Učenje i predavanje jezika – Osnovni koncepti u učenju stranog

jezika

Naučiti strani jezik postalo je sastavni dio života. Cijelo biće mora biti uključeno

u proces koji nas vodi izvan granica maternjeg jezika u nove prostore-prostore novog

jezika, nove kulture, novog načina razmišljanja, osjećanja i djelovanja. Potpuna

posvećenost učenju koja uključuje i fizički i intelektualni i emocionalni napor

neophodna je da bi se poruke na stranom jeziku mogle slati i primati. Naučiti jezik

bez muke je mit u koji odavno niko ne vjeruje. Ne postoji osoba koja će vas uputiti

kako da naučite strani jezik bez istinskog ulaganja. Učenje stranog jezika složen je

proces i zavisi od velikog broja faktora. Daglas Braun (H. Douglas Brown) u svojoj

knjizi ‘Principi učenja i predavanja jezika’ (‘Principles of Language Learning

and Teaching’)1 postavlja određena pitanja koja treba da budu predmet interesovanja

svih onih koji se ozbiljnije bave navedenom tematikom. U pokušaju da se na njih

odgovori može se bar u izvjesnoj mjeri otkriti tajna uspješnog učenja stranog jezika.

1. Ko uči i ko predaje strani jezik? Naravno da učenici uče jezik, a

nastavnici ga predaju. Međutim, ko su učenici, odakle su, koji im je

maternji jezik, nivo obrazovanja, društveno-ekonomski stepen, kakve su

im intelektualne mogućnosti, koje su im lične karakteristike, pitanja su

koja se ne smiju zanemariti ako želimo uspjeh u usvajanju jezika. U vezi

nastavnika mogu se postaviti sledeća pitanja-koji im je maternji jezik?

iskustvo i obrazovanje? poznavanje stranog jezika i kulture? filozofija

1 H. Douglas Brown, ‘Principles of Language Learning and Teaching’, (1987.), Prentice-Hall, str. 1, 2, 3

obrazovanja? lične osobine? Praksa je pokazala da su sve ovo važne

varijable koje itekako utiču na uspješnost učenja. Ovaj rad će posebno

staviti naglasak na različite lične osobine i iskustva i time pokazati da

individualne razlike igraju značajnu ulogu u procesu učenja.

2. Šta treba da se nauči? Šta je to što nastavnik treba da predaje, a učenik da

nauči. Šta je jezik? Šta je komunikacija? Koje su lingvističke sličnosti i

razlike između maternjeg i jezika koji se uči? Šta, u stvari, znači kada

kažemo da neko zna da koristi neki jezik? Navedenim pitanja bavi se

nauka o jeziku - lingvistika. Međutim, u radu sa studentima došla sam do

zaključka da je od izuzetne važnosti za nastavnika stranog jezika, čak i u

nižim razredim osnovne škole, da poznaje način na koji funkcioniše jezički

sistem i da prepoznaje razlike između maternjeg jezika učenika i jezika

koji se uči. Studenti koji su dobro razumjeli i bili sposobni da objasne

jezički sistem (foneme, morfeme, riječi i rečenice) pokazali su mnogo

bolje rezultate u pripremi i organizaciji oglednih časova od onih studenata

koji su samo tečno govorili strani jezik.2

3. Kako dolazi do učenja? Koji su to kognitivni procesi koji utiču na učenje

jezika? Koje su strategije i stilovi koje učenik koristi? Koja je optimalna

veza kognitivnog, afektivnog i fizičkog domena za uspješno usvajanje

jezika?

4. Kada se uči strani jezik? U kojoj životnoj dobi se uči jezik čini ključnu

razliku u uspješnosti usvajanja istog. Često se olako donese zaključak da

su djeca bez sumnje bolja u učenju novog jezika. Međutim, iskustva u radu

2 Pedagoški fakultet u Bijeljini, Metodika nastave engleskog jezika, maj, 2007. godine

sa odraslim početnicima3 pokazala su da emocionalna i intelektualna

zrelost odraslog čovjeka pomaže da se lakše savlada ovaj zadatak. Pitanje

kada se uči jezik odnosi se i na to koliko vremena se provede u učenju.

Razlika je očigledna između dva časa stranog jezika sedmično i potpunog

uključivanja u novu kulturu što podrazumijeva 24 sata dnevno izloženosti

ciljnom jeziku.

5. Gdje se dešava učenje? Da li se učenici zaista nalaze u okruženju ciljnog

jezika i kulture, tj. uče jezik tamo gdje se taj jezik i koristi za komunikaciju

ili ga uče u vještačkom okruženju, tj. u učionici stranog jezika daleko od

ljudi i zemlje u kojoj se govori taj jezik?

6. I na kraju, zašto učenici nastoje da nauče strani jezik? Sa kojim ciljem

započinju ovaj zadatak? Šta ih motiviše? Da li je to napredak u karijeri,

polaganje ispita ili želja da se poistovijete sa kulturom i ljudima koji

govore ciljnim jezikom?

Sva ova pitanja pokazuju nam raznolikost, složenost i teškoću koju sa

sobom nosi razumijevanje principa učenja i predavanja jezika. Na neka od njih

pokušaćemo dati odgovor u ovom radu, dok neka ne mogu dobiti konačan

odgovor. U svakom slučaju, sposobnost da se postavi pravo pitanje često je

vrijednije od čitave riznice znanja.

3 Škola stranih jezika Anglia u Bijeljini, u periodu od septembra 2003. do juna 2004. godine

2.1 OSNOVNE DIHOTOMIJE I SUPROTNOSTI

2.1.1 Govorni i pisani jezik

Na početku je važno naglasiti da pisani jezik nije isto što i zapisani

govorni jezik jer čitanje i pisanje nisu samo dvije mogućnosti da se na

različite načine radi ista stvar nego su to dva načina na koja se obavljaju

različite stvari. U našoj kulturi skloni smo da ne shvatamo ozbiljno

govorni jezik. Ogromna većina jezika koji se predstavlja učenicima

engleskog jezika jeste formalni jezik pisanog teksta. Gramatika govornog

engleskog jezika još ne postoji iako su mnogi noviji pristupi shvatili

važnost naglašavanja govornog jezika. Ipak, mnogi dijalozi u udžbenicima

su stilski bliži pisanom nego govornom jeziku. Ova razlika od izuzetne je

važnosti upravo zbog toga što govor ima daleko bitnije mjesto od pisanja u

učenju stranog jezika.

2.1.2 Vokabular i gramatika

Iako je možda iznenađujuće, ova dva termina su među onima koji

se najčešće pogrešno razumiju i tumače u metodici nastave engleskog

jezika. Uobičajeno je da se gramatika izjednači sa strukturama, rečeničnim

obrascima, različitim glagolskim oblicima, prijedlozima i drugim

dijelovima jezika koji se vježbaju kroz gramatičke vježbe. Grubo

govoreći, gramatika se mnogima čini kao skup rečeničnih okvira sa

prorezima u koje se ubacuje odgovarajući vokabular.

Veliki broj učenika izjednačava vokabular sa riječima. Mnogo

nastavnika se žali da učenici i studenti prevode riječ po riječ, a u isto

vrijeme postavljaju im pitanja kao što je: ‘Are there any words you don’t

understand?’( Postoji li neka riječ koju ne razumijete?) Mnogi djelići

jezika ili lekseme se ne sastoje samo od jedne riječi (npr. by the way, the

day after tomorrow, cofee table, I’ll see you later.). Upravo iz razloga što

se ova dihotomija vokabular/gramatika čini tako jasnom, često dolazi do

krajnjeg pojednostavljenja onoga što je, u stvari, jedan od najsloženijih

aspekata jezičke analize.

2.1.3 Receptivne i produktivne vještine

Jezik se može podijeliti na mnogo različitih načina. Jedna od

najčešćih podjela kada je u pitanju učenje i predavanje stranog jezika jeste

podjela na četiri vještine: slušanje, govor, čitanje i pisanje. Mnogo

godina unazad koristila se neodgovarajuća terminologija kojom su se

slušanje i čitanje opisivale kao pasivne vještine, dok su se pisanje i govor

smatrali aktivnim vještinama. Svako ko je učio strani jezik zna da pažljivo

i ispravno slušanje koje uključuje značajan mentalni napor može biti

iscrpljujuće i daleko je od pasivne vještine. Današnja podjela je mnogo

preciznija i po njoj postoje receptivne i produktivne vještine.

Učenje maternjeg jezika u velikoj mjeri je zasnovano na slušanju.

Učenje drugog ili stranog jezika iako drugačije posjeduje mnoge osobine

koje ga povezuju upravo sa učenjem maternjeg jezika. Svaki jezik koji

koristimo zasnovan je na jeziku sa kojim se ranije susreli – na osnovu

memorije, usvajanja datog sistema ili možda prostog imitiranja. Govorni

jezik je u tom smislu važniji od pisanog jezika.4 Zbog toga možemo da

zaključimo da dobro organizovan program učenja stranog jezika treba da u

početnoj fazi stavi naglasak na receptivne vještine, posebno slušanje.

Današnji kursevi često zahtijevaju od studenata da proizvode jezik – često

i cijele rečenice- od najranijih faza u učenju što može da obeshrabri

studente i uspori usvajanje novog jezika. Prva stvar koja je potrebna

studentima na samom početku jeste da nauče popriličan broj riječi. Iako se

ovo čini logično i prirodno, mnogi programi za učenje engleskog jezika u

prošlosti su isključivali sadržaje koji se tiču vokabulara sve dok se ne

ovlada nekim osnovnim strukturama. Takvo shvatanje vuče korijene još iz

devetnaestog vijeka kada se naglasak stavljao na gramatiku i, u određenoj

mjeri, izgovor dok se vokabular zapostavljao. Upravo na takvim

principima nastao je i audiolingvalni metod (The Audiolingual Method)5

koji je postavljao usvajanje osnovnih gramatičkih obrazaca u jeziku kao

najvažniji zadatak. Ipak, od sedamdesetih godina dvadesetog vijeka

naovamo situacija se bitno mijenja sa pojavom i razvojem komunikativnih

pristupa u nastavi stranog jezika.

‘Zagovornici ovih metoda ističu da u ranim fazama učenja i

upotrebe stranog jezika učenik ima više koristi od vokabulara nego od

4 Ovo je jedna od važnih postavki leksičkog pristupa u nastavi stranog jezika. Lewis, M., The Lexical Approach - The State of ELT and a Way Forward, (2002.) Heinle5 Richards, J. C. and T. S. Rodgers, (1986.), Approaches and Methods in Language Teaching, A description and analysis, Cambridge University Press, str. 44

gramatike i da on, zapravo, može zaobići gramatiku u potrazi za

značenjem ako ima odgovarajuću osnovu u pogledu vokabulara.’6

Receptivne vještine, međutim, ne podrazumijevaju samo

vokabular. Gramatika se sve češće spominje kao receptivna vještina, a

vježbe koje podstiču usvajanje jezika moraju biti osmišljene tako da se

naglašava razlika u značenju. Na primjer, I/you must/can’t have left it

somewhere/anywhere here. Svi navedeni parovi nose različita značenja i

to kroz gramatičke više nego kroz leksičke izbore.

2.1.4 Učionica i ‘Stvarni svijet’

U prošlosti je postojao ogroman razdor između učionice i stvarnog

svijeta, a i dan danas kod nekih nastavnika stranog jezika postoji ovaj jaz.

Učionica je bila carstvo za sebe – sa sopstvenim pravilima i zakonima,

strukturom moći i kriterijumima za uspjeh i neuspjeh. Ponekad su ova

pravila i kriterijumi bili potpuno drugačiji od onih u stvarnom svijetu.

Staromodni plan i program zanemarivao je upotrebu jezika u stvarnom

svijetu i koncentrisao se na strukture, vokabular i jezičke vještine potouno

izvađene iz konteksta. Međutim, ponekad se pretjeruje i odlazi u drugu

krajnost i smatra da sve što nije ‘stvarno’ nije korisno i efikasno.

Zastupnici audiolingvalnog metoda tvrde da se jezik može naučiti samo

6 ‘Proponents of these methods point out that in the early stages of learning and using a second language one is better served by vocabulary than grammar, and that one can, in effect, ‘bypass’ grammar in going for meaning if one has a reasonable vocabulary base.’Nunan, D., (1995.), Language Teaching Methodology, A Textbook for Teachers, Phoenix ELT, str. 117

ako se sluša govorni jezik.7 Ova tvrdnja možda nije netačna, ali osoba koja

se pri učenju stranog jezika oslanja isključivo na ovu strategiju imaće

izuzetno osiromašen rječnik jer pisani tekst ima dosta veći omjer leksema

od govornog teksta. Možda rješenje ovog problema leži u činjenici da

učionicu i ‘stvarni svijet’ ne treba posmatrati kao pojmove koji se

međusobno isključuju. Učionica jeste dio stvarnog svijeta, različita samo

po svojim konvencijama, odnosima i strategijama. Većina vremena

provedenog u učionici treba da uključuje rad da ‘prirodnim’ jezikom iz

stvarnog spoljašnjeg svijeta i upotrebu nastavnih procedura koje će biti od

koristi ne samo u učionici nego i van nje.

2.1.5 Proizvod i proces

U nastavi stranog jezika proizvod je jezik koji se stvori kod

učenika i studenata. Proizvodi se stvaraju kao rezultat procesa. Na primjer,

esej je nastao kao proizvod procesa planiranja, ponavljanja, organizacije i

reorganizacije i drugih koraka. Proces je dinamičan koncept koji je stalno

u razvoju i u suprotnosti je sa statičnom prirodom proizvoda. Treba

naglasiti da su u upotrebi jezika mnogi procesi u toku-dekodiranje onoga

što vam se kaže, pretvaranje sopstvenih misli u govor, reagovanje na

druge učesnike u razgovoru. Ova dihotomija proizvod/proces je izuzetno

važna jer je najveći broj nastavnika orjentisan ka proizvodu. Nastavnici

vide svoj posao kao ispravljanje testova, ocjenjivanje, davanje komentara,

7 Richards, J. C. and T. S. Rodgers, (1986.), Approaches and Methods in Language Teaching, A description and analysis, Cambridge University Press, str. 53

kritikovanje i ostale aktvinosti koje su takođe orjentisane ka proizvodu. Sa

druge strane, učenje je isključivo proces i nastavnici skoro uvijek i kao po

pravilu treba da budu orjentisani ka procesu a ne proizvodu.

U poslednje vrijeme uvodi se pojam gramatike kao procesa.8 Pod

gramatikom kao procesom podrazumijeva se mnoštvo načina na koje se

gramatika koristi u svakom trenutku komunikacije. Detaljno poznavanje

gramatičkog sistema neće biti dovoljno za razgovor ili pisanje. Za

uspješnu komunikaciji biće potrebno i poznavanje svijeta koji nas

okružuje. Preciznije, da bi koristili jezik potrebno je imati dvije vrste

znanja: tzv. shematsko znanje (poznavanje svijeta) i sistematsko znanje

(poznavanje jezičkog sistema). Jezik ne funkcioniše kao izdvojeni

fenomen, tek kada se koristi znanje o svijetu koji nas okružuje jezik za nas

ima smisla.

2.1.6 Tačnost i tečnost

Ovi termini se prvenstveno koriste da se opišu dvije vrste vježbi.

Vježbe za tačnost su one prilikom kojih studenti moraju da upotrebe jezik

pravilno, najčešće gradeći tačne rečenice. U prošlosti su sve vježbe bile

upravo ovakve jer se i nastava temeljila na bihejviorističkoj teoriji po

kojoj je tačnost ne samo krajnji cilj nego i put do cilja.9 Samo tačan i

ispravan jezik se cijenio dok su sve druge upotrebe jezika smatrane

negativnim pojavama.

8 Batstone, R., (1994.), Grammar, Oxford University Press9 Patsy M. Lightbown and Nina Spada, How Languages are Learned, Oxford University Press, 1993., str. 16

Vježbe za tečnost su uvedene kada se shvatilo da sama tačnost nije

dovoljna. Ono što je potrebno učenicima je sposobnost da upotrebe jezik,

prvenstveno govorni, a praksa tečnosti govora je odgovarajuća priprema

za ovladavanje tom sposobnošću. Jedan od važnih zadataka za postizanje

tečnosti u govoru tiče se leksičkih fraza. Smatra se da izvorni govornik

ima repertoar od skoro deset hiljada takvih jezičkih djelića.10 Upravo

poznavanje i upotreba tih leksičkih fraza omogućava da se neki jezik

govori sa tečnošću. Savremena metodika nastave engleskog jezika

potvrđuje da iz tečnosti vremenom proizilazi i tačnost i da nastavnici

prave grešku kada prerano naglašavaju tačnost i to na uštrb tečnosti. 11

2.1.7 Učenje i usvajanje

Razlika između učenja i usvajanja u potpunosti je zasnovana na

radu Stivena Krašena (Stephen Krashen)12 o čijim će hipotezama i

pogledu na učenje stranog jezika detaljnije biti riječi i dalje u radu. Po

Krašenu je učenje uvijek svjesno, rezultat je proučavanja i može se

planirati. Učenje podrazumijeva svjesni proces u kome učenik obraća

pažnju na jezičke oblike, pronalazi pravila i, uopšte, svjestan je svog

postupanja. Za razliku od učenja, usvajanje jezika je podsvjesno i

intuitivno stvaranje jezičkog sistema, vrlo slično procesu usvajanja

maternjeg jezika. Krašen tvrdi da je tečnost u govoru stranog jezika

rezultat onoga što smo usvojili, a ne onoga što smo naučili.10 Lewis, M., (2002.), Implementing The Lexical Approach, Heinle, str. 1911 Scrivener, J., (1994.), Learning Teaching, Heinemann, str. 6712 Krashen, S. D. and T. D. Terrel, (1983.), The Natural Approach, Language Acquisition in the Classroom, Oxford: Pergamon Press

2.1.8 Predavanje i učenje

Nastavnici predstavljaju ključni elemenat u procesu učenja i ne

čudi što istraživanja pokazuju da od stava koji oni donesu u učionicu

zavisi kompletan uspjeh ili neuspjeh onoga što se odvija u učionici.

Tradicionalna nastava je stavljala nastavnika u centar svih aktivnosti.

Danas se naglasak stavlja na ovladavanje vještinama, aktivnosti koje

stavljaju učenike na središnje mjesto, a učenje i sam jezik se posmatraju

kao procesi a ne kao proizvodi. Nastavnik može imati bezbroj uloga u

učionici od diktatorske i autoritativne do uloge savjetnika i veselog

sagovornika. Iskusan nastavnik će prepoznati pravo vrijeme za

odgovarajuću ulogu, a sasvim je izvjesno da neke od ovih uloga mogu

imati i negativan uticaj na usvajanje jezika. Važno je da nastavnik stvori

prijatnu i toplu atmosferu u učionici u kojoj neće biti nepotrebnog straha

od ispravljanja grešaka, podsmijeha nastavnika i vršnjaka. Prilikom

anketiranja mojih studenata na Pedagoškom fakultetu u Bijeljini i

Filološkom fakultetu na Slobomiru13 došla sam do rezultata da od svih

ponuđenih osobina predavača i faktora koji utiču na kvalitet nastave a tiču

se samog nastavnika studenti najviše bodova daju ličnosti nastavnika i

atmosferi koju on stvara u učionici. Ovaj faktor stoji i ispred isto tako

važnih faktora-poznavanja jezika i poznavanja nastavnih metoda.

2.2 Promjene koje su neophodne za unapređenje nastave engleskog jezika

13 Anketiranje je obavljeno na pomenutim fakultetima u zimskom semestru školske 2006/2007. godine.

Na osnovu prethodno obrazloženog stanja u nastavi stranog jezika

mogla bi se predložiti lista neophodnih izmjena za poboljšanje kvaliteta

nastave engleskog jezika.

1. Od pisanog ka govornom jeziku U učenju stranog jezika govor

zauzima daleko važnije mjesto od pisanja. Majkl Luis (Michael Lewis)14, u

već pomenutoj knjizi ‘Leksički pristup’ (‘The Lexical Approach’), to

opravdava činjenicom da se najveći dio ‘prirodnog’ jezika u svijetu govori

a ne piše.

2.Od govora ka slušanju Slušanje je primarno sredstvo lingvističkih

ulaznih informacija (linguistic input). U radu sa učenicima i studentima

sam primjetila da pretjerano naglašavanje govora u ranim fazama učenja

stranog jezika može usporiti proces usvajanja i biti čak i

kontraproduktivno.

3. Od proizvoda ka procesu Kako nastavnici uvijek traže neki znak i

dokaz učenja dešava se da precijene proizvode studenata-eseje, vježbe ili

govor. Ova potreba može opstruisati učenje koje je proces koji neprekidno

teče. Batston (Batstone)15 posebno ističe značaj prihvatanja učenja stranog

jezika kao procesa i daje potvrdu za to kroz izmjenu pristupa gramatici.

On smatra da se gramatika stranog jezika može uspješnije usvojiti i biti od

veće koristi učenicima ako i nastavnici i učenici posmatraju učenje kao

proces, a ne kao proizvod.

14 Lewis, M., The Lexical Approach - The State of ELT and a Way Forward, (2002.) Heinle15 Batstone, R., (1994.), Grammar, Oxford University Press

4. Od objašnjenja ka istraživanju Objašnjenja uglavnom u središte

stavljaju nastavnika dok istraživanja više podsjećaju na pitanja i vrsta su

procesa u čijem središtu je učenik. Samim tim mijenja se uloga učenika od

pasivnog posmatrača do aktivnog učesnika.

5. Od znanja ka vještini Znanje uključuje odgovore i objašnjenja i

neophodno je ali nije dovoljno. Znanje u učenju stranog jezika može biti

zanimljivo ali sposobnost da se taj jezik upotrebi je ponekad od životne

važnosti.

6. Od tačnosti do komunikacije Uspješna komunikacija podrazumijeva

bar određenu mjeru tačnosti, dok tačnost ne podrazumijeva komunikaciju

uopšte. Komunikacija je ipak daleko širi i korisniji koncept potvrđuje i

Džim Skrivener (Jim Scrivener)16. On smatra da je uspješno upotrebljen

jezik vrijedniji od jezika koji je samo tačan, a svakodnevna praksa nam to

i pokazuje.

7. Od strukture ka leksici

Daleko više značenja od gramatičkih struktura nosi leksika. Ako je

fokus na komunikaciji, to neizbježno sa sobom nosi naglasak na leksici, a

manje pažnje se poklanja strukturama. To bi značilo da će od velike koristi

za učenike stranog jezika biti učenje novih i obnavljanje već poznatih

leksema.

8. Od rečenice ka tekstu

16 Scrivener, J., (1994.), Learning Teaching, Heinemann, str. 68

Jezik koji se čuje u prirodnom okruženju skoro nikada nije samo

niz rečenica. Ako se u nastavi jezika skoncentrišemo samo na rečenicu kao

na osnovnu jedinicu jezika to može imati negativan uticaj na uspjeh

učenika.

9. Od aktivnosti u čijem središtu je nastavnik ka aktivnostima koje u

prvi plan stavljaju učenike

Nastavnici često smatraju da će se čas brže i uspješnije odvijati ako

samo oni budu davali komentare i objašnjenja, a učenici bili samo pasivni

slušaoci. Međutim, takva nastava ne garantuje da će kod učenika doći do

učenja i usvajanja jezika, i u najvećem broju slučajeva i ne dolazi. Tek

kada učenici i studenti budu sami rješavali probleme i savladavali

prepreke na ovom ne lakom putu učenja novog jezika, rezultati mogu biti

zadovoljavajući i za njih, a samim tim i za nastavnike.

10. Od kognitivnog pogleda na učenje stranog jezika 17 ka uvažavanju

emocija i ličnosti u nastavi stranog jezika

Ovaj rad će se posebno baviti uvođenjem afektivnog aspekta u

nastavu stranog jezika. Obraćanje pažnje na afektivni aspekt može dovesti

do efikasnijeg učenja jezika. Kada je afektivna strana u pitanju moramo se

baviti i time kako riješiti probleme koji su nastali kao posljedica

negativnih emocija i time kako stvoriti i koristiti pozitive i olakšavajuće

emocije. Kada su prisutne negativne emocije poput anksioznosti, straha, 17 Pod kognitivnim pogledom na učenje stranog jezika podrazumijevaju se vrste učenja, indukcija i dedukcija, kognitivni stilovi i kognitivne strategije učenja.H. Douglas Brown, ‘Principles of Language Learning and Teaching’, (1987.), Prentice-Hall, str. 78-98

pritiska, ljutnje ili depresije, optimalni potencijal za učenje je značajno

narušen. Podsticanje različitih pozitivnih emocionalnih faktora kao što su

samopouzdanje, saosjećanje i motivacija mogu u velikoj mjeri olakšati i

unaprijediti proces učenja stranog jezika. Primjenom humanističkih

tehnika u učionici skoro na čudesan način iščezavaju mnogi problemi,

prije svega rješavaju se pitanja motivacije i discipline.