UGOVOR O POSREDOVANJU PREMA NOVOM ZAKONU O · PDF fileZvonimir Slakoper – Ugovor o posredovanju prema novom Zakonu o obveznim odnosima . HGK – Sektor za trgovinu, Deseti forum

HGK – Sektor za trgovinu, Deseti forum poslovanja nekretninama 39

Prof. dr. sc. ZVONIMIR SLAKOPER Ekonomski fakultet, Zagreb Pravni fakultet, Rijeka

UGOVOR O POSREDOVANJU

PREMA NOVOM ZAKONU O OBVEZNIM ODNOSIMA

OPĆE ODREDBE Pojam

Članak 835.

Ugovorom o posredovanju obvezuje se posrednik dovesti u vezu s nalogodavcem osobu koja bi s njim pregovarala o sklapanju ugovora, a nalogodavac se obvezuje isplatiti mu određenu proviziju, ako ugovor bude sklopljen. 1. Pojam ugovora o posredovanju, izložen u čl. 835., u središte posrednikovih obveza prema nalogodavatelju stavlja njegovu obvezu da dovede «u vezu s nalogodavcem osobu koja bi s njim pregovarala o sklapanju ugovora», iz čega bi mogli proisteći pogrešni zaključci da je dovođenje treće osobe u vezu s nalogodavateljem glavna obveza posrednika, te da je tim dovođenjem u vezu posrednik ispunio svoje obveze. Posrednikove obveze ne moraju prestati u tom trenutku, jer on može biti dužan i posredovati u pregovorima (čl. 840. st. 2.), a dužan je i o sklopljenom ugovoru izdati izvadak iz posredničkog dnevnika (čl. 843.). Osim toga – ako se kao glavna obveza uzme ona obveza čijim ispunjenjem jedna ugovorna strana stječe pravo odnosno zahtjev za ispunjenje protučinidbe druge ugovorne strane – onda kao glavnu obvezu posrednika treba uzeti postizanje da nalogodavatelj i treći međusobno sklope ugovor, jer pravo odnosno zahtjev za ispunjenje nalogodavateljeve činidbe (isplatu provizije), posrednik ne stječe ni u trenutku kad nalogodavatelja dovede u vezu s trećim, niti u trenutku kad oni pregovaraju o sklapanju ugovora, nego tek u trenutku kad nalogodavatelj i treći sklope ugovor, tj. prema tekstu odredbe «ako ugovor bude sklopljen» (čl. 845. st. 1.). No nalogodavatelj i posrednik mogu ugovoriti posrednikovo stjecanje prava na proviziju neovisno o poslijednjem (čl. 836.), pa tad njegovo pravo na proviziju neće ovisiti o njegovu uspjehu (sklapanju ugovora između nalogodavatelja i trećeg) nego samo o njegovu radu odnosno ispunjenju obveza da traži priliku za sklapanje ugovora i nastoji pronaći trećeg s kojim bi nalogodavatelj sklopio ugovor (čl. 840.). Imajući sve ovo u vidu ugovor o posredovanju treba definirati elastično, kao ugovor kojim se posrednik obvezuje nalogodavatelju da će nastojati pronaći treću osobu i nalogodavatelja s tom osobom dovesti u vezu (a ne obratno - v. 2.2.2. komentara uz čl. 842.) radi sklapanja ugovora naznačenog u ugovoru o posredovanju odnosno u posrednikovu nalogu, a nalogodavatelj - i kad to nije ugovoreno (čl. 844. st. 1.) –

___________________________________________________________________________ Zvonimir Slakoper – Ugovor o posredovanju prema novom Zakonu o obveznim odnosima


preuzima obvezu plaćanja provizije, koja nastaje u trenutku kad s trećim sklopi ugovor, osim ako je drukčije ugovoreno ugovorom o posredovanju. 2. Ugovor pri čijem sklapanju posrednik posreduje. Iako čl. 835. o ugovoru koji bi sklopili nalogodavatelj i treći, govori u jednini, podrazumijeva se mogućnost da se radi i o više ugovora, ali onda kad bi se radilo o jednoj ili više vrsta ugovora pri čijem bi sklapanju posrednik posredovao tijekom određenog vremena i na određenom području, postavilo bi se pitanje radi li se o ugovoru o posredovanju ili o ugovoru o trgovačkom zastupanju, o čemu v. pod 3. Ugovor ili ugovori pri čijem će sklapanju posrednik posredovati, ugovorom o posredovanju svakako trebaju biti naznačeni odnosno opisani u mjeri u kojoj je to potrebno da bi ga ili ih se moglo identificirati i konkretnije odrediti posrednikove obveze. Istovremeno ne bi se moglo zauzeti stajalište da taj ugovor ili ugovori ugovorom o posredovanju treba ili trebaju biti čvrsto i potpuno definirani, jer objektivna nemogućnost toga proizlazi iz okolnosti što će nalogodavatelj i treći uz sudjelovanje posrednika tek pregovarati o sklapanju ugovora, pa je očito da tek tada mogu biti definirani njegovi bitni sastojci. Glede vrste ugovora za čije sklapanje će posrednik posredovati, nema ograničenja, pa se ugovorom o posredovanju posrednik može obvezati da će posredovati za sklapanje bilo koje vrste odnosno tipa imenovanog ili neimenovanog ugovora. Ugovor ili ugovori pri čijem će sklapanju posrednik posredovati pokazuju se kao bitni sastojak posredničkog ugovora, koji strane moraju odrediti pri sklapanju ugovora o posredovanju. 3. Provizija. Nasuprot obvezama posrednika – već u pojmu ugovora o posredovanju - stoji temeljna obveza nalogodavatelja da posredniku plati proviziju, ako bude sklopljen ugovor između nalogodavatelja i trećeg s kojim ga je posrednik doveo u vezu. Provizija se stoga pokazuje kao drugi bitni sastojak posredničkog ugovora No kako posrednik ima pravo na naknadu i kad nije ugovorena (čl. 844. st. 1.), izostanak ugovorne odredbe o proviziji neće dovesti do nevaljanosti ugovora, nego će on biti sklopljen čim su se nalogodavatelj i posrednik suglasili o ugovoru pri čijem će sklapanju posrednik posredovati i o samom posredovanju. Stoga se proviziju ne može uzeti kao takav bitni sastojak o kojem bi se nalogodavatelj i posrednik morali suglasiti pri sklapanju posredničkog ugovora, nego kao bitni sastojak prisutan u ugovoru i kad nije ugovoren. 4. Ugovor o posredovanju i posredovanje kao gospodarska djelatnost. Pojam ugovora o posredovanju u hrvatskom pravu nije ograničen na ugovore ili subjekte građanskog ili trgovačkog prava, nego obuhvaća i prilagođen je i jednim i drugim. Glede svojstava osoba koje u stvarnosti sklapaju ugovore o posredovanju, treba istaći kako će se u ulozi posrednika često naći osobe koje se posredovanjem bave kao vlastitim zanimanjem tj. trgovci koji u svoje ime i za svoj račun obrtimice obavljaju posredovanja između svojih nalogodavatelja i trećih osoba kao svoju gospodarsku djelatnost. Posredovanje kao gospodarska djelatnost dovođenja budućih suugovaratelja u vezu, i profesionalni posrednici, trgovci koji se njome bave, u povijesti su se pojavili već s razvitkom robnog prometa. Kao profesionaci, oni poznaju i kontinuirano prate stanje na tržištu, sudionike i njihov bonitet i slično u



različitim gospodarskim granama. Profesionalni posrednici najčešće se bave posredovanjem u vezi s određenim djelatnostima odnosno u pojedinim gospodarskim granama, a kao primjeri mogu se navesti trgovci koji se bave posredovanjem u prometu nekretnina ili pri sklapanju ugovora o osiguranju. U vezi s posredovanjem kao gospodarskom djelatnošću važno je uočiti kako se pojam «posredovanje» ponekad rabi u značajno širem smislu no što je dovođenje u vezu nalogodavatelja i trećeg. Tako čitavo područje «J» Nacionalne klasifikacije djelatnosti nosi naslov «financijsko posredovanje» a obuhvaća npr. bankarske djelatnosti i djelatnosti osiguravajućih društava koje nikako ne predstavljaju posredovanje u smislu obveza posrednika iz ugovora o posredovanju i općenito u smislu pojma ugovora o posredovanju iz čl. 835. ZOO. Također šire od dovođenja u vezu radi sklapanja ugovora, posredovanje uzima čl. 16. Zakona o trgovini, koji navodi kako se pod posredovanjem u trgovini – u smislu tog zakona – uzimaju agencijske usluge, zastupničke usluge, usluge robnih burza, komisijske usluge i usluge uskladištenja robe, te druge usluge uobičajene u trgovini. Stoga je nužno oštro razlikovanje pravnog pojma ugovora o posredovanju i pravnog položaja posrednika, od ekonomskog odnosno životnog shvaćanja pojma posredovanje, koji može podrazumijevati i druge ugovore bitno različite od ugovora o posredovanju. Podrazumijeva se kako će se na posrednika trgovca – koji obavlja posredničku djelatnost – primijeniti odredba čl. 10. ZOO u dijelu u kojem nalaže postupanje s povećanom pozornošću tj. pozornošću dobrog gospodarstvenika ili dobrog stručnjaka. 5. Struktura i razgraničenja. Razgraničenje ugovora o posredovanju od sličnih omogućuju struktura obveza ugovornih strana, a naročito sadržaj i karakter glavnih obveza posrednika. 5.1. Glavne obveze posrednika – kako je već navedeno – sastoje se u njegovu traženju i – ako je ono bilo uspješno – dovođenju treće osobe u vezu s nalogodavateljem, kako bi oni sklopili ugovor. Posredovanje se, dakle, sastoji u faktičnom radu a ne u poduzimanju nekoga pravnog posla (kao što je slučaj kod naloga ili komisije). Dosljedno tome što ne poduzima pravne poslove, posrednik obavlja faktične radnje - od kojih se sastoje njegove obveze - u svoje ime i za svoj račun, te rukovodeći se poglavito svojim interesom da u konačnici nalogodavatelj i treći sklope ugovor, jer tad on stječe pravo na proviziju. Ali istovremeno je dužan voditi računa i o interesima nalogodavatelja, jer ako bi protivno tim interesima radio za drugog, gubi pravo na proviziju (čl. 848.). Ipak, on ne može biti dužan u svemu se rukovoditi interesima nalogodavatelja kao nalogoprimatelj ili komisionar, jer ne poduzima nikakav pravni posao za račun nalogodavatelja tj. ne obavlja nalogodavateljev posao, kao što to čine nalogoprimatelj ili komisionar. Dapače, on glede sklapanja istog posla može posredovati za dva nalogodavatelja, tako da ih međusobno dovede u vezu (čl. 847. ) i tad je izrijekom dužan podjednako skrbiti o interesima obojice. Ovako složena struktura posrednikovih obveza ukazuje na to da se u odnosu između nalogodavatelja i posrednika mogu nazrijeti i elementi ugovora o nalogu i ugovora o komisiji i ugovora o zastupanju i ugovora o djelu.



5.2. Iz okolnosti što bitne obveze posrednika ne uključuju poduzimanje pravnog posla za nalogodavatelja proizlazi da je upravo izostanak ovlasti posrednika da za račun nalogodavatelja poduzme pravni posao, bitna crta razgraničenja između ugovora o posredovanju s jedne strane i ugovora o nalogu i ugovora o komisiji s druge strane. Kad bi «posrednik» bio punomoćnik nalogodavatelja ili ovlašten u svoje ime a za račun nalogodavatelja poduzeti pravni posao, pravna priroda sklopljenog ugovora promijenila bi se tako što on više ne bi bio ugovor o posredovanju, nego ili ugovor o nalogu s punomoći nalogoprimatelja ili bez nje, ili ugovor o komisiji. Prema dijelu literature1 ugovor o posredovanju «ima sličnosti s ugovorom o djelu, a ujedno je i oblik ugovora o nalogu» na što se nastavlja tvrdnja kako se «odredbe ugovora o nalogu primjenjuju se na ugovor o posredovanju i bez posebnog pozivanja na primjenu pravila ugovora o nalogu nema li odgovarajućih posebnih odredaba» među odredbama o ugovoru o posredovanju. Ta stajališta držimo posve opravdanim sa stajališta vrijedećeg švicarskog prava – jer odredba čl. 412. st. 2. OR izrijekom upućuje na na njih – i zalažemo se za njih de lege ferenda. Ipak, sa stajališta hrvatskog prava de lege lata bilo bi bolje kad bi odredbe o ugovoru o posredovanju sadržavale neku odredbu koja bi na primjenu pravila o ugovoru o nalogu upućivala jasnije i bliže no što se to može izvesti iz imenovanja jedne strane kao nalogodavatelja i spominjanja naloga za posredovanje u odredbama čl. 837. i 838. 5.3. Posrednik dovodi svog nalogodavatelja u vezu s trećim radi sklapanja ugovora, a takvu obvezu – između ostalih – ima i trgovački zastupnik, pa treba promotriti i odnos između ugovora o posredovanju i ugovora o trgovačkom zastupanju. Odnos između posredovanja i trgovačkog zastupanja je zanimljiv i u nekoj bi se mjeri moglo reći kako ugovor o trgovačkom zastupanju u sebi sadrži i ugovor o posredovanju. To zato što obveze trgovačkog zastupnika obuhvaćaju i pronalaženje trećih osoba s kojima bi njegov nalogodavatelj neposredno ili posredno – putem zastupnika kao punomoćnika – sklapao ugovore. Istovremeno ugovor o trgovačkom zastupanju prilagođen je trajnijem (tijekom određenog vremena) odnosu između nalogodavatelja i zastupnika glede određenog područja i to često glede prodaja roba iz nalogodavateljeva asortimana osobama na tom području. Različito, ugovor o posredovanju po definiciji čl. 835. ne uspostavlja trajniji odnos između strana, niti odnos glede određenog područja, niti odnos glede više poslova nego samo glede jednog ugovora (jer o njemu čl. 835. govori u jednini). 5.4. O odnosu ugovora o posredovanju i ugovora o djelu v. komentar uz čl. 836.

Primjena odredbi ugovora o djelu Članak 836.

Kad je ugovoreno da će posrednik imati pravo na određenu proviziju i ako njegovo nastojanje ostane bez rezultata, o takvom ugovoru sudit će se prema odredbama što vrijede za ugovor o djelu.

___________________________________________________________________________

1 Gorenc, Vilim: Zakon o obveznim odnosima s komentarom, 1998., s. 1018.

Zvonimir Slakoper – Ugovor o posredovanju prema novom Zakonu o obveznim odnosima


1. Nastojanje bez rezultata. Prema odredbi čl. 835. in fine nalogodavac se obvezuje posredniku isplatiti proviziju, ako ugovor između nalogodavatelja i trećeg – s kojim je posrednik nalogodavatelja doveo u vezu - bude sklopljen, a to znači da posrednik sklapanjem ugovora na sebe preuzima rizik ne samo pronalaženja treće osobe i njenog dovođenja u vezu s nalogodavateljem, nego i rizik dostatnog usklađenja njihovih interesa koje je nužno da bi oni sklopili ugovor.

Budući da je takav rizik značajan i obziljan, postoje slučajevi kad je ugovorom o posredovanju ugovoreno da posrednik ima pravo na proviziju – prema tekstu odredbe – «i ako njegovo nastojanje ostane bez rezultata». Kad bi upravo citirani dio promatrane odredbe bio doslovno pretočen u neki ugovor, lako bi mogao nastati spor glede značenja tog izraza. Naime, je li za stjecanje prava posrednika na proviziju nužno pronalaženje trećeg i njegovo dovođenje u vezu s nalogodavateljem, ili ima pravo na proviziju tj. njegovo nastojanje je ostalo bez rezultata i primjerice onda kad trećeg uopće nije pronašao ili kad je treći uopće odbio stupiti u vezu ili pregovarati s nalogodavateljem. Odgovor na ovu dvojbu držimo da daju odredbe čl. 840. – 843. o obvezama posrednika, a napose odredbe čl. 840. st. 1. i 3. koje utvrđuju središnju obvezu posrednika da s pozornošću dobrog gospodarstvenika traži priliku za sklapanje ugovora i s njome upozna nalogodavatelja, kao i izostanak njegove odgovornosti «ako i pored potrebne brižljivosti ne uspije u svom nastojanju». Kako je stvarno moguće da posrednik – unatoč urednog i u skladu s nalogom i uputama nalogodavatelja postupanja i unatoč savjesnog i pozornog postupanja i nastojanja – ne pronađe osobu koja bi s nalogodavateljem uopće željela stupiti u vezu ili ne pronađe osobu koja bi prema nalogodavateljevim uputama bila odgovarajuća, držimo da se izostanak rezultata ne može svesti samo na situaciju kad nalogodavatelj i treći nisu sklopili ugovor, nego i na sve situacije kad posrednik nije uspio u obavljanju svjojih zadaća a uredno je ispunjavao svoje obveze. 2. Primjena odredbi o ugovoru o djelu. Kad je ugovoreno pravo na proviziju neovisno o rezultatu posredovanja «o takvom ugovoru sudit će se prema odredbama što vrijede za ugovor o djelu».

Glavno pitanje koje proizlazi iz dikcije citiranog dijela odredbe je pitanje mijenja li - u slučaju iz promatranog članka - sklopljeni ugovor svoju pravnu prirodu i postaje ugovor o djelu, ili on ostaje ugovor o posredovanju. U dijelu literature2 zauzima se čvrsto stajalište kako su «ugovori s takvom klauzulom ... i dalje posrednički ugovori, ne mjenja se kauza ugovora, samo posrednik ima iznimno pravo na naknadu, čega u slučaju neuspjeha kod ostalih ugovora o posredovanju nema...» a «u tom smislu bi se odredbe ugovora o djelu ponajprije mogle primjenjivati na takvu iznimnu naknadu, a u ostalom kao analogna i dopunska pravila, nije li odredbama» o ugovoru o posredovanju drukčije određeno. S druge strane, dikcija odredbe u bitnom je jasna: neće se samo naknada određivati prema odredbama o ugovoru o djelu, nego će se prema tim odredbama suditi ugovor.

___________________________________________________________________________

Po mišljenju autora najprije treba konstatirati kako se - zbog prirode posrednikova rada – uopće ne mogu primijeniti odredbe ugovora o djelu koje se odnose na

2 Gorenc, oc., s. 1019.



materijal i u vezi su s onim djelima koja su tjelesne stvari. Također se očito ne mogu primijeniti odredbe o sklapanju ugovora nademetanjem. Istovremeno se obveze koje posrednik ima prema nalogodavatelju do trenutka kad bi ovaj sklopio ugovor s trećim, mogu podvesti pod pojam ugovora o djelu («izvršenje kakva fizičko ili umnog rada» iz čl. 590.), te se kao djelo promatrati njegov rad na ispunjenju obveza iz odredbi čl. 840. i 841. Takvo «djelo» bilo bi «dovršeno» i «predano» «naručitelju» tj. nalogodavatelju u trenutku kad je posrednik obavio sve one radnje koje je bio dužan i faktički mogao obaviti i tada bi stekao pravo na naknadu, koja bi se odredila prema odredbama čl. 613. o određivanju i isplati naknade izvoditelju djela. Međusobnom «približavanju» ovih ugovora – a time i smanjenju praktične važnosti kvalifikcije ugovora – doprinose i odredbe o pravu naručitelja djela da daje upute izvoditelju, kao i o obvezi izvoditelja djela da upozori naručitelja na nedostatke u njegovu nalogu. Ipak, u svakom konkretnom slučaju u praksi bit će potrebno utvrditi koja konkretna odredba treba imati prednost u primjeni. 3. Prema stajalištu VSRH (odluka Rev 1854/94 od 04. 04. 1996.3) primjena odredbi o ugovoru o djelu – u slučaju ugovaranja prava na proviziju neovisno o tome je li nalogodavatelj sklopio ugovor - znači da su «mjerila na temelju kojih se u takvom slučaju određuje naknada posredniku njegov trud i nastojanje da nađe partnera svojem komitentu iz ugovora o posredovanju» što autor ne drži prijepornim.

Kritici, međutim, treba izložiti slijedeće. Prema odluci «Drugostupanjski je sud našao, da je uglavak iz čl. 5. ugovora stranaka o posredovanju, predstavljanju i zastupanju koji se odnosi na pravo tužitelja kao posrednika na isplatu ugovorene provizije za slučaj ako je komitent sam našao kupca - protivan moralu društva ... i slijedom toga zaključuje, da je u tom dijelu ugovor ništav», što je očito protivno odredbi čl. 836. koja kroz dopuštanje takvog ugovaranja očito isto – samo po sebi - ne smatra protivnim moralu. VSRH takvo stajalište prihvaća – i bez upućivanja na to da posrednik nije uložio nikakav trud, kao razlog odbijanja njegovog zahtjeva za naknadu – jednostavno potvrđuje stajalište drugostupanjskog suda koje je protivno odredbi čl. 836. Sličnu prijepornost vidimo i u odluci VSRH Rev-2091/1998 od 04. 07. 2001.4 Sud je najprije utvrdio «- da se tuženik kao nalogodavac obvezao isplatiti tužitelju kao posredniku proviziju – naknadu za njegov rad u posredovanju u visini 2% od prodajne cijene, odnosno 1% tog iznosa u slučaju odustanka nalogodavca od tog ugovora i sklapanja ugovora s drugim posrednikom ili direktno kupcem ili jednostranog raskida ugovora, - da je tuženik prodao jedan apartman posredstvom tužitelja, a drugi da je prodao neovisno od tužitelja kao posrednika.» Ako drugih ugovornih odredbi nije bilo, proizlazi da se nalogodavatelj odrekao prava da bez ikakvih posljedica opozove nalog za posredovanje, što proizlazi iz preuzimanja obveze da plati posredniku 1% provizije u slučaju jednostranog raskida ugovora, koji se ne može shvatiti drukčije nego kao opoziv. Unatoč tome, sud je odbio zahtjev posrednika kao tužitelja, u bitnom obrazlažući to na identični način kao u odluci Rev 1854/94 od 04. 04. 1996.

___________________________________________________________________________

3 V. u Slakoper, Zvonimir: Sudska praksa 1980. – 2005. i bibliografija radova uz Zakon o obveznim odnosima, RRIF, 2005. odluka br. 1160 4 Ibid., odluka br. 1155.



S druge strane i autor je na stajalištu da bi ugovaranje prava na naknadu neovisno o uloženom trudu svakako bilo protivno moralu društva i u tom dijelu ove odluke vidimo kao neprijeporne.

Primanje ispunjenja Članak 837.

(1) Nalog za posredovanje ne ovlašćuje posrednika da za nalogodavca primi ispunjenje obveze iz ugovora sklopljenog njegovim posredovanjem. (2) Za to je potrebna posebna pisana punomoć.

1. Posrednik nije punomoćnik nalogodavatelja. U dijelu komentara uz čl. 835., gdje se ugovor o posredovanju razgraničuje od sličnih ugovora, istaknuta je činjenica kako posrednik nije ovlašten za poduzimanje pravnih radnji ni za račun nalogodavatelja niti u ime nalogodavatelja, nego kako je ovlašten i dužan obavljati samo faktične radnje, pa a ugovor s trećom osobom koju posrednik pronađe i poveže s nalogodavateljem ne sklapa posrednik nego sam nalogodavatelj.

Stoga su prava i obveze iz ugovora sklopljenog između nalogodavatelja i trećeg, za posrednika u pravilu res inter alios acta što znači da on iz tog ugovora ne stječe ni prava ni obveze. U trenutku sklapanja tog ugovora posrednik stječe pravo na proviziju, te kad mu je ona plaćena ugovor o posredovanju je u cjelosti ispunjen, uz pridržaj eventualnih obveza odnosno odgovornosti utemeljenih odredbama čl. 842. i 843. Dosljedno iz takvoga pravnog položaja posrednika proizlaze odredbe čl. 837. koje naglašavaju samo jedan aspekt tog pravnog položaja tj. izrijekom naglašavaju da posrednik nije osoba koja bi zbog samog svojstva posrednika bila ovlaštena za nalogodavatelja primiti ispunjenje obveze iz ugovora sklopljenog njegovim posredovanjem. To znači da ovdje nije predviđena iznimka od kruga osoba kojima se valjano može ispuniti obveza, nego on i dalje ostaje uređen samo odredbama čl. 164. i 165. Kako posrednik ovdje ima položaj trećeg, ispunjenje njemu umjesto nalogodavatelju bit će po samom zakonu pravovaljano samo ako ga vjerovnik (nalogodavatelj) odobri ili se njime koristi, a ako to nije slučaj, nalogodavatelj bi i dalje mogao od svog suugovaratelja zahtjevati ispunjenje. Upravo situacija u kojoj je vjerovnik naknadno odobrio ispunjenje trećem postoji – prema stajalištu sudske prakse – kad nalogodavatelj u pisanom kupoprodajnom ugovoru potvrdi da je kupovnina plaćena u cjelosti, a ona je prethodno bila plaćena posredniku kojeg je angažirao (odluka VSRH Rev 1740/01 od 28. 05. 2002.5). 2. Opunomoćivanje posrednika. Mogućnost da nalogodavatelj opunomoći posrednika za primanje ispunjenja od trećeg proizlazi već iz općih pravila o zastupanju na temelju punomoći, ali je st. 2. naložio obvezatan pisani oblik kao pretpostavku valjanosti takve punomoći.

___________________________________________________________________________

S njome u vezi treba još naglasiti kako se ovdje ne radi o punomoći za obavljanje posla, nego samo o punomoći za primanje ispunjenja od trećeg, temeljem koje tada posrednik prima ispunjenje kao punomoćnik i «to nimalno ne mijenja pravni položaj

5 Ibid., odluka br. 1152.



stranaka koje su taj ugovor sklopile» (odluka VSRH Rev 986/97 od 18. 05. 2000.6 a identično i odluka VSRH Rev 1350/94 od 31. 01. 1996.7). Dosljedno tome «okolnost da dužnik svoju obvezu treba ispuniti putem takvog posrednika, može biti od značaja, npr. za pitanje je li obvezu ispunio ili nije, ali ne i za pasivnu legitimaciju» (odluka VSRH Rev 1350/94, od 31. 01. 1996.) koja očito ostaje na ugovornoj strani a ne posredniku opunomoćenom za primanje ispunjenja. Osim što treći katkad ispunjava svoju obvezu posredniku, katkad i nalogodavatelj svoju obvezu ispunjava davanjem posredniku radi predaje trećem nalogodavateljevom suugovaratelju (odluka VSRH Rev 308/96 od 07. 03. 2000.8).

Opoziv naloga za posredovanje Članak 838.

Nalogodavac može opozvati nalog za posredovanje kad god hoće, ako se toga nije odrekao i ako to nije protivno savjesnosti.

1. Vrijeme i učinci opoziva. Ova odredba ne doprinosi odgovoru na pitanje je li bi ugovor o posredovanju bio oblik ugovora o nalogu ili ugovora o djelu, jer odredbe o ugovoru o djelu u čl. 619. poznaju pravo naručitelja da jednostrano odustane od ugovora, a i odredba čl. 779. iz ugovora o nalogu ovlašćuje nalogodavatelja da odustane od ugovora. Unatoč terminološkoj razlici između «odustanka od ugovora» i «opoziva naloga» (za posredovanje), pravne posljedice i jednog i drugog su istovjetne i sastoje se u raskidu ugovora, uslijed čega nastaje pravno stanje kao da ugovor nije ni bio sklopljen.

Opoziv naloga je jednostrano očitovanje volje nalogodavatelja, koje može biti učinjeno na svaki od načina na koji se volja može valjano očitovati, uključujući i konkludentne radnje (tako i odluka VSRH Rev 2115/1998 od 12. 09. 2001.9) a treba stati na stajalište kako ono proizvodi učinke onda kad ga posrednik primi odnosno kad je mogao saznati za njegov sadržaj. Prema dikciji odredbe nalogodavatelj bi mogao opozvati nalog «kad god hoće» odnosno u svako doba. Neprijeporno je da razdoblje na koje se ovo pravo nalogodavatelja odnosi, počinje s trenutkom sklapanja ugovora, ali je složenije odgovoriti do kojeg trenutka on ima to pravo. U trenutku sklapanja valjanog ugovora s trećim kojeg je pronašao posrednik, nalogodavatelj uvijek gubi pravo opozvati nalog jer je posrednik ispunio sve bitne obveze i nalog je konzumiran. Istovremeno do kojeg ranijeg trenutka bi nalogodavatelj imao to pravo, držimo da je questio facti s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, pri čijem odgovaranju treba uzeti u obzir načelo savjesnosti i poštenja, koje naglašava promatrana odredba kao okolnost koja ograničava odnosno oduzima nalogodavateljevo pravo opoziva naloga.

___________________________________________________________________________

6 Ibid., odluka br. 1153. 7 Ibid., odluka br. 1157. 8 Ibid., odluka br. 1154. 9 Ibid., odluka br. 1159.



2. Pretpostavke valjanosti opoziva. Iz promatrane odredbe proizlazi da postoje dvije negativne – koje se ne smiju ispuniti – pretpostavke valjanosti opoziva. To su odricanje od tog prava i protivnost opoziva savjesnosti. Drugim rječima, nalogodavatelj ne može opozvati nalog ako se tog prava odrekao i/ili ako bi to bilo protivno savjesnosti.

Pravom opoziva naloga za posredovanje nalogoprimatelj slobodno raspolaže, pa se podrazumijeva i mogućnost odricanja nalogodavatelja od tog prava. Glede «savjesnosti», u dikciji odredbe izostavljeno je «poštenje», pa nije neumjesno pitanje radi li se tu o nečemu drugom a ne o načelu savjesnosti i poštenja. Korištena literatura10 i VSRH u odluci Rev 2495/1982 od 06. 04. 1983.11 uzimaju da se ovdje radi upravo o tom načelu, a autor se pridružuje tom mišljenju. Iz teksta odredbe – tumačenog a contrario – proizlazilo bi kako nalogodavatelj «ne može» opozvati nalog ako se tog prava odrekao ili je bi opoziv bio protivan načelu savjesnosti i poštenja. Iz toga bi proizlazilo kako nalogodavateljevo očitovanje upravljeno na opoziv naloga u tim slučajevima ne bi proizvelo učinak opoziva tj. raskid ugovora, pa bi dosljedno tome ugovor o posredovanju i dalje vrijedio i obje strane i dalje bi imale obveze iz tog ugovora. Ako nalogodavatelj ne bi uopće ili o dospijeću ispunio svoje obveze, posrednik bi imao pravo raskinuti ugovor zbog zakašnjenja odnosno neispunjenja, a nalogodavatelj bi odgovarao za štetu pod pretpostavkama odštetne odgovornosti zbog povrede ugovora. Gorenc (ibid.) različito smatra da i u ovim slučajevima nalogodavateljevo očitovanje volje za opoziv proizvodi učinak raskida. Kao primjer nesavjesnog opoziva u sudskoj praksi uzet je slučaje kad je nalogodavatelj opozvao nalog «nakon što mu je bio predočen popis objekata namjijenjenih prodaji» među kojima je bila i zgrada glede koje je on «ubrzo nakon toga zaključio ugovor o kupoprodaji» (odluka VSRH Rev 2495/82 od 06. 04. 1983.). Budući da je po samom zakonu nalogodavatelj ovlašten opozvati nalog za posredovanje, zbog samog opoziva posredniku ne pripada pravo na naknadu štete (odluka VSRH Rev 1755/01 od 05. 12. 2001.12). U sudskoj praksi glede opoziva izraženo je stajalište kako bi bila valjana ugovorna odredba ugovora o posredovanju, kojom se nalodogodavatelj obvezuje «posredniku naknaditi štetu koja mu je nastala opozivom ugovora o posredovanju ili zaključenjem ugovora bez sudjelovanja posrednika» (odluka VSRH Rev 2115/98 od 12. 09. 2001.). 3. Otkaz posrednika? Ni promatrana niti druge odredbe o ugovoru o posredovanju ne predviđaju pravo posrednika da jednostrano odustane od ugovora, pa se postavlja pitanje ima li on uopće to pravo.

Prema odredbi čl. 836. sklopljeni ugovor «sudit će se prema odredbama što vrijede za ugovor o djelu», ali samo onda kad je ugovoreno da posrednik ima pravo na proviziju neovisno o uspješnosti posredovanja, pa držimo da upućivanje na odredbe

___________________________________________________________________________

10 Gorenc, oc., s. 1020. 11 Ibid., odluka br. 1156. 12 Ibid., odluka br. 1158.



o ugovoru o djelu općenito ne doprinosi rješenju postavljenog pitanja, nego eventualno samo onda kad se primjenjuje odredba čl. 836.. U domaćoj se literaturi navodi da na ugovor o posredovanju treba primijeniti odredbe o ugovoru o nalogu i bez posebnog upućivanja na to u tekstu Zakona - jer bi ugovor o posredovanju bio oblik ugovora o nalogu – pa se upućuje na analogiju s pravilima tog ugovora iz koje bi proizlazilo da i nalogoprimatelj - posrednik može otkazati nalog u svako doba samo ne u nevrijeme. Stajalište da obje strane mogu otkazati ugovor zauzima se i u njemačkom pravu (Palandt, s. 1003.). U predmetu VSRH Rev 2115/98 nalogodavatelj se ugovorom obvezao «isplatiti posredniku polovicu ugovorenog iznosa na ime naknade "i kao naknadu štete kod eventualnog zaključenja drugog ugovora sa drugim posrednikom ili direktno sa kupcem ili kod jednostranog raskida ovog ugovora"», a prvo i drugostupanjski sudovi «zbog pogrešnog pravnog pristupa nisu utvrdili je li tužena opozvala ugovor o posredovanju, odnosno zaključila ugovor o prodaji kuće s drugom osobom», te je zbog toga drugostupanjska presuda ukinuta i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje (odluka VSRH Rev 2115/98 od 12. 09. 2001.).

Nepostojanje obveze da se sklopi ugovor Članak 839.

Nalogodavac nije dužan pristupiti pregovorima za sklapanje ugovora s osobom koju je posrednik našao, ni sklopiti s njom ugovor pod uvjetima koje je priopćio posredniku, ali će odgovarati za štetu ako je postupio protivno savjesnosti.

1. Nepostojanje obveze. Između trenutka kad jedna osoba donese općenitu odluku o tome da bi s nekom drugom osobom – koja još nije određena – sklopila ugovor, i trenutka kad odlučuje o započinjanju pregovora s određenom osobom ili o sklapanju ugovora s određenom osobom, nužno protječe neko vrijeme. Tijekom tog vremena može se izmijeniti više od čitavog niza objektivnih i subjektivnih okolnosti koje utječu na donošenje odluke o sklapanju ugovora. Zbog tih izmjena osoba o kojoj se radi – makar savjesna i pozorna - može posve odustati od sklapanja ugovora, odustati od pregovora s određenom osobom, odustati od sklapanja ugovora s odredbama koje je ranije definirao.

Da osoba koja je ovdje nalogodavatelj nije sklopila ugovor o posredovanju, ona bi slobodno odlučivala o započinjanju pregovora, pregovaranju i sklapanju ugovora prema okolnostima koje postoje u tom trenutku, a ne u nekom ranijem, u kojem je tek načelno odlučila sklopiti ugovor i tek započela tražiti odgovarajućeg suugovaratelja. Kako će ta osoba biti ugovorna strana i uživati sve koristi, ali i snositi sve rizike i štete koji proizlaze iz sklapanja ugovora, njen pravni ni faktični položaj ne treba biti pogoršan zbog okolnosti što je drugoj osobi (posredniku) povjerila pronalaženje mogućeg suugovaratelja i dovođenje s njim u vezu. Zbog toga ne postoji ni obveza nalogodavatelja da pristupi pregovorima s osobom koju je pronašao posrednik, niti njegova obveza da s tom osobom sklopi ugovor pod



uvjetima koje je ranije priopćio posredniku. Njegova sloboda savjesnog odlučivanja o tome nije ograničena13. 1.1. Protivnost savjesnosti. Granicu nalogodavateljeve slobode odlučivanja o pregovaranju i sklapanju ugovora s osobom koju je pronašao posrednik, predstavlja načelo savjesnosti i poštenja jer će on «odgovarati za štetu ako je postupio protivno savjesnosti». Promatrana odredba utvrđuje odgovornost nalogodavatelja za štetu koju bi - zbog njegova nesavjesnog odbijanja da pristupi pregovorima odnosno sklopi ugovor pod uvjetima koje je priopćio posredniku – pretrpio posrednik, jer uređuje pravni odnos između nalogodavatelja i posrednika.

S obzirom na to da je savjesnost ovdje njegova ugovorna obveza, na odgovornost za štetu primijenit će se odredbe o naknadi štete zbog povrede ugovora iz čl. 342. - 349. 2.2. Uz to, ako je pristupio pregovorima s trećim ili ih prekinuo suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nalogodavatelj će za štetu odgovarati i toj trećoj osobi temeljem odredbi čl. 251.

II. OBVEZE POSREDNIKA Obveza tražiti priliku

Članak 840.

(1) Posrednik je dužan tražiti s pažnjom dobrog gospodarstvenika priliku za sklapanje određenog ugovora i upoznati s njome nalogodavca. (2) Posrednik je dužan posredovati u pregovorima i nastojati da dođe do sklapanja ugovora, ako se na to posebno obvezao. (3) On ne odgovara ako i pored potrebne brižljivosti ne uspije u svom nastojanju. 1. Odredbe čl. 840. – 843. uređuju obveze i odgovornost posrednika, koje će se ovdje najprije sumarno navesti radi bolje preglednosti materije.

Posrednik je uvijek dužan:

1. tražiti s pažnjom dobrog gospodarstvenika priliku za sklapanje određenog ugovora (čl. 840. st. 1.),

2. Obavještavati nalogodavatelja o svim okolnostima značajnim za namjeravani posao koje su mu poznate ili su mu morale biti poznate (čl. 841.), a naročito s prilikom za sklapanje ugovora (čl. 840. st. 1. in fine).

Uz to, ako su nalogodavatelj i treći uz njegovo posredovanje sklopili ugovor, posrednik je dužan također

1. U posrednički dnevnik ubilježiti bitne podatke o ugovoru koji je sklopljen njegovim posredovanjem (čl. 843.), te

2. Izdati izvadak iz posredničkog dnevnika (čl. 843.) Odgovornost posrednika uređena je tako da on

___________________________________________________________________________

1. Odgovara za svaku štetu nastalu njegovom krivnjom, pri čemu su primjerice nabrojani neki mogući uzroci štete (čl. 842.), ali

13 Za njemačko pravo tako Palandt, Buergerliches Gesetzbuch, 62. izdanje, s. 1004.



2. Ne odgovara nalogodavatelju ako unatoč svojoj brižljivosti ne uspije «u svom nastojanju» (čl. 840. st. 3.).

Uz to, čl. 848. zabranjuje posredniku rad za drugu stranu protivno interesima

nalogodavatelja ili ugovoru, a čl. 847. st. 2. u slučaju posredovanja za dva nalogodavatelja, nalaže

posredniku podjednaku skrb za interese oba nalogodavatelja. 2. (St. 1.) Traženje prilike. Sklopljeni ugovor o posredovanju podrazumijeva i sadrži podatke o ugovoru koji nalogodavatelj želi sklopiti, određene u onoj mjeri koja je potrebna da bi posrednik mogao pristupiti traženju odgovarajuće osobe, a to znači da su određeni vrsta odnosno tip ugovora i njegov predmet. Obveza posrednika tražiti priliku za sklapanje takvog – u ugovoru o posredovanju naznačenog – ugovora, središnja je obveza posrednika i on je dužan pristupiti ispunjavanju te obveze u ugovoreno vrijeme, a ako vrijeme ne bi bilo ugovoreno odmah po sklapanju ugovora. U svom bitnom dijelu ova obveza ima karakter činjenja i trajna je jer se u pravilu ne može ispuniti jednokratnom radnjom. U naravi se radnje kojima posrednik ispunjava ovu obvezu mogu sastojati od odgovarajućeg istraživanja tržišta, baza podataka, oglasa i sličnih izvora obavijesti o mogućim interesentima za sklapanje ugovora kakav želi sklopiti nalogodavatelj. Nadalje bi slijedila komunikacija s mogućim interesentima i njihovo povezivanje s nalogodavateljem, a podrazumijeva se da posrednik trgovac treba tražiti priliku u skladu s pravilima posredničke struke i gospodarske grane kojoj pripada posao što ga želi sklopiti nalogodavatelj. 3. (St. 1.) Posrednik je izrijekom obvezan tražiti priliku «s pozornošću dobrog gospodarstvenika» što predstavlja nalog koji se odnosi i na sadržaj radnji kojima posrednik «traži priliku», ali i na način na koji je on dužan poduzimati te radnje. Ujedno ova odredba pokazuje kako je zakonodavatelj u prvom redu imao u vidu posrednike koji imaju svojstvo trgovca što se posredovanjem bave kao zanimanjem. Glede mogućih posrednika koji nisu trgovci najprije treba uočiti kako bez postojanja ove odredbe oni posve neprijeporno ne bi bili vezani obvezom postupanja s pozornošću dobrog gospodarstvenika, nego s pozornošću dobrog domaćina. No, kako primjena odredbi o ugovoru o posredovanju nije ograničena na neku određenu skupinu osoba kao ugovornih strana, moglo bi se zaključiti da se nalog za postupanjem s pozornošću dobrog gospodarstvenika odnosi na sve osobe koje u svojstvu posrednika sklope ovaj ugovor, dakle, i na osobe koje nisu trgovci. Ovaj stupanj pozornosti nalaže i poduzimanje određenih radnji u okviru «traženja prilike» za sklapanje ugovora, kao što je ispitivanje sposobnosti i boniteta mogućih nalogodavateljevih suugovaratelja, a to posredno proizlazi i iz odredbi čl. 842. o odštetnoj odgovornosti posrednika. 4. (St. 1.) O upoznavanju nalogodavatelja s prilikama za sklapanje ugovora bit će riječi u okviru izlaganja o obvezi obavješćivanja tj. u komentaru uz čl. 841. 5. (St. 2.) Sudjelovanje u pregovorima nije obveza koju bi posrednik preuzeo eo ipso sklapanjem ugovora o posredovanju, nego je za nastanak ove njegove obveze nužno da je on preuzme a nalogodavatelj da se s time suglasi tj. da ona bude ugovorena. Iako je nastojanje da dođe do sklapanja ugovora redovita svrha sudjelovanja posrednika u pregovorima između nalogodavatelja i trećeg, st. 2. je



izrijekom odvojio sudjelovanje u pregovorima i nastojanje da dođe do sklapanja ugovora, kako bi naglasio da ne postoji posrednikova obveza nastojati uskladiti interese nalogodavatelja i trećeg, koje usklađenje je nužno da bi došlo do sklapanja ugovora. Ovisno o postojanju obveze sudjelovanja u pregovorima, u švicarskoj literaturi razlikuju se posrednici koji samo dovode strane u vezu («Zufuerungsmaekler») i koji posreduju pri sklapanju ugovora («Vermittlungsmaekler»)14. Ovim povodom moguće je još jednom uočiti kako posrednikove obveze u toj fazi završavaju pronalaženjem trećeg interesenta i obavještavanjem nalogodavatelja o njemu. Budući da su obveze iz st. 2. dodatne – a ne temeljne obveze uz koje je vezana redovita provizija – njihovim preuzimanjem posrednik bi – prema stajalištu literature – stekao pravo i na dodatnu naknadu. 6. (St. 3.) O problematici posrednikove odgovornosti v. komentar uz čl. 842.

Obveza obavješćivanja Članak 841.

Posrednik je dužan obavijestiti nalogodavca o svim okolnostima značajnim za namjeravani posao koje su mu poznate ili su mu morale biti poznate.

1. Posrednikovu obvezu obavješćivanja nalogodavatelja utemeljuje odredba čl. 841., ali i odredba čl. 840. st. 1. in fine.

2. Odredba čl. 841. utvrđuje opću obvezu posrednika da obavještava nalogodavatelja o svim okolnostima koje su značajne za posao koji nalogodavatelj želi sklopiti s trećim, što je posljedica okolnosti da se radi o nalogodavateljevu poslu. O kojim će sve okolnostima posrednik biti dužan obavijestiti nalogodavatelja u nekom konkretnom slučaju bit će questio facti koje će ovisiti o samim okolnostima slučaja, ali se općenito može reći da je dužan obavještavati ga - a ne obavijestiti jednokratno, na što bi upućivala dikcija odredbe – o svim onim okolnostima o kojima ovisi i sama nalogodavateljeva odluka o sklapanju posla uopće, odluka o sklapanju posla s određenom osobom i odluka o odredbama koje bi tražio da budu unesene u ugovor s trećim suugovarateljem. Posrednik nije dužan obavijestiti nalogodavatelja samo o okolnostima koje su mu poznate, nego i o onim okolnostima koje «su mu morale biti poznate», čime je naglašena i posrednikova dužnost postupanja s potrebnom pozornošću iz koje će proizaći i saznanje onih okolnosti koje su mu morale biti poznate. 3. Među značajnim okolnostima ipak se – kao posebno važna – ističe prilika za sklapanje ugovora. Zbog toga je posebno – u čl. 840. st. 1. in fine – utvrđena obveza posrednika da o uočenoj prilici ili prilikama za sklapanje ugovora obavijesti nalogodavatelja.

___________________________________________________________________________

14 Basler Kommentar zum Schweizerischen Privatrecht, Obligationenenrecht II, 3, izdanje, s. 2266.



4. U slučaju neispunjenja obveze obavješćivanja nalogodavatelja – i to ne samo o poznatim okolnostima nego i o onim okolnostima koje bi bile poznate dobrom gospodarstveniku – posrednik će nalogodavatelju odgovarati za štetu zbog propuštanja obavijesti temeljem odredbe čl. 348. 5. Za poseban slučaj odgovornosti za štetu zbog propuštanja obavijesti v. 2.2.1. komentara uz čl. 842. 6. Nasuprot posrednikovoj obvezi obavješćivanja nalogodavatelja stoji zabrana priopćavanja nalogodavateljevih poslovnih tajni trećim osobama. O tome v. 2.2.2. komentara uz čl. 842.

Odgovornost posrednika Članak 842.

(1) Posrednik odgovara za štetu koju bi pretrpjela jedna ili druga strana između kojih je posredovao, a koja bi se dogodila zbog toga što je posredovao za poslovno nesposobnu osobu za čiju je nesposobnost znao ili mogao znati, ili za osobu za koju je znao ili morao znati da neće moći ispuniti obveze iz toga ugovora, i uopće za svaku štetu nastalu njegovu krivnjom. (2) Posrednik odgovara za štetu koju prouzroči nalogodavcu zbog toga što je bez dopuštenja nalogodavca obavijestio nekog trećega o sadržaju naloga, o pregovorima ili o uvjetima sklopljenog ugovora.

1. Uvod. Odredbe čl. 842. uređuju posrednikovu odgovornost za naknadu štete, koju može prouzročiti u svezi s obavljanjem posredovanja. S tim u vezi potrebno je odgovoriti na pitanja (1) kome posrednik odgovara, (2) koje su štetne radnje posrednika, i (3) prema kojem kriteriju odgovara. 2.1. Kome posrednik odgovara. Prema izričitoj odredbi st. 1. posrednik odgovara za štetu koju bi pretrpjela «jedna ili druga strana između kojih je posredovao», iz čega proizlazi da on ne odgovara samo svom nalogodavatelju s kojim je sklopio ugovor, nego da – temeljem ove odredbe – odgovara i trećoj osobi s kojom svog nalogodavatelja dovodi u vezu. Posve je razumljivo da posrednik odgovara svom nalogodavatelju za štetu koju bi ovaj pretrpio kao posljedicu posrednikove povrede ugovora o posredovanju, a za koju je posrednik odgovoran. Radilo bi se o šteti zbog povrede ugovora, pa bi valjalo primijeniti odredbe o odgovornosti za tu štetu (čl. 342. – 349.). No, ova odredba vrlo jasno utemeljuje i posrednikovu odgovornost za štetu prema trećem s kojim nalogodavatelja dovodi u vezu. Postojanje ove posrednikove odgovornosti rezultat je okolnosti što posrednik obavlja faktični posao i to za svoj račun, pa između njega i nalogodavatelja ne postoji takva povezanost kao što postoji između nalogodavatelja i nalogoprimatelja, komitenta i komisionara, te nalogodavatelja i trgovačkog zastupnika, gdje nalogoprimatelj, komisionar i zastupnik prema trećima nastupaju za račun nalogodavatelja odnosno komitenta tj. obavljajući njihov a ne svoj vlastiti posao. Zbog nepostojanja takve vezanosti nalogodavatelja i posrednika promatrana odredba predviđa posrednikovu



odgovornost za štetu «i trećoj osobi, mada s njom nije u obvezopravnom odnosu»15. Naizgled proturječno, temeljem bitno istovjetne odredbe par. 98. HGB, njemačka literatura zauzima stajalište da bi se i ovdje radilo o ugovornoj odgovornosti16. 2.2. Štetne radnje posrednika. Prema općim pravilima o odgovornosti za štetu zbog povrede ugovora, svaka ugovorna strana kod naplatnih ugovora odgovara drugoj strani za štetu koju bi ova pretrpjela kao posljedicu povrede ugovora prve strane tj. kao posljedicu zakašnjenja, neispunjenja odnosno neurednog ispunjenja ugovornih obveza. Podrazumijeva se da se ova pravila primijenjuju i na strane ugovora o posredovanju i na povrede njihovih uzajamnih obveza iz čl. 840. – 848. 2.2.1. (St. 1.) Položaj posrednika – često profesionalnog trgovca – poseban je u odnosu prema općenitom položaju ugovornih strana utoliko što on – nastupajući u svoje ime i za svoj račun – dovodi dvije osobe u vezu radi sklapanja ugovora. Imajući u vidu tu okolnost, često svojstvo posrednika kao trgovca i, naročito, njegovu dužnost postupanja s pozornošću dobrog gospodarstvenika, promatrana odredba proširila je krug odnosno vrste mogućih povreda ugovora tako da on ovdje ne obuhvaća samo njegovo zakašnjenje, neispunjenje, neuredno ispunjenje, nego obuhvaća i (a) posredovanje za poslovno nesposobnu osobu i (b) posredovanje za osobu koja ne može ispuniti obveze iz ugovora sklopljenog između nalogodavatelja i trećeg. Jednostavnije govoreći, prema st. 1. posrednik odgovara i nalogodavatelju i trećem (s kojim je nalogodavatelja doveo u vezu) za štetu koju bi bilo jedan ili drugi pretrpjeli zbog toga što druga strana nije poslovno sposobna ili zbog toga što druga strana ne može ispuniti svoje ugovorne obveze prema prvoj strani. Samu štetnu radnju posrednika moglo bi se definirati kao njegovo propuštanje da primijeni dužnu pozornost, uslijed čega nije saznao za poslovnu nesposobnost odnosno nemogućnost za ispunjenje, ili njegovo propuštanje da o poslovnoj nesposobnosti odnosno nemogućnosti za koje zna, obavijesti drugu stranu, jer i iz ove odredbe, odredbe čl. 841. i odredbe čl. 847. st. 2. proizlazi obveza obavještavanja. Vrlo zanimljivo pitanje pojavilo se u predmetu VSRH Rev 986/97 gdje je treći suugovaratelj posrednikovog nalogodavatelja ustao tužbom protiv nalogodavatelja kao suugovaratelja i posrednika, zahtijevajući ispunjenje ugovorne obveze od obojice. U odluci od 18. 05. 2000. VSRH17 utvrdio je «da tužitelji nisu osobno stupili u kontakt sa zajmoprimcem O.M. (nalogodavateljem – op. a.), da je I-tužena Đ.M. (posrednik – op. a.) uvjeravala tužitelje u sigurnost ulaganja i obećavala vratiti novac putem svog poduzeća ukoliko to ne učini zajmoprimac, te da je na taj način očito učvrstila povjerenje ulagača u sigurnost i ozbiljnost ulaganja te pouzdanost njenog poduzeća kao i da je tužena Đ.M. bila jedini osnivač društva sa ograničenom odgovornošću» Unatoč tom utvrđenju odbijen je zahtjev u odnosu na posrednika jer «ne postoje pretpostavke iz odredbe čl. 820. (sad čl. 842. – op. a.) ZOO za odgovornost» posrednika. Zanimljivo pitanje ovdje vidimo u tome što je – prema citiranom dijelu odluke – (1) posrednik očito neutemeljeno doprinio sklapanju ugovora na način koji držimo moguće protivnim načelu savjesnosti i poštenja i dužnosti

___________________________________________________________________________

15 Gorenc, oc., s. 1024. 16 Baumbach/Duden/Hopt, Handelsgesetzbuch, 28. izdanje, s. 358. 17 V. u Slakoper, Zvonimir: Sudska praksa 1980. – 2005. i bibliografija radova uz Zakon o obveznim odnosima, RRIF, 2005., odluka br. 1153.



uravnotežene skrbi za interese obje strane, te (2) obećao ispuniti nalogodavateljevu obvezu, a VSRH nije ocijenio ni prvu ni drugu činjenicu koje proizlaze iz citiranog dijela odluke. 2.2.2. (St. 2.) U odnosu prema njegovu nalogodavatelju – ali ne i trećem – povredu ugovora posrednik može počiniti i tako da bez nalogodavateljeva dopuštenja obavijesti trećeg «o sadržaju naloga, o pregovorima ili o uvjetima sklopljenog ugovora». Prema tome će i obavještavanje trećeg o činjenicama navedenim u citiranom dijelu st. 2. predstavljati radnju čije će poduzimanje – ako nalogodavatelju prouzroči štetu – dovesti do posrednikove odštetne odgovornosti prema nalogoprimatelju. Odgovornost posrednika za štetu otklanja suglasnost nalogodavatelja. Ovdje je zanimljivo uočiti da dikcija odredbe zabranjuje posredniku da treće osobe – s kojima bi on nalogodavatelja doveo u vezu – obavijesti i o sadržaju naloga za posredovanje, što znači da on zapravo nalogodavatelja dovodi u vezu s trećim, obavještavajući ga o njemu u okviru dužnosti obavještavanja, a naročito o prilici za sklapanje posla, a ne doslovno da trećeg dovodi u vezu s nalogodavateljem. 2.3. Kriterij odgovornosti. Prema st. 1. in fine posrednik – osim za druge slučajeve iz tog stavka – odgovara «uopće za svaku štetu nastalu njegovom krivnjom». Glede prvog dijela citirane fraze treba reći kako time nije proširen krug mogućih štetnih radnji odnosno mogućih povreda ugovora za koje bi posrednik odgovarao. On odgovara za štetu koja je posljedica njegove povrede tj. zakašnjenja, neispunjenja, neurednog ispunjenja bilo koje ugovorne obveze. Drugi dio citirane fraze izrijekom određuje da za štetu počinjenu povredom ugovora, posrednik odgovara po kriteriju krivnje, a ne po kriteriju uzročnosti, čime je držimo sužena njegova odgovornost u odnosu na opća pravila o odgovornosti za štetu zbog povrede ugovora, gdje čl. 343. isključuje odgovornost dužnika za štetu samo u slučaju da je nemogućnost ispunjenja odnosno zakašnjenje uzrokovano višom silom, što bi značilo da tamo odgovara po kriteriju uzročnosti, a ovdje po kriteriju krivnje, dakle za nakanu ili nepozornost. Prema tome, za postojanje posrednikove odgovornosti za štetu bit će potrebna njegova nakana ili propuštanje dužne pozornosti, a kako mu odredba čl. 840. st. 1. nalaže pozornost dobrog gospodarstvenika, bit će dovoljno propuštanje takve pozornosti. Budući da odredba čl. 349. upućuje na primjenu pravila o izvanugovornoj odgovornosti za štetu i na štetu koja je posljedica povrede ugovora, te budući da odredba čl. 1045. st. 1. utemeljuje primjenu načela pretpostavljene (predmnijevane) krivnje, nalogodavatelj ne treba dokazivati krivnju posrednika, nego posrednik može dokazivati nepostojanje svoje krivnje. Posrednikova odgovornost prema kriteriju krivnje naznačena je u st. 1. pa upravo stoga držimo neizvjesnim proteže li se ona i na odgovornost za štetu zbog povrede poslovne tajne, jer je ova naznačena u st. 2. 3. Za što posrednik ne odgovara (čl. 840. st. 3.). Sažeto govoreći čl. 840. st. 1. i 2. uređuju obveze posrednika da traži priliku za sklapanje ugovora, posreduje u pregovorima i nastoji da dođe do sklapanja ugovora.



Pronalaženje prilike za sklapanje ugovora i nastojanje da dođe do sklapanja ugovora nisu radnje čija uspješnost ovisi samo o posredniku, nego i o nizu objektivnih i - kod nalogodavatelja i/ili trećih prisutnih - subjektivnih okolnosti, koje se sa stjališta mogućnosti posrednika da ih promijeni mogu usporediti s višom silom. Zbog toga se od njega može zahtijevati da postupa s potrebnom pozornošću, ali ne i da odgovara za okolnosti na koje ne može utjecati. Dosljedno tome, prema odredbi st. 3. čl. 840. posrednik ne odgovara nalogodavatelju za štetu «ako i pored potrebne brižljivosti ne uspije u svom nastojanju», pri čemu izaz nastojanje treba shvatiti široko tako da obuhvati i neuspjeh u nastojanju da pronađe priliku za sklapanje ugovora, i neuspjeh da trećeg dovede u vezu s nalogodavateljem i neuspjeh da privoli trećeg i nalogodavatelja da sklope ugovor. A contrario, ako je neuspjeh rezultat posrednikova propuštanja dužne pozornosti («potrebne brižljivosti»), on će nalogodavatelju odgovarati za štetu koju je pretrpio zbog posrednikova neuspjeha u nastojanjima tj. koja je prouzročena neuspješnim nastojanjima.

Posrednički dnevnik i list Članak 843.

Posrednik je dužan u posebnu knjigu (posrednički dnevnik) ubilježiti bitne podatke o ugovoru koji je sklopljen njegovim posredovanjem i izdati izvadak iz te knjige potpisan od njegove strane (posrednički list).

1. Odredba čl. 843. naizgled utemeljuje dvije – a stvarno tri – posrednikove obveze. Izrijekom utemeljene obveze posrednika su (1) da u posrednički dnevnik ubilježi bitne podatke o ugovorima sklopljenim uz njegovo posredovanje, i (2) da izda potpisani izvadak iz posredničkog dnevnika, koji se zove posrednički list. Iz tih obveza proizlazi i treća, čije ispunjenje je pretpostavka mogućnosti ispunjenja obje ove obveze, a to je obveza vođenja posredničkog dnevnika. 2. Obveze naznačene u promatranoj odredbi u austrijskom i njemačkom pravu sadržane su u odredbama par. 100. – 101. HGB tih zemalja, pa su to obveze trgovačkog posrednika, a ne svakog posrednika. Različito od toga, obveze iz promatrane odredbe u njenom tekstu nisu ograničene na posrednike trgovce koji se posredovanjem bave kao djelatnošću, ali se unatoč tome u hrvatskoj literaturi zauzima gledište da se ova odredba odnosi upravo na njih18. Iako poslijednje držimo sigurnim, ipak ostaje pitanje imaju li tu obvezu i osobe bez tog svojstva odnosno osobe koje u svojstvu posrednika prigodno sklope ugovor o posredovanju. 3. Posrednički dnevnik u njemačkom i austrijskom HGB ima svojstvo trgovačke knjige i na nj se primijenjuju odredbe HGB o vođenju i čuvanju trgovačkih knjiga. Kako ZOO ne sadrži odredbi koje bi odgovarale tim odredbama, može se konstatirati samo kako obveza vođenja posredničkog dnevnika postoji, te kako je očito da se radi o knjizi u koju je posrednik dužan unositi bitne podatke o ugovorima koji su sklopljeni njegovim posredovanjem. Ovo poslijednje, prema poredbenoj literaturi19 znači da je dužan unijeti podatke ne samo o onim ugovorima pri čijem sklapanju je sudjelovao,

___________________________________________________________________________

18 Gorenc, oc., s. 1025. 19 Baumbach/Duden/Hopt, oc., s. 359.



primjerice kao osoba nazočna pregovorima, nego i o onim ugovorima gdje je samo strane doveo u vezu. Bitni podaci o sklopljenim ugovorima obuhvaćaju ugovorne strane, vrstu i predmet posla, a za postojanje obveze unosa tih podataka nije odlučno jesu li ti ugovori valjano sklopljenim ugovorima ili nisu. 4. Nastavno na obvezu ubilježavanja bitnih podataka o sklopljenim ugovorima u posredničku knjigu, posrednik ima obvezu izdavanja izvatka iz te knjige, koji se naziva posrednički list. Posrednički list može se uzeti kao posrednikovo izvješće o tome da je njegovim posredovanjem između strana naznačenih u listu sklopljen ugovor, što znači da predstavlja određeni dokaz i o sklapanju i sadržaju sklopljenog ugovora i o njegovoj ulozi kao posrednika pri sklapanju tog ugovora, a može se reći i da «čini oborivu pretpostavku o tome da je određeni ugovor naveden u njemu sklopljen posredovanjem posrednika»20. Promatrana odredba ne određuje stranu koja bi imala pravo zahtijevati od posrednika izdavanje izvatka iz posredničke knjige tj. posredničkog lista, dok odredba čl. 101. HGB – koja se može uzeti kao uzor hrvatske odredbe – izrijekom govori o obvezi trgovačkog posrednika da u svako doba izda izvadak na traženje strana. S obzirom na takvo stajalište uzora hrvatske odredbe i postojanje pravnog interesa obje strane za posjedovanjem posredničkog lista, držimo da obje ugovorne strane imaju pravo zahtijevati posrednički list koji predstavlja izvadak iz posredničke knjige u dijelu u kojem su u njoj ubilježeni podaci o ugovorima sklopljenim između tih strana. Posrednički list posrednik je dužan potpisati.

III. OBVEZE NALOGODAVCA Provizija

Članak 844.

(1) Posrednik ima pravo na proviziju i kad nije ugovorena. (2) Ako visina provizije nije određena ni tarifom ili kojim drugim općim aktom, ni ugovorom, a ni običajem, odredit će je sud prema posrednikovu trudu i učinjenoj usluzi.

1. Uvod. Odredbe čl. 844. – 848. stoje pod naslovom «obveze nalogodavatelja» i uređuju dvije nalogodavateljeve obveze: • obvezu plaćanja provizije u čl. 844. – 845. i 847. – 848., te • obvezu naknade troškova u čl. 846. 2. Obveza plaćanja provizije. Kao i više drugih odredbi i st. 1. polazi od činjenice što je ugovor o posredovanju češće trgovački no građanskopravni, te od činjenice što su posrednici češće trgovci - nego osobe koje nemaju to svojstvo – koji se posredovanjem bave kao djelatnošću, što podrazumijeva naplatno. Ove životne činjenice ujedno dovode do toga da između nalogodavatelja i posrednika redovito neće postojati takvi osobni odnosi zbog kojih bi nalogodavatelj mogao očekivati da posrednik radi bez naknade.

___________________________________________________________________________

20 Gorenc, ibid.



Zato za postojanje posrednikovog prava na proviziju, to pravo nije potrebno ugovoriti, ali treba uočiti kako u trenutku sklapanja ugovora posrednikovo pravo na proviziju – osim u slučaju iz čl. 836. - ne nastaje bezuvjetno, nego pod uvjetom koji će biti ostvaren u trenutku kad nalogodavatelj i treći uz posredovanje posrednika sklope ugovor, a to znači da je ono do tog trenutka pendentno (o tome v. dalje kod čl. 845.). S druge strane, odredba st. 1. nije kogentna, pa strane ugovorom mogu isključiti naplatnost ugovora o posredovanju, ali također i ugovoriti pravo posrednika na proviziju za neizravne (indirektne) poslove tj. poslove koje nalogodavatelj sklopi s trećim nakon prvoga posla glede kojeg ih je posrednik doveo u vezu, ali bez sudjelovanja posrednika pri sklapanju tih daljnjih poslova. Ugovaranje provizije za takve poslove u literaturi21 ne smatra se protivnim načelu savjesnosti i poštenja. 3. Određivanje visine provizije. St. 2. nabraja izvore iz kojih proizlazi visina provizije. Slijed nabrajanja tih izvora mogao bi uputiti na pogrešan zaključak da između tarife, drugog općeg akta, ugovora i običaja nema hijerarhijskog odnosa. Tome unatoč, jasno je da prvenstvo u primjeni ima ugovor, i to najprije izričito ugovorene odredbe, a potom prešutno ugovorene odredbe. Također je jasno da izričito upućivanje ugovora na tarifu ili neki drugi – opći ili posebni – akt znači da se radi o ugovorenoj proviziji, jer sadržaj ugovora čini sve ono što je obuhvaćeno suglasnom voljom strana odnosno na što ona uputi. Tarifa ili drugi opći akt imaju pravnu prirodu općih uvjeta poslovanja, pa se – ako ugovor ne upućuje na njih – primijenjuju podredno onome što je ugovoreno i to pod pretpostavkama iz čl. 295., a ako one nisu ispunjene opći uvjeti poslovanja neće se primijeniti. Običaji se mogu primijeniti samo ako visina provizije nije ugovorena, a ne postoje ili se ne primijenjuju opći uvjeti poslovanja odnosno tarifa ili drugi opći akt, i to pod pretpostavkama primjene običaja iz čl. 12. Tek ako ni jedan od dosad nabrojenih izvora ne pruži odgovor na pitanje visine provizije – a strane se ne mogu sporazumjeti - nju će odrediti sud «prema posrednikovom trudu i učinjenoj usluzi». O posljednjem v. komentar uz čl. 797.

Kad posrednik stječe pravo na proviziju Članak 845.

(1) Posrednik stječe pravo na proviziju u trenutku sklapanja ugovora za koji je posredovao, ako što drugo nije ugovoreno. (2) Ali ako je ugovor sklopljen pod odgodnim uvjetom, posrednik stječe pravo na proviziju tek kad se uvjet ostvari. (3) Kad je ugovor sklopljen pod raskidnim uvjetom, ostvarenje uvjeta nema utjecaja na posrednikovo pravo na proviziju. (4) U slučaju nevaljanosti ugovora posrednik ima pravo na proviziju ako mu uzrok nevaljanosti nije bio poznat.

___________________________________________________________________________

1. Uvod. St. 1. uređuje trenutak nastanka posrednikova prava na proviziju na općeniti način, st. 2. i 3. uređuju to pravo u slučaju kad ugovor sklopljen uz njegovo

21 Gorenc, oc., s. 1026.



posredovanje sadrži odgodni ili raskidni uvjet, a st. 4. isto to pravo u slučaju nevaljanosti ugovora sklopljenog uz njegovo posredovanje. 2. Trenutak stjecanja prava općenito (St. 1.) Odredbe čl. 844. utvrdile su kad postoji pravo posrednika na proviziju i izvore iz kojih proizlazi njena visina, a u komentaru smo naznačili kako u trenutku sklapanja ugovora o posredovanju, pravo posrednika na proviziju nastaje tek uvjetno. Uvjet stjecanja posrednikovog prava na proviziju naznačuje st. 1. čl. 845. i on se sastoji u sklapanju ugovora za koji je posredovao. Drugim riječima, sklapanje ugovora za koji je posredovao, predstavlja odgodni uvjet nastanka posrednikovog prava na proviziju. Kad je taj uvjet ispunjen tj. «u trenutku sklapanja ugovora za koji je posredovao» posrednik je stekao pravo na proviziju, podrazumijevajući da su u trenutku sklapanja tog ugovora nastali i učinci sklopljenog ugovora, a za slučajeve kad oni ne bi nastali u tom trenutku v. st. 2. i 4. Završni dio st. 1. – «ako što drugo nije ugovoreno» - samo podcrtava dispozitivnost i ove odredbe i odredbi čl. 844. koja znači da strane mogu ugovoriti i drukčije, npr. nenaplatnost ugovora ili stjecanje prava na proviziju neovisno o uspjehu posrednika iz čl. 836. ili stjecanje prava na proviziju tek kada bude ispunjen ugovor za koji je posredovao u kojem slučaju to ne bi značilo preuzimanje odgovornosti za ispunjenje, nego tek određivanje trenutka stjecanja prava. Kad je riječ o stjecanju prava na proviziju nikako se ne smije zapostaviti dio st. 1. koji naglašava da to pravo posrednik stječe u trenutku sklapanja ugovora «za koji je posredovao», što podrazumijeva nužnost ne samo sklapanja ugovora, nego i nužnost da je posrednik ispunio svoje obveze, a napose obvezu pronalaženja trećeg i njegova dovođenja u vezu s nalogodavateljem, a ako se obvezao i sudjelovati u pregovorima, onda i tu obvezu (v. čl. 835. i 840. st. 1. i 2.). Kad posrednik ne bi ispunio sve, nego samo neke od njegovih obveza – npr. pronašao je i doveo nalogodavatelja u vezu s trećim, ali nije sudjelovao u pregovorima iako je to bio dužan – trebalo bi uzeti da je i pravo na proviziju stekao samo djelomično i to u dijelu koji odgovara ispunjenju njegovih obveza. S druge strane u poredbenoj literaturi i sudskoj praksi22 naznačuje se kako neispunjenje ugovora sklopljenog uz posrednikovo posredovanje, ne utječe na njegovo pravo na proviziju, jer je on svoje obveze ispunio. Kako odredba govori o stjecanju prava, treba još napomenuti kako se trenutak u kojem je posrednik stekao pravo na proviziju ne mora nužno podudarati s trenutkom kad dospijeva nalogodavateljeva obveza isplate, o čemu v. čl. 173., 174. i 183. Ipak, ako drukčije ne bi bilo ugovoreno, držimo da je trenutak stjecanja prava na proviziju ujedno i trenutak u kojem dospijeva posrednikov zahtjev za njenu isplatu.

___________________________________________________________________________

3. Pravo na proviziju u slučaju ugovora s uvjetom. Ugovor koji sklapaju, nalogodavatelj i treća osoba mogu učiniti ovisnim o uvjetu tj. o budućoj i neizvjesnoj činjenici na dva načina: tako da učinci ugovora nastanu tek kad buduća neizvjesna činjenica nastane (odgodni uvjet) (st. 2.) ili tako da kad ta činjenica nastane, učinci ugovora prestanu (raskidni uvjet) (st. 3.). (O uvjetima v. čl. 297. – 299.).

22 v. Basler Kommentar zum Schweizerischen Privatrecht, Obligationenrecht II, 3. izdanje, s. 2273.



U načelu učinci sklapanja ugovora nastaju u trenutku kad je on valjano sklopljen, a ovo pravilo vrijedi i onda kad je ugovor sklopljen s raskidnim uvjetom. I u tom slučaju nastala su prava i obveze ugovornih strana, samo što će prestati onda kad raskidni uvjet bude ispunjen odnosno ako bude ispunjen. Kako se glede trenutka kad nastaju učinci ugovora, ugovor sklopljen s raskidnim uvjetom može izjednačiti s ugovorom koji nije sklopljen s tim uvjetom - jer u oba slučaja u trenutku valjanog sklapanja nastaju prava i obveze ugovornih strana – okolnost što su nalogodavatelj i treći sklopili ugovor s raskidnim uvjetom ne utječe na vrijeme nastanka posrednikova prava na proviziju, nego ono nastaje u trenutku sklapanja ugovora. Budući da su nastala prava i obveze tih strana – i one su dužne nastale obveze ispuniti makar eventualno kasnije ispunjenjem raskidnog uvjeta te obveze prestanu – posrednik je uspješno obavio svoj posao, pa ni kasnije ispunjenje raskidnog uvjeta «nema utjecaja na posrednikovo pravo na proviziju», nego to njegovo pravo postoji i dalje. Kad je ugovor sklopljen s odgodnim uvjetom, njegovi učinci odnosno prava i obveze suugovaratelja još nisu nastali, a neizvjesno je i hoće li oni uopće nastati. Kako se posrednik, prihvaćanjem nepostojanja nalogodavateljeve obveze da sklopi ugovor (čl. 839.) i drugih rizika da uopće ne stekne pravo na proviziju, sam izložio ozbiljnoj mogućnosti da uopće ne stekne pravo na proviziju, dosljedno prema st. 2. snosi i rizik stjecanja prava na proviziju i u slučaju kad su njegov nalogodavatelj i treći sklopili ugovor s odgodnim uvjetom tj. nastanak njihovih prava i obveza učinili ovisnim o nastanku buduće i neizvjesne činjenice. Drugim riječima, ako su nalogodavatelj i treći sklopili ugovor «pod odgodnim uvjetom, posrednik stječe pravo na proviziju tek kad se uvjet ostvari», jer su tek u tom trenutku nastali učinci sklapanja valjanog ugovora između nalogodavatelja i trećeg. 4. Pravo na proviziju u slučaju nevaljanosti ugovora. Odredba st. 4. govori o «slučaju nevaljanosti ugovora» koji su sklopili nalogodavatelj i treći - što obuhvaća obje inačice nevaljanosti tj. i ništavost i pobojnost, o kojima podrobnije v. čl. 322. – 335. – i eventualnim učincima nevaljano sklopljenog ugovora na posrednikovo pravo na proviziju. Zadaća posrednika sastoji se u tome da s potrebnom pozornošću nastoji pronaći i dovesti trećeg u vezu s nalogodavateljem, radi sklapanja ugovora između te dvojice. Eo ipso pregovorima nije dužan nazočiti niti u njima sudjelovati, te postoji mogućnost da se ugovor koji sklope nalogodavatelj i treći i bez njegova znanja – a kamo li privole – u mnogo elemenata razlikuje od opisa ugovora sadržanog u nalogu za posredovanje koji je posrednik prihvatio. Moguće je, stoga, da – unatoč potpuno urednom i savjesnom ispunjenju posrednikovih obveza – ugovor koji sklope nalogodavatelj i treći, sadrži neki od brojnih razloga ništavosti ili pobojnosti, te da ne bude valjan. Kako proizlazi da uzroci nevaljanosti mogu biti posve izvan dosega mogućnosti utjecaja onog posrednika koji je u cjelosti uredno i savjesno ispunio svoje obveze iz ugovora o posredovanju, odredba st. 4. ne veže posrednikovo pravo na proviziju uz valjanost ugovora, nego uz posrednikovu savjesnost, jer i kad je ugovor nevaljan «posrednik ima pravo na proviziju ako mu uzrok nevaljanosti nije bio poznat» i ako je to slučaj, on to pravo stječe u trenutku sklapanja nevaljanog ugovora između nalogodavatelja i trećeg. Razumije se da – a contrario – ako mu je uzrok nevaljanosti bio poznat, posrednik ne stječe pravo na proviziju.



Naknada troškova Članak 846.

(1) Posrednik nema pravo na naknadu troškova učinjenih u izvršenju naloga, osim kad je to ugovoreno. (2) Ali ako mu je ugovorom priznato pravo na naknadu troškova, on ima pravo na tu naknadu i u slučaju kad ugovor nije sklopljen.

1. Pitanje posrednikova prava na naknadu troškova koje je imao ispunjavajući svoje obveze prema nalogodavatelju, potrebno je promatrati posve odvojeno od pitanja njegova prava na proviziju, a nužnost čvrstog razdvajanja jednog od drugog proizlazi iz usporedbe odredbi čl. 844. i 845. s odredbama čl. 846. Posve suprotno pravu na proviziju – koje posrednik ima ako nije isključena ugovorom – pravo na naknadu troškova posrednik ima samo kad je to ugovoreno. Dakle, ex lege posrednik ima pravo na proviziju, a također ex lege nema pravo na naknadu troškova, nego se podrazumijeva da njegova provizija – često određena njegovom tarifom odnosno općim uvjetima – obuhvaća i troškove a ne samo naknadu za obavljeni posao. Dikcija odredbe – «osim kad je to ugovoreno» - očito upućuje na dispozitivnost odredbe, pa strane mogu ugovoriti obvezu nalogodavatelja da posredniku naknadi troškove koje je imao ispunjavajući obveze iz ugovora o posredovanju. 2. Drugi važan razlog zbog kojeg je pitanje naknade troškova potrebno promatrati posve odvojeno od pitanja provizije, sadržan je u st. 2. Dok se provizijom u načelu honorira posrednikov uspjeh tj. sklapanje ugovora, onda kad je ugovoreno da će nalogodavatelj posredniku naknaditi troškove, obveza naknade troškova neovisna je o posrednikovu uspjehu u posredovanju jer «on ima pravo na tu naknadu i u slučaju kad ugovor nije sklopljen». 3. Promatrana odredba ne uređuje pitanje dospijeća posrednikove tražbine naknade troškova izrijekom, ali bi iz okolnosti što posrednik ima pravo na naknadu troškova i kad ugovor nije sklopljen, upućivalo na to da ova tražbina dospijeva u trenutku kad je posrednik snosio određeni trošak. Takvo rješenje bilo bi u skladu s rješenjem koje sadrže odredbe o naknadi troškova nalogoprimatelja i komisionara, koje može podruprijeti naš stav zbog sličnosti ugovora o posredovanju s jedne, i ugovora o nalogu i ugovora o komisiji s druge strane.

Posredovanje za obje strane Članak 847.

(1) Ako drukčije nije ugovoreno, posrednik koji je dobio nalog za posredovanje od obiju strana može zahtijevati od svake strane samo polovicu provizije i naknadu polovice troškova ako je naknada troškova ugovorena. (2) Posrednik je dužan da se s pažnjom dobrog gospodarstvenika skrbi o interesima obiju strana između kojih posreduje.

1. Odredbe o ugovoru o posredovanju – izuzevši čl. 847. i 848. – ne uređuju pitanje ima li jedna osoba pravo posredovati za dva različita nalogodavatelja tako da ih dovodi u vezu glede jednog te istog posla. One to ne zabranjuju, pa bi se već iz toga



moglo zaključiti kako je to dopušteno, a odredbe čl. 847. i 848. taj zaključak čvrsto potvrđuju, jer uređuju upravo takve slučajeve. Stoga – iako ove odredbe uređuju i za posrednika najznačajniju reperkusiju takvih slučajeva, a to je pitanje provizije – njihov smisao i sadržaj premašuje pitanje provizije i doprinosi razumijevanju ugovora o posredovanju u cjelini. 2. Uravnotežena skrb (st. 2.) 2.1. Najprije treba reći kako u načelu postoji pravo jedne osobe da glede istog posla – kao predmeta naloga za posredovanje – posreduje između dva nalogodavatelja s kojima je sklopio u bitnom istovjetne ugovore o posredovanju. Kad bi posrednik s trećim obavljao pravni posao za račun svog nalogodavatelja tj. nalogodavateljev posao, pa bi u istom svojstvu nastupio i za trećeg, postojala bi velika vjerojatnost da ne može ispuniti obvezu rukovođenja interesima i jednog i drugog nalogodavatelja, jer bi ti interesi vrlo lako mogli biti ili jesu u koliziji. Budući da posrednik s trećim ne obavlja pravni posao za račun svog nalogodavatelja – nego u svoje ime i za svoj račun traži, pronalazi i dovodi u vezu dvije osobe – ne postoji odnosno bitno je manja mogućnost kolizije i proturječne pozicije posrednika, no što postoji u opisanoj hipotetičnoj situaciji, pa zato postoji naznačeno pravo posrednika. Pravo posredovati u istom poslu za drugu stranu, posrednik nema uvijek. O tome v. čl. 848. 2.2. Kad posrednik glede istog posla posreduje za dva nalogodavatelja, on glede obojice ima iste obveze uređene odredbama o ugovoru o posredovanju. No, kako posreduje za obojicu, st. 2. naglašava njegovu dužnosti da održava uravnoteženi položaj odnosno podjednaku bliskost ili udaljenost u odnosu na interese oba nalogodavatelja jer je jednako «dužan da se s pažnjom dobrog gospodarstvenika skrbi o interesima obiju strana između kojih posreduje». Ova njegova dužnost ne ovisi – primjerice – o tome s kojim je nalogodavateljem prije sklopio ugovor ili o tome je li u jednom od ta dva ugovora isključeno njegovo pravo na proviziju, nego je nepristrani i uravnoteženi pristup dužan zadržati i u takvim slučajevima. 2.3. Promatrana odredba uređuje samo slučaj sklopljenog ugovora o posredovanju za isti posao s dva nalogodavatelja, ali je zanimljivo promotriti i odnos posrednika prema trećima onda kad to nije slučaj. Polazeći od pozicije posrednika naznačene u prvom odlomku pod 2. i pod 5.1. komentara uz čl. 835. - te imajući u vidu i odredbu čl. 842. koja u određenim slučajevima predviđa posrednikovu odgovornost za štetu trećima, moglo bi se reći kako je posrednik u svom radu dužan i općenito štititi interese trećih u podjednakoj mjeri i s podjednakom pozornošću, kao što je dužan štititi interese svog nalogodavatelja. 3. Provizija i naknada troškova (st. 1.). 3.1. Posredujući glede istog posla za dva različita nalogodavatelja, posrednik obavlja podjednaku vrstu i količinu posla, kao što bi je obavljao i da glede tog posla posreduje samo za jednog nalogodavatelja. Dapače, umjesto veće količine posla, posrednik će često imati manje jer ne treba tražiti priliku za sklapanje posla ni osobu s kojom bi nalogodavatelj sklopio ugovor, nego su se ta prilika i osoba pojavile samom pojavom drugog nalogodavatelja za isti posao.



Imajući u vidu ove činjenice, odredba st. 1. ograničava posrednikovo pravo na proviziju u slučajevima kad on u istom poslu posreduje za dva nalogodavatelja određujući da on «može zahtijevati od svake strane samo polovicu provizije», pri čemu se podrazumijeva da se radi o polovici provizije koja bi mu pripadala da je posredovao samo za jednu stranu prema odredbi čl. 844. st. 2. Odredba st. 1. svoju dispoziciju ne čini ovisnom o drugim okolnostima, kao što bi mogla biti okolnost da je jednim od dva ugovora pravo na proviziju isključeno, pa proizlazi da bi i u takvim slučajevima posredniku pripadalo samo pravo na polovicu provizije. Odredba st. 1. dispozitivna je («ako drukčije nije ugovoreno»), što se u literaturi23 tumači tako da je dopušteno ugovoriti drukčiji omjer prava na proviziju, ali ne i ukupnu visinu veću od 100% provizije. Različito od toga proizlazilo bi iz odluke Žs Rijeka Gž 577/02 od 16. 04. 2003. jer se u njoj navodi «da bi posrednik ..... imao pravo na ugovorenu posredničku naknadu i od jedne i od druge stranke prema stipulaciji navedene zakonske odredbe on bi to mogao zahtijevati samo ako je izričito ugovorio». Po mišljenju autora, ako to ne bi bilo protivno načelu savjesnosti i poštenja – primjerice kad je to ugovoreno uz znanje svih i to zbog posebnih okolnosti – trebalo bi dopustiti i ugovaranje provizije koja bi u zbroju premašivala 100%. 3.2. Sve izloženo pod 3.1. vrijedi i za naknadu troškova, uz pridržaj odredbe čl. 846. odnosno napomenu kako pravo na naknadu troškova posredniku pripada samo ako je ugovoreno.

Gubitak prava na proviziju Članak 848.

Posrednik koji protivno ugovoru ili protivno interesima svog nalogodavca radi za drugu stranu, gubi pravo na proviziju i na naknadu troškova.

1. Ova odredba u prvom redu uređuje slučajeve kad i kako je posredniku zabranjeno «raditi» za drugu stranu, a potom uređuje dio sankcija koje će posrednik trpjeti u slučaju povrede ove zabrane. 2. Ona govori o situaciji kad posrednik «radi za drugu stranu», dok odredba čl. 847. st. 1. govori o posredniku «koji je dobio nalog za posredovanje od obiju strana», pa je potrebno ispitati je li se pod radom za drugu stranu ovdje podrazumijeva samo posredovanje za drugu stranu, kao i u čl. 847., ili je obuhvat izraza rad širi. Posrednik bi, primjerice, glede posla za koji mu je povjereno posredovanje, mogao istodobno biti zastupnik, komisionar ili punomoćnik druge strane, a ne samo istodobni posrednik za tu stranu. U slučajevima istodobnog zastupanja druge strane kao trgovački zastupnik ili punomoćnik, ili nastupanja kao komisionar za njen račun, posrednik bi bio dužan rukovoditi se interesima svog nalogodavatelja odnosno opunomoćitelja odnosno komitenta, a ti interesi jesu ili mogu biti u koliziji s interesima njegova nalogodavatelja iz posredničkog ugovora. Kako bi, stoga, posrednik lako mogao zapostaviti interese tog nalogodavatelja (usp. Palandt, s. 1015.), držimo da pod radom za drugu stranu ovdje ne treba podrazumijevati samo drugog

___________________________________________________________________________

23 Gorenc, oc., s. 1030.



nalogodavatelja za posredovanje, nego i rad za račun osoba čiji interesi jesu ili mogu biti u koliziji s nalogodavateljevim interesima. 3. Zakonska zabrana. Na temelju same ove odredbe posredniku je zabranjeno raditi za drugu stranu «protivno interesima svog nalogodavatelja», što bi moglo izgledati proturječno dosad izloženim stajalištima o njegovoj nepristranosti i nevezanosti uz nalogodavatelja. Posrednik treba biti nepristran i on nije vezan uz nalogodavatelja na način na koji su vezani nalogoprimatelj, komisionar ili zastupnik, jer ne obavlja njihov posao tj. ne obavlja pravni posao za njihov račun. No, ova činjenica ne znači da on nije dužan postupati sukladno interesima svog nalogodavatelja, nego je samo mjera vezanosti strana i dužnost rukovođenja interesima nalogodavatelja manja no što je to kod nalogoprimatelja, komisionara ili zastupnika. Ta manja mjera nikako ne znači da on nije dužan skrbiti o nalogodavateljevim interesima i postupati s njima u skladu, a pogotovu ne znači da bi on bio ovlašten raditi protivno interesima svog nalogodavatelja. Posrednik, dakle, smije raditi i za trećeg – s kojim svog nalogodavatelja dovodi u vezu – ali za trećeg ne smije raditi protivno interesima nalogodavatelja, nego samo ako taj rad ovim interesima nije suprotan. 4. Ugovorena zabrana. Kako posredniku načelno nije zabranjeno raditi – glede istog posla – i za trećeg, u slučaju nepostojanja suprotne odredbe ugovora o posredovanju on će biti ovlašten to činiti. No, istovremeno nema prepreke da se ugovorom o posredovanju posrednik obveže nalogodavatelju suzdržati od rada za trećeg odnosno odreći tog prava. Kad se posrednik ugovorom tako obveže nalogodavatelju onda će iz ugovorne odredbe proizlaziti odgovor na pitanje koja vrsta rada za trećeg je posredniku zabranjena – iako će se u prvom redu raditi o zabrani posredovanja - kao i odgovori na druga pitanja u svezi sa zabranom. 5. Sankcija za povredu ugovorne ili zakonske zabrane rada za drugog u svakom se slučaju sastoji u gubitku prava na proviziju, a u gubitku prava na naknadu troškova onda kad je ona ugovorena, jer je posrednikovo pravo na naknadu troškova ne proizlazi iz zakona nego ga je nužno ugovoriti. Tom sankcijom sankcionirana je sama povreda ugovorne ili zakonske zabrane rada za drugog, i za njeno nastupanje nije nužno da nalogoprimatelju zbog te povrede nastane šteta. Istovremeno, ako bi zbog povrede jedne ili obje ove zabrane nalogodavatelju nastala šteta, nastala bi i odgovornost posrednika za naknadu štete zbog povrede ugovora prema općim pravilima o naknadi štete zbog povrede ugovora. O odgovornosti posrednika za štetu v. i čl. 842. 7. Prestanak ugovora o posredovanju nije uređen odredbama o ovom ugovoru, a literatura24 upućuje na općenitu primjenu odredbi o prestanku naloga, osim u slučaju iz čl. 836. kad bi se primjenjivale odredbe o ugovoru o djelu.

___________________________________________________________________________

24 Gorenc, oc., s. 1031.


Documents

UGOVOR O POSREDOVANJU PREMA NOVOM ZAKONU O · PDF fileZvonimir Slakoper – Ugovor o posredovanju prema novom Zakonu o obveznim odnosima . HGK – Sektor za trgovinu, Deseti forum