla na Björndal. Nisu

htjele ostaviti ništa od svega onoga što je njihov dom činilo jednom

od bogatih kuća u gradu. Ponijele su čak vino i rakiju što im se u

bocama i bačvama nalazila u podrumima još od očeva vremena. No

na Björndalu opet sve bilo drukčije nego što je Tereza zamišljala:

sobe već krcate posobljem, kuća puna pokućstva, pa sve što je došlo

iz grada stavili u spremnice i na tavane. Tereza se ispočetka

žalostila, ali se nije usuđivala da štogod kaže Dagu.

Onoga istoga dana kad je Tereza došla na Björndal, stigla i

posljednja kola, a na njima bila dva sanduka. Manji su smjestili u

sobu u kojoj je imala stanovati gospođica Doroteja, a veći — s

kojim je bilo posla nekolicini ljudi — ugurali u veliku spavaonicu.

Dag nije ništa rekao na to niti je ikad upitao što je u sanduku.

Odonda je sanduk stajao ondje privučen uza zid. Bijaše sa svih

strana tako dobro okovan željezom te se činilo da je sav od željeza.

Bile na njem tri brave, sigurne od lopova, a na ploči stajalo ime

Holder i godina.

U blagovaonicu, koja ujedno bijaše danja soba, postavili spinet

gospođice Doroteje, a ostalo što je htjela smjestili joj gore u njezinu

sobu, gdje je po volji vladala.

Tereza je imala na umu da se prvom zgodom porazgovori s

Dagom o prostoru i pokućstvu, misleći da se ponešto može izbaciti,

a što opet od njezina unijeti i smjestiti u kuću. No kako je vrijeme

odmicalo, Tereza je sve više uviđala da bi na Björndalu bio krupan

događaj da se štogod mijenja. Valjalo je da sve ostane kako je prije

bilo, te se nije usuđivala Dagu štogod spominjati.

S vremenom je počela razabirati da posoblje i sve drugo lijepo

pristaje i da je dobro upravo onako kako jest. No kadikad bi ipak

požalila za dragim stvarima iz roditeljske kuće, kojih više neće

gledati oko sebe.

Vino i rakiju dobro su smjestili u najmračniji podrum. Nikada

na Björndal nisu dolazili gosti ili namjernici — boce i bačve iz

Holderova podruma nisu miješale svog veselja u život ljudi na tome

ozbiljnom dvoru.

91

Možda se i zbog toga malko žalostila.

No dani su joj donosili toliko drugog bogatstva da joj nije

preostajalo mnogo vremena za takvo žaljenje.

Marno je nastojala da se uputi i uvješti u svemu što ide u

vođenje kućanstva i gospodarstva. Slušala je staru čeljad što kazuje

o ženskim poslovima, a znala se odvesti i Ani Hamarrbö, te je ondje

hvatala i pazila uhom i okom.

Kome je do toga da nešto nauči, tome su mnogi putovi

otvoreni, a Tereza se svakim služila i svagdje učila. Pribivala je

svagdanjim poslovima u stajama i svinjcima, u kuhinji i drugdje —

nalazila se svagdje u istom času, kako kazivahu žene na posjedu.

Uvečer se opet čulo zujanje kolovrata, prolijetali čunci između

potke i osnove na tkalačkom stanu, kô i nekoć što prolijetahu.

I drugo je nešto unosilo sadržaj u Terezin život: otišla zima, za

njom proljeće granulo, nahrupilo preko brdâ, prošaralo björndalska

polja i livade, a sunce zasjalo iznad šuma i bregova.

To prvo proljeće na Björndalu i drukčije bijaše puno sadržaja i

značenja u Terezinu životu. Jednoga se dana odvezla majci Ani te s

njom razgovarala u četiri oka. Kad je izlazila da se opet uspne u

kola, starica je mimo sve dotadašnje običaje isprati sve do pristrešja.

Starici ruke drhtale jače negoli ikad prije, a u očima joj bilo više

topline nego inače.

Kad se Tereza odvezla i zamakla, starica još dugo stajala ondje

i pratila je očima: gledala majka Ana jesu li se kola sretno spustila

pristrankom. Stajala starica i gledala i jedina osim Tereze znala da

se u jesen mogu na Björndalu nadati djetetu.

Nikad prije nije Ana Hamarrbö bila tako mirna i sigurna za

budućnost svijeta koji smatraše svojim.

Za vrijeme stare gazdarice na Björndalu, Dagove majke, zvali

su Anu onamo kad je trebalo: u doba božićnih priprema, za poroda

ili pak za kakve bolesti. Izvan toga nije imala riječi, nije im trebalo

njezina savjeta.

Ni u doba mlade gospođe, Toreove žene, nije bilo drukčije. Ni

stara ni mlada gospodarica nije nikad stupila nogom na Hamarrbö. I

jedna bi se i druga bila najradije riješila i njezinih savjeta i njezinih

očiju u svojim poslovima. Eto tako je osjećala majka Ana.

A onda je došla ta nova gospođa sa svojim novcem i svojom

moći, sa samovoljom i pljuskama i majka je Ana uzela kao sigurno

da je time ujedno došao i kraj njezinim uzvišenim i tradicionalnim

92

zadaćama na Björndalu i da će joj posljednje dane zagorčiti čama i

pustoš.

Išla je doduše prije Božića na Björndal, ali je bila pripravna da

ondje zatekne nove gradske običaje i da je nitko ne dočeka

dobrodošlicom. No čvrsto je naumila i odlučila da ponosna onamo

dođe i da ponosna ode, a ujedno se spremila da gradskoj gospodi

kaže zgoljnu istinu i da joj očita svoje.

No sve se krenulo drukčije.

Prijašnje gospodarice ne bi nikada privirile u kuhinju za

božićnih priprema, a Tereza, naprotiv, radila u kuhinji kô i sve

ostale, bez ijedne riječi, i još noću bdjela i upisivala slova koja nikad

neće iz knjige, nego će zauvijek u njoj ostati. A na Badnje jutro Ana

hvalu dobila — prvi put što se sjeća, i povrhu lijep dar: rubac za

glavu od bijele svile s krasnim debelim ružama što ih je umjetnički

izvezla spretna ruka gospođice Doroteje.

Bio to tako divan, tako fin rubac, kao da ne bijaše za nošenje,

nego samo za čuvanje, pa ga majka Ana nije ni nosila, nego ga

pohranila. Nikad prije nije imala svile, i svaki put joj bila prava

radost kad bi rubac uzela među prste: tako je meko šuštala svila u

njezinim tvrdim rukama.

Zatim se dogodilo da je Tereza došla na Hamarrbö i odonda se

češće onamo navraćala da u majke Ane zatraži savjeta. A sad je eto

došla da njoj prvoj donese vijest o novom životu što će doći.

Pokraj takve žene na Björndalu mogla je majka Ana mirno

čekati dan u koji će dovjekovati svoj vijek, jer će njezino djelo

živjeti dalje, u sva vremena.

Iste večeri Tereza kaza Dagu što je i kako je s njome. Dag

samo kimnu glavom, ali ne nađe riječi. Priđe joj te je zagrli i svoj

obraz prisloni uz njezin. A onda se odmaknu i dugo ostade okrenuta

lica. Bio je kô i svi njegovi prije njega: nježne riječi nisu prelazile

preko njegovih usta, bijaše nesretan i bespomoćan u takvim

časovima.

No Tereza ga je dobro znala, vidjela je da su ga se njezine riječi

duboko dojmile. Možda je stoga i uzela da u taj čas iziđe s onim što

joj bijaše na srcu i u misli. Kaza mu naime kako se posljednjih

nekoliko noći osjeća loše, te kako bi joj učinio veliku uslugu kad bi

93

naredio da ozgo snesu veliki krevet što ga je donijela od kuće, jer joj

je sadašnji kratak i neudoban.

Gotovo se začudila kad je pristao i upitao bi li htjela da ga

odmah unesu.

— Ne večeras — odgovori Tereza — jer mi valja izvući svu

posteljinu za nj. Sutra do večeri sve ću urediti.

Sutradan uvečer krevet iz Holderove kuće nalazio se u

spavaonici. Bijaše dug i širok, a po njem umjetnički urezane mnoge

figure. Ozgo, s nebnice, visio mek i težak zastor, sav islikan, a

unutri mnogi jastuci, plahte i pokrivači, bijeljela se posteljina, sva

od najfinijeg lanena platna, s čipkama i krasnim porubima.

Činilo se Terezi da je istom sada priredila pravu bračnu

postelju.

Od srca se veselila tome prvom dijelu posoblja iz roditeljske

kuće, što će joj eto biti pred očima. A kasnije se dogodilo nešto

drugo, i krupno.

Jednog dana na veliki Borgland stiže neki kapetan u službenom

poslu te se ondje zadrža nekoliko dana. Zvao se on Klinge. Čuo je

gdje pripovijedaju o Björndalu te razabrao da je onamo došla žena

koja se prije zvala Holder. Kapetan je bio na nekoliko svečanosti u

Holderovoj kući, pa sad zamoli da mu daju konja, jer bi da odjaše

gore u posjet. Von Gallu se već smrklo lice, ali se odmah javi

njegova žena, kazujući kako je kapetanu Klingeu zacijelo želja da

ode onamo i da vidi kako je ondje. U sebi se nadala da će udovoljiti

svojoj radoznalosti te štogod čuti o tajanstvenom dvoru na sjeveru,

kad se kapetan vrati. Klinge dobi konja te odjaha.

Terezi topao val navro u obraze kad je stigao taj gost. Bješe to

kao prvi pozdrav iz onog vremena kad je živjela u gradu. Dag je

valjda mislio na onog momka s orlovskim nosom, onog poručnika s

kojim se utrkivao o Božiću, pa je zato i prema ovom časniku bio

nekako nepovjerljiv. No kako su ga Tereza i Doroteja dočekale

srdačno i prijateljski, to i Dag najposlije popusti.

Klinge bijaše živahan i vedar gospodin koji se nagledao svijeta

i koji je mogao pokazati ožiljke i brazgotine od rana što ih je

zadobio u ratu u južnim zemljama i u manjim okršajima sa Švedima.

94

Mnogo je šta vidio te je znao veselo pripovijedati o ratu i o ljubavi,

a uz to mnogo piti i u svoje i u tuđe zdravlje. Nazdravljao on Terezi

i Doroteji, kucao se s Dagom i praznio čašu tako brzo i temeljito

kako to Dag još nikad nije vidio.

Pripovijedajući neku zgodu kapetan odjednom zastade pa se

začuđeno ogleda po blagovaonici. Zatim ustade te zaviri u veliku

sobu pa u prednju dvoranu.

— Kako vidim, niste sa sobom donijeli lijepo posoblje što ste

ga imali u staroj kući — reče obraćajući se Terezi.

Tereza brzo pogleda muža te opazi da mu nije drago to pitanje,

premda mu je na licu još bio smiješak od posljednje kapetanove

pričice.

— Sve smo sa sobom donijele — odgovori Tereza — ali je tu

bilo već dosta pokućstva.

— Onda vam nema druge nego proširiti kuću — vedro će

kapetan.

— To moj muž ne bi htio — dočeka Tereza i krišom pogleda

Daga.

Dagu se to nije sviđalo, pa mu se lice smrklo.

— Ne — reče Dag — dobro je ovako kako je sada.

Kapetan razabra da je načeo nezgodan predmet za razgovor, a

ujedno osjeti da Terezi nije baš nezanimljiv njegov prijedlog.

— Dakako, dakako — prihvati kapetan — lijepo je i dobro tako

kako je sada, ali mnogi grade novo, a ženama je opet silno stalo do

toga da oko sebe gledaju svoje stare stvari. Možda bi se mogla

podići nova kuća pokraj ove?

Dagu se na licu nije moglo ništa pročitati, a nije ništa ni

uzvratio.

— Mogu vam napraviti nacrt kuće kakve se sada grade predloži

kapetan — a vi onda razmislite.

Dag se na to nasmiješi te kaza neka kapetan samo nacrta, a on

će već razmisliti.

— Dobro je — preuze kapetan — poslat ću vam nacrt, kad

jednom imadnem vremena.

Nato veseli kapetan iskapi posljednju čašu, putničku, te odjaha

natrag.

95

Gospođici Doroteji trebalo je tako malo mjesta na svijetu. Prve

zime pokazivala se sasvim izrijetka. Viđali su je samo za stolom u

blagovaonici, ali bi i tada brzo nestala. Svatko se na Björndalu čudio

u čemu li to ona provodi dane.

No malo-pomalo po sobama se nizali lijepi vezovi i otkrivali

ponešto o njezinu bavljenju gore, a ponekad se iz blagovaonice čuli

nježni zvuci spineta. Djevojke pripovijedale kako gospođica gore u

svojoj sobi ima neko glazbalo sa strunama, kao neku lutnju, po kojoj

prebire i usput pjevuši.

Inače njezin život bijaše velika tajna.

Kad je došla na Björndal, dali su joj sobu gore, kamo se išlo

stubama iz predsoblja. To je prije bila kao neka soba za gosta

namjernika, s posteljom i stolom kao glavnim posobljem. Da, bijaše

ondje, dakako, i peć od lijevana željeza, ukrašena anđelima i drugim

likovima.

Gospođica je Doroteja pitala Terezu bi li mogla štogod od

svojih stvari smjestiti gore u sobu, ali Tereza nije htjela da na svoju

ruku odluči o tome, nego je sestri kazala neka sama pita Daga.

Bijaše to u prvom tjednu njihova boravka na Björndalu.

Dag nije imao ništa protiv Dorotejine želje. Naprotiv, poslao

joj majstora Jörna, koga nazivahu nadimkom »Mangfoldig« to jest

Svestrani, jer je bio i stolar, i tesar, i pomagač u svakome drugom

poslu što se tražio u bilo kakvoj izmjeni ili popravku na dvoru.

U Dorotejinoj sobi bijaše Jörnu posla za više dana, jer ga je

Dag uputio da pomno i marljivo obavi sve što gospođica zatraži. I

sam Jörn imađaše svojih prijedloga, tako te ne bijahu male izmjene

što su ih zajednički zamislili gospođica i on.

Prije bijaše unutri samo malen prozor, jer je soba služila za

spavanje, a nije se mislilo na boravak u njoj preko dana. Jörn to

spomenu Dagu i kaza kako bi trebalo malko više urezati u zid i

umetnuti veća stakla, da bude svjetla.

Kad su se idući put kola vratila iz grada, dovezoše i staklo, pa

Jörn prionu da mijenja zid, a gospođici Doroteji valjade nekoliko

noći spavati na drugom mjestu.

Kad je Doroteja opet došla u svoju sobu te vidjela što je sve

Jörn načinio, baš se ugodno iznenadila. Jörn je bio kojekuda po

svijetu i štošta naučio prije nego što se skrasio na Björndalu.

Kad je počeo piliti zidne grede, opazio je da podnice u sobi

strše daleko van, iza zida, kao da su nekoć mislili sagraditi ondje

96

neko pristrešje ili balkon. I Jörn lijepo načini malu verandu, u zidu

ureza čitava vrata te ih ostakli. Tako je dobila verandu ta soba u

kojoj je gospođica Doroteja imala provoditi svoje dane — verandu

koja je gore visjela poput kakva gnijezda i s koje se lijepo vidjelo

naselje sve tamo do Hamarrböa.

Zatim je Jörn iz sobe iznio staro posoblje i uz pomoć drugih

momaka unio sve ono što je gospođica Doroteja željela da ima

unutri. Ponajprije neobično lijepu i veliku postelju, s likovima i

cvijećem urezanim u drvetu, s potpornjacima i sa zastorima od

baršuna. Imali su što nositi, i bilo je posla dok su postelju smjestili.

Potom su unijeli nešto što je gospođica Doroteja zvala kabinetom —

nekakav ormar sa mnogo prijekleta i vratašca, pa komodu, dva-tri

naslonjača, malen stol i naposljetku ogledalo s tolikim okvirima da

je u njemu jedva ostalo nešto mjesta za samo zrcalno staklo.

Sagovi dođoše na pod, gardine i zavjese na staklena vrata što

vode na verandu, a onda ukrasi i sitnice, kojima se Doroteja

radovala pronalazeći ih i vadeći iz sanduka i pretinaca, i upravo

uživala razmještajući ih na njihova mjesta.

Djevojka koja je redila njezinu sobu pripovijedaše kako gore

ima toliko rijetkosti, slika, srebra, kutija i kojekakva uresa da se

gotovo ne usuđuje na vrata.

Nad uzglavljem imala gospođica Doroteja obješenu divnu

stvarčicu koju joj otac bijaše jednom donio iz katoličkih zemalja.

Bilo to raspelo od srebra, s čavlićima i slovima od čista zlata i s

Kristovim likom od bjelokosti. Neka je između djevojaka vidjela

kako to raspelo svijetli u mraku.

Otkada se gospođica Doroteja smjestila u onu sobu, ondje je

uvijek mirisalo po cvijeću — miriše joj soba kao vrt u ljetni dan,

pripovijedahu u kuhinji.

Smjerna srca zahvaljivaše Doroteja Svevišnjemu što joj je

milostivo udijelio to ugodno mjestance u kojem će živovati svoje

dane. U jednoj od svojih kutija imala je tri teška zlatnika, što ih je

također dobila od oca kad se jednom vratio iz tuđine. Jedan je od ta

tri zlatnika odlučila darovati u crkvi u znak zahvalnosti, kad prvi put

pođe onamo. I eto zato je gospodin Diderich onoga božićnog jutra

našao u škrabici onako neočekivan dar.

Svu je zimu gospođica Doroteja provela šijući i vezući pokraj

peći, koju je ložila brezovim cjepkama. A kad je granulo proljeće i

kad se za njim oljetilo, tek je onda zapravo spoznala kakav majstor

97

bijaše Jörn Mangfoldig. Mnogi je blaženi čas znala provesti na

verandi što ju je načinio Jörn, kad bi odande jutrom ili večerom

promatrala krasni okoliš i lijepe majure u naselju.

Mnogo sam izgubila u svojoj mladosti, mišljaše gospođica

Doroteja, ali sam sada mnogo dobila.

Jesen stigla i s njome prvi hladni zimski dah. Ana Hamarrbö

došla na Björndal, ali ne zato što bi Božić bio na vratima, nego stoga

što su ondje očekivali novi život.

Prolazili dani, i što dalje, Terezi bivalo sve teže, loše se

osjećala. Trebala joj sva njezina velika snaga i volja da bi mogla

izdržati.

Upravo u to doba stigoše iz grada veliki svici papira s nacrtima

i s pismom od kapetana Klingea. Pisao kapetan kako nije zaboravio

svog obećanja, a nije stigao da se javi prije jer su ga priječile mnoge

dužnosti. Svima najljepše zahvaljuje na pažnji na koju je naišao

onog dana na Björndalu, a mogne li imati čast da im u gradnji

posluži savjetom ukoliko što od nje bude neka se pouzdaju u nj, on

bi tada rado došao onamo.

Dag skupi obrve, jer mu kapetan nije učinio uslugu time što

nije zaboravio ono naklapanje o gradnji. No Terezi se pri pogledu na

one lijepe nacrte oblakšala njezina muka.

Što su dani dalje odmicali, s Terezom bivalo sve gore, pa Dag

jedne večeri pokuša da obraduje ženu: kaza joj kako bi u ljeto mogli

pozvati kapetana i pomalo početi gradnju nove kuće.

S te pažnje, za koju je znala da Dagu bijaše teška, Tereza se

toliko obradovala da nije ni riječi smogla, nego su joj niz lice samo

potekle suze radosnice.

Promicali dani, na svijet došao dječačić. Terezi se doduše

činilo neobičnim što su Anine tvrde i poput leda hladne ruke imale

prve dotaknuti sićušni i topli život, no sve se dogodilo tako brzo i

sigurno te je Tereza, kad je sve lijepo minulo, zahvalila Svevišnjem

što joj se u teškom času našla na pomoći tako spretna ruka kao što je

Anina.

Poslali su pismo kapetanu Klingeu, u kojem su mu lijepo

zahvalili na nacrtima te mu javili da im je u svako doba dobro

došao.

98

S prvim ljetnim danima stigao kapetan, a s njime došlo i novo

doba na Björndal.

Kapetan naumio da poruši neke stare zgrade, ali se Dag tome

odlučno oprije. Nije bilo sasvim onako kako kapetan bijaše

zamislio. Novu su kuću gradili uz istočni zabat stare, i to kuću s

velikim prozorima i mnogo svjetla, a nisu katranili nego mazali, za

razliku od svih drugih zgrada na Björndalu.

Dag je jednom dao riječ pa se nije protivio, ali mu se nije

sviđalo što se ondje radilo i događalo.

Dolažahu različiti strani ljudi da izvedu ovo ili ono na novoj

kući, a naposljetku eto nekoga da oslika zidove u velikoj dvorani.

Kapetan je ovda-onda morao odlaziti, pa se na kraju vratio sa

slikarom i sa još nekim čovjekom, koji je imao postaviti velika

ogledala između prozora te izvesti druge ukrase.

Jesen Dagu već bila više po ćudi. Naučio je da igra karata, te je

proveo mnogu ugodnu večer s kapetanom i stranim majstorima.

O jesenskoj ravnodnevici nova zgrada na Björndalu bila

gotova, pa s tavana i spremišta prenijeli Holderovo posoblje u novu

kuću i lijepo je namjestili.

Stolice s kožnim sjedalima i naslonima, ukrašene pozlatom,

nizale se u dvorani, a svijećnjaci s mnogim svijećama bili obješeni o

strop te se zrcalili u zidnim ogledalima. Po zidovima povješali slike

Terezina oca i majke, djeda i bake, različite druge slike, a slikar što

je ukrašavao zidove načinio i velike portrete Tereze i Daga. Ne

bijaše na njima baš velike sličnosti, ali su se lijepo isticali svježim

bojama i pozlaćenim okvirima.

Namještajem iz Holderove kuće nisu se mogle ispuniti sve

sobe, a Dag se skanjivao da izda novac za novo posoblje. Tako se

Jörnu Mangfoldigu valjalo ogledati ne bi li izradio onako fine stolice

i stolove.

Spočetka mu trebalo vremena — ta toliko neobično bijaše to

inozemno pokućstvo. No posrijedi je bila njegova čast i njegovo

pošteno stečeno ime, jer ga je družina počela već nazivati Jörn

Enfoldig, to jest Jednostrani ili Priprosti.

Dugo je trajalo, ali je ipak došao dan kad je Jörn svladao

teškoće i kad se zaredala stolica za stolicom, dok se naposljetku nije

pojavio i stol. Jörnovo posoblje nije doduše bilo ravno inozemnom,

no svatko se morao diviti kako bijaše krasno izrađeno. Tako je

majstor Jörn i opet opravdao svoje staro ime Mangfoldig, to jest

99

Mnogostruki ili Svestrani. Ljudi naprosto nisu shvaćali odakle u

onim izrađenim i skvrčenim prstima onakva nevjerojatna spretnost.

U rano proljeće nova kuća trebala je biti sasvim gotova, ali još

spavaonicu nisu prenijeli onamo i još se nisu ondje smjestili. Tereza

nije ništa spominjala, Dag nije ništa govorio.

Jednog dana susrete se Dag s gospođicom Dorotejom prije

objeda u prednjoj dvorani. Dagu se radost zrcalila u očima, bijaše on

dobre volje.

— E, valja nam ovih dana prenijeti tvoje stvari u novu kuću —

reče Dag.

Oh, kako ga je uplašeno pogledala gospođica Doroteja! Znala

je da je zapravo sestra u neku ruku prodrla s tom zamisli o

novogradnji — ali što da sada kaže?

— Uredili smo ti ondje lijepu i svijetlu sobu — proslijedi Dag,

a radost mu u očima još više zaiskri.

— Najviše bih voljela kad bih mogla zadržati svoju staru sobu

— izusti gospođica Doroteja.

— To sam i mislio dočeka Dag.

— Mogu li onda ostati ondje? — upita Doroteja u napetu

očekivanju, jer je više negoli jednu noć bdjela i molila se za to.

— Kako god želiš odgovori Dag. — Mislim da ni mi nećemo

tako brzo onamo.

I tako se dogodilo nešto neobično: nova kuća ostala gotovo

pusta. Upotrebljavali su doduše novu veliku kuhinju, a i neke se

djevojke i žene s posjeda nastanile gore u potkrovlju, ali je na tom i

ostalo.

Otišla stara kuhinja sa svoje dvije prostorije što bijahu između

predsoblja i novogradnje, pa i na toj strani uredili kao neku

blagovaonicu ili prednju sobu. Jörn Mangfoldig marljivo djelao

stolice prema dobrim starim stolicama na Björndalu, i klupe, i

ormare, i stol s produžecima — i tako je ondje gdje se nalazila stara

kuhinja nastala lijepa soba.

Tereza je odlazila u novu kuću i pazila na red i čistoću, a znala

je ponekad i sjesti kraj staroga i udobnog posoblja iz roditeljskog

doma te štogod šivati. S proljeća i s jeseni onamo bi otpremila

kolovrate i tkalačke stanove da se iskoristi svjetlo s velikih prozora,

ali ni ona nije osjećala potrebe da ode iz svoje stare spavaonice.

100

Velika joj slabost u životu bijaše — Dag. Vidjela je kako je

njemu najmilije da oko njega ostane sve po starom, pa se od srca

radovala da mu u tome ugodi koliko god može.

Priredili su svečanost i pozvali u goste starog strica Holdera i

njegova sina, pak kapetana Klingea i druge iz grada, čeljad s Böhlea

i Gistada i druge znance iz župe u ravnici, pa je bilo gozbe i veselja

u novoj velikoj dvorani, tako te nova kuća nije stajala bez koristi.

U novoj i staroj kući bijaše dosta mjesta, pa su gosti iz grada i

ozdo iz ravnice mogli po istini kazivati o veličini Björndala.

Sa sječom u šumama bilo promjena, već prema vremenu i

njegovim zahtjevima, no sve drugo u svem Björndalskom naselju

išlo polako i sigurno naprijed, a Dag budnim okom bdio nad svime.

101

XIV

U mjesecima između zaruka i svadbe nastojao Dag da sve na

imanju dovede u red, ali se neprestano zaticao na pomisli: što bi

Tore kazao na to čega se poduhvaćao. Bijaše kao da je na kratko

vrijeme uzeo u posudbu dvor i posjed — tako mu se nestvarnim

činilo da sam sada posjeduje sve te zgrade, majure i šume. Znao je i

osjećao da sam nije stvorio ništa od sve te veličajnosti što ga

okružuje.

Poslije svadbe osjećao je da je nekako čvršće na svojim

nogama, jer više nije bio sam na svijetu. No sveudilj mu se činilo da

na sebi osjeća budne oči svih predaka, koji su se za svoga dugog i

mukotrpnog života borili krčeći i obrađujući, gradeći i nastojeći da

održe sve to što je danas njegovo. Očito stoga nije pomišljao da dira

u stare zgrade i stvari i u sve ono što od starine bijaše u sobama.

Svadba i sve novo što je s njome došlo, pak utjecaj dviju žena u

kući — sve je to Dagu uvelike pomoglo da održi zavjet što ga je

jednom dao Svevišnjem: da će se okaniti osvete. Ali jake naravi

moraju ići svojim vlastitim putovima. Uporan značaj, kakav je

naslijedio Dag, sa stoljetnom snagom u sebi, ne može se naglo

zaustaviti u jednom jedinom čovjeku, nego traži i nalazi izlaze i

zaobilaske, kao onda kad se Dag prvi put vozio na božićnu misu.

Dag je doduše popustio pred svevišnjim, ali je u istom času skrenuo

na stari put divljije i prkosnije negoli itko prije njega. Jednim

jedinim zavjetom, dobrom voljom i nakanom za jedne jedine večeri

ne može se čovjek osloboditi stare upornosti, i Dag bi s vremenom i

opet u sebi gajio osvetničke misli, da njegova ćud nije našla drugog

oduška.

Na Björndal stigli na uvid i potpis neki papiri u vezi s

Terezinim i Dorotejinim nasljedstvom. Dag je bio pozvan na sud, da

se to uredi. Bijahu posrijedi goleme svote, od kojih su mnoge imale i

dalje ostati u knjigama kod Holdera, a mnoge su opet bile slobodne.

Dag je morao potražiti odvjetnika u gradu, da bi se s njim

posavjetovao u što bi uložio novac. Imao je povrh toga dosta talira u

sanduku, te je pomalo počeo shvaćati kakva moć vlada svijetom.

Novi put i odušak što je trebao njegovoj ćudi, bijaše tvrd put novca.

102

Možda je imalo neke veze s množinom novca to što je bio popustljiv

prema Doroteji u pogledu sobe i što je prihvatio graditi kuću po

Terezinoj želji.

Sestrama, dakako, nije bilo ni nakraj pameti da su zapravo

donijele pogibao na Björndal — opasni otrov novca. Dag je i prije

imao već dosta — toliki posjed, polja i šume, pa kad je još došao i

Holderov novac, stvorilo se pravo bogatstvo. A u bogatstvu i novcu

uvijek je pogibao.

Terezinu sinčiću prvencu bijaše više od tri godine kad je došlo

drugo dijete. I sad je bio sin, a Ana Hamarrbö i opet bila primalja.

Prvom su sinu nadjeli ime Tore, po pokojnome Dagovu bratu;

drugoga su krstili imenom Dag i slavili krstitke, koje su trajale tri

dana i na kojima su se sastali uzvanici sa svih strana. Bilo je tamno

zimsko doba, pa se još dugo poslije pripovijedalo o tome koliko je

svijeća gorjelo tih dana na Björndalu. Ljudi u naselju nisu naprosto

mogli da se dovoljno nagledaju one rasvjete.

Neko vrijeme poslije toga dođe poruka s Hamarrböa da Tereza

uzme dijete sa sobom i da dođe onamo, jer se posljednjih dana

majka Ana razboljela. Tereza pođe s onih stopa.

Na Hamarrböu je uvedoše u »kuću« ili »ognjenicu«, prostoriju

s ognjištem, u koju nikad prije nije stupila. Tu nije bilo prozora, a na

ognjištu palucala slaba vatra, tako da unutri bijaše mračno. U zraku

se osjećao jak vonj, kao po paljenoj travi.

Vrata se zatvoriše, a Terezu gotovo obuze strah dok je sjedila

sama u onoj polutami.

Još se više uplašila kad je odnekud iz mraka čula kao neki

uzdah; ali se umirila na pomisao da je to možda zapištalo u vatri na

ognjištu.

Odjednom umalo što joj mali Dag ne ispade iz naručja.

Odnekle se začu uzdah, dubok kao da je dopro iz nutrine same

zemlje.

Tereza se začuđeno ogleda oko sebe — sad joj se oči bijahu

već privikle na tamu. Pogleda prema postelji u tamnom kutu, na

drugoj strani od ognjišta, i vidje gdje Ana sjedi u kratku starinskom

krevetu, a oči joj se odblijeskom vatre s ognjišta krijese u tami poput

dviju žerava.

103

Rubac joj glatko zategnut na čelu, iskrivljeni joj se starački

prsti poput pandža kakve grabljivice skvrčili na rubu kreveta, a usta

joj jedan jedini potez prošiven mnogim šavovima. Nos joj strši kô

najneumitniji zakon života.

— Dobar dan, majko Ana — progovori Tereza, još napol

uplašena, te pođe prema postelji. — Čujem da si se razboljela.

Ana i opet duboko uzdahnu da uhvati zraka, te će onda kratko i

suho:

— To je smrt!

— Ne treba odmah tako misliti — izusti Tereza, a oči joj se

orosiše.

— Kad čeljade više nije ni za što, bolje da legne i da umre —

suho će Ana.

— Ta o Božiću si još bila bodra i krepka — opet će Tereza.

Ana ne uzvrati, nego svrnu pogled na malog Daga.

— Položi mališana ovamo — reče nekako odrešito. — Potakni

vatru na ognjištu!

Napol uplašena, napol začuđena, položi Tereza malog Daga u

krilo Ani, koja je u postelji sjedila pokrivši ovčjom kožom svoja

šiljata i savijena koljena. Pošto je na vatru stavila suhe borovine,

Tereza opet sjede kraj postelje.

Ana pograbila mališana svojim koštunjavim rukama kao

kakvim pandžama te sjela ondje kô golema kakva ptica grabljivica i

gledala u sitno biće u svom krilu. Mališan nije puštao glasa od sebe

— samo je gledao krupnim modrim očima.

Vatra se na ognjištu rasplamsala te je sad osvjetljavala Anu

crvenim sjajem i crtala po zidu njezinu sjenu. A sjena bila kô

životinja: Anina koljena i mališan u njezinu krilu istegli se u stražnji

dio i u leđa one životinje, a od Anina tijela i glave postala šija i

glava životinje u sjeni. Životinja istezala vrat i uzdizala glavu kako

je plamen na ognjištu lizao i poigravao, tako te je životinja na sjeni

rasla i prijetila poput kakve nesreće.

Gledala to Tereza, te joj se nekako stijesnilo oko srca. Sva se

stresla kad je opet čula Anin glas. Ana pak samo uprla pogled u

mališana, a i njezine riječi kao da bijahu samo njemu upravljene:

— Ti imaš krvi — reče gledajući oštro u dijete. — Drugi će

umrijeti — proslijedila je Ana, a glas joj bijaše nekako šupalj, kao

da joj je ponestalo daha.

Nakon stanke duboko uzdahnu i nastavi:

104

— Ti ćeš živjeti i rod poslije tebe, i uzdignut će ti se

potomstvo, koliko se već ljudi mogu uzdignuti.

Bijaše kao da s Aninih usta uzlijeću velike, crne ptice, i kao da

kruže straga u tami.

Tereza slušala otvorenih usta i ukočenih očiju, i grčevito se

saginjala naprijed, da uhvati riječi. A riječi dolazile jedva čujne i

zvučale kô neka priča iz davnine. Među njima bile duge stanke, kad

god bi Ana hvatala dah.

— Zla sudbina stigla kralja... rod mu morao bježati... svi

njegovi... Neki se otisnuše preko mora, u tuđinu... i ondje postadaše

vođe... a drugi krenuše u šume... Sa sjevera je došao Björndal, on,

prvi od tvojih otaca... i tu radio i gradio... Čeljad s Hamarrböa

zapalila mu krov nad glavom... On i jedan između njegovih sinova

spasili se... probili se kroz oganj i oružje... i nestali tamo dalje, u

šumama... Dogodine gorio Hamarrbö... izgorio do temelja... sa

svime što je ondje bilo... Nove se kuće sagradile na sjeveru... i

odonda stoje...

Tereza gledala u sjenu na zidu, životinja se neprestano

pomicala. Za posljednje riječi životinja je visoko i ponosno uzdigla

glavu, a onda mirno i dostojanstveno spustila šiju, i tako ostade bez

života, i nijedna više riječ ne iziđe iz usta Ane Hamarrbö.

Tereza svrnu pogled prema Ani te skoči kriknuvši. Majka Ana

sjedila ukočeno kao kip, s glavom naslonjenom na dasku vrh

uzglavlja, visoko i samosvjesno uzdignutom kô za čitava života.

Tereza oslobodi dijete iz ukočenih pandža, koje su ga još i u

smrti čvrsto držale kao svoje pravo i zakonito vlasništvo.

Tereza zamoli momka da brzo potjera, i tek kad se opet našla

na Björndalu, odahnu kao da joj je težak kamen pao sa srca.

Mimo svaki običaj upali dvije velike svijeće u svijećnjacima u

blagovaonici i ondje sjede držeći u krilu malog Daga. Kako je trgla i

uprla, oči u dijete, nije ih više ni dizala, bojeći se kanda da mu

štogod ne naudi; a mališan mirno uzvraćao pogledom, kao da je

samo po sebi razumljivo da na sebi osjeti ruke i oči majke Ane za

njezinih posljednjih časova i riječi.

Kad je ušao Dag te vidio svijeće i Terezino lice, samo kratko

upita:

— Je li umrla?

105

— Jest — odgovori Tereza i nadoveza: — Jest, umrla je, a

govorila je tako neobično te sam sasvim smetnula s uma da joj

dadem kapljice i konjak što ga bijah ponijela da je okrijepim.

— A što je to neobično rekla? — upita Dag.

— Uh, još me srsi prolaze. Spomenula je nešto kako će mali

Dag živjeti, a netko drugi umrijeti. Govorila je nešto o krvi i o

nekom kralju i njegovu rodu.

Dag se malko osmjehnu, ali mu u očima ne bijaše radosti.

— Koliko ja znam — reče Dag — Ana to ne bi pripovjedila

nijednoj ženi.

— Pa i nije — preuze Tereza: — kazivala je to malome.

— Ostala je dakle dokraja dosljedna opet će Dag. — Uvijek je

smatrala da sadašnje žene ne zaslužuju da čuju takve riječi. O tebi je

doduše drukčije mislila, ali ipak nije htjela da pobaši svoga starog

mišljenja. Zato je pripovijedala mališanu, da si mogla čuti.

Tereza se osjeti nekako obogaćenom kad je to čula. Nikad joj

Ana nije kazala lijepe riječi, nikad ni pogledom nije pokazala da joj

je sklona, njoj ili drugima. Kao kakav stvor bez osjećaja hodila je

svojim putem i vijek svoj vjekovala, a posljednjeg je dana iskazala

Terezi najveću čast, učinila je iznimkom među ženama.

— Dokle je stigla u svome kazivanju? — upita Dag.

Tereza mu reče, a Dag nijemo kimnu glavom, zadovoljan

kanda što starica u kazivanju nije došla dalje.

Da je stigla, zacijelo bi Ana ispričala mnogu krutu priču. Dag

je sada bio posljednji koji je sve čuo iz njezinih usta. I mogao je sam

odrediti što će dalje živjeti od svega starog što su kroz tolika

vremena pripovijedali djedovi unucima.

— Je li istina ono što je Ana pripovijedala o prvom čovjeku na

Björndalu? — odjednom će Tereza, i pri tom trže oči u Daga.

Dag odgovori nešto kako bi čovjek zapao u puste misli kad bi

smatrao istinom sve ono što se pripovijeda. A Tereza je o tome

mislila svoje, pa je još iste večeri zapisala sve čega se prisjećala iz

Aninih riječi.

Prije svega, nije nalazila nikakva smisla u onom kako mali Dag

ima krvi i kako će živjeti, a drugi umrijeti. No drukčije je o tome

mislio Dag. Čuo je on kako je Ana to isto rekla o njemu i njegovoj

braći, pa su mu braća i pomrla ne ostavivši za sobom potomstva.

106

Možda i jest zato one večeri toliko prostajao uz postelju svoga

starijeg sina, te je kasnije bio blag prema malom Toreu i još mu

odnejaka puštao sve po volji.

Dag je više vjerovao riječima Ane Hamarrbö nego što je to

pred drugima pokazivao.

Anin pogreb bio velik, a na pogrebnu daću na Hamarrbö došla i

sama čeljad sa Starog Björndala.

Stroga je i nemilostiva bila Ana za dugoga svog vijeka, ali se

nalazila na porodu gotovo svake duše u naselju, i za svega njezina

života smatrali su je pouzdanom obranom protiv bolesti i svakoga

drugog zla. I zato nitko nije pravo shvaćao da je više nema — bijaše

kao da žitelji očekuju njezin povratak.

No kako je vrijeme protjecalo, ljudi se pomalo uvjeravali da se

starica, onako visoka i koštunjava, nikad više neće javiti na njihovim

vratima kad ih zlo snađSe i bolest ih u postelju obori.

Ane Hamarrbö nema više, otišla je zauvijek praznina se i

pustoš spustila u naselje, pustoš koja je prelazila u strah.

Tereza je o svemu tome razglabala i mozgala. I kad bi se

dogodilo da na svijet dođe dijete pa umre s neznanja u okolini ili s

neopreza, počela bi uviđati da joj je Ana ostavila kao neku baštinu.

Ponešto je već zapazila iz Anina rada, a i sama je znala ovo i

ono u pogledu njege za različitih bolesti — dijelom iz bilježaka

svoje bake, a dijelom iz drugih izvora. I tako je Tereza Björndal

počela svojom valjanom rukom posezati u život i jade svakoga

doma u naselju.

Dolazila je onamo gdje bi se bolest ili smrt javila, donosila

odjeću i hranu gdje bi trebalo, tako te je sigurnost išla svuda za

njezinim stopama. Poštivali su je od prvog dana, ali nitko nije mislio

da će u nje biti razumijevanja za toliko toga, pa su se i po seoskim

dvorovima i po kolibama čudili i divili koliko se toga može naći u

jednome jedinom čeljadetu.

S mnogim poslovima na dvoru i s drugim što je sada došlo,

Terezi dani postali kratki, i zato je bila škrta u riječi, brza u radu,

stroga u postupku. Samo je tako mogla sve u redu držati.

Mnogo je radila sama, mnogo je zahtijevala od drugih. Prije

nego što se i riječ izrekne, treba posao već početi — bijaše joj jedna

107

od čestih uzrečica. Oko nje je svu godinu predbožićna strka,

kazivahu u naselju.

Tako je rasla njezina moć i ugled, i s poštovanjem se o njoj

govorilo ne samo u Björndalskom naselju nego i u župi u ravnici i

daleko izvan župe.

Često se vozila dolje u župu, često išla u crkvu, i svaki put se

ljutila gledajući starog župnika i njegovu sporost, te bi je gotovo

podilazila želja da u svoje ruke preuzme i poslove u hramu Božjem.

U svojoj zaposlenosti, jurnjavi i strogoći neprestano je imala i

jednu veliku slabost — ljubav prema Dagu.

Sred sve brige i zaposlenosti misli joj najprije hrlile k njemu, i

bio bi se Dag razmazio da u njega ćud i priroda nije bila drugačija.

Takvo što bijaše daleko od njega.

Bijaše kao da on toga i ne opaža. I sam je imao mnogo posla,

išao svojim putovima i ostao jedini nad kojim Tereza nije mogla

potpuno raskriliti svoju skrb i brigu.

Malo su kad našli vremena da jedno s drugim razgovaraju, a

kad bi se izrijetka i nadala takva zgoda, nije bilo duga razgovora, jer

se Dag u svojoj svakidašnjici naučio malo govoriti.

Čvrstom je rukom upravljao posjedom, odlazio u šumu na sječu

i lov, te ga dane i dane nije bilo kod kuće. Onda bi opet odlazio u

grad, uređivati novčane poslove, kako svoje, tako i Terezine i

Dorotejine.

Rasporedio je novac i uložio ga na različita mjesta, da ne bude

velikih gubitaka propadne li ulog na jednoj strani. Za to je imao

sigurno oko.

Imali su srebra na Björndalu, no on ga je zgodimice još

kupovao, a znao je dolaziti kući s teškim zlatnim lancima i

narukvicama za Terezu i Doroteju. Radovale se njih dvije gdje na

njih misli, ali je on možda imao štogod drugo na umu: ma kakva

vremena nastala, zlato će i srebro uvijek imati vrijednost.

Možda je Dag mislio i na to kako zlato i srebro daje sjaj i

uvećava svečanost. A Dagu nije bilo protiv volje kad bi mu u goste

došli vedri ljudi: i sam je sa svojima češće odlazio u goste i u

pohode, čak i u grad, te su on i njegovi dolazili u dodir s mnogim i

različitim ljudima.

Nedavno su na Björndal pozvali iz grada krojača koji je nekoć

radio za Terezina oca: sad je gradski krojač Dagu krojio i šio

svečana odijela na gradsku.

108

Tri godine poslije smrti Ane Hamarrbö Tereza se jedne večeri

vratila kući nakon posjeta nekom bolesniku u naselju: vratila se

odande i sama bolesna. Bijaše ona u sedmom mjesecu trudnoće, a

po nesreći dijete se rodilo još iste večeri. Bilo to žensko dijete ali

mrtvo.

Tereza se zbog toga silno ucvilila, te je tjedan dana ležala u

postelji.

Smatrala je taj događaj kao neku kaznu koja joj je poslana, te je

otišla u crkvu na pričest, da se oslobodi grijeha.

Poslije toga bijaše nešto blaža prema ljudima — pol godine po

prilici, a onda se opet prometnu u onu prijašnju Terezu.

Gospođice Doroteje kosnula se ta nesreća još i više negoli same

Tereze, pa se gospođica usudila da opomene sestru. Bijaše to u

vrijeme Terezine blagosti. Doroteja upozori sestru da joj se valja u

pamet uzeti: bude li još jednom blagoslovljena onakvim darom

Božjim, valja joj dobro paziti da onako bezglavo ne juri naokolo,

kako i opet ne bi pošlo po zlu.

Da, gospođica je Doroteja zaista bila tužna i žalosna... Ta nije

mogla zamisliti većeg blaženstva na zemlji doli da ima djevojčicu za

koju bi se brinula i skrbila i u kojoj bi iznova živjela svoj život.

I za dva Terezina sinčića najviše se brinula Doroteja.

Otkad su toliko odrasli da su mogli razumijevati riječi, svake su

subote uvečer mogli poslije kupanja gore u njezinu sobu, gdje su ih

čekale mnoge krasote, lijepe bajke i poneka pjesmica uz to. Ta ne

bijaše za male dječake ljepših časova od onih što bi ih provodili u

sobi tetke Doroteje.

109

XV

Godina godinu ispraćala, mijenjala se vremena vani u svijetu, a

na Björndalu sve bilo po starom. Dag je doduše rjeđe odlazio u

šumu, a češće u grad i drugamo. Imao je mnogo novčanih poslova,

valjalo mu se brinuti oko udjela u vlasništvu, trebalo je misliti na

mnoge vrednote. Već se šuškalo o njegovoj umješnosti u tom

poslovanju, govorkalo se o tom kakav je skupac i tvrdac. Kod kuće

je međuto posjedom upravljala Tereza svojom čvrstom i spretnom

rukom, i sve ondje lijepo teklo po starome dobrom redu, sve išlo

unapredak, čeljad i blago i svekoliko gospodarstvo. A dani preli

svoju pređu, odmicale godine.

Jednog dana stigla na Björndal neka žena i sa sobom dovela

kćer koja se još nije zadjevojčila. Dođoše njih dvije i rekoše kako

žele govoriti s Terezom.

Što je netko došao na Björndal, nije bilo ništa neobično, jer se

svaki dan to događalo. No, te dvije druge nisu bile iz Björndalskog

naselja, nego iz župe u ravnici. Mati što je došla sa svojom kćeri

bijaše žena bubnjara Krusea, koji je živio na nekom udaljenome

malom majuru dolje u ravnici. Kruseovi imadahu desetero djece, a

ta im je djevojka bila najstarije dijete. U kući se oni zavrnuli u

tijesnu, te im valjalo djecu rano razaslati u svijet. Smjeste li to

najstarije dijete u kući takve ugledne i vrsne gospodarice kakva je

Tereza, pa ako se djevojčica pokaže marnom i valjanom, lakše će im

biti s ostalom djecom.

Žena govorila poput kakva župnika, a Terezi, kô i svakom

čovjeku, bilo drago čuti kako uživa ugled i poštovanje čak i na

onome udaljenom majuru. Tko zna nije li u tijeku godina i Tereza

štogod saznala o odnosu između Björndalskog naselja i župe u

ravnici, pa joj možda nije bilo protiv volje da ta razgovorljiva žena

pođe župom i uzme ponosno pripovijedati kako joj se kći lijepo

smjestila.

Tako je Kristina Kruse u trinaestoj godini svog života, a u

šesnaestoj godini po Terezinoj udaji došla na Björndal.

Tereza je ubrzo opazila kakva je duha to dijete, i zacijelo je s

tom novom djevojkom bilo nešto neobično, kad joj je Tereza

110

dopustila da uvečer bude slobodna ranije nego obično. Slobodne je

časove djevojka upotrebljavala da gore u sobi gospođice Doroteje

uči čitati i pisati. Možda je Tereza mislila da sestri Doroteji treba

malo razgovora i zabave. Ta na toliko je toga mislila Tereza.

Kristina je učila da lijepo šije, da govori tiho, da hoda, stoji i

sjedi drukčije nego većina ljudi, a k tome da pomalo osjeća i misli

lijepo i uzvišeno kô i gospođica Doroteja, jer bijaše prijateljstva i

povjerenja među njima dvjema.

Doroteja bila sretna što svake večeri ima u društvu Stinu, kako

su zvali djevojku. Doroteja nije imala mnogo duša s kojima bi

izmjenjivala misli. Bila je ona nekako po strani od života, kako je to

u ono vrijeme često bivalo s neudatim djevojkama.

Bilo je doduše gostiju i svečanosti na Björndalu, te je i

gospođica Doroteja nalazila zabave — ali u svakodnevnom životu

nije sudjelovala. Još od roditeljske kuće bijaše navikla da Tereza

svime upravlja, pa se tako nastavilo i na Björndalu, Doroteja se

držala po strani.

Mogla je s Terezom razgovarati za stolom, u blagovaonici, ali

je to bilo samo letimice, sasvim kratko, a Tereza je uz to imala

druge misli nego što bijahu Dorotejine. Nije nikad bilo prave

povjerljivosti među njima.

Dag bi je doduše susretao prijateljskim riječima, i često je imao

želju da s njome malo porazgovori. Pouzdano je znala da on o

mnogo čemu duboko razmišlja, ali se rijetko kad događalo da bi se

našli nasamu, a k tome bijaše nešto na njemu čega nije dokučivala.

Bilo u njegovu biću kao neka plahost i hladnoća koja nije dapuštala

približavanja.

S dječacima je lijepo drugovala, dok bijahu maleni, ali s njima

nije mogla dijeliti svojih misli. A sad, kad su napol odrasli i kad su

se drugim zabavili i zanijeli, ne bijaše im ni nakraj pameti da slušaju

njezine bajke. Ona ih je i dalje voljela, a oni bijahu u svemu dobri i

ljubazni prema njoj — srce bi joj zaigralo od radosti kad bi ih samo

vidjela, tako bijahu ljupki; no da s njima dijeli svoje misli, ne, to nije

mogla.

I tako su gospođici Doroteji prolazili dani, a da nije nalazila

duše s kojom bi se sprijateljila. Zato joj je Stina i postala tako draga.

Mnogu je večer sjedila gospođica Doroteja i napeto očekivala

da čuje brze korake uza stube i pažljivo kucanje na vratima. I kad bi

Stina ušla, nanova počešljana i sva blistava od zadovoljstva što je

111

gotova s poslom, gospođicom bi Dorotejom prostrujao val tople

radosti.

Stina je mogla biti dionikom njezine radosti u šivanju i u

drugome ručnom radu, tako je lijepo razumijevala sve što bi

Doroteja kazivala u svojim mislima i o svijetu kako ga je ona

gledala i poimala. Još je u nečemu uživala Doroteja: voljela je da joj

Stina svake večeri ponešto pripovijeda, gdje je bila i što je radila i

vidjela tokom dana. Tako je i Doroteja u neku ruku sudjelovala u

svagdašnjem životu u kući i na posjedu.

Doroteja je uredila da Stina dobije svoju sobu. Kazala je Jörnu

da joj načini ormar, i dala mu za to srebrn talir.

Da neko čeljade između družine dobije svoju vlastitu sobu,

bijaše nešto nečuveno u ono doba, pa se Tereza počela krstiti kad joj

se to spomenulo. No Doroteja je gledala da Dag bude prisutan kad

se povede razgovar o tome, jer je od njega očekivala pomoć.

Iznijela je Doroteja kako nitko u kući ne može Terezi pod stare

dane biti toliko koristan koliko upravo Stina: kako je lijepo nadarena

i bistra, može sve naučiti i u sve se uputiti, pa bi bilo razborito da joj

se da nešto prednosti, a djevojka se neće zbog toga odmah uznijeti

— za to će se Doroteja već pobrinuti.

Tereza je gunđala opirući se, ali se umiješao Dag i kazao kako

Doroteja ima sasvim pravo.

— Mogu doći dani — reče Dag Terezi — te ćeš biti sretna da

imaš od pomoći mladu i spretnu ruku.

Mislio je na Terezinu gojaznost i na to kako će joj za koju

godinu biti teško juriti naokolo kao što sada juri.

Tereza odmah popusti čim je čula Dagovo mišljenje — i tako

je Stina dobila svoju sobicu gore blizu Dorotejine.

Pojavila se zavist među družinom na posjedu, zbog te prednosti

dane Stini, no razabrali su da je djevojka pod Terezinim okriljem, pa

su dobro pazili da ne pokažu svoje zavisti. Što se tiče Stine, ona je

od gospođice Doroteje dobila upute i biblijske opomene, pa se nije

nimalo uznijela, nego je išla mirna i krotka među ostalima. Nije

marila za zajedljive riječi što bi ih ovda-onda čula, nego se pravila

da ih ne čuje.

Obojici sinova na Björndalu bila u krvi ljubav prema šumi, i

kad god bi imali vremena, odlazili bi onamo. Odmalena su išli s

112

ocem u lov, a bijahu još dječaci kad su prvi put okinuli iz puške.

Prigovarala Tereza, Doroteja blijedjela od straha, a Dag se samo

smješkao, i u očima mu se zrcalilo zadovoljstvo dok bi govorio kako

se momčićima valja pripraviti i na gore od mirisa puščanog praha,

žele li da postanu ljudi od oka. A kako je Dag htio, tako je i bilo.

Dok dječaci bijahu maleni, pokušavaše Doroteja da ih poučava

u ovom i onom, a kad su malo ponarasli, imali su od vremena do

vremena kućnog učitelja na Björndalu, ali su oni naprosto bježali sa

satova, kako to već dječaci rado čine. Odlazili su u šumu, išli u lov.

Stariji, Tore, u mnogo čemu podsjećaše na Torea koji se

utopio. Bijaše on plećat i jak, teška tijela i tamnijeg lica, ali u

opasnim mu očima bio neki neobičan sjaj, u koji otac nije mogao

prodrijeti, a i ćud mu bila nekako neobična i kao tuča: holderovska

krv, mišljaše Dag.

Sa petnaest godina Tore već počeo grliti djevojke na posjedu i

otimati im poljupce, kad bi mu se pružila zgoda.

Došlo to Terezi do ušiju, pa se ozbiljno porazgovorila s

Dagom. Bilo to za nju nešto teško, krupno, služila se oštrim

riječima. No Dag je dočeka s hladnim mirom, ali ne zato što bi

možda i sam bio onakav. Takvo što nije se znalo u njegovu rodu,

barem koliko je njemu poznato. Svi su oni bili bojažljivi prema

djevojkama, sve do dvadesete, pa i tridesete godine.

Nije spomenuo ništa o tome kako misli da se momčić uvrgao

na Terezina oca iz mladih dana. Samo je kratko odgovorio, ali s

takvim tonom da je Tereza razabrala da mu je to posljednja u tom

slučaju:

— Tako je dakle s momčićem. Dobro je, razmislit ću pa ću s

njime govoriti.

I u tim riječima ode. Zacijelo su mu na pameti bile i riječi Ane

Hamarrbö. Prema tome, vjerojatno je da momku nije dosuđen dug

život.

Neka mu barem bude lijepo dokle mu je suđeno. No nije mu se

sviđala ta crta na sinu.

Sutradan pozva Torea nasamo te mu iznese što je čuo. Momčić

pocrvenio kô šipurika i nije znao kamo bi od stida. Otac u njegovim

očima bio nešto najviše, i da je baš otac to saznao, bilo momku

strašno, nepodnošljivo.

— Ne smiješ tako — kratko će mu Dag. — Zlo biva ako se

čovjek ne može svladati. A ti se još nisi ni zamomčio.

113

Bješe li stoga što se momčić okanio svoje navade, ili stoga što

je znao bolje kriti ali dugo poslije toga dana nisu roditelji ništa čuli o

takvu vladanju svoga sina.

U mlađem sinu Dagu, otac je kanda ponovno proživljavao

svoje mlade dane. Ponekad se upravo zbunjivao koliko je nalazio

sličnosti između sebe i tog sina.

U hodu, u pokretima, u vladanju — u svemu bila velika

sličnost među njima, s jednom razlikom: ocu se činilo da mu je sin

nekako finiji i vedriji nego što sam bijaše u svojoj jogunastoj

mladosti. Ah to nije značilo da je u sina bilo manje hrabrosti.

Nikako!

Događalo se zaista da ih je mali Dag znao upravo preplašiti

svojom hrabrošću. Zalazio je duboko u šume, tako duboko da bi

ondje prenoćio — takav to lovac bijaše, lovac dušom i tijelom.

Nikad se nije vraćao bez ubijene divljači.

Kad mu je bilo četrnaest godina, dogodilo se da je jednom tri

noći ostao u šumi, a kad se vratio, donio je kući medvjedu kožu na

leđima.

Otac Dag, kako su ga počeli nazivati na posjedu, bijaše tako

ponasan kad se sin vratio s medvjeđom kožom, da je jedva mogao

suze suzdržati: bijaše on ponosan što mu je sinu u žilama potekla

krv predaka, potekla tako snažno i silovito da se ne može obuzdati.

Sprva reče sinu kako je ludo da takav momčić sam ide u

potjeru za medvjedom, a onda mu oštrim riječima spomenu kako mu

mati i on, otac, nisu dvije noći ni oka sklopili zbog njegove

nerazboritosti.

Još prije nego što se momčić vratio, bijaše Dag naumio da ga

svojski izdeveta vrati li se živ i zdrav, ali od te nakane ne bi ništa.

Pošto je ukorio sina, kaza mu neka pripovijeda što je i kako je bilo.

Momčić zbacio kožu s leđa, u neprilici prelazio prstima po

puški i gledao u pod, no onda podiže glavu i ravno pogleda oca, a

prve mu riječi bijahu:

— Pa i tvoj je otac sam išao u lov na medvjede.

— Jest — dočeka Dag otac, upinjući svu svoju volju da sakrije

radost. — Jest, išao je, ali nije više bio dječak kad se na to usmjelio.

Zatim je momčić morao pripovijedati, ali nije otezao, nego je

sve iznio u malo riječi. No iz zbijenih rečenica izdiže se slika

momčića koji je povrh bačije Röisle nanjušio medvjeđi trag te ga

114

kao kakav pas, bez jela i počinka, slijedio dan i noć dok nije prasnuo

pucanj.

Sam je Dag prvoga medvjeda ustrijelio u svojoj šesnaestoj

godini, i u svemu ih je sedam oborio, pa je mogao i te kako dobro

zamisliti kuda se sve ovaj momčić probijao šumom i strminom.

— Uredi se malo pa idi u kuhinju, da se okrijepiš! — kratko će

Dag sinu.

Dag pripovjedi Terezi kako je zamišljao dječakov lov, a Tereza

se ljutila i strahovala, ali se nadasve ponosila.

Ostade sve pri tome da je dječak morao obećati da više neće

noću izbivati u šumi i da tako mlad neće sam na medvjede.

115

XVI

Otac Dag sve rjeđe i rjeđe odlazio u šumu, a najposlije došlo

vrijeme kad onamo nije nikako ni išao. Ali se sve češće i češće

vozio u grad, a navraćao se i u župu u ravnici. Novac mnogo toga

traži od vlasnika, iziskuje njegovu dušu ako se ne uzme u pamet.

Odvjetnik je jednom dao Dagu mig da pomalo uzima novac što

mu je u Holdera uknjižen, i da ga ulaže u seoske posjede, poglavito

u svome kraju. Valja se čovjeku držati onih vrijednosti koje

razumije i u koje može imati uvida. Tako je govorio odvjetnik, a

Dag je odmah shvatio. Holderov sin, koji je odavno preuzeo posao u

svoje ruke, opazio što se zbiva pa napomenuo Dagu kako odvjetnici

baš nisu anđeli i kako ih se čovjek mora čuvati. A Dag mu

odgovorio svojim oporim smijehom i rekao kako ni on sam nije

anđeo.

Još je uvijek Dag imao velik novac uknjižen u Holdera, ali je

najveću čest povukao i uložio u suvlasništvo i hipoteku, također u

župi u ravnici. Dag se i tu snašao, i svojom je pronicljivošću i dugim

iskustvom postao majstor u tome kako se novac umnaža i uvećava.

U odvjetnika je uočio jednostavni zakon da je put novca put tvrd i

krut, a ljudi od kojih je potekao nisu nikad bili blagi u onom što

bijaše njihovo pravo. I kad bi Dagovi dužnici došli moliti da im se

odgodi i pomakne rok plaćanja, on bi kratko odgovorio da pravo

mora ići svojim tokom.

S godinama se i opet u južna sela uvukla neka hladna bojazan

od tamnoga dvora na sjeveru, bijahu u strahu od sjevera kô i nekoć.

Dag doduše nije nikome nanosio nepravde niti je ikad ikoga

prevario, no nije nikad odstupao od svog prava, ma kako teško to

pravo pogađalo dužnika. Pravo je išlo svojim ledenohladnim putem

gdje bijaše posrijedi novac Daga Björndala, i kad bi pritisla nerodica

i zla godina, mršavi bi majuri jedan za drugim prelazili u njegove

ruke, a ponekad i koji deblji. Vranci s Björndala i opet bijahu neka

opasnost na putovima. Nitko nije volio da na putu preko svog

imanja čuje tvrdi bat njihovih kopita.

I u Björndalskom naselju ovila se hladnoća oko Daga. Govorio

je malo i sažeto, te starci kazivahu kako je neobično sličan Ani

116

Hamarrbö. Mnogi mišljahu da je njezin duh poslije njezine smrti

ušao u Daga i tu našao svoj nastan.

Zarana se u njem ukorijenilo nepovjerenje prema župljanima u

ravnici i prema svakome tuđinu, a nepovjerenje je još poraslo u

novčanim poslovima. Ljudi brzo pokazivahu svoju himbu kad novac

bijaše posrijedi. Mnogi se ulagivahu i dolažahu s nepoštenim

namjerama. Odatle je o ljudima stekao ono mišljenje što ga o njima

često imaju bogataši, jer ovi vide ljude u njihovu najgorem

poniženju, u koje zapadaju kad se zavrnu u krutoj i ljutoj nevolji,

ukoliko ih ne vide još u gorem: kad ih goni strast.

S vremenom se i Dagu pojavila na licu crta nepovjerljivosti,

čak je izvanjim i unutarnjim očima svakoga gledao iskosa. Kako je

uzrastom bio viši od drugih, malko bi spustio glavu i napol okrenuo

lice od onoga s kojim bi govorio. Pri tom bi obrvu koja bijaše bliže

subesjedniku malko uzvio, te bi mu to oko gledalo strogo, ispitujući,

dok bi mu drugo, sa duboko spuštenom obrvom, ostajalo vrebajući.

Često mu se trzala stara brazgotina nad sljepoočicom, a s obje strane

stisnutih usta javila bi se kosa crta prije nego što bi ljudima

odgovorio na njihove želje.

Toliko je njime ovladao otrov bogatstva da mu je ostavio trag i

udario svoj biljeg kako u nutrini, tako i na vanjštini. Rijetko se kad u

Daga našla riječ za bližnje, malo je smisla imao za drugo što ne

bijaše u vezi s novcem i s vrijednošću novca.

A što su o tome mislili njegovi najbliži? Najbliži ponajčešće i

ne vide što drugi vide. Promjene kojima su ljudi podložni zbivaju se

tako tiho i polako te je čovjeku potrebno zaista oštro oko da bi

zapazio promjenu u čeljadetu s kojim živi u zajednici iz dana u dan.

Tereza je možda slutila da je Dag krut prema ljudima u naselju, ali

je i dalje osjećala staru ljubav prema njemu te za sve nalazila

ispriku. Malo je ona sebi dopuštala vremena da o tome i razmišlja.

Umjesto toga radije je pomagala ondje gdje je bilo najpotrebnije.

Bješe to više u skladu s njezinom ćudi i s njezinim osjećajem

za praktično, negoli da gubi vrijeme na razmišljanje o manama i

pogreškama drugih. I tako su se žitelji u naselju počeli sve više

obraćati Terezi kad bi trebalo da se štogod uradi. Život na posjedu i

u naselju malo-pomalo počeo prolaziti mimo Daga. On se sve više

predavao svome novom svijetu, i tu se učahurio.

Njegovi živjeli nekako za se. Dječaci išli svojim putem, Tereza

nije znala kamo bi prije od pusta posla, a Doroteja ponajviše bila u

117

svojoj sobi. No i u najkrućem čeljadetu naći će se meka crta, neko

slabo mjesto, pa tako ni Dag ne bijaše onako sretan kako je svijet o

njemu mislio. Kad bi uvečer sjedio sa svojima, znalo se dogoditi da

bi podigao glavu s onog čime bijaše zaposlen te bi, kao da nešto

istražuje, zaokružio pogledom po svima oko sebe. Onako uzdignute

glave bijaše kô kakav usamljen orao, činilo se da mu oči traže nešto

izgubljeno. Dogodilo bi se ponekad da bi se podiglo još nečije lice, i

oči bi se tada susrele. Bijahu to oči gospođice Doroteje. Dijelak

sekunde pogledi bi se ukrstili, a onda bi oboje oborilo glavu nad

svoj posao.

U prisoju stare kuće, na južnoj padini prema naselju, cvale ruže

od davnine. Za Terezina vremena bijahu stigle druge čak iz

Holandije i drugih udaljenih krajeva, i tek je tada ružičnjak na

Björndalu postao zaista lijep. Za tmurnih dana bez sunca bijahu tu

blijede ruže — bjelkaste, žućkaste, a najviše blijedocrvene. No kad

bi sunce sjalo na nebu, i ruže su sjale — svijetlobijele i svilenkaste,

zlatnožute i sasvim rumene poput krvi — sjale ruže i širile miris

daleko naokolo.

Gospođica Doroteja rado je u smiraje navraćala tu i sjedala na

klupu u dnu ružičnjaka. Bijaše kao da se tu ljeto raspjevalo, u zraku

lebdio zuj svakovrsnih kukaca, od mekog šuštanja sićušnih mušica

do vrčanja i brujanja krupnih bumbara.

Kad je tako jedne večeri prolazila cvjetnjakom, odjednom

zastade nasred puta i u čudu pogleda preda se. Dolje na klupi sjedio

otac Dag. Gospođica Doroteja, koja je bila puna obzira, ne htjede

mu kvariti večernjeg mira, i već krenu da se vrati. Dag se osvrnu te

joj kimnu glavom. Ne preostade joj drugo nego da proslijedi starim

putem prema klupi i da sjedne pokraj njega.

Sjede Doroteja, a Dagova čvrsta i teška ruka nađe se na

njezinim slabašnim ramenima. Dagov pogled lutao negdje daleko,

tamo prema modrim šumskim padinama na istoku.

— Večeras tako lijepo mirišu ruže — progovori Dag. — A ti

ovamo redovito dolaziš?

— Tu je tako divan mir — odgovori Doroteja drhtavim glasom

što bijaše gotovo kao šapat.

— Jesi li se koji put već pokajala što si došla na Björndal? —

upita je Dag.

118

Gospođica Doroteja zaklopi oči i sakri suze, a onda odgovori

da se ni časka nije pokajala, nego neprestano zahvaljuje Bogu i

svima njima što može tu živjeti.

— U ovo si posljednje vrijeme nekako blijeda — opet će Dag.

Muče li te kakve brige?

Doroteji se lice obli lakim rumenilom, suze se ne mogoše

zadržati. Dag je dakle bdio nad njom i mislio o tome što bi joj

moglo biti, i zato je sjeo na tu klupu, da s njome izmijeni koju riječ.

Mogao je dakle i takav biti.

— Ne — odgovori ona naposljetku — ne muče me nikakve

brige. Sve je ovdje tako lijepo, pravo blaženstvo. Samo — nadoveza

poslije stanke — zdravlje mi možda nije kao prije. Tu me pokraj

srca ponekad stežu probadi, pa teško dišem. Čim pođem uza stube,

već me hvata omaglica.

Bješe li od sunca što je zapadalo za šume na zapadu ili pak od

Dorotejinih riječi, no Dagovim licem prijeđe sjena, i bore mu na

čelu postadoše dublje.

— Možda bi trebalo da neko vrijeme ležiš — kaza Dag, a za se

pomisli da pošalje u grad po liječnika.

Sunce bijaše zašlo kad su ustali, i sjene se nadvijahu nad

ružinim grmljem. Dag nije skidao ruke kojom je obuhvatio Doroteju

oko ramena. Bijaše to kao da je napol nosi preko vrtnih puteljaka.

U ljetno doba stajahu vrata u predsoblju uvijek otvorena, da

unutra dolazi svjetlo i zrak, te je blaga svjetlost ljetne večeri

ispunjala prostoriju kad je Doroteja zastala podno stuba što vode u

njezinu sobu, i okrenula se prema Dagu:

— U ovo sam posljednje vrijeme mnogo mislila na svog oca —

reče Doroteja slabašnim glasom. — Mislila sam o njemu i o tebi. I

on je imao tako mnogo posla, posla s novcem, i onda je odjednom

umro.

Dag se trže, jer je slutio kakve su misli iza njezinih riječi. Eto,

prvi put se netko usudio da mu kaže nešto što bijaše nalik na

prigovor. Svaki put kad bi se ono iznad pognutih glava druge čeljadi

susreo s Dorotejinim očima, pomalo se čudio njezinu pogledu.

Bijaše kao da se u njima cakle suze sućuti, a nije tome dokučivao

razloga. Zato je pokušavao da joj štogod odgonetne s lica, te je

otkrio crtu patnje, i to ga je i sklonulo da ode u vrt, da s njome

izmijeni koju riječ. Sad je razabirao što znači onaj izraz u njezinu

119

pogledu. Lice je nakrivio više negoli obično, a oko usta poigrao mu

ukočen i napol zbunjen osmijeh kad ge odgovorio:

— Ta otac ti nije umro od novčanih briga...

Doroteja stajala oborenih očiju, dršćući, kao da je stoji velika

napora da otvoreno iznese što misli i da makne poštovanje koje ju

sputava, poštovanje što ga kao i svatko drugi osjećaše prema ocu

Dagu. Ali oni koje ubrajaju u nježne i meke na tome svijetu, često

znaju pokazati snagu koja ne uzmiče ni pred snagom koje se svi

plaše. Gospođica Doroteja, sve onako nježna i krhka, kaza svoje

mišljenje, oprezno doduše, ali sasvim jasno.

— Ne, Dag reče tiho, gotovo šapćući, ali začudo jasnim

riječima. — Ne, nije mi doduše otac umro od toga, ali se smrt

može... svakome prišuljati. Treba da se čovjek pripravlja, a ne da mu

se misli kreću kojekuda.

— Hja, može se čovjek pripravljati i pokraj toga uzvrati Dag, a

u glasu mu bijaše kao neki prizvuk uvrijeđenosti.

Doroteja stajala oborenih očiju kô i prije; disala je teško, kao da

upinje svu snagu da provede što je mnogo puta već prije nakanila,

ali za što nije nalazila hrabrosti ni prave zgode. I podiže oči prema

njemu, kô u nekoj tihoj molbi, te mu kaza više šaptom negoli

glasom, ali sasvim odlučno:

— S novcem dolazi krutost i tvrdoća...

Ljudi što žive na okrajku života ne posežući u nj, oni koji stoje

izvan života i ne sudjeluju u činima i riječima drugih, znaju opaziti i

najmanju sitnicu i povući zaključke sigurnije i razboritije negoli

mnogi koji stoje usred životne vreve. Dag i ostali mišljahu da je

Doroteja izvan svega. Zato ga i jesu toliko pogodile njezine riječi.

Dobro je i predobro znao njezin oprezni način u govoru, a da mu ne

bi bilo jasno, da njezine riječi imaju veće značenje i namjeru nego

što to ona u svojoj obzirnosti može iznijeti. Tako je ona o njemu i

njegovu životu slutila i znala više nego što je on držao mogućim.

Prizvuk uvrijeđenosti iščezao je sad iz njegova glasa, i jasno se

vidjelo kako se trudi da mu riječi budu na mjestu dok je izgovarao:

— Tko je savjestan, uvijek mu je na umu čovječja dužnost.

U tome neobično teškom času oslonio se na očeve riječi.

Doroteja već stavila nogu na prvu stubu, ali se još jednom

okrenu prema Dagu, pa će mu tiho, ali odlučno:

— Dag, najveća je dužnost... milosrđe!

120

Sutradan izjutra gospođicu Doroteju nađoše mrtvu u postelji.

Tiho, kako je hodila po zemlji, otišla je i u smrt.

Tereza bila neutješna u svojoj tuzi za sestrom i silno se

žalostila što je imala tako malo vremena za nju. Mladi Tore i Dag, i

svi na posjedu, od srca žalili za gospođicom Dorotejom, a najviše se

ucvilila Stina Kruse. Mnoge je časove proplakala tugujući iz dana u

dan i moleći Boga da i nju uzme.

Duga žalobna povorka, u kojoj se našlo cijelo naselje, ispratila

je mrtvo tijelo gospođice Doroteje na posljednje počivalište. A dani

dolazili i odlazili kô i prije, vjenčavali se svojim tokom nad

posjedom i naseljem. No kad je jesen došla sa svojom haljom te

istegla sjene nad vrtom i kućom, tada su žitelji vidjeli gospođicu

Doroteju gdje šeta u vrtu, vidjeli je kako stoji vani, na visokoj svojoj

verandi, kô i nekoć, i kako gleda preko naselja. Neki bijahu uvjereni

da za tihih večeri čuju zvuke spineta iz blagovaonice.

Kad se mrak skrkne sa svih strana, velika je u njega moć, što

različito djeluje na ljude, pa kad tama stisne zube, jedne će nagnati

na zla djela, a drugima opet utjerati strah u kosti.

U ravnoj župi i još dalje na jugu mnogi je i mnogi budan ležao

u noćnoj tmini i ledenim se znojem preznojavao misleći u strahu na

nekoga što živi gore u šumskom kraju i sve ih drži u svojoj vlasti.

Drugi pako, što još ne bijahu potpali pod njegovu moć, ne mogahu

sklopiti oka od straha da im novčane zadužnice ne promijene

vlasnika i ne prijeđu u željezne ruke Daga Björndala. Nikad, ni u

najstarija vremena, nije strah od ljudi sa sjevera bio tako golem kao

sada.

Jest, tama različito djeluje na ljude. U nekima budi nešto što

spava za bijela dana, nešto što se zove savjest. Poslije smrti

gospođice Doroteje zbilo se tako te se nešto probudilo u ocu Dagu i

držalo ga budna duge noći. Možda je bilo i tako da je tama jedne te

iste noći držala budnim i njega i njegove dužnike. A uzrok patnjama

bijaše za sve njih u jednom — u novcu. Jer novac upravlja svijetom

i ljudima, kako siromašnima, koji ga nemaju, tako bogatima, koji

mu postaju robovi.

Poslije smrti gospođice Doroteje mnoge i različite misli

salijetahu oca Daga u noćnoj tami. Promijenila svijetom gospođica

121

Doroteja, ali su živjele neke njezine riječi, živo ih se Dag prisjećao,

a osobito mu u pameti ostala posljednja što ju je izrekla — milosrđe.

Izrekla se ta riječ gotovo šapatom, ali bijaše kao da je doviknuta

gromkim glasom, te pritiskivaše svojom težinom.

No, samo je u tami Dag tako osjećao, a po bijelu danu nije mu

ništa dolazilo do uha niti s uha na srce. Bijaše mu kao da je to neka

nedjeljna riječ, koja ne pristaje svednevici, ne ide u svakidašnjicu.

Ne, Dagu ona nije bila za svaki dan, pogotovu sada gdje mu je pod

ruku došao sav Dorotejin imutak: sada se poduhvatio da provede

mnogo toga što prije nije mogao, jer mu bijaše potrebna njezina

privola i potpis. Prije je Dorotejin novac držao napose, a sad je sve

sastavio, staro björndalsko bogatstvo s imutkom Terezinim i

Dorotejinim — sve sastavio u jedan jedini iznos. Bijaše to svota što

bi dostajala da u blagostanju poživi mnogo ljudi. A gdje je mnogo

novca, malo je savjesti, jer bogatstvo otupljuje i zaglušuje, pa je tako

otupilo i zaglušilo i Dorotejine riječi i ono malo budnoće u Dagovoj

savjesti.

122

XVII

Odmicalo vrijeme, godine preklopile i kapetana Klingea, nekoć

tako bodra i vesela gospodina. Najahala starost, u tijelu vrtjela

kostobolja, žigale stare rane i ožiljci, uspomene iz rata i mladih

dana. Previše je zaglédao čaši u dno, te uza sve svoje sposobnosti

ipak nije vršio službu kako treba. Dalje od kapetana nije dotjerao —

a i te su ga dužnosti rano oslobodili i poslali u mirovinu. Kralj mu

udijelio nekoliko jadnih talira na godinu i u ostalome prepustio

njemu samom da od toga živi ili umre.

Za školnikom Marenom Jensom u gradu ostala kuća, u kojoj je

školnikova udovica iznajmila kapetanu jednu sobu. U toj je sobi

kapetan cio dan koračao gore-dolje, kô kakva zvijer u krletki.

Kako je postalo tiho i pusto u svijetu! — mišljaše kapetan.

Ljudi su postali otužni i dosadni, nekako su otupjeli, ne znaju za

radost.

Ništa više nije kao što je nekoć bilo, u njegovoj mladosti.

Stari kapetan nije shvaćao da se tišina i pustoš na njega slegla.

Mnogi od njegovih prijatelja bijahu prisukali svoj vijek i promijenili

svijetom, a oni što su još živjeli nisu mu se radovali, kad bi došao da

uzajmi koji talir kako bi održao život.

Ni najbolji mu prijatelj i drug u oružju i vinu, delija i veseljak

Barre, nije više ni na kakvu utjehu. On je doduše dogurao do

majora, ali je tu i stao, a sada su i njega rano umirovili i dali mu

milostinju od nekoliko talira na godinu, da s njima umre od gladi.

Božić se primicao, a kapetan se Klinge zavrnuo u ljutoj nevolji.

Ne imađaše ni marke u džepu, da preko Božića nekako sastavi kraj s

krajem, a na muku mu još zajahala i jade uvećala stroga domarka:

rekla mu da mora dati nešto stanarine, ne želi li da o Božiću ostane

bez krova nad glavom.

Uzeo kapetan štap u ruke i u svome olinjalom kaputu sišao niza

škripave stube. Krenuo na svakodnevni obilazak ulicama, uzeo put

pod noge, a misao u glavu. Možda ne bi bilo naodmet da kupi malo

puščanog praha i valjanu kuglu za staru pištolju.

123

Jest, crno bilo pred njim, ali uza sve svoje mane ne bijaše on

bezbožan čovjek, i nije mu se mililo da umakne iz borbe koju mu je

život naturio.

Vremena se zaista mijenjaju, jer ovo je sadašnje baš ludo. Sve

je toliko tiho i pusto da tako ne može ostati.

Ta je udovica mogla pokazati barem toliko milosrđa da ga

ostavi na miru preko Božića. A od čega će on živjeti svekolike te

dane dok mu daleko poslije Božića stignu slijedeći taliri, i čime će

peć ložiti? Duhana nije primirisao već čitavu vječnost, a čašica... eh,

to je gotovo san iz djetinjstva, prošlost daleka i nedohvatna.

Studen steže, za uši štipa, oči mu suze, neprestano ih mora

otirati.

Upravo je i opet podigao rukavicu šaknjaču pred oči, kadli

preda nj izniknu i umalo što ga ne obori nekakav snažan čovjek u

vučjem krznu što se nenadano pojavio na uglu došavši iz neke

pokrajne ulice. Obojica časak zastadoše te se pogledaše.

— Hm — progunđa kapetan za sebe, sjetivši se krasnih dana

prije neko pol ljudskog vijeka kad je zalazio na viđena mjesta. Toga

bi čovjeka prepoznao među tisućama. Nijedan drugi nije držao tako

ramena i glavu. Prepoznao ga kapetan, ali je gledao u stranu, mimo

njega. Taj čovjek sigurno neće prepoznati njega, siromaška. No

odjednom se začu glas:

— Klinge!

I debela šaknjača ispruži se prema kapetanu. Kapetan brzo

pogleda uzgor, u ono lice u ovčjem krznu, i oči se susretoše, ruke

pružiše.

— Prepoznajete starca i ne okrećete glavu od njega? — reče

kapetan i u očima Daga Björndala posramljeno pročita da su one već

razabrale njegov zao udes po njegovu patničkom licu i po olinjaloj

odjeći.

— Prepoznajem, dakako — odgovori Dag, a stroge mu oči

pogledaše prijateljskije. Zašto bih okrenuo glavu od tako vesela i

ugodna prijatelja?

Hladan vjetar fijukao im oko ušiju, pa se Dag malko okrenuo i

postavio tako da se svojim širokim plećima ispriječio vjetru.

U mislima Dag brzo pretitra što se dogodilo s tim čovjekom;

glavom mu prođoše različite uspomene, koje ga ispuniše neobičnim

osjećajem.

124

Tog Božića nema im Doroteje, njezino će mjesto ostati prazno.

Tko zna ne bi li ona željela da tkogod drugi bude na njezinu mjestu

— netko koga bi to moglo obradovati.

Pustoš se razlila svom kućom otkad nema Doroteje. Jest, treba

da ga upita. I Dag upita kapetana je li se oženio ili je još samotni

orao. A kad je dobio odgovor, kaza kako mu je žao što sutra rano

mora kući, jer bi inače zamolio kapetana da pođe s njime.

— Eh — prihvati kapetan — bilo bi lijepo, zaista lijepo, vidjeti

stara ugodna mjesta...

— Možda biste još danas mogli nekako urediti svoje poslove,

pa da sutra zajedno krenemo — opet će Dag.

— Hja, možda, nije nemoguće preuze kapetan. — Ako pravo

pomislim, i nema neke zapreke, baš nikakve.

I sutradan u rano jutro krenuše saone s vrancem čvrsto i

sigurno kroz tamne ulice, a u saonama, umotan u krzna i kože,

sjeđaše kapetan Klinge pokraj Daga Björndala.

Tako je Klinge došao na Björndal, da tu provede Božić, i tih je

dana Dag razabrao što je i kako je s kapetanom, i dobro vidio kakav

ga je nemio udes zadesio.

Na Sveta Tri Kralja uvečer kapetan i Dag ugodno zasjeli kraj

kamina u prednjoj dvorani s punim čašama pred sobom i s

nabijenim lulama u zubima. Dag bio neobično dobre volje. S

kapetanom bilo tako da je iz dana u dan odgađao svoj odlazak. No te

je večeri nakanio da svakako spomene o svom odlasku, i zato mu je

raspoloženje jenjalo. Naposljetku se odluči te natuknu kako mu se

sutra valja oprostiti i otputovati.

— Hm — protisnu Dag — ako ti je s voljom da pustiš sve

drugo, pa da meni učiniš uslugu i ostaneš ovdje, da mi pomogneš

oko pisanja, mogli bismo surađivati i lijepo proživjeti slijedećih

godina.

Kapetan Klinge ustade pa se pokraj Daga zagleda u vatru. Na

licu mu bila ozbiljnost kakve Dag nikad prije ne vidje na njemu.

Bješe to ponosan ratnik nekoć, taj kapetan, i sad se u njemu borio

ponos. U grlu kao da mu bijaše nekakav čvor kad je odgovorio da

zahvaljuje na tako lijepoj ponudi, ali da bi bilo previše, zaista

previše, kad bi jedan stranac, kakav je on, prihvatio takvu

ljubaznost.

Dag ne uzvrati odmah. Ostavio je Klingeu vremena da razmisli,

a i samome mu je možda trebalo malko razmisliti o neobičnim

125

osjećajima što su ga sad opet dodirnuli. Kad je odgovorio, glas mu

bijaše takav da mu se morala razabrati ozbiljnost u riječima.

— Trebaš mi učiniti tu uslugu — reče Dag — jer imam prečeg

posla negoli da vodim knjige, a ti bi mi mogao i u drugom pomoći.

Vidiš dakle da te molim radi sebe.

Kapetan nije imao mnogo izlaza pa da bira. Imao je zapravo

samo taj jedan, i razgovor se sveo na to da će kapetan ostati — do

daljnjega. I tako je kapetan ostao na Björndalu.

Za Daga je dogovor s kapetanom imao trostruku vrijednost:

ponajprije, bijaše mu to kao neko opravdanje pred Dorotejom i

njezinim riječima; drugo, trebao mu je netko za vođenje knjiga, a

treće — nije naodmet i nekako se posebno ističe da na posjedu imaš

kapetana u službi. Možda je u Dagu, koji se nakljukao novca,

sticalaštvo prešlo u naviku, te se u njemu javila i želja za moći, kako

se već u različitim oblicima javlja u bogataša. Imati jednog kapetana

u službi, eh, takvo što nije baš malen znak moći, ma i spao taj

kapetan ponešto na niske grane.

Tekle godine i promicale, i jednoga proljetnog dana, kad se

poslije blaga vremena iznenada zamrzlo, okliznula se Tereza na

poledici te pala onako teška i žestoko se ugruhala. Odonda je noge

nisu više nosile. Došao liječnik iz grada, ali ne bijaše pomoći,

zaludu sve njegove kapljice i sve njegovo umijeće. Ozlijedilo se

nešto na leđima, u kičmi, došao kraj Terezinoj jurnjavi. Neko je

vrijeme ležala u postelji, ali joj dojadilo, pa htjela ustati i ponovo se

latiti posla. Sad je blagosivljala onaj čas kad je na posjed došla Stina

Kruse, jer je Stini palo u dužnost da njeguje Terezu.

Jörn Mangfoldig ili Mnogostruki načinio gospodarici naslonjač

na kotačima, u kojemu se mogla voziti naokolo, i tim se izumom

Tereza oduševila kô dijete igračkom, te je uznosila Jörna riječima

pohvale i obradovala ga davši mu dva cijela talira.

Ona koja je prije jurila od ranog jutra do kasne večeri, uzlazila

uza stube i opet dolje, sad se mogla kretati sasvim malo i vrlo

oprezno, a ponajviše je morala mirno sjediti u blagovaonici. Imala je

ondje stalno mjesto i sjedila uz prozor, odakle je mogla vidjeti

svakoga tko bi prolazio preko dvorišta.

Sprva mišljaše da će prizdraviti, ali što je vrijeme više

promicalo, bivalo joj sve jasnije da joj je takva sudbina. Bijaše to

126

kao neka kazna s neba, zato što je sve svoje misli upravljala samo na

vremenito, samo na zemaljske stvari, a malo se brinula o zagrobnom

i vječnom. Sad je imala vremena za razmišljanje, imala ga i na

pretek, pa je zahvaljivala nebesima što je pravodobno dobila tako

temeljitu opomenu.

Razmišljala je tako dane i dane, tjedne i mjesece, a onda joj

misli svrnuše starom kolomijom, krenuše oko kuhinje i staje, vratiše

se dvoru i posjedu, dohvatiše se mjesta na kojima se nekoć najviše

zadržavala. I tada je Stina po cio dan trčala naokolo noseći Terezine

zapovijedi, valjalo joj juriti tamo-amo i pripovijedati gospodarici što

su njezine mlade oči vidjele na putu.

Tako je u malo vremena Stina počela sve gledati Terezinim

očima, sve slušati Terezinim ušima i prenositi Terezino mišljenje i

zapovijedi kratkim i zbijenim Terezinim riječima. Sve Stinino biće

bijaše dobilo biljeg nečega starački ozbiljnog i strogog, jer je Stina

brzo učila i zapažala.

Kad bi bila gotova s najgorim dnevnim poslovima, morala bi

ostati pokraj Tereze, i tako Stina nije imala ni časka slobodnog

vremena. Tereza je poučavaše u svemu što je sama sabrala i naučila

za svoga dugog rada.

S početka družini bilo teško snaći se i ravnati po strogim i

zbijenim riječima s mladih Stininih usta, a kasnije, kad su vidjeli da

zna više negoli većina u družini, i da su joj odluke uvijek na mjestu,

bijaše i njoj lakše u svemu.

Stina je dobila mnogo toga što je ostalo iza gospođice Doroteje,

te se ubrzo razlikovala od svih djevojaka i žena na posjedu, kako

cijelim svojim bićem, govorom i načinom, tako i odjećom. Kako se

odijevala ruhom preminule gospođice, počeše je nazivati

gospođicom Kruse — u početku kao za porugu, a kasnije se naziv

ustalio i uobičajio, pa su je naskoro svi tako zvali.

Protjecalo vrijeme nad Björndalom, prohujale godine, sinovi

odrasli i snagom se opasali.

Mladi Dag ponajviše boravio u šumi — u jesen i u zimu bio

tamo gdje se drvo sjeklo i na rijeku odvlačilo, a ljeti išao u lov i

odlazio daleka i od krajnjih bačija, daleko na zapad i sjever, sve do

gorskih visova.

Kô i njegovi preci, prometnuo se u najopasniju zvijer u šumi,

lovio je i obarao sve moguće životinje — medvjeda i vuka, risa i

sjevernog jelena, kunu i lisicu, orla i jastreba...

127

S Toreom bilo drugačije. I on je doduše imao divlje i snažno

tijelo i hrabro držanje svojih predaka, ali je bio vedrije ćudi i skloniji

životnim radostima. Često ga je otac opomenuo i dozvao mu u

pamet njegovu slabost prema ženama, ali s vremenom ta mu se

mana sve više isticala, i naskoro se po svim selima o njemu kazivalo

kako se još nije rodila djevojka koja bi odoljela čaru i snazi njegova

pogleda.

Premda su svi to znali i premda su ga smatrali strašilom za

žensku čeljad, ipak su, gdje bi se god pojavio na kakvoj veselici ili

svečanosti, oblijetale žene oko njega kô noćne leptirice oko plamena

na svijeći.

Bijahu ga poslali u grad, da nauči nešto više od drugih a možda

i zato da ga malo udalje iz onog kraja, ali ni u gradu nije s njime bilo

bolje negoli kod kuće, pa se najposlije vratio na postojbinu.

Kazivalo se o njem kako je mnoga djevojka, u gradu i na selu,

isplakala oči zbog njega.

128

XVIII

Otkad se načinio novi put u Björndalsko naselje, ljudska noga

nije više pokročila starim. Nitko više nije sa strahom u srcu išao ili

se vozio onuda, nitko nije u zebnji i tjeskobi prolazio pokraj ponora

u Djevičanskoj dolini — ali što su godine prolazile, sve se više

govorilo o ponoru, namatale se priče o njemu, i svatko je znao za

stari put.

Na zapad od toga puta uzdizale se hridi, kô crni divovi

propinjale se prema nebu, a na istok od puta rušio se ponor u tamu.

Gore po hridini kriještale sove i druga strašila, a kamenje, podrivano

ledom i bujicama, rušilo se niz urvinu. Dolje ukraj puta nazidalo se

mnoštvo krupnih i sitnih stijena, sve samih odvalina što su se

odvalile i survale podrovane tisućljetnom vodom i ledom. Drveće

raslo po kamenim gromadama, koje su poput obrežaka i oglavaka

izvirivale iz mlade šume što je porasla oko njih. Između stijena i

sklopina raslo cvijeće i trava, paprat ponajviše. Zmije i žabe

krastače, gušteri i svakovrsni drugi gmizavci vrvjeli tu i živjeli u

sjeni između kamenja, grmlja i paprati. S jeseni i proljeća, i za

kišovitih ljetnih dana, tekla tu voda i kapala, šobonjile kapi, bujale

vodòvalje, žuborili brskuti...

Ponoru istočno od puta ni jedno ljudsko oko ne mogaše dna

nazrijeti. Prekrivalo ga drveće i grmlje, širili se ondje ogumci, bilo

cvijeća i trave, bujalo rašće na sve strane. A iz dubine dopirali

neobični zvuci, čuli se različiti glasovi. Mišljahu neki da to dolje

potok huči brzajući pod sjenama u dubini no stari su znali bolje...

Nadaleko i široko među župljanima pripoljcima spominjao se

ponor sa strahom u srcu, i nijedno se kršteno čeljade nije usuđivalo

proći onuda. Bivalo je u staro doba da su se nerazboriti ljudi

usuđivali uvečer proći onim putem, ali se nikad kasnije nisu vidjeli,

ne bijaše im povratka odande...

Jest, imali su starci što pripovijedati...

Okaljane djevice, što su oduzele život sebi ili svome djetetu, i

drugi nesretnici, koji ne počivaju u posvećenoj zemlji, imađahu

nastan i počivalište dolje, u ponoru Djevičanske doline. I zato

129

nijedno ljudsko oko nije moglo prodrijeti kroza sjene u onoj dubini,

i zato je ozdo i dan i noć dopirao plač i jauk.

I za najvedrijeg vremena i najjasnijih dana s večera se znala

povijati magla nad dubinom, a je li čovjek imao oštro oko, mogao je

vidjeti da to nije magla, nego da su to nage djevojke što raspuštene

kose izvijaju svoj ples, a iz dubine se uzdižu tako umilni i zamamni

zvuci da im nijedan živi čovjek ne može odoljeti.

Kad bi gore na urvini zahujalo i zatutnjalo, znalo se — bjehu to

vile i gorski duhovi, demoni i zabludjele duše što svoje kolo vode i u

kovitlac udaraju, i valjalo se tada prekrižiti onome tko bi to čuo.

Na Hovlandu, velikom posjedu istočno od puta što vodi na

Borgland, ugađali strune na violinama, za svečanost na koju su

pozvali svu mladost iz cijele župe sve što bijaše od ugleda.

I s Björndala stigla kola i dovezla samo jednog gosta — Torea.

Svi se pogledi upraviše na nj kad je stigao. Ljepšeg čovjeka

nije nitko vidio. Oči mu bijahu prava opasnost, sve mu tijelo sama

snaga i pokret.

No te večeri bijaše ta opasnost ipak nešto manja, jer su

očekivali mnogu uglednu čeljad. Očekivali su i posjet sa samog

Borglanda, a ondje je, na Borglandu, u to vrijeme bilo mnogo

gostiju. Viđen svijet bijaše onamo došao iz grada, i sad su svi imali

stići na Hovland.

Nisu s Borglanda došli kolima, nego pješke, prečacem, jer

mladim ljudima bijaše milije ići pješke na svečanost, da bi tako išli i

na povratku.

Sve se sjalo od odora, svijetlile se ulaštene čizme, blistala

puceta i kopče, živo se krijesile mlade oči, zveketale sablje kad je

dolazila mladost s Borglanda a pred svima, kao da je iznikla iz

svega onog sjaja, lebdjela Elizabeta Gall-Borglandska, najljepša

među svima.

Ne nije te večeri bilo nikakve opasnosti od očiju Torea

Björndala — u tome sjajnom i blistavom društvu. Bijahu tu mladi

časnici s najvećim imenima u zemlji, sinovi plemenitaša, ratnici u

kraljevskoj vojsci.

Tko bi u takvu sjajnu i svečanu večer gledao na sina toga kraja

— sina iz tamne šume na sjeveru?

130

Tih i uspravan stajao Tore prekriženih ruku na grudima, kad su

ušla mlada gospoda s Borglanda.

Svi koji su se skupili na Hovlandu bijahu kao u nekom

nestrpljenju — samo čekahu one s Borglanda. Svu im radost, sve im

riječi prigušivala napetost.

Sve poustajalo sa stolica, svi se okrenuli prema vratima kad su

ulazili oni s Borglanda — samo jedan stajao mirno i nepomično kao

stijena: bješe to Tore Björndal. Stajao je leđima okrenut prema

vratima, s rukama na prsima, i ne maknu ni nogom ni rukom kad su

oni ušli.

Kao po nekom nijemom dogovoru svi s Borglanda lakim

naklonom i udvornim smiješkom pozdraviše sve sabrane goste.

Samo čeljad s Hovlanda pozdraviše stiskom ruke.

Tore ih promatrao kad su prolazili, zapazio im milostive

naklone i stajao kô i prije. Nisu ga se ticali. Ali je li se možda on

njih ticao? Je li se njegovo ime spominjalo na Borglandu?

Oči gospođice Elizabete bijahu obuhvatile i njega, a sada se

opet vratile onamo gdje je on stajao — gledale ga budno, kao da

ispituju.

Znala ga je iz viđenja, za susretâ u crkvi, iz ranijih godina. I

zato je znala tko je.

Je li gospođici do ušiju dopro glas o bogatstvu na Björndalu ili

pak šuškanje o moći njegovih očiju i o njegovim opasnim susretima

sa ženama...?

Violinam ječe strune,

s flauta se zvuci rune,

a dvoranom menuet

povijao lagan let...

Tore sveudilj stajao prekriženih ruku na prsima kad je

gospođica Elizabeta sa svjetla u dvorani pošla k vratima predsoblja.

Je li ga pogledala kad je naišla pokraj njega? Je li radi njega onuda

prošla? Zar joj tako malo znače svi oni kavaliri što ih je sa sobom

dovela? Ili je možda sve već podvrgla pod svoju vlast — osim

ovoga jedinog? I je li joj stoga ovaj misli zaokupio?

Izišla je u predsoblje, ali se brzo vratila. Pogleda ga očima u

kojima je vatra sijevala.

— Zašto vi ne plešete? — upita ga te mu priđe i ne čekajući

odgovora. — Hoćete li zaplesati sa mnom?

131

On kimnu glavom i onda podiže oči, pogledi im se susretoše. I

ona, gospođica Elizabeta von Gall, dobro osjeti opasnost u tim

očima. Istina je dakle ono što se pripovijeda.

Sudbina ima svoje pute. Stajao Tore te večeri ne mičući se sa

svog mjesta, stajao i razmišljao o riječima što mu ih je otac uputio

na polasku — opominjući ga da se lijepo vlada i da ne zavodi kćeri

poštenih ljudi. I zato kao da ga je neka ruka zadržavala i branila mu

da te večeri pleše. A ta njegova zamišljenost i bijaše ono što je

pokrenulo Elizabetu. Ta prkosna plemenitaška kći, umorna od

kavalira s kojima se zabavljala iz dana u dan, uvrtjela sebi u glavu

da mora plesati upravo s onim koji se držao podalje od svijetle

svečane dvorane.

Jadna Elizabeta von Gall! Bijaše jaka kao mnogi ljudi i slaba

kao mnoge žene.

Imala je lijepa konja, kojega je voljela, milovala ga i u njušku

cjelivala. A onda ga udarala bičem i bola oštrim ostrugama. Imala je

i lijepa psa. I njega je voljela i nježno ga milovala. I njega je kadikad

udarala bičem. Ništa mu nije pomagalo cviljenje: ona ga još i više

udarala.

Takva bijaše Elizabeta von Gall. I nju su, baš kao i njezinu

majku, zvali »zla«, ali je muškarci nazivahu »lijepa«.

Voljela je osvajati muškarce, zagrijati ih i zaluditi, da ih onda

sledi jednim jedinim hladnim pogledom. Takva bijaše njezina

bolesna ćud.

Je li što tražila u životu? Je li što tražila među muškarcima?

Jest, ali svi oni, čak i ratnici — sa svim kopčama i remenjem bijahu

tako bezvoljno meki kad bi ih lijepo pogledala. I zato je možda

tražila volju jaku kao što je njezina, ili još i jaču. Tražila je čovjeka

koji je čovjek, a taj bijaše pred njom.

Je li stoga prkosila svakom redu i običaju te potražila njega,

koji je samo promatrao radosti plesa? Je li se sjećala riječi što ih je o

njemu čula? Je li željela da izbližeg vidi tu opasnost u njegovim

očima i da izmjeri snagu njegove volje? Doplesaše u dvoranu,

gospođica Elizabeta i Tore.

Zašto su ih sve oči pratile? Zato što su bili ljepši od drugih, ili

zato što su tako divno pristajali jedno uz drugo? Bijaše dosta

razloga, dakako.

Tokom pokoljenja i pokoljenja živjeli su u tom kraju

Borglanđani i Björndalci — ali nikad nitko nije vidio da se među

132

sobom pozdravljaju. Prezir i mržnja priječila ih u tome. A sad

odjednom — mladi zajedno, u plesu, na tom podu, te večeri...

Svi se čudom čudili, jer gospođica Elizabeta nije štjedjela

osmijeha i pogleda i duhovitih riječi, a i Tore se smiješio i žario, a

oči mu se divno krijesile.

Otplesali su taj ples pa jedno i drugo onda plesalo s drugima,

no najviše su plesali zajedno, a često stajali jedno uz drugo te

izmjenjivali vedre i duhovite riječi.

No na Hovlandu imali kćer što se zadjevojčila i stala na

udadbu. Zbog nje su i pozvali Torea. Ona ga je već prije susrela te je

osjećala ljubav prema njemu. Zato se brzo našla pokraj Torea čim je

malo ostao sam, pa su sad oni plesali.

Gospođica je Elizabeta plesala svaki ples, ali je iščezao

smiješak s njezinih usana. Je li to ona nekoga slijedila očima kad bi

u plesu prošao pokraj nje? Jesu li joj to problijedjeli obrazi kad je

vidjela onu koja s njim pleše?

Za stanke između plesa i plesa bijaše osvježenja i okrepljenja,

jela i pila, te je dvoranom sve jače odzvanjao smijeh i razgovor.

Gospođica Elizabeta krenu kući još prije nego šta se svečanost

završila. Kaza kako se ne osjeća dobro, te zamoli svoga posljednjeg

kavalira da je otprati kući. Bješe to junak večeri, poručnik Ludvig

von Margas. No pobrinula se da je na odlasku vidi Tore Björndal.

Dobaci mu u prolazu nekoliko riječi, s prkosom u očima i porugom

oko usta, a poručnik se kraj nje glasno nasmija.

Tore dugo osta šuteći, a onda se okrenu i pođe za njima.

Već su zakrenuli u drvored na Borglanda Elizabeta i poručnik,

kad začuše brze korake za sobom. Stadoše oboje te u čudu

pogledaše onog što ih je sustigao, a golemi se i snažni poručnik

čvrsto ispriječi između Elizabete i Torea.

Tore kaza kako želi nasamo izmijeniti riječ dvije s gospođicom

Elizabetom, ako gospođica dopusti. Zacijelo joj je htio odgovoriti na

posljednje njezine riječi. No lijepa je Elizabeta već kazala svoju

posljednju i nije htjela nikakvih riječi dalje. Uspravi svoj oholi vrat,

hladno i prezirno bljesnu očima te proslijedi svojim putem, zače u

sjene drvoreda.

Kad je Tore htio za njom, poručnik von Margas stavi mu svoju

tešku šaku na rame, da nasrtljivca odgurne u stranu. Nato pade

133

udarac, brz kô munja a težak gotovo kao smrt — i poručnik se

opruži koliko je dug i širok. Tore proslijedi drvoredom a poručnik

osta na hladnom jesenskom putu.

Vjetar hujao među granjem i vijao uvelo lišće Toreu oko nogu.

Drvoredom što od ceste vodi na Borgland koračala gospođica

Elizabeta, ponosna kô kakva kraljica. Bijaše nekako na pol puta kad

ju je Tore sustigao.

Na mjesečini joj lice problijedje kao kamen kad je opazila da

za njom nije golemi i snažni poručnik, nego Tore Björndal, koga je

smrtno ranila podrugljivim riječima. Pogled nazad pokaza joj da

poručnika nema.

— Na odlasku ste mi zahvalili što sam vam bio ugodna igračka

prozbori Tore drhtavim glasom — i rekli ste mi da mogu i dalje

plesati s praznoglavim ženama s kojima sam plesao. Rekli ste,

zabavljalo vas da se u dosadi malo mnome poigrate...

I u tim riječima Tore joj se sasvim približi te proslijedi:

— Ali mi na odlasku, gospođice Gall, niste dali ni jednog

poljupca.

I nasred ponosnog borglandskog drvoreda Tore rukama

obuhvati Elizabetu von Gall, a ona, sva izvan sebe od pustog bijesa i

straha, ne izusti ni riječi.

Unatoč svem otporu našla se kô kakva svilena lutka u njegovu

naručju, i dok je mjesec razlijevao svoju blijedomodru svjetlost a

jesensko lišće šuškalo po putu, poljubio je Tore gospođicu Elizabetu

da su joj pukle usne i krv iz njih potekla.

— Sad i ja vama zahvaljujem na igri, lijepa gospođice — reče

Tore, uljudno se nakloni te ode.

Prođe pokraj nje i proslijedi drvoredom prema Borglandu. Bez

ogrtača, u lijepom svečanom odijelu i razbarušenih uvojaka skrenu

te udari na sjever, gdje stari put u Björndal prolazi pokraj ponora u

Djevičanskoj dolini.

Poslije onoga što se zbilo nije više htio na Hovland. Po kola

može poslati ujutro.

Gospođica Elizabeta stajala nijemo i ukočeno, s čipkastim

rupčićem na ustima što su krvlju prokapala. Kô kakav stup stajala

gospođica nasred puta. Možda joj nisu krvarile samo usne. Uvijek je

bila ponosna i samosvjesna, i sve i svakog prezirala. Njezina je volja

svagda bila zakon — do tog časa. No sad je kažnjena.

134

Prvi put u životu namjerila se na nekoga koji je njezinu volju

čvrsto maknuo u stranu i porugu joj uzvratio porugom. Je li ga zato

mrzila?

Međuto se netko žurio drvoredom, pa se gospođica okrenu

Borglandu i nastavi put. Žurio se to poručnik, koji je napokon došao

k sebi poslije strašnog udarca.

— Je li vam što učinio? upita je promuklim glasom, pun očaja.

— Upitajte njega, hrabri viteže! — odgovori gospođica i

pokaza kuda je Tore otišao.

Elizabeta nato ode ravno kući na Borgland, a poručnik von

Margas isuka mač i krenu putem prema ponoru u Djevičanskoj

dolini.

Valovi ognja i crvenila zapljuskivali mu lice, jurio je sav izvan

sebe, a mjesec mu osvjetljivao put.

Krajina zategla vjetrom, uždio vihor i cvilio drvoredom, meo

lišće na gomile i motao ga u kovitlac. Negdje pas zavijao daleko

dolje u ravnici, a sova kriještala na hridinama povrh ponora.

Vratio se poručnik. Mač mu još bijaše u ruci, ali se sada nije

sjao na mjesečini, kao što se sjao kad je odjurio.

Kad je ušao u drvored, probudio se na život nakon strašne

opsjednutosti. Sav prestravljen zurio je u krvavu oštricu i lijevom se

primio za čelo. U kakvo se to nedjelo upustio, za ime Božje? Časnik

s kraljevskim oružjem protiv goloruka čovjeka!

Hrabri Margas! Zla Elizabeta okaljala mu ime za sva vremena,

život mu uništila!

Kao trapovijesan siđe s puta te mač sve do drška utisnu u

zemlju. Zatim ga očisti te ruke obrisa o travu. Stajao je teško

naslonjen o neko stablo u drvoredu. Zastenja jedan jedini put —

neizreciva patnja bijaše u tom uzdahu.

Odjednom kao da je nebo palo na zemlju — drvo na koje se

naslonio zaljulja se, zemlja se pod njim potrese. Odande gdje je

izvršio svoje strašno djelo prolomi se trijesak, kao da se snježne

urvine obranjaju, i zatutnja nešto duboko pod zemljom.

Blijed kô smrt, dršćući cijelim tijelom, stajao poručnik i hvatao

dah. Nije nikad vjerovao u sablasti, ali bijaše siguran da su se te noći

otvorila vrata paklena.

135

Svečanost se na Hovlandu zacijelo završila, jer je začuo

glasove ljudi što se odozdo približavahu. Brzo se sakri u sjenu

drveća i nestade prema Borglandu.

Svu noć proleža budan, razmišljajući što da počne sutradan: da

o svemu izvijesti pukovnika i da njemu prepusti odluku, ili — što da

uradi, za ime Božje!

Ujutro se našao rano na nogama, blijed da ne mogaše biti

bljeđi; ruke mu se tresle kô u groznici. Prvog susrete samog

pukovnika.

— Jeste li čuli što je noćas bilo? — upita ga pukovnik.

»Zar je već izišlo na vidjelo?« pomisli von Margas, a jezik mu

se prilijepi za nepce. No pukovnik nije čekao odgovora.

— Vrh na Storhammeru promijenio oblik — proslijedi

pukovnik. Golema se hrid skotrljala u dubinu Djevičanske doline.

Dugo smo ta očekivali, ali je čudno što se to zbilo sad u jesen. Inače

se takvo što događa u proljeće, kad se led otapa. No hrid je sve ljeto

bila nagnuta, i noćas ju je vihor prevalio, pa se odronila. Pukovnik je

još govorio, a poručnik razabra da se hrid srušila upravo onamo gdje

se ono dogodilo... i prvi put odahnu poslije toliko mučnih sati. Ali s

tim njegovoj muci ne bijaše kraj.

Kad je dan nešto odmakao, na borglandsko dvorište stigoše

kola u koja bijaše upregnut vranac.

U kolima sjedio stari Dag. Prvi put za svih pokoljenja kola s

Björndala zaustavila se na Borglandu.

Htio je govoriti s gospođicom Elizabetom i s poručnikom koji

se zove Margas.

Iziđe sam pukovnik, ledeno hladna lica.

— Što će vam njih dvoje?

— Da govorim s njima. Važno je.

Dag Björndal i pukovnik von Gall sreli su se sada drugi put.

Dag upita poručnika i gospođicu je li istina da je njegov sin

Tore noćas s Hovlanda išao za njima. Tako su mu naime kazali u

župi.

— Jest odgovori gospođica Elizabeta — otišao je starim putem

na sjever. Onamo gdje se noćas stijena srušila — nadoveza odmah

zatim.

136

O odronu je otac Dag već čuo, i čelo mu se duboko nabora, ali

se inače ne opazi nikakva promjena na njegovu licu.

— Ništa mi drugo nemate reći? — upita smrknut.

Nisu imali ništa više da mu kažu.

— A zar... nije došao kući? priupita gospođica Elizabeta, a lice

joj pokazivaše kao da se u duši bori između radosti i crne žalosti.

— Nije — odgovori otac Dag — nije se vratio.

Pogled mu dugo počinu na lijepom ali tvrdom licu gospođice

Elizabete, a onda na nemirnim poručnikovim očima i na njegovoj

ruci što je drhtala. Zatim Dag Björndal okrenu konja te se odveze —

starim putem prema ponoru u Djevičanskoj dolini.

Izdaleka se moglo vidjeti razaranje. Stijena što se skotrljala

otkinula je širok dio puta i srušila ga u dubinu.

Dag siđe s kola te se poče spuštati u dubinu, dokle god bijaše

moguće. Nije našao nikakva traga Toreu, a odvaljena je stijena tako

golema da je za vječna vremena mogla i pedeset ljudi pokopati pod

sobom.

Putem se nije moglo dalje, pa Dag morade okrenuti, pokraj

Borglanda.

Na rasputici, gdje borglandski drvored izlazi na cestu, stajala

gospođica Elizabeta kad je Dag išao na povratku.

— Niste ga našli? — upita ona.

— Nisam — odgovori Dag.

— Jeste li bili dolje u dubini? opet će ona, a glas joj zadrhta od

straha, ili možda od radosti.

— Jesam — kratko će Dag pa krenu dalje.

Poručnik von Margas doznao je od gospođice Elizabete da se

nije našao nikakav trag. Gospođica je dobro vidjela kako mu se na

izmučeno lice spustio kao neki mir, pa zato odmah doda:

— Proboli ste ga s leđa?

Poručnik posivje u licu, okrenu se i ode.

Je li ga gospođica Elizabeta vidjela kad se vratio i kad je —

otirao mač, prije nego što se stijena srušila? Poručnik von Margas

nije to nikada doznao. Otputovao je još istog dana i nikada više nije

došao na Borgland.

A gospođici Elizabeti usne nikako da zacijele. Za hladna joj

vremena pucale i krvarile, a isto tako i po drugom vremenu. Je li

možda ranu držala otvorenom za uspomenu na jedinog muškarca

koga je srela?

137

Po svem onom kraju ljudi tajanstveno kimali glavom kad bi se

poveo razgovor o Toreu Björndalu. Bijaše za njih cijela cjelcata

istina da su ga odvele one kojima je nastan u dubini Djevičanske

doline. Poigravao se djevojkama na zemlji i — da, nečuvene li

strahote! — po mjesečini švrljao oko ponora. Tko bi ikada pomislio

da nekome može mozak toliko uzvreti! Zato ga i jest zlo snašlo.

Toreova smrt ostavila na Björndalu duboke tragove.

Otac Dag primio ju je doduše s najvećim mirom. Tako se

barem opažalo na njemu. Ispunile se riječi Ane Hamarrbö. On je to

očekivao i bio spreman. No mučno mu bilo pri duši što mu sin nije

pokopan na posvećenom mjestu.

Mladi Dag postao turoban i samo odlazio u šumu. Rijetko je

kad bio kod kuće.

Terezu je taj udar najviše pogodio. Leđa joj se pogurila, i ta

nekoć snažna i čvrsta žena počela ozbiljno slabiti. Jedne večeri na

izmaku zime gospođica Kruse, tiho kao uvijek, ušla u prednju

dvoranu gdje je otac Dag sjedio i razgovarao s kapetanom.

Gospođica zamoli Daga da dođe Terezi. On odmah ustade i uđe u

blagovaonicu, gdje je Tereza sjedila u svom naslonjaču.

Kad je ušao, Tereza pruži ruke prema njemu, a on, prilazeći,

osjeti kako mu se oči čudno rose.

— Uskoro ću i ja otići — zausti Tereza. — Ćutim kako mi

hladnoća prožima sva leđa. Smrzava se život u meni.

Dag dohvati stolicu i sjede prema Terezi. Ona mu primi obje

ruke, a glava joj umorno i bespomoćno klonu.

— Hvala ti, Dag — proslijedi Tereza — od srca hvala na

svemu, na svim lijepim danima što smo ih zajedno proveli. Nadam

se da će mi dobri Bog oprostiti sve zlo što sam ga učinila.

Dag joj obuhvatio ruke nježno i pažljivo, kao da su dvije mlade

ptice. Glava mu se priklanjala sve dublje kao pod kakvim teškim

teretom, a glas mu jenjao do daška kad je odgovorio:

— Treba da ja tebi zahvalim na svim danima što si ih ovdje

provela boreći se za me i za moje.

Gospođica Kruse bijaše u silnoj brizi tih posljednjih dana, jer je

poslala čovjeka u šumu, po mladog Daga, i kad je otac Dag izrekao

138

te riječi, vrata se otvoriše, i tiho poput duha uđe sin u sobu i napol

kleknu pred majku. Došao je ravno iz šume i tako jurio da mu je

srce htjelo iskočiti iz grudi. Tereza ga je gledala već kroz prvi veo

smrti što joj se spustio na oči.

— Jesi li to ti, sine moj? — reče Tereza i svoju mu drhtavu

ruku položi na glavu. — Bog te blagoslovio što si došao.

Bijahu to posljednje riječi Tereze Björndal. Mladi Dag zaplaka,

prvi put otkako je odrastao. Dugo je plakao za majkom. Činilo se da

još toliko toga ima što bi htio kazati majci — tisuće lijepih riječi što

nikad nisu izrečene. A sada je kasno. Dobrostiva i hrabra njegova

mati zauvijek je otišla.

Ukop Tereze Björndal bijaše takav kakav se nije vidio u onom

kraju. Premda joj posljednjih godina tijelo bijaše kao mrtvo u

naslonjaču, ljudi joj dolažahu po savjet i pomoć u brizi i nevolji, a

ona je hrabro zatomljivala svoje vlastite boli i patnje, da bi do

posljednjeg dana bdjela nad brigama naselja i liječila njegove patnje.

Koji imađahu konje i kola, povezoše se, a ostali, koji ne mogahu

naći mjesta, krenuše pješke — i tako se sve, veliko i malo, staro i

mlado, zaputilo dugim putem prema crkvi. I iz župe u ravnici

pristizao svijet i ulazio u pogrebnu povorku.

A poslije ukopa nastao muk i tišina — tiho u naselju, tiho na

posjedu. Ljudi bez riječi išli naokolo i plašljivo se oglédali oko sebe.

Mladi Dag odlazio u šumu, nitko nije znao kamo. Gospođica

Kruse obavljala svoje poslove tiho, kao da je kakav duh, a stari

kapetan pažljivo listao po svojim knjigama i papirima.

No stari Dag, koji je zveketom novca zatomio i zaglušio i

posljednje usrdne riječi gospođice Doroteje i samu uspomenu na

nju, on koji je zaustavio konja na borglandskom dvorištu i hrabro se

sreo okom u oko sa starim kraljem moći, pukovnikom von Gallom,

on koji se spuštao u ponor Djevičanske doline u koji ljudska noga

nije stupila — hoće li taj Dag uspjeti da zagluši i uspomenu na svoju

ženu? Nije li i dalje sigurno kročio zemljom, nije li i dalje u divljoj

jurnjavi prelazio preko putova i preko ljudske sreće? Čovjek koji je

gotovo trideset godina bolovao od najteže i najneizlječivije bolesti u

životu, ne može se izliječiti u cigli jedan dan. Ledena i otvrdla

priroda što se cijeloga jednog ljudskog vijeka prožimala krutošću i

tvrdoćom, susrećući se okom u oko s najdubljom ljudskom

139

nesrećom, da bi mogla reći: pravo treba da se izvrši — takva kruta

ćud jedna je između onih mnogih bolesnih priroda koje su milijune i

milijune ljudi držale u nesreći kroz tisuće godina, i takav čovjek nije

drugo doli jedan od onih bolesnika što sa svojom bolešću idu u smrt,

a te bolesti i ne vide.

I nije se sa smrću Tereze Björndal dogodilo nijedno ad onih

čuda što ih u staro doba bijaše na svetačkim grobovima. Bolesnici

nisu najednom ozdravljali na dan njezine smrti. No, ima neka moć u

dobrim ljudima, oni su jaki i poslije smrti: događa se da i dalje žive

— po svojim riječima i djelima, a najviše po dobroti svoga srca.

Poslije Terezine smrti oca Daga počeli obuzimati osjećaji kakvi

su ga obuzimali u mladosti, kadno mu je brat onako rano i nenadano

izvjekovao svoj vijek. Tereza je doduše dugo bolovala, i njezina

smrt nije došla bez znaka i nagovještaja, ali čovjek koji se uživio u

to da zgrće novac, ne opaža znakova kojima smrt najavljuje svoj

dolazak. Zato je Dagu Terezina smrt došla neočekivano, i zato su ga

na čas njezine smrti, i poslije, saletjeli i pritisli osjećaji kakvih

odavna nije znao. Pokrenulo se nešto u njegovoj unutrašnjosti, nešto

što nekoć bijahu osjećaji, a što se umrtvilo na tvrdom putu novca.

Jest, i Dag je usporio korak poslije Terezine smrti, i on je

osjetio tišinu i tugovao na svoj način — tugovao nad svojom

umrtvljenom tugom, žalio nad svojom usahlom žalošću. Žalio je što

ne može da žali kako bi trebalo žaliti za čovjekom kakav bijaše

Tereza. Razmišljao je o tome, i tako se ipak zbilo čudo o Terezinoj

smrti — Dag malo-pomalo počeo opažati svoju bolest.

Ima neka moć u dobrim ljudima, oni su jaki ne samo za života

nego i poslije smrti, i Tereza je i dalje živjela u Dagovim mislima, u

njegovim samotnim noćnim časovima.

140

DRUGI DIO

I

I opet granulo proljeće nad björndalskim krajem. Breze i drugo

drveće po obroncima ulistalo mladim lišćem, lastavice veselo

prolijetale zrakom, brežuljci se prošarali cvijećem što se smiješilo u

travi kô i svakoga Božjeg proljeća, ne misleći na smrt.

Mladi Dag utonuo u teške misli, duša mu se nasumorila, ali oči

bile budne i opažale sve, kô i prijašnjih dana. Vidjele su rani podbjel

gdje niče ukraj puta i nježni kopitnjak gdje se modri uz rub snježnih

zameta u šumi; široke mu grudi udisale miris proljeća i upijale dah

života, a krv mu snažno i zdravo strujala cijelim mladim tijelom.

Takvi su zakoni života.

Stari Klinge, nekoć ratnik, grijao se svu zimu uz vatru na

kaminu, što se nikad nije gasila, te tako iz tijela tjerao kostobolju, a

noću se zavlačio u topla i debela krzna u postelji. A kad je granulo

proljetno sunce i pozlatilo pute i brežuljke, kapetan uspravio leđa i

odbacio palicu kojom se poštapao.

Ocu Dagu prvih tjedana poslije Terezine smrti slabo išao san na

oči. Ležao je budan i prebirao u sebi, razmišljao o svemu i svačemu.

Vrijeme što je proteklo od Terezina dolaska na Björndal pa do

njezine smrti, njemu se činilo nevjerojatno kratkim — a ipak je

iznosilo trideset dugih godina. Činilo mu se da je jedva imao

vremena da se s njome malo razgovori — eto tako su brzo godine

prohujale. Imao je osjećaj kao da ju je jedva i poznavao prije njezine

smrti. Zatim ga obuzelo neko mučno čuvstvo, prožeo ga neki osjećaj

srama što ga zapljuskivaše u valovima, i toga se osjećaja nije mogao

osloboditi. Pritiskivaše ga kao nekakav dug prema njoj — dug koji

se ne može nikad izravnati i platiti, jer je ona mrtva.

On koji nikad nije imao samilosti sa svojim dužnicima, sad se

eto našao u dugu, postao dužnikom. U čemu je dug — s tim ne

bijaše načistu, a nije mu bilo jasno ni to da uopće što duguje. Samo

je nešto tištilo duboko negdje u njemu, ondje gdje je nekoć živjelo

ono što se zove osjećaj — u korijenskim žilicama slegla se neka

tupa i daleka bol — sram, dug...

141

I dalje se vozio u grad i pohodio sela u ravnoj župi, odlazio na

svoj tvrdi obilazak. Jurili vranci i udarali kopitima, leden strah

donosili gdje bi se pojavili, i za sobom ostavljali mračni očaj, kô i

prije. Jest, vozio se, ali ne onako radosno kao prije, odlazio onamo

više po staroj navadi, sve češće izostajući, i što je vrijeme dalje

odmicalo, sve se više događalo da björndalski vranac nije stizao kad

su ga očekivali, nije ga bilo u određeni dan.

Jednog dana pojavi se neki starac na Björndalu i zamoli

gospođicu Kruse da mu dopusti da ostane ondje. Gospođica nije

znala što bi: starac bio siromah u Boga, bez igdje ičeg pod kapom

nebeskom, a tako je lijepo i usrdno molio da je morala, ma kako bilo

nepromišljeno, izići pred Daga sa starčevom molbom. Dag je

najprije hladno pogleda, a onda se nešto lagano trže u staroj mu

brazgotini nad sljepoočicom. Stisnuo je zube, podigao željezno lice:

i zagledao se u daljinu.

— Učini kako se običavalo činiti za Terezina vremena!

I gospođica Kruse učini kao što je Teretna obično činila. Našlo

se mjesta za starca, a i za druge što su dolazili. Iznenadila se čeljad

na Björndalu, zadivili se žitelji u naselju, čudili se župljani u ravnici.

Dogodilo se da je otac Dag počeo odlaziti i dalje od dvorišta

samo nekoliko koračaja dalje, no takvo se što nije vidjelo već godine

i godine. Stajao bi tako s rukama na leđima, šaku bi čvrsto stisnuo i

oborio glavu — stajao kao da nešto osluškuje. A najčešće su ga

mogli tako vidjeti kad bi šumjela šuma i krajina vjetrom zategla.

Jednog dana toga ranog proljeća otac Dag dade gospođici

Kruse neobičan nalog: kaza joj da pripremi jela za dvojicu, da ga

dostane za cio dan, i da izvuče stara odijela i čizme od losove kože,

za nj i za kapetana. Ljudi naprosto nisu vjerovali svojim očima kad

su sutradan izjutra vidjeli oca Daga kako prti torbu s hranom te

starim dugim korakom udara put šume, s Klingeom iza sebe.

Za starog kapetana bijaše to tegoban put, kô neki usiljeni marš,

te mu valjalo često popostati, da odahne dušom, jer još nikad nije

vidio da netko tako grabi stazom kao što je grabio otac Dag. Kad se

sunce sasvim ispelo na nebu i dan prepolovio, bijahu stigli do velika

jezera. Otac Dag kaza da je to Röisla. Jezeru na sjeveru bila

ispašarska koliba. Iz dimnjaka se povijali plamenovi svijetla dima.

142

Priđoše njih dvojica te uđoše. Mladi Dag pekao ribu na žaru među

kamenjem na ognjištu. Brzo se uspravi te im se nasmiješi začuđen.

Otac i sin ne pogledaše jedan drugoga — obojici na licu ležaše

izraz neke zbunjenosti. I nije bio baš običan taj susret. Bijaše kao da

su se prvi put susreli stari i mladi gospodar šume. Obojici se ubrazdi

u pamet misao, pretitraše u glavi koliko je vremena prošlo otkad su

posljednji put zajedno bili u šumi. Davno je to bilo, još dok je mladi

Dag bio dječak, a odonda je zagospodario šumama dokle god sežu.

A sad eto opet starog gospodara, pojavio se onaj koji je tu za

svojih mladih dana vladao snažnije negoli itko prije njega. Mladi

stajao smeten, ne znajući što da počne, a stari — gospodar onolikih

majura, šuma i ljudi na golemom prostranstvu — stajao tu kao da

moli da smije sjesti i malo počinuti u svojoj staroj kolibi.

Mladi Dag iziđe. Vani je imao još ribe i jednog tetrijeba, kojeg

je trebalo očupati. Bijaše najbolje da se nečim zaposli. Tako svima

olaknu pri duši. Kapetan sjede te izu čizme: nažuljale mu se noge od

pustoga onog hoda i jurnjave. Sjede i otac Dag. Sprva glavu oborio

preda se, bio kao pokunjen, a onda mu oči počeše kružiti naokolo,

kao da ga živo zanima sve što bi obuhvatio pogledom, a i nosom

kanda hvataše mirise. Jučer je vidio sina gdje poslije ručka odlazi, te

je mislio da će momak ostati jedan dan u ribolovu. Što je otac htio

od sina? I zašto je jadnog kapetana vukao sa sobom u tu daljinu?

Stari Dag nije još bio sasvim načistu s time. Naprosto je došao

tu, kao što je dolazio u mladosti: nekoć je naime išao u šumu kad

god bi mu nered nastao u duši. A sad je mnoga toga bilo u neredu u

njegovim mislima, valjalo mu ih srediti. Možda ga je nešto vuklo i

sinu — sinu njegovu i Terezinu. A kapetana je htio imati pokraj

sebe, da se ne nađe nasamu sa sinom, jer njih dvojica, otac i sin,

bijahu tako tuđi jedan drugome kako to već često biva između oca i

sina kod krutih i zatvorenih ljudi. Otac je Dag možda često

razmišljao o toj mladosti što je kraj njega rasla i odrasla, stala na

snagu i bljesnula čeličnim sjajem u očima. Jednog će se dana mladić

oženiti, i onda će, kako je to već od starine, nastati kao neka

ravnopravnost između oca i sina. A to se nije slagalo sa starčevim

mislima i pogledima. Ta bijaše u njega tako zapovjednička ćud da u

njegovoj glavi još zadugo nije bilo mjesta ni za kakvu

ravnopravnost.

I eto zato se, dijelom, otputio od kuće — da sa svojim mislima

dođe onamo gdje šuma huji i bruji, no najviše zato da se nađe blizu

143

mlada čovjeka svoje vlastite krvi i da vidi ima li tu pomoći i lijeka

velikoj usamljenosti u kojoj poodavna živi.

Mladi Dag gledao da makne od sebe sva čuvstva i osjećaje koji

ga koče. Očistio je ribu, oblijepio je glinom i spretno zapretao u

žeravu, nad kojom je tetrijeba uzeo vrtjeti na ražnju i polako peći.

Protezao se te bio visok poput sjevernog jelena, nisko se sagibao i

pokazivao gipkost kakve zvjerke, već prema tome kako je posao

zahtijevao. Kapetan sjedio i odmarao se gledajući nekako sjetno na

mladost što je izbijala u svakom pokretu mladog Daga. Otac međuto

segnuo rukom u torbu te izvadio kruh i maslac, potegao bocu s

rakijom i poredao srebrne i kositrene čašice — te nastadoše ugodni

časovi, kojih nije nikad zaboravio ni jedan od njih trojice.

Kapetan se naklopio na ribu, na pečenku i na kruh, čimkao i jeo

prstima i pri tom niz grlo salijevao rakiju, »da riba ima u čemu

plivati i da tetrijeb može kljucati« — kako je sam rado kazivao.

Mladi Dag bio lak i spretan, te je i za jela sveudilj nalazio vremena

da dvojici vremešnih ljudi priredi još poneki komad ribe ili pečenke.

Starom se Dagu malo-pomalo ispravljalo lice i glava izdizala iz

uobičajenog iskrivljenog držanja, vedrilo mu se čelo, sabirale se

bore u kutovima očiju, pogled mu bivao topliji i sav izgled

dobroćudniji.

Otac i sin nisu među sobom ni riječi izmijenili. Što su imali da

kažu jedan drugome, to kazivahu Klingeu, koji tako bijaše kao neki

posrednik među njima dvojicom,

Od tog je dana počeo otac Dag češće odlaziti u šumu. Nije išao

daleko, nije zalazio duboko, nego tek toliko da sjedne i gleda

naokolo, da oko sebe osjeća dah i bruj velike šume i udiše miris

crnogorice — da se u huju vjetra što šumi u krošnjama, okruži živim

uspomenama na mlade dane.

U svojoj je nutrini kopkao i tragao za nečim izgubljenim, za

nečim što je bilo pa prošlo. Možda je mislio da će mu šuma to

vratiti, da će u njoj naći što je izgubio. Nekoć je tako jako osjećao,

ćutio tugu i radost, mržnju, gnjev i sram, i povrhu ljubav prema

rodu, posjedu i cijelom naselju. Eto to je iščezlo iz njegove duše.

Čovjeka je nestalo u njemu. Možda će mu šuma i uspomene iz nje

donekle pomoći da sitne žilice osjećaja što još nisu usahle, ponovno

nabujaju u korijenju te niknu na površje. Ta nisu li iz toga gotovo

usahlog panja izbile sitne i blijede mladice? Možda će one bolje

144

potjerati i zaodjeti se zelenilom bude li češće i marljivije zalazio u

svježu i životnu zemlju svoje mladosti.

Tereza ga je malo razbudila svojom smrću. Ona je za života

sjedila uz mnogu i mnogu bolesničku postelju, a poslije smrti sjedila

je noću uz postelju svoga muža.

Već nakon prvog odlaska u šumu izmijenilo se lice ocu Dagu:

glava mu više nije bila nagnuta kao posljednjih godina, oči mu više

nisu gledale onako hladno. Jasno se opažalo kako otac oživljuje kad

je sin kod kuće. Kad nitko ne bi vidio, gledao bi mladića dugim i

nekako ispitljivim pogledom, kao da mu je istom sada jasno da ima

sina.

145

II

Ljeto oljetilo i minulo, jesen se banila i otišla, zima stezala pa i

prevalila — prohujala godina te i opet granulo proljeće, a za njim

ljeto pronijelo svoj sjaj gorom i nizinom.

Na Borglandu bilo gostiju za lijepih dana, jedni odlazili, drugi

dolazili. Potkraj ljeta te godine dođe neki major na Borgland. Zvao

se on Barre, a sa sobom je doveo svoju kćer, gospođicu Adelaidu.

Taj major i pukovnik na Borglandu bijahu drugovi, i u mladosti su

zajedno proveli mnogo ugodnih i sretnih dana. Sad im pak život

svakome tekao drugom stazom. Dok je pukovnik von Gall živio u

milju i obilju na velikom i moćnom Borglandu, major Barre kuburio

u gradu boreći se s neimaštinom i s dugovima.

Ljetni dani bili na izmaku i jesenske se magle već počele

povijati putovima i poljima. Došlo vrijeme za majora i njegovu kćer

da se vrate u grad, no dani odmicali, a njima se dvoma nije žurilo:

majora je malo šta vezalo za grad, a ni kći se nije bojala da će kamo

zakasniti.

Gospođica Adelaida i gospođica Elizabeta šetale vrtom i

stazama, no nisu bile prisne drúge ni prijateljice, jer ni u jedne ne

bijaše srdačnosti. Gospođica Elizabeta proživjela tešku žalost, bila

zavoljela jednoga jedinog čovjeka, a taj umro, pošto je u njoj

probudio jaku ljubav. Odonda su joj kadikad krvarile usne, te ih je

brisala čipkastim rupčićem i dugo gledala u krvave mrljice.

Gospođica Adelaida, majorova kći, imala buran život. U ranoj

je mladosti živjela na selu, na očevu imanju. Otac joj tada bijaše

konjanički poručnik, a kasnije kapetan, i kad bi bio kod kuće, pratila

bi ga Adelaida posvuda. Učila je upravljati kočijom i jahati kao

dječak. Sve su joj životinje bile prijatelji i sva se djeca skupljala oko

nje. U svome krugu bijaše ona sam život — u ono doba.

Kad je Adelaidi bilo deset godina, otputovala je s majkom baki,

biskupovoj udovici, i odonda nije kći vidjela oca, sve dok joj poslije

mnogo godina ne umrije majka i baka. Po nekim riječima što ih je

čula razabrala je da s ocem nešto nije u redu — spominjala se

nekakva gospođa i potrošeni majčin novac.

146

Poslije krasnog života na očevu imanju sad se Adelaida našla

pod strogom skrbi svoje bake. Bijaše baka otmjena i fina priroda, ali

vrlo samosvjesna i zapovjednička. Stara je gospođa živjela u

uspomenama na minule slavne dane kad je njezin rod bio među

prvima u zemlji. Tako je duboko živjela u tim uspomenama i

sjećanjima, tako se sva zanijela starom slavom, da je naokolo hodila

poput kakve sablasti iz davno minulih vremena. Strogo se držala

svake forme, te sa svoje odmjerenosti, neumoljivosti i strogoga i

kritičkog pogleda bijaše strah i trepet svima. Od njezinih su

sredstava sad imale sve tri živjeti, a u koga su sredstva, u njega je

često i moć, pa je tako Adelaida odgojena u duhu svoje bake.

Svakim su joj danom ubijali u glavu starinske nazore o staležu i

položaju, i bakina su aristokratska shvaćanja ostavila duboke

tragove u mladoj duši djevojčinoj. Uspomene na vedro i šaroliko

djetinjstvo venule u tome ukočenom i jednoličnom životu, dok

naposljetku ne usahnuše.

Adelaidi valjalo mnogo učiti: glazbu i ručni rad, jezik francuski

i njemački, a ni u latinski i grčki nije smjela ostati sasvim neupućena

— mišljaše baka, koja je svoje mnogo znanje sabrala u ono strogo

doba kad su gospođice iz plemenitaških obitelji morale svašta znati.

U bake u kući bijaše mnogih i svakakvih knjiga, što su ostale iza

biskupa, tako te Adelaida nije imala vremena ni da sanja o

djetinjstvu i o sretnim danima.

I majka i baka bijahu doživjele teških razočaranja, pa su često

pred djevojkom kazivale kako je ljubav i tome slično pusta laž i

obmana, a majka je kćeri povrh napominjala da su muškarci varalice

pokvarenjaci, valja joj se dakle dobro u pamet uzeti i držati se što

dalje od njih.

Kad Adelaidi bijaše dvadeset godina, umrije joj majka, a malo

zatim i baka promijeni svijetom — i tako djevojci nije bilo drugog

izbora: morade svome ocu, koga je imala duboko prezirati, kako ju

je majka učila. Uto je doba otac upravo dobio obavijest da ga više ne

trebaju u aktivnoj službi: bijahu mu splasnuli i prihodi i raspoloženje

kad je Adelaida došla. Nije mu baš bilo po volji da mu u kući sjedi

čeljade u koga je još i stroža i zagrižljivija ćud negoli u njegove

nekadašnje žene — čeljade koje će osuđivati i kritičkim pogledom

pratiti svaki njegov korak. Ipak je bilo nešto privlačno na majoru,

zacijelo je imao svojih vrlina, kad se unatoč zlohudom njegovu

udesu nije smanjio stari i veliki krug njegovih znanaca i prijatelja.

147

Neki mu je dalji rođak čak ponešto pomagao na različite načine,

tako te su se pomalo sređivale njegove prilike, postajao mu

snošljiviji oproštaj sa službom u vojsci i dolazak njegove kćeri, a i

staro mu se raspoloženje polako vraćalo.

Dobivao je pozive na slavlja i svečanosti kô i prije, te je

odlazio i vodio kćer sa sobom. Bijahu li posrijedi lijepe godine što

ih je Adelaida dostigla, ili pak vedrije strane života koje je sada

vidjela, ali djevojka se očito počela razvijati i vedriti. Kad je pomalo

promijenila kroj haljinama, kad je okrenula drukčije češljati i

uzdijevati kosu i kad je nestalo prijašnje ukočenosti u držanju,

jednog dana upozoriše majora da u kući ima ljepojku. Otada je

počeo gledati kćer s poštovanjem, jer ljepota bijaše nešto što je on

cijenio. Istom je tada opazio da je u djevojke otmjen izgled njezine

bake, a uz to ponešto i vedrog i neskučenog držanja iz njegove

mladosti. Major Barre uze smanjivati svoje izdatke još brižnije

negoli prije, da bi se kći mogla bolje i ljepše odjeti, i tad se započe

Adelaidin pobjednički uspon. Sve su je oči pratile gdje god bi se

pojavljivala, ali... da, bijaše tu jedno, ali. Vremena se promijenila,

novac postao i vrijednost i najveće značenje, a novca Adelaida nije

imala. A najgore još bijaše što je imala nekakvu posebnu ćud, koja

je oko nje stvarala kao neki oklop nepristupačnosti. To, pa onda ono

njezino znanje, a ponajviše njezin hladni, kritički pogled, urodi

najposlije time da su je susretali s nekom vrstom straha.

Gajio je major nade i vjerovao da će već nešto biti, ali

prikladna muža svojoj kćeri nije vidio ni u jednome od onih mnogih

prosaca što ih je njezina neobična ljepota unatoč svemu okupljala

oko sebe. Tako prođe gotovo sedam godina, i baš prije nego što su

toga ljeta otišli na ladanje, pojavila se naposljetku Adelaidina

sudbina — u liku nekog ljekarnika. Ovaj je doduše najbolju mladost

imao već iza sebe, ali su ga smatrali imućnim čovjekom. Između oca

i kćeri došlo do sukoba. Ona nije htjela ni da čuje za ljekarnika, te

kaza ocu kako uopće ne misli da se uda. A major se ražestio pa joj

rekao kako u vremenima kakva su sada, čeljade treba da se upravlja

po razboru i da se dobro uzme u pamet. Otišao je čak dotle te joj

spomenuo da je do ušiju zapao u dugove i da ne zna kako će se

iskopati. Adelaida se silno rasrdila gdje otac njezinu ljepotu smatra

izvorom prihoda za njezino i njegovo uzdržavanje. Uza svu

ukočenost i ponos počela je pomalo opažati, za tih godina u gradu,

da se život ne sastoji od pustih starih oblika i bakine otmjenosti.

148

Uvidjela je da je novo doba donijelo nove i drukčije poglede,

drukčije se sada misli o plemstvu i staležu, jasno je razabrala da

ništa više nije kako je nekoć bilo. Uvidjela je da je siromašna, i ta je

spoznaja pomalo počela djelovati na nju, Ali ljekarnika — ne!

Udarala bi nogom o pod kad bi samo pomislila na nj.

Takav bijaše život Adelaide Barre kad je u najljepšoj mladosti

hladna i ogorčena šetala stazama i puteljcima s Elizabetom von Gall.

Nisu bile prisne druge, nikako, ali su ipak i jedna i druga imale svoje

da pripovijedaju. Adelaida se mnogo kretala u gradskim društvima,

a o tome je Elizabeta rado slušala.

Hodajući tako i pripovijedajući znale bi se ponekad otputiti niz

drvored te zaći cestom. Ondje im se kadikad valjalo brzo ukloniti u

stranu kad bi naišli konji sa sjevera. Bijahu ti konji crni poput

gavranâ, a grabili su kao da ih vihor nosi. A oni što bi sjedili u

kolima projurili bi bez pozdrava. Svi su drugi tu u poštovanju

pozdravljali gospođicu Elizabetu, a oni s vranim konjima samo bi

projurili, kao da zemlja za njima gori.

Adelaida je dva-tri puta upitala odakle dolaze ti konji, ali je u

odgovor dobila samo kratko: sa sjevera. To je, dakako, bilo malo, da

bi štogod mogla razabrati, pa se stoga u nje probudila radoznalost.

Jednog jutra, kad je poranila da se prošeta vrtom, susrete brata

Lorenca. Nitko ga nije drukčije zvao. Bio to rođeni brat pukovnikov,

ali čudak, koji se rijetko kad pokazivao pred gostima. Zato je i

izlazio jutrom u šetnju prije svih ostalih.

Glava u brata Lorenca bila nekako neobično nakrivljena kao da

neprestano nešto osluškuje, kao da se neprestano čuva nekakve

pogibli.

Svega se bojao taj čovjek, a plašili su ga, da se ne bi pokazivao

pred ljudima. Sakrivahu ga dijelom zbog njegove maloumnosti, a

dijelom stoga što bi mu moglo na um pasti da kazuje kojekakve

nesklapnosti. Mogao bi pripovijedati kako je imao mnogo novca, u

zlatu, srebru i papiru, pa sve to izgubio. A i mnoge bi druge gluposti

mogao iznizati.

Pukovnik je zacijelo imao svojih razloga da Lorenca drži

podalje od ljudi.

I Adelaida je znala za njegova čudaštva, pa se nije prepala kad

je izbio pred nju na vrtnoj stazi. A tko zna nije li baš zato i poranila

da ga susretne? Možda i nije prvi put udovoljila svojoj radoznalosti

raspitujući se u njega za ono što joj drugi nisu htjeli da kažu.

149

Adelaida prijateljski pozdravi siromaška i nadoveza nekoliko

napomena o hladnoći i o bliskoj zimi.

Brat Lorenc nemirno žmirnu očima, kao da mu jako sunce u

njih udara, te uzvrati da je po njegovu mišljenju Adelaida mnogo

ljepša od Elizabete — ne samo po imenu, te dometnu da je Elizabeta

zla i da će je jednom đavo odnijeti.

Adelaidu prođoše srsi. Učini joj se da baš nije tako lud.

Djevojka spusti glas te mu povjerljivo prišapnu nekoliko riječi:

znala je da mora šaptati nije li joj želja da mu misli pođu drugim

pravcem.

Prišapnu mu kako je vidjela vatrene vrance gdje prolaze kao

vihor, te ga kao u strahu upita odakle dolaze.

Lorenc slušao otvorenih usta, a kad je odgovarao, šaptao je

tako tiho kao da povjerava bogzna kakvu golemu tajnu. Odgovorio

je Adelaidi da konji dolaze s posjeda što se zove Björndal, gore na

sjeveru. I da uveća tajanstvenost, nadoveza nešto čime su njega

plašili.

— Ondje gore — reče — imaju nekog kapetana po imenu

Klinge. Taj je ondje zatvoren, i hladno je oko njega i mračno. Nikad

mu ne daju vatre ni svjetla. Elizabeta je to rekla, a i mene će onamo

otpremiti budem li noću glasno govorio u sobi.

Adelaida je doznala više nego što se nadala. To o kapetanu

Klingeu odmah će pripovjediti ocu, koji se svuda raspitivao i tragao

za svojim starim prijateljem.

Zahvali bratu Lorencu, a on joj cjelunu ruku — bješe to

posljednji ostatak iz njegovih galantnih dana te se udalji uzdignute

glave i ponosno pokroči svojim putem.

Adelaida mišljaše na starog kapetana. Zašto li se skrasio gore

na sjeveru? Zacijelo nešto nije u redu. Sigurno je piće posrijedi. Zlo

je prošao, suviše zlo, rekao je njezin otac jer kapetan Klinge bijaše

tako dobar prijatelj. Ali zašto bi jadni kapetan bio zatvoren na

pustome dvoru gore na sjeveru?

Čim joj se toga dana pružila zgoda, Adelaida se s ocem nađe

nasamu te mu pripovjedi što je čula od brata Lorenca.

Major Barre sav usplamtje. Je li njegov stari i najmiliji prijatelj

još na životu, i još tu u blizini, i zatvoren, e, onda njemu, majoru,

valja odmah onamo. Neće ni časa časiti.

Istom oko podneva stigla je Adelaida da mu to kaže, a

pukovnik na Borglandu našao se u neprilici: skanjivao se i

150

premišljao bi li majora pustio da se odveze na sjever i posjeti

prijatelja. Major je morao Adelaidi dati riječ da neće odati kako su

to čuli od Lorenca, jer bi jadnika osuli prijekorima. Zato ne bijaše

spomena o zatvoru. Major je samo kazao kako zna da mu je prijatelj

na Björndalu i kako ga želi posjetiti, prije nego što se vrati u grad.

Major nije opazio kako se pukovniku smrklo lice kad se

spomenuo odlazak na Björndal. Bijaše on navro da ide, pa je

naposljetku dobio konja i kola.

Svima na čudo, a Elizabeti na užas, spremila se i Adelaida da

krene na sjever. Elizabeta je gošći naglasila kako nije dolično

odlaziti na onakvo mjesto; u glasu joj bilo i opomene i ogorčenosti,

ali nije koristilo.

Dogodilo se tako da je i opet konj krenuo s velikog Borglanda

na sjever, put Björndala. Major se, kao i svaki stranac, zaustavio na

Hamarrböu te ondje pitao za Björndal i za kapetana Klingea, a onda

produžio dalje.

Put prema Björndalu, uza strmi brežuljak, bio mučan za

nenavikla konja. Lagano su odmicali te imali dobrano vremena da

gledaju stara kvrgava stabla i mahovinom obraslu kamenu podzidu

što se uzdizala od drveta do drveta. Stigoše na dvorišnu kapiju,

sastavljenu od tako golemih stabala kakvih nikad nisu vidjeli, pa se

uvezoše u dvorište što bijaše uredno i čisto kao kakav pod. Tu i

tamo na dvorištu se zelenjela trava, a u sredini se uzdizao golem

hrast sa tri odvode što su širile svoje grane.

U pristrešje iziđe budno oko onih dvora, gospođica Kruse.

Izraz začuđenosti bijaše joj na licu kad je ugledala došljake s

Borglanda, ali kad su ovi spomenuli Klingea, prijazno kimnu

glavom. Uvijek je bilo mračno u prednjoj prostoriji, jer u njoj ne

bijaše prozora, a svjetlost s ognjišta slabo koristila kad bi tkogod

došao izvana prije nego što bi se umračilo. Pridošli slabo mogahu

štogod razlikovati unutri, no nazreli su tešku mušku spodobu gdje

ustaje s klupe kraj kamina. Priđe čovjek te im čvrsto stisnu ruku.

U taj čas eto i kapetana niza stube što bijahu straga. Mogao je

lijepo vidjeti pridošle, jer je na njih padala svjetlost iz kamina. Kad

ih spazi, morade se prihvatiti za priručje, koliko se bijaše iznenadio.

Šta to vide moje oči! — uzviknu Klinge. — Jesi li to ti, dragi

Barre. Gle, stari vuk i lijepa gospođica Adelaida!

151

Kapetan i major zastadoše časak gledajući jedan u drugoga,

onda se zagrliše. Major je htio da dobro zagleda Klingea u lice da

vidi je li zatvorenički blijedo. Ali lice u kapetana bijaše osmaglo od

sunca i vjetra, kô za mladih mu vojničkih dana. Pusta je dakle

izmišljotina ono o zatvoru. Adelaida se pribila uz vrata i stajala

ondje kao da je na odlasku, kadli se opet pojavi gospođica Kruse

noseći dvije svijeće, koje postavi na rub kamina.

Ništa nije majoru i njegovoj kćeri koristilo što su uvjeravali da

im odmah valja natrag. Morali su odložiti ogrtače i sjesti, ali u sobu

nikako ne htjedoše: moraju nazad, rekoše, valja im uzeti put preda

se prije nego što se umrači. No nije bila lako doći na Björndal pa

odmah otići. Za majora Barrea zaista ne bijaše lako, jer su na stol

došle čaše, pa duhan i glinene lule.

Major visoko uzvi obrvama i široko otvori oči kad je kušao

prvu čašu. Čega li sve na svijetu nije okusio njegov izvježbani jezik!

Gutnu još gutljaj, i već je znao. Ta kako je moguće? U toj daljini i u

takvoj šumskoj zabiti, a takav izvrstan konjak? Gutnu još gutljaj, ali

nekako oklijevaše da ga proguta. A onda u čudu pogleda u starog

Daga, ali je ovaj mirno pušio lulu i gledao u vatru. Na Borglandu

nisu gostima nikad spominjali o naselju na sjeveru ni o ljudima što

ondje žive. Stoga major nije mogao ni slutiti da se tu u podrumu

nalaze tolike izvrsne boce iz Holderove kuće u gradu. Stara u

mnogima bijaše kapljica već kad su stigle ovamo, a za svih tih

godina što su tu proležale nije se mogla pomladiti. Gospođica je

Kruse od svoje stroge gospodarice naučila da ih drži u redu, pa kad

su stigli gosti sa onako otmjena i ugledna dvora, odmah je iznijela

jednu od najboljih.

Gdje se u čaši iskri, razvezuju se jezici, pa će ubrzo riječi

poteći preko stola. Major se pribrao nakon prvog iznenađenja te

pokazao kako je majstor u razgovoru o svemu i svačemu. I u Dagu

okopnjelo, a stari kapetan bio kô u raju.

Kraj kamina stajao naslonjač s visokim naslonom i sa širokim

naslonima za ruku. Bijaše grubo izrađen, ali dobro obložen krznima

i jastucima. Tu je sjedila gospođica Adelaida, lijepo zavučena u

sjenu i podalje od muškog društva. Imala je veliku čašu slatkoga

vina, koju je stavila na ručni naslon. Je li se možda dosađivala, ili je

oštri pogled načas upravila tamo prema gospodi? Sjedila je neobično

mirno.

152

Adelaida Barre nije bila od onih što se dosađuju kad se nitko ne

bavi njima i ne vrze oko njih. Baš se udobno smjestila i lijepo se

osjećala u sjeni. Samo se na vinskoj čaši na ručnom naslonu

svjetlucao odsjaj vatre s kamina. Nije bila sladokusac kao njezin

otac i nije poznavala vina kao što ih je on poznavao, ali je dobro

znala da su joj čašu natočili plemenitom kapljicom što se pije u

svečane dane. Oko toga joj se časak namatahu misli, te joj se činilo

da skupocjeno vino upravo pristaje tome mjestu. U svemu bila neka

otmjenost, premda drukčija od one na koju bijaše navikla. Možda joj

je starina svega unaokolo davala takav dojam, ili je možda dolazilo

odatle što su joj se oči pomalo privikavale na polutamu te je sve više

razabirala oko sebe. Na jednom zidu visio zastor, star ali majstorski

otkan, s lijepim likovima i bojama. A ni vrata na koja su ušli ne

bijahu obična vrata, nego golema i teška, s umjetničkom rezbom, a

željezni okov na njima majstorski izrađen. Bilo je unutri mnogo šta

da se promatra, a Adelaida nije imala zatvorene oči.

Vani vjetar zahujao. Čula je daleko brujanje i za njim kô neki

mukli poj i zuj. Bijahu to zacijelo šume. Uze osluškivati te osjeti kao

da nešto novo i nepoznato struji njome iz tog prostora u kojem se

nalazi i iz huja i pjesme vjetra vani. Ta sve je tu drukčije negoli

ondje gdje ona živuje i dane traje. Tu je nad svime neka postojana i

mirna moć i snaga, bliža samome životu, jer je tu i život veći i

drukčiji nego što ga je ona dotad vidjela.

A tamo podalje, za stolom, čaše se marljivo natákale. Major bio

govorljiv i vedar, razvezao mu se jezik, riječi teku li, teku, a stari

kapetan slušao priče i zgode što dozivahu u pamet minule dane.

Začuše se koraci u pristrešju, vrata se otvoriše i na njima se

pojavi čovjek iz tame. Pošto su se vrata opet zatvorila, unutri stajao

došljak: u ruci držao pušku i žmirkao prema svjetlu. Bio to neobičan

momak, razdrte odjeće i divlje razbarušene kose. To se mladi Dag

vratio iz šume. Kad uđe, pozdravi gledajući prema stolu, gdje bi

obično uvečer sjedio njegov otac ili pak stari kapetan. No kako sad

bijahu trojica za stolom, morade prići i pružiti ruku. Tako doznade

tko je onaj treći, a kapetan kaza majoru da je to gospodarev sin.

Rekoše momku da u naslonjaču kraj kamina sjedi majorova kći.

Djevojka mu hladno kimnu glavom, a mlađi Dag uzvrati pozdrav.

Adelaida nije nikad vidjela tako neobične pojave.

Prvi joj osjećaj bijaše strah, te umalo što nije viknula, no kad je

momak pozdravio i nasmiješio se ljudima za stolom, promijenila je

153

mišljenje, jer to bijaše divan osmijeh, a kad je pomnije zagledala te

opazila kako mu crte na licu odaju smionost, zavalila se dublje u

naslonjač, dublje u sjenu, da bi ga mogla bolje promotriti, a sama da

ostane neopažena.

Dag dohvati klupicu i sjede pored kamina, po sredini; trljao je

ruke i malko se tresao, bijaše mu ugodna toplina. Ponudiše mu

konjaka, a on iskapi čašicu i više ne htjede. Stari pas, što je ležao u

kutu kraj kamina, došepesa veselo škamučući. Leže ispred Daga i

poče njuškati vonj šume i jezikom sezati za rukama koje su ga

tapšale.

Adelaida sjedila zaklonjena u sjeni. Nitko nije mogao vidjeti

kako neprestano promatra mladog Daga, kako ne skida svojih lijepih

očiju s njega. Ono čega se u početku prepala bijaše njegova

neuredna kosa i odjeća. Nikad nije vidjela da itko takav dolazi među

uredne ljude. No poslije je po puški razabrala da je upravo došao iz

šume. Bijahu mu umazane i hlače i kaput, svi rubovi izlizani, a

bijaše i poderanih mjesta. Lijeva mu nogavica izdrta po koljenu. Na

nogama mu stare, izlizane kožne dokoljenke, ali su izvrsno

pristajale. U svoj toj otrcanosti isticao se rub košulje na vratu.

Ovratnik bio bijel bjelcat i oštro se ocrtavao na vratu smeđu poput

treslovine. Pogleda mu ručne zglobove, i odjednom se sva strese.

Oko lijevog mu zgloba i nešto poviše bio zavoj, a rukav mu zavrnut.

Taj je zavoj očito bio bijel, a sad je pokazivao krvave mrlje što su

kroza nj probile. Djevojka pogleda lice tome momku što je spokojno

sjedio zabavljen psom. Osmaglo lice pokazivaše volju i čvrstoću, ali

bijaše na njemu nešto mladalačko i umilno. Cio lik u momka odavao

je snagu koje se valjalo bojati, a kad bi se pokrenuo, pokreti mu

bijahu meki i gipki kô u kakve zvjerke: nikad takvih nije vidjela.

I opet je svrnula pogled na ručni mu zglob, ali se nije usuđivala

da ga išta upita. No kako je momak nešto dobroćudno govorio psu te

mu se smiješio, i kako je u tome osmijehu, bilo nečeg dječački

vedrog, djevojka se napokon usmjeli:

— Jeste li to u šumi ozlijedili ruku?

— Ah, bio sam malo nespretan s orlom — odgovori momak.

— S orlom? — u čudu će djevojka.

I rastvori širom oči. Slušala je doduše i čitala o orlovima, i

vidjela ih na slici, ali su oni za nju bili nešto što pripada nekakvu

drugom i dalekom svijetu, a ne njezinu, svijetu udaljenu tisuće i

154

tisuće milja, a sada, gle, eto je kraj čovjeka koji orla spominje kao

da je kakva svagdanja sitnica.

— Jeste li se borili s orlom? — upita sva u napetosti.

— Nisam se borio nego sam pucao na nj — odgovori momak.

Pao je, ali sam ga pogodio samo u krilo. A kad sam se približio, on

udario.

— I onda ste ga ubili? — priupita i sva se strese.

— Jesam — kratko će momak.

Major uhvatio uhom posljednje riječi, pa se okrenu:

— Što, orla? Vidjeli ste orla?

— Ubio orla! — odgovori Adelaida.

Takva zgoda bijaše nešto za Barrea, da može pričati kad se

vrati u grad.

— A je li vam tu orao? — radoznalo će major.

— Jest, donio sam ga — dočeka momak.

Major je htio da vidi orla i da pobliže čuje kako je sve bilo, ali

mladi Dag nije imao što da pripovijeda o tim sitnim događajima, jer

njemu sve to bijaše beznačajno.

Uđe na časak gospođica Kruse, da vidi treba li štogod gostima,

pa joj kapetan prišapnu kako bi major rado da vidi orla što ga je

donio mladi Dag. Djevojka kimnu i tiho iziđe.

Gospođica Adelaida ne skidaše pogleda s ovoja na Dagovoj

ruci. Nije shvaćala odakle joj to, ali se nosila željom da popravi i

namjesti onaj ovoj, jer je i o tome nešto učila, Ali ostade mirno u

sjeni, u naslonjaču.

Sve to novo što je čula, vidjela i osjetila, prostruja njome poput

kakva vala, i jad joj pade na srce, tuga je obuze. Oćutje glad za

istinskim, pravim životom, jer je sad osjećala da ima i pravog života.

Kako li neizmjerno dalek od njezina živovanja i njezina društva

bijaše pravi život. Glavom joj potekoše uspomene, javiše joj se

sjećanja na ljude s kojima se susretala — nasmiješena lica, žene što

bi s njome povjerljivo šaputale da bi odmah zatim nju samu

ogovarale pred drugima, udvarači i kavaliri što bi se duboko

klanjali, cjelivali joj ruku i sipali laske, da bi se časak poslije rugali

njezinoj ponositosti i njezinu siromaštvu. Da, sve ih je znala, njih i

njihov isprazni i lažni život.

Izvana netko jako zakuca i na vratima se pojavi neobična

spodoba. Bješe li to čovjek, životinja ili kakav duh, nije se moglo

razabrati, no prilika uđe i za sobom zatvori vrata. Bijaše to

155

»Majstor«. Tako su ga zvali. Kao što je Jörn Mangfoldig ili

Mnogostruki u svoje vrijeme bio majstor u svemu što se pravilo od

drveta, tako je taj sada bio majstor na svom području — naime u

svemu gdje posrijedi bijahu kože i životinje. Dali su mu orla da od

njega štogod načini, jer kad Majstor prione, čuda stvara. Gospođica

Kruse poslala po nj, jer bi gospoda da vide orla, a Majstor ga eto

dovukao.

Majstor bio nizak rastom, a orao pak prava kraljevska ptica s

golemim krilima što su se vukla malenome majstoru oko nogu.

Majstor se polako gegao te podigao golemu pticu i raširio joj oba

krila, tako da su se protegla u svoj širini. Sav izgled i držanje

Majstorovo bijaše sama vjerodostojnost, i nitko Majstora nije mogao

osumnjičiti s kakve varke ili kovarstva. S pravom je on nosio svoje

ime. Malko je možda orla podesio, da ga lijepo pokaže. Je li mu to

kroz vrat i kroz kljun proturio željeznu šipku i držao je u zubima,

njišući njome pomalo? Orao raširenih krila lebdio pred kaminom,

glava mu bila divlje uspravna, a na njoj stršio strašan kljun. Bijaše

pravi užas i strahota, baš pravi divlji gospodar zraka.

Majstor i opet sastavi ptici krila i nestade u tamu. Za njim

zapuhnu hladan val.

Mladi je Dag sjedio pred kaminom, leđima okrenut prozoru, i

dok je Majstor pokazivao pticu, on je nešto kazivao psu. Malko je

namrštio čelo kad je razabrao što se zbiva, ali se nije okrenuo. Ta

nije mu to bio prvi orao.

Dok je Majstor pripovijedao o orlovima i razgovor tekao za

stolom, sjedila je Adelaida bez ijedne riječi i samo promatrala

Dagovu glavu i divlje kovrče na njoj.

Gospođica Kruse javi da je prostrt stol, ali to majora i njegovu

kćer samo podsjeti da je večer dobrano odmakla i da im valja odmah

krenuti.

Plamtjela vatra u kaminu, visoko sezali plameni jezici i

osvjetljavali Adelaidu Barre kad se opraštala na vratima. Mladi ju je

Dag dugo gledao, a i stari, koji je tolike godine bio slijep za mnogo

šta. I on je, otac Dag, dugo i otvorenih očiju promatrao lijepu gošću

što je prije sjedila skrivena u sjeni kamina.

Godina išla starim tokom i zašla u kratke dane i duge noći,

došla zima sa snijegom, što je prekrio svu krajinu björndalsku i svu

156

župu u ravnici. Ledena se skrama uhvatila na jezerima i močvarama,

ljudi sa sjekirama i pilama odlazili u šume, s večera i u osvit

modrikasti se dim uzdizao s koliba u šumsku tišinu. Snažne ruke

obarale stabla, konji odvlačili drvo na gomile. Mirno i sigurno tekao

život gdje je stari Dag vladao. A čili vranci čvrstim kasom grabili

cestom u grad i nazad, kô i svih minulih godina.

157

III

Otkucavao sat, dan gasnuo i večer osvajala. U danjoj sobi

majora Barrea sjedila gospođica Adelaida, sama nad svojim

vezivom. Ruke joj ispustile iglu i svilu i nemoćno počivale na stolu.

Vitka joj leđa lako naslonjena na naslon, nešto je neobično s njome.

Oholi se vrat večeras malko prignuo, nema onoga uznositog držanja

što ga inače danju pokazuje, i odatle joj izgled nekako blag i ženski.

Možda ipak nije u nje onakva hladnoća iza strogosti što je pred

svijetom pokazuje? Vjeđe joj napol spuštene nad lijepim očima, što

su se povrh stola sanjarski zagledale u daljinu.

Odjednom se povrati život u ruke što su mirno počivale.

Ponovno se prihvatiše vezenja, dok su oči kadikad poglédale u

kazaljke na satu. I opet eto minuo dan, otišao vjenčajući se svojim

tokom. Vrat se polako uspravljao, tako polako da se jedva moglo

opaziti, i maloprijašnja blaga slika iščeznu. Adelaida brzo ustade i

priđe ogledalu. U sobi bila polutama, gorjela jedna jedina tanka

svijeća, ali se djevojčino lijepo lice i snažni joj vrat ukaza kô svijetla

slika iz tamne pozadine u ogledalu. Ispod lijepo uzvijenih obrva

sjale oči poput dviju jasnih i mirnih zvijezda. Usta joj odlučna, ali u

krasnim lukovima. Dugo je tako stajala u nijemu susretu sa samom

sobom. I opet se eto otočio jedan dan, dan njezine mladosti i

najljepših joj godina. Sjenka umornosti prijeđe joj ustima i

pogledom, laka poput lakog daška, no u istom času vrati joj se

njezina ponositost i njezin prkos.

Misli joj bijahu gdje su bile svakog časa danju, svakog budnog

sata noću za ovih posljednjih tjedana i čitavih mjeseci. Hoće li je

stići ista sudbina kô i njezinu majku što je zadesila, sudbina svih

žena u njihovu rodu, kako im se proricalo? Zar će samo ugledati

obećanu zemlju, a nikad u nju doći?

Sudbina njezine majke?

Kao da ju je zalio leden val i žilama joj prostrujao. Sudbina

njezine majke? Da, zašto ne? Nije isključeno. Ta majka joj bijaše

lijepa kći moćnog i uglednog biskupa, ako i ne bogata, ono imućna

pa ipak... Izvjekovala je svoj vijek kao zaboravljena supruga

osiromašjelog časnika. Puna ledene strave sjećala se Adelaida

158

posljednjeg stiska ruke svoje majke i posljednjih joj, bolnih riječi na

umiru: »Bog te čuvao, kćerce, i poštedio te moje sudbine!«

Kakva prava ima ona, Adelaida, da se nada boljoj sudbini?

Mati joj bijaše imućna udavača, djevojka iz ugledne kuće, a ona,

Adelaida, kći je časnika koji je do vrata u dugovima. Ta ona je samo

na ruglo i smijeh. I ona je bila kô i sve žene njezina roda: nije se

mogla otresti uvjerenja da je nešto osobito, da je ljepša i pametnija

od drugih — a eto se nosi mislima obične, glupe žene. I to još ne

bijaše sve: daleko su je sni nosili, gradila je kule u zraku.

Jedan je jedini put bila na velikom posjedu gore u šumi, pa joj

se već nada usadila u taštu dušu. Sav je razum u njoj ustuknuo pred

tim maštanjem i tako je nerazborito sanjarila kao još nijedna

djevojka. A ipak — kako da se oslobodi te tlapnje?

Zašto je šuma onako brujala i pjevala kad je ona, Adelaida,

sjedila ondje u prednjoj dvorani. Zašto je u sebi osjećala neslućenu

toplinu i snagu, kao nikad prije u životu, kad je sjedila ondje i nosila

se željom da skine zavoj s krvave ruke i da liječi onu ranu? Zašto se

radije i bolje prisjećala velikog dvorišta na onome posjedu, s

golemim sjenovitim hrastom, negali dvorišta na Borglandu, gdje je

provela onolika vremena? Zašto se sjećala svake i najmanje sitnice,

plamsanja borovine u kaminu i pucketanja u zidnim gredama kad je

zapuhao večernji vjetar?

Odjednom se ogledalo pred njom zamuti, nestade ga. Oči joj

postadoše nekako neobične, niz lice joj kliznu nešto vlažno i toplo.

Naglo se okrenu od ogledala te izvadi rupčić. Brzo i odlučno ubrisa

pod očima — nestade i suzâ i misli. Gospođica Adelaida uspravi

vrat i opet zauze ponosno držanje.

Ali nije mogla te večeri dugo držati glavu nad jakom strujom

misli. Crta vrata i opet se smekšavala, spuštala se glava. Sve što u

njoj bijaše toplo i srdačno, sve što u njoj bijaše žena, htjelo je

zadržati taj san.

Sve što je vidjela i čula o tamnoj strani braka, o lažima u

ljubavi, nosila je neprestano kao neki oklop na sebi, oklop protiv

svakog osjećaja i topline. Hladno je i mirno gledala na svaku

pomisao o ljubavi. Kavaliri s plesa i vedri vitezovi s vožnje saonama

nisu zasluživali njezina pogleda, nije ih gledala. Svako udvaranje,

svaku galantnost i lasku smatrala je pustom lakrdijom. Sva dična

gospoda iz društva i sa svečanosti ne bijahu joj drugo doli puste

figure u igri koja se nje ne tiče.

159

Kad joj bijaše dvadeset godina, odbila je svoga prvog prosca,

»dala svoju prvu košaru«. Ismijala čovjeka glasno i nemilosrdno.

Tako su joj se beznačajnim činila njegova časna uvjeravanja. A

onda su došli drugi. Sa strahom je na to mislila. Naposljetku se

pojavio taj ljekarnik, čovjek što je jednom nogom već izišao iz

života, ali bogat. Otac ju je dobrano prekorio i objasnio joj kako

svijet i život leži u novcu, a ne u praznu maštanju i u pustoj

ponositosti. Baš se ražestio kad je otpravila ljekarnika. Ali se

ljekarnik i opet pojavio, vrebao i čekao — čekao da se ponos skrši u

neimaštini i da se prigne ukočeni vrat. A jednom mora da se uda.

Nije se mogla pomiriti s mišlju da je snađe tužna sudbina tetke

Eleonore.

Tako eto mišljaše, i tako je uvijek mislila kad je razbor radio.

Ali srce, koje je obuzdavala i držala u strogosti i hladnoći za sve

vrijeme otkad se zadjevojčila, javilo se sada i kucnulo jedan jedini

put, a ipak je sveudilj odjekivalo i drhtalo u cijelom joj tijelu.

Dogodilo se to one večeri kad je sjedila u sjeni kraj kamina, u

tamnoj prednjoj dvorani. Onda je prvi put osjetila golemu snagu u

životu. Ponijela se željom što je izbila iz dubine njezine nutrine —

željom da oprezno prihvati krvavi zglob na onoj ruci. Osjetila je

potrebu da se sagne nad onu ruku i da na sebi oćuti pogled onih

zapovjedničkih očiju. Prvi put je osjetila radost da nešto pruži i da

bude dobra, pa da požanje zahvalnost i toplinu.

Kad je poslije o tome mislila, razabrala je koliko krivo bijaše

njezino dotadanje poimanje o uzvišenoj riječi ljubav. Rugala se toj

riječi, jer u njoj bijaše nešto što tako mnogo obećava, a ona je,

Adelaida, iz iskustva u svome roditeljskom domu i od drugih znala

da se takve nade raspršuju i da za njima stoji gorko razočaranje. Što

je sada znala i osjećala, imalo je vrlo malo veze s nadom da bi

mogla mnogo dobiti. Zar se mogla nadati nekoj srdačnosti od

čovjeka kruta lica, kakvo bijaše u mladića što je sjedio pred

kaminom? Ne! Osjećala je samo neizrecivu potrebu da daje i da oko

sebe širi dobrotu. A to zacijelo bijaše ono što se zove ljubav.

Tako je mislila Adelaida Barre, i možda joj se činilo da je ona i

tu nekako viša i pametnija od drugih. No možda je zaboravila da se

pita što je to u njoj izazvalo onu potrebu da daje i pruža. Nije li to

stoga što je željela da prema njoj sine odsjaj zahvalnosti u najjačim

očima što ih je ikad vidjela? I nije li vidjela kako mu poput zlaćane

zrake licem prelazi osmijeh, vedriji i svjetliji negoli ijedan što ih je

160

prije vidjela — osmijeh koji bijaše kô sunčana zraka upravo zato što

je prešao onim strogim licem? Nije li čeznula za tim da joj se onaj

osmijeh upravi još jedanput, još mnogo puta? Nije li vidjela dvije

snažne ruke kako miluju psa — čula i prijateljske riječi upravljene

psu — nije li vidjela kako se u mladim očima odražava prijateljstvo

prema starome, jadnom psu?

Jadna Adelaida Barre! Susrela se s bratom onog čovjeka čiji je

izgled i pogled zarobio mnoge žene, ali ovaj bijaše još opasniji, jer

je bio ljepši i snažniji, a osim toga krasila ga postojanost i poštenje,

koje je njegovu bratu nedostajalo.

Adelaida je razmišljala i nastojala, kô i mnoge žene, da bude

načistu sa sobom. Od one je večeri ostalo mnogo toga čega se živo

sjećala. Po strogim riječima i nazorima njezine bake, najstrašnije i

najneoprostivije na svijetu ako se čeljade ne odijeva lijepo i uredno

prema svome staležu i prema svojim mogućnostima. Ravnodušnost

u tome smatraše baka za nešto najgore na svijetu. I Adelaida se

uvijek u životu držala tih riječi, i za posljednjih je siromašnih godina

radila i dan i noć da bi svoje i očevo ruho održala u besprijekornom

stanju. A eno, kad je bila na Björndalu, domaćinov sin upao unutra

razdrte odjeće i raščupane kose pojavio se u posvemašnoj

suprotnosti sa svim njezinim dotadašnjim nazorima, a ona je ipak

mislila da je ljudsku vrijednost našla baš u tom čovjeku, i zbog

njega joj se uzbudilo srce. Mnoge je misli namatala oko toga, a

najposlije je došla do zaključka da je on upravo onoliko pravi

pravcati čovjek koliko su drugi krive i smiješne figure, i da je stoga

baš onakav kakvi bi, po njezinu, ljudi morali biti. A gospođica je

Adelaida imala instinkta.

Često je čula gdje kazuju kako je ona prava žena iz roda svoje

majke, i kad bi se to spomenulo, znala je o čemu je svijet šuškao. O

ženama iz tog roda govorilo se kako su sve redom lijepe i stasite,

pametne i spretne u svemu, ali im je srce hladno, a ponos

neslomljiv, i sve su na nesreću svojim muževima.

Bijaše to da se čeljadetu koža naježi. Sjećala se tetke Eleonore i

njezinih riječi da su žene iz njihova roda doduše ponosne ali nisu

hladna srca — i sad je dolazilo ono strašno čega se Adelaida upravo

sjećala i što ju je toliko mučilo: njihov ponos u srcu, rekla je tetka.

Zato su mogle osjetiti ljubav samo jedanput i nikad je više

zaboraviti. I pođu li onda za drugoga, ne polaze iz ljubavi, i odatle

nesreća. Zato se tetka Eleonora, kako reče, i nije udala, a ne bi

161

smjela ni Adelaida. Ta sve ih progoni jednaka sudbina: nikad im

mužem ne postane onaj koga zavole. zacijelo je jedna u njihovu

rodu nešto teško zgriješila, kazivaše tetka, i zato su zauvijek

osuđene.

Adelaida se podnimila, na ruku naslonila tešku glavu. I njoj je

dakle sudbina da se susretne s nekim, da se u nj zagleda i nikad da

ga ne zaboravi, a nikad da ga za muža dobije. Sudbina joj je bila da

dođe jedan jedini put na Björndal, da joj jadi na srce padnu.

I s njome se dakle tako zbilo. A zašto bi uostalom baš ona, u

svome siromaštvu, bila prva u svom rodu slobodna od onog

prokletstva? Ta druge iz njezina roda, koliko zna, nisu ni pogleda

uzdigle više nego što je pristojno i razborito. A ona? Je li ona

uzdigla pogled do pristojnosti i razboritosti? »Seljak«! — rekli bi u

njezinu društvu, pa bi u prepasti kršili ruke i krstili se od snebivanja,

ali bi se u sebi naslađivali njezinom sudbinom.

»Lažeš, Adelaida!«

Glasno i resko jeknuše te riječi sobom, tako te se Adelaida

lecnula. Riječi su izišle iz njezinih usta. Njezina ih je čestitost

izmamila. Adelaida se uspravi i ogleda oko sebe, kao da više nije

sama.

»Jest, lažeš«, proslijedi tiše. »U svim svojim mislima prikrivaš

nešto. Sve ti se misli tobože okreću oko ljubavi i sudbine, a sasvim

prešućuješ zemaljskog mamona. Praviš se kao da živiš u doba svoje

bake, te samu sebe obmanjuješ da će ga tvoje društvo nazvati

seljakom, ako ti se želje ispune. Ne, draga Adelaida, ne!«

I opet je glasno govorila. Bijaše kao da se začuo glas njezine

bake, te se Adelaida strese, a nemirne joj ruke prihvatiše vezivo.

»Dobro ti je znano da su se vremena promijenila, znaš da u

tvome društvu mnogi uzdišu nad svojim siromaštvom, znaš da

plemstvo i stalež ne znače više što su značili prije nekoliko godina.

Dobro znaš da bi se mnoga i mnoga blagorodna gospođica smatrala

sretnom kad bi se mogla udati za momka s kakva starog dvora u

pokrajini. Po onom što si čula na Borglandu, i po onom što ti je otac

kasnije saznao u gradu, dobro znaš da je Björndal velik i bogat

posjed. To ti možda samo tetošiš svoj ponos i svoj san o bogatstvu?

Svima onima za koje misliš da ti nenavide, od srca želiš da dožive

dan u koji će se tvoje siromaštvo prometnuti u bogatstvo,

priželjkuješ im gorki čas da te vide u sigurnosti, u milju i obilju, kad

162

se teška vremena što ih svi proriču budu oborila na svu zemlju i na

njihove glave.«

Uspravi se svečano kô u crkvi, sklopi ruke, čvrsto ih stisnu, a

riječi što ih prošapta bijahu upravljene Bogu.

»Znam da visoko uzdižem oči. Znam da je Björndal velik i

bogat posjed, ali ništa o tome nisam znala ni mislila onda kad sam

pomislila da mu nešto budem, njemu, mladom gospodaru. Oče

nebeski, tebi je znana sva ova istina. Pusti kušnju na me — pomozi

mi, izbavi me od svega onog što me čini zlom i kukavnom. Dopusti

mi da ga opet vidim, daj da budem njegova. Daj mu znak da ću biti

njegova žena u dobrim i u zlim vremenima, u svemu, i kazni me

zatajim li...«

Utonu opet u naslonjaču, glavu nadvi nad ručni rad, a ruke, kao

u grču, ispruži na stol. I uze šaputati druge riječi — tople, usrdne

molitve...

Lijepa, čestita Adelaida bijaše usnula u danjoj sobi, naslonjena

na stol, iščezla joj svaka crta ponositosti, nestalo oholog držanja. A

ura, što su je nekoć donijeli iz Engleske, udarala svoje tika-taka, i na

brojčaniku joj stajale samo dvije riječi: Memento mori. Bijaše to

crkvena latinština što je kazivala kako čovjek treba da misli na smrt,

ali za Adelaidu to je uvijek značilo: Budi čestita — jer nikad nije

imala prilike da to čuje, nikad je na to nisu upućivali, i zato je to bila

najstroža zapovijed koju joj je nametnula misao na smrt. A ura išla i

takala vrijeme, odbijala udarce svako pol sata.

Odbiše upravo dva po ponoći kad škljocnu ključ u vanjskim

vratima i kad major uđe u kuću. Bio je u veselu društvu kod dobrih

prijatelja, i sad se vratio pripit. Noćobdija ga pozdravio pun

poštovanja kad je mimo nj prošao, i sve je majoru na svijetu bilo

kako treba i kako je red, samo jedno nije vidio je svjetlo na svome

prozoru, a to bijaše mimo svaki običaj, pa je na nj djelovalo kao

kakav zao znamen.

Pjevušio je major neki od onih lijepih starih napjeva iz

Njemačke, iz vremena kad je ondje ratovao, pjevušio te išao

zadovoljan, kadli opazi svjetlo — i to u danjoj sobi, gdje bijaše

njegova postelja. Da je još bilo u Adelaidinoj sobi, ni po jada: ta ona

je u posljednje vrijeme postala tako čudnovata.

Oprezno otvori vrata i zatvori ih bez suviše buke. Gle, zaspala

nad ručnim radom! Pomalo se dakle opamećuje s obzirom na

ljekarnika, prionula da veze.

163

Majoru se brzo sve okrenulo na dobro. Nije on duboko kopkao

po ljudskoj duši, a jaka mu strana bijaše što se vrlo malo ljutio na

ljudske pogreške: brzo je u svakoga nalazio nešto čemu se mogao

radovati. A možda je i imao razloga da se raduje nad drugima, jer je

samim sobom bio malo zadovoljan. Božić bio gotovo na pragu,

došla loša vremena, a major se zavrnuo u tijesnu, novca u njega

jedva koji groš. Ni jedan jedini između mnogih njegovih prijatelja

nije mu pisao kako bi ga želio o Božiću u gostima. Majoru baš bilo

teško pri duši: zar da sve blagdane provede u kući, u samoći i

neimaštini, s Adelaidom onako neraspoloženom i sumornom.

Spusti pogled na kćer i kao da se malko sažali nad njom — no

takvi se osjećaji nisu mogli kod majora dugo zadržati, baš ako bi

načas i našli mjesta u njegovoj duši.

Na stolu bilo pismo za njega. Često ih dobivaše, jer je u gradu

svidao različite poslove časnicima koji bijahu u pokrajini, pa je od

tih poslova imao nešto malo prihoda. Otvori pismo — no dok je

čitao, na licu mu se pokazivala neka zamišljenost.

— Adelaida! — prilično će glasno major svojoj kćeri.

Adelaida se trže i zbunjeno se ogleda oko sebe. Pogled joj

zastade na uri: kazaljke na brojčaniku pokazivahu gotovo dva i pol

po ponoći. Kao žena kakva bijaše, nije od oca očekivala ukor što je

spavala i ostavila svjetlo da gori bez koristi. Sama je prva uzela

riječ:

— Dolaziš tako kasno? — upita oca.

— Gle, glas je kćerin, a riječi majčine — dočeka major u vedru

raspoloženju.

Adelaida istrepta drijem iz očiju i pogleda u očevo

samozadovoljno lice. Bijaše usnula kako s ocem razgovara o tome

da za Božić pođu na Borgland, jer su im ljetos ondje o tome

govorili. Premda je bila puka uljudnost, ipak je poziv izrečen, pa

kako nemaju kamo poći, mogu na Borgland. I zato, kad je vidjela

zadovoljno očevo lice, pomisli da može odmah i to spomenuti.

Major se nakašlja i reče kako je dobio pismo.

— Jest, znam prihvati Adelaida.

— A bi li pogodila od koga je? — priupita major.

Već je opazila da nije obično poslovno pismo, kad ga otac

onako drži i gleda, te u mislima protitra od koga bi sve moglo biti,

ali nije mogla pogoditi.

— Ne možeš pogoditi? — vedro će major.

164

— Ne mogu.

No u isti čas prođe joj glavom misao poput sijevka:

— Je li... je li s Björndala? — prošapta Adelaida.

— Nisi baš loše pogodila — dočeka major.

Adelaida zatvori oči i upravi misao k nebu. Ta nije li se večeras

za to molila Bogu? Zar su joj usrdne molitve zaista uslišane? Ali joj

se ubrzo prekide nit u mislima, jer joj major s radosnim osmijehom

na licu kaza neka još jednom pogađa. No Adelaida se nije mogla

sjetiti nikakvih drugih mjesta. Umorno prignu glavu, bijaše joj baš

svejedno odakle je pismo, kad već nije s Björndala. Major zacijelo

nije vidio te promjene, nije opazio kako je Adelaida iz živahnosti

pala u crnu ravnodušnost. A kad je promislio, razabra da možda i

nije za nju toliko važno koliko za njega. Možda neće htjeti ni da

čuje, a što će on ako Adelaida kaže ne na ono što u pismu stoji?

Major obori glavu, a pismo kao da uvenu u njegovoj ruci. Kad

bi barem progovorila i pokazala volju, imao bi razlog da plane i da

kaže kako mu je takva volja i gotovo. Uzburkalo se u majoru od

mnogih čaša i zamutilo mu se od dima iz mnogih lula. Nije vidio

sasvim jasno, ali mu se činilo da je od ponosne Adelaide ostala

samo sjena.

— Hm — javi se major — već su dva i pol, pa nećeš li da

pogađaš, moram sam reći. Pismo je od starog Klingea, siromaška.

Major svrnu pogled na papir, da nađe retke koje želi i tako

njegovim očima izmaknu značajan prizor.

Adelaida se sva promijenila. Od one sjene postade lavica.

Zaboravi svaki obzir i naglo se naže naprijed, grčevito se rukama

prihvati za naslone.

— Od Klingea? — prošapta Adelaida.

— Jest — potvrdi major ne dižući pogled s pisma u kojem je

tražio one retke. — Znam da si razočarana, ali ti se valja prikloniti.

Ta on mi je dobar stari prijatelj i drug u oružju, a ovog nam Božića

nema drugog izbora. Vremena teška, novaca malo, život siv i

jednoličan. Valja nam se zadovoljiti ovim što nam se pruža.

Adelaida se pribrala. Ne izusti ni riječi nego se tiho nasloni i

opet u svom naslonjaču. Uspravila je vrat kô i obično, ali je ruke

tako čvrsto sklopila da su joj kosti pobijeljele.

Major uzeo da joj glasno čita. U pismu bio poziv da o Božiću

dođu na Björndal. Na kraju Klinge objašnjavao kako im valja

putovati, da zbog hladnoće što prije stignu. Mogu dobiti konje i s

165

Björndala, stajalo u pismu, ali će im onda na putu biti dosadna

zastajkivanja, pa bi zato bilo najbolje da mijenjaju konje od postaje

do postaje, a na predzadnjoj čekali bi ih konji s Björndala. Odgovor

mogu ostaviti kod trgovca Holdera, gdje će se podići kad idući put

konji stignu u grad.

Adelaida nije ništa spremala za Božić prije nego što je stiglo

Klingeovo pismo, pa je stoga, kako u majorovu prilično iznošenom

ruhu, tako i u njezinu, bilo mnogo toga što je trebalo oprati i ušiti,

dotjerati i utijati. Sve ono na što se inače dugo skanjivala, sad je

naprosto cvalo za njezinom rukom, i predbožićni dani bijahu joj

opet puni očekivanja i radosna kucanja srca — puni sreće kao za

najljepših joj mladih godina.

Tako su radosno zvoncali praporci na kolima onih dana kad bi

im se zvoncanje čulo za vožnje nekamo na božićni posjet, a za

Adelaidu nikad se ljepše nisu oglasili negoli onog jutra kad je konj

počeo grabiti dugim putem prema Björndalu.

166

IV

Noć zapasala na Björndalu, noć uoči Svete Viktorije3.

Gospođica Kruse tiho zatvori kuhinjska vrata. Napokon je

mogla odahnuti. Nije za to imala vremena cio posljednji mjesec.

Božićne pripreme na Björndalu nije običan čovjek mogao svladati; i

gospođica je Kruse zahvaljivala Bogu što je nije stvorio običnom.

Sve se oko nje iscrplo od umora ovih posljednjih večeri i sve je

pozaspalo, samo je ona ostala na nogama, njezine snage kao da

bijahu neiscrpne. Nalazila se u poslu i dan i noć, svetkom i u radne

dane pod nedjeljom. Svima je trebala, sve nadgledavala, svime

upravljala. Njezina je moć bila neograničena u kuhinji i u smočnici,

na tavanu i u pivnici, u staji i u spremnici.

Ušla je u prednju dvoranu, podigla svjetiljku i ogledala se

naokolo. Sve je čisto i uredno, a sutra valja rasuti smreku po podu.

Od nje je zrak tako svjež. Uze čarkati u kaminu, da vidi ima li vatre

u upretu. Potom i opet podiže svjetiljku i tiho se uspe uza stube.

Pripreme za Božić bile mučne kô i svih prijašnjih godina. Sve

je trebalo da bude kao za Terezinih dana i kao što je bilo za života

Ane Hamarrbö. I gospođica je Kruse znala za Anu. Anino je ime i

dalje živjelo na Björndalu i u cijelom naselju. I ove su se godine

pripreme izvršile na Aninu. Neke još sitnice što su ostale doći će na

red ujutro. A onda, na Badnju večer, loženje kupaonice, pa kupanje i

još poneka malenkost.

Bijaše umorna dok se uspinjala, umorna ali zadovoljna. Sve joj

je ove godine ispalo kako treba, a u pravljenju slada osobito je

uspjela. Dakako, i nadjevenice su izvrsne, hladetina se reže kao da je

sir, kolači milina ih pogledati i kušati, a pogačice tanke i lomne

poput suhog lišća, i to bijaše ponajteže. Od početka pa do kraja nije

skidala očiju s Marte, žene koja je pekla kolače i pecivo: pazila je na

nju, da ne bi zadrijemala kao lani.

Jest, sva je prilika da će ovaj Božić biti osobit. Premda je bila

umorna kao nikada dotad, nije htjela u postelju a da najprije

Svevišnjem ne zahvali na svoj pomoći i blagonaklonosti. Okrenuo

3 Noć između 22. i 23. prosinca. — Prev.

167

joj je sve na dobro, jer zna kakvi će im gosti doći u kuću. Gospođica

je Kruse namatala svoje misli oko gostiju što im dolaze.

U svom je životu vidjela dosta otmjena svijeta, ali još nikada

nešto tako fino kao što je majorova kći. Zaista je izvanredan događaj

da takva neobična ljepota i otmjenost dođe ovamo radi siromašna

kapetana. A sad je gospođica Adelaida imala opet doći. Gospođica

je Kruse o tome događaju raspredala svoje misli. Mladi je Dag već

poodavno momak za ženidbu, a u očima gospođice Kruse nijedna

djevojka nije za njega.

Valjda će doći major i njegova kći? U pismu što je stiglo iz

grada odgovor je nekako polovičan. Kapetan misli da će njih dvoje

doći, ali ni on baš nije siguran.

Uh, sva se zgrozila na pomisao kako bi Božić bio pust i tužan

bez gostiju. Kapetan bi se izjedao u duši što nije kadar ni toliko da

sebi dvoje čeljadi pozove u goste, a stari se Dag tako rado kartao

uvečer, pa bi i njemu bilo neprilično bez majora. Jest, ako valjano

razmisli, za nju, gospođicu Kruse, radost božićnih blagdana usko je

povezana s dolaskom gospođice Barre. Ne dođe li, ode joj pol

radosti, uzalud joj sretno dovršene pripreme, uzalud veselje zbog

njih.

Gospođica je Kruse znala i to da bi dolazak majorove kćeri na

Björndal mogao označiti kraj njezinim sjajnim danima na tome

dvoru. Dobro je prošli put vidjela gradsku gospođicu i zapazila kako

drži glavu, a s ljudima u kojih je onakvo držanje nema šale.

Ali ne smije čovjek misliti samo na sebe — to je naučila od

gospođice Doroteje, pokoj joj duši. No teško je biti čovjek po

Dorotejinim načelima. I gospođica je Kruse bila čovjek, premda na

to nije nitko mislio. I ona je imala svoju ljubav — čak dvije, Bog da

prosti. Jednu, da bude gospođica Kruse na Björndalu, a to ne bijaše

malo, s obzirom na to da joj je stari Dag povjerio da upravlja svime

u kući. Bijaše to čast što je sjala oko nje — nešto što njezina

brbljava mati i otac ispičutura, dolje u župi, nisu prešućivali kad bi

se našli među svijetom. Tako je i oko njih bilo nešto sjaja. Druga

ljubav gospođice Kruse bijaše ljubav prema mladom Dagu. Nikad

joj nije uputio prijateljske riječi ili aluzije kojom bi se njezina ljubav

mogla napajati, ali se događalo da bi joj zahvaljivao na ovom ili na

onom, i to je poticalo ljubav gospođice Kruse. Kad bi odlazio u

šumu, u nje je uzimao hranu i čiste košulje, a na to je silno pazio. Da

je samo znao koliko li je pažljivo i strpljivo opšivala obrube na

168

košuljama i koliko li je marljivo njegovu rubeninu okretala na

suncu. Obje ljubavi gospođice Kruse mogla bi preuzeti gospođica

Barre. Teško je to biti čovjek po zapovijedi gospođice Doroteje,

teško ljubiti bližnjega svoga.

Gospođica Kruse uspela se uza stube i ušla u svoju sobu. Tu

zastade u mislima, naglo se okrenu i vrati se hodnikom do

Dorotejine sobe, pripremljene za gospođicu Barre. Uđe unutra i za

sobom zatvori vrata. Ovih je dana mnogo puta bila unutri i vidjela

da je sve u redu, ali htjede još jednom pogledati, dok je za vremena.

Ona je navezivala svoje misli oko tog posjeta, i dogodi li se ono što

naslućuje, neće uditi bude li pažljiva prema gospođici. Pozorno se

ogleda oko sebe. Soba doduše nije velika, ali gostinjske sobe u

novoj kući, mišljaše gospođica Kruse, tako su malo udobne, te je

radije za gošću odabrala Dorotejinu sobu. To je najljepša soba na

svijetu, jer je u njoj stanovala gospođica Doroteja. Gospođica Kruse

ima toliko toga da zahvali pokojnoj gospođici Doroteji: tako

plemenite duše nije još nikad bilo na svijetu. Ostavila je za sobom

pismo u kojem stoji da se Kristini Kruse ima dati njezina ura, a ta je

od najskupocjenijeg zlata i tako lijepa te se činila svetinjom

svakome tko ju je vidio. Donesena je čak iz Nizozemske.

Gospođica se Kruse ogleda po sobi. Da, sve je kako valja, sve u

najboljem redu.

Postelja spremna, samo posteljinu još navući. Pravo je nebo taj

krevet. Sa strana mu izrezbarene krasne figure, i stupovi mu i

nebnica ukrašeni rezbom, po njima divno cvijeće, šare i vijuge,

ljepše negoli u crkvi. Zavjesa je otkana tu na Björndalu, a gospođica

ju je Doroteja sama navezla i načipkala. U jastucima i blazinama

pahuljice od divljih pataka, lake i meke poput zraka, a navlake i

plahte od najboljeg lanena platna, koje se tkalo tu u kući, a bijelilo

se na suncu po björndalskim pristrancima. Pred posteljom bilo

prostrto risovo krzno, najmekše i najtoplije na koje je čovjek mogao

nogom stati.

Po zidovima visjele slike i kojekakve sitnice, a nad komodom

lijepo ogledalo. Podno ogledala gospođica Kruse stavila vijenac od

žutog nevena i zvečca. Takve je vijence plela ljeti, da ih ima za

ukras u mrklim zimskim danima.

Gospođica Kruse zadovoljno udahnu zrak kroz nos: tri se dana

u sobi ložilo da se sve zagrije, a na peć su stavili svježih jelovih

grana, da se rastjera ustajali zrak i da se zamijeni svježim i mirisnim.

169

Jest, gradska gospođica može mirne duše doći ovamo. Vidjet će da

se na Björndalu može lijepo živjeti, ma bila ona navikla na ne znam

kakvu ljepotu.

Sutradan, još prije nego što je prosivio i prvi pamik zore nad

šumama na istoku, škripnuše vrata na družinskoj sobi: na dvorištu se

zanjiha svjetiljka i nestade za stajskim vratima. Bijaše to najstariji

sluga, glavom Syver Bakpaa: za njega je već počeo dan.

Valjalo mu toga jutra upregnuti konja u svečane, velike saone, i

valjalo mu samome krenuti — tako je odredio stari Dag. Ide eto po

nekog majora i njegovu kćer, a taj je major bio u ratu u mnogim

zemljama; konjanički je to major, strog gospodin, i zato ni na

saonama ne smije biti mane — rekla je gospođica Kruse. Valja mu

dakle uzeti pastuha — premda je ovaj nadasve jogunast i ćudljiv: ta

za jednoga konjičkog majora potreban je vatren konj i brza vožnja,

to je jasno kao dan.

Da, treba da upregne Medonju. Od svih konja u njega su najšira

prsa, a juri li, juri, baš kô vihor. Šteta samo što su u takva konja ušli

vrazi te mu se kršteno čeljade jedva može približiti. Zato se nitko i

nije usuđivao da ga upreže, pa se Medonja razrastao, preko mjere

okrupnjao i podivljao, tako te se i Syver skanjivao da ga upregne.

Syver štropotao po staji. Tutnjilo od kopita, zveketali lanci, dok

je obavljao svoj posao. Iz svih pregradaka čulo se rzanje i frktanje.

Sasvim u dnu staje Medonja podigao glavu preko pregratka te prema

Syveru frktao raširenih nozdrva i bijelo iskrenutih očiju. Gle,

Medonja je noćas i opet imao posjet. Syver oprezno uđe u prijeklet i

pogleda u jasle. Dakako, još je sijena ostalo iza vražićaka. Medonja

ga je toliko dobio da ga nije mogao pojesti. Syver pogleda konja sa

strane. Griva i rep, jučer tako lijepo uređeni, danas su samo čupe i

kovrče. Vražići su očito svu noć tuda švrljali, pleli i mrsili.

Syver prijeđe prijeko, Žutki. Kobila nemirno rzala, očito bila

gladna, a jasle joj prazne i olizane. Jadna Žutka, vražići joj sve

uzimali pa davali Medonji, te on debljao iz dana u dan, a ona

neprestano mršavila. Ne vole vražići žutih konja, a Medonju su

pazili i mazili da bijaše baš strahota. I kako su uredno i čisto držali

njegov pregradak! U drugih svake noći bijaše na podu sijena i đubra,

a u Medonje sve suho i čisto. A je li od njega palo štogod đubra,

palo bi u prolaz što je išao kroza sredinu staje, a pregradak bi ostao

čist, kao da je istom okidan i pometen.

170

Syver se odjednom trže. Odnekle se začu kao nekakav hihot.

Bijaše gotovo kao tanko mačje mijaukanje. Uplašen, poče brzo

šaputati očenaš. Zna, kad izgovori molitvu, nemoćni su vražići do

iduće noći. Zatim napoji i nahrani Medonju. No kad mu četkom

htjede prijeći po grivi, Medonja okrenu glavu te uzvrnute gubice i

iskešenih zuba seže za njim, da je sve odjeknulo. Gle, što su ga

noćas uzobijestili, prokleti gadovi. Sad, pošto je iznizao očenaš, ne

čuju ga, pa ih može grditi.

Pošto je obišao svu staju, napuni zobnicu, da Medonji bude

hrane za vožnje, te još jednom pregleda opremu i ham s praporcima.

U staji opet nastade tama i tišina, koju je samo prekidalo

uspavljujuće pucketanje sijena pod konjskim zubima i kadikad koji

udarac potkove o podnicu. Svjetiljka i Syver njihali se sada kroz

tamu prema kuhinji. Syver se mogao nadati valjanu doručku u

kuhinji prije te vožnje: ta Božić je, ako ćemo pravo, već počeo.

Zacijelo će ga zapasti dobar zalogaj i gutljaj.

Dan pomalo počeo sivjeti i prosvitati kad je Syver Bakpaa uzeo

da izvlači saone. Pomagali su mu i drugi, ali samo naoko: gdje su

pale snažne Syverove šake, tu bijaše malo posla za druge. Danas

treba da uzme široke putničke saone.

Dođe čas kad je valjalo izvesti Medonju. Eh, kakve li živosti i

snage u njemu! Jogunio se i poskakivao, grizao i udarao oko sebe,

nije mu čovjek mogao prići bez pogibli, no Syver je od gospođice

dobio valjan gutljaj božićne prepečenice, pa Medonji nije pomagalo

njegovo bacanje i trzanje. Zaigrao Medonja u snijegu da se sve

prašilo naokolo, ali ga je Syver svojim snažnim šakama čvrsto

uhvatio za čuperak na čelu i za grivu, te je tako, lagan na nogama,

mogao obigravati i vrtjeti se s konjem kako god se ovaj okretao.

Bijaše pravi majstor taj konjušar Syver. Posred najdivljijeg plesa

zauzda Medonju, i dok se ovaj još nije ni snašao, bio je već

opremljen te je na njem sve zveckalo. Tek tada se Medonja donekle

umirio. Činilo se da je ponosan na sav sjaj svoje opreme. Ali kad je

trebalo da ga upregne, iznova se uzjoguni. Počeo se propinjati,

bijesno njiskati i nogama udarati da je snijeg letio naokolo. No, je li

jednom oprema bila na konju, Syver je bio siguran. Medonja morade

u rukunice.

Jučer je Syver pregledao saone, a sad su djevojke pod

nadzorom gospođice Kruse donosile te u saone stavljale sve što

može ustrebati na toj studeni. Krzna i kože čuvali su u staroj

171

spremnici, na sigurnu od miševa, iza brava što su se mogle otvoriti

samo velikim svežnjem ključeva, a taj svežanj bijaše u gospođice

Kruse. Momak obuje velike čizme, navuče na se vučje krzno te se

popne na svoje mjesto — bijaše i opet onaj Syver Bakpaa kakva ga

poznavahu svi brđani i pripoljci: s uzdama i s bičem u ruci i s

frkćućim vrancem pred saonama.

Gospođica Kruse gledala za njim i tresla glavom. Načas se

činilo da je konj naumio i usmjerio ravno u nebo, a zatim krenuo

preko dvorišta pa na vrata. Nasmiješi se tada gospođica Kruse i

zatvori vrata na ogradi. Eh, što li će se voziti njih dvoje, major i

njegova kći, gospođica Adelaida.

Dan odmicao, a nad Björndal se slijegao kao nekakav nemir.

Dolazio taj nemir od staroga Daga. Svaki čas izlazio domaćin iz

kuće i gledao preko naselja, tamo prema brežuljcima kod

Hamarrböa.

— Vjeruješ li doista da će se oni otisnuti na taj daleki put po

ovakvoj studeni? — upita Klingea.

Nemir prešao i na starog kapetana, pa mu danas ruke dobrano

podrhtavale, ali se on uspravio, stavio ih na leđa, i nekako mu

držanje bilo dostojanstveno.

— Hja — uzvrati kapetan — morao bi tu biti kakav drugi

razlog da Barrea odvrati od puta, nešto krupnije, a ne zima i daljina.

Ukoliko je uopće nakanio da dođe ovamo — nadoveza oprezno.

Starom se Dagu obrve nadvile nisko nad očima. Po njegovim bi

riječima čovjek pomislio da mu je zaista samo do koje partije karata,

no zapravo je s njime bilo drukčije, nešto ozbiljnije bijaše tu

posrijedi. Nelagodno mu bilo i pretitrati u glavi i upravo je

strahovao pri samoj pomisli na to da bi za Božić mogao ostati bez

gostiju. Težak bi to i sumoran bio blagdan kad ne bi imali posjeta.

Za božićno doba vezuju se tolike uspomene i sjećanja, i kako su ga

obdan, pa čak i obnoć salijetale mnoge i različite misli, bilo mu sada

mučno da za svih tih dugih dana bude usamljen. I kako bi pusto bilo

u srcu da na Božić ide u crkvu bez ijednog gosta! A kako bi sve bilo

lijepo s majorom i njegovom kćeri. Eto, to bijahu razlozi — a možda

i neki drugi s kojih bi stari Dag teška srca gledao gdje se Syver

Bakpaa vraća praznih saona. Zapao je u misli i sumnje poslije

majorova nejasnog pisma, a pogotovu je dvoumio otkako je studen

172

stegla. Snijeg škripao i upravo jecao pod salincima i pod nogama, a

zrak se od puste studeni sav zgusnuo, tako te se sunce kroza nj

vidjelo samo kao kakva crvena mrlja.

Vani, u krčmi na Korsvollu Syvera lijepo dočekali, kô uvijek

kad bi se navratio tkogod iz Björndala. Uvalio se Syver u naslonjač

čelo stola, zasjeo kô kakav župnik, ili bilježnik u najmanju ruku, a

bilo mu jela i pila. Bijahu mu to najljepši dani, kad bi se tako vozio

kroz naselja u ravnici. Stari bi mu Dag dao novaca da može platiti

svoj potrošak, a nije davao u sitnu. Mogao je Syver mirne duše

zadržati štogod za sebe, ali je bio pošten čovjek, a uz to mililo mu se

da ovako navraća s lijepim saonama, s čilim vrancem i sa mnogo

novaca. Tada je i Syver Bakpaa bio pravi gazda. Kao što mu već

bijaše u navadi, jeo je dobro i dugo, a onda u prisoblju prilegao, da

se odmori. Kazao je da ga probude kad stignu gosti iz grada.

Dan odmicao, večer se bližila. Krčmar je dvadesetak puta

prilazio južnom prozoru, da vidi ne miče li se štogod dolje na putu,

nema li barem kakva znaka života. Studen išarala stakla na prozoru,

navezla po njem debelo ledeno cvijeće, tako te je krčmar morao

duhati na staklo i noktom strugati led, da bi mogao van proviriti.

Možda su gosti iz grada što su nakanili na Björndal, okrenuli natrag

kad su osjetili koliko je studen stegla. Ne bude li ih ubrzo, valja

probuditi Syvera, kako bi mogao krenuti prije mraka. Još jednom

priđe prozoru te poče duhati i noktom strugati. Svaki put bilo teže

led odstraniti.

Što? Je li to inje na smrznutu staklu, ili to konj kasa dolje na

putu, na zaokretu? Jest konj je, jasno sad vidi. Saone su uske i

nesigurne, ljuljaju se i zakreću, a konj star, pa samo kadikad potrči.

Bijaše to najstarije i najjadnije kljuse s postaje Rödmyr.

Major Barre i gospođica Adelaida uđoše u krčmu na Korsvollu.

Krajnje je vrijeme, progunđa major. Od bijesa nije više vladao

svojim glasom. Oboje se bijahu gotovo ukočili od studeni, oboje

gladni kô vukovi. Cijelim putem major se jedio i žestio, psovao

173

konja, saone, kočijaša i čitavo to putovanje. Gospođica bijaše

blijeda, iscrpljena.

Njihovi ogrtači nisu bili prikladni za tako dug put po takvoj

studeni. U kući su doduše imali debljeg i toplijeg ruha, ali ono više

nije bilo takvo da bi u njem mogli u posjet. I saone bijahu mršavo

opremljene krznom, tako da su prozebli do kosti. A najgore s

nogama, gotovo ih nisu ni osjećali, koliko su promrzle. Major grmio

i kleo.

— Jesu li stigle kakve saone s Björndala? — upita u krčmi, i

bijes mu jenja kad je čuo da konj čeka već nekoliko sati, te je

odmoran i spreman da krene čim gospodin zaželi.

— Što misliš? — obrati se major svojoj kćeri. — Ne bismo li

odmah dalje? Uskoro će večer.

Kći se suglasi s ocem, i ona bijaše za to da krenu ne časeći

časa.

Krčmar odmah skoči, oživje dvorana i staja. Major i kći opet

navukoše ogrtače te iziđoše na dvorište.

Vani se već smračilo, ali je major ipak mogao toliko pogledom

razabrati da bijaše dosta da mu u grlu zapnu sve riječi o studeni što

bi ih iznizao u svojoj ljutitosti. Prvo što mu zape za oko i jezik mu

sveza, bijaše krupan vranac, tako živ i vatren da nije ni dvije noge

mogao podjednako držati na miru: nekako silovito upeo glavu

uzgor, sav kipti od snage i života, podrhtava i trza cijelim tijelom.

Oprema se na njemu divno sja, a dvostruki mu vijenac praporaca

oko vrata zvoni i zvekeće na svaki pokret tijela. Jedan mu se

konjušar čvrsto pridržava za glavu, da ga zadrži na jednom mjestu,

ali vranac topoće i poigrava, pomiče se i gazi naprijed i nazad i baca

se u stranu — baš ni časak da bude na miru.

Kraj saona zaposlio se Syver oko krzna i koža. Visok i plećat,

onako snažan i težak u svojim kočijaškim čizmama, s kožnom

kapom i vučjim krznom na sebi bijaše kô kakav div u onoj polutami.

— Bi li gospođica krznene čizme? Hoće li i gospodin major?

I nato dobiše krzna i koža da je gospođica pod njihovom

težinom gotovo pala na koljena, a u saonama čekala ih još krzna za

noge. Kad su sjeli, Syver ih još zastrije trima kožama — najprije

ovčjom, zatim vučjom, a povrhu golemom medvjeđom. I kako ih je

još Syver omotao s krajeva i osigurao!

— Valjda će već biti dosta! — reče major, ali mu nije bila

protiv volje briga i pažnja posvećena njemu i njegovoj kćeri.

174

— Brzo ćemo se voziti — kratko će Syver — a gore na sjeveru

noćna je studen oštra.

A kad je Syver čvrsto i sigurno prihvatio uzde i bič i popeo se

na svoje mjesto straga, major razabra da će tu biti vožnje, i još

kakve. U istom času momak popusti uzde, a Medonja zagrabi kao

vihor. Saone jurnuše tako naglo da je putnicima gotovo zastao dah.

Časak su saone izišavši iz dvorišta klizile samo na jednom salincu,

dok im se drugi uzdigao nad snježnim zametom, no uskoro eto ih na

glavnu cestu. Teške i široke saone sad su brzo i sigurno odmicale, te

majoru i njegovoj kćeri bijaše odmor i užitak nakon one jadne

vožnje. Majoru se vratila njegova vedrina, te se on malko oslobodi

krznâ i pokrivačâ da pogleda prema kćeri, a i ona se iskopa tako da

se mogahu vidjeti.

— Divota! — reče major.

Gospođica Adelaida mirno i ukočeno kimnu glavom, ali joj oči

bijahu svijetle. Major i opet utonu u svoje brdo od krzna

protiskujući:

— Divota!

Svaka Adelaidina misao bijaše ispunjena radošću zbog dolaska

na Björndal, ali razmisli li pravo, možda će joj biti još i gore da dođe

onamo i sve da vidi, a zatim — sve izgubi... Čime može krijepiti

vjeru, s kojim se pravom nadati da će se on, mladi Dag, u nju

zagledati? Zar sve to nije samo golo maštanje, pusta tlapnja? Možda

će se prenuti oda sna čim onamo stigne. Tko zna, možda on i nije

onakav kakva ga ona zamišlja u svojim mislima. Može biti da on i

nije onaj što ga njezino srce želi.

Tako su se namatale njezine misli. Ali novo u njoj, ono što je

prigušeno zvonilo negdje u njezinim grudima, nije slijedilo njezinih

misli, nego je išlo svojim putem — toplo, osjećajno i radosno —

ravno naprijed, baš kao snažni konj pred saonama.

Medonja je neko vrijeme išao mirno. Praporci zveckali kao da

negdje zimski potok žubori, a salinci klizili po snijegu i škripali.

Konj i opet zagrabi, saone povukoše, a major i gospođica

trgnuše se iz sanena mira. Praporci sad zveckali u bučnu slapu, a

konj kasao, te se činilo da saone gotovo jure zrakom. Gospođica

Adelaida izviri te se ogleda naokolo. Bijaše doduše tamno, ali

svjetla s pojedinih imanja pokazivahu sliku kraja kojim su prolazili.

Poznavala je gospođica taj kraj, bijaše to prostrana ravnica sa svojim

naseljima. Tu je vjetar silovito hujao preko širokih polja i studeno

175

štipao po licu. Gospođica se i opet zavuče u krzno. Bogata imanja

brzo im se redala s obje strane. Nizale se goleme snijegom

pokrivene ravni, a ogoljela crna stabla tu i tamo duž potoka

prekidahu jednoličnost. Ovdje-ondje između snijegom zastrtih polja

ponosno se dizahu tamni seoski dvorovi, iz kojih je poneko malo

zlaćano oko gledalo van u zimsku noć. Stajale zgrade podalje od

ceste, nekako neobične i usamljene, a vjetar raznosio snježnu oprhu

i britkom studeni šibao povrh te prostrane ravni. Vozili su se sada

pokraj crkve i župnoga dvora, put se talasao. Domala ugledaše i

svjetla s Borglanda. Oboje svrnuše pogled onamo, ali ne rekoše ni

riječi. Gospođica Adelaida još se više zavukla u krzno kad su

prolazili mimo Borgland i za sobom ga ostavljali. Srce joj jako

udaralo. Ulazili su sada u zemlju snova, u život ili smrt, u

neizmjernu radost ili crnu tugu, a krasno je bilo voziti se — u zemlju

sudbine. Medonja se i opet dobro stresao, praporci zazvoniše

posljednji pozdrav župi u ravnici, jer sad se björndalske saone

dohvatiše šumske padine, uđoše u goru.

Mračalo se na Björndalu, noć se bližila. U prednjoj dvorani

kapetan Klinge koračao gore-dolje, tresle mu se šake na leđima. U

naslonjaču pred kaminom sjedio stari Dag i gledao u vatru.

Usamljen bijaše na svijetu, nitko mu nije bio blizak od svih ljudi

kojima je vladao, tu na posjedu, u naselju i dolje u župi. Mnogu je

sudbinu držao u svojoj ruci, i osjećao je neku čežnju za životom i za

ljudima, da, za ljudima u svojoj blizini, ali svi bijahu tako daleko od

njega. Čvrsto se nadao da će ga gosti izvući iz osame u koju je

zapao, izvući ga barem u to božićno doba. A gle — nema ih.

Gospođica Kruse donijela im piva, da se nečim zabave, da nečim

skrate vrijeme, ali je pivo ostalo na stolu nedirnuto. Kapetan je sate i

sate sjedio uz prozor u novoj kući i poput jastreba vrebao i gledao

prema Hamarrböu, sve dok mu tama nije zastrla vidik, a Dag je

samo izlazio i ulazio, neprestance, cio dan. Već čitave sate nisu ni

riječi prozborili.

Na vratima se pojavi gospođica Kruse: kaza kako se ozdo s

ceste čuju praporci. I odmah iziđe, a kapetan ostade zablenut. Dag se

i ne maknu, samo malko oteže usta, kao u smiješak, te reče kako

Syver ne može zauvijek ostati na Korsvollu, pa stoga nije ni čudo

što je krenuo kući. U Dagovu glasu ćutjela se gorčina.

176

Odjednom se začuše Medonjini praporci. Nisu tiho zveckali

kao na povratku s neuspjela puta, nego su veselo pocinkivali, zvon

im bio nekako pun i radostan. Ne bi se tako Syver vraćao sam, ne bi

na svoju ruku tako zveckao. Zveket praporaca dolazio sve bliže, te i

sam Dag okrenu glavu i uze napeto osluškivati, kao da mu ono

zveckanje može dati odgovor na koji toliko čeka. I zaista, bijaše kao

nekakav znak u onim valovima mekih zvukova, zvoncali praporci, i

najposlije im se pjesma razlegla dvorištem. I Dag i kapetan opet

osluhnuše: razabraše Syverov glas, začuše riječi gospođice Kruse —

i kapetan maknu ruke s leđa, pa se uspravi. Zapovjednički glas

majorov dopro mu do uha. Ustade i stari Dag pa s Klingeom priđe

vratima te ih otvori. Zima pred njih ubaci u sobu naručaj studeni, ali

je oni i ne oćutješe. U pristrešju se pojavi major u potpunoj putnoj

opremi.

Nikad gospođica Adelaida nije bila tako bespomoćna i spora

kao sada. Isklepala se iz krzna i pokrivača, izvlačila noge iz

krznenih čizama, ali polako, sporo. Bijaše kao da se tim natezanjem

od nečeg brani — nastoji, kanda, da se ne završi lijep san, možda joj

treba vremena da sredi misli, da još nešto pretitra u glavi, prije nego

što onamo stupi. Cijelim putem kroza šumu prebirala je u sebi o

tome i pribojavala se kakav li će susret biti s onim koji je zauzeo

toliko mjesta u njezinim mislima i snovima.

Mjesec se malko pokazao kad su se uvezli na dvorište, i sve je

bilo upravo onako veličajno kako je zamišljala — sve, zgrade,

dvorište i duge plave sjene. No najveće je još stajalo pred njom:

susret s onim u kući. Tamni krzneni ogrtač njezine majke, što ga je

prepravila za sebe, lijepo se ovijao oko njezina vitkog lika. Bijaše

joj vruće od svega onog krzna i — od napetosti, i stoga je, a možda i

s drugih razloga, rastvorila ogrtač nad grudima, te se vidio

svjetložuti čipkasti rubac oko snažnog lijepog vrata.

Polako stupi u pristrešje, svečano, kako i pristaje onome tko

stupa onamo gdje se odlučuje o životu i smrti, a onda uđe u prednju

dvoranu. Oči su joj možda tražile neko lice, jer joj pogled nemirno

zaokruži naokolo. Njega ondje nije bilo. Pozdravi je stari Dag i

kapetan, zatim eto njezina oca i gospođice Kruse. Ali mladog Daga

ne bijaše. Oči joj se zacakliše od tuge, soba joj se rasplinu u tami. U

taj se čas otvoriše za njom vanjska vrata, studen još jednom nahrupi

unutra, i vrata se opet zatvoriše. Ona polako okrenu glavu i tako

sasvim izbliza pogleda u oči mladome Dagu.

177

On je najviše boravio u jednoj od starih zgrada što je stajala

postrance, sa zabatom prema dvorištu. Zvali su je »ognjenica« ili

naprosto »stara kuća«, i zacijelo je bila najstarija od svih kuća u

Björndalu. Nasred poda nalazilo joj se ognjište, prozora nije imala, a

na krovu bila badža, kuda je dim izlazio i svjetlost ulazila. Još kao

dječak Dag je tu rado boravio i poslije se tu najbolje osjećao, kraj

svojih skija i pasa, oružja i ribarskog pribora. Bijaše čuo zveket

praporaca i strane glasove, pa je došao. Jesu li njegove oči, koje su

zapažale i najsićušniji život u šumskoj česti, sad opazile i sve ono

što se moglo vidjeti na gospođici Barre? Ono blijedo lice što se

odjednom tako zacrvenjelo? One velike i lijepe oči, koje se u

početku bijahu onako ocaklile tužnim sjajem, a onda odmah

zaiskrile životom? I napokon onaj vrat, čipke i vitki stas? Jesu li

njegove oči sve to opazile? Nakloni se i pozdravi, ali tek što podiže

glavu, vidje kako su njezine oči još uvijek kao ukrućene u onom

istom pogledu. No u taj čas pristupi gospođica Kruse: uslužno uze

gošći putnu torbu te je tiho i uljudno pozva, a gospođica Barre krenu

za njom uza stube.

Ima li na svijetu išta ugodnije negoli poslije duga i naporna

puta po vjetru i studeni doći u toplo pa se ljudski odmoriti? Majora

gotovo zaboljelo srce od radosna uzbuđenja kad je vidio kako ga

lijepo i srdačno dočekuju, ljepše negoli ikad u njegovu životu. Stari

Dag stisnu mu ruku tako čvrsto da su mu kosti zapucketale, i mladi

je Dag imao snage u šaci, a stari mu Klinge uhvatio desnicu

obadvjema svojim drhtavim rukama i stisnuo koliko je god mogao, a

onda je sve išao za njim te ga udarao po ramenu i govorio kako je

zaista lijepo od njega što je došao.

Major je u gradu čuo o velikom bogatstvu na Björndalu, pa je

mislio da će tu zateći mnoge goste i da će sa svojom kćeri biti samo

neznatan gost jadnog kapetana, daleko od svih tih bogatuna. A eto,

dočekali ga nadasve ljubazno, i taj stari Dag, što je po pričanju imao

biti tvrd i ukočen gospodin, gle, tako je srdačan u pogledu, u riječi i

u stisku ruke, te se majoru činilo da je pusta kleveta sve ono što su

mu pripovijedali.

Gospođica Adelaida umalo što se nije srušila već u prednjoj

dvorani — od umora nakon duga puta po onoj studeni i od

razočaranja što njega ondje ne bijaše. A kad se pojavio i kad je

vidjela da mu je lice kakvo je zamišljala u svojim snovima, čak i

čvršće i izrazitije, tada je osjetila da bi mu mogla pasti u naručje.

178

Jest, tako joj je srce ćutjelo, ali je misao i volja nadvladala, i zato se

držala uspravno. No u tome času slabosti nije ipak imala toliko

snage da brzo odvrati pogled, brzo koliko pristojnost traži, ali joj se

onda vratila snaga, te se žurno uspela, gore u svoju sobu, za

gospođicom Kruse.

U mnogim je gospodskim kućama gospođica Adelaida bila u

gostima, i lijepo su je i ljubazno dočekivali, ali toj sobi ne bijaše

ravna nijedna gostinjska soba koju je dotad vidjela. Od svoje je

stroge majke naučila da nikad svojih osjećaja ili misli ne otkriva

pred poslugom. Ali se ta gospođica Kruse nije ni po izgledu ni po

ičemu drugom mogla ubrojiti u družinu, a osim toga, večeras

gospođica Adelaida jedva mogaše obuzdati svoje misli i potisnuti

svoje srce. Okrenula se doduše, da sakrije kako su joj se oči orosile i

zasjale, ali toplina u srcu istisnu riječi kojih nije mogla zadržati:

— Zar ću tako lijepo stanovati? — izusti gospođica Adelaida, a

glas joj pridade riječima toplinu i prizvuk koji bijaše u mislima.

— Dakako, ako je gospođici s voljom kratko će gospođica

Kruse.

Adelaida Barre svojim se lijepim osmijehom i orošenih očiju

nasmiješi gospođici Kruse:

— Kome ovo nije s voljom, taj i ne zaslužuje krova nad

glavom.

Te je riječi gospođica Kruse dobro sačuvala u pameti.

179

V

Gospođica Barre ostala sama u sobi. Jedna od djevojaka unese

vrč tople vode, za pranje ruku, i zdjelicu vruće juhe. Kad iziđe,

Adelaida povuče zasun na vratima i osjeti da je sad u miru i

sigurnosti. Svijeća na komodi gorjela mirnim i visokim plamenom, a

u peći plamsala brezovina. Lagan i ugodan miris kao od jelova

granja, što li, miješao se s mirisom brezovih cjepaka naslaganih kraj

peći, a nad svime lebdi čist i nježan miris — od čega, što li je? Gle,

podsjeća je na bakine pretince, u njima je tako mirisalo.

Sjede i utonu u velik, dubok naslonjač i zabaci glavu na

sjajnobijelu prevlaku. Nikad se u životu nije osjećala tako ugodno,

nikad je još nije ispunio tako divan osjećaj pun domaćeg daha i

topline s rođenog ognjišta. Mati joj je bila stroga i nekako daleka, te

je i u svoj život i u život drugih unosila sjene i hladnoću. Zamrzao

se i ukočio u njoj svaki smisao za domaću ugodnost i toplinu još

prije nego što je Adelaida došla na svijet, a i sama je Adelaida, Bog

da prosti, mislila samo na sebe i samo se o svome brinula. A sad eto

sjedi u toj sobi i osjeća fino i nježno biće gospođice Doroteje, i sa

svake strane i iz svakog kuta obuhvaća je i obavija poput topline

briga i pažnja gospođice Kruse. Dao Bog te ovaj Božić potrajao i

bio dug — dug kao nijedan u njezinu životu!

Adelaida ustade i priđe komodi i ogledalu. Uze razgovarati se s

ogledalom, zače dirati predmete na komodi, prijeđe prstima po

čipkama na vezenu platnu kojim komoda bijaše pokrivena. Zatim se

umila, pred ogledalom malko uredila čipke oko vrata i kovrče na

kosi, a uto već zaškripaše stube i začu se kucanje na vratima. Bijaše

gospođica Kruse: javi da je jelo na stolu, pa neka gospođica siđe,

ako joj je s voljom. I pođe naprijed, da joj pokaže put kroz prednju

dvoranu u blagovaonicu.

Takav trenutak nije Adelaida još nikad doživjela. Onaj susret u

prednjoj dvorani bijaše samo kao letimičan pogled, a sad je trebalo

da sa svojom sudbinom sjedne za isti stol: imat će prilike da ga

dobro promotri, a i sama će biti izložena oku — na potpunoj

svjetlosti. Bila je sretna, ali podjednako i puna tjeskobe.

180

Kad je ušla, sve joj bijaše kao u magli, nije mogla dobro

razabrati, ali joj se pomalo oči privikavale. Oca i kapetana nije

kanda ni gledala. Oči su joj u pamet urezivale sliku staroga i mladog

Daga. Njih dvojica bijahu drukčiji nego što je mislila: bijahu njezinu

svijetu bliži nego što je vjerovala, kudikamo bliži, barem izvana.

Nije mogla znati da im je svečanu odjeću krojio i šivao krojač koga

su pozvali iz grada, pa se čudila njihovoj otmjenosti. Mladi se kanda

nije najbolje osjećao u svome svečanom odijelu, no onu pojavu, onaj

uzrast i držanje teško i bijaše skučiti u kakvo ruho. Bio je kao iz

snova, drukčiji od svih ljudi. A stari Dag koji je zalazio svuda, jer je

bio tako bogat — vladao se prirodno, u skladu sa svojim bitkom,

hladna spokojnost i moć izbijala iz sve njegove pojave, a oči mu,

duboke i nedokučive, gledale negdje iznad sviju. Nikad se još

Adelaida nije ni pred kim osjećala tako malena i puna poštovanja

kao pred starim Dagom. Bijaše nešto u njemu kao da je razmislio i

donio sud o svim pitanjima života pa sad istraživački nepovjerljivo

promatra i nju i sve druge.

Sjedili su za stolom, kako se slučilo: Adelaida ocu sa strane a

nasuprot mladom Dagu, do koga je sjedio Klinge, a čelo stola stari

Dag. Nije imao nikakvo povišeno sjedalo sa stupovima ili čime

drugim, što nalazimo u starim knjigama, ali je njegov stolac s

naslonom bio najveći što ga je ikad vidjela, sav ukrašen rezbom. Baš

tako kako je sjedio stari Dag, zamišljala je slike drevnih vođa o

kojima je čitala. I druge stolice bijahu tu teške, te joj je otac morao

pomoći da bi svoju primakla k stolu. Sve u sobi bijaše teško i

njezinu oku neobično, kao iz davnih, pradavnih dana, kad je bilo

drugo doba i kad su živjeli drugi ljudi. Jedino spinet uza zid bijaše iz

njezina vremena. Osjećala je kao neku težinu, kao da se na nju nešto

svalilo, ispunilo je strahopoštovanje pred tim stvarima kao i pred

ljudima. A kad se oslobodila tih misli i pogledala preda se, po stolu,

silno se začudila.

Vidjela je mnogi i mnogi svečani stol, ali još nijedan nalik na

taj. Stol su u blagovaonici prostrli onako kako je to naučila Ana

Hamarrbö u svojoj mladosti, uz nekoliko dodataka iz Terezina

vremena. Doduše, trebalo je tako istom sutradan, na Badnjak, no na

Björndalu se počeo Božić kad su gosti stigli, i stoga je stol bio

svečano prostrt večer prije, gostima za dobrodošlicu.

Od davnine je običaj da se na stol iznosi i pokazuje što može

kuhinja i podrum, tako da svi mogu jesti i piti koliko im drago i

181

birati po volji. Božićni je stol na Björndalu, dakako, ostao što i prije

— bilo na njem jela još za stotinu ljudi, s čitavim svinjskim

butinama i velikim komadima mesa, sa svakakvim jelom što ga

može pružiti šuma, voda i majur, sa svinjetinom i teletinom,

govedinom i bravetinom, janjetinom i guščetinom, s pečenkom od

različite divljači, ptica, zečeva i snježnih jarebica što ih je mladi Dag

donio ozgo gdje su se patuljaste breze šćućurile uz visoke hridi.

Bijaše suha mesa od sjevernog jelena, nadimljene medvjedine,

svakovrsne ribe, slatkovodne i morske, različita kruha i sira, meda i

maslaca, kolača i kuhana voća, a za pilo jaka piva i rakije.

Teški sanduk, što ga je Tereza nekoć smjestila u spavaonicu,

još je stajao ondje, a stari Dag imao ključeve. Za svečane bi dane

gospođica Kruse odande uzimala što joj treba, jer ondje bijaše

pohranjen sav skupocjeni pribor i srebro iz Terezine roditeljske kuće

u gradu, a sad se ondje nalazilo i staro srebro koje se otprije nalazilo

na Björndalu. Po stolu te večeri vidjelo se da je gospođica Kruse

otvorila kovčeg. Sa svih zdjela i pladnjeva svijetlilo se teško srebro,

a bijeli ubrusi svečano sjali.

Nikad se Adelaida nije našla u takvoj tjeskobi, nikad nije

ćutjela takva strahopoštovanja i nikad je nisu proželi takvi svečani

osjećaji kao prvih trenutaka za tim stolom. I zato se od srca

obradovala kad je otac Dag prekinuo veliku svečanu tišinu.

Zahvaljivao je gostima što su došli u posjet i što su po toj studeni

prevalili toliki put i pristali da provedu Božić daleko od kuće. Lijepo

im se zahvalio, pozdravio ih dobrodošlicom i zaželio im čestit Božić

i svaku radost. Zatim ispiše prvu čašicu, a nato i razgovor poteče

živo i neusiljeno.

Adelaida je dobrano ogladnjela poslije puta, pa joj jelo išlo u

tek — nije se sjećala da joj je ikad tako prijalo.

Rakija bijaše dobra, pivo svježe i jako, a major svojski žedan

nakon mnogih suhih dana u gradu. Rumen mu podlila lice, a žar

zaiskrio u ratničkim mu očima. Glas mu krupnjao, bivao puniji i

jači, a smijeh mu navirao iz dna grla, iz punih grudi. Otac Dag bijaše

doduše od onih što uvijek čuvaju mir i dostojanstvo, ali i on sada

postao srdačan, i radost mu se pokazivala u očnim kutovima. Nakon

duga čekanja i mrke zlovolje provalila iz njega radost, veselio se što

su mu stigli gosti, pa nije majora puštao da i čašicu sam popije.

Kapetan je kanda bio najslabiji u tom društvu; no Božić je jedanput

u godini, pa se i on otkrávio, radost ga prožela. I tako je u

182

blagovaonici zavladalo veselje u društvu, tekao glasan razgovor i

zvonki smijeh odjekivao.

Nije se moglo drukčije, i dvoje mladih oživjelo, i na njih prešlo

vedro raspoloženje, ugrijalo ih jelo i pilo. Gospođici Adelaidi izbile

dvije ruže na obrazima, oči joj blistale poput dviju zvijezda, dok se

pogled mladog Daga prekrivao tamnim sjajem opasne dubine, a

osmaglo mu lice postajaše još zagasitije. Oči bi mu kadikad kliznule

Adelaidinim licem, a izrijetka bi se dogodilo da bi se i njezin pogled

oprezno podigao i poput munje sijevnuo preko stola. Tako im se oči

susretoše, i trenutak su gledali jedno u drugo. Osmijeh prijeđe

jednim i drugim licem, a mladi Dag podiže čašu i nazdravi.

— Jako je — reče Adelaida, tek da nešto kaže.

— Jest, jako uzvrati mladi Dag i bojažljivo obori pogled i svrnu

ga u stranu.

Bijaše to dvoma mladih sav razgovor te večeri.

Poslije večere svi ubrzo pođoše na počinak. Gostima je trebalo

odmora nakon duga puta. Major je gore u svojoj sobi brzo utonuo u

san, zadovoljan cijelim svijetom. No, nije li negdje gore sjalo na

tamnom zidu prema naselju? Nije li gorjela svijeća u sobi pokojne

gospođice Doroteje. Jest, gospođica Barre bijaše još budna. Htjela je

razmjestiti svoje stvari u komodi i sve urediti još te večeri, da bi

potpunije mogla uživati u svakome danu što ga tu provede. Valjalo

je i kosu urediti za spavanje i povezati je rupcem. Umornost nek

dođe kad bude vrijeme. A zar je čudno što u toj sobi nije pospana?

Unutri je kao u bajci — toliko je tu dragih stvari. No najposlije

valjade joj ugasiti svijeću, da joj oči počinu. Samo da joj ujutro ne

budu umorne i bez sjaja. Golim nogama stade na risje krzno. Kako

je tu ugodno! Utonu u divnu, meku postelju. I ona će tu spavati? Kći

siromašna majora u postelji jedne kraljevne?

Odjednom se lecnu. Kakav je to neobičan sjaj nasred zida.

Širom otvori oči. Da, razabire. Baš kô u crkvi — Spasitelj na križu.

Ali zašto se tako neobično svijetli. Dugo je gledala kao začarana, a

najposlije joj sinu — zraka svjetla padala na zid, kroz zavjesu na

postelji. Ipak se nije mogla osloboditi prvog dojma, pa je i dalje kao

omamljena gledala u požutjelu bjelokost i u zlatna slova.

Svake večeri za cijeloga svog života izmolila bi večernju

molitvu — kratku dječju molitvu od navike, upućenu Bogu koji

183

bijaše stran i dalek, neizmjerno dalek. I sad joj se ruke sklopiše, te

uze šaptati usrdnu molitvu Bogu gore na nebesima, ali joj molitva

više bijaše upućena blizoj slici na zidu. Zacijelo to nije bila prva

usrdna molitva upravljena raspelu što je visjelo na zidu povrh

postelje.

Nestade i posljednjeg svjetla na tamnom zidu björndalskom, i

noć se raskrili nebeskim svodom te zastrije svijet u nizini.

184

VI

U velikom naslonjaču sjedila uz prozor Adelaida i šila.

Primicala se večer — Badnja večer. Prsti joj brzo prometali iglu, ali

misli letjele još brže od igle. Mislila je na mladog Daga. Nije ga bilo

cio dan, ništa nije o njemu čula. Nije se usuđivala da za nj pita. Gdje

li je samo? Gdje se zadržava na samu Badnju večer?

Zacijelo je negdje u posjetu, očito je otišao k onoj koju je htio

vidjeti. Tek joj je danas ta misao na um pala. Zacijelo ima djevojku,

svoju vršnjakinju, koju voli. Adelaida ustade i sva blijeda pogleda

na staklena vrata na verandi. Vani se mračilo, večer se bližila. Jest,

očito je otišao da se vidi s onom koju voli...

U zoru kliznule skije preko dvorišta pa na sjeverozapad, prema

šumi. Nakon nemirne noći i mučnih snova Dag je morao u šumu.

Nikad nije toliko čeznuo za šumskim prostranstvima kao sada, nikad

mu misli nisu bile tako uzmućene kao noćas. Zastao je na

Elgkollenu i okrenuo se da pogleda dvor i naselje što ga je ostavio

daleko za sobom. Nad istočnim šumskim padinama prosjala prva

rumen na obzorju.

Dag bio odrastao momak, više nego odrastao; snagom se

opasao, u ramenima i u leđima jak kao medvjed, poput konja čvrst

na nogama, a gibak kô kakva zvjerka; imao je svoje mišljenje o

svemu što se u životu zbiva, i o svemu je mirno i sigurno prebirao u

sebi i donosio sud. A ipak mu se noćas zamrsili konci, misli mu se

pobrkale.

Nadao se da će se sabrati tu vani, gdje je sve onako kao što je

prije bilo. Šuma brujala i šumila, vjetar hujao povrh snježnih zameta

i pronosio svoj otegnuti poj šumovitim vrhuncima na zapadu, prema

Utheimu. Ali je pogriješio kad je vjerovao da će tu lakše razmisliti o

novim čuvstvima što su se u njemu probudila. No ti novi osjećaji još

su manje pristajali u njegov mladi život tu vani negoli kod kuće.

Nešto je slično jednom ćutio i prije, ali je to onda bio neznatan,

časovit osjećaj: bijaše to kadno je taj major jesenas prvi put došao sa

svojom kćeri. Čudno kako mu se njezino lice odonda urezalo u

185

sjećanje. Nije mu bilo protiv volje kad je čuo da će i kći doći o

Božiću. Nije ona bila prva žena koju je promatrao. Odlazio je u grad

i bio u društvu u Holderovoj kući. Zalazio je i drugamo, a dok mu je

mati bila na životu, dolazili su im različiti gosti.

Da, žene su mu se približavale sa smiješkom u očima, i s

različitim malim lukavstvima, ali se to njega nije primalo, nije

ostavljalo nikakva traga u njegovu ozbiljnom duhu. A bratova mu

sudbina lebdjela pred očima kao opomena. Doduše, sve je češće

odlazio put Utheima, a razlog bijaše jasan — čemu kriti. Borghild,

djevojka na Utheimu, imala je tako velike i blage oči, a tako crvena i

lijepa usta. Dah joj uvijek bio kratak i vruć a grudi joj se nemirno

nadimale kad bi on, Dag, sjedio ondje za stolom i s njome čavrljao;

imala je tako gipke bokove i čvrste noge kad bi prolazila kroza sobu.

Nije je doticao niti joj štogod govorio, ali je počeo o tome

razmišljati.

A s tom majorovom kćeri bijaše sasvim drukčije. Zar je na

takvo što mogao kod nje pomišljati. Ne, nikad. A ipak, kad je ona

bila u blizini, zar nije ćutio gotovo neku slabost od same radosti?

Odakle mu ona toplina i ona radost kad bi opazio da joj pogled

počiva na njemu? I što znači to da je pomišljao na nju kao na nešto

svoje? On i gospođica Barre? Što li je to mislio? Mogao je uzeti

njezinu ruku, svima je ruku pružala. Ali da je primi ma i za zglob na

ruci — nemoguće. Iskliznula bi poput sjene. Borghildu na Utheimu

mogao je dodirnuti. Ali gospođicu Barre, s onim njezinim vratom i

očima — nju ne možeš dotaknuti rukom. Ali nisu hladne njezine

oči, u svoj onoj ponositosti neka se neobična dobrota u njima

ogleda. Kao da je u njima neizmjerno razumijevanje za sve.

Odakle mu te misli o njoj? Nije se zapravo usudio ni da je

jedan jedini put mirno i otvoreno pogleda. Večeras će je vidjeti pri

punoj svjetlosti i neće sjediti onako uzet kao sinoć. Nije doduše znao

o čemu bi s njome razgovarao, ali to će doći samo od sebe, jer joj

mora čuti glas, njezin topli, meki glas.

Prijeđe rukom po kosi. Jest, sad je hrabar, i sve je lijepo —

samo da večeras ne bude onakav kao sinoć, kao da je s neba pao.

A ne bi li možda bilo bolje da se za božićnih dana drži podalje,

da ostane u šumi? Da pričeka i da se kući vrati tek kad ona ode?

Ode? Njime prođe trzaj. Hja, bit će što ima biti. Jednog će dana

ionako otići.

186

Podiže glavu. Kakve su to gluposti, čemu tu stoji i razmišlja?

Jasno je da će ona otputovati kad Božić izmine. I sad je načistu: ne

smije ni pomisliti na to da će ona otputovati i odlaziti drugamo,

možda na plesove i na svečanosti, susretati se s drugima — puštati

da je netko obujmi oko pasa i da s njome pleše. A jednom će se i

udati, za kakva časnika ili pastora, poći za koga iz svijeta kojemu i

sama pripada.

Pogleda u svoje ruke. Šuma je na njih utisnula svoj pečat,

obilježila ih sjekira i pila, tragove na njima ostavilo iverje i smola,

prebojio ih gar i žar, po njima svoju patinu prevukla vatra što ju je

stakao na ognjištima po kolibama, začađio ih dim i prah ih puščani

osmudio, svojim ih vonjem nakadile ribe i ptice, krvlju ih i utrobom

natopile životinje velike i male.

Bijahu koščate te ruke, snažne i čvrste, osmagle na suncu i

otvrdle na vjetru i nevremenu. Pomisli na ruke svećenikove,

kapetanove i majorove, sjeti se drugih ruku što ih je viđao. Kako li

samo bijahu bijele i meke.

— Hm — protisnu ispravljajući vrat i podižući oči.

Čvrst pogled uprije onamo preko polja i naselja. Manji i

neznatniji od župnika, kapetana i majora — i ma koga — ipak nije. I

s time je načistu. A sveudilj je tu neka razlika, krupna i jasna. Ali

našto sve te misli. Nije ona za udaju, niti je za to da je takne ma tko

na svijetu.

Nije na Dagu ostalo bez traga to što mu je mati došla iz grada,

iz blažeg podneblja i povoljnijih prilika nego što su one u kojima je

živio njegov rod i u njima očvrsnuo. Ni nježno i profinjeno biće

tetke Doroteje nije prošlo mimo njega a da ga se nije dotaklo i

ostavilo nešto traga. No, njegovim je žilama tekla očeva krv, te je

kao i otac mu i svi preci volio šumu i lov prije svega. I kako god je

dobro razumijevao ljude na svojoj postojbini, u naselju i u šumama,

tako je malo shvaćao druge. Gotovo kao kakva zvjerka bijaše

plašljiv od svega što je strano, bojao se svega što je tuđe.

Ipak nije mogao ostati bez Adelaidina pogleda, nije se mogao

odreći onih lijepih očiju ni oteti se njihovu čaru. Ne smije ona otići.

Ali što će i kako će? Što bi htio i što smjera? Okrenu skije na zapad

prema kosini što se s brda spuštala. Okomak pod njima strmenit, a u

dnu strmenice tekao potok. S onu stranu tog prodola izvijao se

šumovit pristranak drugog brda, za kojim je ležao Utheim.

187

Modrikast dim uzdizao se povrh presrti, a vjetar donosio miris

sve donde gdje je Dag stajao. Otići će eto do Utheima i pozdraviti

Borghildu, a zatim se povući u šumu. Ne pristoji se doduše da na

Božić izbiva od kuće, ali kad je već sve u neredu i kud se sve

izvrnulo, ne koristi i nema smisla osvrtati se na red i običaj. I kliznu

niz usjelinu u snježnim zametima, pa preko potoka nastavi uspon

onom šumovitom pleći na drugoj strani.

Na Utheimu založi malko, da povrati dušu, jer se jutros jela

nije ni sjetio. Borghild mu prostrije stol kô i toliko puta prije. I

njezin je otac sjedio s njima i jeo, i pripovijedao o starom i uvijek

istom iz svagdašnjice. Bijaše to odmor Dagu, da sjedi tu i gleda

kako sve teče svojim starim tokom. A Borghild bila kô i uvijek. Oko

glave joj uzdjenuta svijetloplava kosa što sja svježe oprana, a velike

joj modre oči, meke i blage, zaiskrile toplom radošću.

Da, tu na Utheimu, kod starog Gundera i Borghilde, tu je u

svemu smisao. Ništa mu tu misli ne uzmućuje. Na tom je šumskom

dvoru Dag stari znanac, tu je u svom carstvu. Tu je on glava i

poglavar, nitko mu tu moć ne krade, nitko ga ne čini malim i

nesigurnim. A ipak mu danas nije sve onako kao prije. Oči

gospođice Barre svuda su za njim, pa i tu.

Dvorana na Björndalu bila zaista krasna. Nalazila se u zgradi

što su je svejednako zvali »nova kuća«, premda je sagrađena prije

jednog ljudskog vijeka.

Gospođica se Adelaida zacijelo silno začudila kad su je onamo

pozvali za stol na Badnju večer; možda i nije pravo vidjela kakva je

to divna dvorana; možda su joj misli bile drugdje, ili je samo gledala

ljude — jer su joj oči išle od jednoga lica do drugoga, kružile po

mnogoj kućnoj čeljadi što se tu skupila i šaputala ili pak šutjela u

strahopoštovanju. Naposljetku opazi nešto čemu se obradovala, jer

su joj se oči odjednom zakrijesile.

Je li to i mladi Dag večeras došao kući? Jest, i on je došao. Bio

je daleko u šumama, ali kad se dan k večeru priklanjao, osjetio je

neku neodoljivu čežnju u sebi — čežnju za kućom i svečanim

stolom na Badnju večer, i za nekim koga je morao vidjeti. Požurio

se pravo kući, i još tu u dvorani, pošto se prije dotjerao i preodjeo u

svečano ruho, crvenjeli mu se obrazi i oči mu sjale, koliko se brzo

vraćao, da stigne za vremena.

188

Njih se dvoje nađoše blizu kad su pošli da sjednu za stol. Cio je

bogovetni dan Adelaida samoj sebi obećavala da će se boriti protiv

svoje sudbine. Dođe li večeras, ona će mu prići s osmijehom i s

prijateljskim riječima.

Eh, kako je lako takvo što obećati, ali teško održati obećanje

teško za onoga tko je dobro odgojen i naučen da otmjeno i časno ide

kroza život. Dagovo ozbiljno lice, ona mu stasita i čvrsta pojava

bijaše za nju nešto poput mraza. Bio je tako drukčiji od svih ostalih,

sasvim različit. Kad su se našli za stolom i susreli, on je pogleda

pravo u oči, a u pogledu mu bilo nešto što ju je sjećalo na njegova

oca, kad ju je ovaj jučer gledao. Bijaše u tim očima kao neko pitanje

— ali što su pitale, nije mogla dokučiti.

No ni s Dagom nije bilo bolje. Možda je, kad se večeras vratio

kući, imao jedinu želju da ga ona susretne tako da ubuduće bude

slobodan od svake misli na nju. Bude li samo malo ohola I ukočena

— onakva kakva i jest u suštini — i bude li joj hladan pogled, onda

će je sasvim nestati iz njegovih misli. Ali ne bijaše tako.

Išla je uspravno kô kakva kraljica i gledala hladno, malne

oholo, kad je prolazila dvoranom, ali kad su se susreli za stolom,

zatreptaše vjeđe s dugim trepavicama, i sunce se pokaza. Bože mili,

što li su joj lijepe oči, a smiješak joj, neobično blag, njemu

upravljen.

Na Björndalu bio običaj od starine da se sva kućna čeljad i sva

družina s posjeda nađe za istim stolom na Badnju večer.

Stara je dvorana imala prije dovoljno mjesta za sve, ali kako je

koja godina odmicala, glava bilo sve više, tako te je ondje najposlije

postalo tijesno, pa su već dvadeset godina proslavljali Badnjak u

novoj dvorani. Sagrađena je još u vrijeme kad je rokoko cvao u

zemljama na Sjeveru, sagrađena za svečane prilike. Imala je mnogo

velikih prozora s bijelim gardinama, bila visoka i svijetla, s figurama

i slikama po zidovima i s mnogim ogledalima.

Za sve bijaše dovoljno stolicâ, najvećim dijelom fino izrađenih.

Jedne su iz Nizozemske, druge iz Engleske, neke su načinjene u

Norveškoj, a ima ih što ih je na Björndalu nekoć izradio Jörn zvani

Mangfoldig ili Mnogostrani. Ne bijahu dakle sve jednake, jer su

potjecale iz različitih vremena. Najfinije imašahu visoke naslone i

kožne prevlake sa zlatnim otiskom.

189

Bilo je svečanosti u toj dvorani u prijašnja vremena, bilo plesa i

glazbe. A davna je to prošlost, mišljaše Adelaida, jer je dvorana

večeras tako ozbiljna.

Granati svijećnjaci na stropu ne bijahu upaljeni — zidovi,

prozori i kutovi stajali u tami. Sve se svjetlo sabralo na stolu, redale

se po njemu svijeće u svijećnjacima od srebra, mjedi i kovana

željeza. Nasred stola bila postavljena debela bogojavljenska svijeća

u svijećnjaku od teškog srebra, a pred njom ležala biblija, s visokim

voštanicama s obje strane — kô u crkvi.

Adelaida zacijelo nije vidjela mnogo od svega toga, ali

svečanost tog časa prožela je i nju. Bijaše tako tiho u dvorani punoj

ljudi.

Za svakim mjestom na stolu stajale čašice natočene rakijom i

čaše s pivom, jelo se donosilo.

Došao čas kad je otac Dag uzeo čitati ono mjesto u Evanđelju

koje se čita o Božiću. Čitao je kô i svake godine prije. Ruke se

sklopile, a glave priklonile u tišini. Major, stari ratnik, skrstio ruke

preda se, stavljao lijevu šaku na desnu, pa desnu na lijevu: najposlije

i on ruke sklopio. Adelaida pogledala mladog Daga, koji joj je

sjedio sa strane. Šake mu bile sastavljene čvrsto, kao da je željezo u

željezu. Malko se nagnuo prema stolu, a glavu oborio, kao da

osluškuje nešto u daljini.

Glas oca Daga krepko i svečano pronosio evanđeoske riječi i

zvonio prostorom, a pratilo ga samo pucketanje kad bi plamen na

svijećama proplamsao. Zrak bio težak od mirisa jela i svijeća, od

svečanosti i od blagdanski odjevenih ljudi. Adelaida je sve to

osjećala, sjedila je pokraj onog kome su joj misli hrlile, obuze je

božićna radost kao nikad prije. Biblijske slike — s pastirima i

zvijezdom, sa stajom i jaslama i s kraljevima s Istoka — tako joj

živo prolazile pred očima kao za sretnih godina njezina djetinjstva.

Svi ljudi oko stola što su već poodavno na Björndalu, večeras

udivljeno promatraju oca Daga. Glas mu je tako neobičan — pun

teške ozbiljnosti odzvanja jače negoli ikojega prijašnjeg Božića.

Najposlije otac Dag svečano zaklopi bibliju i reče: Amen, a nato se

začu škripa i pomicanje stolica, oglasiše se ljudi oko stola i svi se u

isti mah prihvatiše jela. Kao i svake godine na Badnju večer, jelo se

sastojalo od istog — najprije kaša, za podlogu, a onda jestvine s

mesom. Bilo mesa koliko ga je tko htio, rakija bila dobra, a pivo

jako, kô i svih prijašnjih gadina. I u gradu i na selu Božić te godine

190

bio oskudan, nevolja zemljom prošla, ali na Björndalu sve bilo kô i

uvijek, jer je stari Dag tako gospodario i upravljao da nevoljna

vremena iz svijeta nisu mogla u njegovo carstvo.

Da, Badnjak na Björndalu bijaše pravi Badnjak.

Kad su svi već okušali mesne zalogaje, otac Dag uze čašu u

ruke i pogledom zaokruži oko cijelog stola.

— Mnogu uspomenu budi ova večer — kaza otac Dag. —

SSjećamo se mnogog dobra kojim bijasmo darivani za čitave duge

godine. Svatko treba da na daru zahvali Svevišnjem, koji svime

upravlja, a ja mu zahvaljujem na milosti što nas je sve u zdravlju

držao, te smo i opet svi okupljeni za ovim stolom.

Nato zazva Božji mir i sreću kući i svima odreda. Time je dan

znak da se prihvate čašice s rakijom.

Svuda za stolom poteče razgovor, susjed razgovarao sa

susjedom, spočetka još potiho i kanda bojažljivo, a malo zatim sve

oživje u velikoj dvorani. Pomicale se sjene po zidovima, a na stolu,

između svih ljudi i sjena, redao se niz svijeća što su gorjele i

pucketale. Neke su se oči orosile i zacaklile, i ondje gdje su sjedile

žene izvukoše se rupčići iz džepova i rukava, a koja ne imaše

rupčića, prošla bi rukom preko očiju ili — ispod nosa.

Adelaida pažljivo gledala ispod dugih trepavica, i mnogo od

onoga što je vidjela urezalo joj se u pameti. Nikad nije ni pomislila

da će sjediti za stolom i jesti sa tako različitim ljudima. Da se to

dogodilo negdje prije i na kojem drugom mjestu, uspravila bi vrat i

ušiljila nos, no večeras se približila životu, kakav se u različitim

oblicima daje ljudskome potomstvu.

U dnu stola, kraj vrata, bijahu ponajviše nadničari i potukači,

neki među njima i sasvim sijedi, starci kojima su se tresla usta i

ruke. Neki su gledali bojažljivo, prignuta vrata, drugi požudno

vrebali jelo na stolu i trpali u se, kao da su im to posljednji zalogaji

u životu. Očito je život s njima bio krut i nemilosrdan, pomisli

Adelaida, te su rijetko kad imali prilike da se naužiju dobra jela.

Svega se dohvaćale njezine misli, svega što je pred sobom gledala, i

za sve imaše razumijevanja.

Jest, mnogo je ljudi bilo na Björndalu tih dana, čeljadi

svakakve, i svi su sjedili za stolom. Bio tu Hans Rugoba i Espen

Dronjo, Budalina Per i Ola Dugonja, Jens Mutavac i Anetta

Odrpanka. Bilo tu još mnogo tih i takvih koji ne bijahu ni za što i do

kojih nitko nije držao. A bijaše ih što su svojim rukama još koristili,

191

na priliku Jörn Mnogostrani, koji je nekoć bio valjan stolar i tesar.

Oči mu se nekako zamračile, ugaslo u njima svjetlo, i tresle mu se

ruke, ali je još valjao da štogod popravi kako je sam govorio, te je na

Björndalu imao siguran krov nad glavom, sve dok ne izvjekuje svoj

vijek. Bijaše on jedan od onih što su nasljeđivali odjeću i obuću od

starog Daga, pa se u svečane dane pojavljivao u čistu i urednu ruhu.

Uostalom, bijaše on majstor. »Svašta znam, pa sam nezamjenjiv«,

mišljaše o sebi.

Bilo za stolom i mladih i jakih ljudi. Tako Syver Bakpaa i drugi

momci, neki mlađi i obijesni, ali su se za stolom dobro pazili. Sjedili

za stolom i šumski radnici, među njima i sam Martin zvan Obarač,

najjači drvosječa i najspretniji u baratanju sjekirom. Lice mu sjalo

od zadovoljstva, zdravlja i snage, u svakom pokretu širokih mu

ramena bilo čvrstine i sigurnosti. Bio tu i kovač, žene i djevojke iz

kuhinje i iz staja — velika se družina sastala za svečanim stolom.

Pucketale i štropotale stolice, toptala obuća po podu kad je

družina ustajala i odlazila. Svi redom prolazili ispred domaćina,

starog Daga, i stiskom ruke zahvaljivali mu na časti i gozbovanju i

svatko mu zaželio čestit Božić. A stari domaćin svakom uzvraćao

stiskom, što ove godine bijaše nekako značajno čvrst. Zatim se

stolice maknuše u stranu, poređaše uza zidove i postaviše u druge

sobe, stol se raspremio, te se družina raziđe po okolnim zgradama na

imanju, gdje je tko već stanovao.

192

VII

Ugosnici povedoše goste u veliku sobu u staroj kući. Major i

gospođica Adelaida nisu prije vidjeli tu prostoriju, pa su se dobrano

začudili kad su ušli. Nije svagdje bio običaj da sagrade novu kuću, a

staru da ostave netaknutu, da stoji kakva je uvijek stajala. Velika ili

svečana soba u staroj kući bijaše kakva je bila u davno vrijeme, sa

starinskim stolom i stolcima, s ormarima i optočenim oknima, s

oružjem na stropu i sa svojim kositrenim i zemljanim vrčevima,

drvenim posudama i željeznim svijećnjacima.

Gospođica Kruse donese kavu i kolače na srebrnu pladnju.

Posjedaše za stol kraj kamina, a gospođica Kruse natoči kavu.

Kapetan dođe s duhanom i lulama. Pošto su popili kavu, gospođica

Kruse donese vrč jakog punča, a za gospođicu Barre finog vina.

Majoru se činilo da stari Dag ne želi bučnosti na tu svečanu

večer, pa zato nije govorio u sav glas, ali svoje glagoljivosti nije

mogao suzdržati. Govorio je o dvorani i o svemu u njoj, te

zapitkivao sad ovo, sad ono, a stari se Dag nije skanjivao da

odgovara i da ponešto pripovijeda za što bi major pokazivao

radoznalost.

Mladi je Dag od stola u dvorani došao ovamo s gospođicom

Adelaidom, ali riječi ni večeras nije nalazio. Ona je doduše pokušala

da počne razgovor, te je kazala nekoliko riječi o svečanosti i o

dvorani, ali joj on kratko potvrdio, i to bijaše sve: njegova škrtost u

riječima kao da joj je svezala jezik, te ni ona nije više progovorila.

Možda je otac Dag opazio kako su mladi utihnuli, ili je mislio

što drugo, tko zna, ali se obratio sinu te mu rekao:

— Da je živa tetka Doroteja, sad bi nam na spinetu zasvirala

koju božićnu pjesmu.

Mladi Dag podiže glavu — u očima mu se čitala kao neka

odsutnost duha: kao da su ga prenuli iz njegovih misli što su išle

sasvim drugim tokom. Otac je tako neobičan večeras, neobičan u

svemu.

— Tetka Doroteja — ponovi sin, a u očima mu se pojavi topao

sjaj. — Da, ona bi nam svirala.

193

Je li se to trgla gospođica Adelaida? Ne, nije — sjedila je

ukočena poput kakva kipa.

A što je to s kapetanom? Pogled mu prelijeće s Adelaide na

majora, pa opet natrag. Najposlije će majoru:

— Zar nije tvoja kći naslijedila od majke glazbenu nadarenost?

Adelaida podiže ruku da zaniječe, ali major već odgovori:

— Jest, zna svirati.

Otac Dag okrenuo se prema njoj: pogled mu bijaše blag ali

čvrst. Gospođica Adelaida pocrvenje, pogleda ga kao da se

ispričava, te ustade i prijeđe u blagovaonicu.

Tišina legla među ljude i stvari u svečanoj sobi. Vjetar pjevao

oko kućnih uglova, na busove udarao u zidove, vatra u kaminu

plamsala. Otac Dag napeto osluškivao kad je Adelaida primakla

stolac i podigla zaklopno krilo na spinetu. Mladi Dag sjedio

nagnuvši se naprijed, s laktima na koljenima: podnimio se

obadvjema i samo gledao u vatru.

U spinetu pokojne gospođice Doroteje krili se nježni zvuci, i

gospođica ih je Adelaida otkrivala prebirući po tipkama. Zvuci se

zatim preliše u napjev i u pjesme, stare drage pjesme što su zamrle i

presahle s Doratejinom smrti. Sad su se prelijevale u blagim

valovima kroz tihu večer — prolazile poput znanih slika iz starih

dana.

Za nekog bijahu više negoli slike. U mladom Dagu budile su

najljepše uspomene, sjećanja na anđela što je jednom živio na

zemlji, a i starom su Dagu večeras prianjale za srce, jer su mu se oči

prevukle neobičnim izražajem, punim neke bespomoćnosti,

izgubljenosti. Zacijelo su ga tu svečanu večer saletjele mnoge

uspomene. Ti se zvuci odavno nisu povijali pod tim krovom, nisu se

čuli otkako je Doroteja izvjekovala svoj vijek... otkako je Tereza

svijetom promijenila... Kad su se zadnji put sa spineta runili zvuci,

obje još bijahu na životu.

Mladom Dagu ote se dubok uzdah, možda je načas zaboravio

disati. Okrenu se u stolcu, te je sad mogao vidjeti gospođicu

Adelaidu doduše samo sa strane, ali u kakvoj slici!

Gospođica je Kruse upalila dvije voštanice što su uvijek stajale

na spinetu, i sjaj je padao Adelaidi na lice. Kosa joj sjala poput

194

tamnog zlata, a ruke — one lijepe, nježne ruke meko se spuštale po

tipkama i prebirale, a za prstima zvuci izvirali.

Lice mladog Daga bijaše mrko kao mrkla noć. Gle, i tim je

darom obdarena gospođica Adelaida: umije svirati iste pjesme koje

je svirala tetka Doroteja, i još više zna. U njegovim je očima rasla

sve više i više, uzdizala se iznad drugih ljudi, odmicala sve dalje i

dalje od njegova svijeta.

Javio se major, zazvučao mu glas, gotovo kao zapovijed:

— Bi li nam, Adelaida, naposljetku malo zapjevala?

Mladi Dag nije mogao skinuti očiju sa slike u blagovaonici.

Vidje kako se bespomoćno skupila poslije majorovih riječi, a onda

se uspravila i zabacila glavu. Izvi opet nove zvuke i zapjeva. Glas

joj izvirao lijep i baršunast, mek i čist, a iza riječi i zvukova treperio

prizvuk sjete. Samo je jednu pjesmu otpjevala, a zatim zaklopila

spinet, ustala i tiho prišla stolu.

Otac Dag ustade bez riječi i ode u blagovaonicu. No nije onuda

izišao u predsoblje, nego je ušao u spavaonicu te ondje potražio

ključe i otvorio Terezin veliki sanduk. Neko je vrijeme premetao po

sitnim pretincima, a onda zaklopi sanduk i zaključa ga, pa se vrati u

veliku sobu, k ostalima. Tu sjede na staro mjesto, ali se okrenu

prema gospođici Adelaidi.

Mladi je Dag uvijek poštovao oca, a večeras mu se upravo

divio. Sam eto sjedi bez riječi i ne usuđuje se da pogleda onamo

gdje sjedi gospođica Barre, a otac, gle, sve može i sve smije: ne

samo da je gleda, nego se i razgovara s njome, govori joj kao običnu

čovjeku, obraća joj se gotovo kao da je dijete pred njim.

— Mogao bih vam mnogo toga reći, gospođice Barre — kaza

otac Dag — ali sam ostario, pa ćemo se manuti toga. Doživio sam

mnogu Badnju večer, imao sam blizih i dragih, što su otišli

susljedice. Dok ste svirali, vidio sam ih sve oko sebe, bijahu mi pred

očima, opet su se nalazili u ovoj sobi. Vi ste tako mladi i lijepi,

svijet je pred vama, možete na mnoga otmjena mjesta, među otmjeni

svijet, neobično ste nadareni, i svuda biste naišli na hvalu i radost

gdje biste se pojavili. A vi ste ipak došli ovamo, na Björndal. Možda

vam se čini da je ovdje dosadno, ali vam valja znati da će ova

Badnja večer nama ostati u divnoj uspomeni, uvijek ćemo se sjećati

vaše krasne pjesme i glazbe. Bog vas blagoslovio! Imam evo malen

darak, ako ga ne prezrete, da vam bude uspomenom na mlade dane

provedene na Björndalu.

195

U starčevoj tvrdoj šaci nešto zlatno bljesnu i prijeđe u

Adelaidinu bijelu ruku. Bijaše to samo igla pribadača, ali neobična

oblikom, broš od čista zlata. Došla je nekoć iz Nizozemske, i stari ju

je Dag u svojoj mladosti darovao gospođici Terezi Holderovoj. Od

Terezine smrti ležala je igla u sanduku, i sad je ocu Dagu pala na um

kad mu je gospođica Adelaida svojom glazbom probudila stare

uspomene.

Gospođica Adelaida, iznenađena, prošapta riječi zahvalnosti i

kaza kako ne može takvo što primiti, ali kad je u isti čas podigla oči

i susrela se sa starčevim pogledom, razabra da joj nema druge nego

primiti dar.

Što li se to dogodilo? Zašto li je problijedjela, zašto ustala,

prošla kroz dvorane pa uza stube krenula u svoju sobu?

Adelaida je bila jaka u jadu i nevolji, čvrsta u zlu i nesreći:

nikad tada nije plakala. Ali kad su posrijedi prijateljske riječi... Na

glupe laske i udvaranja na plesu ostajaše ravnodušna, nije za njih

marila. Ali iskrene, prijateljske riječi — ta kad ih je mogla čuti? Eto,

večeras joj ih izrekao stari Dag, izrekao ih te večeri pune čuvstva,

kad joj srce bijaše puno sjete. Nije sobom više vladala, nego kad se

uspela, baci se na postelju i briznu u plač, da u suzama izlije sav jad

i čemer, rasplakala se nad svim sivim danima što ih je proživjela bez

radosti i bez tople riječi. Tek pošto je odrasla, čula je eto prvu lijepu

riječ, prvi put joj netko progovorio toplo i prijateljski, i te su riječi

morale doći upravo s usana najstrožeg čovjeka što ga je ikad vidjela.

Kako li je čudnovat svijet, kako li su čudnovati ljudi!

I sve to samo stoga što je odsvirala nekoliko kratkih napjeva

kao toliko puta prije — i otpjevala jednu jedinu pjesmu. Da je

njezina sjetna duša unijela zanosa, moći i čuvstva u tu glazbu i

topline u njezinu pjesmu — to nije slutila, a niti je znala kako zvuci

odliježu pod niskim stropom u staroj dvorani.

Možete na mnoga otmjena mjesta, među otmjen svijet — tako

je rekao. Da, na otmjena mjesta, gdje zlo šuškaju o njoj i na jezik je

uzimaju. Otmjen svijet. Zar on misli da ona ne zna na kakvu je

mjestu sada? Posljednje su godine donijele mnoge promjene,

vremena su se silno izmijenila. Mnogi su tako, što prije bijahu

veliki, sada postali maleni. Bogatstvo se prometnulo u neimaštinu u

gradu i na selu. Otmjena mjesta. Otmjen svijet. Koliko ih ona zna

što su otmjeni izvana, veličina im na površju, a iza otmjenosti, pod

196

korom, bijeda ih glođe i nevolja izjeda, te im je suđeno da se raspu u

grubu i da propadnu. Da, čula je ona mnogo šaputanje.

Tu, gdje je sada, nikoga u oči ne bodu nekakvom otmjenošću i

veličinom, ali svakog časa i dana što se čovjek tu zadržava, sve

većma razabire da su toj zgradi čvrsti temelji, i sve pred njim raste.

Da je prije znala što sada zna, ne bi se nikad usudila da misli ono što

je mislila jesenas i što je mislila za vožnje ovamo. Večeras je sve

jasno vidjela u dvorani s mnogom i različitom čeljadi i u velikim,

sjajnim sobama: veličanstveni okvir oko života velikih ljudi.

U ruci je stiskala skupocjeni broš, koji joj imaše biti uspomena

na mlade dane provedene na Björndalu, kako je kazao stari Dag.

Jest, bit će joj ta igla dragocjenom uspomenom na dane kad joj je

srce bilo hladno.

U velikoj sobi nisu ništa opazili. A je li doista tako? Kad je

Adelaida izišla, mladi je Dag začuđeno podigao oči. Susreo je očev

pogled i razabrao da nije ništa. I stari je kapetan pogledao u istom

pravcu, pa je i on razabrao da se ništa nije dogodilo.

Jedan gospodar bijaše na Björndalu, i po njemu se sve ravnalo.

Kad bi se dogodilo štogod s čega bi bili u nedoumici, pogledali bi u

nj i znali bi. Je li stari Dag sjedio i mirno gledao preda se kao da se

ništa nije zbilo, onda je to značilo da se nije dogodilo ništa značajno

i da je sve u redu.

Major pogleda u druge i u sebi prokle ženske hirovitosti. I on je

razabrao da valja šutjeti.

Nitko nije opazio kad se Adelaida vratila — a ušla je

dostojanstveno i tiho. Prišla je starom Dagu i pružila mu ruku:

— Čime i kako da vam zahvalim na tako skupocjenu daru?

Stari Dag uze joj ruku i samo je pogleda u oči. Ništa ne reče, ali

mu oči bijahu tako rječite i tako izražajne te je Adelaida osjetila da

je dobila ne samo dar nego i mnogo više... Dobro je što se na svijetu

ne zna sve. Da je Adelaida znala ili slutila da je jedno biće, koje

starom Dagu bijaše najdraže na svijetu, nosilo tu iglu četrdeset

godina kao najdraži i najljepši nakit, onda bi možda tome daru

pridavala preveliko značenje.

Uvijek poslije kiše dolazi vedrina, pa je i za gospođicu

Adelaidu sada sunce sjalo u tami stare dvorane. Lagašna koraka

pristupi svome ocu te mu pokaza iglu koju je već prikopčala na

197

grudi. Major visoko uzvi obrvama i rastvori oči: ozbiljno je gledao u

broš, zacijelo je mislio na množinu talira što ih je pribadača

vrijedila. Kapetan je očito razabrao kakva je to igla, jer mu se na

licu pokazivala zaplašenost.

Stari Dag prekide šutnju i kaza kako će se sutra rano svi povesti

u crkvu. Major nije obijao crkvenih pragova, nije bio nikakav

bogomoljac, no bio je vojnik stare škole, te je nadasve štovao troje:

Boga, kralja i domovinu. I kapetan mu je dao mig kako mu je jedina

dužnost da se s ostalima na Božić ujutro odveze u crkvu. Zato je

major i odgovorio kako ne treba da se zatre tako dobar stari običaj.

Stari Dag nato pripomenu kako će imati čast da sa sobom u

prvim saonama poveze majora. Pogleda zatim na gospođicu

Adelaidu i na mladog Daga i kaza kako dvoje mladih treba da krenu

zajedno, a Syver Bakpaa vozit će kapetana i gospođicu Kruse u

trećim saonama. Adelaidi se obrazi podliše toplim valom, osjeti

kako joj se lice žari, pa zatvori oči i nasloni se duboko u naslonjač.

Gle, otac je Dag i na to mislio.

Stari Dag ustade. Žele li sutra rano biti na nogama, valja im sad

na počinak. Poželješe jedni drugima laku noć, svijeće se ugasiše.

Otac Dag posljednji je išao na počinak. Prešao je svoj stari put

kroz prednju dvoranu, da zaključa vanjska vrata. Svi su drugi koraci

zamrli, noćna se tišina spustila na kuću. Odjednom se trže. Je li

pravo čuo? Zar to vjetar vani tako neobično udara, ili doista čuje

zveket praporaca? Jest, čuje im sitni zvon, sve se više bliži. Eno,

zveckaju na dvorištu, zastaju pred vratima.

Tko, za ime Božje, dolazi u to gluho doba, usred Badnje noći?

Čuje se tabanje čizama o koje se snijeg uhvatio, čuju se koraci u

pristrešju. Odjednom se uza škripu otvoriše vanjska vrata.

Stari se Dag i ne maknu — nikad on nije za strah znao. Upro je

pogled u otvorena vrata, gledao kako unutra prodire vjetar sa

snijegom, kako zima ubacuje svoje hladne naručaje, Ali se nitko ne

pojavi. Iziđe na vrata i pogleda van. Mjesec sjao između oblaka što

su se nebom nagonili, tako te je domaćin mogao ponešto vidjeti pred

sobom. Gledao on i gledao, ali nigdje ni konja ni saona, u snijegu

nikakva traga ni od kopita, ni od čizme, ni od salinaca.

Iziđe u pristrešje te uze osluškivati. Vjetar hujao povrh šuma,

pronosio pjesmu što je odjekivala nad najbližim poljima. Noćas su

svi slobodni, pomisli stari Dag. Slobodni su i nevezani svi oni koji

su mrtvi i sputani — tako je govorila Ana Hamarrbö. A ona je

198

vjerovala u mnogo šta, vjerovala da se svašta zbiva u Badnjoj noći:

da životinje govore u staji, da duhovi švrljaju po gumnu i po žitnici i

da sve što je neotkupljene duše luta naokolo i buči na zemlji i pod

njom.

Vrati se u kuću, zatvori vrata te zavrnu ključ u bravi i navuče

zasun, ali odjednom zastade. I prošlog su Božića pripovijedali da se

isto zbilo u isti sat — kazivala je to gospođica Kruse. Nije se onda

za to brinuo, no sad mu misli bijahu drukčije, pođoše drugim

pravcem.

Imao je sina, koji mrtav leži pod stijenom u ponoru

Djevičanske doline — imao je sina, što je mrtav a nije pokopan u

posvećenoj zemlji. Možda on tako posjećuje svoj stari dom? Možda

ima kakvu želju?

Stajao stari Dag, dugo stajao i osluškivao — ta ipak je to samo

vjetar što vani huči i pronosi svoju moć. Razmišljao starac, čelo mu

se duboko nabralo. Onda se uspravi — jest, — tako će učiniti:

zatražit će od kovača da mu skuje željezni križ; odnijet će ga

župniku da ga blagoslovi u crkvi i da nad njim očita molitvu, pa će

sam sići u ponor — jer nitko se drugi neće usuditi onamo — izvrtjet

će stijenu i postaviti križ. Možda će onda mladiću duša naći spokoja.

Stari Dag zapreta vatru u kaminu, udunu svijeće na spinetu u

blagovaonici i krenu u spavaonicu. Je li to zastao u tami? Zar još o

nečem razmišlja? Ide li to na počinak ili se vraća u veliku sobu?

Jesu li ga to opet zaokupile uspomene što ih je probudila gospođica

Barre svojim napjevima... uspomene na Doroteju i Terezu? Na

njihovu toplinu i čovječnost? Misli li na sve ono što su oko sebe

širile i od sebe davale — što su dale i njemu samome? I kako je on

na sve to malo uzvraćao, i kako je sitan kad se s njima usporedi. Je li

mislio na tisuće svojih dana samoće usred punog života? Je li mu na

um palo kolike je vrijednosti izgubio, mnoge godine potratio bez

topline za se i za svoje, a sve hodeći tvrdim putem novca?

Ima neka moć u dobrim ljudima. I poslije smrti mogu se javljati

u mnogim uspomenama, pa tako i u zvucima sa spineta.

Od one božićne noći prikazivalo se na Björndalu, sablasti se

javljale. Netko je kazivao kako su se svu noć čuli koraci iz velike

sobe i iz blagovaonice, a neka žena što je prolazila pristrešjem

hodeći u novu kuću, klela se i preklinjala kako je na mjesečini

199

vidjela bijelu spodobu sa šupljim očima iza stakla u blagovaonici, i

da je to lice Ane Hamarrbö. Drugi su opet u ponoć čuli vrisak, a

žena što je vidjela ono lice nijekala je da je to bio njezin vrisak.

Jedno je, reče, sigurno: ne može se sjetiti da je od straha vrisnula.

Sablasti se javljale u staroj kući, koraci odjekivali kroza sobe,

blijeda se lica bijeljela iza stakla, vrisak se prolamao u gluho

ponoćno doba...

200

VIII

Jutro se počelo rakijom natašte i sa nešto jela i pila u postelji, a

onda se odjeni pa u tami u saone.

Nije čudo što su iz borglandske klupe istezali vratove i dugo

gledali kad su major i Adelaida ušli u crkvu s Björndalcima. Budnim

očima gospođice Kruse učinilo se kao da je zla Elizabeta u licu

problijedjela poput krpe kad je vidjela Adelaidu pokraj mladog

Daga. Što to ima da znači?

Kad su krenuli iz crkve, major i gospođica moradoše se

pozdraviti sa svojim starim prijateljima s Borglanda i s njima

izmijeniti koju riječ, ali nikad nisu naišli na tako hladan pozdrav

kakav ih je tu dočekao. Adelaida je ujedno opazila da se

Borglanđani i Björndalci drže kao da se ne vide.

Kad su iz crkve stigli kući, stol u blagovaonici bio prostrt kô i

prve večeri.

Najsvečaniji dio božićnih blagdana bijaše Badnja večer i misa

zornica na prvi dan Božića. Poslije toga dolazilo je božićno veselje,

a ovo se počelo za stolom u blagovaonici, na povratku iz crkve.

Vani još bila polutama, ali na stolu gorjele mnoge svijeće. Tako

vesela jutra nije major imao nikad u životu, i već se unaprijed

radovao što će sve moći da pripovijeda kad se vrati u grad. Ondje su

vjerovali da se razumiju u jelo i pilo, i da im je znano umijeće kako

se pije rakija — no istom sada, kad je došao na Björndal, poučio se

u mnogo čemu. Tu je u rano jutro, još prije nego što je oči otvorio,

dobio nešto što krijepi dušu i srce, a onda, prije nego što se izvukao

iz perja, lijep zalogaj usoljena mesa s pivom povrhu. Potom žustra i

brza vožnja u dugoj povorci, sa svjetlom zubalja i uza zvon

praporaca, pa onda svečanost u crkvi. I još prije nego što su drugi

ljudi istreptali san iz očiju, tu je čovjek već povratio dušu krepkim

jelom i jakim pićem. Eh, to je život, to je nešto po njegovu ukusu —

i jasno i glasno izreče svoje mišljenje. S mnogim se i različitim

ljudima susreo u zavičaju i tuđini, u Norveškoj i u stranim

zemljama, ali nigdje i nikad nije naišao na čovjeka kao što je stari

Dag, čovjeka od oka i veličajna u svemu, pa k vragu njegov otmjeni

201

prijatelj na Borglandu i sve ono što je taj mislio sa svojim hladnim

pozdravom.

Major se ogledao u mnogom kreševu, u mnogim okršajima,

iznio mnogu pobjedu s oružjem i čašom u ruci, ali taj susret i okršaj

u blagovaonici bijaše težak posao čak i za njega. Jeo je toliko da se

morao raskopčati, a stari mu je Dag tako često i postojano

nazdravljao te je gost jedva držao korak s domaćinom. Najposlije

stari Dag ustade i kaza kako bi malo podrijemao nakon jela; i ostali

mogu trenuti koji časak, ako im je s voljom, neće biti naodmet da se

za njim povedu:

— Ta probudit će nas gospođica Kruse kad nam ustreba jesti.

Uzeše se ispod ruke major i kapetan i tako pođoše uza stube. Ni

jedan ni drugi ne bijahu baš sigurni na nogama. Stari Dag ode u

spavaonicu, uspravan i čvrsta koraka, ali u njegovu je raspoloženju

za stolom bilo neke napetosti, pa je sad osjećao težinu i umor.

Možda noćas nije dobro spavao?

Mladi je Dag umjereno zalijevao zalogaje, Adelaidi pak, kao

uvijek, prva čaša bila i posljednja, ali i njih dvoje ustadoše i krenuše.

Nisu imali riječi, nisu znali što bi jedno drugome kazali, a možda su

i oni bili malko umorni nakon ranog odlaska u crkvu.

Vrijeme prolazilo ugodno, odmicalo u radosti — Adelaida

teška srca brojila svaki dan što bi izminuo. Mladi Dag i opet jednom

uzeo skije i odjurio u daljinu, kad su mu se misli najviše zamrsile, te

je cio dan proveo u šumi. Jaz između Adelaide i njega sa svakim

danom bivao sve dublji. Pokazalo se eto da ona zna udarati u

glazbalo i vesti i čipkati još finije nego što je i sama Doroteja znala,

a kapetan je jednom napomenuo kako ona zna i njemački i

francuski.

Gospođica Adelaida žalila za svakim danom što je izmicao i

odlazio u nepovrat. Mislila je o svojoj sudbini i žalila što ne može

njome upravljati. Ali možda na svijetu ima drugih koji svojom

rukom mogu posegnuti u udes Adelaide Barre? Dogodilo se naime

nešto što se dotad nije čulo.

Glasnik stigao na Björndal, stigao s mjesta koje se zove

Borgland, i donio poruku starom Dagu. Gospođica Kruse ušla i

nešto prišapnula starom Dagu, a ovaj izišao u prednju dvoranu.

Čovjek koji ga je tu čekao kaza kako je poslan da ih pozove na

202

božićni ples na Borgland i kako su svi s Björndala ondje dobro

došli. Ne mogu li drugi doći, onda neka svakako dođe barem

gospođica Barre i mladi Dag Björndal, jer i jest ondje svečanost

ponajprije za mladost. Gospođici Kruse, koja je glasniku donijela

rakije i kolača, umalo što iz ruku ne ispade pladanj, koliko se

osupnula od čuda. A kad se takvi pozivi šalju, onda Sudnji dan nije

daleko.

A je li stari Dag rastvorio oči i u čudu zatražio da mu se ponove

riječi? Ne, on je dugo živio na svijetu i znao mnoge putove kojima

ljudi idu. Nije glasniku s Borglanda dao prilike da onamo odnese

vijest kako se on, stari Dag, začudio, Samo je načas pogledao prema

vatri, a kad se opet okrenuo, dade odgovor kako će sutra javiti može

li tkogod doći: zasad neka na Borglandu izruči kako im s Björndala

zahvaljuju na pozivu.

Iziđe glasnik, isprati ga gospođica Kruse, a stari Dag sjede pred

kamin. U mladim godinama ne bi mu trebao jedan dan da odgovori

onima na Borglandu: odgovor bi odmah glasio ne. Ali se od onih

dana mnogo toga promijenilo na svijetu. Sad su povrh imali i goste

u kući, a gostoljubivost je iznad svega. Major i njegova kći imaju

pravo da idu na borglandsku svečanost, a žele li pratnju, valja im je

dati. I druge misli saletjele starog Daga, povrvjele iz davnih godina.

Nije on skorašnji na svijetu, zna možda više nego što drugi

misle. Ima on u gradu pravnog zastupnika: sastavlja taj spise i

raspoređuje novac i ovrhe — za njega i za druge. Možda je u njega

Dag štogod načuo kako su se teška vremena protegla i na Borgland.

Možda su prodali dio ovog ili onog posjeda što bijaše pod njima.

Možda je i sam Dag iz druge ruke kupio gdjegod koji lanac zemlje

što je prije bio u borglandskom vlasništvu.

Mislio stari Dag i prebirao, boralo mu se čelo, a obrve se

značajno sastavljale. Je li ga štogod podsjetilo na kakav dan u šumi,

iz mladih godina, u lovu za lisicom ili risom? Bijaše kao da mu oči

vrebaju kakvu lukavu, gipku životinju. Mnogi su mu dolazili

posljednjih godina iz drugih sela i župa, ljudi koje je otprije znao, i

drugi kojih nikad nije vidio. Dolazili su u različitim poslovima, a na

kraju uvijek bijaše novac posrijedi.

A danas eto stigao konj s Borglanda, poslali čovjeka s pozivom

na božićni ples...

203

Ustade pa prohoda gore-dolje. Čarape mu bijahu zategnute na

nogama, čvrsti mišići podrhtavali, a kopče na cipelama sjale, kao što

staro srebro sja. Frak stajao saliven na snažnim i širokim ramenima

te se sužavao niz leđa. Na prsima i na zapešću bijeljela se nabrana

košulja i odudarala od tamne, osmagle kože, a srebrna mu se kosa u

neobuzdanim kovrčama povijala oko glave. Uspravi se i zastade.

Leđa su se doduše ukočila pod teretom prohujalih godina, i kad ih je

sada zategnuo nazad, bijaše kao da mu je mladenačka snaga

prostrujala ramenima.

Promjenljiva je ćud čovječja, ne možeš je ukrotiti, baš kao ni

zvijer u šumi.

Trideset je dugih godina Dag krotio svoju ćud, pokušavao da u

sebi suzbije žeIju za osvetom, pa je ove posljednje godine usadio u

srce poneku dobru mladicu, što je ponijela svježim izdancima i sad o

Božiću propupala: za božićnih je dana imao pred očima ženu koja

ga je podsjećala na nježno i tiho biće gospođice Doroteje i na

Terezinu jaku prirodu. Izazvala je u njem uspomene, tako te mu je

postalo jasno čega treba da se stidi i u čemu je njegova krivnja

prema pokojnicama. Jest, zakoračio je dobrom stazom.

A onda stigao glasnik, spomenuo Borgland... To mu se ime

srušilo na glavu, uskomešalo sve u njemu, i borbena se i uporna ćud

staroga Daga okrenu na svom putu, sasvim se okrenu. Bijaše tako

lijepo i krotko pokročio putem što ga vodi u blagi mir, a sad je i opet

oživjela osvetljivost u njemu, zatreperila u dnu njegove duše, i

hladnoća ledenim valom zali dobre mladice i pupoljke, mraz ih

ošinu. Što je trideset godina kroćenja, što je jedna jedina godina

obraćenja i nekoliko blagih božićnih misli — na tvrdom i divljem

putu starodrevnog roda?

Nepregledan red tvrdokornih lovaca kliznu u prednju dvoranu i

poče se sastavljati oko starog Daga i siliti ga da se drži istog puta

kojim su oni išli kroza stoljeća. Pred oči mu iskrsnuše stare priče i

njegove vlastite uspomene i sjećanja na gorka vremena što ih je

njegov rod morao preturiti u ljutoj borbi za opstanak, a sve pokraj

neizmjerne pakosti pripoljaca, župljana iz nizine, pakosti na koju su

brđani nailazili na svakom koraku. I taj Borgland bijaše jaka utvrda

u neprijateljskoj zemlji. Prisjećao se kako je jedan jedini put

zaustavio konja na borglandskom dvorištu, prisjećao se

pukovnikova ledenog prezira...

204

Oči starog Daga bijahu ukočene, čvrsto uspravljene istom cilju

kô i oči njegovih predaka prije njega i u njemu. Osveta za svu

nepravdu, udarac za udarac... Napokon!

Čvrsto sastavi šake na leđima te se i opet ushoda gore-dolje.

Poruka s Borglanda...?

Jesu li poziv poslali zbog majora i njegove kćeri? Jedva da je

tako. Ne mogu li drugi doći, onda neka svakako dođe barem

gospođica Barre i mladi Dag Björndal — tako glasi poziv. Hm!

NJegove su oči sve vidjele. Opazile su kako je u crkvi jedno lice

problijedjelo. Bilo je to lice zle gospođice Elizabete. A danas, gle,

taj poziv mladima da dođu na ples...

Stari Dag stište oči, kao u prijetnji, a kad ih otvori, sjaj im

bijaše ledeno modar. Je li to ugledao risa — tu podmuklu i

krvožednu zvijer? Ta je zvijer jednom već raskidala jedan život što

je potekao od njegove krvi. Zar se i opet sprema na krvožedni skok?

I je li posrijedi život ili novac?

Na svojim je novčanim putovima imao posla i s plemenitašima.

Mislili su da ga mogu pridobiti laskanjem i lijepim riječima. Tada su

mu dobro dolazile priče Ane Hamarrbö. Ne treba njemu laskanja, ne

— njegovo korijenje seže duboko u norvešku zemlju, dublje nego

što mnogi misle. NJihova je plemenitaška krv za neko pol tisućljeća

mlađa od njegove loze.

Priđe kaminu. Glava se malko spustila, a leđa strahovito

napela. Dođe li sad ris, dočekat će ga golemi sjeverni jelen granatim

svojim rogovima...

Podiže glavu i kimnu.

A pukovnik se na Borglandu nije usprotivio tome da pošalju

glasnika na Björndal. Prodao je parcele zemlje koja mnoge i mnoge

godine bijaše u borglandskom vlasništvu. Prodao ih u ova vremena,

prodavao ih već nekoliko godina, možda dulje nego što je stari Dag

znao.

Mirno se uspravi i pođe kroza sobe. Oči mu se zadovoljno

krijesile, ali opasno.

U velikoj sobi sjedio major i kapetan. Na stolu im stajali vrčevi

s pivom. Uza zapadni prozor sjedila gospođica Adelaida i polako

listala neku knjigu. Stari se Dag spusti u naslonjač, gutnu gutljaj

piva i pogleda onamo gdje je sjedila gospođica Adelaida.

— Biste li imali volje za božićni ples, gospođice Barre? —

upita stari Dag.

205

Adelaida se naglo okrenu i začuđeno pogleda. Što to misli? Zar

će tu na Björndalu biti ples? Imala je sa sobom haljinu u kojoj bi se

nekom rado pokazala. Nije doduše nova, ali je tako fina, ukrašena

vezom što ga je sama navezla, a tako joj divno pristaje. Na to je

mislila, i zato odgovori da bi rado plesala.

— Bio je tu glasnik s pozivom — obrati se domaćin majoru. —

Ja sam star i najbolje se osjećam kad sam kod kuće. A kako je s

vama ratnicima?

Major isturi trbuh i donju usnu. On se radovao što u miru može

provesti božićne blagdane, i čemu bi se sad mučio i natezao da se

igra kavalira. Čemu bi krepku staru prepeku mijenjao za tanki punč i

za nekakve slatke vodice? I zašto bi sa ženama i s drugima naklapao

o teškim vremenima kad evo može ugodno i lijepo sjediti uz obilno i

krepko jelo i uz mušku kapljicu te okrenuti brigu na veselje?

— Pokorno javljam da ću se držati vašeg društva: ne mičem se

odavde bez nužde i potrebe — kaza major, i opazi da se radost

zaiskrila starom Dagu u očima.

Kapetan pak mišljaše kako nikome na plesu neće biti nikakve

hasne ni koristi od njegovih kostobolnih nogu, pa se tako i on

pridružio njima dvojici.

— E, onda vam se valja zadovoljiti Dagom da vam bude

pratnjom i kavalirom — reče stari Dag i preko ramena pogleda

gospođicu Adelaidu.

A gdje će to biti ples? — upita Adelaida ne okrećući lica od

prozora.

— Na Borglandu — suho će stari Dag.

206

IX

Došao dan, večer mrknula. Syver Bakpaa mučio se i znojio

pridržavajući Medonju na mjestu dok se Adelaida i Dag uspnu na

saone. Kad se već vozi, mladi je Dag htio vatrena konja. Izišao je i

stari Dag te je s gospođicom Kruse dodavao krzna i pokrivače, kao

da će mu sin s gošćom na dalek put. Momak i djevojka valjano

gutnuli konjaka, da se ugriju — i da u dobru raspoloženju odu na

ples, kako reče stari Dag. A bijaše značenja u njegovim riječima.

Adelaida ovila svilen šal oko bijela vrata i visoko uzdigla

ovratnik na ogrtaču, usta joj bila nasmijana, a oči sjale velike i

lijepe. Mladi ju je Dag gledao, odvraćao oči od nje pa opet gledao,

od konjaka mu se oči žarile, bilo u njima prkosa i divljine. A na

putu, u saonama i na zimi, osjećao je kako mu francuska kapljica

čestito krv grije, i trebalo je da se pazi gospođica Adelaida, nije mu

se smjela onako smiješiti ni gledati ga onako toplo. I on je samo

čovjek, mogao bi je putem privući k sebi i gotovo je zdrobiti. No

nije bila tako sretna sudbina Adelaide Barre, da bi na tu stranu

krenula.

Pratila ga je pogledom dok je pružao ruke i hvatao uzde. Na

licu mu bilo nešto zapovjedničko, snaga se pokazivala u crtama.

Medonja povuče, a dvorište, drveće i stupovi na ogradi samo

kliznuše, sve proletje poput munje, snježno površje uzbiba se, kô na

moru valovi kad se pognaju. Adelaida i opet pogleda u stranu. Nikad

ga takva nije prije vidjela, bijaše sav u djelu, a tu se ljudska narav

najbolje očituje. Kožna kapa bila mu visoko na čelu, ovratnik na

krznenom ogrtaču široko rastvoren, a u lice, upravljeno vjetru,

čvrstina se urezala. Iščeznu iz nje sumnja o tome osjeća li se

privučena njemu samome, ili je privlači sve ono veličajno što je oko

njega: sad je znala — on je to, on prije svega, a sve drugo samo je

šum oko njega.

A Dagove misli svoje tkale, potka im bila kô i svih ovih dana.

Zapljusnula mu vrućina u lice, i odmah ga zatim studen val zalio

kad je u prednjoj dvorani vidio Adelaidu onakvu. Je li ikad mogao

misliti — ne, tako glup nije bio — misliti da će ona tu ostati dugo,

dugo. A sad je vidio. Ona je samo priviđenje, pričin koji lebdi i koji

207

će nestati, odlepršati daleko od njegova teškog svijeta. Nisu u nje

samo one oči, na koje ne smiješ ni pomisliti — ne, u nje su obrazi i

vrat, usta i podbradak, sve kô kakav pričin, i sve je to istom danas

vidio. Usta se ta i ne zatvaraju sasvim, dvije su to meke i drhtave

usne, a oko njih smiješak, prava radost.

Gdje je to on, na što misli? Zar uopće misli? Ne, on se samo

vozi, drži uzde u rukama. Odmakli su, bijahu u ravnici. Sve se zbilo

kao negdje daleko od njega, kao da njega i ne bijaše.

Na borglandskom dvorištu redale se mnoge saone. Sa svih

strana sjala svjetla, njihale se svjetiljke u rukama konjušara.

Pomagale mnoge ruke, brzo se i spretno isprezali konji i saone se

odvlačile u stranu, a u krzno odjeveni ljudi kretali prema velikim

ulaznim vratima. Gospođama pokazivali put gore, na kat, a gospoda

odlagala putnu odjeću u velikom predsoblju. Promicao svijet onuda

gdje je Dag stajao i čekao da gospođica Barre siđe. Prolazili časnici

u odorama i dame u lakim haljinama, a on ih vidio samo kao sjene

— toliko je bio izvan svake stvarnosti. Nalazio se u svijetu kojemu

nije pripadao.

Tu je eto stajao on, Dag Björndal, u prednjoj dvorani na

moćnom Borglandu. Što je tu tražio? Između svega onog što se za

toliko vremena okretalo protiv njegova roda, Borgland bijaše mjesto

odakle je dolazio najgori prezir. I on je, mladi Dag, slušao priče o

tome. A sad eto stoji tu, i on je među borglandskim uzvanicima, gost

stiješnjen u svečano odijelo što mu ga je jesenas skrojio i sašio

gradski krojač. Sapelo ga to svečano ruho, te se jedva kreće, a

prokleti taj ovratnik, i kravata što ide uza svečano odijelo, steže ga

oko vrata poput omče. Sutra će daleko u šumu, da se naužije

slobodna kretanja u širokoj i udobnoj odjeći. U tome se svečanom

ruhu osjeća ukočen baš kô kakav štap.

Sve mu se večeras čini nekako nestvarnim: mjesto na kojem se

nalaze, ruho što ga sapinje, i ona koju čeka. Kakve zapravo veze ima

s njome? Ona pripada ovamo, među ove časnike i lepršave,

elegantne dame, kojima se ne možeš približiti — ne takvih ruku

kakve su u njega.

Svi ga gledali koji su onuda prolazili, osvrtale se za njim žene,

a i gospoda ga krišom promatrala. Sašaptavahu se tko bi mogao biti

taj naočiti čovjek. Među gostima bijaše i župljana iz ravnice koji su

208

ga znali, i ovi su potiho pripovijedali kako je to momak ozgo sa

sjevera i kako je nasljednik golema bogatstva. Ništa Dag nije

zapažao od svega toga što se oko njega zbivalo. Oružje, slike,

umjetnički izrađene svijećnjake po zidovima i sav ostali sjaj — sve

su to gledale njegove oči, ali se ništa od svega toga nije hvatalo

njegove svijesti, jer ova bijaše zatvorena za sve oko njega. Pa što

onda hoće i što traži tu?

Neka se dama pojavi iz dvorane, dođe pozdravljajući goste

naokolo, uznosita i lijepa: bijaše to domaćica plesa, Elizabeta von

Gall Borglandska. Već je prije, doduše izrijetka, vidjela Daga u

crkvi, pa tako i sad na Božić, ali uvijek izdaljeg i uvijek u njegovu

zimskom ruhu; osim toga, gospođica je Elizabeta bila ponešto

kratkovida. Sad pođe prema njemu smiješeći se — prvi put mogaše

ga vidjeti izbliza, licem u lice.

Zašto li su joj se oči rastvorile, kao od užasa, i zašto li je zatim

problijedjela u licu i posivjela, kao da joj je došao samrtni čas?

Zašto li se zanjihala kao stablo na vjetru, prije nego što je stigla da

se uhvati za naslon na stolici? Najposlije duboko udahne, i boja joj

se počne vraćati u lice, ali je prošlo nekoliko časaka dok se sasvim

pribrala.

Gospođica je Elizabeta vidjela sablast iz carstva mrtvih. Netko

koga je jednom poslala u smrt, vratio se, stasitiji i ljepši nego prije.

Od onog vremena bijaše joj jasno da je njezinu vruću ljubav

probudio jedan jedini — onaj koga je nestalo u ponoru Djevičanske

doline. A sad se eto vratio, i gleda je netremice, zapovjednički.

Hladni trnci prođoše joj tijelom kad je prišla Dagu i pružila mu

ruku na pozdrav i dobrodošlicu.

— Doveli ste i gospođicu Adelaidu? — upita, a glas joj bijaše

tih i nekako suh.

— Jesam, gospođica je Barre gore — odgovori Dag.

Je li vidio što se zbivalo pred njegovim očima? Nije, ali je

vidio gdje Elizabeta dolazi. Znao je da je zovu »zla« i da je imala

nešto s njegovim bratom, one večeri kad mu je brata nestalo; i zato

mu je valjda pogled bio onako uporan i oštar kad je opazio

gospođicu Elizabetu.

Laki koraci na stubama, i Dag sasvim svrnu pogled na

Adelaidu, što je silazila s tankim svilenim šalom na golim ramenima

i rukama. Elizabeta se doduše prijateljski pozdravi sa svojom

209

prijateljicom, ali joj u pozdravu nije bilo topline. Nato s ostalima

pođoše kroz dvoranu.

Dag bijaše kao omamljen. Vidio je Adelaidu Barre u svečanoj

haljini, a svi su govorili da je Adelaida rođena za svečanosti. Lijepa

je bila u sve dane, ali na svečanostima upravo neprispodobiva. Oči

joj pobjednički sjale, obrazi joj se prelili nježnim rumenilom, a usta

joj bila kao cjelov. I svu tu zamamnu ljepotu štitio ponos i

dostojanstvo, tako te se nitko nije usudio da joj priđe. Vrat, grudi,

ramena, i haljinu što se svilena oko nje steže i šušti — sve je to Dag

vidio, te je bio kao zaslijepljen.

Nikad ona ne smije otići s Björndala.

Poput sjenâ iz nekog drugog svijeta prolazio mimo Daga taj

sjajni život u dvoranama. Vijenci svijećnjaka na stropovima,

lampete po zidovima, ogledala i sav taj lijepi, svečano odjeveni

svijet — sve je to jedrilo nekamo ispred Daga, sve bilo daleko od

njega. Ali su se susretali s gostima koji su Adelaidu poznavali iz

grada ili pak s prijašnjih navraćanja na Borgland, te je bilo

pozdravljanja, stiska ruku i razgovora, i tako je Dag morao i duhom

u svijet u koji je samo nogom stao. Valjalo mu, kô i svima drugima,

pozdravljati i odgovarati na pitanja. Naiđoše na vremešna gospodina

u sjajnoj odori. Bio to pukovnik glavom, moćni gospodar

Borglanda. Pukovnik je ljubazno i toplo pozdravio gospođicu

Adelaidu i potrudio se da za Daga nađe nadasve prijateljske riječi.

Čak je, kad su naokolo nosili punč za dobrodošlicu, sjeo s njima

dvoma za jedan od mnogih stolova.

Pitao je za majora Barrea, raspitivao se za njegovo zdravlje i

prijateljski govorio, najprije s gospođicom Adelaidom, a onda se

obratio Dagu.

— Vi gore na sjeveru i ne osjećate ova teška Vremena? — reći

će Dagu.

— Teška vremena? — u čudu će Dag. — Zar su nastala

nekakva teška vremena?

Pukovnik podiže glavu i još bolje pogleda u Daga. Zar se to

momak s njime šali, ruga se? Ali na Dagovu licu ležala oštrina i

ozbiljnost — takvo što ne bijaše moguće. Pukovnik izvuče iz džepa

rupčić i drhtavom rukom obrisa čelo i podbradak. Danas ga tako

steže oko vrata, prava muka. Onda će opet Dagu:

— Kako vam je otac, je li zdrav? Vodi li još uvijek sam svoje

poslove?

210

Dag uperi pogled u pukovnika. Nikad mu još nije na um pala

misao da bi očevo zdravlje moglo ikad krenuti tako da ne bi mogao

sam upravljati svojim poslovima.

— Dobro je — odgovori Dag.

Pukovnik malko obori glavu, još jednom nazdravi prijateljski i

onda se udalji, kazavši kako ga dužnosti zovu pa mu valja dalje.

Gospođica Adelaida samo se čudila. Mislila je da je nekakvo

neprijateljstvo između Borglanđana i Björndalaca i da su se stoga

Borglanđani kod crkve onako hladno pozdravili s njome i s njezinim

ocem. A sad gle — eto ti pukovnika gdje se pozdravlja s Dagom kao

s jednim između prvih. Bijaše joj to neshvatljivo.

A Dag je nazdravljao i pogledom prelazio po njezinim oblim

ramenima, po nasmijanom luku njezinih usana i po njezinim očima.

Oči Adelaide Barre. Bjelilo im na jabuci modrikastobijelo, kô

prozirni porculan, s tajanstvenim sjenama pod dugim trepavicama, a

unutri, između sjena, zvijezde nebeske. Dag treptao očima, kô na

žarkom suncu.

Ne, nikad ona ne smije s Björndala!

Odjeknuše zvuci glazbe — odnekle izdaljeg. Negdje

zapljeskaše, ples se počinje. Dag i opet sa strujom pođe kroz

dvorane u veliko predsoblje pa uza stube. I rukom i ustima

pozdravljaše se s Adelaidinim znancima. Gledao je vrevu ljudi koji

ga se nisu ticali, slušao gdje mu spominju imena od kojih nije ni

jedno zapamtio. Glazba ih zvala gore, u veliku dvoranu.

Svečana dvorana na Borglandu bijaše nadaleko poznata kao

najsjajnija u tom kraju.

Duž jednog zida nalazio se velik kamin, s figurama isklesanim

u kamenu; nad kaminom bilo ogledalo, a s obiju strana stajao po

jedan viteški oklop što su ga ljudi iz tog roda nosili u pradavna

vremena. Po zidovima visjela mnoga ogledala, mnogo oružje i

grbovi — samih von Gallovih i različite rodbine i svojte iz Danske i

Njemačke. Bijahu tu i mnogi obiteljski portreti, ponajprije uljene

slike što prikazuju samog pukovnika i zlu gospodu, a onda dugi

nizovi portreta predaka bližih i dalekih.

Glazba romonila, ples vrtio svoje kolo. Adelaida i Dag izgubiše

se u vrevi, i kad ju je Dag opet ugledao, Adelaida je već plesala s

nekim časnikom. Tako dakle, baš kako je i mislio. Nije ni mislio da

će plesati s njome, no ipak mu bijaše čudno pri duši gledajući je gdje

pleše s drugim.

211

Iz dvorane vodila vrata u druge prostorije, gdje su vremešniji

sjedili kraj čaše, a mladost ulazila onamo da se i sama okrijepi kojim

gutljajem od plesa do plesa. Dag nađe mjesto u jednoj od tih

prostorija te kao i svatko drugi dobi čašu slatkog punča. Ljudi koji

nisu imali kome da nazdrave nazdravljahu njemu podižući čaše —

ništa drugo nije vidio, a čuo je samo bruj glazbe iz dvorane.

Kasnije u donjim prostorijama postaviše svečane stolove, pa i

Dag pođe sa strujom. Reda radi uzeo je nešto jela, ali jesti nije

mogao. Za sve vrijeme nije vidio Adelaide. Ona je zacijelo sjedila u

kojoj dvorani više unutri, dok je on, sišavši među posljednjima,

sjedio u velikom predsoblju, s gostima koji su pozvani iz puke

uljudnosti jer bijahu susjedi. Brzo ustade od stola pa opet ode gore,

u onu pokrajnju prostoriju. Kao dalek neki šum čuo je glasove i

korake uza stube, kako su se gosti vraćali u dvoranu. I opet se

razlijegoše zvuci glazbe, i ples se započe iznova.

Stajao je leđima okrenut prema vratima i upravo još jednom

napunio čašu kadli ga neka ruka dirnu po ramenu. Okrenu glavu i

ugleda lijepo lice Elizabete von Gall. Gospođica mu se nasmiješila i

uputila mu iste riječi što ih je nekoć kazala njegovu bratu:

— Hoćete li zaplesati sa mnom?

Dagovo raspoloženje krenulo tako da nije mario ni zašto na

svijetu, bilo mu svejedno što se zbiva. Izmorile ga puste misli, bijaše

baš rastresen. I zato je mogao i zaplesati ma s kime, pa je pokraj

gospođice Elizabete ušao u dvoranu.

Elizabeta je proživjela teške časove od onoga božićnog jutra u

crkvi, pa je iz dna duše zamrzila svoju nekadašnju prijateljicu

Adelaidu. Ta što to znači da je Adelaida na Björndalu? I još cijelog

Božića. Dugo ondje traju božićni dani — opasno dugo, kad je

Adelaida mladom Dagu svaki dan pred očima. Samo to ne, nipošto!

Nikad ne smije biti da Adelaida postane gospodaricom na

Björndalu!

Sve što je još Björndal unekolike odvajalo od svijeta bijahu

napol zaboravljena govorkanja, ostaci starih zala što ih pripisivahu

tim brđanima. A dođe li sada onamo te ondje postane gospodaricom

dama od staleža i ugleda kao što je Adelaida Barre, sa svojim

načinom i razborom, sa svojim vezama, koje će joj opet otvoriti sva

vrata čim ushtije da se vrati u taj krug? A zaželjet će to i vratit će se

Adelaida u svoj krug čim siromaštvo u kojem se zavrnula bude

zauvijek pokopano pod björndalskim bogatstvom. Što onda ako

212

takva žena dođe na Björndal? Sve ono što još drži Björndal podalje

od svijeta tada će se raspasti u prah pod Adelaidinim rukama, i

björndalska će se moć raskriliti i protegnuti, a možda će čak baciti u

zasjenak i sam Borgland! I još za njezina života, za života Elizabete

von Gall Borglandske? Bi li to bila kazna za svu njezinu obijest i za

— sve ono zlo što ga je izazvala na svijetu?

Ne, nikad to ne smije biti! Ali kako da se spriječi?

Tako je gospođica Elizabeta došla ocu s prijedlogom da radi

majora Barrea i Adelaide pozove i Björndalce na božićni ples.

Pukovnik je najprije zinuo od čuda, ali je kasnije pristao. Gospođica

Elizabeta nije doduše ni sama bila načistu sa svojom osnovom, ali je

mislila da će joj vrijeme već pokazati pravi put i način.

A kad je došla željena večer, mnogo je šta krenulo drukčije

nego što je gospođica Elizabeta mislila. Ponajprije, sva je protrnula

od pusta straha kad je vidjela koliko je mladi Björndalac nalik na

svog brata — u mnogome čak isti, samo što je ovaj još ljepši i

stasitiji, otmjen u svakom pokretu, i povrh toga na licu mu i u svem

držanju silna ozbiljnost, kakve u brata nije bilo. Neprestano ga je i

neopazice pratila pogledom i najposlije bî tako da je i on postao dio

njezine boli koja ju je snašla zbog brata. Nije te večeri vladala

sobom. Zaboravljala je dužnosti domačice, a oni koji bi s njome

zapodijevali razgovor dobivahu čudne odgovore. Preturala misli

gospođica Elizabeta, a večer odmicala.

Vidjela je da momak ne pleše: ni brat mu u tome ne bijaše

drukčiji. Ali tko će znati što je tu posrijedi: možda se on i Adelaida

ne žele baš pokazati. Tvrdo je uvjerena da se njih dvoje vole. Zato je

i smogla hrabrosti te ga potražila. Ta ona je domaćica te priredbe,

ima pravo na jedan ples. A dalje će već vidjeti.

Gospođica se Adelaida za tu večer dotjerala brižnije negoli

ikad prije — da bude ona sjajna Adelaida Barre koja privlači sve

poglede na sastajalištima otmjenog svijeta. A te je večeri htjela još i

više, htjela je i samu sebe nadmašiti — sve radi nekoga. Promatrala

je svoju skladnu sliku u ogledalu gospojinske dvorane, i prvi put tih

božićnih dana oćutje staru moć u sebi — moć za kaju je znala da je

ima, ali kojom se namjerice nije nikad poslužila, jer nije imala za

koga. A sad se našla s Dagom u velikom predsoblju — i on je bio

svečano odjeven, i hrabrost joj splasnu, kô i uvijek kad bi se on

213

našao kraj nje: bijaše kao da se u njoj tiho i polako gasi plam

svečane večeri. Radovala se na samu pomisao da će njegove oči

privući na se barem tu jednu večer, a eto, on je privukao njezine, i to

jače nego prije.

Gospođici Adelaidi bijaše prvi ples prava muka — ah, kako li

joj misli bijahu daleko od plesa i smijeha! A Dag, gdje li je ostao?

Nigdje ga ne vidi. Baš je njemu stalo do plesa, mari on za takvo što

koliko i za lanjski snijeg. A njoj se valjalo neprestano vrtjeti po

glatkom podu, dolazili stari i novi znanci — svi su željeli da s njome

plešu.

Odmiče večer, a Daga sveudilj nema, sve joj tješnje oko srca

biva. Bijahu onda samo pusti sni kad je mislila da će ugledati nešto

topline u njegovim očima barem jedan jedini put. Ništa mu dakle

ona ne znači.

Poslije večere, kad se iznova zaplesalo, zamaglilo joj se pred

očima. Sva očajna stajala Adelaida Barre posred društva. Bijaše joj

to kao neka oproštajna svečanost, rastanak s radošću, životom i

svime — njezin posljednji bal. Nikad se više neće radosno spremati

i odijevati za svečanost, ovo je posljednji put. I zato je odjednom

ponese žar: treba li da kaže zbogom, dobro onda — ali s osmijehom

na ustima. Nitko ne smije vidjeti da svija vrat. I lebdjela je i lepršala

između smiješka udivljenih pogleda — kraljica plesa — posljednji

put.

Plesala Adelaida, a u mislima joj stud i pustoš, jer je za nju

presahla sva radost na zemlji. Odjednom je nešto prože, kao da neki

zuj njome prože, vid i misli opet se vratiše, i ona jasno razabra sliku:

Dag pleše — a s njime Elizabeta, očima što opasno strijeljaju... Dag

bio kao stvoren za ples, onako vitak, lak na nogama i gibak poput

zvjerke. Adelaidi usplamtjele misli te žare i peku, strahota. Ta

posljednja joj jadna utjeha bijaše da Dag ni s kojom ne pleše.

Čula je šapat nokolo i vidjela kako se sve glave okreću. O

njemu je sve šaputalo, njega sve gledalo.

Čekao je dakle onu koju voli, Elizabetu. Ta kako je ona,

Adelaida, mogla biti toliko slijepa. Kako prije nije na to pomislila?

Oboje su tu iz istog kraja, u istom kraju život provode. Ah, zato ju je

Elizabeta onako hladno pozdravila.

Bila stanka u plesu, sa slatkim punčom, kolačima i ostalim.

Adelaidu povedoše redu stolica gdje je kavaliri očekivahu sa svime

što je mogla poželjeti. Sjela Adelaida i naslonila se, a mir i toplina iz

214

čaše vraćali joj dušu, ponovno u nju život ulazio. I opet je mogla

misliti. Došla je na Björndal puna volje, htjela se boriti. Bila je

ohola prema cijelom svijetu — osim prema njemu. Za nj je htjela

biti ženstvena, blaga i dobra. Obećala je sama sebi da će posegnuti

za svakim oružjem. A eto, večer već izmakla, dobrano se unoćalo, i

uskoro je kraj svečanosti, a ona se nije usudila da i jedan jedini put

zahvati u tkanje sudbine.

Ugodili glazbala, zvuci se nanovo razlijegali. Adelaida plesala i

plesala, nijedan ples nije propustila — a morala je gledati gdje Dag

zaredom pleše s gospođicom Elizabetom. Vidjela je kako se

Elizabeta smije svojim opasnim smijehom Dagu pravo u oči, vidjela

gdje mu šapuće lijepe, laskave riječi, vidjela kako se Dagu kao u

omami bijele zubi u osmijehu.

Došao na red ples s mačevima. Svi časnici, od starog

pukovnika pa do najmlađega, isukaše mačeve pa se poredaše jedni

prema drugima, sve dva i dva, s uzdignutim, ukrštenim čelikom.

Svjetla sa svijećnjaka na stropu odražavahu se blistajući na

hladnom čeliku i bacajući odsjaj po svili dama koje su se u red

svrstale. Koja će biti prva među ljepoticama? Spomenu se ime,

jedno, dva i više njih, a među njima i ime gospođice Elizabete, ali se

sve češće čulo i najposlije svi povikaše: Adelaida Barre!

Blijeda u licu poput snijega vani, stala Adelaida na čelo

ženskog reda i pod svodom mačeva dostojanstveno koračala pred

svima posljednji put.

Zatim sastaviše krug i zaokružiše naokolo, i zapjevaše staru

pjesmu u velikoj borglandskoj dvorani.

Glazbenici imali posljednju stanku, ugađali glazbala da sviraju

posljednji ples te večeri.

Adelaidi gorjelo čelo, sad opet bilo hladno poput leda, i sve

tako naizmjence, a misli joj bile teške kô i njezini jadi, crne kô i

njezina tuga. Poručnika što je bio kraj nje, ugrijalo piće. Šaptao joj

iste tople riječi kô i svi kavaliri prije njega. Večeras je mnogo puta

zaplesao s kraljicom plesa, pa se osjećao nekako siguran. Za

posljednji ples nije ni molio, ta večeras je njegova.

A u pokrajnjoj prostoriji u svom kutu sjedio Dag Björndal kô i

prije. Bijaše mu to najmračniji dan u životu, ali se ugrijao plesom, i

popio više nego ikad, pa mu porasla hrabrost.

215

Plešući je prolazila ispred njega, plesala svaki ples, jedan ju je

za drugim obuhvaćao oko pasa, plesahu s njome. Ta valja znati: nije

ni jedan jedini put došla u njegovu blizinu. Sami časnici oko nje,

neprestano. Elizabeta von Gall bila je pažljiva prema njemu, kazala

mu nekoliko značajnih riječi. Što da o tome misli? Dobijesa s njome

i sa svim njezinim laskama. K vragu svi časnici — večeras valja još

zaplesati! Dag ustade i krenu u dvoranu.

— Posljednji ples! — zazvoni mu oko ušiju kad je stupio u

dvoranu. Brzo, kô kakva zvijer u šumi, otkri svoj plijen pa ravno k

njemu kroz rasvijetljenu dvoranu.

Poručnik kraj Adelaide malko popravi opasač na sebi, a onda

se okrenu svojoj dami. Gospođica Adelaida uzdahnu — bijaše to tih

uzdah što se otkinuo baš iz srca — i već maknu nogom da ustane.

Razliježe se prvi takt glazbe, a nato se začu snažan glas:

— Gospođice Barre!

Ona zadrhta te se okrenu.

— Mogu li s vama otplesati jedan jedini ples, posljednji?

Bijaše to Dag.

Za gospođicu Adelaidu poručnik više nije postojao. Ustala je

kô u nekakvu neshvatljivu snu. Grudi joj se nadimahu i spuštahu u

drhtavu disanju, zapala je u toplu, blaženu omamu. Nježno, kao da

je to neko perce, uze Dag Adelaidinu ruku, a svojom je drugom

pažljivo obuhvati, pažljivo ali čvrsto, kao željezom.

Eh, što li je glazba romonila i odjekivala u tome posljednjem

plesu! Kako li su samo svijeće plamtjele!

Medonja ponosno grabio, saone jurile da je sve hujalo putem.

Naselja u ravnici bijahu već za njima, vozili se kroza šumu.

Adelaida širom otvorila oči. JeIe i borovi promicali u brzom

slijedu s obje strane, nad njima zvijezde treperile, a Adelaida snatrila

otvorenih očiju, još u snu plesala, jedan jedini ples, možda

posljednji u životu.

Sve one muke i sav onaj strah te večeri, pa onda posljednji ples

— sve ju je to strahovito iscrplo, i kad se šuma počela sve više

otvarati dok su se vozili niz brijeg, i kad je najposlije ugledala

svjetlo na Björndalu, i svjetlo na prozoru svoje sobe — nije se

mogla više suzdržati, nego klonu ramenima i glavu nasloni na

Dagovo vučje krzno, a plač provali iz nje, suze joj potekoše niz lice.

216

Mirno, kao da se nije ništa dogodilo, Dag uzde premjesti u

lijevu — bijaše dosta jaka — a desnom obuhvati Adelaidu oko

ramena. Pogleda je ponešto začuđen — takvo što nije on

razumijevao — i samo bolje navuče krzno oko nje. Drugi bi na

njegovu mjestu možda upitao što joj je, ali Dag ne bijaše takav. Gdje

takvi jadi padnu na srce, ne treba pitanja. Kad bi ga samog napala

kakva tuga, boljelo bi ga u dnu duše, neizrecivo — toliko da se nije

moglo iskazati ni mnogim riječima — pa čemu onda pitati gdje

odgovora nema? Bio je samo pažljiv prema njoj, stavivši joj ruku na

rame i navukavši oko nje krzno, a ona je znala da joj on od srca želi

dobro.

Klizile saone, jenjavao plač, ali je glavu i dalje naslanjala na

njegovo krzno, kao da joj je studeno. Ponosna gospođica Adelaida,

koja zbog životnih jada i nevolja nije suzâ lila, sad je plakala već

drugi put ovog Božića.

Kad su prolazili björndalskim naseljem, još joj oči bijahu

rosne, ali ne više od suza i plača: bijaše joj to kô u bajci — sjediti

tako s njime, sasvim uza nj, dok saone huje putem i zvijezde nad

šumom trepere. Kad je Medonja zatopotao i zatutnjio preko mosta,

Adelaida se brzo uspravi, ali najprije oprezno utisnu cjelov u oštro

vučje krzno, poljubac za koji nije nitko saznao.

Kad se prošli put mladi čovjek s Björndala odvezao na

svečanost, na ples, nikad se više nije vratio. Možda je zato stari Dag

bdio u rasvijetljenim dvoranama — da vidi dvoje mladih kod kuće

prije nego što pođe na počinak. Ili je možda sjedio budan s kakva

drugog razloga, očekivao da štogod čuje. Major i kapetan nisu ništa

izgubili što su ostali kod kuće i što nisu išli na borglandsku

svečanost. Gospođica im Kruse priredila baš gospodsku večeru, s

izvrsnim jelom, vinom, konjakom i pivom. A onda su dugo sjedili

uz karte i dobru kapljicu — bijaše to baš prava večer za starog

ratnika, kako kaza major.

Izišli su u prednju dvoranu kad su čuli da mladi dolaze, pa se

onda poveo razgovor o plesu i o znancima s kojima se Adelaida

susrela na Borglandu. Najposlije bijahu u dvoranama pogašene

svijeće, i na Björndalu zavlada noć.

A tamo na velikom Borglandu plakala ohola gospođica, gorke

suze lila...

217

Božićno doba bližilo se kraju, osvanuo i dvadeseti dan po

Božiću, i te večeri major za stolom podiže čašu i ganut zahvali na

svemu, na svim lijepim danima, te reče kako mu sad valja u grad,

kući.

Stari Dag kaza, po običaju, kako Božić traje dokle podrum

daje, a u njih je svega u obilju, te nema hitnje, ali major ostade pri

svom naumu da im sutra valja na put.

Donesoše vino na stol, za oproštaj, te opet bijaše sjajna večer.

Trojica vremešne gospode slavila i svetkovala, smijala se i šalila, i

valjano u se salijevala, ali za dvoje mladih bila večera tužna i

žalosna.

Sjedili su u velikoj sobi, za stolom kraj kamina; večer bila na

izmaku. Adelaidine oči lutahu naokolo. Mladi Dag sjedio kao

ukipljen, i ni riječi da protisne. Ništa ona nije opazila za svih ovih

dana — ništa što bi joj pokazalo da je on voli. Cijeni je doduše —

pokazuje to na svoj tvrdi način — možda mu je malko i draga, ali

ljubav — ne, to je njemu daleko i strano. Ili možda misli na

Elizabetu. Ona, Adelaida, eto će u grad, u tužne, sive dane, a njih će

se dvoje, Dag i Elizabeta, zacijelo susretati.

I zaklopi oči u jadu i tuzi, potisnu suze. Valja joj otvrdnuti za

dane što dolaze, ne smije popustiti i pokazati da su joj jadi na srce

pali. To je njezina tajna, njegovat će je kao kakvu svetinju, tu tajnu i

lijepe uspomene što ih sa sobom nosi u grad. Ispunila se tako

njezina sudbina baš kao i sudbina sviju žena u njezinu rodu.

Ponosno će pred svima nositi svoju tugu — kô i sve prije nje.

Oko Daga tama se sastavila kad je major za stolom spomenuo

odlazak. Sve mu misli odjednom zapele, jezik mu odrvenio: samo

upeo oči, buljio u prazninu. Nikad ona ne smije s Björndala! — da,

tako je govorio u sebi, ali poslije plesa na Borglandu, kad je vidio

otmjeni svijet kojem ona pripada, i kad je vidio kako ponosno

korača pod svodom od mačeva, istog mu je časa postalo jasno da

njezin svijet nije njegov i da ona nikad neće ostati na Björndalu. I

dalje je doduše namátao misli oko prijašnjeg, usmjeravao ih

pravcem svoje volje, da ona mora ostati na Björndalu, ali im se

neprestano isprečavalo pitanje: »A zašto bi zapravo morala ostati?«

Dalje od toga nije te večeri dopro, sjedi eto pred kaminom — i dalje

valjda neće nikad ni doći.

Kad su odlazili na počinak, mladi Dag izvan običaja pruži

majoru i Adelaidi ruku, zaželjevši im laku noć: pred njom je stajao

218

kao nespretan kakav momčić, nesigurne ruke i oborene glave. Njih

dvoje nije te noći moglo usnuti. Gospođici Adelaidi puste misli

tjerale san s očiju, a u staroj kući Dag svu noć probdio sjedeći kraj

ognjišta. U zoru se preobukao i odjurio na skijama.

Kad su major i Adelaida ujutro krenuli, njega ne bijaše, još se

nije vratio.

219

X

Zima kô i prije prolazila Björndalskim krajem — dijelom s

tihim, sunčanim danima, dijelom sa snježnom mećavom i britkim

sjeverom.

Konji kasali s teretom u grad i nazad, nosili pisma i papire, u

novčanim i drugim poslovima, kô i uvijek. Ponekad i starom Dagu

valjalo u grad, gdje bi ostajao po nekoliko dana. Odlazio je u župu

dolje, vozio se po selima, pa opet išao u grad, i dugo se ondje

zadržavao.

Mladi Dag malo bio kod kuće. Zalazio on duboko u šume,

sasvim gore na sjever, pod vrhunce i hridi. Drvosječe i šumski

radnici donosili gomile krzna vučjeg i lisičjeg, kunovine i svakakve

druge kože, i kazivali kako to Dag šalje. Izrijetka je dolazio kući, a i

tada ponajviše krvav i zaderan vučjim ugrizima ili pak izubijan

padom dok bi na skijama jurio niz prijedore i usjeline. Jedva da mu

otac bijaše tako smion lovac. Nešto je bjesnjelo u njegovu mladom i

snažnom tijelu — uspomena koju je htio zatomiti.

Nikad više nije odlazio na Utheim...

Na Borglandu zaredali turobni dani. Gospođica Elizabeta bila

zla prema ljudima i životinjama, bila još gora negoli prije, a usne joj

često krvarile te zime. Debele je sate znala prosjediti uz prozor,

gledajući na sjever, prema šumi što je zatvarala vidik. I svaki put

kad bi se odande pojavio vranac na putu, upinjala bi pogled svojih

kratkovidih, gotovo slijepih očiju, da bi mogla vidjeti tko je na

saonama.

Pukovnik proživljavao crne dane. Nemirno je koračao po

sobama i hodao vani naokolo, i po cijele mu noći do jutra gorjela

svijeća u spavaonici.

Jednog dana pukovnik navuče putno krzno. Na dvorištu čekao

kočijaš.

— Kamo si se to zaputio? — oštro će Elizabeta.

— Malo gore na sjever — suho će i mirno pukovnik.

— Gore... na Björndal? — priupita Elizabeta.

220

— Da — kratko će pukovnik.

— Što ćeš ondje, za ime Božje? — opet će Elizabeta, a glas joj,

u strahu, malaksao.

— Valjda naslućuješ — i opet će kratko pukovnik.

— Ne, ne naslućujem... Ta nećeš valjda...

— Reci samo, jer to i smjeram. Idem da vidim ima li još

gdjegod na svijetu mjesto gdje bi mi uzajmili koji talir...

— Zar si, oče, poludio?

— Možda. A možda mi je i potrebno da i opet jednom usnem i

prospavam jednu noć, jer mi već odavno ne ide san na oči. Valja da

ti kažem što je i kako je, mala gospođice. Prvoj i glavnoj ubilježbi

Urlicha von Wendta na Borgland odavno izminuo rok. Vjerovnik

von Wendt izgubio je sav svoj imutak, i prijeko mu je potreban

novac, razumiješ li? Slao mi je pismo za pismom. Posljednji put

pisao mi je ravno mjesec dana prije Božića i kazao, ne smognem li

novac za jedan tjedan, bit će, veli, prisiljen da proda hipoteku. Žao

mu je, veli, ali drukčije ne može. Svakog dana mogu nam na imanje

pasti strani ljudi te i mene i tebe izbaciti iz kuće.

Sve se odjednom sruši oko gospođice Elizabete, nekoć tako

ohole. Sve joj to bijaše neshvatljivo. Blijeda kao kamen i sva dršćući

pridrža se za stol u prednjoj dvorani. Znala je doduše da nešto nije u

redu, ali da je došlo dotle — takvo što ne bijaše joj ni nakraj pameti,

takvo što nije mogla ni zamisliti.

Pukovnik zakopča krzneni ogrtač i okrenu se k vratima.

Elizabeta poput mačke skoči prema njemu.

— Ne, nikad ne smiješ onamo! — povika kao izvan sebe.

— Koješta — dočeka pukovnik i odgurnu je u stranu.

— Umrijet ću od srama — zajeca Elizabeta — ubit ću se!

U pukovniku von Gallu prevri. Brzo se obazre na sve strane, i

kad vidje da nema nikoga tko bi ga mogao čuti, provali u bijesu:

— Tako, sramiš se onih ozgo, je li? A možda je već prije

trebalo da umreš od srama!

Staro, naborano lice problijedjelo, a glas samo sjekao. Iz

pukovnika provalila srdžba što se kupila mnoge godine, bijes što se

možda gomilao cijeloga njegova, života, buknule muke beskonačnih

dugih noći.

— Ista si kô i tvoja mati. Zvali su je »zlom gospođom«, a i tebe

tako zovu. Ni ona ni ti niste mi pružile ni jedan radostan dan. Došla

je ovamo, tvoja mati, i nazvala me seljakom, jer ovdje nije bilo

221

otmjenosti kô u njezina oca. A onda sam dakako bio gospodin kad je

valjalo da svojim potpisom spasim njezinu obitelj od siromaštva i

propasti. Tad su me zadesili prvi veliki gubici, za njima zaredali

mnogi drugi, a tvoja mati i ti samo ste trošile i tratile, rasipale

nemilice. Nikad vam ništa nije bilo dovoljno dobro, a ja, budala, u

svemu sam popuštao. Onda došla kruta vremena, zaredale

zlogodine. Dužnici nisu mogli ni talira da mi vrate, a svi ostali, koji

su ovdje slavili i plandovali u zlatno doba, odvratili se od mene,

imali su i svojih briga i jada. Borio sam se, mučio i premišljao dane i

noći, ali znam samo jednog čovjeka komu mogu poći i obratiti se, a

to je starina na Björndalu. To je doduše posljednje mjesto na koje

mogu pomisliti, ali zacijelo i posljednji izlaz, jer je Dag Björndal

sigurno jedini čovjek u koga za to ima dosta talira, a kako poznaje

ovdašnje prilike, možda se neće sustegnuti da uzajmi novac u ova

nesigurna vremena. Ne vjerujem doduše da će od toga što biti,

nemam baš velike nade, s obzirom na sve ono što je među nama

bilo, ali ipak valja mi pokušati kad nema druge.

Gospođica Elizabeta zakrila lice rukama i stajala savijajući se i

njišući kô trska na vodi. Tako dakle? Kakve li strašne kazne! Možda

se sad sjetila mnogo čega, i u svojoj vlastitoj patnji možda prvi put

shvatila kako je njezina zloba i pakost teško pogađala i ranjavala

druge. Svevišnji je dakle odredio da je upravo onaj čovjek koga je

najgore smjerila svojom besavjesnošću i svojim paklenim zlom,

sada jedini na svijetu koji je može spasiti od najgoreg poniženja. Kô

u nekoj magli gledala je oca kako odlazi i za sobom zatvara vrata. U

ušima joj šumjelo kao da se vodopad ruši, osjećala je da će brzo

pasti u nesvijest. Ali je još toliko bila žilava voljom i ohološću da je

stigla odvući se u svoju sobu i zatvoriti vrata za sobom prije nego se

srušila.

Nitko joj ne smije vidjeti slabosti — to joj bijaše posljednja

misao.

Kô i uvijek, u pristrešje na Björndalu iziđe gospođica Kruse.

Znala je pukovnika sa susreta u crkvi i na drugim mjestima. Od

onog poziva na božićni ples prestala je da se čudi ljudskim

postupcima.

222

— Gospodar nije kod kuće — izvijesti gospođica. — Otišao je

u šetnju i brzo će se vratiti. Neka gospodin pukovnik izvoli ući i

malko počekati.

U prednjoj dvorani odloži pukovnik krzneni ogrtač i velike

krznene čizme pa sjede pred kamin. Gospođica Kruse postavi

svijeće na rub kamina i donese rakiju i konjak, kô i uvijek kad bi

tkogod došao. Pukovnik je doduše zahvalio, kazavši kako neće ništa,

ali je ipak, kad je gospođica Kruse izišla, oprezno uzeo bocu, ulio

malko u čašicu i kušao gutljaj.

Nasloni se opet u naslonjač te se ogleda po dvorani. Naumio je

da dođe ovamo kao čovjek kakav i jest — čovjek iz otmjena svijeta,

pa da u laku i vještu čavrljanju iziđe nasrijedu s poslom zbog kojeg i

dolazi. Vezivao je velike nade uz mnoge neobične riječi što će ih

potegnuti pred tim čovjekom, koji je uza sve svoje bogatstvo ipak

neobrazovan seljak. Ali poslije, kad su mu se stare i ukočene oči

privikle na polutamu u tom prostorju, i kad je već stekao dojam o

svoj dvorani, poče se u nj nemir uvlačiti. Gledao je u teški stol i

čvrste naslonjače, a najviše u vrata. Rezba na vratnici i teške šare i

vijuge na umjetnički izrađenu željeznom okovu potjecahu iz dalekih

i drukčijih vremena. Bijaše to kao da se vrijeme tu zaustavilo čitava

stoljeća. Prastara i ponosna neka sigurnost počivala u svemu i iz

svega hladno i mirno izbijala, i gotovo ga prezrivo gledala — njega,

pukovnika.

Njegova namještena sigurnost polako se ljuštila s njega. Prezir

prema svemu što je tu na sjeveru — taj prezir u kojem je odgajan,

odjednom iščeze iz njegove duše, sasvim ga nestade. Nije tu bilo

ništa skorašnje, nikakvo samozadovoljstvo stvoreno kramarskim

novcem iz grada. Ne, tu se ogledala i tu je vladala stara, drevna

sigurnost i čvrstina što ima korijenje u zemlji — čestitost, solidnost i

ustrajnost u radu i u životnoj borbi.

Nije to dakle mjesto na koje možeš doći s pustim frazama.

Pukovnik zapade u tjeskobu i nesigurnost, kako to već biva kad

naiđeš na tvrd i neizopačen život u starim, postojanim oblicima. Tu

valja ravno i pošteno govoriti, a ne zamotavati koješta, želiš li da te

razumiju.

Dotle pukovnik stiže u svojim razmišljanjima kad se vani, u

pristrešju, začuše koraci i kad se vrata otvoriše. Pukovnik ustade i

pruži ruku, te primi čvrstu i tešku šaku starog Daga. S domaćinom

223

bijaše i kapetan, a ovaj je znao pukovnika još odonda kadno je u

davnim mladim danima bio na Borglandu.

Pukovnik pokuša da okrene u šalu:

— Kad vi niste htjeli k meni na ples, moradoh ja ovamo, da vas

pozdravim.

Stari mu Dag pomože:

— Dobra je to misao; dani su ovdje jednolični, pa je čovjeku

baš ugodno kad mu netko dođe u posjet.

— Bio sam slobodan te sam kušao iz ove boce, da ugrijem

dušu — preuze pukovnik i pokaza na bocu na stolu. — Izvrsna

kapljica.

— Jest — potvrdi Dag — dobar je konjak.

Bilo upravo doba ručku, i gospođica Kruse dođe po običaju i

kaza da je jelo na stolu. Pukovnik zahvali i reče kako nije za jelo, ali

ipak pođe s njima za stol: možda će među jestvinama iz kuhinje

gospođice Kruse biti štogod i za njegovo istančano i probiračko

nepce, a vino i konjak razbit će mu i maknuti mrko raspoloženje da

načas zaboravi prokleti posao zbog kojeg je došao.

Poslije objeda kapetan se ispriča i ode gore, u svoju sobu, da

malko počine. U posljednje je vrijeme nešto pobolijevao. I tako stari

Dag Björndal i pukovnik von Gall prijeđoše u veliku sobu. Bijaše im

to treći susret.

U kaminu plamsala vatra, a mutna stakla na prozorima stvarala

ugodnu polutamu. Pukovnik najprije govorio o teškim vremenima,

spominjao opću nevolju, a onda prešao na to kako oduvijek žive u

tom kraju, kako su davni susjedi i kako su ponešto ostarjeli. Dag na

sve to ni crne ni bijele — samo je pušio i odbijao dimove. I

pukovnik je dobio dugačku glinenu lulu, te je i on ovda-onda iz nje

povlačio.

Drhtavica ušla pukovniku u ruke, a na modro- crvenom

njegovu licu zatrzalo nešto u naboranoj koži, ali u očima ostao isti

zapovjednički pogled, a oko usta bila urezana stara, odlučna crta.

Nije došao kao prosjak. Bijaše on još gospodar na Borglandu.

Dag namátao svoje misli dok je zavaljen sjedio u naslonjaču i

sa strane pogledao pukovnika. Glavu je i opet nešto ukosio, kô u

vremenu prije Terezine smrti. Oko, okrenuto pukovniku, bilo mu

otvoreno, dok se drugo stiskalo vrebajući.

Nakon mnogog govora i okolišanja pukovnik najposlije iziđe

nasrijedu sa svojom željom. Kaza kako su vremena loša te nigdje

224

čovjek ne može doći do zajma, čak ni onda kad u zalog daje

najsigurnije vrijednosti. Stoga je eto pomislio na Daga, koji je susjed

Borglandu te sve zna — pomislio na njega ne bi li mu možda on dao

zajam uz ubilježbu, dok ne izmine ovo najgore doba.

Dag samo napomenu kako u ovaj čas nema mnogo raspoloživa

novca i kako mu je u tim prilikama teško, upravo nemoguće prodati

i unovčiti zaloge i hipoteke, ali — neka mu pukovnik kaže kolika je

svota posrijedi, pa će razvidjeti.

Pukovnik se bojao drukčijeg odgovora, te ga obliše i hladni i

vrući valovi, koliko se obradovao kad je vidio kako je Dag mirno

dočekao njegovo traženje. Bijaše to već napol obećanje. Zar je

doista moguće da mu taj čovjek što tu sjedi pod svojim niskim

stropom, može i hoće u tim teškim i nemogućim vremenima pružiti

što mu treba? Ne, ne smije se toliko nadati. Uz to, u ovu godinu

dana doživio je mnoga razočaranja. Možda mu se i taj čovjek ruga. I

sin je bio tako čudan kad ga je ono na plesu pokušao malko ispitati.

Ti su ljudi zaista drugačiji, valja ih drugačije prosuđivati. Možda je

taj čovjek samo iz radoznalosti upitao za visinu svote. No sad nije

prilika za ševrdanje, valja kazati iznos. Pukovnik se napol okrenu

Dagu i kaza svotu. Bijaše to velik iznos, i zato je čvrsto gledao, da

vidi kako će riječ djelovati na drugoga.

Dag sjedio ne mičući se. Ni najmanjim trzajem na licu nije

odavao svojih misli.

— Valja da vidimo — kratko će Dag, i u tim riječima ustade te

onako visok i plećat iziđe iz sobe, a pukovnik osta za njim gledajući.

Kamo li će? Zar ima toliko talira u ovim vremenima kad drugi

jedva da imaju štogod u ruci? A lice mu se nije ni pomaklo kad se

spomenula golema svota! Za svog je života imao pukovnik posla s

mnogim i različitim ljudima, ali ovaj bijaše prava zagonetka.

Dosta potraja dok se stari Dag vratio. Sišao je u podrum i na

nekom mjestu odmaknuo kamenje. Imao je nekakve papire u

željeznoj kutiji, u sanduku duboko u zemlji; tu ih čuvaše od požara.

Kad je najposlije ušao u veliku sobu, držao je u ruci nekakav papir.

»Hoće dakle napismeno, valja potpisati« — pomisli pukovnik,

ali nije pravo vjerovao da će sve tako lako proći.

Dag mirno sjede u naslonjač i razvi papir. Ne maknuvši ni

jednom crtom na licu pruži papir pukovniku.

— Možda se zbog ovoga uznemirujete? upita pukovnika.

225

Pukovniku zadrhta ruka, tako da je papir zašuštao. Vatra mu

udari u lice. Taj dakle čovjek na Björndalu posjeduje i čuva spise

Urlicha von Wendta o uknjižbi na Borgland! Zna i dan kada je spis

sastavljen i kad se uknjižba provela — zna da je blagostanje na

Borglandu odavno samo pusta riječ! Pukovnik von Gall grohnuo od

starosti, sav se savro. Ali je bio od valjana roda, u nevoljama

otvrdnuo. Polako se uspravi i prijeđe rukom preko rijetke kose, kao

da želi izbrisati sa sebe i odagnati crne misli i bolna čuvstva.

— Jest — reče svečano — to je taj papir. — A onda će,

pogledavši Daga: — Što kanite s njime?

— Papir, dakako, ima svoju vrijednost — kratko će Dag.

— Jednom ću ga svakako iskupiti izusti pukovnik, a glas mu

bijaše neobično slab.

Stari Dag spustio glavu. Nekoć je mislio o nekom čovjeku i

upoređivao ga s risom; sad ga i opet napala ta misao, te je spustio

glavu, baš kô sjeverni jelen kad spušta rogove da krvožednoj zvijeri

zada smrtni udarac.

— Nećete ga iskupiti dok vam je kći na životu — reče Dag, a u

glasu mu bijaše ledena hladnoća.

Pukovnik ga pogleda jednom, pa i drugi put trže oči na nj. Nije

smio tako, jer je Dag čvrsto upro u nj svoje modre i svijetle oči, te je

pukovnik osjetio kako mu Dag s lica čita kô iz otvorene knjige.

Odao se da je razumio Dagov sud o njegovoj kćeri i da mu nije

nepoznato kako je i Elizabeta možda dobrano kriva za smrt Torea

Björndala, Dagova starijeg sina. Ako Dag tako misli, onda su im

odbrojani dani na Borglandu. Pukovniku čelo postalo hladno poput

leda, a od straha ga trnci prožimali, kao da ga tkogod iglom bode.

Odvrati oči i nasmrt blijed tupo pogleda u pod.

Dagu se obrve namrštile prijeteći. Lice mu se zateglo i ukočilo

poput željeza, održavao se na njemu njegov rod, bio to odraz kao

prije stotine godina. Bilo to lice kô u čovjeka što podiže oružje da

smjeri neprijatelja.

Iz onog poziva o Božiću Dag je razabrao da s Borglanda može

očekivati nešto kao što je ovaj sadašnji posjet. Nešto po Božiću

dobio je od pravnog zastupnika vijest o uknjižbenom spisu. Bijaše

posrijedi kudikamo veći iznos nego što se on ikada usudio da uloži u

jedan jedini posao, ali ga je odvjetnik već sklopio za nj i kupio

založnicu, smatrajući kupnju dobrom prigodom. Dag je bio odlučan

226

kod Holdera i oštar na drugim mjestima, te je stvorio novac. Čak je

segnuo rukom i u talire u podrumu, da dođe do tog papira.

Onog dana kad se sa založnicom u džepu vozio kući, krijesile

mu se oči dok se obazirao po župi u ravnici i milostivo gledao

prema crkvi. Ondje, u crkvi, ima klupa što od pamtivijeka pripada

Borglandu. U očima puka bijaše to nadasve časno mjesto, kô neki

prijesto. Sad je to mjesto imalo promijeniti gospodara. Pobjednički

je promatrao Borgland vozeći se onuda. Misli mu kružile oko

ukočene pukovničke figure i oko zle i ohole gospođice. Mislio je

kako će ih uskoro posjetiti, da im zahvali na pozivu.

Kad je došao kući, dugo je i temeljito razmišljao gledajući u

papir. Dugo mu je pogled počivao usmjeren na dva imena: Borgland

i von Gall. Bijahu ta dva imena najmoćnija što ih je znao, silno ga se

doimahu od najranije njegove mladosti — a sad, gle, može ih uzeti i

staviti preda se na stol, i pritisnuti ih šakom, jer bespomoćno,

nepokretno leže na papiru. Osvetljivost, za koju mišljaše da ju je

suzbio u sebi, eto i opet oživjela u njemu, buknula kô vihor. Ponijele

ga misli o osveti sveg roda, za sve ono u minula vremena, i za

Torea, njegova sina — na redu je vraćanje duga Borglandu,

odmazda Borglančanima i ujedno svima pripoljcima, svima im treba

vratiti milo za drago, jer krv zaspati ne može. I sticalaštvo — ona

pohlepa za novcem, što se u posljednje vrijeme u njemu stišavala —

i to u njemu buknulo plamenom. Kad izminu ova zla vremena pa

zaredaju rodne godine na prostranim borglandskim poljima, u

valjanu gospodarenju, onda će mu se mnogostruko isplatiti ono što

je izdao za tu založnicu. I želja za vlašću koje nije bio svjestan, ali

koja se u godinama blagostanja razmahala — i ona je sada u njemu

slavila svoje slavlje. Njegovoj moći nema više granica...

Zapovijedi Božje, znamenja i znakovi, koji su mu u mladosti

zadavali tolike muke, o kojima je toliko mozgao i o njima opet

počeo razmišljati u posljednje vrijeme — odjednom izblijedješe u

toj prevelikoj sreći njegovoj. Bijaše kao da u njemu raste prkos —

ispunjavao ga osjećaj kao da mu je učinjena nekakva nepravda. Kad

mu je bogatstvo ugrabilo i otelo druge životne vrijednosti, on će ga

zato sada upotrijebiti, služiti se njime — do crne smrti. Smislio je

kako će odvjetnik ili kapetan u njegovo ime pisati na Borgland

nižući ukočene rečenice te objaviti njegovu volju i zahtjeve. Toliko

se u to unio i uživio da se čak vježbao u ispisivanju svog potpisa s

227

osobito velikim slovima i s vijugama, kako se i pristoji kad je

posrijedi takvo pismo.

A sad eto došao sam pukovnik, prije nego što je on stigao da

otpremi pismo. Dag isprva mišljaše da je pukovnik načuo što je sa

založnicom pa zato došao na Björndal, da štogod ishodi lijepim

riječima, baš kô i toliki drugi. I zato se Dag spremio da ga dočeka

hladno, kako mu već bijaše običaj u takvim prilikama.

Na pukovniku ne bijaše više ni traga ponosnom držanju. Sva

huda sreća, sve muke za mnogih noći i dana, sve nevolje za mnogih

dugih godina sasvim su ga skršile. Uvijek se borio i nekako

proturao, ali ga je ovaj posljednji udarac ošinuo kao munja, pokosio

ga. Sjedio je kao uzet.

Stari Dag sjedio u svom naslonjaču kao na prijestolju.

Zategnutost na licu nešto popustila, ali mu se čelo široko sjalo,

uglato i kao kamen tvrdo, pod valovitom kosom, začešljanom nazad.

Koža mu na nosu bijaše napeta, kost pod njom oštro se ocrtavala.

Nosnice se pomicale prijeteći, usne se čvrsto stisnule. Široka se

brada čvrsto izbočila, a oči, modre i hladne, usmjerile pogled pravo

naprijed. Jasno mu se sad na liku pokazivahu orlovske crte Ane

Hamarrbö — stare crte njegova roda.

Tišina legla među ljude i stvari u velikoj sobi — grobna tišina.

U kaminu gorjela lanjska brezovina i plamsala bez ikakva šuma.

Plameni jezici tiho lizali i povijali se poput daška.

Dag sjedio nepomičan kao stijena, ali mu se zacijelo nekakva

misao zavrgla u glavi, jer je napetost na licu nešto popustila. Sjetio

se da pukovnik nije došao stoga što bi znao da je založnica na

Björndalu. Ne — došao je da traži zajam, pun nade i povjerenja

došao s velikog Borglanda ovamo na sjever, na Björndal. Hm,

pomisli Dag dalje, možda si ipak znao da je papir ovdje, pa si

smislio da dođeš ovamo kô u nekom poštenju i povjerenju.

Dagovo nepovjerenje bilo golemo, nije poznavalo granicâ.

Ipak, zategnutost na nosu polako popusti, usta se smekšaše.

Onaj poziv na ples o Božiću stigao je mnogo prije nego što je Dag i

znao za založnicu. Pukovnik je dakle još onda naumio da se s njime

razgovori — bijaše to kao neka priprema. Onda mu u današnjim

povjerljivim riječima ipak ima iskrenosti.

Nije to nikakva sitnica što mu je pukovnik tako došao te tu

sjedi. Borgland i Borglanđani bijahu nešto najveće i najviše za

Dagov svijet i za svijet njegova roda — a sad je eto pukovnik došao

228

k njemu, od svoje volje, da u njega zatraži pomoć i zaštite od

neminovne opasnosti što mu prijeti iz vanjskog svijeta. Došao je u

tvrdoj vjeri da je Dag toliko moćan i imućan da mu može priskrbiti

toliki novac i da je toliko velikodušan te će mu priskočiti u pomoć,

unatoč svemu što je bilo.

Pohlepa za novcem i želja za posjedovanjem moći obično idu

usporedo, jedna tik uz drugu, te ih je teško odvojiti — a ova potonja

raste s vremenom, sve većom biva kako čovjeka godine preklapaju.

Nije koristilo izlaziti pred Daga s otvorenim laskanjem o njegovoj

moći — bio je odveć mudar a da bi ga riječi zaslijepile. Ali tu bijahu

posrijedi činjenice koje su podizale njegovo osjećanje moći.

Dolažahu k njemu, svi, i pukovnik među njima, da u njega,

moćnijeg, traže pomoći u obrani od vanjskih opasnosti. Nije li to

zadovoljština i njemu i svemu njegovu rodu? Oči mu kružile

naokolo, kao da traže neki uporanj, i odjednom mu pogled zape o

nešto i tu stade. Bješe to samo sjekira zacijepljena u gredu — ali

misli povrvješe, sve jedna drugu sustižući.

Svevišnji, da! Jednom je čvrsto obećao da će Svevišnjem

prepustiti osvetu. Hm, mnogo se šta odonda u svijetu zbilo, bijaše

krupnih i značajnih događaja, o tom je već razmišljao. U Francuskoj

su ubili kralja i mnoge ljude, svrgli Boga i nazvali to revolucijom. I

ovdje se u otmjenom svijetu uvriježilo da ne priznaju Boga. Narod

još nije takav, seljak nije dotle dotjerao, običan čovjek isti je kô i

prije, ali Dag nije običan čovjek. Bogatstvo ga je dovelo u vezu s

različitim svijetom, s ljudima ovakvim i onakvim, a on izvanredno

dobro opaža, ima oštar razbor. Ljudi žive bez Boga, a dolaze k

njemu, Dagu, posežu za Božjim imenom i svim svetinjama

pogađajući se za niže kamate ili za odgodu roka, a ti isti ljudi — čuo

je i zna — inače odvrgavaju Boga.

Sve to, dakako, nije utjecalo na Daga toliko da bi i on okrenuo

u bezbožnike, ali je pomalo i na nj djelovalo — oduzelo sjaj

njegovoj vjeri u Boga u njegovim najboljim godinama te

Svevišnjega pretvorilo u nekakva nedjeljnog, samo blagdanjeg boga

kojega nije miješao u svoju svakidašnjicu. Tako je u radne dane pod

nedjeljom mogao biti kruti novčar, a istodobno imati ugovor sa

Svevišnjim. Ipak se u dnu njegove duše nalazila stara

bogobojaznost, i poštivao je sve ono što bijaše sveto njegovu ocu i

njegovim precima.

229

Iskrsnuše mnoge uspomene, javiše mu se mnoga sjećanja iz

onih dana kad je sjekiru zacijepio u gredu prisjeti se misli o Božjoj

kazni, prisjeti se mračnih vremena. Uspravi leđa, čvrsto se zagleda u

vatru u kaminu i poče namatati druge misli.

Osveta svemu što se isprečavalo njegovu rodu, uvećavanje

bogatstva, neizmjerna moć — sve to na jednoj strani, a na drugoj:

samo prezreni Bog i nekoliko otrcanih riječi iz biblije.

Ali, kao po nekoj čaroliji, opet trže oči u zabijenu sjekiru. U

hladnoj crnini izbočilo se željezo iz grede, s ušica vlaga u više od

trideset dugih godina povukla niz napuklo hrastovo šapište rđu i čađ

u dugoj pruzi, tamnoj poput starih krvavih tragova.

Pomisli na svoj doživljaj sa sjekirom, sjeti se kako je onda

gledao Boga — u tvrdoj vjeri u njegovu svemoć. U najtežoj borbi u

svom životu sad se kanda opet našao pred Svevišnjim. Bijaše kao da

imaju nekakve stare račune što ih valja odmah raščistiti — sada,

ovog časa. Dag zatvori oči i u duhu preletje mnoge godine, vrati se u

daleku prošlost. Teško ga je Gospod kaznio bratovom smrću, ali je i

osvetu uzeo na se. Još jednom pokuša da poljulja svoju vjeru u

Boga, pokuša da se skrije iza svih poruga i sumnja što ih je čuo —

ali ne uspje.

Toliko je Dag utonuo u misli, zaronio do dna duše, svim svojim

osjetilima, da se malne začudio kad je trgnuo oči te vidio pukovnika

i založnicu. Zar je pukovnik još tu? Dagu se činilo da su godine

prošle otkad ga je vidio tu pred sobom, i da je nešto neobično s tim

čovjekom, kao da nije onaj isti pukovnik. Dotad ga je promatrao s

mržnjom u očima te je pred sobom vidio samo ukočenu, oholu

spodobu koju je htio zgaziti. A sad, nuto, gleda drugim očima — i

pred sobom vidi pukovnika onakva kakav i jest, vidi ga uništena,

ostarjela, smrtno očajna. U posljednje je vrijeme Dag obilazio

šumama i drugim mjestima u potrazi za domaćim, mirnim krajem, te

je polako počeo gledati kao u dobra, stara vremena, i u tome je

svijetu imao i Borgland svoje mjesto.

Sjeti se misli što ih je raspredao ovih posljednjih dana, pa mu

se učiniše neshvatljivim. Zar je doista mislio da sebi podvrgne

Borgland i da odagna život iz onih zgrada? Zar se uistinu nosio

mislima da oduzme sav sjaj svijetu svoje mladosti, svijetu svega

230

svoga roda? Zar je htio da pred svevišnjeg stupi u otetoj crkvenoj

klupi.

Dag pogleda pukovnika, promotri ga, a riječ koju je spominjala

blaga gospođica Doroteja — najsnažnija riječ u ljudskom govoru —

javi mu se u mislima: milosrđe! Nikad prije nije pravo shvaćao te

riječi, ali mu se sad objasnila, svanula mu pred očima u svoj snazi, i

bijaše kao da je gospođica Doroteja odjednom uskrsnula, stala tu tik

do njega, i kao da je to samo njezina riječ i ničija više, a on ćuti

kako ga prožima toplina, osjeća kako ga ispunja radost što se toj

blagoj duši približio više negoli ikad prije. Hm, može taj novac, tu

svotu što je ispisana na založnici, smatrati Dorotejinim, pa je to

onda kao da se vrši njezina volja.

Odjednom mu na um pade nešto značajno. Čuo je, nešto od

Tereze, a više od kapetana Klingea, kako je na nekom časniku iz

borglandske porodice krivnja što se Doroteji razorio život. Dagu se

lice i opet smrači, a iz dna njegova bitka izbi kako je tu osveta posve

razumljiva. Čovjek kakav bijaše Doroteja ne smije ležati

neosvećen...

Da sjekira nije bila zabijena u gredu u velikoj sobi, dogodilo bi

se te bi u Dagu posred njegova obraćanja, uza svu njegovu dobru

volju i nakanu, prevladala tisućgodišnja moć — progovorio bi u

njemu drevni zakon što traži osvetu. Jer uspomena na Doroteju

bijaše mu draga i sveta gotovo kô i uspomena na oca. Dagove su

misli već toliko odmakle tim putem, te je bio čisti slučaj što je opet

pogledao sjekiru i tako se spomenuo da osveta pripada Bogu. Obori

glavu te se zamisli.

I sad mu popusti napetosti na licu, bijaše kao da se neka sjeta i

blagost razlila preko tvrdih crta. Podiže glavu i pogleda pogruženi

lik pukovnikov. Svevišnji je iskusan osvetnik, čovjek može mirne

duše njemu prepustiti svoju osvetu. Svevišnji je eto odredio tako da

taliri prezrene Doroteje spasavaju imutak i glavno sijelo roda koji ju

je odvrgnuo smatrajući se višim od nje: kakve li radosti i slasti zloj

Elizabeti da jede kruh što joj ga kao milostinju pruža otac onog

čovjeka koga je ona gurnula u propast.

Starom Dagu na licu ne bijaše nikakva pobjedničkog slavlja,

pala na nj neobična sjeta. Upravo je mislio o riječima iz Evanđelja

— da zlo valja uzvratiti dobrim, jer tako je to sada s Borglandom.

Misli mu dalje išle tim putem, pa se dohvatile riječi što kazuju da

nam valja i neprijatelje ljubiti. Dosad mu to bijaše u bibliji nešto što

231

je najmanje shvaćao. A eto, ne sjedi li tu sa svojim ljutim

neprijateljem i ne osjeća li prema njemu samilosti, čak i nešto

ljubavi?

Drugi neka odsad misle o Svevišnjem što ih volja, ali njegovo

se mišljenje neće više uzdrmati. Treba čovjek da se dobro u pamet

uzme pred nečim što je tako dalekosežno kao što su Božje riječi.

Zaškripao naslonjač kad se stari Dag okrenuo. Nakon duge

šutnje ta škripa pogodi pukovnika kao da je udaren, te se on lecnu i

u strahu pogleda u Daga. Nikad pukovnik nije vidio takve promjene

pred svojim očima kakvu je vidio na Dagovu licu. Posljednji pogled

što ga je Dag upravio na nj i suviše ga je jasno sjećao pogleda na

licima što ih je susretao u borbi na život i smrt, u dvobojima sabljom

u koje se upuštao za mladih dana. A sada ga evo Dag gleda kao

prijatelj prijatelja.

Dag prozbori — kaza kako pukovnik može mirno i sigurno

proživjeti sav svoj vijek na Borglandu. Takav neobičan obrat bijaše

pukovniku teško shvatiti, pa je dugo ostao bez riječi. Najposlije složi

papir te ga pruži Dagu.

— Ne znam da li pravo razumijem — napokon će pukovnik —

ali ako time mislite da zadržite založnicu i da ne tražite ništa drugo

doli kamata, onda vam dugujem veliku zahvalnost, veću nego što

mogu iskazati.

— Ni s kamatama ne treba vam se žuriti — dočeka stari Dag.

Pukovnik pred njim iziđe u prednju dvoranu. Dag ga zamoli da

još malko ostane, da se okrijepi kojim gutljajem, ali se pukovniku

činilo kako je svega dobio više negoli dosta, pa se spremi da odmah

krene. Prije nego što je otišao prihvati Dagu ruku te mu još jednom

zahvali, ali oborenih očiju.

232

XI

Noć nad björndalskim šumama, noć prije svanuća, s tisućama

životinja što se šuljaju i vrebaju — jedne na putu na pašu, a druge na

grabež. Noć pred osvitak nad šumama i nad starim posjedom.

U kaminu u prednjoj dvorani plamsao oganj, gorjela borovina,

svu noć vatru poticali. Za stolom sjedila dvojica ljudi i pila.

Gospođica Kruse svu noć im donosila jaka punča i ovda-onda

stavljala pred njih jela i piva. Dok god je netko bio budan, i njoj

valjalo bdjeti i služiti — takav u ono vrijeme bijaše zakon za

domaćicu, no takvo nešto kao noćas nije se još dogodilo. U prednjoj

dvorani sjedio stari Dag s kapetanom, u noći poslije pukovnikova

posjeta.

Kapetan Klinge pretrpio brodolom u životu. Nikad nije odbio

ni jedne čaše, i to bijaše njegova nesreća — kazivahu neki koji

mišljahu da znaju i da su pogodili. Ali jedna jedina nesreća ipak će

rijetko kad potpuno zgaziti čovjeka, i sva je prilika da je u životu

kapetana Klingea bilo i drugih krupnih jada. U mladosti je bio

širokogrudan prema prijateljima, a oni su ga u zahvalu izvarali za

novac i preoteli mu zaručnicu. I jednom i drugom nevoljom smjerili

su ga upravo oni kojima je najviše pomogao. Tako je izgubio vjeru u

ljude pa je utjehu našao u čaši. To je o kapetanu pripovijedao major

Barre.

Onda kapetanu na muku pristala još i nevolja da su ga rano i

jadno umirovili, a takvo što ne prolazi bez traga. Klinge bijaše

dotučen. U ono doba kad ga je Dag poveo na Björndal, kapetan je

već mnoge godine bio bez ikakve veze sa životom. S pravom se

moglo pomišljati kako sad ima razloga da bude zadovoljan, tu na

Björndalu, gdje je i opet poštovan i koristan čovjek. Ali ljudsko srce

nikad zadovoljno nije. Kapetan Klinge potjecaše od staroga

časničkog roda koji je kraljevoj vojsci dao mnoge velike ratnike, pa

je nekoć — sa onako bistrom glavom i s onakvim rodom iza sebe —

gajio mnoge nade. I zato za takva čovjeka bijaše mršava čast to što

je pisar na nekakvu zabačenu posjedu.

233

Kad se oprostio sa službom u vojsci, morao se uteći mislima i

razmatranjima da nekako preko glave preturi sive dane što su

dolazili. Tako je postao čitav mali filozof, ogorčeni mislilac što se

sav u se začahurio. Ponajviše je razmišljao o siromaštvu i bijedi, o

neimaštini svojoj i tuđoj, a otkad je došao na Björndal, mnoge je i

mnoge misli namatao i raspredao pišući pisma oštra sadržaja i

unoseći krupne brojke u knjige.

Tako na svijetu biva što mora biti. Neki to zovu Božjom

voljom.

Kad je stari Dag poslije pukovnikova posjeta osjetio želju i

potrebu da s nekim izmijeni koju riječ, nije imao izbora — morao je

to biti kapetan. A možda je Dag čak želio da razgovara upravo s

Klingeom. Možda njegovu oštrom oku nije izmaklo kako

kapetanovo odobravanje dobročinitelju nije uvijek baš iskreno. I kad

je te večeri Dag zamolio kapetana da malko prosjede i da se u miru

parazgovore, Klinge se dobrano začudio, a kad je gospođici Kruse

rečeno da im svari lonac piva, Klinge se malne uplašio, jer se takvo

što nije događalo svaki dan. Pomislio je na pukovnika, koji je tako

tiho došao na Björndal i koga je poslije vidio gdje odlazi sasvim

skršen. Bit će dakle da se zbilo štogod krupno, da su veliki događaji

posrijedi, te je večeras potreban Dagu radi pisanja.

No sati se tákali u beznačajnu razgovoru o vremenu i ostalom,

te su već i treći vrč načinjali kad je Dag svrnuo razgovor na ono

pravo. Klinge izvalio oči kad je Dag spomenuo Boga i dužnosti što

ih čovjek ima u životu i kad je uzeo da o tom dalje raspreda. Klinge

odgovarao izmičući kako je znao i mogao, nije htio protivurječiti

onome čiji kruh jede, onome koji ga u toj zimskoj večeri časti tako

valjanom kapljicom. Bijaše kapetan Klinge i odveć društven i

prijateljski raspoložen a da bi zapao u kušnju da tako divnu večer i

raspoloženje pokvari okrećući u nekakvo protuslovlje i iznoseći

suprotno mišljenje.

Dag međuto namjerio i navro da večeras sazna što Klinge

misli, pa je najposlije ravno i otvoreno upitao: što misli kapetan,

kakva je Božja namjera s njima na svijetu. Klinge se sjeti

poslovičnog rijeka kako i najveći grešnici odlaze u samostan kad ih

godine presvoje i starost pritisne, pa prvo pomisli da Daga muči

starost i savjest. Ali kad je vidio kako je Dag upravo sada jak i

snažan, i pun života, odbaci tu pomisao. Dag je uostalom bio uvijek

ozbiljan čovjek koji ima svoj sud o zagrobnom, o životu poslije

234

smrti, pomisli Klinge, pa neće onda biti da je u Daga staračka pojava

posrijedi kad mu je večeras nešto osobito na srcu.

Kad vidje da ne dobiva odgovora, Dag kaza kako je mnogo o

tome razmišljao, ali mu se, reče, u pustim sumnjama i

neshvatljivostima čini da se na tom putu i ne može naići na čvrsto

tlo.

— Smisao je života možda upravo u tom da se uporno

probijamo kroza sve sumnje i nedokučivosti i da nikad ne

pokleknemo. Tako svaki između nas dostiže u zrelosti onaj stupanj

koji odgovara njegovoj snazi i sposobnosti, pa je onda taj stupanj

zrelosti ujedno konačni plod i posljedak svakoga života. Netko

odmakne malo, drugi opet daleko dopre, ali je pitanje je li učinio

ono i onako što je i kako je najbolje znao i mogao. Čovjek je stvoren

na sliku i priliku Božju, pa zato već samim tim imamo ponešto

odriješene ruke, dano nam je nešto slobode da se sami oblikujemo.

Možda upravo zato i nemamo određena puta kojim nam valja ići.

Zacijelo Višnji ima svojih namjera sa svim time.

Tako je stari Klinge govorio, nizao misli kojih prije nije

nikome otkrio, a bijaše to istom uz treći vrč.

Dag je dugo o tome razmišljao. Činio mu se spretnim taj

odgovor, može ga se držati dok ne dobije bolji: nije to ipak bio

odgovor po njegovu. Htio je imati pravac, nešto čvrsto poput stijene,

nešto odlučno kakav i sam bijaše.

Mišljaše da nije počinio otvorena grijeha protiv Božjeg zakona

i zapovijedi, ali je za teža i nejasna pitanja htio da ima čvrsto tlo, pa

je u tihoj izmjeni riječi, u tom razgovoru s kapetanom, pipao i tražio

nešto čvršće, nekakvo uporište i oslonac, dok su se sati tákali i noć

odmicala. Malo su jeli, a mnogo pili, poticali vatru u kaminu i

zaboravili vrijeme i prostor.

Vidje Klinge kako Dag više nema riječi da i dalje zaobilazi ono

što ga najviše izjeda i glođe i što im se obojici čini nemogućim da se

izgovori i spomene, a što ipak valja noćas raspraviti: bijaše posrijedi

odgovornost bogatstva.

Obojici riječi kružile oko toga, razgovor tekao i prekidao se, ali

nikako da u jezgru dirne. Pomalo već i vjetar novog dana žamorio

oko kuća, zaigrao danik povrh šuma i zavirio u naselje. Kao da se na

ćuh vjetra prenuo, okrenu se Dag od kamina, čvrsto uprije oči u

kapetana te ga upita neobično tiho:

235

— Što je čovjeku dužnost u novčanim poslovima: da se drži

prava i zakona, ili je tu... i štogod drugo?

Klinge više nije bio onako uporan kao prije. I studen ga

ponešto dohvatila, te je onemoćao. Djelovale na nj i mnoge čaše

jakog pića za te duge noći, pa mu mutile razbor — ili je možda

osjetio kako Dag želi da čuje njegovo mišljenje bez uvijanja? Tolike

je godine u svome životu morao kazivati tuđa mišljenja umjesto

svoga — sve zbog svoga siromaštva — te prigibati vrat i ponicati

pogledom. A sad je polako podigao glavu, podigao je visoko i

slobodno, te čvrsto pogledom prešao preko Daga i zagledao se u

žeravu. Gle, Dag ga je upitao nešto što bi sàm morao najbolje znati,

jer je o tome dugo i temeljito razmišljao.

Klinge progovori, a glas mu bijaše kao odjek iz onog vremena

kad je bio pravi i istinski kapetan. Prozbori Klinge i kaza:

— Mnogo bi se bijede i tuge, što je ima u svijetu, moglo

ublažiti kad bi oni koji raspolažu novcem imali više duše i obzira u

primjeni zakona i u traženju svoga prava.

Obojica su dugo šutjela, a onda opet progovori Dag, istim

glasom kô i prije:

— Rijetko se kad čuje prava iskrena riječ.

Klinge namršti čelo, prože ga jetki ponos:

— Nije uvijek zgodno govoriti istinu, nije to probitačno za

čovjeka siromaha — reče Klinge, a glas mu bijaše pun ogorčenosti.

— Novcem se može sve kupiti: ljudi, duše, pa i jedan stari kapetan...

— nadoda tiho — ali se iskrena riječ ne može kupiti. Iskrenost bježi

pred novcem, izmiče mu.

Sada Dag podiže glavu i pogleda kapetana ispitljivo.

— Onda ti se, Klinge, ovdje nije sviđalo? — upita Dag.

— Hja — odgovori kapetan ponešto uvijajući — bezbrižnijih

dana ne može čovjek poželjeti, ali kad me pitaš, pravo ću ti reći: nije

mi se baš sve sviđalo. Hm, možda sam i previše iskren, možda ću se

sutra pokajati...

— Nećeš, ne boj se — požurio se Dag. — Radije mi kaži što ti

se nije sviđalo. Misliš li da sam suviše... tvrd?

— Hm — uzvrati Klinge — novac je nešto stvarno. Misli su mi

ponešto uvele, ne znam da li baš pristaju...

— Sam ću vidjeti pristaju li — odlučno će Dag — nego ja bih

sada da čujem tvoje mišljenje.

236

— Dobro onda dočeka Klinge. — Da pravo kažem, mnogo si

mi se puta činio tvrd i okrutan...

— A zar čovjeku nije dužnost da zakonom i pravom sačuva što

je naslijedio? — priupita Dag. Zar da svoje potrati ili da preda prvoj

ništariji koja naiđe?

Klinge je dugo razmišljao. Dag odjednom prijeđe u hladnu

stvarnost, da ga je teško mogao slijediti onaj koji je živio u

nestvarnosti. I kapetanu bijaše kao i mnogima drugim. Vidio je

koliko je lakše reći kako nešto nije trebalo negoli izići s drugim —

reći što je i kako je trebalo. Ali toliko je o tome mislio prije te je

samo skupljao prijašnje misli...

— Ne — kaza naglas — ne treba ništarijama davati, jer to je

samo bacanje novca u vodu, a druge može ono što dobiju na laku

ruku odvesti u lijenost. Čovjek treba da je razborit i da pomogne

ondje gdje misli da je korisno. Mora biti pametan...

Dag zabacio glavu, naslonio je o zid i u napetosti, ali mirno,

gotovo vrebajući, gledao kapetana kad je ovaj iznio svoje mišljenje.

— Onda bi trebalo da čovjek ima božansku mudrost, pa da

pogodi ono pravo — dočeka Dag, a u glasu mu se osjećao prizvuk

poruge.

Kapetanovim licem prijeđe sjena, postidio se. Nije to sitnica,

nije tako lako naći čvrsto tlo na tom putu, u tim krupnim životnim

pitanjima.

Zacijelo su one mnoge čaše ohrabrile Klingea, te je proslijedio

u mislima i u riječima. Podugo je razgađao, a onda mu se misli

počeše i opet oblikovati, jer ih je glasno kazivao, onako kako su mu

dolazile. Ali se činilo da ih ne iznosi dokraja, nije se kanda u njih

pouzdavao, jer mu u riječima bijaše pretrga, govoraše na prekide

kao da pipa.

— Jest, trebalo bi tu božanske mudrosti... ali se čovjek, koliko

god može, mora pomoći razumom što ga ima... A onaj koji ima

sposobnosti i razuma, i koji poznaje ljude... onaj koji sve to ima,

koji je sposoban da se obogati i da stekne mnogo novca, da ga čuva i

umnožava, taj mora imati sposobnost i za to da novcem upravlja

kako valja i kako Bog zapovijeda... treba da pomaže ondje gdje

misli da je korisno biti razborit... Valja da se dobro uzme u pamet,

da čini kako najbolje zna i umije, jer pođe li štogod nakrivo, onda

sve ode nizbrdo... Treba pokazati dobru volju, učiniti što se može...

Hoće se sposobnosti da bi se novac stekao, ali se te iste sposobnosti

237

traže da bi se novac razumno izdavao. Valja biti strog kad čovjek

misli da je tako pravo, a blag gdje mu se čini da tako koristi...

Nadasve pak treba dobre volje, a ne izgovarati se kako je teško...

Kapetan razveo govor, raspričao se, kao što se pripit čovjek zna

raspričati, jer trijezan baš ne bijaše sada stari Klinge.

Dag ostao kakav je i bio. Sa značajnim, gotovo sjetnim

osmijehom na ustima pratio je kapetanovo nizanje, i dugo još sjedio

šuteći, pošto je i zadnja riječ zamrla. Sjetio se sadržajne, značajne

riječi koja mu bijaše u mislima za susreta s pukovnikom i koju je

čak poslušao, ali koja je i suviše svečana i zamašna da bi se među

ljudima mogla glasno izgovoriti, pogotovu u taj čas. I zato umjesto

tê nađe prikladniju i kaza:

— Govoriš kô biblija, Klinge, a iz riječi ti razabirem da čovjek

mora imati srca.

Prije nego što su pošli na počinak, kapetan je saznao i sve ono

o pukovniku, te je iz toga i čitava noćašnjeg razgovora stvorio drugu

sliku o Dagu, stekao o njemu drugi sud nego što ga je prije imao, i

malko se postidio što je toliko držao do svojih sudova, sad je vidio

kako baš nije pogađao. Dag je, nuto, sred svoga bogatstva mislio o

tome i sve u djelo proveo, uz golemu cijenu prije nego što je i stigao

o svemu pravo da razmisli. I tako se ponio prema pukovniku, tako

uradio tu gdje je imao i te kako razloga da učini drukčije...

I Dag je kapetana poštovao, a sada još i više. Od svakoga

možeš nešto naučiti. Mnogo toga ima u ljudima što se ne pokazuje

svaki dan. U spavaonici se Dag udobno pruži po sredini velike

postelje. Da mu ne bi smetala svjetlost dana što je svitao, mimo

običaja navuče zavjese oko postelje. Odavno već nije išao na

počinak s takvim mirom u duši kao sada, poslije tako duga dana.4

Ono s pukovnikom bijaše mučan i krupan posao, ali se ne kaje što

ga je odvalio. Onako kako ga je obavio, zakoračio je pravom

stazom.

4 U originalu zapravo dögn — dan i noć, dvadeset i četiri sata. (Često

prevoditelju zatreba riječ za takav pojam, i može je naći: red je vrijeme od 24 sata,

kao što je čelo vrijeme od 12 sati; dva su čela jedan red. Ali tko bi ga razumio kad bi

tu riječ unio u tekst?) — Prev.

238

Žuborio i ćarlijao jutarnji lahor, šaputao kroza šume i pronosio

romor i otegnuti huj preko dvorišta, a ljudi se počeli kretati i

spremati za novi dan. I dok je sve ustajalo na novo djelo, unutri, u

kući, ležao moćni gospodar šuma, što huje i bruje, i ljudi, koji se

kreću, te upirao oči u tamu za zastorima, upinjao se da sabere neke

riječi u misao, u životno načelo kojega će se držati da bi mogao

vladati nad samim sobom. Ne bijaše mu baš lako da u mnoštvu

Klingeovih riječi nađe ono bitno, onu misao koja mu je trebala.

Premetao Dag i prebirao, i najposlije se nečeg uhvatio. Sjetio se

misli što ih je namatao kadno je kapetan rekao kako čovjeku

siromahu nije lako ni zgodno da bude iskren. Dag je i prije ovda-

onda nešto takvo osjetio, a jasno mu je postalo tek na tome živom

primjeru što ga je kapetan pružao, i za Daga, koji nije mogao ni

zamisliti da živi bez svoga slobodnog mišljenja i da ga svakome

otvoreno ne iznese — za Daga taj kapetanov primjer postade strašna

slika siromaštva, koje svojim teškim teretom pritiskuje ljudski život.

Siromaštvo ne čini čovjeka neslobodnim samo u vremenitom,

zemaljskom, nego i u velikom i bitnom. Dag pomisli na sve

zadužene, neslobodne ljude s kojima je dolazio u dodir u svojim

novčanim poslovima i o kojima je strogo sudio, jer su pokušavali da

se izvuku iz škripca u koji su zapali. Odsad će blaže suditi.

Između svih tih misli javljala se i oko ušiju mu zvonila prva

zapovijed njegova oca: čovjek treba da postane nezavisan, govorio

otac i uporno se za to borio svega svog vijeka. Sad zna: biti

nezavisan i samostalan, to ne znači samo — imati novca. Očeva

riječ obuhvaća još nešto, kazuje: čovjeku je dužnost da postane

slobodan. A biti slobodan znači: ne biti rob ničemu. Dag je u tome

griješio čitava života. Dopustio je da novac njime ovlada, dopustio

da postane rob novca, te je bio sputan, neslobodan za najboljih

svojih godina. Mogao je pokazati srca, svu dobru i valjanu čeljad i

družinu koju mu je Višnji dao u kuću, mogao je usrećiti — mogao

je, a sve je to propustio. Tako se osamio u životu, a strašno je živjeti

u osami.

Obdanica na posjedu bila u jeku, rad daleko odmakao kad je

Dag najposlije usnuo. Kasno mu se san spustio na oči, kasno je

zaspao, ali je sada barem znao svoju dužnost u životu. Valja mu

postati slobodan čovjek i toliko samostalan da može pokazati srca i

tako i drugima pomoći da postanu slobodni ljudi, ako je u njima

volje za to.

239

Prije nego što je usnuo jedna mu od posljednjih misli bijaše

kako na svijetu ima mnogo ljudi što još nisu došli do te slobode —

jedni stoga što u najboljim mlađim godinama nisu mislili na to da im

se valja osamostaliti, a drugi stoga što su, kao on, bili u tome i

previše marni.

Nije se moglo sakriti da je Dag Björndal stavio ruku na

Borgland, i o tom se šaputalo u župi, te se glas brzo pronio cijelim

krajem. Stigla vijest čak do grada i došla do ušiju majoru Barreu i

njegovoj kćeri.

A zima međuto prošla, došlo proljeće — i drugi se glasovi

pronosili dolinom. Dag počeo pokazivati neobičnu blagost. Govorio

je doduše ljudima da ne pripovijedaju, ali ljudi ne mogu šutjeti.

Vijesti o tome i posljedice zlih vremena pokrenule su mnogoga da

uzme put pod noge i da dođe na Björndal, a Dag, koji je prije samo

kratko i kruto odgovarao, sad je puštao ljude da mu se izjadaju.

Stare sobe na Björndalu štošta su se naslušale, čule mnogu neobičnu

sudbinu.

Dag svakoga strpljivo slušao, i svaki put se bogatio iskustvom,

širilo se njegovo znanje o ljudima. Razumno je ulazio u tuđe nevolje

i prema svima imao obzira, te je mnogi i mnogi koga je sudbina

ljuto smjerila odlazio utješen.

— Valja ti pokušati da postaneš slobodan čovjek — znao bi

Dag reći — ali tako kako si dosad radio nećeš uspjeti. Mogu ti platiti

tvoje dugove, no ti ćeš nove na vrat naprtiti. Pozajmit ću ti nešto i

pomoći da staneš na svoje noge, ali ću doći da pogledam jesi li

prionuo.

Svojim je novcem, savjetom i razboritom strogošću pridizao

ljude koje je pogodilo siromaštvo i nesreća. A otpravljao je one koji

mišljahu da će lijepim riječima prikriti svoju lijenost i nesposobnost

te izvući novčanu pomoć za dalji nerad: takvi odlažahu neobavljena

posla. Dag je brzo upoznao tu vrstu ljudi, i zato se govorilo kako

Dag vidi čovjeku u dušu.

Tako vjetar ozgo, iz sjevernih šuma, nije nosio samu studen i

nevolju dolje u župu, i vranci nisu bili na strah i užas. Mnogi i

mnogi spominjahu Dagovo ime u iskrenoj zahvalnosti, a neki ga

izgovarahu gotovo u strahopoštovanju, Dolje u župi još se po

zakucima štošta šuškalo o brđanima sa sjevera, jer stara mržnja i

prezir dugo traje, ali se ipak nitko nije usudio da štogod ružno kaže

o starom Dagu. Svi su u njemu gledali velika i časna čovjeka.

240

No nije im Dag bio velik zbog svoje plemenitosti. U tome

svijet ne vidi veličine. Ali što je radio drukčije nego drugi poslovni

ljudi, bio drukčiji od ostalih novčara i u postupcima se držao samo

svog mišljenja — e, zato im bijaše zagonetan, a ono što ljudi ne

dokučuju, u njihovim očima postaje veliko. Za ono malo ljudi što su

vidjeli Dagovu plemenitost bijaše to samo znak da je Dag ostario,

gledali su u tome početak propadanja žilavog i moćnog roda. Tako

svijet sudi. U mladim je godinama čvrsto udarao teškim šakama, a

kasnije je bio nemilosrdan u novčanim poslovima. Takvo što

razumiju ljudi, i tu bijahu temelji poštovanja što je veličalo njegova

sadašnja dobra djela.

Dag se malo brinuo o mišljenju svijeta. Bilo mu dovoljno

njegovo. Sad je išao drugim, novim putem, ostavio se gomilanja

novca te čvrsto i odlučno, kako mu bijaše u naravi, pokročio

najtežom stazom u životu: počeo se brinuti o ljudima, pomagati

bližnjega.

241

XII

Oljetilo u björndalskom kraju, zelenjeli se bregovi, leptiri letjeli

nad livadama. A iza starih zidova na Björndalu ležao netko u znaku

žetve, zreo da ga pokosi kosa. Bio to stari kapetan Klinge. Doveli

mu liječnika iz grada, te ovaj pokušao s prašcima i kapljicama, a kad

je odlazio reče starom Dagu:

— Tu će uskoro biti daća.

U gradu provodila život Adelaida Barre, išla istim putovima kô

i drugi, kretala se ulicama i zalazila gdje i prije za sunčanih ljetnih

dana. I kad bi se susretala sa znancima, smiješeći bi se pozdravljala

s njima kô i uvijek — čak se možda i više smiješila nego prije, jer

takve su ponosne duše.

Ljekarnik zalazio majoru u kuću, i sad se češće onamo

navraćao, dolazio radi nje, dakako. Bio on postariji, smješkao se

vlažnih usana.

Adelaida o Božiću bila na Björndalu. Išla je onamo da bi

sudbina mogla s njome tjerati svoju igru. Nije joj na odlasku poželio

ni sretan put, nije joj rekao ni zbogom onaj koga je voljela. Ispunila

se dakle njezina sudbina, snašlo je ono što i njezinu majku i sve žene

u njezinu rodu: i ona se u životu susrela s onim koga voli, ali taj

susret ujedno je i kraj njezinoj ljubavi.

Ljekarnik koji joj se u kuću uvraćao imao novaca, a ona bila

siromašna djevojka. I zato ga nije otpravila. Radi oca, da mu ne

zagorči stare dane, a i zarad sebe, da ne bude sama pod jesen života,

puštala je ljekarnika da im u kuću dolazi, a ovaj dolazio, razgovarao

i otezao. Bio je siguran za svoj plijen, i nije se žurio. Volio je svoj

momački život, pa ga je htio otegnuti koliko god može.

Adelaidino srce poneki je put žestoko udaralo, ali se poslije

primirilo. Počela se smiješiti ljudima — bio to pusti pričin. A iza nje

se svijet smijao.

Otac joj se postarao, utegao godinama i povrhu bio siromašan.

Ali je bio čio i veseo u prijateljskom društvu. Pozivali ga na mnoga

mjesta u gradu, bio je gost u mnogim otmjenim krugovima te je

242

ondje o svemu pripovijedao. Tako su znali gdje je sa svojom kćeri

bio o Božiću — saznali više nego što je i bilo, jer se major nije

skanjivao ni bojao da tu i tamo štogod dometne. A njegove se riječi

pronosile od kuće do kuće — i rasle.

Žene se prihvatale onog iz majorova pripovijedanja gdje se

spominjao mladi čovjek sa sjevera — i lukavo, ženski, raspredale

svoje misli. Zato je dakle gospođica Adelaida na manjim

svečanostima zimus bila toliko odsutna duhom te na pitanja

odgovarala kao da joj je štogod mozgom zavrnulo. No visoko je

gledala ta luda i naduta gospođica Adelaida, ali su joj sada krila

potkraćena. Stari bogati rodovi vani na selu neće u svoju kuću

siromašnih gospođica iz grada.

I tako se naklapalo i preklapalo od kuće do kuće, i rasla

zluradost u srcima, Takvi su ljudi — najčešće.

Gospođica Adelaida izišla za poslom, otišla da kupi štogod za

jelo, a da mnogo ne izda. Ljeto bilo u gradu, mlado i bujno ljeto u

vrtovima i po drveću, s ptičjom pjesmom i cvrkutom u modrom

zraku. Sjećala se onih vremena kad joj je ljeto donosilo radost i

veselje. U sjeti i tihoj tuzi sjećala se mladih, lijepih godina.

Vraćala se kući, prolazila popločanom ulicom. Tu i tamo

između kamenih ploča zelenjela se trava i mahovina. Bijaše već

pred kućom — redali se susjedni vrtovi, u kojima je sve cvalo i

bujalo. Sve je očima gledala, ali nije kanda vidjela, duša joj jedva

štogod zapažala. Za njom išao star i krivonog državni službenik, s

torbom o ramenu. U ruci držao pismo — bio on kraljevski listonoša.

Kraj kućnih vrata gospođica se Adelaida napol osvrnu da vidi tko to

za njom udara potkovanim petama.

Poštar nosio pismo za njezina oca.

U sobi je dugo stajala kraj prozora držeći pismo u ruci. Gledala

je iza zavjesa i sad opažala da je nebo plavo, a susjedni vrt pun

cvijeća. Pismo... Ne nije jedno od onih što im obično stižu, nema

službenog natpisa. Sjetila se pisma što ga bijahu dobili prije Božića.

Odonda je proživjela cio jedan život u naizmjeničnoj radosti i tuzi.

Od onog vremena doduše prošlo svega pol godine ili vešto više —

ali se to pol godine oteglo kô vječnost. Onda pismo bijaše od

kapetana Klingea, napisano izvježbanom rukom. A na ovom sada

slova gotovo kao naštampana, s velikim vijugama — zacijelo je od

243

nekoga tko samo izrijetka piše. Nije dakle ni od kakva znanca. Zašto

li se sjetila Klingeova pisma?

I opet pogleda iza zavjesa te opazi kako sunce divno obasjava

susjedni vrt i kuću. No, valja joj još nešto posla obaviti dok otac

dođe.

Mnogo je puta pogledala bijeli omot prije nego što je major

stigao kući. A zašto je prostrla stol prije nego što je spomenula o

pismu? Nije li u njezinu mrtvom srcu još tinjala negdje iskra koju se

bojala ugasiti? Jednom ipak mora — i pruži ocu pismo.

Major okretao pismo i zagledao ga sa svake strane. Najposlije

se nakašlja, pomislivši na dugove: možda se to javlja vjerovnik što

novac traži. I zato se majoru nije žurilo da otvori pismo. Gospođica

Adelaida nabadala po tanjuru pred sobom, ali ne uze ni zalogaj u

usta. Major naposljetku dohvati nož sa stola te razreza omot. Kako

bijaše ponešto dalekovid, držao je pismo podalje pred očima, da bi

ga mogao pročitati. Ozbiljno se nakašlja i širom rastvori oči.

— Valja nam na put — reče major — stari se Klinge razbolio,

umrijet će.

Adelaida prignula glavu, lice se spustilo gotavo do tanjura. Jesu

li to kanule suze po stolu.

— Zaprega će nas čekati na istom mjestu kô i prošli put —

nadoveza major.

Slušala je očeve riječi, i bijaše joj kao da dolaze iz neke velike

daljine. Prihvatila se rukama za rub stola tako čvrsto da su joj članci

pobijeljeli. Cijelim joj tijelom prođe neka hladnoća, kao da je

tresavica napada. Stisnu zube, da ne bi zacvokotala. Studen je

prožela sve do kosti. Još će eto jednom, posljednji put, vidjeti dragi

onaj kraj, a onda će kapetan umrijeti — i svi će putovi biti odrezani.

Stigoše na Björndal nekako u smiraje. Sunce sjelo iza šuma na

zapadu, večer bila puna mirisa, odisala cvijećem i ljetom.

Susret s majorom bijaše nešto više nego što je kapetan mogao

podnijeti, te Klinge umrije još iste večeri. Sjena smrti razastrije se

nad kućama, proteže svoja crna krila nad cijelim imanjem, te su

ljudi išli tiho, ne puštajući ni glaska od sebe. Mladi Dag bio te večeri

kod kuće pa nije odlazio sve dok mrtvog kapetana nisu prenijeli na

posljednje počivalište i u zemlju spustili.

244

Bijahu došla dva-tri dalja rođaka pokojnog kapetana, pa se

davala svečana daća u velikoj dvorani, s velikim razmacima od

stolice do stolice oko velikog stola — a i župnik bijaše među

gostima. Stari Dag, major i župnik izgovoriše lijepe riječi kapetanu

u slavu i spomen. Starom Dagu ukoči se glas, a major u govoru

zastajao tronut.

Sva kola i svi konji s Björndala vozili čeljad i družinu u crkvu,

drugi stizali s Hamarrböa i iz naselja, tako te putem krenu velika

povorka, da otpravi mrtvo tijelo starog kapetana.

Sutradan po ukopu major spomenu kako bi trebalo da on i

njegova kći otputuju zajedno s Klingeovim rođacima.

— Ako biste mi, majore, učinili ljubav te ostali da u ovo prvo

vrijeme ne budem sam reče stari Dag — nikad vam to ne bih

zaboravio.

Major pomisli kako ništa bolje i ne može poželjeti. Pružila mu

se eto zgoda da sa svojom kćeri i tog ljeta provede nekoliko dana

vani, izvan grada, i da uštedi koji jadni kraljevski talir što mu ga

inače valjalo izdati na jelo. Stade kao da razmišlja, a onda zahvali na

prijedlogu i kaza kako će gledati da ostane. Pisao je u grad i uredio

tako da mu za njegova izbivanja ono nešto sitnih poslova što ih

imaše obavi neki časnik iz njegova društva.

Zatim proteže svoje jake ruke i noge, proteže se da je

zapucketalo u svem njegovu tijelu, i poče provoditi ugodne dane na

Björndalu. Pratio je starog Daga obilazeći poljima i livadama,

odlazio s njime na bačije, zalazio duboko u šume te imao prilike da

mnogo šta vidi — različitih ljudi, životinja i poslova — i da o tome

razgovara. Bijaše obilno jela i hladna podrumskog piva cio tjedan, a

u subotu uvečer i drugog pića, te major salijevao u se, oprezno

doduše, ali svojski. Bijahu to divni časovi za njega.

A kći ponajviše hodila gotovo kao u snu. Držla je glavu visoko

i ponosno kô i uvijek, i svima se smiješila svojim prividnim

smiješkom, lijepa — ali tiha i blijeda. Kad bi mladi Dag došao iz

šume kući i koje večeri jeo s njima u blagovaonici, znala bi osjetiti

kako je hladnoća prožima i tresavica spopada kad bi je on pogledao.

Imala je nekoliko mjesta kamo bi odlazila u svojim šetnjama,

nekoliko mjesta koja joj bijahu najljepša na svijetu: ružičnjak,

modra laništa i ubavo mjestance podno šume. Jest, divno mjestance,

kô kakav ljetni hram, sa zelenim svodom od treperava brezova lišća

245

nad bijelim, svilenastim stablima, s mekom travom po tlu i sa

cvijećem svakojakim.

Tu je znala sjediti sama samcata i snatriti, gledati dolje na

ljupki björndalski kraj i sanjariti, zanositi se u misli o tome kako bi

za nju bila najveća ljepota i sreća na svijetu da može tu proživjeti

sve svoje dane, vjekovati tu svoj vijek pokraj onog koga voli, u toj

sigurnosti i blagostanju nakon dugogodišnje neimaštine, i biti

gospodaricom nad svim tim carstvom, okružena sjajem moći kamo

god stigne i gdje god se pojavi, kod kuće i vani, i tamo među

gradskim svijetom. »Seljak«, šaputali bi dok ne bi vidjeli mladog

Daga, ali onda kad bi se on uspravio i sa svoje ih visine pogledao

čvrstim i hrabrim svojim očima — onda bi zamrla i utihnula i

posljednja ružna riječ što bi se šaputala o Adelaidi Barre. Vidjeli bi

da se nije prodala za bogatstvo nego da je ljubav posrijedi, jer ništa

drugo i ne može biti nego ljubav. I maštala bi o tom kako bi bila

neizmjerno dobra i blaga prema svakom...

Takva bijaše Adelaida kraj sve svoje uznositosti. Čeznula je za

svime što je njezin ponos mogao poželjeti, a istodobno vjerovala da

je skromna. A kad bi ustala s mjesta svojih snova i maštanja, i sni bi

se razbili i raspršili. Za sve to dugo vrijeme, u čitavoj toj vječnosti

od Božića, bilo joj zgode da razmišlja i raspreda, te je razmislila i

bila načistu sa svojim životom. Znala je da ju je Bog doveo na

Björndal samo da joj pokaže zemlju njezinih snova, zemlju za

kojom joj ponos i oholost čezne — doveo je onamo da je zatim

krajnje ponizi. Kao ljekarnikova žena, kupljena i plaćena novcem,

bit će ponižena u svačijim očima. Bog je kažnjava zbog njezine

oholosti i zbog oholosti njezine majke i svih žena u njezinu rodu.

Odlazilo ljeto, a ona se mirila sa sudbinom uzimajući je kao

ispaštanje za se i za sve svoje. Odsad joj valja živjeti u

uspomenama, i tako će se tákati dani njezina života i presti svoju

pređu, dok je ne ispredu i dok najposlije ne izminu, i jednom će

svemu biti kraj.

Mladi se Dag neprestano bavio u šumama, izrijetka dolazio

kući. Od božićnih je dana u sebi nosio Adelaidinu sliku, nosio je u

srcu i u mislima kamo god išao i gdje god bio. Pusta lutanja šumom

nisu mu donosila mira. U lovu i radu nalazio zaborava — dok bi

napetost trajala, ali kad bi uvečer umoran i iscrpljen došao na

počinak u kakvu kolibu ili spilju te naložio vatru, iskrsnula bi slika u

plamenu, pojavila bi se Adelaida kako oholo stupa pod svodovima

246

od mačeva ili kako se smješka svojim finim, otmjenim smiješkom.

A kad bi se opružio po jelovu granju i usnuo, javljala mu se u snima

— vitka i lijepa, s osmijehom na mekim ustima, s pametnim očima i

oholim vratom.

Nikad se neće oženiti, jer nijedna nije kao ona, a njome se ne

može oženiti, ni on niti itko na svijetu.

Ponekad se silio da se pokaže kod kuće, da vidi je li doista

onako lijepa, i svaki put bivalo mu gore. Gospođica se Adelaida

držala sve ponosnije i oholije da svijet ne nasluti koliko je meka u

srcu. A mladi Dag mislio da joj je i duša kakva joj je vanjština.

247

XIII

Minuli ljetni dani, jesen stigla. Jedne večeri major zahvali

starom Dagu na divnom ljetnom boravku te kaza kako će sutra na

put. Spomenuo je to jedne srijede, ali stari Dag reče da bi ipak mogli

ostati još do nedjelje pa putovati u ponedjeljak. Pri tom i ostadoše.

Za Adelaidu bijahu očeve riječi kô pogrebna zvonjava

posljednjem ljetu njezina života. Pomisli na dugi put u grad i na

ljekarnikov vlažni smiješak, sjeti se svega što je čeka, i te noći nije

oka sklopila. Sva mladost i životnost borila se u njoj, bila svoj

posljednji boj.

Sutradan u rano jutro silazila Adelaida niza stube. Htjela je

iskoristiti svaki sat što je još ostao. San joj ionako nije išao na oči,

nije mogla spavati. I kad je oprezno otvarala vanjska vrata, u

prednjoj se dvorani začuše koraci i pojavi se otac Dag.

— Tako rano na nogama, gospođice Barre? — javi joj se stari

Dag. Hoćete li to u šetnju?

— Hoću — odgovori Adelaida — valja mi iskoristiti vrijeme

što još ostaje...

Je li stari Dag opazio neko treperenje u njezinu glasu koje mu

bijaše neobično? Pogled mu bio oštar, pun ispitivanja, gotovo

vrebanja. U mladosti je tako izoštrio sluh da bi u šumi čuo životinje

mnogo prije nego što bi ih ugledao. A onda je, kasnije u životu,

osluškivao ljudske glasove, istraživao izraz na ljudskom licu — u

novčanim poslovima. U posljednje pol godine opet se služio svojim

lovačkim darom te istraživao ljude — radi njih samih. Nije mu

izmicalo ništa što se zbivalo u ljudima oko njega i što ih je pokretalo

— nije mu izmicalo ništa što je uho moglo uhvatiti i oko zapaziti.

U Adelaidinu glasu opazio je lako drhtanje. Njegovo je oko

samo časak vrebalo, te nitko nije mogao ni slutiti da on pozorno

promatra.

— Ako vam je po volji ovakav star pratilac, i ja bih s vama

reče stari Dag.

I po jutarnjem suncu krenuše preko dvorišta prema ispaši.

248

Stari Dag govorio o vremenu i o ljetu što je minulo, o cvijeću i

drveću, o pticama što su odletjele. Nijedan čovjek ne bijaše tako

veličajan u Adelaidinim očima kao stari Dag. Tih dugih ljetnih dana

ponešto ga je upoznala. Bijaše na njemu i oko njega neka moć i

čvrstina, a dobrota u njemu, u njegovoj nutrini. Da je kojom srećom

u životu imala takva oca koji sve oko sebe vidi i razumije sve, a ne

samo svoje ja. Vrat joj se nije uznosito kočio kad je stari Dag bio u

blizini, i zato je sad išla oborene glave i slušala sve što je on

govorio.

Stigoše do breza što ih je jesen pozlatila, te mu Adelaida kaza

kako je tu često sjedila i slušala kako vjetar huji i lišće šušti, i

gledala dolje u naselje i daleko naokolo...

I opet joj glas onako zatreperio, jedva čujno zatitrao, ali je

Dagovo uho i to uhvatilo. I kao što mu se oči nekoć strelovito

upravile onamo odakle bi čuo prvi lepet krila kakve ptice što bi

uzmahnula da uzleti, tako mu se i sad pogled okrenuo za

Adelaidinim licem. Možda je u sjaju njezinih očiju i u crtama na

njezinu licu našao potvrdu za ono što mišljaše da je razabrao iz

njezina glasa.

Kraj breza zastadoše.

— Jeste li kad išli dalje? — upita je stari Dag.

— Nisam dalje išla — odgovori Adelaida.

Pođoše dalje, nizdol prema rijeci, pa preko mosta opet gore, uz

pristranak, gdje pomalo već i šuma počinje. Išli su bez riječi, jer

uspon uz onu strminu ne bijaše lak. Kamenje izmicalo ispod nogu,

odranjalo se i valjalo niza stranu, ptice izvijale jutarnje zvuke, dolje

hučio vodopad pod njima, a šuma brujala i šaputala. Nikad Adelaidu

nisu ispunjali takvi osjećaji kao u taj čas kad je prvi put zašla u

pravu šumu. Bijaše joj kao da se nalazi na putu u nov i čudesan

svijet.

Stari Dag udario stazom što vodi na Storkollen, i nije zastao

sve dok nisu izbili na proplanak s kojeg puca vidik prema jugu. Tu

sjedoše na kamenje, i Adelaida se, ushićena, zagleda u daljinu pred

sobom. Nikad se još nije uspinjala na takvu visinu. Dolje se vidio

björndalski kraj, cijelo naselje, vidjeli su i istočni dio kuda rijeka

vijuga, i modre šumske padine pod suncem na istoku. Ali šume na

zapadu i sjeveru nadmašile su i sve ono što je zamišljala. Bijahu to

goleme björndalske šume, sve bilo za bilom i kòsina za kosinom.

249

Dag je sjedio i udisao, davao Adelaidi prilike da se nagleda

vidika. Je li možda čekao riječ od nje, da čuje što misli i kako joj se

sviđa? Ne, nije mu to trebalo, nije to čekao. Brzo ju je promotrio kad

je prvi put pogledala u daljinu. Ne može se riječima iskazati ono što

su odavale njezine velike i začuđene oči. Malo zatim stari Dag

pokaza prema šumama na zapadu:

— Ondje se zadržava Dag — reče i pri tom je pogleda.

Trebalo je vremena Adelaidi dok je smogla riječ, te najposlije

protisnu:

— Tako? Ondje se zadržava?

Stari Dag kimnu gotovo neprimjetno, te okrenu glavu i

zamišljeno se zagleda onamo, prema onim šumama. Adelaida je

svojom voljom i umijećem sakrila što osjeća. Bijaše ona od onih što

ni za što na svijetu neće da pokažu svojih osjećaja. Ali se toga jutra

dvaput-triput dogodilo da joj je u glasu zatreperio prizvuk što ga ne

čuje ljudsko uho, i zato joj instinkt nije na nj pazio. Nije mogla znati

da uši starog Daga nisu obične.

Ustadoše pa istim putem krenuše natrag, niza strmen.

— Čovjek ogladni poslije ovakve jutarnje šetnje — kaza stari

Dag, i to im bijaše sav razgovor na putu do kuće.

Prolazili dani, redali se jedan za drugim, pa tako i nedjelja

osvanula, posljednji dan Adelaidina ljetovanja. Sutradan su imali

putovati. Suznih očiju spremila je sve za polazak. Valjalo joj se

zauvijek oprostiti s tom sobicom u kojoj je stanovala. Bilo k večeru,

dan gasnuo, a na maloj verandi pred sobicom stajala Adelaida i

gledala povrh naselja, preko zlatnih polja i rujnih lugova. Jesen

preko svega prevukla svoju halju, banila se svuda, zahvatila i

njezino srce.

Adelaida uđe u sobu i sjede u veliki naslonjač između postelje i

otvorenih staklenih vrata. Vjetar pirkao izvana i miješao se s

mirisom unutri, i slike svih mjesta kojima je tu prolazila miješale se

s uspomenama na lijepe časove što ih je provela u toj sobici — i sve

to bijaše i previše za njezino jadno srce. Stijesnilo joj se u grudima,

te ona briznu u plač, suza suzu sustizala, kao da će oči isplakati.

Začu se tiho kucanje na vratima, gospođica Kruse javi da je

večera na stolu. Adelaida zahvali skrivena iza zavjese na postelji.

Potom uze prati i otirati suze s lica, i najposlije uzdiže glavu, te joj

držanje bijaše kô i uvijek. Tako siđe na posljednju večeru u toj

dragoj kući — uspravna i uznosita do posljednjeg bolnog časa.

250

Siđe u prizemlje i začudi se kad vidje gdje je stol u

blagovaonici prazan; ali vrata u veliku sobu bijahu otvorena, i tu su

te večeri prostrli stol. Nikad tu nisu jeli za Adelaidina boravka na

Björndalu, pa je razmišljala što to znači. Njezin otac i stari Dag

stajali kraj kamina i razgovarali. Bijahu još blagi dani, u kaminu nije

vatra gorjela, nego u njoj bijaše za ukras stavljeno granje s jesenjim

lišćem. Kô i uvijek, bijaše polutama u velikoj sobi, premda su na

stolu gorjele svijeće.

Ni svečana dvorana, niti ikakva druga dvorana na svijetu, ne

bijaše ravna toj staroj, velikoj sobi kad je tako svečano uređena. Tu

uz kamin sjeđahu mnogi što su sada mrtvi, a na klupama za dugim

stolom mnogi i mnogi kojima je uspomena zaboravljena.

U Adelaidi kao da nešto prepuče kad je pogled svrnula na stol.

Ne bijaše prostrt za običnu večeru nego kao za svečanost — na njem

nadasve fin stolnjak s ubrusima i s priborom od teškog srebra. Svaka

svijeća usađena u srebrn svijećnjak, u bocama se iskri zlatno vino.

Bit će to dakle posljednja svečanost u spomen starog kapetana, a

ujedno u čast njezinu ocu i njoj, kad eto zauvijek odlaze...

Iz tame kraj prozorskog stola uz zapadni zid podiže se sjena.

Adelaida protrnu cijelim tijelom, jer to bijaše mladi Dag. Tu je dakle

večeras, došao je iz šume da zaželi laku noć, kô i onda o Božiću, ali

sada posljednji put.

Čekali su samo nju, i zato odmah prijeđoše za stol. S dulje

strane stola starom Dagu postavili stolac s visokim naslonom,

donesen iz blagovaonice, te je sjedio leđima okrenut južnom

prozoru; sučelice njemu sjedio major, a na druga dva kraja mladi

Dag i Adelaida. Njoj za leđima bila vrata što vode u blagovaonicu.

Sjedili su svečano udaljeni jedno od drugoga, ali takav bijaše red. I

bi kako je Adelaida slutila. Pošto su nešto jeli i kušali vino, prozbori

stari Dag. Spominjao se kapetana i svih dana što su ih zajedno

proživjeli, i na kraju zahvalio gospođici Barre i majoru što su mu

svojim boravkom na Björndalu olakšali teške časove usamljenosti. I

kad su nazdravljali, podiže i Adelaida čašu te srknu, ali joj bijaše

kao da pije svoju krv.

Major često pio i čestito iskapljivao — znao je da može tako

kad je svečanost u kući. Ali je neobično bilo što je i stari Dag

praznio čaše do dna, a u očima mu ležala teška ozbiljnost. Zašto je

upriličio tu svečanost u velikoj sobi? Bijaše li to uspomena na

nezaboravne časove provedene u toj sobi?

251

Je li mislio na kapetana, koji je umro i otišao od njega upravo

onda kad su se onako zbližili? Poslije one duge noći, u kojoj su

jedan drugome otkrili svoje misli, mnogu su još večer proveli u

ugodnu razgovoru, prije nego što se kapetan razbolio. A u posljednje

vrijeme, kad je kapetan ležao bolestan, stari mu je Dag vjerno sjedio

kraj postelje svakog dana i mnogu, dugu noć. Izmjenjivali su tako

misli o životu i o smrti. Eto, na to je sada mislio stari Dag i pomalo

na druge što su umrli i otišli od njega.

Nije sada mislio kao nekoć. Nije u smrti svojih bližih i dragih

gledao kaznu njemu upravljenu, ali se sjećao svih razmišljanja iz

onog vremena, kad god bi ga smrt dodirnula. Nisu uzalud živjeli i

nisu uzalud umrli njegovi mili i dragi, nitko od njih nije utaman bio

pa prošao. Znao je i osjećao da je svaki od njih u životu i u smrti dao

svoj dio onome što je poslije oživotvoreno. Osjećaše ih u sebi,

osjećaše kako u njemu i dalje žive. U njemu su i sada gdje je

nakanio da upravlja ljudima više negoli novcem. Dobri ljudi ne žive

uzalud, mišljaše stari Dag. I nježna i povučena Doroteja, ono biće

što je životom prošlo poput laka daška, i ona je dala svoj dio

primjerom i riječju. I stari kapetan što je tuda hodio kao kakva sjena

i on je za osame i pustih dana prevrnuo mnogu misao u glavi, i

njegova je teška sudbina dovela do zaključaka koji čovjeku dobro

dolaze. Dag je smatrao svojom dužnošću da se brine da život i smrt

drugih ne bude uzalud.

Sjedio je za svečanim stolom, a na časove, i podugo, niti je što

čuo niti je što vidio — toliko bijaše zaduben u misli. Te su ga večeri

saletjele mnoge uspomene. Imao je vlast i moć nad ljudima — tu na

posjedu i u naselju, i tamo u šumama i daleko na jug, u nizini —

bijaše kao kralj nad mnogim životima. A ipak je i sada, videći kako

su se drugi sagnuli nad stolom, mogao podići glavu i zaokružiti

pogledom naokolo s jednakom usamljenošću u očima kô i onda, za

Dorotejina života. Onome tko se jednom usami lako se dogodi da

zauvijek ostane usamljen.

Troje ostalih za stolom ponajviše držalo glavu oborenu.

Adelaida i mladi Dag nisu htjeli odati što se u njima zbivalo te teške

večeri. I jedno i drugo bijahu plašljivi i ponosni. Pričinjahu se kao

da neprestano jedu, te gledahu u svoje tanjure. Major se naklopio na

jelo i pilo, gledao da u se što više strpa i da što više popije za te

posljednje svečane večere. Takve prilike zacijelo neće više u životu

imati.

252

Mnoga se jela donosila na stol, bilo juhe, ribe i peradi, bilo

divljači i pečenke teleće i svinjske, bilo jesenjeg povrća i voća. I

zalijevahu zalogaje vinom, konjakom i jakim pivom. Gledajući taj

stol nikad čovjek ne bi pomislio kakva su se nevoljna vremena

nadvila nad zemljom. Stari je Dag budna oka išao kroza život, vidio

kakva se vremena spremaju, dobivao obavijesti iz grada, pa se znao

snaći, imao velike mogućnosti. Mnoga su i mnoga kola žita i drugog

Božjeg dara stigla na Björndal. Od davnine su ljudi u björndalskom

kraju znali kako se mijesi kruh od kore i brašna: po obroncima rasla

sva sila mladih jasika, i bilo mahovine i svakakva lišća, trske i šaša

za stoku, je li se čovjek brinuo na vrijeme. A Dag je na sve mislio,

tu na imanju i u naselju, i u pravo doba davao prave upute, kako

ljudima u björndalskom kraju, tako i onima u ravnici za koje se

brinuo. Uz to, jesenje hladnoće ne bijahu tako oštre tu, u tome

šumom i brdom okruženom naselju, koliko bijahu oštre dolje, u

ravnici, koju je vjetar šibao. Stari Dag i njegovi ljudi sabrali su

mnogo korisna znanja za teških vremena što su ih proživjeli, a Dag

se dobro sjećao i onoga što je nekoć slušao. Sve im je to dobro

dolazilo i još kako koristilo. Nevoljna su vremena morala dugo

potrajati da bi prodrla i na njegovo područje.

Je li mu to glavom prolazilo kad se onako zamišljeno zagledao

preko stola, povrh jela i povrh ostalih? Ne, misli mu se opet

dohvaćahu dobrih ljudi što su ga nekoć okruživali, te se namatahu

oko njegova nauma da i dalje provodi njihovu volju. A stari Dag

bijaše jednostavan čovjek. Imao je samo jedan način da održava

njihovu volju na životu i da je provodi. Njegov život bijaše djelo, a

njegova misao priprema za to djelo.

U posljednje je vrijeme doduše učinio mnogo dobra, kako

pripoljcima, ljudima u nizini, ako i ljudima u šumama, u naselju i na

posjedu. Sve su to sitna dobročinstva o kojima nitko ne treba da zna

— ali nema li on i drugih, bližih, za koje bi morao nešto učiniti?

Ima eto sina, i taj će sve naslijediti poslije njega, pripast će mu

u baštinu novac i sve ostalo. Sin je dakle zbrinut. Stari Dag svrnu

pogled na Adelaidu i na majora, a onda dva-tri puta prijeđe očima

od sina do Adelaide i nazad. Vidio je kako se njih dvoje kao

zabavilo jelom — a ne jedu. Za jutarnje šetnje neki dan osjetio je da

su Adelaidi jadi na srce pali. A zar i momak nije nekako kao bez

mira, nekako sav drukčiji, otkad je gospođica Barre bila tu o

Božiću?

253

Oboje dakle kriju tajnu za koju i jedno i drugo misli da je samo

ono ima. Mislilo njih dvoje tako, a stari Dag sračunavao i zbrajao

njihove tajne kao brojke na papiru.

Domaćin natoči punu čašu konjaka i nazdravi majoru; kad ju je

spustio na stol, bijaše prazna. Zagnao se u krupne misli. Mnogo je

šta izvršio u životu, imao je svakakvih poslova, ali se nikad nije

bavio ljubavlju. U kutovima očiju zasja mu nešto nalik na smiješak.

Činilo mu se da baš nije pozvan da bude uprosnikom za drugoga: ta

ni samom sebi nije bio uprosnik, ni sebi nije nekoć djevojku

isprosio.

Pogleda u sinovo oboreno, tvrdo lice. Trebalo je hrabrosti da se

umiješa u njegove tajne. Pogleda i gospođicu Barre — na licu joj

nekakav ukočen izraz, ni ona kanda ne bijaše nimalo pristupačnija.

Stari Dag i opet natoči čašu do vrha te je iskapi i praznu stavi preda

se.

Prošnja — eh, to ti je nešto između pitanja i molbe. A on nije

znao ni pitati ni moliti. Riječi što ih je on u životu izgovarao

kazivahu da nešto treba da bude. Prošnja — ne, to se ne slaže ni s

čim u njemu. I opet napuni čašu, ali je ne podiže.

Još je neko vrijeme stari Dag sjedio tako prebirući u mislima, a

onda malko prignu glavu i pogleda po stolu. Srebrna mu se kosa vila

oko sljepoočica, nos mu iskakao na licu velik i oštar, a oči bile

skrivene pod obrvama. Jedanput-dvaput tako kimnu glavom, a onda

polako podiže lice, na kojem se pokaza izraz kakav se obično

pokazivao u važnim i odlučnim časovima. Koža se zategla na

kostima, kao da je okrenuta oštrom vjetru. Uspravi se na svojoj

stolici, onako krupan i snažan kô sjeverni jelen, a sjena za njim

isteže se uza zid i po stropu kô kakva neman, kad se tako uspravan

primaknuo svijećama na stolu.

Nakašlja se malko i pogleda prema Barreu, koji mu bijaše

sučelice.

— Što velite na to, majore, da ovo dvoje mladih nisu nama

starima ni riječi spomenuli da su se zaljubili jedno u drugo?

Troje oči trgoše se u isti čas u staroga Daga te ga gledahu

jednako zbunjeno. Prva se snašla gospođica Adelaida. Ona obori i

oči i glavu, a u lice joj udariše valovi naizmjeničnog rumenila i

bljedila. Zatim dođe k sebi i mladi Dag. I on obori glavu, ali mu

vrućina podli osmagle obraze. Nikad ne bi pomislio da otac može

kazati nešto tako nasumce. Kako mu se u glavi zavrgla takva misao?

254

I prvo će biti, mišljaše mladi Dag, da će Adelaida ustati od stola i

ponosno kao kraljica izići iz sobe, a za njom će odmah i major. Sve

će se prevrnuti. No ništa se nije dogodilo. Major samo bespomoćno

svrnu pogled sa starog Daga na kćer pa onda onamo gdje je sjedio

mladi Dag.

— Što to čujem? — protisnu major naposljetku. — Je li

moguće, Adelaida? Je li istina?

Jezik mu bio težak od mnogih čaša, a sad mu sasvim otežao i

gotovo se ukočio kad je major ono čuo.

Adelaida nije smogla riječi, od nje ne bijaše odgovora. Sasvim

se sagla nad stol.

Oči starog Daga bile mirne i tamne, ali im se u kutovima iskrila

kao neka veselost. Nije li on bio kao neka sudbina mnogim ljudima

dolje u ravnici? Ne bi li to mogao ponešto biti i najbližima oko

sebe? Nije li se sjetio vremena kad je bio takav momak, plašljiv i

svojeglav? Zar da pusti da dvoje mladih ostanu jedno bez drugoga

kad se već vole? Ne, ne bi on bio stari Dag kad bi to pustio i kad se

ne bi malo pobrinuo za njih.

Sudbina Adelaide Barre, udes njezina roda? Kakve to veze ima

s Björndalom? Zar nije stari Dag sudbina za sve što tu živi?

Major gledao od jednoga do drugog i mislio koliko je to krupan

događaj za njegovu kćer i za njega samog. Ali nije mogao pravo da

se snađe u svemu tome i da sve pravo shvati. Život mu se nikad nije

okretao nabolje.

Stari Dag podiže čašu:

— Da nazdravimo mladima!

Ispiše posljednju čašu te svi ustadoše od stola. Trebalo je da

jedni drugima čestitaju i da se porukuju, ali sve bijaše tako neobično

da se nitko nije snašao. Adelaida zahvali na večeri ne pruživši ruke:

samo kliznu na vrata u blagovaonicu pa dalje. Namjerila je gore, u

svoju sobu. Ali zamišljena zastade u dnu stuba i nasloni se na

priručje tek što je njima zakoračila.

Što se to zbilo? Jesu li to nestale iz njezina života sve nevolje

poslije tih nekoliko riječi što ih je izrekao stari Dag? Zar je to

moguće? I po kakvoj čaroliji on to zna o njoj — to za što ona

mišljaše da nitko i ne sluti? Ali — je li uopće istina? Voli li je Mladi

Dag? Krv joj prostrujala tijelom da joj se gotovo zamaglilo pred

očima.

255

Koraci se začuše kroz blagovaonicu, čvrsti koraci. Dolazio

mladi Dag.

Čekao je sve dok ne bijaše siguran da je ona već gore u svojoj

sobi. Zastade kao prikovan kad ju je ugledao na stubama. Ona se

polako okrenu i pogleda. Bijaše on, ali mu lice mrko kô oblak

zlogoda. Ipak ono nije istina...

Najposlije se Dag pribra.

— Ne smijete se ljutiti na me — progovori — nisam kriv za

ono: otac je sve izmislio.

Adelaidi se oči rastvoriše kô u smrtnom strahu.

— Nije dakle istina? — protisnu Adelaida gotovo šapćući.

— Što to nije istina? — priupita mladi Dag.

— Ono... da me volite...

Glas joj malaksa, kao da će u plač okrenuti.

— Ovaj... istina je — odgovori Dag smeten kao kakav dječak.

Dok je stajala podno stuba, ne bijaše u Adelaide onoga

uznositog držanja. No na posljednje Dagove riječi opet se uspravi i

ponosno diže glavu, kao da gleda povrh cijelog svijeta. Dugo je tako

stajala. Možda je nešto čekala, ali se ništa nije dogodilo.

Je li to snaga starog Daga prešla u nju? Zar ju je on to poučio

da sudbinu valja uzeti u svoje ruke? Pokroči niz one dvije-tri stube

te se sasvim okrenu prema Dagu. Jedna jedina svijeća na kaminu

osvjetljavala je ono što se zbivalo.

Onako uspravna i držeći se svečano, stade preda nj, i ponosna

kao nikad prije polako zabaci glavu unazad i zatvori oči. Svjetlost

padala po njoj, te joj lice zlatno prosjalo, a sladak miris, kô od

ljetnog cvijeća, prostrujao prema Dagu. Nije znao da je to despik.

Stajaše kô ukočen i gledaše, kao da čeka da nestane ta pojava, taj

pričin. Njoj se usne malko pokrenuše — bijaše kao da šapuću neku

povjerljivu riječ, a Dag prikloni glavu. Poljubio je Adelaidu Barre i

okrenuo se, otišao natrag u blagovaonicu i dalje. Nije je ni dodirnuo

rukom. Adelaida stajala ondje kao da se ukipila. Zar se zaista

dogodilo?

Dugo je stajala ondje ne mičući se, a onda polako uspravi

glavu. Istina je dakle. Potvrdio je riječju da je istina, i u zalog dao

joj cjelov, tu, na istom mjestu gdje ga je prvi put vidjela...

Sve životne brige i nevolje, svi jadi na srcu, neimaština i sjene

sudbine — sve nestade kô na suncu rosa, sve iščeze pred riječju

staroga Daga. Zar se ljudski život može tako oblikovati? Na oči joj

256

navriješe vrele suze, a onda se okrenu te pođe uza stube. Ali ne!

Zašto da ide gore u svoju sobu i zašto da plače u takvu večer? Ne,

bit će jaka, i dobra, prema nekome, prema njemu i prema svima. Oh,

da može dati barem malo iz svoga punog srca! Možda ipak! I tiho se

okrenu i još tiše pođe u blagovaonicu.

Stari Dag bijaše predložio majoru da njih dvojica popuše lulu

poslije večere i da saliju koji dobar gutljaj, a major se nije protivio. I

tako su njih dvojica ugodno sjedila uz kamin i gledala u jesensko

lišće u njemu, što se žutjelo i crvenjelo poput vatre.

Starom Dagu značajno se promijenilo lice, ublažile se one crte i

onaj izražaj što podsjeća na orla samotnika. A bilo je valjana razloga

toj promjeni. Vodio je borbu u sebi, težu od svih drugih. Borio se u

dubini svoje duše, i tek mu je tada, tu za stolom, bilo jasno kakva je

to borba. Borio se u sebi između ljubavi koju je osjećao prema sinu i

svoga protivljenja da kraj sebe gleda nekoga sebi ravna. Istom tu za

stolom razabrao je kakvu je borbu imao odlučiti kad je naumio da

približi dvoje mladih. Najprije je osjetio neko protivljenje u sebi da

sina vidi oženjena i smještena na posjedu umjesto da ga drži u

dobroj udaljenosti, u šumama. Oženi li sina, morat će ga uvesti u

novčane i sve druge poslove kojima je volio sam upravljati, a rano je

spoznao kakva je u njega, starca, želja za vlašću.

Bijaše to kratka borba. Kad je vidio što se zbiva pred njim,

postidi se. Ta zar ionako neće sin jednom sve preuzeti? I nije li

vrijeme da ga pouči i u sve uputi? Zar neće sin nastaviti njihov rod?

I u tim mislima stari Dag oštro zagleda u svoju nutrinu. Koliko god

čovjek zagledao u svoju dušu i borio se sa sobom, svejednako ostaje

u njemu tamna dubina, koja ga može uplašiti.

Da, borba bijaše kratka. Želio je da sina ima na posjedu, uza se,

da bude okružen obitelju, kô u staro doba. I da Adelaida Barre bude

tu, jer se s njome, po svemu sudeći, može o svemu razgovarati, a uz

to, lijepa je, baš lijepa, milina je pogledati. Samo je u oči pogledati

— to ti je kao da si otišao u crkvu. Jest, želja mu je da ona bude tu,

da on ima s kime razgovarati. I tako će biti kraj toj usamljenosti.

I kad je tako sve razglobio i na jedno smislio, uspravio se i

rekao one smione riječi.

Za mlađih je godina često razmišljao i nagađao kakav li se

smisao može kriti u riječima što ih je Ana Hamarrbö znala

ponavljati i govoriti kako će se njegov rod uzdići koliko je to

ljudima samo moguće. Da ne postižu mnogi takvu pobjedu nad

257

sobom kakvu je on izvojštio u ovu posljednju godinu dana, toga nije

bio svjestan.

Nije bio malen korak u ljudskoj vrijednosti i dostojanstvu od

prve krvne osvete Björndalaca pa do oca Daga. Možda ne bijaše

daleko do toga da se ispune riječi Ane Hamarrbö, ma i ponešto

drukčije nego što je mislio stari Dag.

Sjedili pred kaminom stari Dag i major. Mladi je Dag prošao

kroza sobe, a gospođica Barre prije njega. Stari je Dag dvaput-triput

kimnuo glavom kao da nešto sam sebi odobrava. A onda se sin

vratio i sjeo za stol kraj prozora, u tami. Vani počela kiša škropiti,

šobonjile kapi i šuštale u jesenskoj noći — ugodno bilo čovjeku u

kući, u suhu i sigurnu.

Začuše se laki koraci u blagovaonici, tiho se otklopi spinet.

Adelaida svirala, izvijala teške i lake zvuke, mukle i svijetle, duboke

pjesme života, tople kao krv. A onda se vrati k njima u veliku sobu,

uspravna i svečano lijepa, da im zaželi laku noć.

Stari Dag sjedio i slušao svaki joj zvuk i kišu što je vani kropila

i rominjala, i sve mu drage uspomene uskrsnule i prolazile redom.

Ustade kad je ona ušla, i što se nije usudio mladi Dag, to je učinio

stari. Raširi ruke i privinu Adelaidu na svoje široke grudi. Tvrda mu

ruka blago počivala na njezinim plećima dok joj je nježno šaptao na

uho:

— Kćeri moja...

258

Copyright © Dubravko Deletis

e-izdanje pripremili:

Mirna Goacher i Dubravko Deletis

website: www.josiptabakknjige.org

10/08/2013