Učenje o proživljenju 1

c

Naslov izvornika

معاد شناىس

Urednik Amar Imamović

Likovno oblikovanjeRasim Šahman

AKETOILBIB AKETOILBIB

Allame Sejjid Muhammed Husejn Husejni Teherani

UČENJE O PROŽIVLJENJUSVEZAK 1.

S perzijskog preveo AmAr ImAmovIć

Fondacija “Baština duhovnosti” Mostar 1433/2012.

5

Riječ urednika

Djelo koje je pred nama, Učenje o Proživljenju, svojevrsna je en-ciklopedija koja nudi cjelovitu sliku o svim pitanjima Proživ-ljenja čovjeka, odnosno njegova povratka Bogu,1 koje započinje na Ovom svijetu, a završava sa Sudnjim danom. Ovo djelo, kao rijetko koje drugo napisano o Proživljenju, tumačenja temelji istovremeno na Kur’anu, islamskim predajama, jasnim i čvrstim dokazima teozofije, najboljem od islamske filozofije, kao i isku-stvu i otkrovenjima arifa, a sve to zahvaljujući sveobuhvatnoj ličnosti autora Allame Teheranija, koji je u sebi smirio i vanjski nauk, prošavši najviše stepene klasičnog obrazovanja iz vjerskih znanosti i filozofije, i unutarnju duhovnu realizaciju, kao arif koji je prošao sve stepene sejri soluka i dosegao najviše stepene spoznaje Boga.

Od posebnih vrijednosti ovog djela je činjenica da je u njemu utkano iskustvo niza naraštaja velikana duhovnog puta koje je dugo vremena bilo poznato tek užem krugu ljudi, da bi s ovom pisanom riječju postalo dostupno svakom čovjeku. Allame Tehe-rani, veoma jednostavnim jezikom, svima shvatljivim pojašnja-va zamršena pitanja Proživljenja, ona pitanja koja su daleko od našeg ovosvjetskog iskustva, a koja su nerijetko kroz stoljeća bila skrivena iza teško razumljivih tumačenja velikana islama. Svemu tome daje posebnu draž okolnost da Allame Teherani spomenuta tumačenja temelji na kur’anskim ajetima tako da nas na trenutak ostavlja zapanjenim kakvim nas tanahnostima poučava Kur’an, onaj Kur’an kojeg svakodnevno čitamo, ali nam ostaje skriven.

Kod čitanja ovog djela cijenjeni čitalac uočiti će da govor o zagrobnom životu predstavlja zapravo govor i pojašnjenje našeg

1 Arapska riječ ma‘âd, koja se uobičajeno kod nas prevodi kao proživljenje, doslovno znači mjesto povratka, u ovom slučaju to podrazumijeva povratak Bogu.

6

ovosvjetskog života. Na trenutke se stiče osjećaj da kroz data po-jašnjenja, upravo dok čitamo ovo djelo, duboko zaranjamo u sebe i putujemo zagrobnim stazama kao i da je ovo djelo priručnik i uputa na tom putu. A to i jeste tumačenje Kur’ana kada kaže da je budući svijet samo odraz i manifestacija našeg ovosvjetskog ži-vota. Odnosno, da je budući svijet unutrašnje Ovoga svijeta i da se oni nikako ne mogu posmatrati odvojeno. Upravo takvo tuma-čenje čovjeka poziva da se preispita i da se započne pripremati za ovo dugo putovanje i da još na Ovom svijetu krene na njega, jer nam je Uzvišeni Bog dao tu blagodat da sami možemo uobličiti svoj ahiretski život.

Duhovni putnici još na Ovom svijetu, pročišćenjem duše i asketizmom, prolaze sve one teške prepreke koje sve nas če-kaju na budućem svijetu, osim ako ne odlučimo drugačije i ne pređemo ih još na Ovome svijetu. Ovim djelom Allame Te-herani govori ustvari o iskustvu duhovnog putovanja ljudi još na Ovom svijetu, koji su taj put prošli za njihova ovosvjetskog života, a što sve ljude neizbježno čeka. Drugim riječima, ovo djelo dok govori o Proživljenju, a to znači o povratku Bogu, predstavlja ujedno uputu duhovnog putovanja i pojašnjava prepreke i opasnosti tog puta. Jer, ustvari, Proživljenje je puto-vanje duše i povratak Bogu, bilo da je to na putu dobra ili zla, na putu svjetlosti ili tame.

S obzirom na rečeno, a i ono što tek slijedi iščitavanjem ovog iznad svega izvanrednog štiva, ovo djelo u određenoj mjeri daje jedan sasvim novi pogled na pitanje Proživljenja. Nema nikakve sumnje da će se čitalac prvi put susreti sa nekim tumačenjima. Naprimjer, sâm Allame Teherani pojašnjanjavajući tjelesno pro-življenje ustanovljava da je on prvi koji nudi potpunu racionalnu argumentaciju o tjelesnom proživljenju, a pred čime je po ličnom priznanju ostao nemoćan i veliki Ibn Sina.

Na kraju, rekao bih još i to da sam kroz cijeli ciklus Učenja o Proživljenju prošao zajedno s braćom u vjeri i kao rezultat tih dru-ženja nastao je ovaj prijevod.2 Tokom tog perioda od dvije godi ne

2 Neki dijelovi knjige izostavljeni su u prijevodu iz više razloga i ta mjesta su ovdje ozna-čena uglastim zagradama, s nadom da će biti dodati u sljedećim izdanjima.

Zbilje i stvari koje nemaju utemeljenja u Zbilji

7

ne samo da se zanimanje prisutnih nije umanjilo već je ono kon-stantno raslo, a sve zahvaljujući zanimljivosti štiva pred nama i pristupa pogleda na ovo životno pitanje jednog vjernika. Tome je uveliko pogodovala i sâma struktura knjige, jer, kako će to sâm autor reći u uvodu, osnovu ovog djela čine predavanja koja je on održao u krugu svoje duhovne braće. Zbog toga toplo preporu-čujem i nadam se da će još negdje zaživjeti halka koja će predavanje po predavanje iščitavati ovo djelo.

Ramazan, 1433, Mostar.

9

Neizmjerna hvala pripada jedino Voljenom Gospodaru, Vlasniku ljepote i plemenitosti! Gospodar Dobročinitelj, nakon što stvori čovjeka i podari mu uputu kroz Kreaciju, posredstvom šerijatske upute ogrnu ga počasnom odjećom kretanja ka savršenstvu.

ات إلى انلور لمى نى الظ نوا يرجهم م ينى آمى ل الذ الل وىAllah je Zaštitnik onih koji vjeruju i On ih izvodi iz tminâ na Svjetlo.1

Neka su najplemenitiji selami poslanicima, odabranicima Bo-žijeg puta i upute ka istinskim božanskim učenjima, koji čovje-čanstvo vodiše iz tminâ neznanja ka prostranstvima imana i svje-tlostima božanskog znanja, i koji ga iz beživotnosti i mirovanja vinuše ka položaju prostranstva Apsoluta i otkrovenja zbilja!

Posebni selami i blagoslovi neka su najodabranijem stvorenju i miljeniku Allahovu, Muhammedu i njegovoj časnoj i čistoj po-rodici. Podnoseći teret božanskog pologa, oni uputiše karavanu čovječanstva ka susretu sa Gospodarom i glas zvona ove karavane prenesoše do ušiju svekolikog čovječanstva! Srca ljudi ispuniše sve-tim dahom, svjetlošću, radošću i blagošću. Srca povezaše sa uzviše-nim položajem Boga. Oni ispravno pokazaše put za prolazak preko opas nih uspona i kroz tjesnace duše. Upoznaše čovjeka sa istinskim razinama i postajama koje prolazi na ovom putovanju. Dovedoše ga do krajnje tačke, gdje je mjesto bliskih, istinoljubivih i iskrenih te ga uvedoše u Harem sigurnosti Božije. Mir svima njima!

Božija milost je htjela da ovaj ponizni rob tokom ramazanskih dana 1396. i ramazanskih noći 1399. god. po H.2 vodi u nepre-kinutom nizu razgovor sa mnogobrojnom duhovnom braćom o Proživljenju, što je jedna od najljepših rasprava na području

1 El-Beqare (2), 257.2 God. 1976. i 1979. (Op. prev.)

8

10

vjerovanja. Zahvalan sam Gospodaru, Milostivom i Svemilosnom, Koji je Svojom beskrajnom pomoći i podrškom učinio da ovi raz-govori kroz niz predavanja poprime oblik knjige, koja će u kraj-njem uvijek da bude naš podsjetnik.

Ova predavanja, koja će biti podijeljena na njih šezdeset i ne-koliko, nude prikaz načina čovjekovog putovanja na Ovom svijetu i Svijetu iluzija i oholosti, načina promjene Kuće oholosti u Svijet zbilja te putovanja čovjeka ka Bogu, odnosno Cilju svih ciljeva. Kroz predavanja koja slijede uglavnom će biti govora o Imaginal-nom Svijetu – Berzahu, o obliku povezanosti duša na Ahiretu sa Ovim svijetom, načinu stvaranja meleka i njihovih obaveza, pu-hanju u Rog, umiranju svih stvorenja i potom oživljavanju svih njih, ustajanju čovjeka pred Bogom, o svjetovima Hašra i Našra, o svođenju računa, knjizi, nagrađivanju, predočavanju, ispitivanju, Vagi, Siratu, šefa’atu, zidinama, Džennetu i Džehennemu.

Knjiga obiluje kur’anskim ajetima, predajama Poslanika i Ehli- -bejta, racionalnim i filozofskim dokazima i irfanskim temama. Ono-liko koliko je to moguće, ne nedostaje čak ni moralnih propovijedi.

Ova rasprava će imati obim od otprilike deset svezaka, koji će či-niti dio o Proživljenju unutar cjelokupnog Ciklusa o islamskom učenju.

Cjelokupni Ciklus o islamskom učenju obuhvata cikluse: Spozna-ja Allaha, Imamologija i Proživljenje, dok dio o propisima obuhvata teme vezane za Kur’an, džamiju, dovu, namaz, post, ahlak i neka druga pitanja. Uz Božiju pomoć, nadamo se da će ovo poslužiti svima onima koje budu zanimale ove teme.

نيبه أ ت إولى كذ لىيه تىوى ا تىوفيق إالذ بالل عى وىمى

A uspjeh moj zavisi samo od Allaha, u Njega se uzdam i Njemu se obraćam!3

صري كى المى نىبنىا إولىىكى أ نىا إولى كذ لىيكى تىوى بذنىا عى رذ

Gospodaru naš, u Tebe se uzdamo, Tebi se obraćamo i Tebi ćemo se i vratiti!4

ليه اتلالكن وى هوى المستىعان وى عىSejjid Muhammed Husejn Husejni Teherani

3 Hûd (11), 88.4 El-Mumtehine (60), 4.

1. PREDAVANJE

Zbilje i stvari koje nemaju utemeljenja u zbilji

13

يطان الرجيم عوذ باهلل من الشأ

ن الرحيم ـ مسب الل الرحمSva hvala pripada Allahu, Gospodaru svih svjetova!

Neka su najbiraniji selami i blagoslovi našem predvodniku Muhammedu i njegovoj časnoj Porodici!

Mudri Allah u Svojoj časnoj Knjizi kaže:

الىلى ا ذى وىهى سيننيى وىطور يتون الزذ وى اتلني وى الرذحيم ن ىـ الرذح الل بسم افلنيى لى سى سفى

ىدنىاه أ ن تىقويم ثمذ رىدى حسى

ىانى ف أ لىقنىا اإلنسى د خى مني لىقى

ىاأل

بكى بىعد ذ ا يكى مى منون فى ري مى جر غىىالىات فىلىهم أ ملوا الصذ نوا وىعى ينى آمى إالذ الذم الىاكمنيى حكى

ى بأ لىيسى اللذ

ىبادلين أ

U ime Allaha, Svemilosnog, Samilosnog!Tako mi smokve i masline,i Sinajske gore,i grada ovog sigurnog, Mi čovjeka stvaramo u najljepšem skladu,a zatim ćemo ga vratiti na najnižu razinu,samo ne one koji budu vjerovali i dobra djela činili –njih čeka nagrada neprekidna.Pa šta te navodi da poričeš Svijet onaj,zar Allah nije sudija najpravedniji?!1

Uzvišeniji položaj čovjeka u odnosu na meleke može se shva-titi iz više kur‘anskih ajeta:

Kao prvo, Gospodar je naredio melecima da učine sedždu Ademu, a jasno je da nema smisla da potpuno biće učini sedždu manjkavom

1 Et-Tîn (95), 1-8.


14

biću, premda je razlog sedžde upravo tajna koju je Bog položio u Ademu, ali u svakom slučaju Adem je bio objekt sedžde.

Kao drugo, u 30. ajetu sure El-Beqare kaže se:

ة ليفى رض خىىاعل ف األ ة إن جى الىئكى بكى للمى إوذ قىالى رى

A kada Gospodar tvoj reče melecima: “Ja ću na Zemlji namjesnika postaviti.”

Dakle, Gospodar namjesništvo na apsolutan način pripisuje savršenijem biću.

Kao treće, od 71. do 76. ajeta sure Sâd kaže se:

فيه خت نىفى وى يته وذ سى فىإذىا طني من ا ىشى ب الق خى إن ة للمىالئكى بكى رى قىالى إذ جىعونى إالذ إبليسى

ىة كهم أ دى المىالئكى جى اجدينى فىسى سى عوا لى قى وح فى من ر

لىقت ا خى لمى ىسجدى ت ن ىأ نىعىكى مى ا مى إبليس يىا قىالى فرينى الكى من نى كى وى ى استىكبى

نذار من لىقتىن خى منه ري خى نىا ىأ قىالى النيى العى منى كنتى م

ىأ تى ستىكبى

ىأ ىذ بيىدى

لىقتىه من طني وىخىKada je melecima Gospodar tvoj rekao: “Stvorit ću čovjeka od ilovače, pa kad mu savršen oblik dam i u njega udahnem od Svoga Ruha, vi mu sedždu učinite!” I svi meleci mu učiniše sedždu, osim Iblisa, on se uzoholio, a bio je od nevjernika. “O Iblise!” – rekao je On – “šta te spriječilo da učiniš sedž-du onome koga sam Ja Svojom rukom stvorio? Da li si se uzoholio ili si od uzvišenih stvorenja?” “Bolji sam od njega” – rekao je on – “mene si stvorio od vatre, a njega od ilovače!”2

Ovdje je jasno rečeno da je razlog sedždi čin udahnuća Božijeg Ruha, kao i to da je Gospodar Adema uobličio Svojom rukom, a to podrazumijeva manifestaciju i epifaniju svih svojstava Ljepote i Veličanstvenosti (Džemala i Dželala).

Kao četvrto, u 14. ajetu sure El-Mu’minun se kaže:

ن الىالقنيى حسىى أ تىبىارىكى اللذ فى

Pa neka je slavljen Allah, Najljepši Stvoritelj!

2 Sâd (38), 71-76.

15

Čovjek je položajem veći od meleka

Šejh Saduk u ‘Ileluš-šerâ‘e na 6. stranici prenosi da je Abdullah ibn Senan pitao Imama Sadika: “Da li su meleci veći ili rod Ade-mov?” Imam Sadik u odgovoru reče: “Imam Ali je rekao: ‘Allah, dž.š., je melecima podario razum bez strasti, životinjama strast bez razuma, dok je porodu Ademovom podario oboje. Pa tako, onaj kome razum prevlada njegove strasti, on je bolji od meleka, a onaj kome strasti nadvladaju razum, on je gori od životinja.’”

Ova predaja zabilježena je i u djelima Wesâiluš-ši‘a, litografsko izdanje, sv. 11, str. 164, i Mustedreku Nehdži-l-belâge, izdanje Mek-tebe Andalus, Bejrut, str. 172, a Dželaluddin Rumi je ovo opjevao u stihovima:

U hadisu stoji da Uzvišeni Tvoracsvijet stvori i podijeli na tri vrste.Prva skupina sami razum, znanje i plemenitost je,to meleci su što osim sedžde drugo ne poznaju.U prirodi im pohlepe i strasti nema –čista svjetlost što od Božije ljubavi živi.Druga skupina, što od znanja je prazna,to životinje su što trava ih goji.One ne vide ništa do štalu i travu,nesvjesne nedaće i časti su.A treća skupina ljudi su i čovječanstvo,pola od meleka, a pola od magarca.Magareća polovina vuče ka nizinama,druga polovina vuče ka visinama.Koja da prevlada u borbi?Od ove dvije, koja da pobijedi u igri?[...]

Allame Tabatabai u tefsiru El-Mizân kaže da se pod “smo-kvom i maslinom” misli upravo na nama poznato voće, ili na njihova stabla, ili se riječju “tin” (smokva, op. prev.) misli na planinu u čijem okrilju se nalazi Damask, a pod “zejtun” (masli-na, op. prev.) na planinu u čijem se okrilju nalazi Jerusalim, od-nosno Bejtu-l-Makdes, mjesto pojave poslanika i vjerovjesnika, dok je Sinajska gora mjesto šaputanja i razgovora hazreti Musaa


16

sa njegovim Gospodarom. Sigurni grad je Mekka, koju je Gos-podar zaštitio.

Voljom Uzvišenoga Gospodara odlučili smo da održimo jedan ciklus predavanja o Proživljenju na temelju časnih kur’anskih aje-ta i predaja Ehli-bejta, odnosno da podrobno sagledamo sva stanja kroz koja čovjek prolazi u smrtnoj agoniji, kakvoću svijeta Berzaha, prelazak na poprište Velikog Kijameta i okupljanje svih stvorenja na Mahšeru, ispitivanje, Vagu, Sirat, šefa’at, Zidine, vrelo Kevser, Džennet i Džehennem.3

U suri Et-Tîn Uzvišeni Gospodar je ukazao na položaj čovjeka, počevši od višega svijeta do svijeta prirode, materije i vladavine emocija, riječima da je čovjeka stvorio u najljepšem skladu i obli-ku, a potom ga spustio na najnižu razinu ograničenja, tame, osje-tilnog svijeta, udaljenosti od svijeta blizine, bliskosti i spoznaje, da bi se čovjek sâm svojom voljom vratio i prošao najviše stepene te dosegao uzvišene vrhunce čovječnosti.

Među svim bićima – od organskih tvari, biljaka i životinja do čovjeka – čovjek je obdaren jednom posebnom odlikom i počašću koja ga izdvaja od njih, a to je snaga razuma ili uma koji percipira univerzalije, kao i time što ima mogućnost uzdizanja u više svje-tove, odnosno u Svijet melekuta.

Iako egzaktne nauke još uvijek nisu uspjele dokazati postojanje svijesti i moći kod organskih bića, biljaka i životinja, u teozofiji je to dokazano i na nivou je neporecivog dokaza, dedukcije. Sva bića za koja se može takvo šta reći, čak i male nevidljive čestice u zra-ku, imaju udjela u blagodatima života, moći i znanja. Uostalom, egzistiranje, odnosno sâmi čin postojanja, neodvojivo je od ova tri svojstva. Materijalna, vegetativna i životinjska bića, sva u svojim okvirima, odnosno u svojim egzistencijalnim kapacitetima, kori-ste se i raspolažu sa ova tri svojstva. Jedino čovjek od svih bića raspolaže različitim i sukobljenim moćima i nagonima. Čovjek se stalno nalazi na poprištu sukoba moći uma i moći niskih prohtje-va strasti i srdžbe.

Djelokrug životinja je ograničen jer je ograničena i njihova vo-lja i nivo svijesti kojom raspolažu. Da bi sebi priskrbile korist i

3 Predavanje održano prvog dana ramazana 1396. god. po. H.

17

vjera uređuje odnose između stvari zbilje i stvari konvencionalne prirode

zaštitile se od štete, životinje su neprestano aktivne. Ptica leti u zraku, a riba pliva u vodi. Kopnene zvijeri ne prelaze granice okvira zadovoljavanja osjetilnog, razmnožavanja i drugih radnji potaknute prostim nagonima. Životinje nemaju nikakvih želja, osim onih u okviru njihova ograničenog načina života. Upravo zato su i njihove zajednice proste.

S druge strane, život čovjeka poprima drugi oblik. Ulaskom konvencionalnih, odnosno relativnih vrijednosti na polje ljudskog života okviri ljudskih aktivnosti se stalno šire i život poprima druge vidove. Tako su se ljudski poslovi utemeljeni na zbilji izmiješali sa nizom konvencionalnih vrijednosti.4 Pitanja koristoljublja, kao što su očuvanje časti, zadovoljenje niskih pobuda, ostvarenje lažnog društvenog statusa i vlasti, posjedovanje imetka i ugleda, samolju-blje, uznositost, hvalisanje, dovela su do toga da se čovjek okrene širokom rasponu radnji. Velika zaokupljenost i posvećenost ovim pitanjima relativne prirode čovjeka je udaljila od Svijeta smislova i zbilje te mu ne dopušta da na valjan način dođe do svog cilja.

Naprimjer, da bi produžio život, čovjek ima potrebu za hra-nom, a sama hrana lahko se može osigurati. Međutim, čovjek se potčinjava neobičnim i neutemeljenim zahtjevima konvencio-nalne prirode koji stoje nasuprot zbilji. On izabire hranu da bi očuvao čast i ugled među ljudima ili da se ne bi osramotio pred poznanikom i gostima u kući. Svi ovi i ovakvi primjeri samo su isprazne i lažne konvencionalne vrijednosti koje su se izmiješale sa zbiljskim.

S druge strane, opet, često se dešava da se iluzorne konvencio-nalne vrijednosti i mjerila po nekom pitanju toliko nagomilaju da ono što je zbiljsko potpuno zasjene i uklone. Sve ono sa čime se na Ovom svijetu čovjek suočava ili čime je zaokupljen – po-put trgovine, stupanja u brak, razvoda, rađanja i odgajanja djece, oporučivanja, zemljoradnje, voćarstva, sticanja znanja, mirenja sa nekim, vođenja politike itd. – potčinjavajući se uvriježenim kon-vencionalnim vrijednostima i mjerilima, poprima oblik uvećane lažne vrijednosti.

4 Vidjeti: Allame Tabatabai: Poslanica o velajetu (Put spoznaje Boga), Fondacija “Baština duhovnosti”, Mostar, 2012. (Op. urednika)


18

Ovaj svijet ispraznih i neutemeljenih vrijednosti je najniži od svjetova ( افلنيى لى سى سفى

ى ,To je Svijet koji je najudaljeniji od čiste zbilje .(أ

a čovjek na putu svog usavršavanja treba svoje biće u potpunosti usaglasiti sa zbiljama. Čovjek treba, iz dana u dan, sve više da se koristi, usaglašava i veže za zbilju te uzdiže njenim stepenicama. Međutim, čovjek ode u takvu krajnost i zastranjenje da cio svoj životni vijek sav kapital svog bića: znanje, život i moć, troši na pre-pričavanje imaginarnih i mitskih priča te se srcem veže za niz du-goročnih želja za koje uopće nije jasno da li će se ostvariti. Štaviše, da bi ostvario svoje imaginarne želje i nadanja, čovjek se odlučuje na teške radnje i djelatnosti. Na kraju, njegovo biće, nedozrelo i propalog životnog kapitala, napušta Ovaj svijet. Razočaran i slo-mljen, on gleda u svoju prošlost. Cijelo biće mu obuzima tuga i prijekor. Šta sada uraditi pred rastvorenim svitkom propalog i neiskorištenog života?

Uzvišeni Gospodar je poslao vjeru da uredi konvencionalne vrijednosti čovjeka i da im odredi okvir, koji čovjeka neće spre-čavati da se uzdiže i usavršava, da mu ukaže na veliki broj kon-vencionalnih vrijednosti koje ne samo da ga odvlače od njegova osnovnog cilja i od njih nema nikakvu korist već ga i odvode u Džehennem. Vjera je, također, poslana da čovjeka pouči onim stvarima i zapovijedima koje ga vode ka istinskom životu i zbilj-skom svijetu.

Egzistencijalni učinak onih koji budu djelovali po ovim zapo-vijedima bit će dosezanje savršenstva. Moći i potencijale koji su im dati takvi pojedinci će upotrijebiti na najbolji način i dovest će ih u stanje realiziranosti. Bića tako pročišćenih i ostvarenih po-jedinaca u trenucima smrti obuzet će radost i blaženstvo. Pred njima će se jedna za drugom razotkrivati zbilje. Sa svojim Gospo-darom su uspostavili vezu i svoje ograničeno biće su povezali sa univerzalnošću Višeg svijeta. Uronili su u svojstva univerzalnog znanja, života i moći. Oni više nisu u stanju iščekivanja i nemaju nikakvog straha od ljudi. Zapravo, oni čeznu za smrću i susretom sa svjetovima koje nisu vidjeli.

Oni koji nisu djelovali po Božijim zapovijedima, koji su život proveli u igri i zabavi i nisu zakoračili izvan svijeta konvencional-ne prirode, na kraju će, nedozreli, ući na Budući svijet nespremni

19

razlika između vjernika i nevjernika je u slijeđenju razuma i logike osjetilnog

i slabašni. Njihova srca su okupirale isprazne, imaginarne misli. Oni nemaju ostvarene plodove zbog kojih je čovjek, sa tačno određenim ciljem, doveden u ovu Kreaciju. Potišteni, shrvani tu-gom, slomljena srca, žedni i bez potrebne snage oni nastavljaju svoje putovanje kroz buduće svjetove.

ىافونى ة يى كى الة إويتىاء الزذ إوقىام الصذ ن ذكر اللذ الى بىيع عى ال الذ تلهيهم تىارىة وى رجىهم يىزيدى ملوا وى ا عى نى مى حسى

ى أ ار لىجزيىهم اللذ بصى

ىاأل لذب فيه القلوب وى يىوما تىتىقى

اب ى الهم كىسى عمىىروا أ فى ينى كى الذ اب وى ري حسى اء بغى ىشى ن ي يىرزق مى اللذ من فىضله وى

ه فىوىفذاه ى عندى دى اللذ وىجى يئا وى ده شى ىم يى ل اءىه إذىا جى تذ اء حى مآن مى به الظذ سى ة يى بقيعىاب يع السى سى اللذ ابىه وى حسى

Ljudi koje kupovina i prodaja ne odvraćaju od sjećanja na Allaha, i obavljanja namaza, i davanja zekata; oni se boje Dana u kojem će srca i pogledi uznemi-reni biti, da bi ih Allah nagradio bolje od onoga što su učinili, a dao im i više od Svoje dobrote. A Allah opskrbljuje koga hoće, bez ikakva računa. A oni koji ne vjeruju, njihova djela su kao u ravnici priviđenje za koje žedan snuje da je voda! Pa kad do njega dođe, ništa ne nađe, a naći će kod njega Allaha i On će mu potpuno isplatiti račun njegov, jer Allah veoma brzo obračunava!5

Božiji ljudi su se vezali za Istinu, odnosno zbilju i njena svje-tlost sada obasjava njihova srca. Pošto imaju takvo srce, njih ništa ne može odvratiti od sjećanja na Boga i osjećaja Njegove prisut-nosti. Nevjernici se nisu okoristili vodom života. Oni nisu išli Pravim putem i nisu popravili nedostatke svoga bića. Uronili su u imaginarni svijet, koji nema nikakva utemeljenja u stvarnosti. Osjećaju žeđ i žele je utažiti, ali ne nalaze vodu – zato što je traže na pogrešnom mjestu.

Iz ovih ajeta može se jasno razumjeti da su i nevjernici u po-trazi za vodom i za Bogom. I oni imaju svoje izgubljeno za kojim tragaju. Na tom polju ulažu mnogo truda, ali su zagubili put. Put treba voditi ka vodi, a ne ka fatamorgani i priviđenju. Vjernik ide ispravnim putem i dolazi do čistog i bistrog izvora zbilje. Da bi za-dovoljio svoju žeđ, nevjernik je izabrao pogrešan put, a put istine

5 En-Nûr (24), 37-39.


20

je prepustio zaboravu. On slijedi put fatamorgane. Koliko se trudi da ostvari ovosvjetske lažne konvencionalne vrijednosti, kao što je društveni status, položaj, vlast i sl., toliko se udaljava od zbilje. Kako je samo na lijep način u Kur’anu opisana ova istina:

ال موىىاثر ف األ تىكى اخر بىينىكم وى تىفى زينىة وى ىهو وى ل نيىا لىعب وى ا الىيىاة ادل نذمى

ىاعلىموا أ

يىكون ثمذ ا ر مصفى اه ى فىتى يىهيج ثمذ نىبىاته ارى الكفذ بى عجىىأ يث ثىل غى مى كى والد

ىاأل وى

نيىا إال ا الىيىاة ادل رضوىان وىمى وى ة منى اللذ غفرى ديد وىمى اب شى ذى ف اآلخرىة عى اما وى حطىتىاع الغرور مى

Znajte da život na Ovom svijetu nije ništa drugo do igra, i razonoda, i giz-danje, i međusobno hvalisanje, i nadmetanje u mnoštvu imetka i broju djece! Primjer za to je bilje čiji rast poslije kiše oduševljava nevjernike, ono zatim buja, ali ga poslije vidiš požutjela, da bi se na kraju skršilo. A na Onom svi-jetu je teška patnja i Allahov oprost i zadovoljstvo. A život na Ovom svijetu je samo varljivo naslađivanje!6

Pogledajte kako Uzvišeni Allah nudi slikovit opis Ovog svije-ta, života ispunjenog ispraznim konvencionalnim vrijednostima, kroz koji čovjek prolazi i na kraju dolazi pred Boga praznih ruku. Cijeli svoj život svim silama čovjek usklađuje sebe sa ovim vri-jednostima koje nemaju ni težinu niti ikakvo utemeljenje u zbilji. Još je zanimljivije kako Kur’an precizno definira pet stvari koje obilježavaju ovosvjetski život.

Prva stvar je igra (لىعب), a to su aktivnosti koje nisu praćene po-rivima duše.

Druga stvar je definirana riječju zabava (ىهو -i označava one po (لslove koje čovjek obavlja potaknut željama duše, a da one nemaju razumski opravdan razlog i cilj.

Treće je uljepšavanje i gizdanje (زينىة), a to je pokrivanje zbilje odjećom batila i ispraznim konvencionalnim vrijednostima te pri-kazivanje prolaznih stvari kao vječnih.

Četvrto je međusobno hvalisanje (اخر بىينىكم تىفى -odnosno samo ,(وىljublje i uobličavanje života na temeljima hvalisanja i isticanja svoga u odnosu na tuđe.

6 El-Hadîd (57), 20.

21

razine iluzija tokom Čovjekova života prema kur’anskoj podjeli

I na kraju, peto je nadmetanje u mnoštvu imetka i broju djece موىال)

ىاثر ف األ (تىكى

Šejh Behauddin Ameli u vezi s ovim ajetom iznosi lijepo za-pažanje, koje i Allame Tabatabai prenosi u svom tefsiru El-Mizân. On kaže da je Gospodar ovih pet faza naveo redoslijedom koji od-govora fazama razvoja ljudskog života. Čovjek je u ranom djetinj-stvu zaokupljen igrom, dok je u daljnjem razvoju okrenut zabavi. U mladosti mu je glavna briga uljepšavanje. Nakon toga dolazi do srednje životne dobi, kada mu je najvažnije isticanje i dokazivanje svoje ličnosti kroz razne oblike, a na kraju života, kada prođe sve, okreće se imetku i djeci.

Prenosi se da je Harun Rešid jednom prilikom izrazio želju da se susretne sa čovjekom koji se sreo sa Poslanikom i da od njega izravno čuje hadis. Hilafet Haruna Rešida je bio 170. god. po Hidžri i jasno je da u tom vremenu nije bio ostao živ niko iz Poslanikova vremena, ili ako je ostao, mora da je bio veoma star i u teškoj iznemoglosti. Uglavnom, njegovi dvorjani nađu čovjeka koga su zbog njegove nemoći morali staviti u korpu i donijeti do Haruna Rešida. Kada su ga donijeli na carski dvor, Harun upita: “O starče, da li si ti vidio Poslanika?” On reče: “Da.” Harun upita: “Kada si ga vidio?” On reče: “Kada sam bio malo dijete. Otac me poveo do Božijeg Poslanika i nakon toga ga nisam vidio do njego-ve smrti.” Harun upita: “Da li si tada čuo nešto od Božijeg Posla-nika?” On odgovori: “Da, toga dana sam čuo da je Božiji Poslanik rekao: ‘Sin Ademov stari, a uporedo sa starenjem podmlađuju se dva svojstva: pohlepa i duga nada.’”7 Harun Rešid se obradovao što je čuo predaju od Božijeg Poslanika samo preko jednog pre-nosioca te naredi da se tom starcu pri odlasku podari kesa zlatnika kao nagrada. Kada su starca ponijeli izvan dvora, on svojim izne-moglim glasom jako viknu da ga vrate Harunu jer ima nešto da

7 Ovu predaju prenosi Džâmi u Erbe‘în, str. 22, a sama priča se ne može potvrditi. Ona se prenosi i u sljedećim verzijama: “Čovjek orone, a s njim ostanu dva svojstva: pohlepa i duga nada” (Šejh Saduk: Hisâl, izdanje Islâmijje, sv. 1, str. 73); ili: “Čovjek orone, a kod njega se podmlade dva svojstva: pohlepa za imetkom i pohlepa za životom.” (Muhaddis Nuri: Mustedrek wasâeluš-šî‘e, litografsko izdanje, sv. 2, str. 335; također i Šejh Saduk u djelu Hisâl)


22

ga pita. Njegovi pratioci su mu govorili da to nije moguće, ali je on istrajavao u svojoj želji. Starca u korpi ponovo vratiše Harunu i on ga upita: “Šta te vratilo?” Starac reče: “Ovaj poklon koji si mi danas dao – da li je to samo ove godine ili će me sljedovati svake godine?” Harun se glasno nasmija i reče: “Istinu je rekao Božiji Poslanik: ‘Sin Ademov stari, a uporedo sa starenjem podmlađuju se dva svojstva: pohlepa i duga nada.’ Ovaj starac uopće nema ži-votne snage, tek toliko da će živ doći do vrata, a opet se zanima za godine koje slijede!”

Priroda čovjeka je takva. Onako kako se odgoji, njegova duša će se upravo u tom obliku uobličiti i okameniti. Naravno, ako čo-vjek ne bude odgojen u vjeri i Istini, na kraju života plod njegove duše će biti mnoštvo promjenljivih stanja i okamenjenost misli.

One koji sa Ovog svijeta odu sa imanom i usmjerenošću ka Prvotnom uzroku i Vječnom Bogu, srca vezanih za univerzalne vrijednosti, one čiji je život bio ispunjen djelovanjem prema Istini i pravdi, čeka sljedeća nagrada:

منون ري مى جر غىىىهم أ الىات ل ملوا الصذ نوا وىعى ينى آمى إالذ الذ

A onima koji vjeruju i dobra djela čine pripada nagrada neprekidna.8

اب ري حسى ا بغى ولىئكى يىدخلونى الىنذةى يرزىقونى فيهىفىأ

Takvi će u Džennet ući, u njemu će bez računa biti opskrbljeni.9

شيا ة وىعى ا بكرى ىهم رزقهم فيهى ل وىI u njima će imati opskrbu svoju i ujutro i uvečer.10

Da, to je pet faza kroz koje čovjek prolazi u životu. Na kraju života ništa od njih ne ostaje. Sve nestaje. Kako je lijepo Kur’an prikazao tu zbilju kroz kišu koja prvo daruje život mrtvoj zemlji iz koje raste bilje, a koje se na kraju sasuši. Ovo je primjer života na Ovom svijetu, gdje se život, znanje, moć i drugi čovjekovi

8 El-Inšiqâq (84), 25.9 El-Mu’min (40), 40.

10 Merjem (19), 62.

23

prema kur’anu budući svijet je unutrašnjost ovog svijeta

potencijali uzdižu do vrhunaca i dovode u realizirano stanje, da bi potom čovjeka ophrvala slabost i smrt mu počela prijetiti sa svih strana.

Treba znati da ovo nije posljednja faza života. Život se ovdje ne zaustavlja. Zapravo:

تىاع مى إالذ نيىا ادل الىيىاة ا وىمى رضوىان وى اللذ منى ة غفرى وىمى ديد شى اب ذى عى اآلخرىة ف وىالغرور

A na Onom svijetu je teška patnja i Allahov oprost i zadovoljstvo. A život na Ovom svijetu je samo varljivo naslađivanje!11

Jedan broj ljudi zadovoljio se samo vanjskim aspektima Ovog svijeta. Oni nisu učinili nijedan korak izvan okvira ukrasa Ovog svijeta, njegovih obmana, prolaznih zadovoljstava i lažnih vri-jednosti. Oni se ničim nisu vezali za vječne vrijednosti. Rezultat njihovog predavanja lažnim zadovoljstvima, izlaska izvan okvira pravednosti, kršenja zapovijedi razuma, ljudske prirode i vjero-zakona, kao i oslanjanja na dušu koja navodi na zlo, jeste sami Džehennem na Sudnjem danu.

Druga skupina ljudi jesu oni koji su vanjske manifestacije Ovog svijeta uzeli kao primjer za Vječni svijet. Oni se nisu pre-dali otrovnom zagrljaju svijeta lažnih konvencionalnih vrijed-nosti. Oni nisu cijelo svoje biće i njegove potencijale potčinili prolaznim zadovoljstvima Ovog svijeta. Nisu se zadovoljili fata-morganom vode. Dok su živjeli na Ovom svijetu, oni su posma-trali njegovu unutrašnjost i svoj istinski život su našli u vječnom životu. Oni su se povezali sa Bogom i nadom u susret s Vječnom Ljepotom.

Allame Tabatabai u poslanici Čovjek na Ovom svijetu kaže da je moguće da se u ovom ajetu rečenica: “A na Onom svijetu je teška patnja i Allahov oprost i zadovoljstvo”, veže za: “Znajte da život na Ovom svijetu nije ništa drugo do igra...” U tom slučaju zna-čenje bi bilo sljedeće: “Znajte da Ovaj svijet na Ahiretu nije ništa drugo do teška patnja i Allahov oprost i zadovoljstvo.”

11 El-Hadîd (57), 20.


24

To znači da ovosvjetski život, kojeg čini ovih pet stvari, ima svoj batin, unutrašnje, koji će biti patnja ili Božiji oprost i zadovoljstvo. Dakle, Ahiret je unutrašnjost Ovog svijeta. Ovaj stav potvrđuje i činjenica da Allah, dž.š., već u sljedećem ajetu kaže:

ت عدذأ رض

ىاأل وى اء مى السذ عىرض كى ا رضهى عى نذة وىجى بكم رذ من ة غفرى مى إلى ابقوا سى

رسله وى نوا باللذ ينى آمى للذNatječite se za oprost Gospodara vašeg i Džennetom čija je širina kao ši-rina neba i Zemlje! Pripravljen je onima koji vjeruju u Allaha i Njegove poslanike...12

Natjecanje za Božijim oprostom i Džennetom je djelo koje se dešava na Ovom svijetu. Svi ovosvjetski poslovi koji grade čovjekov život na Ovom svijetu, kao što su trgovina, zemljo-radnja, proizvodnja, vjenčanje, razvod itd, jednaki su za vjer-nika i za nevjernika. Međutim, vjernik iz njih ubire zbiljski plod, jer je njegov pogled uprt ka njihovim istinskim korijeni-ma, dok nevjernik ubire nestvarni plod, jer on gleda jedino u izvanjski svijet.

Vjernik sadi voćnjak, razvodi kanale po njemu, navodnjava ga i ubire plodove. Nevjernik radi isto to. Pa u čemu je razli-ka? Jedno je svjesnost, a drugo nemar. Nevjernik sadi voćnjak s nadom da u tome zadovolji svoju strast i slijedeći svoje samo-ljublje, uznositost i želju za sticanjem mnoštva imetka i djece. Vjernik sadi voćnjak na temelju želje da pomogne nemoćne i siromašne, da uspostavi pravednost u društvu i radi zadovoljstva Vječnoga Boga.

Imam Ali je uzimao lopatu u ruke. On je sadio drveće, sijao... Podizao je cijele voćnjake hurmi. Nevjernik isto ovo radi. Pa u čemu je onda razlika? S jedne strane je nemar, a s druge su budnost i čista svijest o Bogu. Jedan čovjek prilazi ovom poslu da zadovolji strasti, potaknut ljubavlju za svojom dušom, željom za uvećanjem imetka i potomstva te javnim hvalisanjem. I drugi čovjek sve isto radi, ali da bi pomogao

12 El-Hadîd (57), 21.

25

razlika između djela božijih ljudi i robova ovog svijeta

siromašnima, na temelju uspostavljanja pravde i milosti, radi Bo-žijeg zadovoljstva i Vječnog svijeta, istinskih smislova i počelnosti duše...

Zbog čega je Allahov Poslanik ratovao? Zbog čega je držao go-vore? Zbog čega je uzimao u ruke mač? Da li radi uvećanja imetka ili iz ljubavi za položajem i vladanjem ili radi samoisticanja? Ni-kada! Nikada! On je to radio na osnovu svog posmatranja zbilje i očima koje samo Boga vide. Radio je zato što je sâm čin posla pohvalan. Drugi rade zbog ograničenih ciljeva. Upravo je ovo ra-zlika u putevima.

Vjernik i nevjernik prolaze život zajedno, jedan pored drugog. Obojica se igraju, okorištavaju se Ovim svijetom, bave se trgovi-nom, zemljoradnjom, zanatom, osnivaju porodicu, dobijaju dje-cu itd. Ipak, vjernik sve to radi na temelju vjerovanja u dušu, u Svijet značenja, u prisustvu Božijih manifestacija, oslanjajući se na Vječnoga, dok nevjernik svojim djelatnostima prilazi na teme-lju ispraznih nefsanskih poriva, prolaznih zadovoljstava, strasti, lažljivih ukrasa. Nevjernik gleda u izvanjsko, a vjernik u unutraš-njost stvari.

Put vjernika je zbilja, a put nevjernika je ukrašavanje i uznosi-tost. Ukras je ono što čovjeka odvodi od istine ka neistini. Ukraša-vanje prikazuje neistinu kao da je istina, a istinu u ružnom obliku. Čovjek se uljepšava zbog toga da bi sebe prikazao lijepim. Žena se uljepšava i kiti raznim nakitima da bi svoje nedostatke prikrila ili da bi svoju ljepotu još više istakla. Ako je žena prirodno lijepa, ona se neće ukrašavati jer nema potrebe za tim.

Prema tome, ukrasi se upotrebljavaju da pogled posmatrača skrenu sa zbilje ka nečemu lažnom. Ustvari, ukras je prevara i zamka postavljena da bi se pogledi ljudi i njihove sklonosti usmjerili ka lažnom. Ovaj svijet je svijet ukrasa i varki. To znači da se Ovaj svijet neistine i zavodljivih prizora čovjeku prikazuje kao istinski i zbiljski. Da bi ostvario te lažne zbilje, čovjek biva zarobljen stra-stima te obuzet ukrasima i prolaznim naslađivanjima.

Međutim, istinski vjernik nikako ne obraća pažnju na ljepote i ukrase Ovog svijeta. On gleda očima zbilje. Ispraznim prolaznim zadovoljstvima on ne pripisuje postojanost.


26

ىاعلونى ال إونذا لى مى ن عى حسىىهم أ ي

ىا نلىبلوىهم أ ذهى رض زينىة ل

ىى األ ا عى لنىا مى عى إنذا جى

عيدا جرزا ا صى لىيهى ا عى مىDoista, Mi smo sve što na Zemlji postoji njoj kao ukras stvorili, da bismo njih iskušali ko će ljepše činiti, a Mi ćemo sve što je na njoj golom ledinom učiniti!13

Na Zemlji je voda ukras. Drveće, bilje, zavodljivi prizori plani-na i vodopada su ukrasi. Ptice su ukras. Životinje su ukras. Žena i djeca, rođaci, prijatelji, sunarodnjaci i sugrađani su ukras. Gospo-dar je sve učinio ukrasom prima-materije, koja je bez oblika, boje, mirisa, ljepote, da bi ljude iskušao kako će se koristiti ovim živo-tom, kako će se izgraditi, kako će se očistiti, jer će svi ovi oblici u vatri izgorjeti i pretvoriti se u pepeo. Sva ta ljepota i svježina pretvorit će se u neobične i odvratne prizore. Zemlja ukrašena zelenim biljem pretvorit će se u neplodnu suhu pustinju.

Gospodar u ovakvom okruženju različitim varljivim i zavodlji-vim prizorima iskušava da vidi koji čovjek neće pasti u ovu zamku; koji čovjek neće izaći iz okvira zakona urođene prirode, razuma, plemenitog morala, dobrih djela i vjere u Stvoritelja, koji čovjek se neće ustegnuti od žrtvovanja i udjeljivanja, što neminovno pro-izlazi iz pažnje i svijesti o zbilji i koji čovjek svoje srce neće predati ovom ili onom mirisu čijim nestajanjem i srce strada.

Imam Ali u 156. govoru Staze rječitosti14 kaže:

تم به شياطينه هلكت، ومدملمات، وارمتبك ف ال ف الظ ي سه ت نفم

سه بغيم فمنم شغل نفممفرطني.

مابقني، وانلار غية ال نة غية الس

ممال، فال عم

ء أ سي

يانه، وزينتم ل ف طغم

“Onaj ko je zaokupljen drugim osim dušom svojom luta smušeno u tminama i zapliće se u mrežama propasti. Šejtani njegovi ga vuku u nasilje i uljepšavaju mu loša djela njegova. Džennet je cilj krajnji onih koji prednjače u djelima dobrim, a Džehennem je cilj onih koji su ih potpuno napustili.”

13 El-Kehf (18), 7-8.14 Ali ibn Ebi Talib: Staza rječitosti, prev. Rusmir Mahmutćehajić i Mehmedalija Hadžić,

Islamska zajednica, Zagreb, 1994. Svi navodi iz Staze rječitosti u nastavku djela preuzeti su iz ovog prijevoda. (Op. prev.)

27

znaČenje ukrašenosti i obmane ovog svijeta i posljedice toga

Na drugom mjestu, u 110. govoru, Imam Ali kaže:

“A sada zaista opominjem vas da budete oprezni spram Svijeta ovoga, budući da je on sladak i zelen, okružen požudama, te voljen radi bliskih naslada njegovih. On potiče na ushićenje stvarima sitnim, nadama je urešen i varkama okićen. Radosti njegove ne traju dugo, a nesreće se njegove ne mogu izbjeći. On je varljiv, škodljiv, promjen-ljiv, kratkotrajan, iscrpljiv, podložan propadanju, izjedajući i razoran. Kad dosegne krajnost želja onih koji su mu skloni i koji se s njim osjećaju sretnim, to je stanje upravo kako to Allah Uzvišeni kaže:

Poput vode koju Mi spuštamo s neba i koju upiju biljke na zemlji; ali one se pretvaraju u stabljike suhe koje vjetrovi raznose. Allah je taj Koji sve određuje!

Ni jedna osoba ne postiže radovanje iz Svijeta ovog, već joj suze dolaze poslije njega; i niko užicima svojim ne dospijeva na-prijed, već mu se valja suočiti s nevoljama u pozadini. Niko u nje-mu ne prima blagu kišu olakšice, već tešku kišu nedaće koja lije po njemu. To upravo priliči Svijetu ovom koji jutrom podržava čovjeka, ali ga uvečer ne prepoznaje. Ako mu je strana jedna slatka i ugodna, druga mu je gorka i mučna.

Niko ne osigurava uživanje iz svježine njegove, već mu se valja suočiti s tegobom nedaća njegovih. Niko neće provesti večer pod krilom sigurnosti, a da u jutru svom neće biti pod okriljem straha. On je varljiv i sve što postoji u njemu jeste varka. On je prolazan i sve što postoji u njemu mora nestati. Nema dobra u opskrbama njegovim, osim u vrlini.

Ko god uzima malo od njega, skuplja dosta onoga što će mu dati sigurnost, dok onaj ko uzima mnogo od njega prihvata mno-go onoga što će ga upropastiti. On će se uskoro rastati od onoga što je skupljao. Koliko li je onih koji su se uzdali u njega, ali ih je ojadio, osjećali se spokojnim u njemu, ali ih je srušio, uglednih, ali ih je ponizio, ponosnih, ali ih je osramotio!

Vlast njegova se mijenja. Život njegov je prljav. Slatka voda nje-gova gorka je. Slatkoća njegova je poput gorčine soka gorkog. Jela njegova su otrovi. Sredstva njegova su slaba. Življenje u njemu izloženo je smrti, a zdrav u njemu podložan je bolesti. Kraljevstvo


28

njegovo je opljačkano. Jaki je u njemu pobijeđen, a imućni pogo-đen nesrećom. Susjed u njemu je orobljen.

Zar niste u kućama onih koji su bili prije vas, koji su bili vi-jeka dužeg, tragova trajnijih, koji su imali nadanja veća, koji su bili brojniji i imali vojske veće!? Koliko li su oni robovali Svijetu ovom i koliko li su ga cijenili! A onda su ga napustili bez sredstva ikakva koje bi ih moglo prevesti ili leđa koja bi ih mogla prenijeti.

Jeste li obaviješteni da je Svijet ovaj bio ikada dovoljno dare-žljiv da bi darovao otkup za njih, ili im dao pomoć ikakvu, ili im pribavio društvo čestito? Radije im nameće brige, pritišće ih ne-voljama, uznemirava strahotama, baca ih na nos, gazi ih i pomaže nestalnošću vremena nad njima. Vidjeli ste otuđenost kojom se ponio prema onima koji su mu se primicali blizu, sticali i prisva-jali ga, sve dok se s njim nisu rastali zauvijek. Dade li im opskrbu ikakvu, osim gladovanja, ili dopusti li im prebivalište ikakvo, osim mjesta tijesnih, ili donese li im svjetlost ikakvu, osim tmine, ili pruži li im išta naposljetku, osim kajanja? Je li to ono što vi toliko tražite, ili čime ste zadovoljni, ili na što ste pohlepni? Kako je to prebivalište loše za onog koji ga ne sumnjiči i koji ne gaji strah od njega?!

Znajte, kao što znate, da ga zaista morate napustiti i rastati se s njim. Dok ste u njemu, uzmite pouku od onih koji su govorili: ‘Ko bi mogao imati moć veću od naše?’

Ali odneseni su u grobove njihove, mada ne kao jahači; spu-šteni su u grobove, ali ne kao gosti. Grobovi su im napravljeni u površinskom sloju zemlje; mrtvački pokrovi njihovi od zemlje su napravljeni. Stare su kosti učinjene susjedstvom njihovim koje se ne može odazvati onome koji doziva, niti odbraniti od muke, niti posvetiti pažnju ožalošćenom.

Ako im padne kiša, ne vesele se; ako ih zadesi suša, ne očajavaju. Oni su zajedno, ali svaki odvojen. Susjedi su, ali udaljeni jedni od drugih. Skupa su, ali se ne posjećuju. Blizu su, ali se jedan drugome ne primiču. Trpe se i ne mrze se. Neznalice su i zloba je njihova nestala. Nema bojazni od nevolje od njih i nema nade da se odbrane. Zamijenili su leđa zemlje za trbuh njezin, prostranost za tjeskobu, obitelj za samoću, te svjetlo za tminu. Na Svijet su

29

ovaj svijet je radi stjecanja Časti, nepotrebitosti i spokoja

ovaj došli nogu bosih i tijela golih, kakvi ga i napuštaju. Otišli su s djelima svojim s njega prema životu trajućem i prema kući vječ-noj, kako to Allah Uzvišeni kaže:

Onako kako smo izveli u postojanje stvaranje prvo, tako ćemo ga Mi izvesti iznova; to je obećanje Naše jer, pazite, Mi smo moćni to učiniti!”15

Vjera je došla od Boga da bi čovjeku poručila: O čovječe! Ti nisi napušten ni sebi prepušten. Ti nisi jedinka za sebe i nisi odvo-jen od svih ostalih bića. Ti si povezan sa cijelom Kreacijom. Ti si u vezi sa Bogom. Jedan si dio svekolike egzistencije. Ovdje si došao radi tačno određenog cilja, na Ovom svijetu živiš zbog posebnog razloga i na kraju ćeš se odavde preseliti na drugo mjesto. Allah se smilovao onome ko zna odakle je došao, gdje je trenutno i kamo ide!

Prenosi se da kada bi Imam Ali proučio ajet:

ن يتىكى سدىىان أ ب اإلنسى سى يى

ىأ

Zar čovjek misli da je sam sebi prepušten?!16 – suze bi mu potekle iz očiju i ponavljao bi ovaj ajet.17

Sva izlijevajuća milost i sve darivanje Gospodara iz skrivenih svjetova se spušta na onu osobu koja sebe ne smatra prepuštenom samoj sebi ni bez smisla stvorenom. Ona vidi da je došla od Boga na Ovaj svijet sa posebnom zadaćom, planom i programom po kojem treba raditi i da se radosna treba vratiti Bogu. Ako čovjek ovo ispravno i dobro shvati, zasigurno će i njegovi postupci pro-izlaziti iz tako čvrsto utemeljenog razmišljanja, a smrt će mu biti lakša nego vađenje dlake iz kiselog mlijeka.

Kada Azrail dođe da uzme dušu vjernika i nađe ga kako mu je zbog bliskosti koju ima sa djecom i bližnjima i zbog drugih vezanosti odlazak na Budući svijet težak, pa kod prihvatanja nove

15 Staza rječitosti, govor 110.16 El-Qijâme (75), 36.17 Allame Amini: El-Gadîr, sv. 6, str. 172, izdavač Matba’e islâmije, drugo izdanje, 1372.

god; El-Muttaqi El-Hendi: Kenzu-l-‘ummâl, sv. 3, str. 179; Džurdâni: Misbâhu-l-zellâm, sv. 2, str. 56.


30

situacije malo zastane, Azrail će se vratiti Gospodaru i pojasniti Mu razloge njegova ustezanja. Tada će stići poruka: “Na dlanu ruke ispiši: U ime Allaha Milostivog Svemilosnog, i to mu pokaži!” Azrail napiše na šaku desne ruke: U ime Allaha Milostivog Svemi-losnog, i to pokaže vjerniku. Vjernik će odjednom sebe ugledati u Džennetu, u blaženstvu, ne shvativši putovanje i svoju smrt. Ovo je stanje vjernika!

Zbog toga se Bogu utječemo i od Njega tražimo zaštitu od smrtnih agonija nevjernika! Nevjernik je cijeli život koračao su-protno od svijeta života i sebe je uništio zbog ovosvjetskih ispra-znih i nestajućih ukrasa. Svoje sate i minute, najvredniji kapital koji čovjek ima, utrošio je u ostvarenje ovosvjetske časti i položaja, a zaboravio je na Uzvišenog Gospodara. U tom stanju sve ove vezanosti poput lanca vuku srce ka sebi. Hiljadu vezanosti, hilja-du lanaca. Kako da u svakom od ovih stanja krene i napusti Ovaj svijet?! Kako da sa lahkoćom preseli?! Da mu tijelo razrežu na sve čestice, on opet svojom voljom ne bi bio spreman napustiti Ovaj svijet. Tu ga sustiže govor:

لوه غلوه ثمذ الىحيمى صى خذوه فىZgrabite ga i u okove okujte, a potom ga u paklu pržite!18 – i odvlači ga prestravljena u taman ledeni bezdan Džehennema.

U govoru koji je Allahov Poslanik, s.a.v.a., održao na posljed-njoj džumi mjeseca šabana ljude je podsjetio na predstojeći mjesec ramazan, mjesec izvanrednih vrlina, pun milosti i blagoslova.19 To je mjesec oprosta, dove i primanja dove. Mjesec namaza, učenja Kur’ana, sadake, rodbinskih veza i žrtvovanja. Mjesec obaveznog posta i udjeljivanja. Ramazan je proljeće oprosta i olakšavanja pot-činjenim, samilost prema mlađima i iskazivanje poštovanja prema starijima. Allahov Poslanik, s.a.v.a., podrobno je govorio o svemu ovome, a poruka cijelog govora je da se vjernik ne treba ograničiti

18 El-Hâqqa (69), 30-31.19 Prvo predavanje Allame Teherani završava osvrtom na mjesec ramazana jer je i ciklus

ovih predavanja započet i održan u mjesecu ramazanu, pa je stoga razumljiv nagli pri-jelaz sa osnovne teme. (Op. prev.)

31

shodno veliČini vezanosti za ovaj svijet je i lahkoća smrti

samo na primjenu onoga što su fakihi naveli u svojim risalama20, već da treba svakim dijelom svoga bića privući Božiju milost te da cijelim bićem treba biti ponizan i u strahu pred Božijom veliči-nom. Treba stalno da se sjeća Boga. Treba se ustegnuti od svega što je Gospodar zabranio, a izvršiti sve što je On zapovjedio. Treba pred svim čije je posmatranje On zabranio oči zatvoriti i pred svim čije slušanje je zabranio uši začepiti.

Ukratko, ovim svojim govorom Allahov Poslanik, s.a.v.a., je pojasnio Pravi put koji je, ujedno, i najkraći put do Allaha, dž.š.

Po završetku govora Imam Ali ustade i upita: “O Allahov Posla-niče, koje je najbolje djelo u ovom mjesecu?” Na to Allahov Po-slanik, s.a.v.a., odgovori: “O oče Hasanov, najbolje djelo u ovom mjesecu je suzdržavanje od Allahovih strogih zabrana.” [...]21

20 Knjige gdje su pojašnjenje obaveze vjernika, odnosno šerijatski propisi. (Op. prev.)21 Šejh Saduk: ‘Ujûnu-ahbâr er-Rida, litografsko izdanje, str. 192; Šejh Saduk: Emâli, litograf-

sko izdanje, str. 57-58; El-Hurru El-’Āmeli: Wasâeluš-šî‘e, sv. 7, str. 227; Sejjid ibn Tâvûs, na početku djela Iqbâl; Šejh Kundûzi Hanefi: Janâbîu-l-mavadde, Istanbul, str. 53. [...]

2. PREDAVANJE

Privremeni i vječni život

35




Allah Mudri u Svojoj časnoj Knjizi kaže:

روا ف كذ تىفى ىم يى ل وىىفلونى أ ة هم غى ن اآلخرى نيىا وىهم عى اهرا منى الىيىاة ادل علىمونى ظى يى

م إونذ سى ل م جىىأ ا إالذ بالىق وى ا بىينىهمى رضى وىمى

ىاأل ات وى اوى مى السذ لىقى اللذ ا خى نفسهم مى

ىأ

فرونى بهم لىكى اء رى ثريا منى انلذاس بلقى كىOni znaju samo spoljašnju stranu života na Ovom svijetu, a nemarni su spram Onog svijeta. A zašto oni ne razmisle sami o sebi? Allah nije stvorio Nebesa i Zemlju i ono što je između njih, osim sa Istinom i do roka određe-nog! A zbilja mnogi ljudi ne vjeruju u susret sa Gospodarom svojim.1

Iz ovog ajeta, budući da je vanjski aspekt ovosvjetskog života spomenut nasuprot Ahiretu, razumije se da je Ahiret unutrašnjost i zbilja Ovog svijeta. Ovaj svijet ima zahir, odnosno vanjštinu, i batin, odnosno unutrašnjost.

Kao što je na prethodnom predavanju – pri tumačenju ajeta iz sure Hadîd: A na Onom svijetu je teška patnja i Allahov oprost i zadovoljstvo – rečeno da se on, zapravo, odnosi na zbilju i unutrašnjost navedenih pet faza i aspekata ovosvjetskog života, isto tako maločas navedeni 7. ajet sure Rûm jasno potvrđuje ovo kur’ansko učenje.

Osmi ajet sure Rûm, koji se značenjski nadovezuje na pret-hodni ajet, također potvrđuje ovu zbilju. U njemu se kaže: A zašto

1 Er-Rûm (30), 7-8.

36


oni ne razmisle sami o sebi? Allah nije stvorio Nebesa i Zemlju i ono što je između njih, osim sa Istinom i do roka određenog! Ovim se izričito naglašava da su ljudi nemarni prema zbiljama Ovog svijeta, da bi se u nastavku kazalo: Mnogi ljudi ne vjeruju u susret sa svojim Gospo-darom. Sagledavanjem međusobnog odnosa prvog i drugog dijela ajeta jasno se da shvatiti rečeno – da Ovaj svijet ima svoju unutraš-nju zbilju. Ovaj kur’anski ajet, kao i mnogi drugi, govori o tome da Ovaj svijet, Zemlja i Nebesa Ovog svijeta imaju određen rok. Kada prođe taj rok, isteklo je vrijeme njihova postojanja.

Kakav je propis za druga bića i oblike egzistencije? Da li je nji-hov život ograničen i njihova egzistencija nestajuća? U Kur’anu ne nalazimo ajet koji jasno i izričito govori o njihovom početku i okončanju. Naravno, iz nekoliko kur’anskih ajeta može se, ali na uopćen način, shvatiti njihovo postojanje:

ا عندى الل بىاق د وىمى كم يىنفى ا عندى مىOno što je u vas – prolazno je, a ono što je u Allaha – vječno je.2

علوم ر مذ دى ل إالذ بقى ا ننى ائنه وىمى زى نىا خى ء إالذ عندى إون من شىNema stvari nijedne, a da joj kod Nas nisu riznice! A iz njih Mi spuštamo samo u mjeri koja je utvrđena!3

Ova dva ajeta govore da zbilje stvari Ovog svijeta, bića svijeta prirode i materije imaju kod Uzvišenog Boga riznice koje su po-stojane i stalne te ne podliježu propadanju i nestajanju. Kao što se iz samog ajeta s početka naše rasprave može shvatiti ova istina, jer se iz kur’anskog govora: Allah nije stvorio Nebesa i Zemlju i ono što je između njih, osim sa Istinom i do roka određenog, može shvatiti da sâma Istina i određeni rok (edžel musamma) nisu potčinjeni “Istini i roku određenom”, pa samim tim nemaju ni vrijeme ni vremenski okvir, odnosno nisu time određeni, jer bi, u suprotnom, došlo do neprekinutog niza. Oni su iznad postepenog proticanja vremena.

2 En-Nahl (16), 96.3 El-Hidžr (15), 21.

37

ovaj svijet je spoljašnost ovosvjetskog života, a budući svijet je njegova unutrašnjost

O ovome će biti više riječi, ako Bog bude htio, na nekim na-rednim predavanjima, kada budemo govorili o bićima koja su vječna kod Gospodara. Mi ćemo naše zanimanje trenutno ograni-čiti na Nebesa, Zemlju i ono što je između njih, čiji je jedan dio, zasigurno, i sâm čovjek. Uzvišeni Gospodar kaže da je On sve to stvorio u tačno određenom roku i vremenskom razdoblju. Otuda je jasno da je vremenski period svih njih, pa i čovjeka kao dijela toga, određen i ograničen. Više od toga, čovjek ne može živjeti ni produžiti svoj život.

Savršenstvo čovjeka, kao i ostalih bića ovog ustroja prirode, u tome je da u ovom ograničenom i tačno određenom vreme-nu sebe dovede do savršenstva. Čovjek ni na koji način ne može odgoditi suđeni čas, niti ga preduhitriti, niti izaći izvan tih okvi-ra. Materijalna bića nikako i nikada neće moći izaći izvan okvira ovog općeg pravila i svoj privremeni, nestajući život preobličiti u vječni. Ovo se jasno može razumjeti iz svetog teksta. Što se tiče čovjeka, Kur’an kaže:

ىستىقدمونى الى ي ة وى اعى خرونى سىىستىأ لهم الى ي جى

ىاءى أ ل فىإذىا جى جى

ىة أ مذ

أ

لك وىSvaki narod ima svoj kraj! I kad dođe njihov kraj, neće ga moći ni za tren jedan ni odložiti ni ubrzati!4

Sličan ovom ajetu je i sljedeći:

خرونىىستىأ ا ي ا وىمى لىهى جى

ىة أ مذ

ىسبق من أ ا ت مى

Nijedan narod ne može ni ubrzati ni odgoditi konac svoj.5

Pitanje smrti jedno je od najtežih pitanja i još uvijek je nera-zjašnjeno. Mnogi ljudi su uložili ogroman trud da pobijede smrt i da ovosvjetski život učine vječnim. Najveći moćnici, najveći mu-draci, filozofi i mislioci, kroz stoljeća, svim potencijalima kojima su raspolagali nastojali su riješiti ovo pitanje i život učiniti vječ-nim. Ali, sve je to bilo bez uspjeha.

4 El-A‘râf (7), 34.5 El-Hidžr (15), 5.

38


Šejhur-reîs Ibn Sina, filozof sa Istoka i promicatelj peripatetič-ke filozofije, spjevao je ove poznate stihove:

Iz dubine kala crnoga do zenita SaturnaRiješih sve probleme Svijeta ovoga

Izvukoh se iz okova svake spletke i obmaneSvaki mi okov se otvori, osim okova smrti.6

Tako i Hajam, koji je za sebe ustvrdio da rješava teške proble-me, kaže:

Hajam što šatore mudrosti je krojioU pećnicu tuge pade i iznenada sagori

Makaze smrti uže života mu presjekošeTrgovac nada besplatno ga proda.7

Nakon što je primio smrtonosan udarac mačem, u posljednjim trenucima svoga života, dok je iščekivao smrt, Imam Ali je rekao: “O ljudi, svima nam valja susresti ono od čega želimo pobjeći. Smrt je mjesto u koje život putuje. Pobjeći od smrti znači – sustići je! Ko-liko li dana potroših u odgonetanju te tajne?! Ali Allah ne dopusti raskrivanje njezino. Daleko od toga! To je znanje skriveno.”8

Kako je to neobično! Kako se čovjek bježeći od smrti njoj pri-bližava! Čovjek pretrčava ulicu da bi pobjegao od udarca auta, a ista ta žurba ga odvodi u smrt. Naizgled, čovjek bježi od smrti, ali u stvarnosti on trči u smrt. Nerijetko se dogodi da čovjek odlazi do ljekara da ga izliječi, a mala pogreška ljekara ga odvodi u smrt. Ustvari, u svakom trenutku života čovjek nastoji da sebe očuva, da osigura svoj opstanak, da se spasi od onoga što mu prijeti. Ovo

6 Aliekber Khân Dehkhoda: Logatnâme-je dehkhoda, str. 654; Zabîhullah Safâ: Džašnâmeje Ibn Sina, sv. 1., str. 114. Na 217. str. on kaže: “Ova rubaija je ispisana na mermeru ka-bura Ibn Sine, pismom nast‘alîq.

7 Divân Robâijjât Hajjâm, str. 20, Berlin, 1304. solarne godine po Hidžri.8 Staza rječitosti, govor 148.

39

bježanje od smrti je odlazak u njen zagrljaj

je prirodni nagon svih ljudi. Ipak, i pored ovog nagona, po kojem čovjek ulaže sav svoj napor u očuvanje svoga bića, a tako funkci-onira čak i u snu, u stvari se on svakog trenutka približava smrti, i to istim onim radnjama koje čini u prolaznom vremenu u kojem živi. Protok vremena nije pod čovjekovom voljom. Htio to ili ne, čovjek sebe približava smrti, a i smrt se njemu stalno pri-bližava. Upravo na to se odnose riječi Imama Alija: “Pobjeći od smrti znači – sustići je!”

Prenosi se da je neki čovjek došao hazreti Sulejmanu sav pre-plašen. Hazreti Sulejman vidje da je sav problijedio, a usne mu poplavjele od velikog straha koji ga je obuzeo. On upita: “O čo-vječe, šta te dovelo u takvo stanje?! Šta te to toliko prepalo?!” Čo-vjek reče: “Azrail me strogo i srdito pogledao, pa sam postao ovakav.” Hazreti Sulejman reče: “Nego, reci sada koja je tvoja želja.” Čo-vjek reče: “O Božiji poslaniče! Tebi je vjetar potčinjen, ti njime upravljaš. Naredi mu da me odnese do Indije. Možda se tamo spasim od Azraila!” Hazreti Sulejman naredi vjetru da ga brzo od-nese u Indiju. Dok je sutradan hazreti Sulejman primao posjete, dođe mu Azrail. Sulejman ga upita: “Zašto si onako srdito i strogo pogledao u roba moga, pa on onako nemoćan i prestravljen pobje-že u nepoznat predio?” Azrail reče: “Ja ga nisam pogledao srdito. Ustvari, on je loše pomislio u vezi sa mnom. Zapravo, Allah, dž.š., je meni naredio da mu uzmem dušu u tačno određeno vrijeme u Indiji. Kada se približio taj trenutak, ja sam ga našao ovdje i mene je to uveliko iznenadilo, a on se prepao od mog začuđenog izraza. Pomislio je da imam loše namjere prema njemu. A nije tako. Ja sam bio zatečen i u čudu. Pomislio sam: Da ima i stotine krila, on ne može doći do Indije u tako kratkom vremenu. Kako ću ja izvršiti Božiju zapovijed? Ali rekoh sebi da idem ispuniti svoju obavezu, a ostalo nije u mojoj nadležnosti. Slijedeći Božiju zapo-vijed otišao sam do Indije, kad tamo nađoh istog tog čovjeka. I tu sam mu uzeo dušu.”9

Istovremeno dok želimo pobjeći od smrti, ona nam ide usu-sret. Dakle, bježanje je isto što i susret. Imam Ali je rekao: “O ljudi, svima nam valja susresti ono od čega želimo pobjeći.”

9 Dželaludin Rumi: Mesnevi, prva knjiga.

40


Edžel (أجل) ima dva značenja. Jedno značenje edžela je vremen-ski okvir. Naprimjer, vrijeme (edžel) određene osobe je pedeset godina ili, drugačije rečeno, životno razdoblje određene osobe je pedeset godina. Drugo značenje riječi edžel je konac ili kraj. Tako se kaže: Vrijeme (edžel) isplate duga je stiglo. U suri Sebe’ čitamo:

ىستىقدمونى الى ت ة وى اعى نه سى خرونى عىىستىأ اد يىوم الذ ت قل لذكم ميعى

Reci: “Dan vam je već određen, ne možete ga ni za jedan tren odgoditi, niti ubrzati.”10

Kada nastupi taj dan obećani, život je istekao i stigao je edžel. O ovom pitanju u Kur’anu nalazimo jedno veoma zanimljivo i važno učenje. U jednom ajetu se kaže:

ه ل مسم عندى جىىأ ال وى جى

ىكم من طني ثمذ قىضى أ لىقى ى خى هوى الذ

On vas od zemlje stvara i čas smrti određuje, a kod Njega je tačno određen edžel.11

Iz ovog ajeta može se shvatiti da postoje dva edžela. Jedan je edžel, odnosno čas određenja koji je Uzvišeni odredio za nas, a drugi je kod Allaha (edžel musemma). S druge strane, iz kur’anskog ajeta: Ono što je u vas – prolazno je, a ono što je u Allaha – vječno je, znamo da je ono što je kod nas prolazno i nestaje, a da je ono što je kod Allaha vječno.

Prema tome, edžel musemma, koji je kod Boga, postojan je i ne podliježe promjeni i nestajanju. Naše životno razdoblje, odnosno naš edžel ističe i nestaje, ali edžel musemma ostaje. Treba vidjeti zašto postoje dva edžela. U čemu je razlika između njih? Zašto jedan nestaje, a drugi je postojan i ostaje? Da bismo ovo shvatili, pozvat ćemo se na ajet iz sure Jûnus:

ا ممذ رض ىاأل نىبىات به فىاختىلىطى اء مى السذ منى نلىاه نزى

ىأ اء مى نيىا كى ادل الىيىاة ثىل مى ا إنذمى

هم نذىا أ هلهى

ىنذ أ يذنىت وىظى ازذ ا وى هى رض زخرفى

ىت األ ذى خى

ىى إذىا أ تذ ام حى نعى

ىاأل كل انلذاس وى

يىأ

10 Sebe’ (34), 30.11 El-En‘âm (6), 2.

41

znaČenje dvije vrste edžela u kur’anu: edžel i edžel musemma

مس ىذم تىغنى باأل ن ل

ىأ صيدا كى ا حى لنىاهى عى ارا فىجى و نىهى

ىال أ مرنىا لى

ىا أ تىاهى

ىآ أ لىيهى قىادرونى عى

رونى كذ تىفى وم يى ل اآليىات لقى ص لكى نفى ذى كىPrimjer života ovozemnoga je nalik primjeru vode koju s Neba spuštamo Mi, pa se ona pomiješa sa biljem zemljinim, kojim se ljudi i stoka hrane! I kada se Zemlja nagizda gizdom svojom i ukrasi, i stanovnici njeni pomisle da su oni toga gospodari, tad Zemlju Naša naredba noću ili danju pohodi, i to pokosimo Mi kao da jučer tu ništa ne bi! Eto tako Mi ajete pomno nižemo ljudima koji razmišljaju.12

Ovaj ajet na zanimljiv način opisuje ovozemaljski čovjekov život onakvim kakav jeste. Hladna sjemena tekućina se nađe u toploti očeve kičme, a potom u majčinoj utrobi, gdje prolazi svoje faze usavršavanja i razvoja. Potom stupa na poprište Ovog svijeta, na kojem se kreće ka sticanju znanja, moći, imetka, djece, položaja i drugih vrijednosti neutemeljenih na zbilji. Ukratko, gledano iz ugla ovosvjetskog života, čovjek stiže do svoga vrhunca i odjed-nom ga sustiže smrt, a da nikada do tada nije ni pomišljao o tome. Azrail dolazi i zamotava svitak njegova života kao da on nikada nije ni postojao na Ovom svijetu: ...Kao da jučer tu ništa ne bi! Kao da uopće nije tu živio ni imao svoje stanište.

U ajetu se kaže: Naša naredba noću ili danju pohodi. Dakle, ovo-zemaljski čovjekov život skončava po Božijoj naredbi, a Božija naredba je Njegova i od Njega, i upravo je to onaj postojani edžel musemma. Okončanje čovjekova života nadovezuje se na dolazak edžela musemma, odnosno Božije naredbe. Kada dođe ovaj ed-žel od Boga, on okončava čovjekov edžel, odnosno život, i čovjek ostaje bez ikakve dodatne prilike.

Ovim je postala jasna razlika i kakvoća ova dva edžela. Ovoze-maljski vremenski edžel je upravo razdoblje koje oblikuje čovje-kov život te prolaskom vremena i on ističe. Oblik njegova posto-janja je postepen i on na kraju ističe. Edžel musemma kod Allaha, dž.š., jeste Božija naredba, ne pripada Svijetu kojim vlada vrijeme i ne podliježe nestajanju. On je stalno kod Boga i postojan je. Na temelju tog edžela kod Boga uspostavljen je ovozemaljski edžel.

12 Jûnus (10), 24.

42


Naprimjer, mi smo prvo obavili namaz, a potom proučili dovu. To je vrijeme prošlo i ono nas je predalo ovom sadašnjem vremenu kada sjedimo i razgovaramo. I ovo vrijeme će proći. Ko-tač vremena se postepeno pokreće iz trenutka u trenutak prema naprijed. Ističu dani, mjeseci i godine, dok ne stignemo do krajnje tačke – edžela. A to je obećani dan.

Međutim, edžel musemma ili Božiji edžel ne ističe protica-njem vremena. Božiji edžel je vremenski period čovjekova života koji je od početka do kraja određen u Svijetu melekuta, a tamo nema proticanja vremena. Na tom postojanom temelju uspo-stavlja se čovjekovo razdoblje života izmiješano sa protokom vre-mena. Taj edžel, odnosno Božiji edžel je u svijetu neuporedivo prostranijem od Ovog pojavnog svijeta. To je Svijet melekuta ili nebeski svijet, na temelju kojeg su sva bića pojavnog materijalnog svijeta spuštena u Ovaj svijet. Onaj svijet je uzor, obrazac i zbilja, a Ovaj svijet je njegov primjer i aluzija na njega. Ako bismo upravo ovo čovjekovo životno razdoblje – koje protiče postepeno u ovom materijalnom uređenju i koje vidimo kako nestaje i okončava u jednoj tački – posmatrali sa viših horizonata ili ga izravno perci-pirali, odnosno imali njegovu viziju u Svijetu melekuta, vidjeli bismo i našli bismo da je melekutski edžel musemma postojan i egzistirajući. Našli bismo da on nije podložan nestajanju. Ovo potvrđuje sljedeći ajet:

ت آلى لى اللذ جىى فىإنذ أ اءى اللذ نى يىرجو لقى ن كى مى

A ko se nada susretu sa Allahom, pa Allahov edžel će doći!13

Božiji edžel je edžel musemma, odnosno Božija naredba. To znači da oni koji žude za susretom sa svojim Gospodarom prije toga trebaju doći do Svijeta melekuta i spoznati edžel musemma od njegova početka do kraja, bilo da to ostvare svojevoljno, kao što se u predaji kaže: “Umri prije nego što umreš”, ili putem neizbježne ovosvjetske smrti, nakon čega čovjek stupa u Svijet melekuta.

Susret sa Gospodarom neostvariv je bez spoznaje Svijeta mele-kuta i bez spoznaje njegovih postojanih entiteta, od kojih je jedan

13 El-‘Ankebût (29), 5.

43

ovosvjetski edžel i edžel musemma su jedna zbilja sa dva lica

i edžel musemma. Drugim riječima, ovosvjetski edžel i edžel mu-semma jesu jedna zbilja, odnosno jedna stvar, s tim da se na to gle-da iz dva ugla. Jedanput se gleda iz ugla ovosvjetskog i materijal-nog okruženja ovog prolaznog vremena, i to je ovosvjetski edžel, a drugo lice toga je Svijet melekuta, odnosno postojani svijet. Edžel musemma, koji se nalazi u Svijetu melekuta, jedna je od postaja koju treba proći na putu do susreta sa Gospodarom.

U Kur’anu nalazimo nemali broj ajeta koji kazuju da se sve vraća Uzvišenom Bogu.

تىصري األمور ال إلى اللذىأ

A, zbilja, Allahu se vraćaju sve stvari!14

صري المى إولى اللذAllahu se sve vraća!15

مر كهىع األ ه يرجى إولى

K Njemu se sve vraća!16

ع األمور ترجى إولى اللذAllahu se sve vraća.17

عونى بكم ترجى ثمذ إلى رىPotom ćete se vi svome Gospodaru vratiti!18

بكى الرجع إنذ إلى رىA, zbilja, Gospodaru tvome će se svi vratiti!19

رجعكم إلى الل مى14 Eš-Šura (42), 53.15 En-Nûr (24), 42; Fâtir (35), 18.16 Hûd (11), 123.17 Fâtir (35), 4; El-Hadîd (57), 5.18 Es-Sedžde (32), 11; El-Džâsije (45), 15.19 El-‘Alek (96), 8.

44


Allahu ćete se vratiti.20

رجعكم بكم مذ ثمذ إلى رىA zatim ćete se Gospodaru vašem vratiti.21

اجعونى ه رى ا إلى إونذـ إنذا للMi smo Allahovi i mi se Njemu vraćamo!22

مالىقيه دحا فى بكى كى دح إلى رى ان إنذكى كى ا اإلنسى هى يىيىا أ

Ti ćeš, o čovječe, koji se mnogo trudiš na putu prema svom Gospodaru, Njega susresti!23

Čovjekov povratak i dosezanje određenog časa, kao i dosezanje edžela musemma, te prelazak iz Svijeta materije u Svijet formi jeste smrt, s tim da zbilja smrti nije materijalne kategorije, da bi se mogla osjetilima opaziti i shvatiti. Smrt je napuštanje Svijeta osje-tilnog i materije, prelazak u viši Svijet, Svijet lišen materijalnog, koji se naziva Berzah ili Međusvijet. Zar je moguće smrt i Svijet melekuta percipirati osjetilima?!

Ibn Sina u risali Izlječenje od straha od smrti vezano za zbilju smrti i uzroke straha od nje kaže: “Osobi koja je neznalica u po-gledu smrti i ne poznaje njenu zbilju ja ću pojasniti da smrt nije ništa drugo do to da ljudska duša odbaci oruđe koje je do tada upotrebljavala. A to oruđe su organi i udovi koji zajednički grade ono što nazivamo tijelom. Budući da je ljudska duša supstanca koja nije isto što i tjelesno, nije akcidentalna i ne podliježe propa-danju i kvarenju, ta supstanca, kada napusti tijelo, i dalje postoji po sebi. Ona se oslobađa uprljanosti Svijeta prirode i doseže svoje potpuno blaženstvo. Ona nikad neće biti izložena propadanju i nestajanju, pošto je svojstvenost supstance da nikada ne nestaje i njena bît nikad ne propada. Ono što nestaje jesu njeni akcidenti

20 El-Ma’ide (5), 48 i 105; Hûd (11), 4.21 El-En’âm (6), 164.; Ez-Zumer (39), 7.22 El-Beqare (2), 156.23 El-Inšiqâq (84), 6.

45

govor ibn sinaa o razlozima straha od smrti

i njena svojstva, te odnosi koji su bili izgrađeni između nje i ma-terijalnih tjelesa.

Kako je moguće za duhovnu supstancu, koja ne nestaje, u svo-joj bîti se ne mijenja te samo prima savršenstva i upotpunjenje svoje forme, pretpostaviti da može otići u nepostojanje?

A što se tiče čovjeka koji strahuje od smrti, razlog za to je njego-vo nepoznavanje mjesta na koje se vraća, ili je mišljenja da propa-danjem tijela nestaje i njegova bît i zbilja. On je neznalica o pitanju svoje daljnje egzistencije i ne poznaje kakvoću svog povratka i pro-življenja. Takav čovjek se ne plaši smrti, već je neznalica u pogledu stvari koje bi trebao poznavati. Ustvari, u njegovom slučaju razlog straha od smrti je njegovo neznanje. Upravo to neznanje potaklo je učenjake da traže znanje, da podnose teškoće na tom putu i da se lišavaju tjelesnih zadovoljstava radi dosezanja tog cilja.”24

U skladu sa ovim što je rečeno, čovjek arif i probuđeni vjernik nema straha, strepnje ni zabrinutosti u pogledu smrti. Oni koji su svojim bićem zaronili u Svijet materije i strasti, koji nisu dosegli bliskost i nisu spoznali Boga i buduće svjetove, zbog smrti osje-ćaju velik strah.

Vjernik koji je stupio na put Istine i na njemu dosegao više razine, očistio svoje biće od pokuđenih svojstava, a uljepšao ga po-hvalnim, koji je svoj život uskladio sa Istinom, Ovaj niski i varljivi svijet je odbacio, a okrenuo se Vječnom svijetu. On je zaljubljenik smrti. On je zaljubljenik tedžerruda, odnosno dosezanja položaja bezmaterijalnosti, odakle posmatra Apsolut. Vjernik svaki dan u sebi poništava jednu od manifestacija oholosti, a za jedan stepen se približava zbilji i istinskim smislovima, sve do tačke iz koje sve poslove Ovog svijeta vidi kao prolazne i propadajuće, a pred njim izranja Svijet manifestacija božanskih svjetlosti i zbilje. Vjernik stalno jača želju i čežnju za Svijetom apsoluta i vječnosti. On je zaljubljenik susreta sa Gospodarom. Takav vjernik sa čežnjom ide ka smrti. On svakog dana želi skinuti odjeću materijalnosti i zao-grnuti se svečanom odjećom svjetlosti Apsoluta.

24 Ibn Sina: Resâel, str. 339; Resâle “Eš-Šifâ’ min khavfi-l-mavt”. Prema navodu iz knjige Džašnâme-je Ibn Sina, sv. 1, str. 219, ove njegove riječi ugravirane su na arapskom jeziku sa četiri strane bronzanog sanduka koji se nalazi na krovu njegova turbeta u Hamedanu.

46


Uzvišeni Allah sljedećim riječima obraća se Jevrejima:

وتى نذوا المى تىمى ة من دون انلذاس فى الصى ة عندى الل خى ار اآلخرى نىت لىكم ادلذ قل إن كىالمنيى ليم بالظذ الل عى يديهم وى

ىت أ مى ا قىدذ بىدا بمى

ىنذوه أ تىمى لىن يى ادقنيى وى إن كنتم صى

Ti reci: “Ako je Kuća onosvjetska kod Allaha samo za vas, mimo svijeta osta-log, onda vi smrt zaželite, ako istinu govorite!” A neće sigurno nikada smrt poželjeti zbog onoga što su pripravile ruke njihove! Allah zna zločinitelje!25

Onaj koji je činio dobra djela, koji nije prekršio prava drugih i nije skrenuo sa puta pokoravanja Bogu, zasigurno je sa Bogom us-postavio kontakt i ostvario bliskost. Ovakva bliskost i živi kontakt donose ljubav i želju za susretom sa Bogom. A budući da je smrt mjesto kroz koje se prolazi da bi se susrelo sa Bogom, on, kao ta-kav, sigurno mora da je zaljubljenik smrti. On je zaljubljenik puta koji ga vodi do Voljenog.

نذوا تىمى فى انلذاس دون من للذ ولىاء ىأ نذكم

ىأ متم زىعى إن ادوا هى ينى الذ ا هى ي

ىأ يىا قل

ليم عى اللذ يديهم وىىأ ت مى قىدذ ا بمى بىدا

ىأ نذونىه تىمى يى الى ادقنيى وى كنتم صى إن وتى المى

المنيى بالظذTi reci: “O Jevreji! Ako mislite da ste vi od ljudi jedini Allahovi miljenici, onda smrt poželite, ako istinu govorite!” A zbog onoga što ruke njihove čine neće je nikad poželjeti! Allah zna zločinitelje!26

Onaj ko je svoje srce vezao jedino za svijet oholosti i uznosi-tosti i na svijet egzistencije gleda jedino očima strasti i srdžbe, ko potčinjava druge sebi i sam se potčinjava drugima – u neznanju se udaljava od zbilje i Boga i ne pokorava Mu se. Takav čovjek nikako i nikada neće biti zaljubljenik u Boga. On može jedino iznositi lažnu tvrdnju. On nije jedan od Božijih prijatelja. On nije za-ljubljenik, jer zaljubljenik čezne za susretom sa svojim Voljenim. Jevreji, koji za sebe tvrde da su miljenici i djeca Božija te da njih Vatra neće pržiti duže od četrdeset dana, koliko je trajala njihova

25 El-Beqare (2), 94-95.26 El-Džumu‘a (62), 6-7.

47

vjernik žudi za smrću, a nevjernik bježi od nje

neopokornost hazreti Harunu, nasljedniku hazreti Musaa, i koji su obožavali tele, u ovoj svoj tvrdnji lažu. Oni iznose laž jer u nji-hovom biću nema tragova ljubavi. Oni su, ustvari, zaljubljenici u Ovaj niski svijet i uvećavanje imetka. Zato su zaljubljenici svakog puta koji ih vodi ka njihovom voljenom, makar to podrazumije-valo ubijanje ljudi i otimanje tuđeg imetka.

Prenosi se od Imama Alija da je Uzvišeni Allah kada je htio da usmrti hazreti Ibrahima, poslao Meleka smrti i on, došavši do ha-zreti Ibrahima, reče: “Mir s tobom, o Ibrahime!” Hazreti Ibrahim reče: “Neka je i s tobom mir, o Meleče smrti! Da li si došao da se ja svojom voljom odazovem smrti, ili si donio vijest o smrti koju trebam prisilom primiti?” Azrail reče: “O Ibrahime, došao sam da te tvojom voljom odvedem do tvoga Gospodara. Zato se odazovi pozivu svoga Gospodara i pokori se smrti! Tvoj Gospodar te je pozvao Sebi!” Hazreti Ibrahim upita: “Da li si vidio prijatelja kako usmrćuje svog prijatelja? Kako to da je Allah spreman usmrtiti Svog prijatelja Ibrahima?” Azrail se vratio svom Gospodaru, stao je pred Njegovu Veličanstvenost i Ljepotu i sačekao u položaju pokornosti. Potom reče: “O Gospodaru moj, da li si čuo šta je rekao Tvoj prijatelj Ibrahim?” Uzvišeni Gospodar reče: “O Azraile, vrati se Ibrahimu i reci mu: ‘Da li si vidio zaljubljenog koji se usteže od susreta sa svojim voljenim? Uistinu, zaljubljeni čezne da se sretne sa svojim voljenim!’”27

Imam Ali za sebe kaže: “Boga mi, sin Ebu Taliba bliži je smrti nego dijete prsima matere svoje. Uronio sam u znanje skriveno. Ako bih ga otkrio, drhtali biste poput konopa u bunarima dubokim.”28 Ovo su riječi koje je on izrekao u govoru nakon smrti Allahova Poslanika, s.a.v.a. [...]

Žudnja Imama Alija za Allahom, dž.š., čini da on žudi za smr-ću. Njegova ljubav prema Bogu smrt mu čini bližom nego što je žudnja djeteta za prsima majke. Zato, kada smrtonosan udarac mača Ibn Muldžema pada na njegovu glavu, prvo što je izgovorio bile su riječi: “U ime Allaha, uz pomoć Allahovu, na putu Allahova Poslanika! Uspio sam, tako mi Gospodara Kabe!”

27 Medžlisi: Bihâru-l-envâr, sv. 6, str. 127; Šejh Saduk: Emâli, str. 78. 28 Staza rječitosti, govor 5.

48


Ibn Asîr Džazari u knjizi Usdu-l-gâbe prenosi lancem preno-silaca od Osmâna ibn Sahîba, a on od svog oca, a ovaj od Imama Alija sljedeće riječi: “Pitao me je Allahov Poslanik, s.a.v.a.: ‘Ko je najveći nesretnik od prvih?’ Rekao sam: ‘Onaj koji je zaklao Sa-lihovu devu.’ Allahov Poslanik reče: ‘Tačno! A ko je najveći ne-sretnik od posljednjih?’ Rekao sam: ‘Ja nemam znanja o tome, o Allahov Poslaniče!’ Allahov Poslanik reče: ‘Onaj koji će udariti ovdje. (I pokaza rukom na vrh svoje glave. To je mjesto na lobanji koje je kod novorođenčadi mehko i ako se pritisne prstom, on upada.)’ Imam Ali reče: ‘Priželjkujem da najnesretniji od vas usta-ne’ – a rukom se pritom potirao po bradi i išaretio na glavu – ‘i da raskrvari odavde dovde.’”29

Također, Ibn Asîr prenosi predaju od Ebut-Tufejla koji kaže: “Ali je okupio ljude da mu daju prisegu. Ibn Muldžem Muradi je dva puta došao da prisegne. Oba puta ga je Ali odbio, a potom reče: ‘Šta se ispriječilo najnesretnijem čovjeku Ummeta? Tako mi Allaha, brada će se obojiti krvlju sa glave.’ Potom izreče stih:

O Ali, priveži svoje pojaseve i poveze jer smrt će te, nema sumnje, stići,ne strahuj od pogibije kada se spusti na tvoje područje!”30

Malik Aštar kaže: “Stalno sam Zapovjednika pravovjernih u namazu viđao kako mu se boja lica mijenja dok bi mu se duša uzdizala u najviše svjetove i hrlila u susret Gospodaru. I nikada ga nisam vidio u ratnim borbama da posustane ili da se plaši smrti. Kao da za njega smrt nije imala značenje.”

Asbag ibn Nabâti kaže: “Nakon što je hazreti Ali zadobio smr-tonosan udarac mačem, otišao sam do njega. Pao sam na njego-ve noge i plakao. Imam Ali reče: ‘O Asbag, ustani! Zašto plačeš? Preda mnom je put do Dženneta.’ Rekao sam: ‘Ja znam da si ti zaljubljenik susreta sa Allahom i pred tobom je put do Dženneta. Ali ja ne plačem zbog tvog odlaska. Ja plačem zbog sebe!’”31

29 Ibn Asîr Džazari: Usdu-l-gâbe, poglavlje o Zapovjedniku pravovjernih, Aliju ibn Ebu Talibu, sv. 4, str. 34-35; Ahmed Ibn Hadžar El-Hejtami El-Meki Eš-Šâfei: Es-Savâ‘iq el-mahreqe, str. 74.

30 Ibn Asîr Džazari: Usdu-l-gâbe, sv. 4, str. 35.31 Medžlisi: Bihâru-l-envâr, sv. 42, str. 204.

49

prisnost i žudnja imama alija i imama husejna za smrću

Imam Husejn, zaljubljenik u svoga Gospodara i susreta s Njim, u posljednjim trenucima svog ovozemaljskog života, kada iscrpljen i izranjavan pada na zemlju, reče:

تغيثني! مسممبود سواك، يا غياث ال رك، ال معم مم

ليما أل إله رضا بقضاك، تسم

راکعيال لکم أ

مت ال تمم يم

ا ف هواک و أ ق طر

مل

مت ال

مترک

سواک

فؤاد إلمبا لما حن ال ب إرم

متن ف ال عم فلوم قط

“Bože moj, zadovoljan sam Tvojom odredbom, potčinjen Tvojoj za-povijedi, nema obožavanog do Tebe, o Ti Koji pomažeš one koji traže pomoć!

Napustio sam sve stvoreno iz ljubavi za Tobom, učinih djecu jetimima da bih Tebe vidio.I da me na komade isjeku, iz ljubavimoje srce ne bi željelo ništa osim Tebe!”

3. PREDAVANJE

Uzroci straha od smrti

53





ن آيىاتنىا ينى هم عى الذ ا وى نوا بهىىأ اطمى نيىا وى رىضوا بالىياة ادل اءىنىا وى ينى الى يىرجونى لقى إنذ الذ

نوا يىكسبونى ا كى اهم انلار بمى وىأ ولىئكى مى

فلونى أ غى

Onima koji se ne nadaju susretu s Nama i koji se zadovolje životom ovoze-mnim, pa u njemu smiraj nađu, i koji su prema znacima Našim nemarni, prebivalište će Vatra biti zbog onoga što su stekli!1

Prethodno smo utvrdili da je smrt dušino napuštanje Ovog materijalnog svijeta i ulazak u Ahiret, odnosno Svijet Berzaha, a potom stupanje na Sudnji dan, jer duša nije materijalna katego-rija, već je oblik prefinjene nematerijalne supstance.

Kada se govori o nastanku duše, postoje dva mišljenja. Stajalište koje Ibn Sina podržava jest ono po kojem je duša nastala u Svijetu melekuta, nebeskom svijetu lišenom mate-rije, a potom je spuštena u svoje ovozemaljsko tijelo. Nakon zaposjedanja materijalnog tijela duša koristi njegove organe i udove u obavljanju radnji kao što i zanatlija koristi oruđa u svojim djelatnostima. Nakon nekog vremena duša smrću na-pušta i ostavlja tijelo, kako Ibn Sina kaže u svojom poznatom spjevu ‘Ajnijje (عينيه), gdje iznosi učenje o duši, iako u nekim

1 Jûnus (10), 7-8.

54


svojim drugim djelima učenje o duši uspostavlja na drugim temeljima.2

ز و تمنع ورمقآء ذات تعز فع رممحل األ

ممك من ال هبطتم إل

قع و ه الت سفرتم و لمم تتبم لة عرف مقمممجوبة عنم ک

ع ذات تفج کرهتم فراقك فهم مك و ربما وصلتم ع کرمه إل

قعمل راب الم

ملفتم ماورة ال

أ ا واصلتم نستم فلم

نفتم و ما أ

أ

U nastavku kaže:

قع قها لمم يرم عالمني فخرممف ال و تعود علمة بکل خفية

لع مطمم ال

حت لقدم غربتم بغيم مان طريقها الت قطع الز وهممع3

منه لمم يل

ثم انمطوی فکأ م

ملق بال

ق تأ ها برم ن

فکأ

Ibn Sina u ovoj kasidi čovjekov ruh i nefs obdaren razumom upoređuje sa golubom visokoletačem, čije je biće uzvišeno i na nedokučivom je mjestu, koji se iz tog uzvišenog gnijezda spustio u ovaj kafez od tijela. Opisujući ga on kaže:

1. Spustî se u tijelo iz mjesta uzvišena i najvišeggolubica visokoletač (duša) koja ima visok i nedokučiv položaj.

2 Ibn Sina u svojim djelima Šifâ i Nedžât prihvata mišljenje po kojem su tijelo i duša istovremeno stvoreni, dok se u kasidi ‘Ajnijje njegovo mišljenje približilo išraki, odnosno iluminističkom učenju.

3 Cijela ova kasida zabilježena je u Logatnâme-je Dekhoda, str. 653, kao i u knjizi Džašnâme-je Ibn Sina, autora Zabîhullah Safâa, sv. 1, str. 116-117, a na 116. str. on kaže: “Postoje mnogobrojni komentari ove kaside, kao što je i komentar učenika Ibn Sine Abdul- -Vâhida ibn Muhammeda el-Džûrdžânija, pa komentar Afîfuddîna et-Tilmisânija (umro 690.) pod naslovom El-Kešfu we bejân fi ‘ilmi ma‘rifeti-l-insân, kao i komentari Sulejmana el-Mahûzija el-Behrânija, Davuda el-Entâkija, Sadîduddîna el-Mennânija, Muhjiddîna ibn el-Arabija i Mir Sejjid Šarîfa Džurdžânija, te drugi komentari iz skorijeg doba.” Također kaže: “Ova kasida je štampana u Ibn Ebu Usejbijevom Tabakâtu-l-etibbâ’, sv. 2, str. 10-11, u Nâme-je dânešvarân i Šejh Behâijinom Kaškulu, egipatsko izdanje, str. 186. Baron Carrade Vaux je ovu kasidu štampao i preveo na francuski u Madžalle-je Āsijâi, 9. ciklus, sv. 4, str. 157-173. Na turski jezik je preveo Harîmi. Postoji i perzijski prijevod koji ćemo u nastavku navesti. [...]”

55

dva razliČita mišljenja ibn sine i mulla sadre o nastanku duše

2. Ta suptilna duša skrivena je pred okom svakog arifa i obaviještenog,al’ neobično je da stalno razotkriva lice svoje i pokazuje se pred ljudima svim.

3. Ta suptilna duša obdarena razumom vezala se za zemno tijelo protiv volje svoje,

al’ je neobično da nakon što se vezala za njega ne želi da ga napusti, već tuguje i pati nad njim.

4. U svom položaju ona je prezirala materijalno tijelo i nije imala osjećaj bliskosti sa njim,

a čim se vezala za njega, postala je prisna sa ovom pustom, nenastanjenom razvalinom.

U nastavku kaže:

18. Ta duša vraća se, ali sada kao znalac svake skrivene stvari u Kreaciji, njeno pocijepano je popravljeno,

stoga ne samo da su se otklonili tragovi pada i poniženja toga već se sada diže obogaćena znanjem o tajnama Kreacije.

19. Ova suptilna duša je ta kojoj je vrijeme prekinulo put, tako brzo je došla i otišla da je,

prije izlaska na istoku položaja, stepena i savršenstava na Ovom svijetu, ona već zašla, i ne izronivši, skrila se na zapadu.

20. Kao da je njena vezanost za Svijet materije i čovjekovo tijelo bila poput bljeska

koji zablista i osvijetli stanište, a potom odjednom utrnu u sebi kao da nikada nije ni sijao.

Ovo je vjerovanje i učenje Ibn Sine u vezi sa nastankom duše, načinom njene povezanosti sa tijelom, kao i njenim napuštanjem tijela.

Drugo mišljenje je ono koje iznosi Mulla Sadra, a ogleda se u njegovoj poznatoj rečenici: “Duša je kod nastanka tjelesnog po-rijekla, a duhovnog je opstojanja.” (جسمانية الدوث و روحانية القاء) Dakle, uobličenje i formiranje duše je tjelesnog porijekla, a pod uticajem supstancijalnog kretanja i prolaska usavršavajućih stepe-na postala je nematerijalna, odnosno duhovna.

56


Isti metod i put slijedio je i Hâdž Mulla Hâdi Sabzevâri u svom djelu Gureru-l-fawâ’ed, gdje iznosi mišljenje identično Mulla Sa-drinom, samo u stihu:

مانيهم و ف القا تکون روحانيهم س ف الدوث جسم انلفمDuša kod nastanka je tjelesna, a u opstojanju je duhovna.

Naravno, ako dušu posmatramo u njenom kretanju i poništa-vanju, uvidjet ćemo da ona prolazi kroz nekoliko faza, od mate-rijalnog izvorišta do nematerijalne supstance. Da bi približio usa-vršavajuće kretanje kroz koje duša prolazi, Mulla Hâdi Sabzevâri to upoređuje sa primjerom ugljena koji je stavljen pored vatre. Taj ugljen prvo prima toplotu i zagrijava se, da bi se u narednoj fazi zacrvenio, u trećoj proplamtio, a u četvrtoj počeo isijavati svjetlost. O istom svjetlu Attâr je ispjevao stihove:

Tijelo nije bilo odvojeno od duše, već dio je njen,a duša nije odvojena od Apsoluta, već dio je Njegov.4

U svakom slučaju, prema oba mišljenja, smrt predstavlja du-šino napuštanje tijela i njeno prekidanje veza sa materijalnim. Nematerijalna supstanca se nastavlja kretati ka svom uzvišenom položaju, a kafez tijela ostavlja napušten.

Šejh Saduk, a i drugi, prenose riječi Allahova Poslanika, s.a.v.a.:

تمم للبقاء، و إنما تنمتقلون منم دار إل دار فناء بلم خلقممتم لل ما خلقم

“Vi niste stvoreni za nestajanje, već ste stvoreni za postojanje. Uistinu, vi se samo (posredstvom smrti) preseljavate iz jedne kuće u drugu!”5

Također Šejh Saduk u ‘Ilelu-š-šerâ‘e prenosi riječi Imama Sadika: “Čovjek je stvoren od dimenzija Ovoga svijeta i Ahireta. Kada je Allah objedinio ovo dvoje, nastao je čovjekov život na Ovom svi-jetu, jer je duša spuštena iz Nebeskog svijeta u Ovaj svijet. Kada je

4 Hakim Mulla Hâdi Sabzevâri: Šarh Manzûme, Gureru nefse Nâteqe, izdanje Nâseri, na margini 298. str.

5 Allame Tabatabai: Risâle El-Insân b‘ad ed-dunjâ (Risala o čovjeku nakon Ovog svijeta), u rukopisu, str. 2; hadis je izvorno zabilježio Šejh Saduk u Risâle akâ’d; Medžlisi: Bihâru- -l-envâr, izdanje Kompâni, sv. 14, str. 409.

57

naČin obuhvatanja meleka Čovjeka

Allah razdvojio ovo dvoje, a to razdvajanje je zbilja smrti, ahiretski aspekt se vratio nebu. Život je na Zemlji, a smrt na Nebesima. Zbog toga što su se duše odvojile od tijela, duša i svjetlost su se vratile svom prvotnom položaju moći, a tjelesa su ostavljena jer su ona od Ovog svijeta.”6

U Kur’anu se smrt tretira kao Istina (حق), dakle kao jedna real-nost i zbilja, a ne imaginaran događaj.

يد ا كنتى منه تى وت بالىق ذىلكى مى ة المى كرى اءىت سى وىجىSmrtna muka je došla sa Istinom i svojom zbiljom, to je ono od čega si bježao.7

U ajetima koji prethode ovom ajetu i dolaze iza njega kaže se:

بل من حى ه إلى قرىب ىأ ن نى وى نىفسه به توىسوس ا مى نىعلىم وى انى اإلنسى لىقنىا خى د لىقى وى

يىلفظ ا مى قىعيد ال مى الش ن وىعى الىمني ن عى المتىلىقيىان تىلىقذ يى إذ ريد الوىا كنتى وت بالىق ذىلكى مى ة المى كرى اءىت سى تيد وىجى يه رىقيب عى ى من قىول إالذ دلىا هى عى مذ نىفس ك اءىت وىجى الوىعيد يىوم لكى ذى ور الص ف نفخى وى يد تى منه كى بىصى اءىكى فى نكى غطى فنىا عى شى ا فىكى ذى فلىة من هى د كنتى ف غى هيد لىقى ائق وىشى سى

ديد الىومى حىMi smo stvorili čovjeka i znamo sve šta mu šapće duša njegova (koja mu stalno čini vesvesu)! I Mi smo mu bliži od vratne žile kucavice. A pošto se sretnu dva susretača, sjedeći jedan zdesna, a drugi slijeva, čovjek ni riječi ne izusti, a da uz njega nema nadzornika spremna! Smrtna muka je došla sa Istinom i sa svojom zbiljom ( ق to je ono od čega si bježao! I u Rog će ,(بالىse puhnuti, pa eto Dana kojim se prijeti, i doći će svaka duša vodičem i svje-dokom praćena: “Bio si spram ovoga u nemaru, pa smo ti skinuli koprenu, i pogled tvoj danas je oštar!”8

Prema tome, oštroumnost je u tome da čovjek percipira zna-čenje zbilje smrti i sebe pripremi za nju. Medžlisi u knjizi Pravda

6 Šejh Saduk: ‘Ilelu-š-šerâ‘e, 96. poglavlje, ‘Illetut-tebâ’e weš-šahavât wel-muhabbât, Nedžef, 1385. god., str. 107.

7 Qâf (50), 19.8 Qâf (50), 16-22.

58


i Proživljenje (El-‘adl we el-me‘âd) prenosi od velikana muhadisâ Husejna ibn Saîda govor Imama Bakira:

قال: يس؟ مأك المؤمنني أى سلم: و آل و عليه اهلل رسول اهلل صل سئل قال:

همم إستعدادا ل مومت و أشدمثهمم ذکرا لل

مأك

“Bio je upitan Allahov Poslanik, s.a.v.a.: ‘Ko je najoštroumniji od vjerni-ka?’, na šta je on odgovorio: ‘Onaj ko se najviše prisjeća smrti i najbolje je pripremljen za nju.’”9

U istom izvoru navodi se da Imam Sadik prenosi od Allahova Poslanika, s.a.v.a.:

مومت ميس انلاس منم کن أشد ذکرا لل

مأك

“Najoštroumniji čovjek je onaj koji se najčešće prisjeća smrti.”10

Ako je smrt u značenju upravo ove svima očigledne pojave prestanka rada tijela – u što nijedan čovjek, ma kojem sloju društva pripadao, nema ni najmanju sumnju – onda se postavlja pitanje kakav trag sjećanje na smrt ostavlja na čovjeka. Također, kakvu korist čovjek ima od pripremanja za smrt i od toga da čvrsto vje-rovanje u smrt smatra jednim od svojih savršenstava?

Jasno je da se misli na postaje i faze kroz koje čovjek prolazi nakon smrti, gdje se čovjek susreće sa učincima i posljedicama svojih djela. Upravo su u pogledu ovoga ljudi sumnjičavi, zbog čega su poslanici i Božiji prijatelji bili izloženi teškim obavezama i zbog čega su filozofi i mudraci iznosili argumente u prilog opsto-janja duše i njene nematerijalnosti. Razlog ljudske sumnje leži u tome što čovjek želi da se osvjedoči u sve postaje i faze putovanja nakon smrti, kao i u učinke svojih djela još na Ovom svijetu i da osjetilnim organima shvati njihovu zbilju. Budući da je takvo šta nemoguće, on pada u sumnju. Jasno je zašto je to nemoguće. Zato što je pretpostavka da se to treba dogoditi nakon smrti, a u suprot-nom proživljenje i povratak Bogu ne bi ni postojao.

9 Medžlisi: Bihâru-l-envâr, izdanje Ahundi, str. 126.10 Ibid, str. 135.

59

nemogućnost spoznaje stanja poslije smrti osim nakon oslobađanja od materije

Nadalje, prema čvrstim dokazima o opstojanju duše nakon smr-ti, ono što čovjek percipira nakon smrti ne dešava se preko osjetil-nih sredstava percepcije i materijalnih moći kojim čovjek raspolaže na Ovom svijetu, već nematerijalnim sredstvima percepcije koja su stalno sa dušom. Prema tome, čovjek želi da zbilje vezane za razdoblje nakon smrti shvati još u ovom životu, i to osjetilnim sredstvima percepcije, što nikako nije moguće.

Istu grešku čovjek čini i u pogledu spoznaje Boga, pa zapada u sumnju. Čovjek želi da Uzvišeno Božije Biće percipira osjetilom, a pretpostavka je da Uzvišeni Bog ne podliježe osjetilnom.

Isto tako, čovjek želi da Boga percipira imaginalnim i umskim moćima, a Uzvišeni Tvorac je Vječni, bez početka i kraja. Kako je u takvom slučaju moguće da umska ili imaginalna slika obujmi Boga i spozna Ga?

Kao što treba steći uopćeno uvjerenje o Uzvišenom Bogu, dok istinska spoznaja nastaje nakon utrnuća i poništenja u Njemu, isto tako treba imati neko uopćeno vjerovanje i uvjerenje u postaje nakon smrti, na putu povratka Bogu, što posvjedočuje srce i duša, a kvalitet i zbilju toga moguće je shvatiti jedino nakon što čovjek zakorači na taj put. Budući da je smrt prelazak iz Svijeta materije i prirode u viši Svijet nematerijalnosti, odnosno Svijet tedžerruda11, a to se neće ostvariti sve dok se kretanje ne zaustavi i dok se ne umrtve i ne utihnu izvanjska i unutrašnja osjetila, iz ovoga slijedi da se smrt ne može vidjeti ovosvjetskim materijalnim očima, a mi očekujemo da baš tako vidimo smrt i spoznamo ulazak u drugi svijet. Pošto je to nemoguće, ljudi zapadaju u sumnju. Šta će biti poslije smrti? Kako to izgleda? Da li ima obračuna nakon smrti? Ili je čovjek samo ovaj materijalni sklop, čijom smrću i čovjek nestaje; duša je nestala, a nema ni nefsa: Kad on vrijedan spomena ne bi.12

Šejh Saduk u El-Hisâlu prenosi hadis Imama Sadika:

به بشك ال يقني فيه من الموت لمم يلق اهلل عز و جل يقينا ال شك فيه أشم

11 Svijet viši u kojem je čovjek oslobođen od svih vidova materijalnosti i ograničenja. U nastavku knjige će biti više riječi o ovom svijetu. (Op. prev.)

12 El-Insân, 76:1.

60


“Allah, dž.š., nije stvorio izvjesnost (jekin) u koju nema nikakve sum-nje, a da je sličnija sumnji u kojoj nema nikakve izvjesnosti, kao što je smrt.”13

Predaju sličnog značenja, samo uz veći komentar, prenosi Sejjid ibn Tâvûs u djelu Felâhus-sâ’il iz knjige Aš’asijjât Muhammeda ibn Muhammeda ibn Aš’asa sa lancem prenosilaca koji seže do Imama Alija.

Smrt je pojava u koju nema nikakve sumnje, ali je toliko slična neizvjesnoj pojavi da se mnogi ljudi prema njoj ponašaju i ophode kao prema nečemu za šta se sumnja da li uopće ima zbilju i realitet.

Zapravo, istina je da nema ničeg stvorenog poput smrti. Pored toga što su svi ljudi ispratili svoje očeve i majke, braću i sestre, bli-žnje i daljnje, i svojim očima su vidjeli da su ovi sav trud i sve što su napravili izgubili i ostavili drugima, a u grob su položeni sami i bez igdje ičega, oni koji ostaju ipak nastavljaju raditi isto kao i oni koji su ih napustili, ne uzimajući ni najmanju pouku iz toga. Ponašaju se kao da smrt njima nije propisana, nego samo onima koji su već umrli.

Ovo je jekin, odnosno očigledna pojava i izvjesno znanje koja veoma liči na sumnju. Ova sumnja toliko liči na zbilju, odnosno prikazuje se kao zbilja po kojoj se smrt nikada nije desila na Ovom svijetu i da je smrt svih koji su umrli upitna. A ustvari, nije tako. Pitanje smrti je potpuno drugačija pojava. U smrt svih koji su umrli i njihov nestanak sa Ovog svijeta nema nikakve sumnje.

13 Šejh Saduk: El-Hisâl, str. 14, 1389. god; a u djelu Târîh Jaqûbî, izdanje Dâru sâder – Bejrut, sv. 2, str. 100, 1379. god, prenosi se od Allahova Poslanika, s.a.v.a., da je sjedeći na devi održao govor u kojem je rekao: “O ljudi! Kao da je smrt propisana za druge, a ne i za nas. Kao da je Istina obavezna za druge, a ne i za nas. Kao da su onî umrlî koje smo ispratili otputovali, a malo ih je koji su nam se vratili. Zauzeli smo njihova mjesta i njihovo nasljedstvo jedemo. Kao da ćemo mi vječno biti nakon njih. Mi smo već zaboravili svaku opomenu i pouku. Vjerujemo u sve propadajuće. Blago li onome koga su njegove mahane zaokupile i spriječile od zanimanja za mahane drugih ljudi! On udjeljuje od imetka koji je stekao ne čineći grijeh. Samilostan je prema poniznim i nesretnicima. Druži se sa ljudima koji razumiju vjeru i mudracima. Blago li onome ko ukroti svoju dušu, uljepša svoju ćud, popravi svoje stanje, udalji se od ljudi i koga sunnet učini širokogrudim, a udalji od novotarija!”

61

istinski razlozi straha i bježanja od smrti

Treba vidjeti šta je uzrok toga da se na smrt gleda drugačije nego što je njena zbilja i kako to da je sumnja zauzela mjesto si-gurnog. Život na Ovom svijetu ima dva vida. Kao što smo rekli, on ima i spoljašnjost i unutrašnjost. Spoljašnjost ovog života je u ljepotama, vezanju srca za Ovaj svijet, uronjenosti u zadovoljava-nje strasti i sl. Unutrašnjost njegova počiva na moralu, savjesti, iskrenoj namjeri, čistom oku, čistom govoru, pomaganju drugi-ma, požrtvovanosti, znanju, bogobojaznosti, itd. Čovjeku koji je u životu na Ovom svijetu predao svoje srce njegovoj spoljašnjosti, koji nije imao nikakva doticaja sa unutrašnjim i nije crpio snagu iz savjesti, koja je, zapravo, veza sa Bogom, čovjeku koji nije kontro-lirao svoja osjetila, već je životu prilazio olahko i bez imalo osjeća-ja odgovornosti, čije se srce stalno ispunjavalo ljubavlju za Ovim svijetom, sve do razine kada svoje voljeno i traženo nije vidio ni u čemu drugom do u Ovom svijetu – veoma je teško umrijeti. Ovaj svijet je najvrjednije što je imao. Svoj ovosvjetski život je utrošio na ostvarenje ovosvjetskih ciljeva, kao što su imetak, potomstvo, društveni položaj, itd. Pribjegavao je postupcima i djelima da bi za sebe i svoj položaj našao mjesta u srcima ljudi. Većinu svog života potrošio je u sticanju i ostvarenju lažnih vrijednosti. Podnosio je mnogobrojne teškoće radi svoga potomstva. Gomilao je imetak i u njega se pouzdavao. Mnogo hladnih i vrelih dana potrošio je u sticanju ovih lažnih vrijednosti. Ukratko, cio svoj život do po-sljednjeg trenutka utrošio je u prividno i nestvarno.

Prirodno je da je on prema svakoj toj stvari i položaju razvio ljubav. Svaka od tih stvari ga kao lanac veže i privlači sebi. I on sada, takav, treba napustiti Ovaj svijet. Imetak ga zove sebi, prijate-lji ga zovu sebi, položaj ga zove sebi, porodica i djeca ga zovu sebi. U svom umu je uzgojio duge nade koje su se uobličile u imagi-narno biće koje ga opet zove sebi. Ovakav čovjek treba otputovati na Ahiret. Šta to znači? To znači da se oprosti sa Ovim svijetom, nakon čega nema povratka ni za tren. Sve ostvarene i neostvarene stvari treba pokopati i zaboraviti.

Štaviše, on sada pred sobom vidi svoje voljeno tijelo, koje je li-ječio čak i od svrbeža, a sada ga treba odbaciti i ostaviti u zemlju kao hranu za gmizavce i insekte. Njegovo tijelo u grobu će biti mjesto

62


nastanjivanja i prolaska zmija i akrepa. Biće poklopljen teškom zemljom. Vremenom će struhnuti i rastočiti se u zemlju. Sve to on sada vidi u jednom trenutku.

S druge strane, nije se kretao na temelju razuma i savjesti. Nije osvijetlio svoj ahiretski put. Nije se upoznao ni stekao bliskost sa Božijim robovima. On nije stekao nikakva znanja o unutrašnjem, odnosno onostranom. Zastranio je sa puta pravednosti. Oskrna-vio je i prekršio prava drugih bića. Nije se pokoravao Bogu. Svoje čelo nije položio na zemlju pred Onim Koji je sve ove neobične i začuđujuće pojave i stvorenja doveo u postojanje. Nije se žrtvo-vao za druge. Nije pomagao nesretnicima ni siromašnim. Svoju dušu nije dobrim djelima oživio onostranim životom.

Kako da u ovakvom stanju napusti Ovaj svijet?! Kako da on sada, sa teškoćama koji mu prijete sa svih strana, preplavljen osje-ćajem izgubljenosti, napuštenosti, zbunjenosti, zaprepaštenosti i nesreće, poželi krenuti u Svijet koji stoji pred njim?! Ali, poziv je došao i nema odstupanja ni čekanja. Mora se krenuti!

Ako bi se čovjeku u ovakvom položaju reklo da će umrijeti za jednu godinu, cio Ovaj svijet u njegovim očima postao bi taman i omražen. Imao bi osjećaj kao da su sve kazne i poteškoće Ovog svi-jeta pale na njegova pleća. Kao da se planina razbila o njegovu glavu.

Međutim, ako se vjerniku, koji je uspostavio vezu sa Bogom i očistio dušu, kaže da će umrijeti naredni dan ili za jedan sat, u odgovoru će reći: “Hvala Bogu! Napuštam Ovaj svijet i mije-njam ga za Vječni. Napuštam svijet oholosti, a nastanjujem se u svijetu uzvišenih smislova. Napuštam ograničeni svijet, a odla-zim u bezgranični.”

Ovu posuđenu dušu što Hafizu dade prijateljJednoga dana lice ću mu vidjeti i predati mu je14

* * *

Danju moje riječi ovo su, a noću govor mi istoZašto nesvjestan stanja srca svoga sam?

14 Hafiz: Divân.

63

posredstvom veze s bogom vjernik uopće nema strepnje od smrti

Odakle došao sam i zbog čega dođoh?Kamo idem i zašto mi ne pokaza domovinu?

Ptica nebeskog vrta sam, ne zemaljskog svijetaNa dva-tri dana od tijela mi kafez skrojiše.

Neka je sretan onaj dan kada poletim ka prijateljuKada zamahnem krilima težeći njegovoj blizini.

Svojom voljom ne dođoh ovdje da tako se vratimOnaj što dovede ponovo će odvesti u domovinu nas.15

U tom prostranom svijetu nema tuge, sjete, bola, žala, umora, bolesti, brige i prijetnje. Tamo je svijet čistog života, izvorište iz koga se život izlijeva na ostale svjetove, apsolutna ljepota, biserna svjetlost, tamo su čista bića, meleci, poslanici i Božiji prijatelji. Tamo je rudnik Božije uzvišenosti i časti te čista spoznaja, spozna-ja uzvišenih zbilja bez koprena. Zato vjernik nema nikakve strep-nje ni straha od smrti, štaviše, on cijelim bićem ide njoj ususret. On sa prvim znacima smrti brzo kreće njoj ususret. Pod pretpo-stavkom da je vjernik na Ovom svijetu bio obasut svim blagodati-ma i nije bio izložen nedaćama, opet on bi željno iščekivao smrt i preseljenje na Ahiret, jer, kako Kur’an kaže:

بقىري وىأ اآلخرىة خى وى

A Svijet onaj bolji je i vječan je!16

To je Svijet spoznaje i susreta sa Bogom. To je mjesto percep-cije zbilja i otkrivanja suptilnih i tanahnih Istina koje neće biti ničim prekrivene. Zato vjernik već pri najavi smrti sasvim lahko žuri njoj ususret.

Pod pretpostavkom da se nevjerniku, koji je na Ovom svijetu izložen svim oblicima nesreća, siromaštvu i nedaćama, i koji je prekinuo sve unutrašnje veze sa Bogom, kaže: “Umri!”, on opet

15 Dželaludin Rumi: Mesnevi, izdanje Mirhani, kraj 4. knjige, str. 420.16 El-A‘lâ (87), 17.

64


neće biti spreman da krene, jer zna da ide u Svijet u kojem će još više biti izložen patnji, potpuno odbačen i usamljen.

Vjernik priželjkuje susret sa Bogom jer vidi da njegov trud nije propao. On zna da ga bez ikakvih smetnji čekaju nagrade, počasti, bezgranična radost i uživanje u plodovima njegovog truda. On zna da će sve biti pripravljeno i prisutno. Ništa od onoga što mu je na Ovom svijetu bilo skriveno neće mu više biti skriveno. Na-puštanjem svog tijela, ma koliko mala koprena ono bilo, čovjek doseže krajnje stepene tedžerruda – oslobađanja od materije. Sa smrću on sebe vidi u zagrljaju blaženstva i sreće, u okrilju Božije Ljepote, i to vječno. Upravo zato on hrli smrti, jer mu je slađa i privlačnija od prve bračne noći.

Hafiz Širazi pjeva:

Dan rastanka i noć odvojenosti od dragoga kraju dođe Poželio sam to, zvijezda mi ode i problem prođe

Ono uživanje i blagostanje što jesen je donosilaKonačno s koracima proljetnog vjetra nestade

Jutru nade što isposnik zastora gajba postadeReci da izađe, jer djelovanje tamne noći kraju dođe

Bogu hvala što uz obod sreće šešira cvijetaNesreća zimskoga vjetra i slava trna prođe17

[...]

Šejh Saduk u Me‘âni-l-ahbâru prenosi da je Imam Hasan imao prijatelja koji se volio šaliti. Desilo se da on jedno vrijeme nije išao kod Imama Hasana, nakon čega je ponovo otišao do njega. Imam ga upita: “Kako si?” On reče: “O sine Allahova Poslanika! Vrijeme provodim suprotno onome što želim, suprotno onome kako Allah želi i suprotno onome kako šejtan želi.” Imam Hasan se nasmi-ja i upita: “Kakvo je to stanje?” On reče: “Allah, dž.š., želi da Mu se bude pokorno i da se nikada ne počini grijeh, a ja nisam takav.

17 Hafiz: Divân.

65

silna žudnja vjernika za smrću

Šejtan želi da činim grijehe i da nikako ne budem pokoran Allahu, a ja nisam takav. A ja želim da nikad ne umrem, a nisam takav.” Tada čovjek ustade i reče: “O sine Allahova Poslanika, šta je s nama, osje-ćamo odvratnost spram smrti i ne ljubimo je?!” Imam Hasan reče:

من لة انلقم رهون تکم نمتم أ و دنياكمم تمم رم عم و آخرتکمم ربمتمم خم

أ نکمم

أل

ران إل الراب العمم“Zato što ste vi razrušili vaš Ahiret, a uredili vaš Dunjaluk. I vi mrzite da se preselite iz uređenog u srušeno.”18

Imam Zejnu-l-Abidin prenosi: “Kada su na dan Ašure prilike postale teške po Husejna ibn Alija ibn Ebu Taliba, oni koji su bili s njim, kada bi ga pogledali, vidjeli bi da je bio u drugačijem sta-nju od njih. Kako su prilike postajale teže, boja njihovih lica bi se mijenjala, udovi bi im drhtali, a srca bi im obuzimao strah, dok su Husejn i odabrani uz njega bili takvi da im je lice bilo ozareno i prosvijetljeno, udova smirenih i duša blaženih. Jedan drugom bi govorili: ‘Pogledaj! Ovaj čovjek kao da nikakva straha od smrti nema!’ Imam Husejn im reče: ‘Strpite se, plemeniti sinovi! Smrt nije ništa drugo do most koji vas prenosi iz nesreće i patnje u prostrane Džennete i stalnu neprekinutu blagodat. Kome od vas je odvratno da se preseli iz zatvora u dvorac? Da, smrt za vaše neprijatelje nije ništa drugo do premještanje iz dvorca u zatvor i kaznu. Uistinu, meni je otac prenio da je Allahov Poslanik, s.a.v.a., rekao: ‘Ovaj svijet je zatvor za vjernika, a Džennet za nevjernika. A smrt je most koji ove odvodi u Džennet, a one u Džehennem.’ Ja ne lažem i meni nije slagano.’”19

Ako smrt muško je reci da meni dođe!Da čvrsto je stegnem u zagrljaj.

Da dušu joj uzmem dragocjenu,Ona od mene ogrtač da uzme šareni!

18 Šejh Saduk: Me‘âni-l-ahbâr, Bâb navâdir el-ma’âni, str. 389, predaja 29.19 Ibid, str. 288, Bâbu ma’na-l-mavt.

4. PREDAVANJE

Životni vijek kao najveći kapital za usavršavanje

69





نيىا نؤته ن يرد ثىوىابى ادل ال وىمى ؤىجذ ن تىموتى إالذ بإذن الل كتىابا مىنى نلىفس أ ا كى وىمى

اكرينى نىجزى الشذ ا وىسى ة نؤته منهى ن يرد ثىوىابى اآلخرى ا وىمى منهىNijednom živom biću nije umrijeti bez Allahova naređenja, po Knjizi rokova (času suđenom). Ko želi nagradu Ovog svijeta, dat ćemo mu, ko želi nagradu Onog svijeta, dat ćemo mu! A zahvalne ćemo nagraditi!1

Iz ovog ajeta može se shvatiti da je Ovaj svijet mjesto slobod-nog izbora. Uzvišeni Allah je čovjeka stvorio slobodnog i podario mu je različite oblike nagona, osjećaja, emocija, moć uma, materi-jalne, prirodne i duhovne sklonosti, sve sa ciljem da čovjek svojim izborom pređe put.

Ako je čovjekov životni cilj da na Zemlji zadovoljava svoje stra-sti, da emocije i osjećaji prevladaju nad moći uma i da, kao proizvod toga, uzurpira tuđa prava, njegov kraj će biti u skladu s tim, a to je isprazno, lažno, prolazno i kratkoročno ovosvjetsko zadovoljstvo.

S druge strane, ako svoj život uspostavi na temeljima logike razuma i ako bude snagom uma neprekidno vladao emocijama, držao ih umjerenim i svaku od njih koristio u potrebnoj mjeri, njegov trud će biti očuvan kod Uzvišenog Boga i On će ga isto-vjetno i nagraditi.

1 Ali ‘Imrân (3), 145.

70


U knjizi Džâmi‘u-l-ahbâr prenosi se da je čovjek upitao Ebu Zerra: “Zašto mi mrzimo smrt?”, na šta on reče: “Zato što te vi uredili Ovaj svijet, a uništili Budući. Zato osjećate odvratnost da se preselite iz uređenog u srušeno.”

Ebu Zerr je upitan: “Kakvo će biti naše stanje pri dolasku kod Boga?”, na šta on reče: “Dvije su skupine ljudi: dobro-činitelji i grješnici. Dobročinitelj će biti poput onoga koji se vraća svojoj kući nakon odsustva (dočekan svakim oblikom po-časti i izrazom ljubavi), a stanje grješnika će biti poput odbje-glog roba koji se vraća svom gospodaru (dočekan prijekorom i omrazom).”

Ebu Zerr je također upitan: “Kako vidiš naše stanje kod Allaha?” On odgovori: “Svoja djela predočite Knjizi Božijoj, uzvišen i slav-ljen je On:

حيم ارى لىف جى ارى لىف نىعيم إونذ الفجذ برىىإنذ األ

Čestiti će sigurno u Džennet, a razvratnici sigurno u Džehennem.”2

Neki čovjek je upitao Ebu Zerra: “Gdje je Božija milost?” On reče: “Uistinu, Božija milost je blizu dobročinitelja.”3

U skladu sa ovim, onaj čovjek koji, dok čini loša djela, ima i nadu u Božiju milost, nije blizu Božijoj milosti. Ustvari, takva nada kod njega je lažna.

Poznata je sljedeća predaja od Allahovog Poslanika: “Džennet je pokriven nesrećama i strpljivošću, pa ko se strpi pri nesrećama na Ovom svijetu, ući će u Džennet. Džehennem je pokriven za-dovoljstvima i strastima, pa ko preda svoju dušu zadovoljstvima i strastima, ući će u Vatru.”4

Iz ovog hadisa može se shvatiti da sva djela koja čovjek obavlja trebaju biti postavljena na temelju Istine, a djelovanje po Istini nije lahko.

Naprimjer, čovjek želi udijeliti siromašnim ili pomoći si-roče. Da bi se obavilo to djelo, postoji potreba da čovjek učini

2 El-Infitâr (82), 13-14.3 Medžlisi: Bihâru-l-envâr, sv. 6, str. 137, iz knjige Džâmi‘u-l-ahbâr.4 Ahund Mulla Muhammed Dževâd Sâfi: Misbâhu-l-felâh, litografsko izdanje, str. 30-31.

71

put do dženneta je postojanost i strpljivost u nedaćama

određene aktivnosti koje nose umor, trud, trošenje imetka i li šavanje odmora.

Čovjek želi da obiđe bolesnika. Treba preći određeni put, kupi-ti prigodan poklon, neko vrijeme sjediti kod bolesnika, vidjeti ga u lošem stanju, čuti kako jadikuje ili se žali, treba ga lijepom riječ-ju ohrabriti i obveseliti, pozvati ga na strpljenje. Ako je bolesnik dugo izložen teškoj bolesti i u takvom stanju izgovori tešku riječ, treba sa potpunom velikodušnošću i mirnoćom preći preko toga. U pravilu, treba obići bolesnika čak i ako dugi niz godina nismo s njim u dobrim odnosima i osjećamo odbojnost prema njemu. Naravno da je to teško. Čovjek snagom uma i bogobojaznošću treba savladati porive strasti da bi mogao djelovati.

Čovjek želi da klanja noćni namaz. Utonuo je u dubok i sladak san. Ustati i napustiti toplu postelju nije lahko.

Nije lahko postiti mjesec Ramazan kad su dani dugi i vreli. Nije lahko otići u džihad, napustiti kuću i izložiti se strijelama i maču. Obaviti hadždž nije lahko. Treba gole glave i bosih nogu tavafiti oko Kabe. Treba obaviti saj, otići na Arefat, noću doći na Maš’ar. Da bi se obavio hadždž, čovjek treba podnijeti cijeli niz poteškoća.

Treba se lijepo i sa samilošću odnositi prema siromasima. Sje-dati s njima. Jesti sa jedne sofre. Sve to nije lahko. Treba pod-nositi prigovore, psovke i proklinjanja. Nije lahko podnositi ne-znalice u svakodnevnom doticaju i da pritom čovjek ne pređe granice učtivosti.

Ukratko, ako čovjek želi da na Ovom svijetu živi dostojan-stveno, da svoja djela uobliči na temelju vrline i čistote, da dođe do položaja pokoravanja Bogu, da potpuno ispunjava Božije naredbe i u tome ne bude nemaran, da odgoji svoju dušu še-rijatskim asketizmom, cio njegov život bit će ispunjen nedaća-ma. Takav Božiji čovjek treba čvrstim i postojanim korakom ići kroz Ovaj svijet, jer je to put do Dženneta, Božijeg zadovoljstva i uvod u očišćenje duše. Dok čovjek ne očisti dušu, dosezanje Dženneta je nemoguće.

Džehennem je, s druge strane, ispunjen nesputanim niskim stra-stima, lažima, ogovaranjima, potvorama, pronevjerama, izdajama,

72


bludom, alkoholom, kockom, uzurpiranjem tuđeg imetka, krše-njem prava supružnika, djece, komšija, rodbine, prijatelja, poslov-nih saradnika, Poslanika.

Čovjek sa ovakvim djelima sebi je dao apsolutnu slobodu. Šta god vidi, to i zaželi. Kroz ova vratašca duša koja naređuje zlo, da bi ispunila želju srca, navodi da se učini svako zlo koje je srce vidjelo. Na kraju se duša ispuni lošim djelima, a to je Džehennem. Put do Džehennema je put potpune slobode, nepoštivanja bilo čega i neprihvatanja obaveza.

U predajama stoji da je Ovaj svijet proklet od Boga. U jednoj od uputa koje je Allahov Poslanik, s.a.v.a., izrekao Ebu Zerru stoji: “O Ebu Zerre, uistinu je Ovaj svijet proklet i prokleto je sve što je na njemu.”5

I u mnogim drugim predajama Ovaj svijet je pokuđen i rečeno je da je u udaljavanju od njega spas, a u okretanju njemu propast.

Smisao Ovog svijeta, koji je u predajama proklet i pokuđen, jeste življenje na temelju imaginarnih misli, strasti, prolaznih za-dovoljstava, nemara prema istinskom programu osmišljenom za čovjeka, neznanju i zaboravu na Boga. Ovaj svijet podrazumijeva življenje na temelju slijeđenja emocija, životinjskih osjećaja, div-ljih nagona i udaljenost od logike razuma.

Ovo je značenje Dunjaluka, dakle, niskog omraženog života nasuprot uzvišenom životu ispunjenom vrlinama. Zato nalazimo u Kur’anu da se Ovaj svijet spominje nasuprot Ahiretu.

فلونى ة هم غى ن اآلخرى نيىا وىهم عى اهرا منى الىيىاة ادل علىمونى ظى يىOni znaju samo spoljašnju stranu života na Ovom svijetu, a nemarni su prema Ahiretu.6

Svijet Ahireta, koji je unutrašnja dimenzija Ovog svijeta, jeste uzvišeni svijet, život racionalnog čovjeka. Ovaj svijet, pak, koji je svijet logike emocija i osjećaja, jeste nefsanski svijet.

Pokuđenost Ovog svijeta ne odnosi se na to da se čovjek, živeći na njemu, okorištava Božijim blagodatima. Nije grijeh da čovjek na

5 Šejh Tabersi: Makârim-ul-ahlâk, str. 258.6 Er-Rûm (30), 7.

73

znaČenje pokuđenost ovog svijeta

Ovom svijetu živi dugo i zdravo sa postojanom mišlju i sigurnošću srca. Mi nismo svojom voljom došli ovdje, niti živimo, niti umiremo. Stoga ni naš dolazak ni odlazak sa Ovog svijeta nije pokuđen. Ova Zemlja nije počinila grijeh. Planine, rijeke, vodopadi, zelenilo, vje-tar, kiša, zadivljujući prizori, četiri godišnja doba, Mjesec, Sunce, zvijezde, Mliječni put i ostalo – niko od ovoga nije počinio grijeh.

Na Ovom svijetu su živjeli Božiji prijatelji i poslanici. Oni nisu prokleti. Njihovo prisustvo i djelovanje na Ovom svijetu nije odbačeno ni pokuđeno i nije ih odvelo u poniženje i niskost.

Pod Ovim svijetom misli se na životinjski život. To znači da je čo-vjek – koji bi se svojom moći razuma trebao uzdignuti na najviše stepene i krajnju tačku čovječnosti – svoj život spustio na najniže razine i živi slijedeći logiku životinje. On je nemaran prema pro-mišljanju o ovom neobičnom ustroju i promišljanju o krajnjem čovjekovom cilju. Sva njegova briga je hrana, piće i zadovoljenje niskih strasti. On vidi svoj cilj i ideal u ubijanju i porobljavanju ljudi te lišavanju prava nemoćnih. On svoj život temelji i uređuje na iluzijama i ispraznim željama koje se ne mogu ostvariti.

Većina ljudi ovo je pogrešno shvatila i dunjalučki život je pri-hvatila kao obitavanje na planeti Zemlji i život određen materijom. Na tragu toga, misli se da je pokuđen ovaj aspekt materijalnog života i uživanje u dopuštenim ovosvjetskim blagodatima.

To je njihova velika greška. Upravo je život na Zemlji i uži-vanje u onome što je Gospodar podario – ako to bude popraće-no bogobojaznošću, pravednošću, lijepim svojstvima i vrlinama, pobožnošću i pokornošću Uzvišenom – najbolje sredstvo za do-sezanje Dženneta i istinskog uzvišenog života koji stoji nasuprot ovosvjetskom, niskom životu. Ova Zemlja, sa svim svojim svoj-stvima, kolijevka je odgoja čistih ljudi. Oni koji su se izravno i bez zastoja uzdigli u viši svijet uopće nisu ni zakoračili u Ovaj svijet. Zapravo, oni su stalno, okorištavajući se Božijim blagodatima, hodeći po Zemlji, živjeli uzvišeni čisti život.

Život na Ovom svijetu, tjelesno zdravlje, dug život, odmaranje uma nakon napornog rada, najbolji su temelji Budućeg svijeta i najbolji kapital na putu blaženstva, spasa i usavršavanja. U mno-gim predajama nalazimo da su poslanici radili, trgovali, čuvali stada,

74


sadili, odgajali voćnjake, provodili vodu. Ako je to ovosvjetski po-kuđeni i omraženi život, zašto su oni radili to što su radili?

Imam Ali je kopao bunare, dovodio vodu i uređivao zemlju, na koju je potom zasađivao palminjake i cijele njihove urode dijelio siromasima. To je uzvišeni život, a ne ovosvjetski pokuđeni život.

Jednom prilikom Imam Ali ponio je kožnu vreću. Jedan od prijatelja ga sretne i upita šta nosi na ramenu. Imam Ali odgovori: “Nosim palminjak. Ova vreća je puna košpica hurme. Nosim ih, pa ću ih zasaditi u palminjaku. Allah će dati berićeta i iz svake košpice će izrasti jedno drvo.”7

Jednog vrelog dana sufija Muhammed ibn Munkedir, sta-novnik Medine, na putu se sretne sa Imamom Bakirom koji je, oslonivši se na dvojicu svojih robova, išao u svoj palminjak. Mu-hammed ibn Munkedir u sebi reče: “Zar je ovo zuhd?! Sada ću otići do njega i posavjetovati ga.” Približio se i rekao mu je: “Nije primjereno da se na ovako vrućem danu sa takvom poteškoćom u hodu naprežeš da bi priskrbio Ovaj svijet! Ako u takvom stanju umreš, kakav ćeš odgovor imati pred Gospodarom?” Imam Bakir se okrenu ka njemu i reče: “Ako bi me smrt stigla u ovakvom sta-nju, stigla bi me u najboljem stanju ispunjavanja obaveze i sticanja halal imetka za sebe i svoju porodicu, očuvanja časti porodice i osiguravanja životnih potrepština. Hvala Allahu, jer ću kod Njega za ovo biti nagrađen. Ja se plašim da me smrt ne zatekne u grijehu.” Muhammed ibn Munkedir reče: “Htio sam da te posavjetujem u ovom poslu, a ti mene posavjetova.”8

U hadiskim knjigama postoje posebna poglavlja o sadakama i vakufima koje je Imam Ali darovao i ostavio za opće dobro.

Pri tumačenju ajeta: Gospodaru, podari nam dobro na Ovom svijetu i dobro na Ahiretu,9 prenosi se da se pod dobrom Ovog svijeta misli na halal imetak koji je čovjek stekao,10 ili kako stoji u poznatoj

7 Muhammed ibn el-Hasan el-Hurri el-’Âmeli: Wesâ’iluš-šî‘a, Kitâbu-tidžâret, poglavlje 10, hadis 1-2.

8 Šejh Mufid ovu predaju prenosi u knjizi Iršâd, u poglavlju o Muhammedu ibn Aliju El-Bakiru, kao i u drugim knjigama.

9 El-Beqare (2), 201.10 Šejh Tabersi: Medžma‘u-l-bejân, sv. 1, str. 298.

75

život na zemlji na osnovama svijesti o bogu i pravednosti nije ovosvjetski život

predaji: “Onaj ko se trudi da osigura sredstva za život svoje po-rodice je poput borca na Božijem putu.” Takav imetak nije od ovosvjetskog života, već je od džennetskog života Budućeg svijeta.

Ako čujemo nekoga da kaže kako Ovaj svijet ne koristi ničemu jer čovjek, na kraju krajeva, umire, trebamo znati da se misli na svijet strasti i nemara. Taj svijet ne donosi korist, što nije slučaj sa istinskim svijetom, odnosno svijetom zbilje.

Uglavnom, ako čovjeku ne bude ispravan Ovaj svijet, neće mu biti ispravan ni Ahiret. Ahiret koji se temelji na Ovom svi-jetu je ispravan. Svako savršenstvo koje steknemo, sa Ovoga je svijeta i stečeno je tokom ovosvjetskog života. Stoga je životni vijek najveći i najvrjedniji kapital koji je od strane Uzvišenog Boga darovan čovjeku.

Šejh Saduk prenosi da je Imam Sadik bio upitan za riječi koje se prenose od Ebu Zerra: “Tri stvari ljudi mrze, a ja ih volim. Ja volim smrt, siromaštvo i nesreću.” Imam Sadik reče: “Ta predaja nije tačna. Ebu Zerr je mislio na to da mu je smrt u pokornosti Bogu draža od života u grijehu. Siromaštvo u pokornosti Bogu draže mu je od imućnosti u griješenju. Nesreća u pokornosti Bogu draža mu je od zdravlja u nepokornosti.”11

Predaju sličnog sadržaja prenosi i Šejh Mufid u knjizi Emâli, medžlis 23, str. 112.

U knjizi ‘Ujûnu-l-ahbâr er-Ridâ prenosi se od Imama Askerija da je čovjek došao do Imama Sadika i rekao: “Dosadio mi je Ovaj svijet. Od Allaha želim smrt!” Imam Sadik na to reče: “Želi život da bi bio pokoran, a ne da činiš grijehe. Ako bi ostao živ i bio po-koran, to je bolje za tebe od toga da umreš, a da ne činiš grijeh niti si pokoran.”12

Šejh Saduk u djelu Me‘âni-l-ahbâr prenosi da je Imam Bakir rekao: “Niko od vas neće stići do istinskog imana dok u njemu ne budu tri svojstva: da mu je smrt draža od života, siromaštvo draže od imućnosti, bolest draža od zdravlja.” Neko upita: “Ko može biti takav?” Imam Bakir reče: “Svi ste vi takvi.” Potom reče: “Koje od ovih dvaju svojstava vam je draže: smrt u ljubavi prema nama,

11 Šejh Saduk: Me‘âniu-l-ahbâr, str. 165; Šejh Tabersi: I‘lâmu-l-verâ bi-e‘lâmi-l-huda, str. 264. 12 Medžlisi: Bihâru-l-envâr, sv. 6, str. 128.

76


ili život u mržnji prema nama?” Fudajl reče: “Kunem se Allahom, smrt u ljubavi prema vama nam je draža.” Imam Bakir reče: “Zar i u pitanju siromaštva i imućnosti te bolesti i zdravlja nije isto tako?” Fudajl reče: “Da, tako mi Allaha!”13

Gospodar nam je podario um, znanje, snagu, različite orga-ne, oči i uši, da njihovim posredstvom svakog trenutka možemo obavljati raznovrsne radnje i izdizati se stepen po stepen prema savršenstvu. Kada čovjek umre i napusti tijelo, on više nema prili-ku da se duhovno uzdiže.

Imam Ali u poznatom govoru, kada Hammamu opisuje bogo-bojazne, između ostalog kaže: “Da nema roka koji im je određen, duše u tijelima njihovim ne bi ostale čak ni za treptaj oka u žudnji svojoj za nagradom i strahovanju svome od kazne.”14

Ove riječi upućuju upravo na uzrok njihova neuzdizanja i odsu-stva leta ka Višem svijetu, a to je nenastupanje časa određenog koji je Gospodar odredio za savršenstvo ljudi i njihove koristi. Dakle, njima je prisustvo u Ovom svijetu još uvijek korisno i bolje.

U svakom slučaju, Ovaj svijet je kuća sticanja lijepog morala, vrlina i savršenstava. Čovjek dok je živ treba znati vrijednost ove prilike koja mu je data, da svaki trenutak iskoristi i dok mu dah ne bude prekinut da izgovara: La ilahe illallah!

Sada, dok oči su tu suze lij!Dok jezik u ustima je oprost traži!

Sada trebaš tražiti oprost za prestupeNe onda kada duša što govori zanijemi

Jako cijeni ovu plemenitu dušuJer bez ptice kafez vrijednosti nema!15

Moj preminuli brat (u vjeri) Hadž Hâdi Abhari se razbolio i mi smo se mnogo trudili da bismo ga izliječili. Jednom našem

13 Šejh Saduk: Me‘âni-l-ahbâr, str. 189.14 Staza rječitosti, govor 192.15 Ismail Haki El-Bursevi: Ruhu-l-bejân fi tefsîri-l-Kur’an, izdanje Osmânije, 10 svezaka,

1330. god, sv. 2, str. 219.

77

žudnja vjernika za susretom s bogom uzvišenim

zajedničkom prijatelju on reče: “Ja u ovoj bolesti umirem i Sejjid Muhammed Husejn (Allame Teherani) zna da ću umrijeti, ali on se toliko mnogo trudi samo da bih ja više puta izgovorio: Nema boga osim Allaha.”

Ove riječi su potpuno tačne. Jednom više izgovoreno: nema boga osim Allaha u Božijim je rukama. Nakon što ovo izgovorimo, jasno je da edžel smrti prije toga nije bio došao i da Božija volja nije bila odredila smrt. To ipak ne oduzima čovjeku slobodnu volju. Sve dok čovjek ima slobodu izbora, on treba izgovarati la illahe illallah. Rob po obavezi koju ima planira, a ono što bude Božije određenje, to se i dešava.

Čovjek umire i sa Ovog svijeta seli se na Budući. Sve što je ura-dio na Ovom svijetu, tamo će naći prisutno. Ima i onih koji kažu: Ko je bio na Budućem svijetu da nam potvrdi da Džennet i Dže-hennem postoje?! Dragi moj, živi život ovdje! Uživaj! To je sve samo priča iz davnina! Poslanici su sve to izmislili da bi razuzdane ljude smirili i u društvu uspostavili pravdu. Ovakvo razmišljanje je logika ljudi ograničenih i površnih pogleda.

Kao prvo, osjećaj odgovornosti je dio čovjekove prirode i nema veze sa poslanicima. Svekolika Kreacija nije nemarna. Ovaj za-divljujući ustroj u potpunom je suglasju sa Istinom. Čovjek je samo dio ove neobične, prostrane Kreacije. Sloboda volje čovjeka u Kreaciji ograničava i uvjetuje izbor dobra ili zla. Upravo je ovo značenje odgovornosti čovjeka, kao i svakog bića, pa čak i sva-ke čestice u Kreaciji. Izuzimanje čovjeka iz ovog općeg načela te smatranje da on nema smisla ni cilja nije ništa drugo do nepravda i potvore na temelje ove Kreacije, a korijen toga leži u poricanju sâmog Izvora postojanja i počelnosti svijeta egzistencije.

Kao drugo, poricanje Objave i mogućnost povezivanja sa Skri-venim svijetom te Svijetom metafizike danas nije uveliko prihva-ćena od strane mislilaca i smatra se neispravnom. Danas sveučilišta u svijetu nastoje otkriti puteve i načine dosezanja ovih zbilja. Pri-bližavanjem Božijem nauku te irfanu i spoznaji Njega njihova srca zapljuskuju tračci nade koji dolaze od isijavanja svjetlosti zbilje.

U transcendentalnoj teozofiji izneseni su čvrsti neporecivi doka-zi o postojanju skrivenih svjetova i Carstva duhovnog – Melekuta.

78


Ponuđena logička demonstracija nije ostavila nikakvog mjesta za prigovor.

Mi iskrenijeg i istinoljubivijeg čovjeka od Poslanika, s.a.v.a., ne-mamo, a on je, nakon što se vratio sa Miradža, prepričao sva svoja posmatranja i iskustva sa tog puta te objasnio kakvoću Dženneta i Džehennema, dženetlija i džehenemlija. Ono što je Poslanik re-kao je istina.

I pored ovoga, Poslanik, koji je otišao na Miradž, posmatrao sve te zbilje i nama ih prepričao, nije to vidio ovim materijalnim očima, jer osjetilne oči mogu posmatrati samo materijalne stvari, a ne Svijet značenja i duhovne oblike. Da bi se vidjeli Džennet i Džehennem, njihova svojstva i razine te različite postaje Svijeta kudsa (Svijet uzvišeni svetosti), treba imati oči srca.

Stoga, oni koji kažu da se niko nije vratio i donio nam vijesti misle na to da se niko od mrtvih nije vratio da bi nam ono što je vidio svojim očima prepričao svojim jezikom. A ovo je pogrešna logika, jer ako bi se, pod takvom pretpostavkom, mrtvac vratio, on bi prepričavao ono što je vidio očima srca. Jezik kojim bi prenosio vijesti prepričavao bi ono što je oko srca vidjelo. Mrtvacu je ne-moguće da ovim očima u glavi vidi zbilju Budućeg svijeta. Znači, ako bi se mrtvac vratio i prepričavao svoja iskustva, to bi sigurno bilo ono što je očima srca vidio. Ovo je potpuno ispravno u po-gledu velikih poslanika i našeg Poslanika, s.a.v.a., jer su oni otišli, vratili se i prenijeli vijesti.

Miradž podrazumijeva putovanje iz ovog Svijeta osjetilnog u Svijet Berzaha, Svijet Kijameta te Svijet svojstava i imena Boži-jih, kao i ulazak u Harem veličanstvenosti i uzvišenosti i u sveto područje veličine. U Miradž Allahova Poslanika, s.a.v.a., nema ni-kakve sumnje.

Kao treće, to što kažu: “Niko nije otišao da bi nam donio vije-sti” nije dovoljno kao argumentacija da bi čovjek bio oslobođen odgovornosti i da bi bio pušten da radi šta god želi.

Jer velika je razlika kada se kaže čovjek nije ni otišao da bi do-nio vijest i toga da je čovjek otišao da bi donio vijesti, kao što i nije otišao. Riječ je o tome da niko nije ni otišao sa namjerom da do-nese vijest, a ne da je neko otišao da donese vijest o nepostojanju.

79

otklanjanje mogućnosti štete je sud razuma

Između ova dva značenja velika je razlika. Da je neko otišao i donio vijest da ne postoji Džennet i Džehennem, to bi bilo do-voljno. Međutim, “niko nije otišao i niko nije donio vijesti” nije dokaz njihova nepostojanja, jer, uistinu, postoji mogućnost da se takvo šta desi.

Naši očevi, majke, rođaci i prijatelji su otišli i uopće nisu doni-jeli vijesti ni o postojanju ni o nepostojanju. Kako iz toga shvatiti da takvo šta ne postoji?

Sâmo dešavanje Kijameta, obračuna, knjige djela je moguća stvar i u vezi s ovim nije uspostavljen dokaz o nepostojanju. Pre-ma tome, koji racionalni dokaz čovjeku dopušta da sebe smatra prepuštenim i odbačenim?

Ibn Sina kaže:

قايم عنمه يذدمك لمم ما اإلممكن عة بقم فذرمه ف الغراءب من عك سمم قرع ما ک البمهان

“Sve ono neobično što ti dopre do ušiju, stavi u područje mogućnosti ako za to nije iznesen dokaz o nepostojanju.”16

Imam Sadik je često imao priliku voditi raspravu sa različitim ljudima, pa i onima koji su slijedili prirodoslovnu školu i pori-cali Izvor, Početak i Boga Moćnoga i Živoga. Tako, u jednoj od tih rasprava Imam Sadik nadvlada materijalistu dokazujući Boga, Proživljenje i obračun ovako: “Pod pretpostavkom da ne postoji Bog i da nema obračuna, u krajnjem ćemo biti jednaki s vama i nećemo pretrpjeti štetu. Međutim, ako postoji Bog, Proživljenje i obračun, tada je velika razlika između nas i vas. Mi u blagodatima Božijim, a vi u kazni i Vatri.”17

Kao četvrto, svako od nas je za života u snu vidio preminulog čovjeka koji ga je više ili manje izvijestio o svom stanju. Nije rije-dak slučaj da preminuli čovjek kaže nešto u što niko nema uvida. Recimo, kaže nekome u snu da je toj i toj osobi dužan određenu

16 Ovo je poznata izreka Ibn Sine, koja je na mnogo mjesta prenesena od njega. Ovdje se pod mogućnošću misli na racionalnu mogućnost (امكن عقل), a ne na esencijalnu mogućnost (امكن ذاىت).

17 Šejh Tabersi: Ihtidžâdž, sv. 2, str. 75.

80


količinu novca i naloži da joj se to vrati. Nakon obraćanja toj oso-bi, ustanovi se da je to istina. Poslije toga isti čovjek bude ponovo viđen u snu kako se zahvaljuje na vraćenom dugu. Ovo je kontakt koji duša uspostavlja sa Imaginalnim Svijetom te u snu ili na javi donosi vijesti otuda u ovaj Svijet materije.

Nekad se dešava da čovjek prosvijetljena srca i čiste namjere u budnom stanju uspostavlja doticaj sa Svijetom berzaha i razgovara sa dušama o načinu obračuna u Svijetu kabura, koji je isto što i Berzah. Ovakvi pojedinci posjeduju takav položaj pravednosti i istinoljubivosti da uopće nema sumnje u vjerodostojnost njihova govora. Ustvari, uopće nije zamislivo da laž potekne od njih. Kao drugo, njihov broj u poređenju sa običnim ljudima jeste mali, ali se ipak može reći da ih je bio velik broj. I kao treće, govori svih njih su slični i nisu u proturječju. Svaka od takvih priča skida nam jedan zastor sa skrivenog.

Muhaddis Qomi, autor hvalevrijednih djela poput Sefinetu-l- -Bihâr, Kuna we el-alqâb i dr, bio je poznat po bogobojaznosti, isti-noljubivosti i među učenjacima niko nije imao prigovora u vezi s njim. Pouzdani i povjerljivi ljudi izravno su mi od njega preni-jeli sljedeću priču: “Jednom prilikom sam otišao u Vadiu-selâm (najveći mezarluk u Nedžefu). Odjednom, izdaleka dopre bolan jecajući glas deve koju žigošu. To je bilo toliko bolno da sam imao osjećaj da se cio Vadiu-selâm stresao. Brže sam otišao do one deve da je spasim. Kad sam se približio, vidjeh da to nije deva, već dže-naza neke osobe koju su donijeli na ukop. Ljudi koji su obavljali ukop uopće nisu imali pojma šta se dešava. Pristupali su svom poslu potpuno hladnokrvno i mirno.”

Nema sumnje da je ovaj mrtvac bio silnik i nepravednik, pa je već u prvim trenucima nakon preseljenja bio izložen ovakvoj kazni. I prije samog ukopa, berzahske kazne i suočavanja sa ber-zahskim oblicima on je ovoliko prestravljen.

Merhum ajetullah Sejjid Džemâluddîn Golpâjegâni, r.a., znao je za mnoštvo ovakvih slučajeva, a i sam je imao takva iskustva. On je bio veliki alim i mardža u Nedžefu. Bio je istaknut uče-nik ajetullaha Nâinija i posebno poznat po svom znanju i djelu. Što se tiče njegova položaja, plemenitosti i čistote duše, svi su to

81

povezanost proČišćenih ljudi sa svijetom berzaha

potvrdili i prihvatali su ga kao takvog. Niko nije imao sumnje u njegovu istinoljubivosti. U pogledu usredotočenja i opservacije duše te ustezanja od nefsanskih poriva imao je visok položaj. Nje-gove komšije mnogo pričaju o njegovom plaču. On je stalno sje-dio usamljen u sobi sa Sahifom Sedžadijom ispred sebe. Samo što bi završio sa iščitavanjem knjiga, odmah bi se prihvatao Sahife Sedža-dije. Bolno bi uzdisao, suze bi mu tekle, njegov govor bi ostavljao trag, a srce mu je bilo sagorjelo.

U mladosti je sticao znanje u Isfahanu. Učio je zajedno sa aje-tullahom hâdž Husejnom Burudžerdijem. Ajetullah Burudžerdi je sve vrijeme dok je živio u Burudžerdu, i poslije, kada se preselio u Qom, razmjenjivao pisma s njim i tražio pomoć u rješavanju nekih teških pitanja i dešavanja.

Golpâjegâni kaže: “U mladosti, dok sam bio u Isfahanu, učio sam kod dva velika učitelja morala i sejri-suluka, Ahunda Kâšija i Džahângir-hâna. Oni su bili moji duhovni odgajatelji. Njihova preporuka meni bila je da u noćima uoči četvrtka i petka idem izvan Isfahana, da neko vrijeme provedem u mezaristanu Tahte- -fulâd, da se posvetim razmišljanju o smrti i Berzahu, da malo iba-detim i da se ujutro vratim.

Moja praksa je bila da noću uoči četvrtka i petka hodam iz-među mezara i razmišljam. Potom bih se odmorio nekoliko sati. Ustao bih na noćni namaz i dovu. Klanjao bih sabah i potom bih se vratio u Isfahan.

Bila je hladna zimska noć i padao je snijeg. Ja sam radi svog programa krenuo iz Isfahana, došao do Tahte-fulâda i u jednoj od tamošnjih soba18 se smjestio. Namjeravao sam otvoriti marami-cu da pojedem nekoliko zalogaja, a potom otpočinem, ustanem u ponoć i započnem program svog ibadeta. Upravo tada neko je zakucao na vrata sobe. To je bio vlasnik sobe koji je iz Isfahana donio mrtvaca radi dženaze i stavio ga u sobu do sabaha, kada će obaviti dženazu. Zajedno s njim je bio i učač Kur’ana. Tih neko-liko ljudi je ostavilo mrtvaca, a učač Kur’ana je ostao pored njega da uči Kur’an do sabaha.

18 Na istoku nije neobično da porodice imaju svoj otvoreni ili zatvoreni prostor na obodu groblja gdje ukopavaju svoje bližnje. (Op. prev.)

82


Samo što sam otvorio maramicu i htio početi jesti, vidjeh kako dolaze meleci za kažnjavanje i počinju sa svojom zadaćom. Tako su ga buzdovanom od vatre udarali po glavi da su se plamenovi vatre dizali do neba. Toliki je jauk dopirao od tog čovjeka, kao da se cijelo to veliko groblje treslo. Ne znam kakav je grješnik bio. Da li je bio nepravedan i nasilan vladar, pa ga tako kažnjavaju? Učač Kur’ana uopće nije bio svjestan šta se događa. Mirno je sje-dio pored njega i učio Kur’an.

Od ovog prizora tijelo mi se počelo tresti i problijedio sam. Išaretio sam da mi otvori sobu jer želim ići, ali me on nije shva-tao. Koliko god da sam se naprezao da progovorim, jezik mi je bio zavezan i nije se pomicao. Na kraju sam uspio nekako mu objasniti da otvori vrata jer želim izaći. On reče: ‘Gospodine, vani je hladno. Snijeg je pokrio sve. Na putu će te vukovi napasti i razderati!’

Koliko god da sam mu htio poručiti da nemam snage da više ostanem, on nije shvatao. Na kraju nije bilo druge nego da sâm na jedvite jade dođem do vrata, otvorim ih i odem. Iako do Isfahana nije daleko, sa velikom sam mukom došao. Čak sam i nekoliko puta pao. Otišao sam do svoje sobe u internatu i sedam dana sam bolovao. Dolazili su mi u sobu Ahund Kâši i Džahângir-hân da me liječe. Džahângir-hân mi je pekao kebab i nasilu mi ga je gurao u usta dok nisam postepeno vratio snagu.”

Poricatelje Proživljenja treba upitati: Da li se ovakvo iskustvo može poreći?

Kada je Sejjid Džemâluddîn došao u Nedžef, ljude je jedno vrijeme posmatrao u njihovom berzahskom obličju, odnosno po-put zvijeri, životinja, šejtana. Sve to ga je umorilo, tražio je način da se toga oslobodi i udovoljeno mu je.

On je rekao: “Jednog vrućeg dana otišao sam do Vadiu-selâma u blizini Nedžefa da proučim Fatihu umrlim vjernicima. Budući da je bilo veoma vruće, sjeo sam u hlad jedne nadstrešnice pored mezara. Skinuo sam sa glave amamu, a ogrtač odložio sa strane da se prvo malo odmorim, pa potom vratim kući. U tom trenutku ugledao sam skupinu mrtvaca u poderanoj, zgužvanoj i veoma prljavoj odjeći kako mi prilaze i traže od mene pomoć. Žalili su se

83

otkrovenja ajetullaha džemaluddina golpajeganija

na svoje loše stanje i molili me da od Uzvišenog tražim oprost za njih. Ja sam im grubo odgovorio: ‘Koliko god da su vam na Ovom svijetu govorili, vi niste slušali! A sada, kada ste ostali bez prilike, molite za oprost. Udaljite se, o oholnici!’”

Rekao je: “Ti mrtvaci su bili uglednici Arapi koji su na Ovom svijetu živjeli veoma oholo, a njihovi mezari su bili upravo kraj mjesta gdje sam odmarao.”

Također kazuje: “Jednom prilikom, dok sam sjedio, odjednom vidjeh sebe kako ulazim u prekrasan vrt sa opčaravajućim prizo-rima. Šljunak te zemlje je bio čarobno krasan. Drveće je davalo veliku svježinu i zelenilo. Ugodni povjetarci su lahorili iz drveća. Ušao sam i odjednom odem do sredine vrta i tamo vidim velik bazen pun bistre svjetleće vode, tako da se vidio šljunak na njego-vom dnu. Na ivici bazena sjedile su prelijepe djevojke kakve oko još nije vidjelo. Sjedile su gole oko cijelog bazena. Jednom rukom su se držale za ivicu bazena, a drugom su se igrale vodom. Poli-jevale su vodom po ivici bazena. Među njima je bila jedna glavna djevojka koja je od svih bila ljepša i veća. Ona je recitirala stihove, a ostale djevojke su u jedan glas davale odgovor. Ona je visokim glasom dio po dio recitirala jednu dugu kasidu. Svaki dio kaside se obraća Bogu sa pitanjem zašto je uništio narod Ada, zašto je uništio narod Semuda, zašto je faraona utopio u moru, itd. Ta glavna djevojka je iskazivala svoje primjedbe Bogu, a ostale su to u odgovoru potvrđivale.

Ušao sam i vidio da su sve one meni nemahrami19. Zato na-pravih jedan krug oko bazena, vratih se putem kojim sam došao i izađoh iz vrta.”

Sejjid Džemâluddîn je bio učenik Kur’ana. On je preko nekoli-ko posrednika bio odgojen u školi Allahova Poslanika, s.a.v.a. Ovu viziju i otkrovenje on je imao prije nego što je njegova duša dosegla savršenstvo. Duboko u njegovom biću još uvijek mu se nije bilo potpuno razriješilo pitanje stradanja naroda Semud, Ad, Nuhova naroda te ostalih posredstvom uzroka iz Skrivenog svijeta. Zato se u Svijetu značenja i smislova to njegovo nerazriješeno pitanje

19 Nemahram, ili doslovno prevedeno “dopuštene žene”, su žene s kojima muškarac može stupiti u brak prema vjerskom zakonu. (Op. prev.)

84


pokazalo kao prigovor džennetskih hurija. Jasno je da u Svijetu značenja nema prigovora. Svi stanovnici Carstva nebeskog slave Uzvišenog, Njegova svojstva, imena i djela.

Važna činjenica iz ovog otkrovenja jeste to da je on hurije vidio kao svoje nemahreme, a to je njemu bila radosna duhovna vijest da će taj položaj proći i stići do položaja tesbiha i takdisa Apsolut-ne Bîti Jednoće. Iz otkrovenja koja je imao pred kraj života jasno se može shvatiti da je on stigao do tog položaja. Neka je s njim velika Božija milost!

Da li su riječi Allaha i Allahova Poslanika, s.a.v.a., ograničenije i slabije od govora Sejjida Džemâluddîna i njemu sličnih?! Kako je samo lijepo rekao Uzvišeni Gospodar u suri El-Kijâme:

ة ا نىاظرى بهى ة إلى رى ئذ نذاضى وجوه يىومىToga Dana neka će lica blistava biti, u Gospodara svoga će gledati.20

ة ا فىاقرى لى بهى ن يفعىىة تىظن أ ئذ بىاسى وجوه يىومى وى

Toga Dana će neka lica smrknuta biti, tešku nevolju će očekivati.21

اق السذ ت اتلىفذ اق وى الفرى نذه ىأ نذ اق وىظى ن رى اقى وىقيلى مى ى التذ ت بىلىغى إذىا ذ كى

اق سى ئذ المى بكى يىومى اق إلى رى بالسذA nije tako kako su mislili! Kada duša dopre do ključnih kostiju,i vikne se; “Ima li vidara?”,i on se uvjeri da je to čas rastanka,i noga se uz nogu savije,toga Dana će Gospodaru tvome priveden biti.22

ى طذ تىمى هله يىىلذ ثمذ ذىهىبى إلى أ تىوى بى وى ذذ لىكن كى لذ وى ال صى قى وى دذ فىال صى

ولىىكى فىأ ولى ل

ىولى ثمذ أ

ىىكى فىأ ولى ل

ىأ

Nije vjerovao, nije molitvu obavljao,nego je poricao i leđa okretao,

20 El-Qijâme (75), 22-23.21 El-Qijâme (75), 24-25.22 El-Qijâme (75), 26-30.

85

upozorenja allaha, dž.š., o sudnjem danu

a onda svojima bahato odlazio.Teško tebi! Teško tebi!I još jednom: Teško tebi! Teško tebi!23

ة لىقى نى عى ن يمنى ثمذ كى ة من مذ ىم يىك نطفى لىن يتىكى سدى أ

ىان أ ب اإلنسى سى يى

ىأ

ى ادر عى لىيسى ذىلكى بقىىنثى أ

األ رى وى كى ني الذ وجى لى منه الزذ عى وذى فىجى لىقى فىسى فىخى

وت ن ييى المىىأ

Zar čovjek misli da je sam sebi prepušten?Zar nije bio kap sjemena koja se ubaci,zatim ugrušak, kome On onda razmjer odredi i skladnim mu lik učini,i od njega onda dvije vrste, muškarca i ženu, stvori,i zar Taj nije kadar da mrtve oživi?24

Prenosi se da je Imam Ali često učio ajet: Zar čovjek misli da je sam sebi prepušten? Učeči ovaj ajet suze bi potekle iz njegovih očiju. I uvijek kada bi učio ovaj ajet, mnogo puta bi ga ponavljao.25

Hidžr Hejsami Meki kaže: “U mjesecu Ramazanu, u kojem će biti ubijen, Ali bi jednu noć iftario kod Hasana, jednu kod Hu-sejna, jednu kod Abdullaha ibn Džafera. I nikada ne bi pojeo više od tri zalogaja i govorio bi: ‘Volio bih da prazna stomaka sretnem Allaha.’ A onu noć kada će na sabahu Ali ibn Ebi Talib biti ubijen, često je izlazio izvan kuće, gledao u nebo i govorio: ‘Tako mi Alla-ha, niti ja govorim laž, niti mi je laž rečena. Uistinu, ovo je noć za koju mi je dato obećanje.’”26

Da, to je noć sjedinjenja! To je noć susreta sa Voljenim![...]

U društvu prisnih prijatelja rekao si riječi tajanstvene,O Bože, sa ove zagonetke zastor nam ukloni!

23 El-Qijâme (75), 31-35.24 El-Qijâme (75), 36-40.25 Sejjid ibn Tâvûs: El-Melâhemu-l-fiten, Nedžef, str. 154.26 Ibid.

5. PREDAVANJE

Srodnost sna i smrti

89




Mudri Allah u Svojoj časnoj Knjizi kaže:

ا لىيهى يمسك الذت قىضى عى ا فى نىامهى ىم تىمت ف مى الذت ل ا وى وتهى نفسى حنيى مىىفذ األ تىوى يى اللذ

رونى كذ تىفى وم يى يىات لقى م إنذ ف ذىلكى آلى ل مسى جىىى إلى أ خرى

يرسل األ وتى وى المى

Allah uzima duše u času njihove smrti, a i one koje nisu umrle već su usnule, te zadržava one kojima je odredio smrt, a one druge pušta do roka određenog. Doista su u tome znaci za ljude koji razmišljaju.1

Ovaj ajet izričit je u tome da su smrt i san od jednog roda i istog statusa. I kod smrti i kod sna Uzvišeni Gospodar uzima duše, s tim da one kojima je određeni rok stigao ostavlja kod Sebe, a one kojima nije stigao rok pri buđenju vraća tijelu. Dvije su veoma važne stvari po ovom pitanju:

Prvo, uzimanje duše, koje je zajedničko i smrti i snu, u ajetu je iskazano glagolom jeteveffa (يتوف), koji podrazumijeva potpuno i cjelovito uzimanje, a ne glagolom qabd (قبض), koji podrazumi-jeva uzimanje i zapljenu. I u slučaju smrti i slučaju sna Gospodar uzima dušu, i to u zbiljskom značenju uzimanja, samo u slučaju smrti On pored toga i “zapljenjuje” dušu, koja više nije u moguć-nosti da se vrati.

U još jednom kur’anskom ajetu za san se koristi izraz jeteveffa.

1 Ez-Zumer (39), 42.

90

SrodnoSt Sna i Smrti

لقضى ثكم فيه بعى ثمذ يى ار رىحتم بانلذهى ا جى يىعلىم مى تىوىفذاكم باللذيل وى ى يى وىهوى الذلونى ا كنتم تىعمى رجعكم ثمذ ينىبئكم بمى ه مى م ثمذ إلى سى ل م جى

ىأ

On je Taj Koji vas Sebi uzima noću (jeteveffa) i zna šta ste preko dana stekli od dobra i zla! Potom vas budi, sve dok se rok smrti ne ispuni. A zatim, Nje-mu ćete se vratiti i On će vas o svemu što ste radili izvijestiti.2

Drugo, ono što Allah, dž.š., uzima Sebi jeste duša. Znači, kod smrti i sna iz Ovog svijeta putuje i odlazi duša, a ne tijelo. Dok čovjek spava, njegovo tijelo je na zemlji, a duša putuje drugim svjetovima, da bi se na kraju ponovo vratila. Kada čovjek umre, tijelo ostaje na zemlji, odnosno pod zemljom, a duša zauvijek od-lazi u druge svjetove. Ovo posvjedočuje kur’anski izraz uzima vas Zbilja čovjeka je po njegovoj duši, i to je ono što se u .(يتوفاكم)svakodnevnom govoru oslovljava kao ja, ti i oni. Ako čovjek kaže: “Ja sam uradio to i to”, pod ovim “ja” misli se na dušu, a ne na tijelo.

Kur’an ovo potvrđuje sljedećim ajetom:

دحا فىمالقيه بكى كى دح إلى رى ان إنذكى كى ا اإلنسى هى يىيىا أ

Ti ćeš, o čovječe, koji se mnogo trudiš na putu prema svom Gospodaru, Njega susreti!3

Ovaj ajet obraća se zbilji čovjeka, dakle duši, a ne tijelu. Gospo-dar je dušu stvorio iz viših svjetova, a tijelo je podario čovjeku da on upotpuni svoje moći te da se nakon putovanja kroz svjetove sretne sa Gospodarom. Također, u suri El-Mu’minûn ova zbilja je jasno iskazana kod obraćanja stanovnicima Džehennema:

ل ىيىوم فىاسأ و بىعضى

ىأ يىوما ثنىا دى سننيى قىالوا لى دى رض عى

ىثتم ف األ م لى قىالى كى

نذكم كنتم تىعلىمونىىذو أ ثتم إالذ قىليال ل ادينى قىالى إن لذ العى

“A koliko ste se godina na Zemlji zadržali (zaustavili)?” – upitat će On. “Zadržali smo se dan ili samo dio dana” – odgovorit će oni – “pitaj one koji su brojali!” “Zadržali ste se tek malo, da ste samo znali!” – reći će On.4

2 El-En‘âm (6), 60.3 El-Inšiqâq (84), 6.4 El-Mu’minûn (23), 112-114.

91

smrt i san su jedne kategorije, međutim s većim i manjim intenzitetom

U ovim ajetima za ovozemaljski život korišten je izraz zadržati, zaustaviti (ث

-koji odgovara prilikama kada čovjek na nekom du ,(ل

gom putovanju zastane na trenutak. Čovjek je prije Ovog svijeta proputovao neke razine, a sada se nakratko zaustavio i nastavlja svoje dugo putovanje. On je bio u Svijetu Zerra5, a potom je do-šao u Svijet materije. Tu se nakratko zaogrće odjećom materije. Potom duša odbacuje pohabanu odjeću, odnosno tijelo, i nastavlja putovanje. Prema tome, tačna je upotreba izraza zaustaviti se za život na Ovom svijetu. Da se ajet obraća čovjeku čija je bît tjele-snost, u tom slučaju nakon propadanja tijela ne bi bilo ispravno reći zaustaviti i zadržavati, već bi bilo tačno reći počivati i sl.

U knjizi Me‘âni-l-ahbâr prenosi se da je Imam Askeri rekao: “Moj otac (Imam Ali Naki) otišao je u posjetu jednom od svojih ashaba koji je pao u postelju. Zatekao ga je kako plače. Od straha pred smrću bio je zabrinut i jadikovao je. Imam Naki reče: ‘O robe Božiji, ti imaš strah od smrti i plačeš zbog toga što ne pozna-ješ značenje smrti.’

Potom reče: ‘Pitat ću te, pa mi odgovori! Ako bi cijelo tvoje tijelo obuhvatio gnoj i ti zbog toga bio u velikoj muci, ujedno ti se na tijelu pojave čirevi i svrab, a znaš da bi ako odeš do kupatila i okupaš se, sve nečisti i bolesti nestale i tijelo bi ti se očistilo – da li bi volio otići u kupatilo i okupati se? Ili da zbog odbojnosti prema kupatilu prihvatiš da trpiš sve to?’

Bolesnik reče: ‘O sine Allahova Poslanika, volio bih otići u ku-patilo i očistiti se od svih ovih prljavština i bolesti.’

Imam reče: ‘Smrt je za vjernika isto kao ovo kupatilo, odnosno čišćenje. Ono što si počinio od grijeha dolaskom drugih bolesti i drugih događaja još uvijek nije nestalo. Smrću će i ono što je preostalo od grijeha nestati. Izaći ćeš čist od grijeha i pokuđenih stvari. O čovječe, znaj: Kada uđeš u smrt i kada prođeš kroz taj prolaz, bit ćeš oslobođen svakog oblika tuge, boli, uznemirenja,

5 “Svijet zara” ili “dan elestu” je vrijeme kada je Uzvišeni Gospodar uzeo posvjedočenje od ljudi o Svojoj Jednoći. Časni Kur’an o tome govori u 172. ajetu sure El-A‘râf: “A kad je Gospodar tvoj od potomaka Ademovih, iz kičmi njihovih, izveo potomstvo nji-hovo i zatražio od njih da protiv sebe posvjedoče: ‘Nisam li Ja Gospodar vaš?!’ A oni odgovoriše: ‘Jesi! Mi svjedočimo!’”

92


brige i tegobe, a naći ćeš se u okrilju svakog oblika sreće, blažen-stva i širine duše.’

Ove riječi su ostavile takvog traga na bolesnika da su mu se srce i tijelo smirili. Potpuno sretan, zatvorio je oči i ispustio dušu.”6

Također u knjizi Me‘âni-l-ahbâru, istim lancem prenosilaca, prenosi se da je Imam Ali Naki rekao: “Pitali su mog oca (Imama Dževada) zašto se muslimani plaše smrti i ne vole je. On odgovo-ri: ‘Zato što su neznalice u pogledu zbilje smrti te im je zato ona odvratna. Da oni spoznaju smrt i da su od bliskih Božijih prija-telja, tada bi smrt mnogo voljeli, jer ovi znaju da je Ahiret za njih mnogo bolji od Ovog svijeta.’

Potom je Imam pitaocu rekao: ‘O robe Božiji, zašto se dijete i lu-dak ustežu da popiju lijek koji im tijelu donosi dobro i ozdravljenje?’

On reče: ‘Jer dijete i ludak ne znaju za koristi lijeka.’Imam potom reče: ‘Kunem se Onim Koji je Muhammeda,

s.a.v.a., po Istini poslao za Poslanika, korist od smrti za čovjeka koji se spremio za nju veća je od koristi lijeka za bolesnika. Kada bi ljudi znali kakve velike blagodati stiču smrću, sigurno bi voljeli smrt više i od ljubavi koju razuman čovjek ima prema lijeku koji uklanja nesreću.’”7

Također u istoj knjizi prenosi se od Imama Dževada: “Pitali su Imama Sedžada: ‘Šta je smrt?’ Imam reče: ‘Smrt je za vjernika poput kidanja uprljane odjeće i skidanja teških okova, te zamje-ne toga najraskošnijom odjećom i najugodnijim mirisom, jaha-njem najboljih i najposlušnijih jahalica i naseljavanjem najboljih staništa. A za nevjernika smrt je poput kidanja raskošne odjeće i premještanja iz bliske mu kuće, te mijenjanja toga najumazani-jom i najgrubljom odjećom, kao i naseljavanja najstrašnijeg mje-sta i najžešće kazne.’”8

Ove predaje naveli smo kao potvrdu toga da je duša nakon smrti živa, i to u stanju blagostanja ili u kazni, poput sna u kojem je čovjek radostan kada posmatra prekrasne prizore ili je tužan i prestravljen kada posmatra zastrašujuće prizore.

6 Šejh Saduk: Me‘âni-l-ahbâr, str. 290.7 Ibid, str. 289-290.8 Ibid.

93

stanja nakon smrti su poput razliČitih stanja snoviđenja

Ovo potvrđuje i sljedeća predaja iz iste knjige Imama Mu-hammeda Takija, koji na pitanje o zbilji smrti reče: “Smrt je upra-vo ovaj san koji vas svake večeri pohodi, s tom razlikom što joj je vrijeme trajanja dugo, i što se čovjek u tom snu ne budi, osim na Sudnjem danu. Čovjek prilikom sna doživi snoviđenja, od kojih ga neka toliko obraduju i razvesele, kao što ga druga toliko pre-strave da se to ne može opisati. E takva je i njegova smrt i stanja kroz koja prolazi nakon nje. Zato se spremite za smrt!”9

U istom svjetlu je i predaja Imama Sadika: “San je brat smrti. Uporedi smrt sa snom! Uzmi san kao dokaz i vodič u pogledu smrti, u kojoj nema puta ka buđenju niti prilike za vraćanje da ispraviš ono što si propustio.”10

Sujuti u djelu Džâmi‘us-sagîr prenosi riječi Allahova Poslanika, s.a.v.a.: “San je brat smrti, a stanovnici Dženneta neće umrijeti.”11 Na drugom mjestu, u Kunûzu-l-haqâ’q, Sujuti bilježi sličnu pre-daju od Allahova Poslanika, s.a.v.a.: “San je brat smrti, a stanovnici Dženneta neće spavati, niti umirati.”12

Ove predaje su jasne i izričite u pogledu toga da su san i smrt jedno, s tim da je smrt malo dublja i jačeg intenziteta, a san lakši. Stoga se može reći da je smrt teži i dublji san, a san je lahka smrt.

Svi filozofi svijeta su ostali nemoćni da otkriju i shvate zbilju sna, kao što su ostali nemoćni da shvate zbilju smrti. Niko od njih dosad nije uspio shvatiti tajne sna, kao što nije uspio ni skinuti zastore sa tajni o smrti.

Što se tiče razlike između sna i smrti, može se reći da u sta-nju sna tijelo prestaje sa aktivnostima, odnosno radnje svodi na minimum. Krv sporije kruži. Organi i udovi se odmaraju. Tijelo u određenoj mjeri gubi na temperaturi. Zato se čovjek i pokriva. A kada je čovjek budan, sve je drugačije. Zašto? Zato što duša za vrijeme sna svoju vezanost za tijelo umanjuje, ali je ne prekida potpuno. Upravo zbog toga tijelo i dalje obavlja svoje osnovne

9 Šejh Saduk: Me‘âni-l-ahbâr, str. 289-290.10 Misbâhuš-šerî‘e: izdanje Merkeze našre kitab, Teheran, 1389. g. po H, pogl. 49, str. 29.11 Sujuti: Džâmi‘u-s-sagîr, 4. izdanje, Matb’e Mustafa el-Babî el-Halebî, Egipat, sv. 2,

str. 189.12 Sujuti: Kunûzu-l-haqâ’q, str. 143.

94


radnje, koje su mu potrebne za produženje postojanja. Smrću, pak, ta veza se prekida i duša odlazi ka Svijetu apsoluta, odnosno Svijetu nematerijalnosti.

Isto kao što duša za vrijeme sna kreće na putovanje ka Svijetu nematerijalnosti, ali u jednoj ograničenijoj formi, odnosno ka ni-žim razinama Svijeta melekuta i Svijeta oblika i formi, tako smrću ona odlazi na putovanje ka višim svjetovima Melekuta, Svijetu značenja i smislova i Svijetu duše, odbacujući pritom svoje tijelo u potpunosti.

Prema tome, san je smrt od nekoliko sati, a smrt je nepreki-nuti san. Kod smrti nema razlike između nekoliko minuta, dana i hiljade godina, kao što ni kod sna nema razlike između nekoliko minuta, jednog sata i nekoliko sati.

Mi uočavamo da se ljudi različito brzo bude. Nekima je do-voljan slabašan glas da ih probudi, dok druge neće probuditi ni grmljavina. Neki imaju lahak san, a drugi težak. Isto tako je i kod smrti. Smrt je kod nekih lahka. Oni na prvi poziv ka Uzvišenom položaju Allaha ustaju i kreću. Za neke druge, da bi se probudili iz smrti, bit će potrebno puhnuti u Rog.

Svilena buba i različite faze kroz koje ona prolazi veoma su zanimljivi i začuđujući. Oni koji su imali prilike da posmatraju njen razvoj od početka do kraja mogli su iz toga uzeti velike pouke u pogledu pitanja Proživljenja. Jajašce ove životinje je bi-jelo i malo veće od sjemenke maka. U proljeće, dolaskom listova duda, ovo jajašce se otvara i iz njega izlazi crna gusjenica dugač-ka nekoliko milimetara. Hrani se listom duda i malo-pomalo se razvija. Potom odlazi u san. Njen san traje otprilike dva dana i dvije noći. Tokom tog sna njene nožice su na zemlji, a ručice i glava su podignuti. Uopće se ne kreće. Ako je dodirneš, pomjeri se samo toliko da se može primijetiti da je živa. Nakon dva dana i dvije noći ona se budi, ali tako što svoju staru kožu ostavlja, a iz nje izlazi sa novom kožom. Sada je ona malo veća i malo svjetlija nego što je bila.

Potom se buba hrani listom duda, njoj svojstvene hrane, da bi iz dana u dan bila veća i svjetlija. Ponovo odlazi u san od dva dana kao i prvi put. Nakon dva dana izlazi sa novom kožom i još

95

promijene kroz koje prolazi svilena buba dobar su primjer svjetova smrti

svjetlija. Nekoliko dana se hrani listom duda, da bi po treći put za-pala u san. Opet u snu ostaje dva dana i budi se sa novom kožom. Ovog puta njen oblik se umnogome razlikuje od pređašnjeg. Di-jelovi njenog tijela su jasno izraženi. Glava, nožice i ostalo se jasno razlikuje. Čak se može posmatrati i kako udiše i izdiše plućima koja joj se nalaze na leđima i u položaju su onoga što kičma pred-stavlja za čovjeka.

Ponovo se hrani listom, ali ovoga puta se jasno može čuti zvuk koji proizvodi dok gricka. Nekoliko dana biva u tom stanju. Ova životinjica ponovo odlazi u san, kao i do sada, i budi se u novoj koži. Sada, kada je dosegla svoju punoljetnost i poprimila potpuni oblik, ona je potpuno bijela i malo naginje ka plavoj. Ona je debe-la koliko hurma ili grašak, a njena dužina je od 7 do 8 centimetara. Ponovo se hrani listom da bi se ovaj put razvila u svoj puni oblik.

Nakon svega ovoga ona se treba oprostiti od Ovog svijeta. Svi-lena buba sama sebi priprema grob. Dok ga gradi, smrt je savlada-va i sve je više ošamućena. Ona grob pravi od svilenog konca koji proizvodi iz sluzi usta. Ovaj grob joj je potreban jer da ga nema, bila bi izložena svom najvećem neprijatelju mravu, ili vrapcu, koji bi je nezaštićenu odmah pojeo. Svilena buba svoj grob pravi u krošnji duda ili već u onome gdje bude položena. Ta njena kućica toliko je nježna i lijepa da je sebi privukla čovjeka, koji od toga pravi odjeću za sebe. Uglavnom, kada joj se približi smrt, ona luči svileni konac kojim gradi svoju grobnicu, s tim da to nju troši pa se na kraju, nakon jednog dana te gradnje, njena dužina smanji na jednu trećinu prethodne dužine. Toliko se istopi pri toj radnji da uopće ne liči na onog crva od maloprije.

Njena dužina tada iznosi otprilike jedan centimetar. Ako bi se otvorila njena izgrađena košuljica, unutra bi se našao crvić veličine jednog izgorjelog zrna graška ili poput jajašca pčele, ali potpuno mrtav i isušen.

Ovo biće sada ne liči ni na šta, osim na mrtvo biće. No ono nije mrtvo. Ono sada u svom biću prolazi zadivljujuće transsupstan-cijalno kretanje! Ono prelazi iz faze u fazu u svom usavršavaju-ćem kretanju, dok ne dođe do svog savršenstva. Ono se postepeno budi iz svog teškog sna. Svojim čeljustima progriza svileni oklop i

96


izlazi na poprište prirode. Ovaj put u neobičnom i zadivljujućem obliku. Ona duga gusjenica sada je prelijepi leptir. Ima dva velika krila na koja se nadovezuju dva mala krila. Ima dva svijetla oka kao i u leptira. Ima dva roga kao u leptira. Noge, koje su prije bile otpozadi, sada se nalaze naprijed, pod glavom. Njen stomak je poput stomaka leptira. Prednji dio je zadebljan, a zadnji izdužen. Njena krila su toliko osjetljiva i tanahna da ako ih čovjek dodirne prstima, na njima ostane trag njenog nježnog praška. Uzvišen i Slavljen je Allah, Najbolji Stvoritelj! Kakvo je ovo biće?! Kakvo je ovo usavršavanje i metamorfoza?!

Ovo je bio jedan primjer umiranja, metamorfoze i ponovnog oživljavanja. Naravno, stanja i faze kroz koje prolazi ova životi-njica nisu jednake sa čovjekovim. Mi smo njen slučaj naveli samo kao primjer, jer se sve faze kroz koje ona prolazi dešavaju u Svijetu prirode, uopće ne dotičući svijet Berzaha. U svakom slučaju, ovo je bio dobar primjer za čovjeka koji treba proći kroz svoje promje-ne u Berzahu.

Isti ovaj čovjek na Sudnjem danu će se pojaviti u drugom obličju, ustvari, u svom istinskom obliku “duše obdarene razu-mom”. Kijamet svilene bube je nakon dvadeset dana, dok Kijamet čovjeka vremenski dolazi mnogo kasnije. Da bi ova stvar postala potpuno jasna, u nastavku neizbježno moramo donijeti pojedno-stavljeno objašnjenje.

Čovjekovo biće ima tri razine. Prva razina je njegovo tijelo i podrazumijeva Svijet prirode i materije. Druga razina je snaga uma i imaginalije, koja se još naziva Svijet imaginalija i oblika Treća razina je Ruh i duša, koja se predstavlja .(علم مثال و صورت)kao Svijet nefsa.

Ove tri razine nisu odvojene jedna od druge, već se međusob-no prožimaju. Njihov odnos nije poput odnosa zrna graška i zrna graha koji stoje jedan pored drugog. Nije poput kašike koja stoji u čaši, a čaša stavljena u jednu veću posudu. Tijelo nije odvojeno od oblika, a oblik nije odvojen od duše. Zapravo, tijelo je prožeto oblikom, a oblik je prožet dušom.

Naprimjer, plod oraha ili badem je jedno zrno, koje opet ima u sebi ulje i esenciju. Prvo je njegovo tijelo, a ulje kao druga razina

97

razine Čovjekove egzistencije: priroda i materija, um i berzah, ruh i duša

nije odvojeno od tijela, nego prožima cijelo tijelo. I na kraju, treća razina je njegov supstrat ili esencija.

Ne treba zaboraviti da se gornji primjer u dva pogleda razlikuje od predmeta našeg zanimanja, a to je odvojenost tijela od oblika i oblika od duše.

Prvi vid razlikovanja: U slučaju bademova zrna esencija je u ulju, a ulje u tijelu, dok kod čovjeka vrijedi obrnuto: tijelo je uro-njeno u oblik, a oblik u dušu.

Drugi vid razlikovanja: U slučaju bademova zrna supstrat je zbiljski izmiješan sa uljem, a ulje je zbiljski u tijelu badema. Me-đutim, u slučaju čovjeka taj međusobni odnos nije zbiljsko mi-ješanje, već se ogleda kroz prožimanje. Duša prožima i obuhva-ta oblik, a oblik obuhvata tijelo. Zbog ograničenosti mogućnosti iskazivanja ove zbilje kaže se da je duša u obliku, a oblik u tijelu.

U ovom primjeru ljudsko tijelo je poput zrna, dok je Imaginalni Svijet i ljudski oblik poput ulja, a duša čovjeka je poput esencije ili supstrata u odnosu na badem.

Ljudsko tijelo, koje čini njegovu ovosvjetsku prirodu svi mi vidimo. Čovjekov misâl, odnosno njegov imaginalni aspekt je njegov um, koji je nematerijalan i čovjekov niži Svijet melekuta. Ljudski nefs je ustvari njegova duša i ruh te je njegova nemateri-jalnost većeg intenziteta i viša razina njegovog Svijeta melekuta.

Čovjekova duša, tj. bît čovjeka kao bića koje razmišlja, ne mi-jenja se od rođenja do smrti. To je ono što čovjeka određuje i čini čovjekom. Naravno, ona usavršava svoje potencijale i aktuelizira ih. Svijet uma ili imaginalni aspekt čovjeka, koji se naziva i Svijet Berzaha, ne mijenja se, već prolazi usavršavajuće razine. Ljudsko tijelo je stalno u promjeni. Svakog trenutka jedni čovjekovi dije-lovi propadaju, a drugi se istovremeno grade. Tijelo stalno mora unositi hranu da bi se nadomjestilo ono što se izgubilo.

Kada čovjek utone u san, on svoje tijelo polaže na zemlju, ali njegov Imaginalni Svijet i duša ne ostaju na zemlji odbačeni. Um čovjeka je budan, kreće se, rješava pitanja, obavlja ibadet, dijeli pravdu, svađa se, leti po zraku. Na kraju krajeva, on čini hiljade radnji u različitim oblicima koje mi nazivamo snovima. U nekim snovima toliko se naljutimo da i rat otpočnemo. U nekim, opet,

98


doživimo tolika ushićenja, radosti i blaženstva da se to ne može ni opisati. Kada se probudimo, mislimo da nam je tijelo sve to ura-dilo, da smo ovim materijalnim tijelom letjeli. A zapravo nismo.

Govore uzvišenog sadržaja izrekli smo u snu, ali ne ovim ko-madom mesa u ustima. Čuli smo prelijepe zvukove, ali ne ovim ušima od mesa i kostiju u glavi. Gledali smo zadivljujuće prizore, ali ne ovim očnim šupljinama. U svijetu sna posredstvom svog imaginalnog i berzahskog tijela ljudska duša se kretala i obavlja-la hiljade drugih radnji. Međutim, pošto je Svijet prirode jači od Svijeta imaginalnog, duša ne može obaviti sve što bi htjela sa ovim tijelom od materije. Prevlast Svijeta prirode je prepreka duši u ostvarenju mnogih njenih želja.

U budnom stanju čovjek obavi mnoštvo radnji potaknut i vođen željama Imaginalnog Svijeta, poput svih radnji koje tijelo obavlja. S druge strane, velik broj radnji obavi, ali ne posredstvom tijela, već imaginalnim oblikom. Naprimjer, on sjedi, ali je u Ima-ginalnom Svijetu otputovao u Medinu i Mekku te obavio sve rad-nje umre i hadždža. Sve ove radnje je obavio u budnom stanju posredstvom melekutskog oblika, a tijelom nije nigdje maknuo.

Budući da je većina čovjekove pažnje u budnom stanju posve-ćena tijelu, te zato on svoju zbilju doživljava samo po tijelu – on sve poslove obavlja tijelom. Ali kada zaspe i njegova pažnja prema tijelu se umanji, a duša svoju zbilju nađe u imaginalnom obliku, ne osvrćući se na materijalno tijelo, on sve radnje obavlja u imagi-nalnim i berzahskim oblicima.

U budnom stanju čovjek sjedi na jednom mjestu, a snagom misli odlazi u Mekku. U snu nije tako. U snu, s obzirom na to da je zbilja čovjeka njegov berzahski oblik, sâm on odlazi do Mekke, a nisu njegove misli odvojene od njega otišle tamo.

Na temelju ovoga, čovjek u snu može obaviti veoma važne stvari koje nije mogao u budnom stanju.

Kada čovjek umre i u potpunosti napusti tijelo, njegova dimen-zija nematerijalnosti se uveća te on samim tim postaje mnogo slo-bodniji i jači. Zato može i uraditi neobične stvari. Recimo, u jednom trenutku moguće je da stekne znanje i uvid u sve aspekte svjetova prirode i njihove kakvoće; ili da u jednom trenutku obiđe svu svoju

99

Čovjekova djela u snu i smrti zbivaju se posredstvom imaginalnog tijela

porodicu i rodbinu i upozna se sa stanjima svih njih; ili da primi darove svojih prijatelja i porodice koji njemu dolaze u duhovnom i svjetlosnom obliku i da uživa u njima; ili da dosegne univerzalne Božanske nauke te da bude obaviješten o stanjima duša u Džennetu i Džehennemu, o načinu obračuna i vaganju djela. Nakon ovog ob-jašnjenja značenje mnogih predaja postaje mnogo jasnije.

Obuhvatnost u pogledu znanja sličnu ovoj Božiji prijatelji sti-ču još na Ovom svijetu, u budnom stanju. Također, moguće je da i duhovni putnici – koji još uvijek nisu prešli cio put, odnosno nisu dosegli položaj čistog tedžerruda – privremeno, u obliku hala dožive ovo ili u budnom stanju ili u snu.

[...]Jedan moj prijatelj, koji je sa mnom bio i u rodbinskoj vezi

preko majke, imao je veoma neobičan san. Toliko toga mu se iz-dešavalo u tom snu da mu je trebalo tri dana da mi sve prepriča. Došao bi ujutro na sabah-namaz i ostao bi do podne-namaza pre-pričavajući san. Nakon podne-namaza nastavio bi prepričavati do akšama. I tako tri dana.

Ovaj san je bio toliko neobičan da kada sam tih dana otišao do Hamedana kod ukrasa salika, fakiha i mudžtehida, ajetullaha hâdž šejha Muhammeda Dževâda Ensarija Hamedanija, r.a., i prepri-čao mu san mog prijatelja, on je ostao začuđen i rekao je: “To je jedan od onih snova koji se u jednom vremenskom razdoblju ne dešava ili se dešava veoma rijetko. Jasno je da taj čovjek ima veli-kog potencijala.”

Neobičan je taj Svijet duša! Gdje su duše? Šta one rade? Kakve veze uspostavljaju?

Bože, šta je sve ovo?! Svilena buba nekoliko dana provede u čahuri i potom izlazi u obliku leptira. A mi kažemo da je umrla i potom oživjela. Nije tako. Kada ova životinjica uđe u čahuru, umiri se. Ništa ne jede, niti se miče. Ona je potpuno mrtva u životinjskom obliku i kalupu, ali se u svojoj bîti i supstanci usavr-šava. U svakom trenutku putuje iz jednog svijeta u drugi, dok na kraju ne poprimi oblik leptira.

Sa čovjekom je isto tako. Kada umre, duša ne nestaje. Ona je živa. Dok je bila sa tijelom, njeno usavršavanje teklo je po sred stvom

100


tijela. Tijelo je prepreka neobičnim putovanjima i činjenju čuda. Ali nakon što umre, nema više tijelo i nema vremena, prostora ni materije. Stoga jake duše svojom voljom mogu činiti neobi-čne stvari.

Danas je peti dan mjeseca Ramazana i svi bismo htjeli da ve-čeras priredimo iftar. Da možemo, razastrli bismo sofru od istoka do zapada i pozvali bismo na iftar sve ljude koji poste. Ali mi to ne možemo, jer se ne možemo kretati od istoka do zapada. Nemamo sofru takve veličine. Ne možemo uputiti poziv svim postačima svijeta.

Međutim, kada čovjek napusti Ovaj svijet i nestane zastora vremena, mjesta i materije, kada se prekinu ovosvjetske vezanosti i oslobodimo se ograničenja Svijeta prirode, tada ćemo moći sa lahkoćom prirediti jedan takav iftar, i to s takvom lahkoćom ka-kvom sada u našem umu planiramo i zamišljamo takav iftar.

Ovaj neobičan posao moguć je zbog vladavine i dominaci-je duše u Svijetu tedžerruda, gdje se stvari već samim naumom ostvaruju i ozbiljuju. Ovo posebno vrijedi za one koji su stigli do položaja čiste iskrenosti. Gospodar je njima podario neobično veliku snagu.

Allame Tabatabai hâdži Sejjid Muhammed Husejn Tabrizi – veoma cijenjeni učitelj, koji je svojim uzvišenim mislima, vrlina-ma i savršenstvima zadužio stoljeće znanosti i djelovanja, veliki i izvanredni učenjak koji je svojim naučnim dahom pokrenuo cijeli naučni pokret u islamskom sveučilištu, koji je predavanjem tefsi-ra, božanskog nauka i mudrosti, vjerske učenike upoznao sa zbi-ljama božanskih učenja, koji je uspostavio jedinstvene čvrste te-melje u uništenju nevjerničkog uporišta i raskrinkavanju porica-telja, autor tefsira El-Mizân i drugih izvanredno vrijednih knjiga, učitelj ovog poniznog roba na području tefsira, morala, filozofije i stare astrologije – imao je brata u Tabrizu koji se zvao hâdži Sejjid Muhammed Hasan Ilâhi Tabatabai, koji je također bio veliki uče-njak, bogobojazan, isposnik, pobožnjak, učitelj morala i božan-skih učenja, odgajatelj i vodič duša ka Hramu Božije sigurnosti. Nekoliko je godina prošlo otkako je preselio sa Ovog svijeta u Vječni postojani svijet. Zbog velike ljubavi koju je osjećao prema

101

veća obaviještenost u stanju tadžarruda i oslobođenosti od materije

bratu, Allamu Tabatabaija je njegova smrt toliko je pogodila da je tugujući za njim zadobio srčane probleme.

Allame Tabatabai je rekao: “Moj brat u Tabrizu je imao učenika kojeg je poučavao filozofiji, a sâm on je imao sposobnost prizi-vanja duša i moj brat je posredstvom njega uspostavio kontakt sa mnogim dušama. Taj učenik, prije nego što je imao ikakve veze sa mojim bratom, poželio je da uči filozofiju. Radi toga je prizvao dušu Aristotela i zamolio ga da mu predaje filozofiju. Aristotel mu je u odgovoru rekao: Uzmi Mulla Sadrinu knjigu Asfâr i otiđi do hâdži Muhammeda Hasana Ilâhija da te on poučava. On je kupio Asfâr i otišao do mog brata pojasnivši mu šta je Aristotel rekao. (Aristotel je živio otprilike tri hiljade godina ranije.)

Moj brat ga je prihvatio za učenika. Učenik je dolazio iz dana u dan i učio filozofiju. Brat je rekao: ‘Ja sam posredstvom ovog uče-nika uspostavio kontakt sa mnogim dušama i tražili smo odgovore na različita pitanja. Neka pojašnjenja teških filozofskih pitanja tra-žili smo od samih autora djela. Recimo, za neke teško razumljive dijelove kod Platona pojašnjenje smo tražili od njega samog, ili od Mulla Sadre kada su njegova djela u pitanju.

Jednom prilikom, kada smo uspostavili kontakt sa Platonom, on nam je rekao: ‘Znajte svoju vrijednost sada dok još možete izgovarati la illahe illallah na Zemlji. U vremenu kada sam ja živio idolopoklonici i dualizam toliko su dominirali da nismo niti jedno la illahe illallah mogli izgovoriti naglas.’”

[...]Allame Tabatabai kaže: “Neobično je i to da mi je brat iz Ta-

briza u jednom pismu napisao kako je njegov učenik uspostavio kontakt sa našim ocem i u tom razgovoru otac se potužio zašto ja njemu ne dadoh udjela u sevapima tefsira koji pišem.”

Allame Tabatabai kaže: “Taj učenik uopće me nije poznavao niti je znao da ja pišem tefsir. Štaviše, moj brat me nije ni spomi-njao u njegovom prisustvu. Ni to da ja nisam oca uvrstio u sevape tefsira niko nije znao, osim mene i Gospodara. Čak ni moj brat nije imao uvida u to, jer se to odnosi na moju namjeru srcem.”

(U pogledu povezanosti kur’anskih ajeta El-Mizân je tefsir kakav s početka islama do sada nije napisan. Jednom prilikom

102


Allami sam rekao da su na nekim mjestima ovog tefsira kur’anski ajeti tako povezani i upućeni jedni na druge da se jedino može reći da je Božije nadahnuće poteklo njegovim mislima, jezikom i perom. Ako bi se ovaj tefsir izučavao i predavao u islamskom sveučilištu, tek bi nakon dvije stotine godina postala jasna nje-gova vrijednost.

Vidite, ovaj čovjek je napisao jedan takav tefsir, koji je još uvi-jek živ i među nama, velikani već imaju jaku potrebu za tim tefsi-rom, ali i pored svega toga ovaj skromni čovjek kaže: “Zar sam ja uradio posao vrijedan spomena?”)

“To što oca nisam uvrstio u sevape pisanja tefsira nije bilo zbog toga što sam ga htio uskratiti, već, ustvari, kakve ima vri-jednosti moj rad da bih sada oca uvrstio u sevape toga. Kada mi je stiglo pismo od brata, ostavilo je velikog traga na mene. Rekoh: ‘Bože, ako ovaj komentar Kur’ana ima vrijednosti i se-vapa kod Tebe, ja te sevape darujem dušama moga oca i majke!’ Još uvijek nisam poslao odgovor na bratovo pismo, kada nakon nekoliko dana dođe pismo iz Tabriza u kojem on kaže da je raz-govarao sa ocem koji je bio radostan i da je rekao: ‘Da mu Allah podari dug život i da mu pomogne! Sejjid Muhammed Husejn je poslao naš poklon.’”13

Jednom prilikom, dok je moja malenkost bila u Nedžefu za-okupljenja sticanjem znanja, u četvrtak popodne otišao sam do Vadiu-selâma. Dok sam tako hodao mezarjem, sretnem ajetullaha Aga Bozorg Teherânija, koji je spadao u red velikih učenjaka. Bio je

13 Kazivanje o prizivanju duša naveli smo samo kao potvrdu nematerijalnosti duše i op-stojanju duše nakon odbacivanja materijalnog obličja, a ne kao potvrdu za dopuštenje ovog djela. Nema sumnje da je razgovaranje sa umrlim dušama moguće, ali to nije u oprečnosti sa nedozvoljenošću ovog djela u Šerijatu, iz razloga koji su poznati Svetom Zakonodavcu. Slično je i sa muzikom, koja je dio znanosti matematike, u čiju realnost i uticaj na čovjeka nema nikakve sumnje, jer ga obveseli, rastuži, natjera na plač, smijeh i sl. Međutim, zbog štetnosti koju ova znanost ima kao posljedicu Sveti Zakonodavac ju je zabranio. Znanja o sihru, kontaktiranju sa džinima i potčinjavanju duša nebeskih tijela, i pored toga što imaju svoju realnost, Sveti Zakonodavac također je zabranio i za-tvorio vrata okorištavanju ovim znanostima. Tako je i prizivanje duša, kao dio znanosti o proricanju, zabranjeno u svetom Šerijatu. Ovakvo je bilo i stajalište i praksa Allame Tabatabaija. (Allame Teherani)

103

obavještenost preminulog oca allame tabatabaija o pisanju tefsira el-mizan

isposnik i pobožnjak, vrhunski stručnjak u nauci hadisa i ridžala14, pisac dva izuzetno vrijedna djela.

On je živio više od stotinu godina. Ja sam s njim bio u rodbin-skoj vezi. Također, on je jedan od onih koji mi je dao idžazetnamu za prenošenje hadisa. Bio je skroman čovjek, skromnih potreba, velikog davanja, blag, zdrav, čist, velik, plemenit. Sa mojim ocem je dugo prijateljevao, a zapamtio je i mog djeda Sejjida Ibrahima Teherânija, u vezi s kojim se prenose zanimljiva kazivanja. Mene je mnogo volio i ja sam sedmično ili u dvije sedmice odlazio do njega kući i tu sam se mnogo okoristio njim.

Uglavnom, sreo sam ga u Vadiu-selâmu, poselamio ga i zajedno smo proučili Fatihu za umrle. Zajedno smo išli, dok nismo stigli do jednog mjesta. On reče: “Dođi da proučimo Fatihu ovdje! Ovdje je kabur moga oca, majke, daidže i neke druge rodbine.”

Sjeli smo i za svakog posebno smo proučili Fatihu. Potom je prenio predaju čije značenje je sljedeće: Ko u četvrtak poslijepod-ne ode na mezar majke i oca, Allah, dž.š., će na njihova srca spu-stiti različite stepene svjetlosti, obradovat će umrle, a udovoljit će i potrebama ove osobe. Preminulu osobu u porodici četvrtkom poslijepodne čekaju pokloni.

“Zato ja tokom sedmice iščekujem ovaj dan da bih došao ovdje i proučio Fatihu.”

Nakon toga smo ustali i krenuli. On reče: “Kada sam bio mali, naša kuća je bila u Teheranu u području Pamenâre. Nekoliko dana je prošlo od preseljenja moje nane po ocu. Tim povodom u kući smo pripremili ručak i to je prošlo.

Jednog dana, dok je moja majka u kuhinji pripremala slatko od višanja, sokakom je prolazio prosjak koji je glasno tražio pomoć. Mojoj majci pade na pamet da malo hrane odvoji i udijeli prosja-ku na ime sevapa tek preminule majke njenog muža, ali u brzini, da ne bi prosjak prošao, zgrabi lavor koji su koristili u kupatilu, jer trenutno nije imala čiste posude, u njega stavi hrane i udijeli je prosjaku. Niko nije znao za ovo.

14 Nauka u kojoj se razmatraju prenosioci hadisa, odnosno njihova prihvatljivost ili nepri-hvatljivost. (Op. prev.)

104


Istu noć otac mi se odjednom u pola noći trže iz sna, probudi majku i upita: ‘Šta si danas uradila?!’ Majka reče: ‘Ne znam!’

Otac reče: ‘Sada sam u snu vidio svoju majku i rekla mi je: Moram se požaliti na svoju snahu. Danas me je osramotila pred svim mrtvacima. Moju hranu je stavila u lavor od kupatila.’

Ponovo otac upita: ‘Šta si radila?’Majka reče: ‘Koliko god da sam razmišljala, ničega se nisam

mogla sjetiti. Odjednom se sjetih da je hrana koju sam dala pro-sjaku sa namjerom poklona za moju svekrvu na Onom svijetu bila njena hrana.’” Ali budući da je ta hrana data u neprimjerenom obliku, na isti način je njoj u Melekutu dato.

Ona se žalila na to što joj je hrana data na takav način, umjesto da bude data dostojanstveno i primjereno, kako prosjaku tako i svekrvi. To je bila uvreda i za prosjaka i za dušu preminule.

Svako dobro koje čovjek hoće da uradi treba biti učinjeno sa potpunim poštovanjem prosjaka. Svaki posao koji čini čovjek može svojom voljom uraditi, da od toga ima koristi, i to za vri-jeme života na Ovom svijetu. U suprotnom, kada preseli na Bu-dući svijet, kada ostane uskraćen od svega i ne bude imao snage za djelovanje, tada neće moći svoju hranu na lavoru iz kupatila zamijeniti kristalnom posudom.

Svi ovi snovi su pouka. Ovaj ponizni rob nastojat će da tokom ovih predavanja prenese neke snove i druge događaje iz ovog vre-mena od pouzdanih ljudi, a ne iz starih knjiga od učenjaka čije ime i djelo se protokom vremena pretvorilo samo u spomen i vijest. Ovakva svjedočanstva, iz ovog vremena ostavljaju mnogo više traga na duše ljudi.

Muhammed ibn Idris Helli u knjizi Serâ’er prenosi iz knjige Ebu el-Kâsima ibn Kulevije, r.a., predaju od Imama Sadika: “Do Imama Alija stigla je vijest da je umro jedan njegov ashab, a ubrzo potom stiže vijest da nije umro. Imam Ali njemu napisa pismo: ‘U ime Allaha Milostivog Samilosnog! U vezi s tobom stigla nam je vijest koja je uznemirila i ražalostila tvoju braću. Nakon toga, stigla je druga vijest, koja opovrgava prvu vijest. Ta vijest nas je obradovala.

Međutim, da li se ti sada nalaziš u položaju onoga koji je okusio smrt i potom oživio? Da li si poput čovjeka koji je od Gospodara

105

pismo imama alija jednom od ashaba za kojeg je bilo reČeno da je umro

tražio povratak i On mu je udovoljio molbi pa taj sada sebe vidi spremnog da sav svoj imetak usmjeri ka onome u čemu je Njego-vo zadovoljstvo, da ga ponese u Vječnu kuću i stanište i da za sebe ne vidi nikakva drugog imetka osim toga?

Znaj, dan i noć – koji se izmjenjuju – ulažu krajnji napor da skrate živote, unište imetak i da otkuca konačni čas što prije.

Daleko bilo, daleko bilo! Koliko je samo od ove zbilje daleko poimanje nemarnih ljudi! Koliko su samo dana i noći vidjeli Ad, Semud i mnogobrojna druga plemena i narodi da bi na koncu svi oni umrli, nestali i došli pred svoga Gospodara i suočili se sa svojim djelima!

Dan i noć su stalno novi i svježi kao i svi poslovi i događaji koji se zbivaju na Ovom svijetu, poput stradanja, bolesti, smrti. Noć i dan su stalno prolazili pred njihovim očima i njih ništa ne čini starijim. Ovo dvoje uvijek je spremno da se isto ono što se desilo prethodnim naraštajima desi i onima koji dolaze, i da tim smrtima i nesrećama kojima su oni bili izloženi, i ovi novi budu izloženi.

Znaj da si ti poput braće i onih na koje ličiš, koji su napustili Ovaj svijet i nakon nekog vremena života izrecitirali gazel rastanka. Tvoj primjer je primjer tijela koje je izgubilo sve svoje moći i ostalo mu je samo nekoliko posljednjih udisaja te samo iščekuje dolazak Meleka smrti i samo osluškuje da čuje Gospodarov poziv.

Utječemo se Gospodaru od onoga što u položaju savjetovanja kažemo, ali praktično ne primjenjujemo!’”15

Imam Ali je rekao:

فإنما حقوا، متل فوا ف ت . مدوکمم ت اعة الس وراءكم إن و ، مامکمم

أ الغابة فإن

لکمم آخركمم وينمتظر بأ

“Cilj je doista pred vama. Za vama je čas koji vas goni. Sačuvajte lahkoću – stići ćete. Vaši prvi čekaju vaše posljednje.”16

Goniči deva, da bi preveli deve preko vrele pustinje, a da one ne osjete teškoću zbog duljine puta, pjevaju pjesmu goniča. Imam

15 Muhammed ibn Idris Helli: Serâ’er, litografsko izdanje, poglavlje Mustetrefât, str. 20.16 Staza rječitosti, govor 21.

106


Ali je čas koji nas goni uporedio sa pjesmom vodiča deva. Ta pjesma stalno čovjeku stiže do ušiju da bi ga na kraju uvela u kuću.

Sačuvajte lahkoću – stići ćete. Svoj teret učinite lahkim – stići ćete. Duše poslanika, vjerovjesnika, Božijih prijatelja nastanile su se u svojim mjestima u Džennetu. Duše iskrenih robova i bliskih uživaju u svom blaženstvu jer su stigle do svog cilja. O robovi Božiji! Zašto kasnite?! Zašto ste lijeni?! Teret grijeha i vezanost za Ovaj svijet prikovao vas je i opteretio, tako da ste umorni. Sve to odbacite! Iščupajte korijene materijalnih vezanosti! Odbacite zadovoljavanje strasti! Učinite sebe lahkim, da biste se priključili ovoj karavani milosti i susreta sa Bogom, a ne da zaostanete.

Vaši prvi čekaju vaše posljednje. Kijamet neće nastupiti dok se svi koji su zaostali ne sakupe, dok posljednji ne stignu prve. Zbog vaših loših djela niste mogli sebe priključiti čistim dušama, već ste ih ostavili na visokim položajima da vas čekaju. Dobrim djelima, lijepim svojstvima i ispravnim vjerovanjima stignite karavanu či-stih i ne doživljavajte ih samo kao one koji vas čekaju.

Sejjid Radi, r.a., ispod ovih riječi je zapisao: “Uporede li se ove rečenice – ne uzimajući u obzir Božiju riječ i riječ Allahova Po-slanika, s.a.v.a. – sa svakom drugom riječju, naći ćemo da su veće i uzvišenije. Zapravo, kao da im ravnih na mejdanu nema.”17

Koliko je samo Imam Ali spominjao smrt i svoje ashabe podsje-ćao na nju. Sejjid Radi, r.a., kaže: “Imam Ali se svojim ashabima u mnogim prilikama obraćao riječima: ‘Spremite se za putovanje, Allah vam se smilovao, jer ste pozvani za odlazak. Smatrajte boravak svoj na Svijetu ovom vrlo kratkim i vratite se s opskrbom najboljom koja je s vama, jer doista pred vama je prepreka koju je teško savladati i boravišta puna straha i opasnosti. Do njih se mora dospjeti i kod njih zaustaviti. Znajte da su pogledi smrti pred vama bliski. To je kao da ste već u kandžama njezinim i kao da se ona zakačila za vas. Poslovi tegobni i opasnosti potresne guraju vas u nju. Prekinite zato sve veze sa Svijetom ovim i pomozite sebi opskrbom svijesti o Bogu.’”18

[...]

17 Muhammed Abduhu: Šerh Nehdžu-l-belâge, Egipat, str. 58. 18 Staza rječitosti, govor 203.

6. PREDAVANJE

Djelo meleka zaduženih da uzimaju duše i Meleka smrti

istovremeno je Božije djelo

109




Allah Mudri u Svojoj časnoj Knjizi kaže:عونى بكم ترجى ى بكم ثمذ إلى رى ى وك وت الذ لىك المى تىوىفذاكم مذ قل يى

Ti reci: “Melek smrti, koji vam je za to određen, duše će vam uzeti, a poslije ćete se Gospodaru svome vratiti.”1

U ovom ajetu Allah, dž.š., čin usmrćivanja, odnosno uzimanja duše, pripisuje Meleku smrti koji je, zapravo, Azrail.

U ajetu koji je naveden u prethodnom predavanju čin usmrći-vanja pripisuje se izravno Allahu, dž.š.:

ا وتهى نفسى حنيى مىىفذ األ تىوى يى اللذ

Allah (je Taj Koji stalno) uzima duše u času njihove smrti...2

U jednom drugom kur’anskom ajetu uzimanje duša ne pripi-suje se jednom posebnom meleku, nego melecima:

وت المى كم دى حىىأ اءى إذىا جى ى تذ ة حى ظى فى لىيكم حى يرسل عى وى اهر فىوقى عبىاده القى وىهوى

رطونى ته رسلنىا وىهم الى يفى تىوىفذOn vlada robovima Svojim i šalje vam meleke čuvare. Pa, kad nekome od vas smrt dođe, izaslanici Naši mu dušu uzmu, i pritom ne oklijevaju!3

1 Es-Sedžde (32), 11.2 Ez-Zumer (39), 42.3 El-En‘âm (6), 61.

110

Djelo meleka zaDuženih Da uzimaju Duše i meleka smrti istovremeno je Božije Djelo

U sljedećem ajetu nazivanje selama i doček čistih duša pripisu-je se skupini meleka:

ا كنتم لىيكم ادخلوا الىنذةى بمى الم عى قولونى سى يبنيى يى ة طى ينى تىتىوىفذاهم المىآلئكى الذلونى تىعمى

...One kojima će meleci duše uzeti – a oni čisti – i kojima će govoriti: “Mir vama! Uđite u Džennet zbog onoga što ste činili!”4

U istoj kur’anskoj suri stoji:

ل من سوء بىلى ا كنذا نىعمى لىمى مى وا السذ لقىىنفسهم فىأ

ىالم أ ة ظى ينى تىتىوىفذاهم المىالئكى الذ

لونى ا كنتم تىعمى ليم بمى إنذ اللذ عى...Kojima su meleci dušu uzeli – a oni su učinili nepravdu prema sebi (u času kad su nevjernici bili) – pa će se pokoriti i reći: “Mi nismo nikakvo zlo činili!” – “Jeste zlo činili! Allah, doista, dobro zna ono što ste radili.”5

U sljedećem ajetu meleci će na riječi nevjernika uzvratiti:

ينى بثوىى المتىكى ا فىلىبئسى مى ادلينى فيهى نذمى خى هى بوىابى جى

ىفىادخلوا أ

Zato ulazite na kapije Džehennema, u njemu ćete vječno ostati! O kako će prebivalište onih koji su se oholili grozno biti!6

U ovim ajetima, kao što se da vidjeti, uzimanje duše se pripi-suje Allahu, Meleku smrti, a zatim i melecima, koji se opet dijele na one koji su zaduženi da uzimaju duše čistih i one koji uzimaju duše nasilnika i nepravednika.

Kako razumjeti i pomiriti ove ajete? Ako Sâm Allah uzima dušu, kakvu onda ulogu imaju Azrail i ostali meleci i šta je njihov posao? Ako Azrail uzima dušu, šta onda ostali meleci rade? U tom slučaju kakvo značenje ima pripisivanje ovog djela Allahu, dž.š.?

Ovo treba pojasniti, jer pored toga što u Kur’anu nema mje-sta oprečnosti, ovo pitanje pojašnjava jedno veoma važno načelo

4 En-Nahl (16), 32.5 En-Nahl (16), 28.6 En-Nahl (16), 29.

111

naČin uzimanja Čistih duša i duša nepravednika

tevhida. Sveta vjera islam izgrađena je na temelju tevhida, i to tevhida u bîti, tevhida u djelima i tevhida u svojstvima.

Tevhid u bîti znači da u svim svjetovima postoji samo jedna Sveta Bît, Koja opstoji po Sebi, bez ikakve potrebe za bilo čim izvan Nje. Ta Bît je Uzvišeni Allah, potpuno neovisan, dok sva druga stvorenja svoju egzistenciju crpe iz Njega. Stvorenja su u egzistenciji Njegove posljedice i Njegove sjenke.

Tevhid u svojstvima znači da u svim svjetovima, u svekolikoj egzistenciji, postoji samo jedna apsolutna moć, jedan apsolutni život, jedna apsolutna pravda, kao što i sva ostala svojstva pripa-daju jedino Uzvišenom Bogu. Svojstva i atributi koje nalazimo u drugim bićima, kao što su znanje, život, ljepota, moć itd., samo su odraz, sjenka i zraka apsolutnog znanja, apsolutnog života, apsolutne ljepote... Sva ta svojstva stvorenja nemaju neovisnost. Ustvari, sva ta svojstva su u položaju sjenke spram onoga od čega dolazi ta sjenka ili položaju zrake koja se isijava iz izvora svjetlosti, moći, znanja i života.

Tevhid u djelima znači da u svim svjetovima i u cijeloj egzi-stenciji postoji samo jedno neovisno djelo po sebi. Sva djela koja počine kontingentna stvorenja7 samo su manifestacija i jedna zra-ka djela koja po svojoj bîti i zbilji opstoji, odnosno koja opsto-ji po Uzvišenom Bogu. Istovremeno dok to djelo stoji u vezi s kontingentnim bićima stoji i u vezi sa Bogom. To znači da djela koja proizlaze iz bića jesu manifestacija i zraka djela Gospodara Uzvišenog. A to djelo po zbilji pripada Bogu i Božijom dozvolom se manifestiralo i očitovalo u tom biću, i na temelju tog očitanja to djelo stiče vezu sa tim bićem.

Dakle, u zbilji gledano jedno djelo koje dolazi od nekog bića istovremeno dok se pripisuje njemu pripisuje se i Bogu, ali s tim da to djelo se ne dešava uporedo već nadovezujući se u okomitoj ravni.

Prema tome, čin uzimanja duše, istovremeno dok se pripi-suje kontingentnim stvorenjima, pripisuje se i Uzvišenom, ali s

7 Kontingentno biće – biće koje nije nužno, može i ne mora biti, dakle, sva stvorenja osim Stvoritelja, biće koje ne postoji po svojoj bîti već je ovisno o drugom, odnosno o Bogu Uzvišenom. (Op. prev.)

112


važnom napomenom da ova djela nisu u horizontalnoj ravni, tako da su neovisna jedna o drugima i da se dešavaju uporedo jedna s drugima, nego su, zapravo, u okomitoj ravni te se nadovezuju u jednom spuštajućem luku. Ovo je pojašnjenje suštine tevhida u djelima.

Ni to biće ni Bog nisu počinili djelo odvojeno, niti su u realiza-ciji tog djela zajedno učestvovali. Zapravo, prvo je to djelo po bîti izašlo i ukazalo se iz Izvora djelovanja, a to je Sveta Bît Božija, a potom se, drugostepeno, pojavilo akcidentalno po tom biću.

Hakim Sabzevari u vezi s ovim kaže:

م جالل

حاکية جال داللةم

ات ل ک باذلمفال

عا إلهيا لمعمن ما صنعموضم ما وضعم سم

من األ ئ و ک جزم

لةم وم اتية الط تزول ال اذل عرمضيةم ماللة ال إذم عرض ادل

Sva bića po svojoj bîti znakovi su Istine,govore o Njegovoj Ljepoti i Svevišnjosti.Svako pojedinačno biće i ime po božanskoj uspostavi i zbilji na Bît Njegovu ukazuje, a ne po dogovorenoj uspostavi.Zbog toga: ako ukazivanje bude zasebno i uporedno, ono nestaje,oprečno ukazivanju u vertikalnom nizu što plod je uzročno-posljedične veze i koja sa postoji sa postojanjem bîti stvorenja u bîti Njegova bića.8

S obzirom na to da su ova djela u vertikalnoj, a ne horizon-talnoj povezanosti, sva ona predstavljaju jedno djelo. Stoga treba reći da Melek smrti, koji je ogledalo i odražavalac Gospodareva svojstva, upućuje na Njegovu Bît. I svi drugi meleci koji uzima-ju duše i ogledalo su Meleka smrti imaju jedinstvo sa Uzvišenim Bogom, zapravo su u činu djela istovjetni s Njim i uopće nije moguće pretpostaviti odvojenost meleka i Gospodara u samom činu djela.

Djelo uzimanja duše javlja se u Božijoj Bîti i na prvoj instanci i razini ono se manifestira u Meleku smrti, a nakon Meleka smrti ono se očituje kroz druge meleke, sve prema njihovom položaju,

8 Mulla Hâdi Sabzevâri: Manzûme, Gurerun fi takallumihi te‘âlâ, izdanje Nâseri, str. 177-178.

113

naČin oČitanja svjetlosti božijeg djela u mjestima manifestacija svijeta kontingentnog i nastanak bića

dok se ne dođe do meleka najnižih stepeni, odnosno onih čiji je egzistencijalni kapacitet najniži.

Budući da ova djela međusobno stoje u vertikalnom, a ne u ho-rizontalnom odnosu, sva ona su zbiljski jedno djelo. Dakle, Sveta Bît Gospodara pri uzimanju duše potpuno je neovisna i uopće joj se ne može pretpostaviti pomagač u ovom djelu, iako se ovo djelo uobličuje preko Meleka smrti i drugih nižih i potčinjenih meleka.

Ovo opće načelo prisutno je kroz cijeli Časni Kur’an kod tema kao što su opskrba, smrt, život, događaji na Nebesima i Zemlji, itd. U isto vrijeme dok događaje na jasan način pripisuje nižim uzrocima, Časni Kur’an ih pripisuje i Prvotnom uzroku, Allahu, dž.š., i smatra ih jedinstveno Njegovim. Naprimjer, kada je riječ o stvaranju, vidjet ćemo da mnoge stvari pripisuje čovjeku, ali ih istovremeno pripisuje i Svetoj Bîti Božijoj.9

Poricatelji Boga ili, bolje rečeno, poricatelji svega onostra-nog i nematerijalnog tvrde da ne postoji nikakva veza izme-đu ljudskog djela i nekakvog božanstva, jer je jedino ljudska volja presudna i odlučujuća u realizaciji djela. Jedna skupina materijalista, poricatelja Boga, povjerovala je u to da vjer-nici prihvataju Boga jer su u svom svakodnevnom životu ostali uskraćeni za znanje o uzrocima nastanka nekog djela ili pojave pa su – stoga što nisu mogli poreći ili, u najma-nju ruku, napraviti izuzetke u vezi sa univerzalnim nače-lom kauzaliteta – bili primorani pozvati se na Boga da time popune prazninu u razumijevanju pojava. Ustvari, vjernici su zamišljenog Boga ostavili u rezervi da se, uvijek kada ne mogu pojasniti uzroke pojave, pozovu na onostrani uzrok, bilo da se to dešava u prirodi ili u duši čovjeka. Danas, kada je nauka uznapredovala i otkrila sve uzroke u prirodi, više ne postoji potreba za Bogom. Ostalo je još samo da se ot-kriju uzroci duševnih pojava, za koje će nauka ubrzo otkriti

9 Ova tema je više obrađena u tefsiru El-Mizân Allame Tabatabaija, sv. 1, str. 72, pod naslovom Tasdîku-l-Kur’an li-qânûni-l-’illijje el-’âme, kao i na 406. str., pod naslovom Kelâmun fi istinâdi masnû’âti el-insân ila Allahi subhânehu. (U nastavku teksta, zbog važno-sti teme, iz tefsira El-Mizân donosimo ovaj dio na koji upućuje autor. – Op. prev.)

114


po prirodi njima srodne uzroke. Posebno mjesto u tome imaju moderna hemija i medicina, čiji eksperimenti idu u pravcu stvaranja života. Kada se u tome uspije, Bog će biti u potpunosti “poražen” na poprištu čovječanstva. Ovo je bio kratak prikaz dokaza poricatelja Boga.

Ovi nesretnici ili zbog svoje opijenosti ili iz zle namjere neće da primijete da je čovječanstvo od prvih dana vjerovalo u Boga, Stvoritelja cijele Kreacije, a ne samo u slučajevima kada nisu sebi mogli pojasniti određenu pojavu. Vjernici su oduvijek vjerovali u Boga svih pojava i događanja u Kreaci-ji, pojava za koje su znali uzrok i pojava za koje nisu znali uzrok, te su smatrali da obje skupine događaja imaju potre-bu za Bogom. Ustvari, ni vjernici ne prihvataju onakvog Boga kakvog su opisali materijalisti poricatelji. Prvi vjerni-ci, zaostali i nepismeni kakvim ih materijalisti žele prika-zati, imali su toliko pameti da su, iako su poznavali uzrok određene prirodne pojave, znali i da, u skladu sa zahtjevom načela kauzaliteta, cijela Kreacija ima potrebu za Prvotnim uzrokom. Oni su zbog ovoga prihvatali Boga, a ne da bi da-nas kvaziučenjaci mogli iznositi pakosne tvrdnje da u sluča-ju nepoznatih pojava postoji potreba za Bogom, a u slučaju poznatih ne postoji.

Jedna od začudnih protivrječnosti u koju su oni zapali jeste mišljenje da se sva djela, u koja spadaju i ljudska dje-la, dešavaju pod apsolutnom prisilom. Ne postoji djelo ili pojava, a da u realizaciji nije prisilno, kao posljedica jed-nog niza uzroka. Istovremeno su rekli da ako čovjek napravi drugo ljudsko biće, ono se može smatrati jedino stvorenjem čovjekovih ruku, a pod pretpostavkom da su ostala stvore-nja Božije stvaranje, taj jedan čovjek nije Božiji. Ova pro-tivrječnost nije sasvim jednostavna, iako je oni ne priznaju javno, ali ona je prisutna u njihovim umovima, jer su ovim nesvjesno cijelu Kreaciju pripisali Bogu, odnosno uzroke i posljedice doveli u vezu sa Njim.

Druga protivrječnost materijalista u govoru je da – i pored toga što znaju da su božanski mudraci i filozofi kroz cijelu historiju, nakon iznošenja dokaza i potvrđivanja općenitosti

115

zakon kauzaliteta u kur’anu, božijem stvaranju, kreaciji

zakona kauzaliteta, čvrstim racionalnim argumentima doka-zivali i postojanje Stvoritelja – oni i dalje tvrde kako su bo-žanski mudraci povjerovali u Boga zato što nisu otkrili neke prirodne uzroke te su, da bi se spasili svog neznanja, prihvati-li da prirodni uzroci trebaju u krajnjem završiti na Biću Nuž-nog Postojanja. Ova tema nije novijeg datuma, ona zapravo seže do drevnih vremena. Mudraci su uvijek iznosili čvrste dokaze o ispravnosti i istinitosti svojih vjerovanja i pritom nisu nimalo sumnjali u to da sve posljedice i uzroci trebaju završiti sa Bićem Nužnog Postojanja, a nije tačno da su vjero-vali samo zato što je u prirodi nešto ostalo nejasno.

Treća protivrječnost njihovog govora je zamjerka Kur’anu, i to zbog nerazumijevanja njegovog metoda, koja se temelji na njihovom prijašnjem neprimjerenom prosuđivanju. Po-red toga što dokazuje Jednog Stvoritelja, Kur’an istovreme-no potvrđuje vladavinu zakona kauzaliteta u Kreaciji. Kur’an svaku pojavu pripisuje njenom specifičnom uzroku. Ukrat-ko, ono što zdrav razum prihvata, i Kur’an to potvrđuje. Isto kao što sve prirodne uzroke svakog bića pripisuje Njemu, tako prihvata i prirodne uzroke subjekata radnji. U mnogim ajetima veliki broj čovjekovih djela na temelju slobodne volje pripisuje njemu, a istovremeno sve te subjekte i radnje bez izuzetka pripisuje Bogu. Već smo navodili ajete koji govore o tome da sva stvorenja pripadaju Gospodaru. (Pogledati: Ez- -Zumer (39), 62; El-En‘âm (6), 102; El-A‘râf (7), 54; Eš-Šura (42), 4.) Međutim, postoje i ajeti gdje se i stvorenja i njihove radnje pripisuju Uzvišenom Bogu.

لونى ا تىعمى كم وىمى لىقى خى اللذ وىAllah je stvorio i vas i ono što pravite.10

مى لىكنذ اللذ رى يتى وى يتى إذ رىمى ا رىمى وىمىI ti nisi bacio, kad si bacio, nego je Allah bacio.11

10 Es-Sâffât, 37:96.11 El-Enfâl, 8:17.

116


Vidimo da se radnja bacanja, istovremeno dok se pripisuje našem Poslaniku, i odriče njemu, a pripisuje Allahu, dž.š.

U svjetlu istoga postoje ajeti koji na općenit način pomiruju ove dvije strane, odnosno potvrđuju tu njihovu dvostranost.

ه تىقديرا رى دذ قى ء فى لىقى كذ شى وىخىKoji je sve stvorio i dao mu određenu mjeru.12

ر بري مستىطى كى غري وى ك صى ر... وى دى لىقنىاه بقى ء خى إنذا كذ شىMi sve s mjerom stvaramo [...] i sve, i malo i veliko, u retke je zapisano.13

ء قىدرا شى لك عىلى اللذ قىد جى

Allah je svemu mjeru odredio.14

علوم ر مذ دى ل إالذ بقى ا ننى ائنه وىمى زى نىا خى ء إالذ عندى إون من شىI ne postoji ništa, a da riznice toga nisu kod Nas, a od toga Mi dajemo samo onoliko koliko je potrebno.15

Jasno je da određenje i veličina svake stvari predstavlja njenu ograničenost materijalnim uzrocima i uvjetima vre-mena i mjesta.

Ukratko, kur’ansko dokazivanje Jednog Stvoritelja te-melji se na dokazu kauzaliteta u svim dijelovima Kreacije (u suprotnom, da Kur’an ne potvrđuje ovu zakonitost, uopće ne bi mogao iznijeti dokaz u prilog svoje tvrdnje), a potom se sve pripisuje Stvoritelju cijele Kreacije. Prema tome, ri-ječi onih koji tvrde da pobornici postojanja Boga jedan niz pojava i bića pripisuju Bogu, a drugi materijalnim uzroci-ma, iz temelja su neispravne.

Naravno, moguće je da je njihova greška nastala zbog ograničenosti pristupa knjigama, pa su svoje kritike upućivali

12 El-Furqân, 25:2.13 El-Qamer, 54:49 i 53.14 Et-Talâq (65), 3.15 El-Hidžr (15), 21.

117

razliČita razumijevanja odnosa kauzalnosti i božijeg stvaranja

na osnovu onoga što su nalazili u zapisima srednjovjekovne crkve ili u nekim drugim knjigama, bez uvida u djela istin-skih božanskih mudraca.

Kroz povijest se dešavalo da su se teolozi u dobroj na-mjeri, da odbrane vjeru i njena načela hvatali neutemeljenih argumenata jer sami nisu posjedovali intelektualnu zrelost da bi na ispravan način mogli shvatiti ovo pitanje. Tako, umjesto da učine dobro vjeri, zapravo su joj učinili “med-vjeđu uslugu”.

Druga skupina učenjaka, bolje rečeno tradicionalista i teologa koji su se slijepo i doslovno držali spoljnjeg znače-nja, nije mogla ispravno shvatiti kako da se slobodna ljudska djela pripišu Bogu, a da to bude dostojno uzvišenog Božijeg položaja. Zato su ta djela pripisali slobodnoj ljudskoj vo-lji, a odrekli ih Bogu. Ovo posebno vrijedi za slučaj onoga što ljudi prave sa svrhom činjenja grijeha, poput alkohola, sredstava za kockanje, itd. U svojoj argumentaciji oni su se pozivali na ajet: O vjernici, vino i kocka i kumiri i strelice za ga-tanje su odvratne stvari, šejtanovo djelo; zato se toga klonite da biste postigli šta želite.16 Kako je moguće da ovakvi proizvodi ljud-skih ruku, koji su šejtansko djelo, budu pripisani Bogu?!

Iz dosadašnjeg izlaganja može se shvatiti neutemeljenost i neispravnost ovakvog mišljenja. Rekli smo da slobodna ljud-ska djela, kako se pripisuju Bogu – naravno u obliku kako dostoji Njegovom položaju – isto tako su i plod ljudskih ruku, proizvodi koje je čovjek napravio da bi zadovoljio svo-je životne potrebe. Pored toga, u gornjem ajetu riječ kumiri dolazi u značenju kipova koji su postavljeni radi obožavanja i štovanja, a već smo navodili ajet: “Allah stvara i vas i ono što napravite.” Prema tome, iz ovoga je jasno da se oblikovanju i izradi kipova pristupa iz različitih aspekata. Iz aspekta da je egzistencija tog kipa od prirode, jer on nije ništa drugo do kamen, glina ili neki drugi materijal, ovo djelo se pripisuje Uzvišenom Bogu, a iz aspekta da se prihvata kao božanstvo, to je šejtanovo djelo i ono što treba odreći od Boga.

16 El-Ma’ide (5), 90.

118


Dakle, jasno je da se sva ljudska djela, poput svih ostalih djela u prirodi, pripisuju Uzvišenom i među njima nema nikakve razlike, tako da pripisivanje stvorenosti svakoj stva-ri zavisi od veličine njenog udjela u egzistenciji! (Obratite pažnju na posljednje riječi!)

Kao što je do sada postalo jasno, dušu nekad uzima Allah, nekad Azrail, a nekad meleci izaslanici. U nastavku treba pojasniti zbog čega je ovako.

Vjernici su na različitim stepenima. Dušu vjernika čiji je iman slab uzimaju meleci nižih stepena ili slabiji mele-ci, koji vjernika mogu nadvladati samo prilikom uzimanja duše. Dušu onih čiji je iman jak uzimaju jaki meleci, zbog toga što, prirodno, treba jači melek da bi ovladao vjerni-kom jakog imana i uzeo mu dušu. Znači, s rastom stepe-na imana i uzvišenosti duše dolaze i meleci većeg i jačeg stepena. Tako je sve dok se ne dođe do stepena kada dušu vjernika ne može uzeti pojedinačni i ograničeni melek, već sâm Azrail bez posredovanja pojedinačnih meleka. Kada vjernik dosegne stepen potpune čistoće, njegovu dušu uzima Allah, dž.š.17

لونى ا تىعمى كم وىمى لىقى خى اللذ وىAllah je stvorio i vas i ono što pravite!18

ء شىى ك وىهوى عى ء فىاعبدوه شى

الق ك إلىـهى إالذ هوى خى بكم ال ذىلكم الل رىكيل وى

To vam je Allah – Gospodar vaš – nema drugog boga osim Njega, Stvoritelj svega, zato Njemu robujte! On nad svim bdije.19

ار هذ ء وىهوى الوىاحد القى شىالق ك قل الل خى

Reci: “Allah je Stvoritelj svega i On je Jedan i Svemoćni.”20

17 Navedeno prema: El-Mizan, sv. 1, str. 602, perz. prijevod Ajatullaha Hamedanija.18 Es-Sâffât (37), 96.19 El-En‘âm (6), 102.20 Er-Ra‘d (13), 16.

119

djela stvorenja su i božija djela, ali s dva pripisivanja

Ajeti kao što su: 39. ajet sure Zumer, 40. sure Mu’min, 59. sure Hašr i njima slični upozoravaju na istu zbilju. Isto načelo vrije-di kada se govori o vlasti (ملکية) i vlasništvu (کية

م U mnogim .(مل

kur’anskim ajetima ovo pitanje nedvosmisleno se pripisuje jedino Uzvišenom Allahu. Ovakav kur’anski stav toliko je jasan da je su-višno na njega i podsjećati.

ء قىدير شىى ك ا فيهنذ وىهوى عى رض وىمى

ىاأل ات وى اوى مى ملك السذ لل

Allahova je vlast na Nebesima i na Zemlji i nad onim što je na njima; On sve može!21

I pored toga vidimo da Allah, dž.š., vlast daruje i pripisuje po-rodici Ibrahimovoj:

ظيما لك عى آتىينىاهم م ةى وى الكمى اهيمى الكتىابى وى د آتىينىآ آلى إبرى قى فىA Mi smo Ibrahimovoj porodici Knjigu i mudrost dali, i vlast im veliku darovali.22

U vezi sa hazreti Davudom Časni Kur’an kaže:

اب فىصلى الطى ةى وى آتىينىاه الكمى ه وى دنىا ملكى دى وىشىI ojačali smo vlast njegovu i dali mu mudrost i sposobnost da rasuđuje.23

U Kur’anu se često koristi izraz “ono što posjedujete” (ما ملکت:kojim se vlasništvo pripisuje čovjeku, kao u sljedećem ajetu ,(أيمانکم

لىيكى عى فىاءى اللذىا أ ت يىمينكى ممذ لىكى ا مى وىمى

I one u vlasti tvojoj koje ti Allah iz plijena dade.24

Isto vrijedi i za kur’anske ajete kojima se bavimo, u kojima čin uzimanja duše, u isto vrijeme dok se pripisuje Uzvišenom

21 El-Ma’ide (5), 120.22 En-Nisâ’ (4), 54.23 Sâd (38), 20.24 El-Ahzâb (33), 50.

120


Gospodaru, pripisuje se i Meleku smrti i drugim melecima. Ovo je kao primjer Sunca koje obasjava veliko ogledalo, a od tog ogle-dala se odbijaju zrake ka mnoštvu malih ogledala. Svjetlost prije svega i po biti pripada Suncu, ali drugostepeno i posredno pripada i manjim ogledalima.

Iskonska Božija Volja očitovala se u Meleku smrti, a preko nje-ga u pojedinačnim melecima zaduženim za uzimanje duša, s ob-zirom na njihovu različitost u uzimanju duša vjernika, nevjernika, licemjera, pravednika, razvratnika. Ova očitovanja se nalaze u na-dovezujućem vertikalnom nizu, a ne uporedo i odvojeno na hori-zontalnoj ravni. Melek smrti je manifestacija Božijeg imena Onaj Koji uzima dušu (القابض) ili imena Onaj Koji usmrćuje (املميت).

Šejh Tabresi u djelu Ihtidžâdž prenosi podugačku predaju o po-ricatelju koji je sa mnoštvom prigovora došao Imamu Aliju. Jedan od tih prigovora odnosio se na Kur’an jer, po njegovom mišljenju, u njemu ima mnogo protivrječnosti. Čak je rekao i da će primiti islam ako mu Imam Ali odgovori na prigovore. Jedan od prigovo-ra odnosio se upravo na oprečnost među ajetima o uzimanju duše i izvršiocu tog čina.

Poricatelj je rekao: “Našao sam da je Allah rekao: ‘Melek smrti, koji vam je za to određen, duše će vam uzeti’, dok na drugom mjestu kaže: ‘One kojima će meleci duše uzeti’, i tome slično u Kur’anu.”

Imam Ali reče: “Što se tiče oprečnosti koju si spomenuo u ovim ajetima i ajeta: ‘Izaslanici Naši mu dušu uzmu’, te ajeta: ‘Ko-jima su meleci dušu uzeli – a oni su učinili nepravdu prema sebi’, znaj da je Uzvišeni Gospodar veći od toga da Sâm Svojim rukama izravno čini ova djela. Djelo izaslanika Božijih i meleka je Božije djelo jer oni djeluju po Božijoj zapovijedi.

Prema tome, Gospodar je među melecima izabrao jedne da bi bili Njegovi izaslanici i veza između Njega i Njegovih stvorenja. To su upravo oni za koje Gospodar kaže:

ة رسال وىمنى انلذاس ف منى المىالئكى يىصطى اللذAllah odabire poslanike među melecima i ljudima.25

25 El-Hadždž (22), 75.

121

naČin uzimanja mnoštva duša od strane meleka smrti u jednom trenutku

Tako onima koji su bili pokorni Allahu, dž.š., uzimaju duše meleci milosti, dok onima koji su ogrezli u grijehu duše uzimaju meleci kazne i odmazde. Melek smrti ima svoje pomagače i među melecima milosti i melecima odmazde, koji po njegovoj zapovije-di uzimaju duše. Njihovo djelo je njegovo djelo. Šta god da urade, pripisuje se i njemu.

Dakle, djelo meleka je djelo Meleka smrti, a djelo Meleka smr-ti je djelo Gospodara, jer je Allah Taj Koji daje smrt i uzima duše. On ovaj čin daruje svakom meleku kojem On želi i ne daje onom kome ne želi. On daje nagradu i kaznu kome hoće od Svojih ro-bova. Zaista, djelo povjerenika Božijih istovjetno je djelu Boži-jem, kao što je i Sâm rekao:

اءى اللذ ىشى ن يىاؤونى إالذ أ ىشى ا ت وىمى

Vi ništa ne možete htjeti, osim ono što Allah hoće.”26

Sada ostaje da pojasnimo na koji način se uzima duša i kako je moguće da Melek smrti u jednom trenu usmrti hiljade i milione ljudi od kojih su jedni na istoku, a drugi na zapadu. Na ovo ćemo odgovoriti na dva načina.

Prvi odgovor je da je i u materijalnom svijetu moguće da jedan subjekt u jednom trenutku učini više različitih radnji, a da to ne utiče na njihovu vremensku određenost. Naprimjer, Sunce koje ima jedno kretanje i jedno isijavanje zraka istovremeno osvjetljava i grije mnoštvo kuća, područja, gnijezda, životinjskih jazbina itd. Sve ove isijavajuće zrake, koje su obuhvatile cijeli svijet, među-sobno se razlikuju, nisu jednake jačine i ograničene su, ovisno o mjestu do kojeg su doprle. Zraka svjetlosti koja je doprla do kuće nije ista kao ona koja je doprla do gnijezda ptice. Zraka koja je pala na kuću je udio zaseban za tu kuću i nije jednaka onoj zraci i udjelu svjetlosti kojom se koristi gnijezdo. I pored svega toga, Sunce je jedno.

Primjer magnetnih i električnih valova još bolje oslikava našu temu. Izvor radio-valova je jedan, ali milion ljudi istovremeno

26 Šejh Tabresi: Ihtidžâdž, Matba‘e Ni‘mâni, Nedžef, sv. 1, str. 367; El-Insân (76), 30; Et- -Tekvîr (81), 29.

122


prima njegov signal. Jedan je govornik, jedno je djelo, ali svako ko ima prijemnik može ga slušati. To znači da je moguće da se jed-no djelo očuvanjem svoje jednoće pojavi u milionima prijemnika, odnosno da se manifestira u mnoštvu.

Hidroelektrana je jedan izvor energije koji se posredstvom kabla prenosi do grada i tamo se ta energija grana prema trans-formatorima, koji tu snagu pretvaraju u slabiju snagu. Nakon tih transformatora dolaze i drugi instrumenti koji još više umanjuju tu snagu sve do jačine koja je korisna za kućnu upotrebu. Tako, naprimjer, struja koja je u početku bila jaka 63.000 volti na kraju bude svedena na 220 ili 110 volti, pa čak i do 2 do 3 volta, koliko koristi noćna svjetiljka upaljena negdje u hodniku kuće.

Da li se može reći kako je moguće da jedna žica povezana sa hidroelektranom može pokrenuti sve kućne i druge naprave u istom trenutku? Kako je moguće da se samo jednim pritiskom na prekidač dese svi ovi događaji? Nema nikoga ko će reći da je takvo šta nemoguće.

Veliki melek Božiji koji ima zadaću uzimanja duša zove se Azrail. On je u položaju tvornice sa velikom snagom. On je po-put jednog Sunca koje jeste na nebu, ali isijavanjem svojih zraka može doprijeti do svakog mjesta. Azrail je Božije ime “Onaj koji usmrćuje” i “Onaj koji duše uzima”. Israil je manifestacija Boži-jeg imena “Onaj koji život daruje i tjelesa oživljava”, Džebrail je Božije ime “Sveznajući, Znalac i Obaviješteni o svemu”, a Mikail je Božije ime “Onaj koji opskrbu daje”.

Potom se uz pomoć manjih meleka univerzalno ime grana na manje jedinke i tako na sve manje i manje meleke dok ne dođe do onog najnižeg meleka, a svaki od njih ima za sebe zadaću da učini pojedinačno djelo, kao što je ozdravljenje, umiranje, oživljavanje, opskrbljivanje itd.

Danas, kada raspolažemo mnoštvom izuma koji slike i zvuko-ve šalju na najudaljenija mjesta, razumijevanje pitanja uzimanja duša umnogome je olakšano običnom čovjeku. U stara vreme-na, kada se lampa palila čakmakom ili nekom vrste šibice, bilo je mnogo teže tim primjerom pojasniti uzimanje duše. Međutim, ovo pojašnjenje je veoma jednostavno razumljivo svima.

123

ovosvjetski primjeri za uzimanje duša od strane meleka smrti i njegovih pomagaČa

Drugi naš odgovor je da djelo Meleka smrti nije materijalnog karaktera. Melek smrti je melekutsko i duhovno biće te kao takav uopće nema sličnost sa materijalnim svojstvima. Kako je pojašnje-no na drugom mjestu, uzimanje duše se dešava unutar čovjeka. Ono što melek smrt uzima jeste duša, a duša je nematerijalna. Azrail, koji je i sam melekutsko nematerijalno biće, uzima dušu melekutskom snagom, a ne materijalnom.

Za primjer vas mogu upitati da li sada, dok vam ovo govorim i vi svi čujete moj govor, razumijevanje i percipiranje jednog od vas smeta drugome? Da li se može reći: Kako je moguće da jedno značenje u jednom trenutku bude shvatljivo hiljadi jedinki?

Naravno, ako bismo svi sada htjeli sjesti ovdje na moje mje-sto, to ne bi bilo moguće jer nam to zakonitosti materije ne do-puštaju. Međutim, snaga misli, memorije i imaginacije nije ma-terijalna kategorija.

Ako pretpostavimo da jedan čovjek nešto kaže i posredstvom ozvu-čenja to hiljade ili milioni ljudi istovremeno čuju, niko ne bi drugome smetao u tome, jer moć inteligencije, razuma, memorije nije ma-terijalnog karaktera da bi bila ograničena fizikalnim zakonitostima. Prema tome, djelo Uzvišenog Boga, Meleka smrti Azraila i ostalih meleka nije materijalnog karaktera, već je jedinstveno djelo koje se manifestira kroz različita ogledala koja odražavaju jedna druga.

Mulla Hâdi Sabzevâri, na temeljima stavova iluminacionista, u vezi s pojavom mnoštva kaže:

ثار تضاعفتم لمبملغ مکم نموار و هکذا سوانخ األ

وق نورهم و ششهود ک هم

عليمه قسم بوسط و غيم

مقارناتمتص ال و إنما اخم مفارقات

مإذم ال حجاب ف ال

خرمل األ کمجم

کمک من ال ور يع الص ج

فكن ف ک

“Na isti način nadolazeće svjetlosti, poput svjetlosti egzi-stencije Meleka smrti koju uzima od Izvora svih svjetlosti i u njemu se očituje, u nižim razinama se umnožavaju do krajnje granice mnoštva.

124


Na istoj osnovi i na isti način treba posmatrati isijavanja svjetlosti koja se pojavljuju na nižim razinama i koja nude prikaz uzvišenih svjetlosti i nematerijalnih uzvišenih bića.

Dokaz za to je što kod nematerijalnih bića nema zastora materije ni materijalnih učinaka poput vremena i mjesta, te zato ona međusobno nisu skrivena, a zastor je svojstven samo materijalnim bićima i njihovim učincima.

Prema tome, u svakom nematerijalnom biću odražavaju se druga nematerijalna bića i svako od njih je u položaju ogledala spram drugoga.”27

U djelu Men la jahduruhu el-faqîh zabilježeno je da je Imam Sa-dik rekao: “Bio je upitan Melek smrti kako uzima duše dok su u istom trenu neke na zapadu, a neke na istoku. On je odgovorio: ‘Ja ih pozovem i one mi se odazovu. Zaista, cijeli ovaj Dunjaluk preda mnom je poput zdjelice u vašim rukama iz koje jedete kako želite. Zaista, cijeli Dunjaluk je preda mnom poput jednog dirhe-ma u rukama nekog od vas koji ga vrti kako želi.’”28

U istom djelu se prenosi da su upitali Imama Sadika za sljedeće ajete: “Allah uzima duše u času njihove smrti.” “Ti reci: ‘Melek smrti, koji vam je za to određen, duše će vam uzeti.’” “One ko-jima će meleci duše uzeti – a oni čisti.” “A da si samo vidio kad su meleci nevjernicima duše uzimali.” “Izaslanici Naši mu dušu uzmu.” Upitali su ga: “Kako je moguće zamisliti da u jednom tre-nutku toliko ljudi, čiji broj ne zna niko osim Allaha, dž.š., umre?”

Imam Sadik odgovori: “Allah, dž.š., je postavio pomagače Me-leku smrti koji uzimaju duše, kao što je i načelnik policije postavio neke ljude kao pomagače sebi i on ih šalje da izvrše zadatak. Tako meleci milosti i srdžbe uzimaju duše vjernika i nepravednika, od-nosno privlače ih sebi, Melek smrti posredstvom njih privlači sebi duše koje su oni usmrtili i one duše koje je sam usmrtio, a Gospo-dar posredstvom Meleka smrti Sebi privlači duše ljudi.”29

27 Mulla Hâdi Sabzevâri: Šarh Manzûme, izdanje Nâseri, str. 190-191. (Kod prijevoda sti-hovi nastojanje je bilo da se prenese značenje. Op. prev.)

28 Šejh Saduk: Men la jahduruhu el-faqîh, Bâbu gusli-l-mejjit, sv. 1, str. 80. 29 Ibid, str 82.

125

u svijetu melekuta i znaČenja nema suprotstavljenosti i uzajamne iskljuČivosti

Iz ove predaje može se shvatiti da Melek smrti neke duše privlači sebi, odnosno usmrćuje, izravno, bez posredovanja drugih meleka.

Dođe jednom neki čovjek Imamu Aliju i reče mu: “O Zapo-vjedniče pravovjernih, ja sam posumnjao u Božiju Knjigu koju je On objavio Svom Poslaniku.”

Imam Ali reče: “Majka plakala nad tobom! Kako da si posum-njao u Knjigu objavljenu od Boga?!”

On reče: “Našao sam u Božijoj Knjizi da jedni ajeti opovrgava-ju druge, pa kako da ne posumnjam?”

Imam Ali reče: “Ajeti Knjige Božije su povezani i uzajamno se potvrđuju, a nikako se ne isključuju međusobno. Međutim, tvoj udio u duhovnoj opskrbi i razumijevanju nije toliki da bi se mo-gao okoristiti razumom. Navedi te slučajeve u Knjizi Božijoj zbog kojih si zapao u sumnju!”

Čovjek poče navoditi te slučajeve, a Imam mu je odgovarao jedan po jedan slučaj. Predaja je veoma duga, a zabilježena je u djelu Šejha Saduka Et-Tevhîd, od 254. do 269. stranice. Mi ćemo se osvrnuti samo na onaj dio koji se tiče našeg pitanja, a to su ajeti koji govore o uzimanju duša.

Imam Ali je rekao: “Ono što si rekao u vezi s kur’anskim ajetima o uzimanju duše, kao što je Božiji govor: Ti reci: ‘Melek smrti, koji vam je za to određen, duše će vam uzeti, a poslije ćete se Gospodaru svome vratiti’, Božiji govor: Allah uzima duše u času njihove smrti, Božiji govor: One kojima će meleci duše uzeti – a oni čisti, i kojima će govoriti: ‘Mir vama!’, Božiji govor: A da si samo vidio kad su meleci nevjernicima duše uzimali, i Božiji govor: Izaslanici Naši mu dušu uzmu, i pritom ne oklijevaju – znaj da Uzvišeni Gospodar Svoje poslove uređuje onako kako On želi. Svoja stvorenja postavlja na ona mjesta koja im On propiše.

A što se tiče Meleka smrti, njega je Gospodar postavio da uzi-ma duše Njegovih posebnih robova za koje On bude htio i njiho-ve duše uzima izravno.

Skupinu posebnih meleka postavio je za uzimanje duša Njego-vih robova koje On bude htio.

Melecima čija je imena Gospodar spomenuo dao je u zadaću tačno određene Svoje robove.

Uzvišeni Gospodar svoje poslove uređuje onako kako On želi i bude kako je Njegova Volja.”

126


Potom reče: “Znalac i učenjak nema toliku snagu da bi svako znanje mogao pojasniti svim ljudima. Neki ljudi su u pogledu ra-zumijevanja jaki, a drugi su slabašni. Isto tako ni svi oblici znanja nisu na istoj razini. Neka znanja se mogu nositi, dok se druga ne mogu nositi i izvan su mogućnosti i snage ljudi, osim malog broja njih, koji su Božiji ugodnici i prijatelji. Gospodar je primanje tog znanja njima učinio lahkim i podario im je snagu da mogu razu-mjeti, shvatiti i nositi to znanje.

Za tebe i ostale ljude dovoljno je taman toliko da znaš da je Bît Božija Ta Koja daje život i usmrćuje. On je Taj Koji uzima duše rukom bilo kojeg Svoga roba ili stvorenja posredstvom kojeg On hoće, bilo da je to melek ili neko drugi.”

Čovjek reče: “Otklonio si mi teškoću, Gospodar otklonio teško-ću od tebe, o Zapovjedniče pravovjernih! Gospodar pomogao mu-slimane tvojom rukom!”30

Ovdje Imam Ali, kao što se jasno vidi, svoj govor završava ri-ječima: “ili neko drugi”. Treba vidjeti kakvo značenje imaju ove riječi, jer se preko njih ne može olahko preći samim tim što ih je izrekao najbolji učenik Poslanikove škole tevhida. Moguća su dva značenja ovih riječi.

Prvo značenje može biti da se ovo odnosi na neka druga stvo-renja mimo meleka, ako se uzme da se riječi vežu za meleke. To su bića koja su položajem veća od meleka, pa čak i od Meleka smrti. Ona su, jezikom Kur’ana, uzvišena bića (علني).

Nakon što je Gospodar stvorio čovjeka i šejtanu zapovjedio da mu učini sedždu, pa je on nije učinio, Gospodar ga kori riječima:

النيى م كنتى منى العىىتى أ ستىكبى

ىأ

Jesi li se uzoholio, ili misliš da si jedan od uzvišenih bića?31

Budući da je sedžda bila naređena svim melecima, jasno je da u tom slučaju uzvišena bića nisu meleci, da bi se i na njih odnosila zapovijed. Kao što se može shvatiti iz samog njihovog imena (علني), oni su bića visokog položaja.

30 Šejh Saduk: Et-Tevhîd, Bâbu radd ‘ala es-sanavijje ve ez-zenâdiqe, izdanje Hejdari, 1387. god. po H, str. 268.

31 Sâd (38), 75.

127

uzimanje duše posredstvom bića uzvišenijih od meleka

Koja su to uzvišena bića na koja se, zbog njihova visokog po-ložaja, ne odnosi zapovijed da čine sedždu Ademu? Ako bismo htjeli dati opširno pojašnjenje ovoga, udaljili bismo se od naše osnovne teme o Proživljenju. Ali ukratko, iz kur’anskih ajeta može se shvatiti da su iskreni robovi Božiji u Kur’anu označeni kao muhlesîn (مملصني). To su Božiji prijatelji i ugodnici koji su dosegli položaj iskrenosti kod Moćnog Vladara.32 To su oni koji su u svom usavršavajućem kretanju došli do univerzalnih Boži-jih imena. Oni su sebe poništili u Božijem biću i tako su postali ogledalo i očitovanje Božijih imena. Oni posredstvom Božije do-zvole mogu oživjeti i usmrtiti. Oni su očitovanje Božijih imena Muhji (Koji daje život) i Mumit (Koji daje smrt).

Tako Kur’an u vezi sa hazreti Isaom jasno kaže:

وتى بإذن الل حيـى المىبرىصى وى أ

ىهى و األ برئ األكمى

وى أ

I iscijelit ću slijepa od rođenja, i gubava, i oživljavat ću mrtve, voljom Allahovom.33

Hazreti Musa, koji je svoj štap pretvorio u aždahu, bio je upra-vo manifestacija Božijeg imena Muhji, kao i hazreti Ibrahim, koji je oživio ptice raspoređene na četiri brda.

[...]Druga mogućnost je da riječi “ili neko drugi” stoje u vezi

sa riječima “kojeg On hoće”, a u tom slučaju značenje bi bilo: Allah, dž.š., uzima dušu posredstvom svakog od svojih stvore-nja kojeg On hoće od meleka, a uzima dušu i bez posredništva meleka.

Dakle, moguće je da se “neko drugi” odnosi na Gospodara, iako se i ovo tumačenje u krajnjem vraća na uzvišena stvorenja posredstvom kojih On uzima duše, jer su uzvišena stvorenja utr-nula u Biću Božijem i očitovanja su Božijih univerzalnih imena. Stoga, zbiljski se za njihova djela može reći da su Božije djelo.

Kulejni, r.a., prenosi od Imama Bakira predaju: “Ali ibn Husejn, Imam Sedžad, kaže: ‘Božiji govor:

32 El-Qamer (54), 55.33 Ali ‘Imrân (3), 49.

128


ا افهى طرىىا من أ رضى نىنقصهى

ىت األ

نذا نىأ

ىوا أ ىم يىرى ل وى

ىأ

Zar oni ne vide da im Mi zemlju sužavamo, umanjujući joj pogranične oblasti?34 – a njime se misli na nestajanje učenjaka – potiče velikoduš-nost moje duše na brzu smrt i naša pogubljenja.’”35

To znači da Sâm Gospodar uzima duše učenjaka ovog Ummeta. Upravo to što Allah izravno uzima dušu kod Imama Sedžada izazi-va osjećaj potpune lahkoće i žudnje za smrću. Sebe vidi spremnim da se žrtvuje u ostvarenju jednog takvog cilja.

Iz ovoga je, također, jasno da po Imamu Sedžadu, množina atrâf (راف طم

) dolazi od jednine tirf (أ ,(طرف) ili od riječi taref (طرمف

jer u ova dva slučaja ima značenje velikana i plemića (کريم األبويمن), iz čega je opet Imam shvatio da se to odnosi na učenjaka.

Kako je samo prelijepo i puno užitka kada Allah, dž.š., uzima dušu! Duša Imama Sedžada, kada dođe do ovog ajeta, odmah po-leti iz kafeza tijela u želji za susretom sa Allahom.

Prema tome, Allah, dž.š., uzima dušu posredstvom uzvišenih bića, Meleka smrti i pojedinačnih manjih meleka.

Iz svega do sada rečenog može se izvesti veoma važan za-ključak – da su vjernici na različitim stepenima. Dušu onih koji imaju slabiji iman uzet će meleci nižeg ranga, odnosno slabiji meleci. Dušu vjernika čiji je iman jak uzet će jači meleci, oni koji mogu njim ovladati i potčiniti sebi dušu vjernika. Ukratko, što iman vjernika bude veći, njemu će dušu uzimati jači melek, dok se ne stigne do one granice gdje pojedinačni meleci neće imati snage da uzmu dušu. Tada sâm Azrail dolazi da uzme dušu i izravno, bez pomoći pojedinačnih meleka, uzima dušu vjernika. Onim vjernicima koji su stigli do položaja potpune iskrenosti dušu uzima Sâm Allah, dž.š.

Sada treba vidjeti zašto se razlikuju vrste meleka koje uzimaju dušu. Zašto se oblik meleka razlikuje kada su u pitanju vjernik i nevjernik? Zašto se melek vjerniku javlja u lijepom obliku, a

34 Er-Ra‘d (13), 41.35 Kulejni: Usûli Kâfi, Kitâb fadlu-l-‘ilm, Bâbu faqdu el-‘ulemâ’, izdanje Hejdari, 1381.

god. po H, str. 38.

129

melek smrti je poput ogledala i duša koju uzima gleda u njega

nevjerniku u groznom obliku? Zašto se melek vjerniku ukazuje u lijepom, a poslaniku u uzvišenom obliku? Uglavnom, meleci se ljudima javljaju u različitim oblicima. Zašto?

U knjizi Džâmi‘u-l-ahbâr prenosi se dijalog hazreti Ibrahi-ma i Meleka smrti. Hazreti Ibrahim upita Meleka smrti: “Da li se možeš meni pokazati u onom obliku u kojem se ukažeš grješniku bludniku?” Melek smrti reče: “Ti nemaš snage da to podneseš.” Hazreti Ibrahim reče: “Imam!” Melek smrti reče: “Okreni svoje lice od mene, pa me ponovo pogledaj!” Hazre-ti Ibrahim postupi tako i pogleda u njega. Pred sobom je vi-dio čovjeka crnog lica, nakostriješene kose, odvratnog smrada, crne odjeće, iz čijih usta i očiju bukti plamen. Hazreti Ibrahim pade u nesvijest. Kad je došao sebi, reče: “Ako grješnik pri-likom smrti ne bude vidio ništa osim ovog prizora, to mu je dovoljna kazna.”36

U skladu sa ovom predajom, Azrail može sebe pokazati u obli-ku kakav vidi grješnik pri smrti, koji hazreti Ibrahim nije mogao podnijeti, a može se pokazati i u tako lijepom obliku da čovjek na samrti nema snage da ga podnese i od velikog užitka i privlačnosti duša se sama od sebe preda.

Egipćanke nisu imale snage da podnesu Jusufovu ljepotu. Samo što im je pogled pao na Jusufa, porezale su ruke i rekle:

ريم لىك كى ا إالذ مى ـذى ا إن هى ىشى ا ب ـذى ا هى مى اشى لل وىقلنى حى“Bože, Bože!” – uskliknuše – “Ovo nije čovjek! Ovo može biti samo melek plemeniti!”37

Ovo se odnosi na ovozemaljsku ljepotu, a šta se tek dešava kada melekutska ljepota ovlada umom? Dovoljan je jedan trenutak da dušu uzme sebi.

Prema tome, možemo reći da Azrail prilikom uzimanja duše vjerniku sebe uljepša tako da vjerniku ne ostaje snage da se odu-pre toj ljepoti i u jednom trenutku on se dušom uzdigne u ne-beski svijet.

36 Medžlisi: Bihâru-l-envâr, izdanje Ahundi, sv. 6, str. 143.37 Jûsuf (12), 31.

130


Azrail i njegovi pomagači meleci nemaju različita štastva tako da od čovjeka do čovjeka poprimaju različite oblike, odnosno mi-jenjaju kalupe. Zapravo, meleci su nematerijalna i melekutska bića. Kao takvi, oni su poput ogledala i nisu “samopokazatelji” već “pokazatelji drugog”. Melek koji se pred čovjekom pojavi prili-kom smrti samo pokazuje i odražava savršenstva ili pokvarenosti tog čovjeka. Dakle, čovjek prilikom smrti sebe posmatra onakvim kakav jest.

Osobine čistih vjernika su različite. Kod nekog je izražen iba-det, kod drugog velikodušnost, plemenitost, samilost, darežlji-vost, znanje, bogobojaznost, hrabrost, itd. pa će, u skladu s tim, i njihovi melekutski oblici biti različiti, a time i njihova ljepota. Oni čija ljubav prema Bogu bude jaka imat će prelijep i opčaravajući melekutski oblik. Upravo zbog toga vjernici će pri uzimanju duše meleke smrti vidjeti u različitim oblicima. Svi meleci su lijepi, ali su različiti intenziteti i oblici njihove ljepote.

Isto vrijedi i za nevjernike, licemjere i poricatelje. Zavisno od njihove pokvarenosti i njihovi meleci smrti će biti različiti. Kod nekih je izraženije poricanje, kod drugih opiranje, kod trećih tvr-dičluk, kod četvrtih grubost i oholost, kod nekih je faraonština izraženija od ostalog, itd.

Upravo zbog svega toga i oblici meleka koji im uzimaju duše su različiti. Iako su svi ružni, kada je nivo ružnoće u pitanju njima se meleci pojavljuju u različitim oblicima.

Razlog svih ovih različitosti leži u tome što Azrail i njegovi potčinjeni pomoćnici duše uzimaju iznutra, odnosno iz batina. Zato, koja god osobina bude postojala u čovjeku, ona će se mani-festirati. Ta manifestacija ostavlja trag na ljudsko osjetilo i čovjek posmatra sebe u odražavajućem ogledalu njihova bića. Ustvari, čovjek će tada gledati svoju zbilju i melekutsko biće.

Ovaj melekutski oblik nalazi se u čovjeku i još na Ovom prola-znom svijetu u njegovoj je unutrašnjosti. Međutim, posredstvom loših ili dobrih djela, vjerovanja ili nevjerovanja taj melekutski oblik se mijenja. Ono što se mijenja i daje promjenu je na Ovom svijetu, koji predstavlja mjesto djelovanja, a nije mjesto obračuna. U stanju smrti ovaj oblik više nije promjenljiv.

131

meleci su mudžarred bića

Plod promjena melekutskih oblika tokom ovosvjetskog živo-ta jeste postojani melekutski oblik pri smrti. Dželaludin Rumi u vezi sa ovom zbiljom spjeva sljedeće:

Svačija smrt, sine, nalikuje samom njemu Čisto ogledalo uistinu je istovjetno licu

Ispred Turčina ogledalo je lijepe bojeIspred crnca ogledalo je crne boje

O ti koji bojiš se i bježiš od smrti!Ti sebe se bojiš, dušo, dobro znaj!

To tvoje ružno lice obraz je smrtiTvoja duša poput stabla, a smrt joj list

Od tebe je otpala, dobra ili loša bila,Ružno ili lijepo tvoje duše je od tebe.38

Treba znati da su meleci posebna bića, pored čovjeka, džina i šejtana. Melek ne može zamijeniti svoju bît za drugu i nikada se ne može zaogrnuti odjećom materije. Šejtani i meleci mogu samo ostaviti dobar ili loš trag na ljudska osjetila. Upravo zato ih čovjek kroz okno svog osjetila posmatra u različitim oblicima, a nije tačno da oni u zbilji mogu poprimati različite oblike, odno-sno pretvarati se u različite oblike čovjeka i životinje. Pretpostavka da se oni mogu pretvoriti u različite oblike i esencije oprečna je filozofskoj argumentaciji, kur’anskim ajetima i predajama.

Allame Tabatabai, potpuni učitelj, u svom tefsiru El-Mizan u raspravi o stvaranju šejtana u suri El-A‘râf kaže: “Neki su rekli da kod učenjaka postoji konsenzus oko toga da su šejtan i njegov rod od džina i da džini, kao suptilna tjelesa, mogu poprimati različite oblike, pa čak i oblik psa i svinje, te da i meleci, kao posjednici suptilnih tjelesa, mogu poprimati različite oblike, osim oblika psa i svinje – kao da ovim žele reći da oni mogu mijenjati svoju bît i

38 Džalaludin Rumi: Mesnevi, izdanje Mirhani, sv. 3, str. 288-289.

132


esenciju – no oni za ovo svoje mišljenje nemaju racionalan dokaz ni dokaz potvrđen u vjerskoj tradiciji. Njihova tvrdnja o konsen-zusu ima utemeljenje samo u njihovim umovima. Za ovo treba donijeti dokaz iz Kur’ana i sunneta, a zaključak koji se izvodi iz njih je onakav sa kakvim si upoznat...”39

Kada se čistim ljudima uzimaju duše, oni uopće nemaju osjećaj da ispuštaju duše. Zapravo, samim viđenjem lijepog i privlačnog Azrailovog lica čist čovjek napušta svoj tjelesni oblik i sebe odjed-nom vidi u Džennetu.

Pretpostavite da se vozite autom ulicama grada i na njima po-smatrate neke neprijatne prizore. Odjednom se otvore kapije i auto uđe u drugi prostor. Ostajete zatečeni ljepotom tog vrta, pre-krasnim prizorima, prisnošću koja vlada cijelim prostorom, uku-snom hranom, hladnom i bistrom vodom, ugodnim pjevanjem koje obuzima dušu, itd. Ulazak u ovakav vrt kod vas ne izaziva nikakvu neprijatnost. Štaviše, pri samom ulasku niste ni primije-tili čin prelaska iz jednog u drugi prostor, već ste uvedeni nepri-mjetno, nježno i ugodno.

Vjernik na ovakav način ispušta dušu.A što se tiče ispuštanja duša bliskih Božijih robova, potpuno iskre-

nih i na najvišim položajima, govor o tome je izvan našeg dosega. [...]

Sinoć mi oko tvoje bolesno strpljenje oduzeAl’ milošću usana tvojih dušu sačuvah

Ljubav moja ka tvojoj mošusnoj nausnici od jučer nijeVeć duže vrijeme opijen sam mjesečevim vrčem ovim

U mojoj postojanosti učini mi se prikladnim da prisilomU tvom sokaku neprekidno tragam

A kakav li je to užitak i zadovoljstvo kada Sâm Gospodar robu uzima dušu!

[...]

39 Allame Tabatabai: El-Mîzân, sv. 8, str. 61.

133

melek i šejtan ne mijenjaju oblik svoje biti i supstance

U odanosti ljubavi tvojoj poznat međ’ ljepoticama k’o svijeća samNoćna lutalica vojničkih i lupeških sokaka k’o svijeća sam

Bez tvoje svjetokrasive ljepote dan mi k’o noćBez savršenstva ljubavi tvoje vrelo mahana sam k’o svijeća

Uže života mi makaze tuge za tobom odsjekošeIpak u vatri ljubavi tvoje nasmijan k’o svijeća sam

K’o jutro sam, jedan dah mi bez susreta tvoga ostadeLjepotice, lice mi pokaži da dušu žrtvujem k’o svijeća!40

فيعة، الر لة المنم و مود المحم المقام بذلك الفائزين من إياكمم و اهلل جعلنا

عني! جمد و آل أ د و آل الطاهرين، و صل اهلل ع مم بمحم

40 Hafizov Divân, izdanje Boruhim, 1318. god, str. 133, gazel 301.

Sadržaj

Riječ urednika ..........................................................................................5

1. PREDAVANJE Zbilje i stvari koje nemaju utemeljenja u zbilji .....................................11

Čovjek je položajem veći od meleka ........................................15Vjera uređuje odnose između stvari zbilje i stvari

konvencionalne prirode ......................................................17Razlika između vjernika i nevjernika je

u slijeđenju razuma i logike osjetilnog ...............................19Razine iluzija tokom čovjekova života

prema kur’anskoj podjeli .....................................................21Prema Kur’anu Budući svijet je unutrašnjost Ovog svijeta ....23Razlika između djela Božijih ljudi i robova Ovog svijeta .......25Značenje ukrašenosti i obmane Ovog svijeta

i posljedice toga ...................................................................27Ovaj svijet je radi stjecanja časti, nepotrebitosti i spokoja ......29Shodno veličini vezanosti za Ovaj svijet je

i lahkoća smrti ......................................................................31

2. PREDAVANJE Privremeni i vječni život .....................................................................33

Ovaj svijet je spoljašnost ovosvjetskog života, a Budući svijet je njegova unutrašnjost ..............................37

Bježanje od smrti je odlazak u njen zagrljaj .............................39Značenje dvije vrste edžela u Kur’anu:

edžel i edžel musemma ........................................................41Ovosvjetski edžel i edžel musemma su jedna zbilja sa dva lica ...43Govor Ibn Sinaa o razlozima straha od smrti ..........................45Vjernik žudi za smrću, a nevjernik bježi od nje ......................47Prisnost i žudnja Imama Alija i Imama Husejna za smrću .....49

297

3. PREDAVANJE Uzroci straha od smrti .........................................................................51

Dva različita mišljenja Ibn Sine i Mulla Sadre o nastanku duše ...................................................................55

Način obuhvatanja meleka čovjeka ..........................................57Nemogućnost spoznaje stanja poslije smrti

osim nakon oslobađanja od materije ..................................59Istinski razlozi straha i bježanja od smrti .................................61Posredstvom veze s Bogom vjernik

uopće nema strepnje od smrti .............................................63Silna žudnja vjernika za smrću .................................................65

4. PREDAVANJE Životni vijek kao najveći kapital za usavršavanje ..................................67

Put do Dženneta je postojanost i strpljivost u nedaćama .......71Značenje pokuđenost Ovog svijeta ...........................................73Život na Zemlji na osnovama svijesti

o Bogu i pravednosti nije ovosvjetski život .........................75Žudnja vjernika za susretom s Bogom Uzvišenim .................77Otklanjanje mogućnosti štete je sud razuma ...........................79Povezanost pročišćenih ljudi sa Svijetom Berzaha ..................81Otkrovenja ajetullaha Džemaluddina Golpajeganija ..............83Upozorenja Allaha, dž.š., o Sudnjem danu .............................85

5. PREDAVANJE Srodnost sna i smrti .............................................................................87

Smrt i san su jedne kategorije, međutim s većim i manjim intenzitetom ...........................91

Stanja nakon smrti su poput različitih stanja snoviđenja ........93Promijene kroz koje prolazi svilena buba

dobar su primjer svjetova smrti ..........................................95Razine čovjekove egzistencije: priroda i materija,

um i Berzah, ruh i duša ........................................................97Čovjekova djela u snu i smrti

zbivaju se posredstvom imaginalnog tijela ..........................99Veća obaviještenost u stanju tadžarruda

i oslobođenosti od materije ...............................................101Obavještenost preminulog oca Allame Tabatabaija

o pisanju tefsira El-Mizan .................................................103Pismo Imama Alija jednom od ashaba

za kojeg je bilo rečeno da je umro ....................................105

298

299

6. PREDAVANJE Djelo meleka zaduženih da uzimaju duše i Meleka smrti

istovremeno je Božije djelo .................................................................107Način uzimanja čistih duša i duša nepravednika ..................111Način očitanja svjetlosti Božijeg djela u mjestima

manifestacija Svijeta kontingentnog i nastanak bića ........113Zakon kauzaliteta u Kur’anu, Božijem stvaranju, Kreaciji ...115Različita razumijevanja odnosa

kauzalnosti i Božijeg stvaranja ..........................................117Djela stvorenja su i Božija djela, ali s dva pripisivanja ..........119Način uzimanja mnoštva duša

od strane Meleka smrti u jednom trenutku .....................121Ovosvjetski primjeri za uzimanje duša

od strane Meleka smrti i njegovih pomagača ...................123U svijetu Melekuta i značenja

nema suprotstavljenosti i uzajamne isključivosti ..............125Uzimanje duše posredstvom bića uzvišenijih od meleka .....127Melek smrti je poput ogledala

i duša koju uzima gleda u njega ........................................129Meleci su mudžarred bića ......................................................131Melek i šejtan ne mijenjaju oblik svoje biti i supstance ........133

7. PREDAVANJE Uzimanje duše i vizije u stanju umiranja zbivaju se unutar čovjeka .....135

Skupina bliskih, skupina drugova zdesna i skupina nesretnih ............................................................139

Čovjek u stanju umiranja stvari posmatra melekutskim očima ..........................................................141

Na Budućem svijetu traži se svjesnost o Bogu i pokornost Njemu ............................................................143

U trenucima umiranja nestaju svi ovosvjetski aspekti u koje se čovjek uzdavao ...................................................145

Govor Imama Alija o stanjima umiranja čovjeka slijepoga srca .........................................................147

8. PREDAVANJE Spas je u vjerovanju u Boga slobodnim izborom

i slijeđenju vjerskih propisa pokoravajući im se bespogovorno ................149Prihvatanje vjerovanja u smrtnim agonijama je beskorisno .....153Pouzdavajući se u svoj kapital i iluzorno znanje

narodi nisu htjeli da se pokore Istini ................................155

300

Govor Mulla Sadre i Allame Tabatabaija o neophodnosti pokoravanja Božijim zapovijedima ........157

Beskorisnost prihvatanja vjerovanja kod spuštanja kazne .....159Beskorisnost prihvatanja vjerovanja

s padanjem zastora sa skrivenog ........................................161Bespomoćni neće biti izloženi kazni .......................................163Teškoće uzimanja duše nevjernika,

a lahkoća uzimanja duše vjernika ......................................165Neodlučnost Boga kod uzimanja duše vjernika ....................167Žudnja ashaba Imama Husejna za smrću ..............................169

9. PREDAVANJE Božiji prijatelji nemaju straha ni tuge i nisu izloženi smrtnoj agoniji ....171

Značenje velajeta i njegovi aspekti .........................................175Način očitanja Božijih svojstava kod Božijih prijatelja .........177Božiji prijatelji izvan su šejtanovog uticaja ............................179Vjerovanje Božijih prijatelja na najvišim je razinama ...........181Radosna vijest Božijim prijateljima

nije ista kao drugim ljudima .............................................183Kazivanje o ratu Hamra’ul-esad i darivanje velajeta .............185Riječ stamenita riječ je tevhida ...............................................187Govor Imama Alija o svojstvima Božijih prijatelja ................189Velajet Božijih prijatelja isto je što i velajet Boga ...................191Ko bude slijedio Božije prijatelje bit će pridružen njima .....193

10. PREDAVANJE Priključenje vjernika Božijim prijateljima,

a poricatelja šejtanovim prijateljima ....................................................195U stanju tadžarruda i smrti dobro

i loše vraća se svojim korijenima ......................................199Govor Imama Bakira o priključenju vjernika

i poricatelja svojim korijenima ..........................................201Ovosvjetske nedaće otkup su za grijehe vjernika,

a ovosvjetska zadovoljstva nagrada su za dobra djela nevjernika ...................................................203

Šejtanove kušnje razdvajaju dobre od loših ...........................205

11. PREDAVANJE Odlike svjetova prirode, Berzaha i Kijameta (1) .................................207

Odlike Svijeta Berzaha ............................................................211

301

Odnos Svijeta Berzaha s Ovim svijetom i Svijeta Kijameta s Berzahom ..........................................213

Mišljenje filozofa o nematerijalnosti Svijeta imaginalnog ....215Tri svijeta čovjekova: tijelo, um i duša ...................................217Tri razine čovjekova bića u dovi polovine mjeseca šabana ....219Predaje o pitanjima Munkira i Nekira u kaburu ...................221Dvije priče o otkrovenjima imaginalnih oblika umrlih ........223Onome ko sam sa sobom svede račun

putovanje je veoma lahko ...................................................225

12. PREDAVANJE Odlike svjetova prirode, Berzaha i Kijameta (2) .................................227

Čovjekovo djelovanje na Ovom svijetu zbiva se povezanošću tijela i imaginalnog oblika .............231

Kur’anski ajeti koji govore o berzahskom životu ..................233Nakon prolaska Ovog svijeta čovjek odmah ulazi u Berzah ...235Rasprava Imama Sadika s nevjernikom o opstojnosti duše .....237Nebeska sofra hazreti Merjem i hazreti Fatime ....................239

13. PREDAVANJE Put blaženstva i nesreće na Ovom svijetu se prepliću

a u Berzahu je samo jedan put ...........................................................241Nagrade koje Kur’an dovodi u kontekst

s vremenom odnose se na Berzah ....................................245U Berzahu postoje primjeri Dženneta i Džehennema .........247U Berzahu se pitanja postavljaju unutrašnjosti čovjekovoj

i nema mogućnosti laganja .................................................249O stanjima vjernika i nevjernika nakon smrti .......................251Žestinu uzimanja duše nevjernika osjećaju životinje ............253Predaja Imama Sedžada o govoru mrtvaca ............................255Poslanikove sadake za hazreti Hatidžu i Fatimu bint Asad .....257

14. PREDAVANJE Pojavnost čovjeka u Berzahu je po njegovom melekutskom obliku ........ 259

Čovjek i i njegova djela u Berzahu se pojavljuju u melekutskom obliku ..........................................................263

Povezanost Melekuta s oblicima stvorenja ............................265Svijet prirode spušteni je oblik Svijeta Melekuta ..................267Posmatranje Poslanika ljudi na Miradžu u njihovom

melekutskom obliku ..........................................................269

302

Predaje o opskrbi meleka kod zidanja u Džennetu ...............271Vjernik je drvo čisto koje daje plodove u svako doba

s dopuštenjem Gospodara svoga .......................................273Lijepa riječ vjernikova je duša koju uzdiže dobro djelo ........275

15. PREDAVANJE Posmatranje imaginalnih bića nužno ide sa zaboravom Svijeta mnoštva .....277

Sve dok ima oholosti u čovjeku, pred njim je zatvoren put dosezanja do zbilja ..................281

Spuštanje meleka u materijalni svijet u tjelesnom je obliku .........................................................283

Želja oholnika da se vrate na Zemlju i poprave svoja djela uzaludna je nada ..............................285

Razlog što se stanovnici Berzaha neće vratiti na Ovaj svijet ..................................................287

Moralna propovijed Imama Hasana Dženadeu na samrtnoj postelji ...........................................................289

O autoru ................................................................................................291

Documents

Učenje o proživljenju 1