UDŽBENICI SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

MANUALIA UNIVERSITATIS STUDIORUM ZAGRABIENSIS

1.indd 1 10/2/06 8:22:02 AM

Izvorno talijansko izdanje

Bruno ZeviSTORIA DELL’ARCHITETTURA MODERNA

Volume primoDa William Morris ad Alvar Aalto: la ricerca spazio-temporale

© 1950., 1975., 1994., 1996., Giulio Einaudi editore s.p.a., Torino© 2001., Edizioni di Comunità, Torino

Prijevod ove knjige sufinancirao je SEPSThe translation of this work has been founded by SEPS

SEGRETARIATO EUROPEO PER LE PUBBLICAZIONI SCIENTIFICHE

Via Val d‘Aposa 7 – 40123 Bologna – Italy tel. +39-051-271992 – fax +39-051-265983

seps@alma.unibo.it – www.seps.it

NakladnikGolden marketing-Tehnička knjiga

Jurišićeva 10, Zagreb

SunakladnikArhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Kačićeva 26, Zagreb

Za nakladnikaAna Rešetar

Za sunakladnikaprof. Ivan Crnković

Urednik bibliotekeZlatko Karač

UrednicaMia Roth-Čerina

Recenzentiprof. emeritus dr. sc. Nikola Filipović

prof. dr. sc. Ivan Jurasdoc. dr. sc. Karin Šermandr. sc. Tomislav Premerl

Objavljivanje ovoga sveučilišnog udžbenika odobrio je Senat Sveučilišta u Zagrebu odlukom br. 02-4256/6-2003. od 13. prosinca 2005. godine

Copyright hrvatskoga izdanja © 2006., Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb

Sva prava pridržana

ISBN: 953-212-266-4

1.indd 2 10/2/06 8:22:03 AM

Bruno Zevi

POVIJESTMODERNE ARHITEKTURE

I.Od Williama Morrisa do Alvara Aalta: prostorno-vremensko istraživanje

UDŽBENIK ZA STUDIJ ARHITEKTURE

Prevela s talijanskogaZorana Sokol

Stručna redakturadr. sc. Karin Šerman

Golden marketing-Tehnička knjiga, ZagrebArhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

2006.

1.indd 3 10/2/06 8:22:04 AM

1.indd 4 10/2/06 8:22:04 AM

Sadržaj

Proslov . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9

I. Postanak moderne arhitekture . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 13

Preobrazba ukusa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 13Boullée, Ledoux, Schinkel, Viollet-le-Duc, Pugin, razvoj mostova i stolaca

Tehnička revolucija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 16Paxton, Labrouste, Baltard, Eiffel, Contamin i Dutert, Berg, Freyssinet, De Baudot

Apstraktno-figurativni -izmi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 18purizam, neoplasticizam, suprematizam i konstruktivizam, ekspresionizam, futurizam

Socijalni problem i urbanistički obrat . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 27Owen, Fourier, Godin, Haussmann i Pariz, Beč, Madrid, New York

Komplementarnost motiva obnove . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 34

II. Prvo razdoblje moderne arhitekture . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 103

Arts and Crafts i vrtni grad . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 103Morris, Voysey, Letchworth, Welwyn

Art Nouveau . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 110Horta, van de Velde, Mackintosh, Endell, Guimard, Gaudí

Berlage i nizozemski urbanizam . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 119Berlage, plan za južni Amsterdam

Otto Wagner i Bečka secesija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 121Olbrich, Hoffmann

Auguste Perret i Tony Garnier . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 125Deutscher Werkbund i Peter Behrens . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 128Adolf Loos . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 130Povjesnost moderne arhitekture . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 133

III. Majstori racionalističkoga razdoblja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 219

Le Corbusier (Charles-Édouard Jeanneret) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 219neomedijevalizam i klasicizam, Vila Savoye, urbanistički projekti, Marseille, Ronchamp, Chandigarh

Walter Gropius . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 227rana djela, Bauhaus, djelatnost u Engleskoj, djela u SAD-u

Ludwig Mies van der Rohe . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 230ekspresionističko iskustvo, paviljon u Barceloni, kuća Tugendhat, djelatnost u SAD-u, Seagram Building

Jocobus Johannes Pieter Oud . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 235počeci u stilu F. L. Wrighta, Rotterdam, posljednja djela

Erich Mendelsohn . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 236Einsteinov toranj, robna kuća u Stuttgartu, kompleks Woga, Columbushaus, djelovanje u Palestini, djela u SAD-u

Poetska plodnost racionalizma . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 240Lurçat, Švicarska, Taut, May, Duiker, Tecton, Brazil, židovska Palestina

1.indd 5 10/2/06 8:22:04 AM

IV. Kriza arhitektonskoga racionalizma u Europi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 377

Razvojni luk sovjetske arhitekture . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 377Tatljin, konstruktivisti, racionalisti, urbanizam, Palača Sovjeta, staljinizam

Nacistički zločin . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 387Francuska dekadencija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 388Fašistička korupcija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 389Natječaj za Ligu naroda

V. Zbivanja u Italiji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 427

Ernesto Basile i Raimondo D’Aronco . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 428Antonelli, Mengoni, Sommaruga

Futuristički pokret . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 432Gruppo 7 i MIAR . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 436Giuseppe Terragni . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 439Edoardo Persico . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 441Giuseppe PaganoCattaneo, Michelucci, Ponti, De Renzi, Nervi, Libera, Figini i Pollini, Albini, Gardella, BBPR, Ridolfi, Vaccaro, Moretti, Sabaudia. Kriza racionalizma

VI. Organski pokret u Europi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 509

Finski doprinos: Alvar Aalto . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 510knjižnica u Viipuriju, paviljon u New Yorku, spavaonice MIT-a, Kultuuritalo, plan Rovaniemija

Švedska škola . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 515Asplund, Markelius

Britansko i skandinavsko urbanističko iskustvo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 517rekonstrukcija Londona, New Towns, Vällingby, Tapiola

Granice novog istraživanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 520

VII. Evolucija arhitektonske misli . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 573

Poetika organske arhitekture . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 573Naturalističke i biološke dvoznačnosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 576Švedski “Novi empirizam” . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 577Backström i Reinius

Stil Bay Region . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 578Međunarodna polemika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 580Festival of Britain, Erskine, Samonà, Scarpa, D’Olivio, Daneri

Historiografska perspektiva . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 585

1.indd 6 10/2/06 8:22:05 AM

U spomen na moju majku

1.indd 7 10/2/06 8:22:05 AM

1.indd 8 10/2/06 8:22:05 AM

Godine 1945., ubrzo nakon oslobođenja od fašizma,

izašla je knjiga Verso un’architettura organica (Prema or-ganskoj arhitekturi); 1950., u ključnom vremenu poslije-

ratne obnove, Storia dell’architettura moderna (Povijest moderne arhitekture) bila je njezino filološko i kritičko

proširenje; naposljetku, 1973., nakon dugotrajne krize ti-

jekom koje su se preispitivala dostignuća avangardi, izaš-

la je knjiga Spazi dell’architettura moderna (Prostori mo-derne arhitekture), vizualna regesta koja je na tragu re-

centnih lingvističkih istraživanja upotpunila Storiu. Budući

da ovo izdanje, dopunjeno 1995., predstavlja razvoj pret-

hodnih i zadržava njihov raspored, bit će koristan kratak

komentar o ciljevima spomenutih triju djela.

Napisana u ozračju rasprava između militanata u de-

mokratskim postrojbama i antifašističkim organizacijama,

Verso un’architettura organica pokazala je potrošenost

racionalističke ideologije i likovnih apstrakcija koje su je

pratile, dokumentirajući najnaprednija istraživanja iskuša-

na u Sjedinjenim Američkim Državama i u Europi, osobi-

to u Skandinaviji i Britaniji, da bi istaknula sličnost njihovih

međusobnih obilježja. Namijenjena mladim arhitektima

pozvanima da preoblikuju gradove i teritorije koje je ra-

zorio rat, predlagala je preispitivanje svijesti: umjesto pa-

sivnoga slijeđenja pionirskih teorija ili njihova napuštanja

bez opravdanja, morali su ih preraditi pomoću provjere

bez predrasuda. Najpoznatije povijesti moderne arhitek-

ture objavljene do tog datuma – Platzova Die Baukunst der Neuesten Zeit, Pevsnerova Pioneers of the Modern Movement, Behrendtova Modern Building i najutjecajni-

ja, Giedionova Space, Time and Architecture – nisu za-

bilježile bitan prijelaz iz funkcionalističke faze iz tridesetih

godina na organsku tendenciju, usredotočenu na pro-

stornu kreativnost. Zaključuju se s Gropiusovim i Le Cor-

busierovim postulatima, obezvrjeđujući ekspresionističku

komponentu, ili s antitezom Wright – Le Corbusier, umjet-

nom i netočnom. Pamflet iz 1945. dopunio je ta djela, po-

novno promišljajući put arhitektonske misli, bogate poti-

cajima unatoč onemogućenom djelovanju, uvjetovanom

svjetskim ratom.

Pet godina kasnije, Storia dell’architettura moderna,

širila je ciljeve i metode kako bi osigurala dijalog izme-

đu suvremene umjetnosti i prošlosti, razbijajući jogunasto

stanje nemogućnosti komunikacije između kratkovidnih i

dalekovidnih, odnosno između arhitekata koji nisu spo-

sobni temeljito istražiti ono što ide dalje od njihove revul-

zivne kronike, i historiografa koji, odbijajući pogledati da-

lje od 18. stoljeća, također ostaju zapleteni u kroniku, ali

zastarjelu. Kad je prevladan stoljetni raskol, inventivnost i

refleksivnost, arhitektura u svome stvaranju i povijest ar-

hitekture mogle su se susresti i dogovoriti se da prionu

istraživanju prošlosti i da vole sadašnjost, ne više u pro-

laznoj klimi oduševljenja budućnošću, nego iskapanjem

njezinih korijena. Trebalo je, s jedne strane, osuditi aka-

demski historiografski mentalitet, osobito poguban u Ita-

liji gdje je nazadnjački krug okupljen oko Giovannonija

odbacio moderno naslijeđe, ali i Gropiusov nedostatak

dalekovidnosti koji se očitovao prilikom izbacivanja uče-

nja povijesti iz programa Bauhausa. Sponu je ponudila

povijest moderne arhitekture koja je težila širenju obzo-

ra pobornika suvremene umjetnosti i osuvremenjivanju

obzora znanstvenika koji se bave proučavanjem starije

umjetnosti.

Preduvjet za postizanje toga cilja bilo je privođenje

kraju analize započete u Verso un’architettura organica,

konačnim obaranjem biološko-evolucionističkog pogreš-

nog shvaćanja koje u ličnostima i tekstovima iz razdoblja

1918–1933. prepoznaje kraj, vrhunac modernoga pokre-

ta. Takvo se shvaćanje proširilo i u traktatima o starijoj

arhitekturi: polazi od tumačenja grčkoga svijeta, gdje je

idealni prototip smješten u vremenski luk koji polazi od

480. god. pr. Krista do smrti Aleksandra Velikoga 323.

god. pr. Krista; u onima gotičkoga doba, u kojima se mit

primjernoga stila utjelovljuje u katedralama Ile-de-Fran-

cea; u renesansnima, koje u Bramanteovim rimskim dje-

lima otjelotvoruju vrhunac klasičnosti. U dvadesetom sto-

ljeću, vrh parabole se poistovjećuje sa stvaralaštvom Le

Corbusiera, Gropiusa, Miesa van der Rohea i Ouda. Oči-

gledno, ako je neka ograničena skupina umjetnika poka-

zatelj stanja u umjetnosti nekoga vremena, ono što mu

prethodi morat će se smatrati nezrelim predznakom, a

ono što slijedi iskvarenim ostatkom. Slijed dostignuća u

arhitekturi stoga će se podijeliti, prema modelu bioloških

pojava, na mladenačko ili staračko doba, trenutke “klasič-

noga” sjaja, razdoblja opadanja ili barokna. Grčki hramo-

vi iz 7. i 6. stoljeća pr. Krista, etruščanski nalazi i oni iz rim-

skoga republikanskog razdoblja, romanika, quattrocento

i naposljetku, pokreti Arts and Crafts i Art Nouveau s Mac-

kintoshevim, Hortinim, Olbrichovim i Gaudíjevim poruka-

Proslov

1.indd 9 10/2/06 8:22:06 AM

ma, predstavljat će rane, nezrele, pripremne stadije; dok

će helenizam, kasno-rimski period, gotika i 16. stoljeće u

Engleskoj, Borromini i Neumann, Guarini i Vittone, potom

Aalto i skandinavska škola, organska arhitektura koja po-

tječe od Wrighta, urbanizam New Townsa te nadalje neo-

ekspresionizam Scharouna, Eera Saarinena i Niemeyera,

sve do Tangea, Utzona, Stirlinga, Safdiea, Erskinea i Ge-

hryja, morati postati zastarjeli, oslabjeli – oni koji kvare

trijumfe Periklove Grčke, carskoga Rima, procvata iz 14.

stoljeća, cinquecenta i dvaju desetljeća racionalizma.

Historiografija likovnih umjetnosti, počevši od Wick-

hoffa i Riegla, zbog onoga što pripisuje tzv. rimskoj deka-

denciji, opovrgava tu evolucionističku klasifikaciju, ponov-

no pronalazeći vrijednosti u onome što se dogodilo prije i

poslije razdoblja koja se smatraju “velebnima” i ukidajući

im svaku paradigmatsku konotaciju. Analogan proces bio

je žurno potreban na polju moderne arhitekture zbog tri-

ju razloga: revalorizacije umjetnika koji su djelovali u dru-

goj polovici 19. stoljeća i tijekom petnaest godina koje su

prethodile velikom ratu; utvrđivanja uloge koju su imali ra-

cionalisti, bez obzira na to što je ona bila fundamentalna;

isticanja doprinosa američkih i europskih predstavnika or-

ganske struje, pripisujući ponajprije ličnosti Franka Lloyda

Wrighta glavnu ulogu u životima triju generacija.

Mora se priznati da se takva zadaća nije mogla oba-

viti u Giedionovu mentalnom okruženju koje je istodobno

pozitivističko i apstraktno-figurativno. Zapravo, iako je u

sljedeća izdanja djela Space, Time and Architecture uba-

cio poglavlja o Miesu van der Roheu, Aaltu i Utzonu, ni-

je uspio ispuniti metodološke praznine koje su ga navele

na isključivanje Gaudíja i Mendelsohna, općenito onoga

ekspresionističkog vrtloga bez kojega bi bilo nemoguće

shvatiti postracionalistička kretanja, pa i samog Le Cor-

busiera, od kapele u Ronchampu nadalje. Pozivanje na

glazbu može biti ilustrativno: dodekafonija odgovara ra-

cionalizmu, ali da bi se shvatilo značenje postdodekafo-

nijskog pristupa, valja se nadovezati na preddodekafo-

nijsku atonalnost, odnosno na ekspresionističko destruk-

turiranje klasične harmonije.

Ne odobravajući evolucionističku predrasudu u svjet-

lu kritičkog iskustva koje pothranjuju neprestana, antikon-

formistička preispitivanja prošlih civilizacija, Storia dell’ architettura moderna iz 1950. težila je izbjegavanju racio-

nalističkog manirizma – “diskurs o diskursu” majstora,

rezerviran za intelektualnu elitu – s kojim je bilo nezami-

slivo suočiti se s velikim pitanjima rekonstrukcije. Samo s

povjerenjem u pluralnost poetika koje su ponovno živjele

u svojem dinamičnom stvaranju moglo se nadati da će

povijest postati metodologijom arhitektonskog stvaranja,

da će svako njezino postignuće biti dovedeno do izvora,

do nultoga stupnja stvaranja, za što se zalagao William

Morris, dakle do dijalektike usmjerene na sustavno pri-

pisivanje kreativnog angažmana sadržajima, funkcijama,

ljudskom ponašanju, društvenoj zbilji.

Zašto stanka od dvadeset tri godine između djela

Storia i djela Spazi dell’architettura moderna iz 1973? I

zašto samo onda jedna revizija Storie? Nije riječ o pukoj

potrebi za ažuriranjem dizajna, proširujući ga na brojna

događanja iz posljednjih četrdeset godina; njihov opse-

žan pregled može se pronaći u dvadeset pet tomova dje-

la Cronache di architettura (Arhitektonske kronike). Raz-

log je drugi: odnosi se na kodifikaciju modernoga arhi-

tektonskog jezika koji, označujući početak odrasloga do-

ba, konačno dopušta suprotstavljanje kolebljivom ritmu,

opsesivnoj značajki tih desetljeća, između avangardnog

zamaha i naglih nazadovanja.

Kao što je poznato, kriza modernoga pokreta, što se

proširila počevši od 1955., poklopila se s mnogo većim

nevoljama, egzistencijalnim i kulturnim, koje su izbile u

Parizu u proljeće 1968. No, upravo kad se činilo da je

svaki izbor ograničen na politiku odbacivanja ili ravnoduš-

nosti, a već su se pojavljivali pokušaji restauracije Akade-

mije koji su dolazili i zdesna i slijeva, događaji nepredvi-

diva dosega odredit će promjenu smjera. Shvatilo se da

povijest ne može utjecati na arhitektonsku djelatnost bez

posredovanja lingvistike; ne možemo se pretvarati da uči-

mo talijanski čitajući izravno Dantea, Ariosta, Leopardija

i Palazzeschija, bez ikakva poznavanja leksika, gramati-

ke i sintakse, odnosno semiotičke artikulacije. Wrightove,

Le Corbusierove, Gropiusove, Miesove, Mendelsohnove,

Aaltove poetike koje nisu pokorene reduktivnim pročišća-

vanjem, mogu stvoriti dvadeset, možda pedeset mani-

rista, što je zanemariva manjina naspram velike građe-

vinske aktivnosti ostvarene starim komunikativnim sred-

stvima, još uvijek u stilu Beaux-Artsa, unatoč pojavama

koje renesansne redove zamjenjuju curtain wallom.

Od zalaska srednjega vijeka arhitekturi je nedostajao

jezik koji bi joj omogućio da govori jednostavno, da piše

informativnu prozu, a ne samo poeziju. Povijest nam nudi

izuzetna umjetnička dostignuća Brunelleschija, Michelan-

gela, Palladija, Borrominija, čije poruke nisu prevedene u

neki kôd te ih je stoga naslijedio uski krug sljedbenika,

zbog čega su ubrzo zatomljene klasicističkim obiljem ko-

je nameće vlast. Da bi se spriječilo da se takav involutiv-

ni poremećaj dogodi i s majstorima modernoga pokreta,

nije dovoljno istražiti i proširiti njihove specifične idiome,

zastupajući fleksibilan i kvalificiran manirizam; potreban

je jezik koji je postao dijelom svačije svakodnevice – ar-

1.indd 10 10/2/06 8:22:07 AM

hitekata, korisnika i anonimnih graditelja. Antiklasični je-

zik, genetski heretičan, koji se može poništiti da bi se

izbjeglo okoštavanje forme, kodificiran je na temelju se-

dam invarijanti izvedenih iz povijesnih tekstova: katalog/

rječnik funkcija, glavni rezultat pokreta Arts and Crafts,

nesuglasice koje iz toga proizlaze od Art Nouveaua na-

dalje; antiperspektivna trodimenzionalnost, rezultati eks-

presionizma i zajedno s njim kubizma; četverodimenzio-

nalna dekompozicija, parametar De Stijla; strukture po-

put ljuski i opni, doprinosi pustolovnog inženjerstva; vre-

menska dimenzija prostora, dostignuće Wrightova ge-

nija; reintegracija građevina-grad-teritorij, potaknuta gos-

podarskim načelom polifunkcionalnosti i najpregnantni-

jom urbanističkom mišlju.

Teze izložene u eseju Il linguaggio moderno dell’ar-chitettura (Moderni jezik arhitekture) i potvrđene u djeli-

ma Poetica dell’architettura neoplastica (Poetika neopla-stičke arhitekture) i Architettura e storiografia (Arhitektu-ra i historiografija) učinile su neodgodivim ne samo ažu-

riranje, nego i ponovno čitanje svega što obuhvaća mo-

derna arhitektura. U igri je kreativno naslijeđe dvadese-

toga stoljeća, dapače sveukupne povijesti, jer istinski

umjetnici uvijek su se protivili diktaturi klasicizma. Iako

ga ugrožavaju heterogene snage – od neokapitalizma

koji likovni repertoar nastoji pretvoriti u robu; od totalitar-

nog monumentalizma i socijalističkog realizma; od nihi-

lističkog pobijanja; od neuspješnih historicizama koji su

ostali bez daha; konačno, do latentnoga stanja bezvolj-

nosti i cinizma nazvanog postmodernim – moderni po-

kret stvorio je sustav jednostavne, demokratske komuni-

kacije koja se svima može prenijeti i koju svi mogu primi-

jeniti. Naspram autoritarnom, idolatrijskom kôdu što su

ga zaledile klasicističke ideološke apriornosti, nastao je

jezik slobode i jezik narodâ koji su u stanju izmaknuti se

plimnim valovima koje su izazvali brunelleschijevski, mic-

helangelovski i borrominijevski izljevi te francuska i so-

vjetska revolucija. Povijest moderne arhitekture njegovo

je stalno izvorište i sredstvo znanstvene provjere.

B. Z.

1.indd 11 10/2/06 8:22:07 AM

Četiri matrice moderne arhitektonske obnove. Gore lijevo: Preobrazba ukusa, simbolički predstavljena viktorijanskom vazom izrađenom za Svjetsku izložbu u Londonu 1851. U sredini: Razvoj tehnike, prikazan karikaturom Gustavea Eiffela i tornja podignutoga u Parizu 1889. Dolje lijevo: Apstraktno-figurativne -izme simbolizira neoplasticistička “Kompozicija” Pieta Mondriana iz 1930. Desno: Dva aspekta urbanističko-društvenog problema. Dolje desno: Karikatura rušenja starih dijelova pariškoga urbanog tkiva koje je obavio barun Haussmann prema Napoleonovu planu iz 1853—1869. Gore desno: Naslovna stranica pamfleta koji je u Berlinu, u revolucionarnoj klimi 1918., objavio “Radnički savjet za umjetnost”, organiziran analogno radničkim sindikatima.

1.indd 12 10/2/06 8:22:09 AM

Na pitanje “zašto je nastala moderna arhitektura?”

povjesničari odgovaraju s četiri obrazloženja koja su

odraz različitih konceptualnih premisa: idealističke, me-

hanicističke, apstraktno-figurativne i ekonomsko-pozitivi-

stičke:

zbog prirodnog razvitka ukusa;

zbog znanstvenog i tehničkog napretka konstrukcija;

kao rezultat novih teorija u estetici;

kao odraz korjenite preobrazbe društva.

Odgovarajuću sliku tih tumačenja nalazimo u nizu

građevina projektiranih od kraja 18. stoljeća do 1918.,

odnosno u godinama nakon Prvoga svjetskog rata, koje

svjedoče o širenju racionalističkog pokreta u internacio-

nalnim razmjerima. Glavne tendencije i ličnosti začetnog

razdoblja moderne arhitekture, od reforme obrta Willia-

ma Morrisa do puritanske strogosti Adolfa Loosa, teme

su II. poglavlja. Ovdje analiziramo četiri teze o uzrocima

da bismo prosudili njihovu čvrstoću i komplementarnost

i sa stajališta budućih lingvističkih dostignuća.

Preobrazba ukusaDokaz kojim se pokazuje da moderna arhitektura na-

staje zbog spontane metamorfoze ukusa jest sljedeći:

pogledajte kako se odijevamo danas i kako su se odi-

jevali naši preci. Kuće se razvijaju na isti način: postaju

udobnije, zdravije, pročišćene od prašnjavih ukrasa. Tko

bi se usudio voziti u automobilu maskiranom u kočiju iz

19. stoljeća? Nije li očigledno da bi rokoko naslonjač koji

je davao važnost dami urešenoj u bogatu odjeću njezina

vremena, sada gušio gospođu u modernoj odjeći, kojoj

pristaje trezvena linearnost suvremenog namještaja?

Jasan utjecaj na obnovu arhitektonskog ukusa imalo

je slikarstvo na prijelazu iz impresionizma u kubizam. Ta-

ko Pevsner navodi ponovnu pojavu umjetnosti subjekta

oko 1890., dok se u književnosti afirmira realistički pra-

vac te inzistira na važnosti Cézannea i Gauguina, Van

Gogha i Muncha, osobito zbog nastojanja da predsta-

ve ljudski “tip” prije negoli prolaznog pojedinca. Čvrsti i

opipljivi oblici umjesto nestalnog, dezintegriranog šarma

impresionista: “umjesto u raznolikost dražesnih površin-

skih efekata, Cézanne, Gauguin i Rousseau vjeruju u rav-

nu površinu bez prekida, a Hodler, Munch i Toorop u rit-

mički nacrtane obrisne linije. Jake boje i primarni oblici

zamjenjuju obilje nježnih nijansi, a stroge kompozicijske

sheme naoko slučajnu slikovitost. Bitna je ekspresivnost

motiva, a ne privrženost stvarnosti, savršeno prevođenje

prirodnih pojava na razinu apsolutnog značenja, a ne nji-

hovo površno opažanje. Kod samog umjetnika to pod-

razumijeva ozbiljnost, religioznu svijest, vatrenu strast, a

ne više igru obmane ili razmetanje tehničkom vještinom;

umjesto ‘umjetnosti radi umjetnosti’, umjetnost je u služ-

bi nečega što je iznad nje same”. Suprotstavimo li djelo

jednog eklektičara 19. stoljeća onome začetnika moder-

nog pokreta, lako je shvatiti kako se u arhitekturi uspored-

ni preobrat ukusa poistovjećuje s etičkim, društvenim i

tehničkim sazrijevanjem, što podsjeća na prijelaz sa za-

magljenih Monetovih pejsaža na čvrste Cézanneove vo-

lumene. Jednaka takva primarnost, analogna odlučnost

da se isključi suvišno okretanjem prema malobrojnim i

bitnim sredstvima komunikacije, jednaka svijest o potre-

bi da se izgrade, vlastitom hrabrošću i odricanjem od

profesionalnih uspjeha, lingvistika i umjetnost za budu-

će generacije.

U tom kontekstu proučavamo “arhitekte revolucije”,

nadasve Etiennea Louisa Boulléea i Claudea Nicolasa

Ledouxa. S jedne strane, oni svojim klasicističkim monu-

mentalizmom utjelovljuju reakcionarnu poziciju, jasno su-

protstavljenu svakom modernom stajalištu. S druge stra-

ne, pak, drastičnim geometrijskim pojednostavljenjem tra-

dicionalnog repertoara pridonose obnovi ukusa. Boullée

je osobito retrogradan – kako u tematici projekata izrađe-

nih od 1780. do 1790., koji obuhvaćaju goleme kenotafe,

tornjeve u obliku krnjeg stošca, imperijalne vijećnice, me-

galomanske knjižnice i amfiteatre – tako i u idejama izlo-

ženim u djelu Architecture. Essai sur l’art. On zahtijeva

da umjetnost bude odvojena od znanosti, kao čisto stva-

ranje slika, te da se temelji na “pravilnosti” i simetriji; veli-

ča kuglu jer u njoj “iz najsavršenije simetrije proizlazi naj-

beskonačnija raznolikost”. Obznanjuje da je njegov prob-

lem “mirenje grčke ljepote s gotičkim duhom”, uvodeći

tako magiju u arhitekturu. Zastupa mišljenje da “kompas

razuma ne treba nikada napustiti genij arhitekta” jer “niš-

ta nije lijepo ako nije razumno”. Ipak, taj hommage pros-

vjetiteljstvu ostaje u limbu formalnih apstrakcija, odnosno

u domeni stilističkog istraživanja iskvarenog alegorijskim

namjerama, pa i onda kada je prožeto metafizičkim čari-

ma. Bitno je različit Ledouxov doprinos: on podliježe maš-

I. Postanak moderne arhitekture

1

2

3

4—5

1.indd 13 10/2/06 8:22:10 AM

14 I. Postanak moderne arhitekture

ti prilikom projektiranja kazališta “simbolički predstavlje-

nog kroz zjenicu oka” ili groblja načinjenog od kugli što

lebde među oblacima, no “idealnim” selom Meaupertuis

i “socijalnim gradom” Chaux priključuje se urbanističkim

utopijama karakterističnim za 19. stoljeće. Njegova knji-

ga L’architecture considérée sous le rapport de l’art, des moeurs et de la législation, objavljena 1804., ima klasici-

stičku naslovnicu, no postavlja koncept architecture par-lante koja može pobuditi osjećaje putem slika vezanih

za objektivne vrijednosti. “Prvi zakoni su zakoni prirode

koji osiguravaju zdravlje stanovnicima”; potrebne su ku-

će za siromašne, a one ne podnose “obilje ornamenata

koje nalazimo u palačama modernih plutokrata”; umjet-

nost “vlastite potrebe mora podrediti mogućnostima”, to

više što je “suvišnost napadna” i “ukoliko nije neophod-

na umara oči, šteti mislima i od nje nema nikakve kori-

sti”. Uvjereni čistunac, on objavljuje: “krug, kvadrat, to su

slova abecede koja arhitekti koriste u stvaranju najboljih

djela”, ali shvaća da će “različite potrebe umnožiti suprot-

nosti”. U odnosu prema Boulléeovu klasicizmu, obilježe-

nom monumentalnim prohtjevima i opsesijom za gigant-

skim, Ledouxov klasicizam izgleda podatnim, u ljudskom

mjerilu, a budući da društvenim funkcijama želi dati lirsko

ozračje, imat će povoljan utjecaj osobito na stambene

četvrti J. J. P. Ouda u Rotterdamu.

Sve u svemu, “arhitekti revolucije” vrlo su malo revo-

lucionarni, zapravo pripadaju modernom pokretu kao da-

lek i dvoznačan uvod. Francusko prosvjetiteljstvo u potpu-

nosti odbacuje izvanredno lingvističko naslijeđe kasnog

baroka, smatrajući ga nepopravljivo povezanim s “okult-

nim uvjerenjima” Crkve, s mističnim i mistificirajućim ci-

ljevima. Umjesto da ga učini svjetovnim, iskorištavajući

njegova izražajna sredstva za sebi imanentne racionalne

teme, pretvara ga u tabula rasa. Prisiljeno je, stoga, po-

nuditi novi jezik, a budući da je njegovo stvaranje vrlo te-

žak i smion pothvat, odabire ga na umjetan način, u pro-

šlosti, obnavljenjem grčko-rimskih mitova i klasicizma ko-

ji “boginja razuma” čini još autoritativnijim i despotskijim.

Teoretska je iluzija bila da se može negirati barok a da

ga se ne zamijeni: arhitekturi nije trebao stil, ona bi spon-

tano proizašla iz tehničkih i funkcionalnih potreba, iz logi-

ke stvari. Zapravo, dogodilo se suprotno: “prosvjetljenje”

projicirano na kolonade, grede, lukove, obeliske i pira-

mide pretvorilo se u opskurni klasicizam – u više nazad-

njački i idolopoklonski jezik nego što je to bio barokni.

Može se reći da prosvjetiteljstvo i revolucija 1789. nisu

imali vremena uobličiti arhitekturu i zato se klasicistička

involucija pripisuje Napoleonovu imperiju. No to je samo

djelomično točno. Kako je pokazao Theodor Adorno, u

“apsolutnoj ideji” već je implicitan virus totalitarizma. Ži-

vot je kaotičan, stoga se fetišiziraju sustav, moć, aprior-

na sinteza, birokratski konformizam, pravilo, red koji ne

podnosi iznimke. Arhitektonski se jezik tada usklađuje s

vladavinom prosvjetiteljstva, spontano crpi iz antičkog Ri-

ma, ne mareći za njegovu dinamiku kontinuuma, te utvr-

đuje negativne značajke: monumentalizam, statične pros-

tore, zatvorene volumene i simetriju, kojima se prilagođa-

vaju perspektivni planovi preuzeti iz renesanse.

Puritansko pročišćavanje klasicističkih predložaka

simptomatično je u procesu obnove ukusa. To potvrđu-

Četiri projekta Claude-Nicolasa Ledouxa. Gore lijevo: Kuća za zaposlenike u gradu Chauxu (1775—1779). Desno: Zatvor u Aixu en Provence (1776). Dolje: Presjek jednog atelijera i Peć na drva za grad Chaux

6—7

225—227

1.indd 14 10/2/06 8:22:11 AM

15

je, među ostalima, Karl Friedrich Schinkel s djelom Altes

Museum u Berlinu, a na osobit način s čistim projektom

za robnu kuću iz 1827. Moderni pokret pak otvoreno po-

lemizira s klasicističkim dogmama i predrasudama. On

zapravo izvire iz srednjovjekovne kulture, što ćemo vidjeti

u II. poglavlju: u Engleskoj kao posljedica učenja Johna

Ruskina i brojnih drugih iskustava, među kojima i onih

Augustusa Welbyja Pugina; u Francuskoj s naglascima

na aspekt konstrukcije, uslijed djelatnosti Eugènea Viol-

let-le-Duca. Prva crkva kod koje je primijenjena željezna

konstrukcija, St-Eugène u Parizu iz 1854., neogotička je.

Bilo bi uistinu neshvatljivo da se Louise Auguste Boileau

inspirirao na drugom izvoru. Uostalom, Alfred Messel u

skladištima Wertheim u Berlinu iz 1904. i Ragnar Öst-

berg u vijećnici u Stockholmu iz 1909–1923. pokazuju

koliko je snažan i plodan bio neomedijevalizam čak i na

početku 20. stoljeća.

Iz proučavanja romaničkog i gotičkog svijeta proistje-

ču “Crvena kuća” koju je Philip Webb projektirao za Mor-

risa 1859., reforma Arts and Crafts iz koje je uslijedio pre-

porod engleske stambene izgradnje, sve do škotskog cik-

lusa koji kulminira u liku Charlesa Rennieja Mackintosha;

potom slijed Art Nouveaua koji se pojavio u djelu Victora

Horte u Bruxellesu 1893., a zahvaljujući apostolatu Henry-

ja van de Veldea razgranao se u njemački Jugendstil, ka-

talonski modernizam, bečku secesiju, talijanski Liberty, ostavljajući traga u Francuskoj, Rusiji, čak u Brazilu, da bi

naposljetku neoromanika imala svoje najveće pristalice u

Amerikancu Henryju Hobsonu Richardsonu i Nizozemcu

Hendriku Petrusu Berlageu. Na represivne kanone klasiciz-

ma svagdje reagira avangarda, spremna na razgradnju

konvencionalnog diskursa i resemantiziranje arhitekton-

skog rječnika na temelju srednjovjekovnog leksika.

Buđenju graditeljstva prethodi buđenje obrta. Dovolj-

no je promotriti izravnu i neposrednu izražajnu snagu naj-

skromnijih alata i upotrebnih predmeta s početka 19. sto-

ljeća: stolaca, polica ili sofa. Ondje gdje ne nailazi na za-

preke u akademskim predrasudama, dizajn se oslobađa

dekoracije. Neki umjetnici sa zanimanjem promatraju se-

ljačke i ribarske kuće, rustične građevine, “arhitekturu

Od tehnike do umjetnosti. Lijevo: Konstrukcije od lijevana željeza Eugene-Emmanuela Viollet-le-Duca (1872). Desno: Stupovi s biljnim motivima koje je dizajnirao Otto Eckmann u razdoblju Art Nouveaua (1897)

77—105

111—124

424—427

107—110

8—9

66—71

Preobrazba ukusa

Crteži Augustusa Welbyja Pugina. Lijevo: Katolički grad iz 1440. Desno: Isti grad 1840., nakon što ga je preobrazilo indus-trijsko društvo

1.indd 15 10/2/06 8:22:15 AM

16 I. Postanak moderne arhitekture

bez arhitekata” lokalnih obilježja, pronalazeći poticaje i polazišta za novi jezik u kontekstu koji nije zagađen ro-bovanjem stilu.

Tehnička revolucijaMehanicističko tumačenje svoje glavne argumen-

te pronalazi u znanosti o konstrukcijama, zasnovanoj u 17. stoljeću studijama o otpornosti materijala i u razvitku tehnike i građevinskih materijala koji potječe još iz dru-ge polovice 18. stoljeća, a zajedno s društveno-ekonom-skim tumačenjem potkrepljuje funkcionalističke teorije.

Na povijesnom planu, inženjerstvu se nastoji dati prednost pred arhitekturom: polazeći od raskola znano-sti i umjetnosti, potvrđenog 1747. osnivanjem Ecole des Ponts et Chaussées u Parizu, ocrtava se put koji vodi u graničnu sintezu, zbog čega inženjer postaje pjesnik, a arhitekt znanstvenik. Kada Le Corbusier ponavlja da su “inženjeri autentični arhitekti 19. stoljeća”, mehanicistički pristup postaje ozlojeđen, iako koristan, ne priznajući ni-kakav drugi kulturni doprinos.

Izgradnja mostova dokazuje tehničku evoluciju: od prvoga željeznog mosta koji je 1775–1779. u Coalbrook-daleu sagradio Englez Abraham Darby prema nacrtu Jo-

hna Wilkinsona, do mostova Škota Thomasa Telforda ko-

ji je još 1801. zamislio samo jedan luk za premošćiva-

nje Temze. Od čudesnih Eiffelovih raspona do Brunelo-

vih visećih struktura, do Pont Transbordeura u Marseilleu

i slavnog Brooklyn Bridgea u New Yorku; od prekrasnog

i snažnog uklapanja u krajolik mosta Švicarca Roberta

Maillarta s pločama od armiranog betona, do smionog i

veličanstvenog Golden Gate Bridgea u San Franciscu, te

do projekta Paola Solerija koji povezuje elemente mosta,

kolnički trak i ograde u plastičku ljusku određenu prora-

čunom napregnutosti stereometrijskih formi.

Isto rasuđivanje može se primijeniti i na upotrebne

predmete manjih dimenzija, posebno na stolce. Stolci

Michaela Thoneta izrađeni su kao posljedica otkrića savi-

janja drva, što se zbilo oko 1830. Naslonjači od metalnih

cijevi Marcela Breuera iz 1925. te kasniji Tatljinovi i Mies

van der Roheovi stolci koriste svojstva novih legura. Teh-

nologija izrade šperploča potaknula je Alvara Aalta 1932.

na njihovu široku primjenu u izradi pokućstva. Studije o

kemijskoj obradi drva i uporaba snažnih preša omogućile

su Eeri Saarinenu izradu “organičkog naslonjača” 1942.

godine. Charles Eames koncipirao je 1946. stolac zahva-

ljujući tome što je raspolagao elastičnim zglobovima, a

analogno tome – proizvodnja stolca “vreće” 1969. bila

Pokućstvo od savijena drva proizvodi Michael Thonet od 1830. Lijevo: Stolac za ljuljanje s položenim naslonom, izložen na Philadelphia Centennial Exhibition (1876) i stol izložen u Kristalnoj palači u Londonu (1851). U sredini: Toaletni stolić. Desno: Prvi Thonetov stolac za ljuljanje (1860)

10—13

428—429

14—17

1.indd 16 10/2/06 8:22:17 AM

Bruno ZeviPOVIJEST MODERNE ARHITEKTURE I.Od Williama Morrisa do Alvara Aalta:

prostorno-vremensko istraživanje

NakladnikGolden marketing-Tehnička knjiga

Jurišićeva 10, Zagreb

tel.: 01/4810-819, 01/4810-82; faks: 01/4810-821e-mail: gmtk@gmtk.net; www.gmtk.net

Izvršni urednikIlija Ranić

LektoricaMirjana Ostoja

Jezična redaktura prijevodaMarkita Franulić

Korektorica Nataša Pejić

Likovno rješenje koricaStudio Golden

Grafička urednicaTanja Balotić

Tisak i uvezGrafički zavod Hrvatske, Zagreb

CIP - Katalogizacija u publikacijiNacionalna i sveučilišna knjižnica - Zagreb

UDK 72(091)”18/19”(075.8) 72.035/.037(091)(075.8)

ZEVI, Bruno Povijest moderne arhitekture / Bruno Zevi ; prevela Zorana Sokol ; prijevod re-

digirala Markita Franulić ; stručna redakcija Karin Šerman. - Zagreb : Golden marketing - Tehnička knjiga : Arhitektonski fakultet, 2006-. - (Udžbenici Sveučilišta u Zagrebu = Manualia Universitatis studiorum Zagrabiensis)

Prijevod djela: Storia dell’architettura moderna.

ISBN 953-212-265-6 (Golden marketing)(cjelina)

Sv. 1: Od Williama Morrisa do Alvara Aalta: prostorno-vremensko istraživanje. - 2006. Prijevod djela: Da William Morris ad Alvar Aalto: la ricerca spazio-temporaleISBN 953-212-266-4 (Golden marketing)

I. Arhitektura -- 19.-20. st. -- UdžbenikII. Moderna arhitektura -- Povijest --Udžbenik

300919102

7.indd 614 10/2/06 9:29:36 AM