Učiteljske procjene korisnosti i zastupljenosti različitih načina

komunikacije roditelja i škole

Draženka Skupnjak1, Tea Pahić

2

VII. Osnovna škola Varaždin, Varaždin, Republika Hrvatska1

Učiteljski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek u Čakovcu, Republika Hrvatska2

Sažetak: Mnoga istraživanja ističu važnost suradničkog odnosa roditelja i škole. Njihovom

međusobnom suradnjom te pozitivnim međuljudskim odnosima temeljenima na povjerenju, poštovanju

i suodgovornosti, odgoj i obrazovanje postaju uspješniji. Čimbenici koji određuju na koji način će se

uspostaviti i odvijati roditeljska participacija u školi ovisi o zakonskim propisima, školskom ozračju i

individualnim osobinama pojedinih učitelja te sociodemografskim i psihosocijalnim obilježjima

roditelja. Budući da je preduvjet svake suradnje komunikacija, potpuno aktivno sudjelovanje svih

zainteresiranih u osmišljavanju rada škole moguće je osigurati samo kroz uspješnu komunikaciju.

Kvalitetna komunikacija ključna je u svakom obliku suradnje roditelja i škole, od početnog kontakta

do razvijenih suradničkih odnosa. U komuniciranju roditelja i škole možemo uočiti različite oblike

govorne i pisane komunikacije koji, više ili manje, pridonose suradničkim odnosima roditelja i škole.

Budući da odgovornost kvalitetne komunikacije i suradnje roditelja i škole prvenstveno ovisi o ulozi

učitelja u tom odnosu, ovim istraživanjem pokušalo se utvrditi kako učitelji procjenjuju zastupljenost

pojedinih oblika komunikacije u školi u kojoj rade te koliko su oni prema njihovom mišljenju korisni.

U istraživanju su sudjelovali učitelji sedam osnovnih škola iz različitih županija: Bjelovarsko-

bilogorske, Brodsko-posavske, Međimurske, Splitsko-dalmatinske, Varaždinske i Virovitičko-

podravske županije te grada Zagreba.

Ključne riječi: roditelji, škola, suradnički odnosi, komunikacija

Uvod

Prema Vrgoču (2005) temeljni četverokut kvalitetnog školovanja čine učenici,

roditelji, učitelji i škola. Zbog zajedničkog cilja roditelja i škole da podučavaju mladu osobu,

budu joj pomoć i podrška u procesu odrastanja i pripremanja za budućnost, Čiček (1996)

naglašava važnost da se odnos među njima temelji na jedinstvenim odgojnim utjecajima,

međusobnom poštovanju i podršci, čime odgoj i obrazovanje postaju uspješniji. Epstein i sur.

(2009) u rezultatima istraživanja ukazuju na to da suradnički odnos roditelja i škole pridonosi

boljem obrazovnom uspjehu djece, njihovoj socijalizaciji, poštivanju kulturalnih razlika te

kreiranju pozitivne klime za učenje, a međusobno povjerenje i razumijevanje u odnosu škola-

2

roditelj uspostavlja se postupno s razvojem interakcije i suradnje između roditelja i škole.

Epstein je (prema Stoll i Fink, 2000) razvila teorijski model kojim objašnjava nekoliko tipova

roditeljske participacije u školama: savjetodavni rad s roditeljima, komunikacija sa školom,

dragovoljno sudjelovanje u aktivnostima škole, uključenost u učenje kod kuće, sudjelovanje u

donošenju odluka o školskim problemima, suradnja sa širom društvenom zajednicom.

Čimbenici koji određuju na koji način će se uspostaviti i odvijati roditeljska participacija u

školi ovise prvenstveno o zakonskim propisima, školskom ozračju i individualnim osobinama

pojedinih učitelja, te sociodemografskim i psihosocijalnim obilježjima roditelja. Rezultati

dosad provedenih istraživanja (Šućur, 1980, Dmitrović, 1989, Prvčić, 1993, Jurić i Maleš,

1994, prema Basta, 2008) pokazuju da su roditeljski sastanci najčešći oblik komunikacije

roditelja i škole. Relja (2004) kao najčešće oblike suradnje roditelja i škole u našoj

pedagoškoj praksi ističe:

sudjelovanje roditelja u nastavi kroz predavanja roditelja određene struke u okviru

nekog nastavnog predmeta, sudjelovanje u realizaciji terenske nastave ili ekskurzija te

organizaciji školskih priredbi i natjecanja,

uključivanje roditelja u savjetodavni rad putem predavanja, panoa ili listova za

roditelje, organiziranjem tribina za roditelje, pedagoških radionica i sl.,

sudjelovanje u upravnim i drugim tijelima kao što su primjerice školski odbor i vijeće

roditelja.

Za razliku od tradicionalnog vjerovanja da se obitelj treba mijenjati kako bi zadovoljila

potrebe škole, danas prevladava stav da se škola mora mijenjati kako bi zadovoljila potrebe

djeteta i obitelji, te je stoga kvaliteta uspostavljenih odnosa vidljiva iz uloga koje škola

dodjeljuje roditeljima. Prema Maleš (2003), ona se može kretati od pasivne uloge onoga koji

se odziva i nazočuje roditeljskim sastancima do aktivnog sudjelovanja u donošenju odluka

vezanih za rad škole. Iako zajednički cilj roditelja i škole treba biti dobrobit djece, često se

događa da oni djeluju kao dva suprotstavljena sustava. Razlozi mogu biti različiti. Kao

moguće razloge Ljubetić (2005) navodi nedostatnu osviještenost o potrebi stvarne suradnje i

neobaviještenost roditelja, te nedostatak znanja i praktičnih vještina učitelja i ostalih školskih

čimbenika u stvaranju, održavanju i produbljivanju odnosa za izgradnju partnerstva. Maleš

(2003) smatra da partnerstvo kao odgovoran odnos pretpostavlja međusobno jasna očekivanja

učitelja i roditelja, što u najvećoj mjeri nije slučaj pa ne začuđuje što taj odnos često prate

nesklad i konflikti. Budući da je preduvjet svake suradnje komunikacija, potpuno aktivno

sudjelovanje svih zainteresiranih u kreiranju rada škole moguće je osigurati samo kroz

3

uspješnu komunikaciju. Kvalitetna komunikacija ključna je u svakom obliku suradnje

roditelja i škole, od početnog kontakta do razvijenih suradničkih odnosa. Međutim, susret,

odnosno komunikacija učitelja i roditelja, nerijetko je opterećena nerazumijevanjem. Iako je

prema Cipeku (2005) realno očekivati da će prosvjetni djelatnici prepoznati te susrete i

profesionalno im odgovoriti prihvaćanjem, često baš ustaljeni negativni stavovi učitelja prema

roditeljima mogu biti zapreka kvalitetnim odnosima roditelja i škole. Hornby (2000, prema

Maleš, 2003) navodi da učitelji često roditelje opisuju kao problem ili protivnike, čak i manje

sposobnima i inteligentnima, te ih upravo zbog toga smatraju uzrokom djetetovih problema.

Osim toga, među učiteljima je raširen i stav da roditelje treba držati na profesionalnoj

udaljenosti. S obzirom da je komunikacija po svojoj prirodi uvijek interaktivna i događa se

unutar nekog odnosa, tako su kvaliteta komunikacije i kvaliteta odnosa među ljudima uvijek

međusobno povezane.

Uspostava kvalitetne komunikacije zavisi od različitih faktora: sadržaja i načina

komunikacije, stupnja razumijevanja i tolerancije sugovornika, uvažavanja tuđih stavova i

mišljenja. Cipek (2005) smatra da se kvalitetna komunikacija uspostavlja kroz tri faze:

prepoznavanje drugoga, uvažavanje drugoga i odgovor drugome. Budući da o načinu na koji

učitelj šalje poruku roditelju ovisi kako će roditelj poslanu poruku primiti, kvalitetna

komunikacija s roditeljima velikim dijelom spada u domenu učiteljske odgovornosti. Učitelj

bi trebao poslati poruku na način koji je prihvatljiv za roditelja s ciljem da roditelj poruku

prihvati i razumije, odnosno da poruka utječe na roditelja u skladu sa svrhom poslane poruke,

jer „samo svjesno, namjerno i planirano učiteljevo komuniciranje možemo nazvati stručnim“

(Brajša, 1993, str. 11).

U komunikaciji roditelja i škole uočavaju se različiti oblici govorne i pisane

komunikacije koje, više ili manje, pridonose suradničkim odnosima roditelja i škole. Kao što

je ranije navedeno, tradicionalno najčešći oblik komunikacije roditelja i škole su roditeljski

sastanci. Učitelji, ali i roditelji, procjenjuju ovaj način suradnje vrlo korisnim iako se može

reći da takav oblik suradnje roditelja najčešće stavlja samo u položaj pasivnog primatelja

informacija. Marušić i sur. (2006) uz roditeljske sastanke, kao najčešći oblik komunikacije,

navode i individualne odlaske na informacije koje čak 93% ispitanih roditelja vidi kao korisne

ili izrazito korisne. Osim navedenih oblika komunikacije u našim je školama moguće uočiti i

neke druge oblike suradnje roditelja i škole: predavanja, radionice, škole za roditelje, tribine

za roditelje, pisane obavijesti o školskom uspjehu, pismo roditeljima, sandučić povjerenja za

roditelje, list (časopis) za roditelje, pano za roditelje, pedagoška biblioteka za roditelje.

4

Suvremena tehnologija osim neposrednog, „licem u lice“ razgovora, omogućava i

komunikaciju putem telefona (ne samo za razgovor, već i slanje SMS poruka), komunikaciju

putem elektroničke pošte, te komunikaciju putem mrežnih stranica škole. Važnu

komunikacijsku kariku u suradnji roditelja i škole, koja roditeljima omogućava i sudjelovanje

u donošenju odluka vezanih za rad škole ili odlučivanja o programu, čini i komunikacija

putem predstavnika u vijeću roditelja te komunikacija putem predstavnika u školskom

odboru. Svaki od navedenih oblika komunikacije može pridonijeti boljem međusobnom

upoznavanju roditelja i škole kao i uspostavi suradničkih odnosa koji djeluju motivirajuće i na

učitelje i na roditelje, ali što je najvažnije i na učenike.

Cilj istraživanja

Cilj istraživanja bio je ispitati procjene učitelja o zastupljenosti različitih

komunikacijskih oblika roditelja i škole u kojoj rade i njihove stavove o korisnosti tih oblika ,

te postojanje razlika s obzirom na individualne karakteristike ispitanika kao što su spol, rad u

razrednoj ili predmetnoj nastavi, te postoje li razlike u procjeni zastupljenosti različitih oblika

komunikacije među sedam osnovnih škola iz različitih županija: Bjelovarsko-bilogorske,

Brodsko-posavske, Međimurske, Splitsko-dalmatinske, Varaždinske i Virovitičko-podravske

županije te grada Zagreba.

Sukladno tome problemi istraživanja određeni su na sljedeći način:

1. Utvrditi rang procjena zastupljenosti određenih načina komunikacije između roditelja i

škole.

2. Utvrditi rang procjena korisnosti određenih načina komunikacije između roditelja i škole.

3. Utvrditi postoji li povezanost između procjene zastupljenosti i stavova o korisnosti

različitih načina komunikacije roditelja i škole.

4. Utvrditi razlikuju li se stavovi učitelja o korisnosti različitih oblika komunikacije s obzirom

na spol i s obzirom na to radi li učitelj u razrednoj ili predmetnoj nastavi.

5. Utvrditi postoje li razlike u procjeni zastupljenosti različitih oblika komunikacije među

školama od kojih je svaka iz druge županije.

Istraživanje polazi od triju hipoteza. Prema prvoj, afirmativnoj hipotezi, trebali bi se

potvrditi rezultati dosadašnjih istraživanja koji pokazuju da su roditeljski sastanci

najzastupljeniji oblik komunikacije između roditelja i škole. Druga, također afirmativna

hipoteza, trebala bi pokazati razlike među školama u zastupljenosti različitih oblika

5

komunikacije s obzirom da korištenje različitih oblika komunikacije na razini škole ne ovisi

samo o učiteljima, već i materijalnim uvjetima škole te podršci i poticaju koje za korištenje

pojedinih oblika komunikacije učitelji dobivaju od ravnatelja i stručnih suradnika. Treća, nul-

hipoteza pretpostavlja da ne postoje razlike u zastupljenosti različitih oblika komunikacije s

obzirom na spol i s obzirom na to radi li učitelj u razrednoj ili predmetnoj nastavi.

Metoda i uzorak

Istraživanje je provedeno na prigodnom uzorku na način da su prazni anketni listići

poslani kontakt osobama (u određenim školama) koje su zamolile učitelje u svojoj školi da

anketni listić ispune i stave u omotnicu koja je poštom vraćena istraživačima. Uzorak

ispitanika obuhvaća 181 učitelja/učiteljica razredne i predmetne nastave od čega je za obradu

korišteno 139 upitnika (N=139). Razlika se odnosi na nepotpuno ispunjene upitnike.

Istraživanje je provedeno tijekom rujna 2010. godine u 7 osnovnih škola s različitih područja

Republike Hrvatske: Bjelovarsko-bilogorske (17,3%), Brodsko-posavske (11,5%),

Međimurske (10,8%), Splitsko-dalmatinske (16,5%), Varaždinske (10,8%) i Virovitičko-

podravske županije (13,7%) te grada Zagreba (19,4%). Od 139 ispitanika 110 je učiteljica i 29

učitelja (36,7% učitelja/učiteljica razredne nastave i 63,3% učitelja/učiteljica predmetne

nastave, odnosno 79,1% učiteljica i 20,9% učitelja).

Instrument

Za potrebe istraživanja konstruiran je anketni upitnik o različitim načinima

komunikacije roditelja i škole. Upitnik se sastoji od dva dijela. Prvi dio sadrži učiteljske

procjene zastupljenosti različitih načina komunikacije roditelja i škole, 17 čestica tipa:

„Procijenite koliko se slažete s tvrdnjom da je svaki od navedenih načina komunikacije

roditelja i škole zastupljen u Vašoj školi“. Drugi dio anketnog upitnika sadrži 17 čestica tipa:

„Procijenite koliko se slažete s tvrdnjom da je svaki od navedenih načina komunikacije

roditelja i škole koristan“. Na kraju upitnika od ispitanika se traže neki opći podaci: spol, radi

li u razrednoj ili predmetnoj nastavi te županija u kojoj se nalazi njihova škola. Ispitanici su

svoje procjene davali na Likertovoj skali od 5 stupnjeva (1 – 5), pri čemu 1= uopće nije

zastupljeno/korisno, 2= uglavnom nije zastupljeno/korisno, 3=niti je zastupljeno/korisno, niti

6

nije zastupljeno/korisno, 4=uglavnom je zastupljeno/ korisno i 5= u potpunosti je

zastupljeno/korisno.

Postupak

U obradi podataka koristili smo se podacima deskriptivne statistike i sljedećim

parametrijskim testovima: Pearsonovim koeficijentom korelacije za utvrđivanje povezanosti

procjena korisnosti i zastupljenosti različitih komunikacijskih oblika, te ANOVA-om kojom

smo testirali postojanje razlike u procjeni korisnosti različitih oblika komunikacije u odnosu

na spol ispitanika i radi li učitelj u razrednoj ili predmetnoj nastavi, te postojanje razlike u

zastupljenosti različitih oblika komunikacije između škola.

Rezultati i rasprava

Iz podataka o zastupljenosti određenih načina komunikacije (Tablica 1) vidljivo je da

su roditeljski sastanci i individualni razgovori s roditeljima najčešći oblici komunikacije, dok

su pisane obavijesti o školskom uspjehu djeteta nešto manje zastupljene, ali još uvijek u

domeni zadovoljavajuće zastupljenosti. Ovako veliki postotak zastupljenosti roditeljskih

sastanaka i individualnih razgovora nije iznenađujući budući da su oni kao obveza razrednika

određeni Pravilnikom o obvezama učitelja i stručnih suradnika (1999) i redovito se provode u

svakoj školi, a što potvrđuje i istraživanje (Vučak, 2005) u kojem roditelji procjenjuju da se

suradnja roditelja i škole najčešće ogleda baš kroz ove oblike (čak 93,8%). Novim

Pravilnikom o načinima, postupcima i elementima vrednovanja učenika u osnovnoj i srednjoj

školi (2010) dodatno je naglašeno da je razrednik dužan tijekom nastavne godine održati

najmanje tri roditeljska sastanka te jednom tjedno organizirati individualni informativni

razgovor za roditelje.

Najmanje zastupljena komunikacija roditelja i škole je putem časopisa za roditelje, a u

školama su prilično slabo zastupljeni i oblici komunikacije poput škole za roditelje, tribine za

roditelje, komunikacija putem SMS poruka, pedagoška biblioteka za roditelje, sandučić

povjerenja za roditelje, komunikacija s roditeljima putem elektroničke pošte i mrežnih

stranica škole. Razloge slabe zastupljenosti časopisa, škole i tribine za roditelje mogu

predstavljati opsežnost priprema i potreba za uključenjem većeg broja stručnih osoba, koje

zahtijevaju ovakvi načini komunikacije. Dok se časopis za roditelje jednostavno može

7

zamijeniti manje zahtjevnom inačicom kao što je letak (informativnog ili edukativnog

karaktera), tribina za roditelje, kao rasprava o nekom problemu na koji se poziva više

stručnjaka iz određenog područja odgoja i obrazovanja, oblik je komunikacije za koji škole

često nemaju dovoljno sredstava kojima bi financirale dolazak odabranih stručnjaka. Poznato

je da mali broj škola u Hrvatskoj ima tim stručnih suradnika koji uključuje pedagoga,

psihologa i defektologa koji bi mogli odgovoriti ovako zahtjevnom poslu. Naime, u hrvatskim

školama tek su pedagozi zastupljeni u nešto većoj mjeri, pa tako na otprilike 500 učenika

dolazi jedan pedagog (Barbarić, 2008), dok podatak o broju psihologa u osnovnim školama za

2009. godinu (V.P.P.) govori o 226 zaposlenih psihologa u 940 osnovnih škola, a podatak iz

2005. o osamdesetak zaposlenih logopeda u 805 osnovnih škola. Škole za roditelje obično se

organiziraju kao ciklus predavanja i radionica na kojima zainteresirani roditelji stječu nove

spoznaje iz područja pedagogije, dječje psihologije, defektologije, komunikologije te stječu

vještine kojima mogu povećati roditeljske kompetencije, a također pretpostavljaju zahtjevniju

pripremu i stručni rad.

Tablica 1. Usporedba učiteljskih procjena zastupljenosti i korisnosti različitih oblika

komunikacije te njihove povezanosti

N = 139 OBLICI KOMUNIKACIJE

Zastupljenost Korisnost Pearso-nov koef.

korelacije Rang M St.dev Rang M St.dev

Roditeljski sastanci 1. 4,82 0,485 2. 4,42 0,702 0,332**

Individualni razgovori s roditeljima 2. 4,81 0,432 1. 4,70 0,520 0,124

Pisane obavijesti o školskom uspjehu djeteta 3. 4,10 0,935 3. 4,03 0,924 0,458**

Komunikacija s roditeljima preko predstavnika u vijeću roditelja

4. 3,90 0,988 7. 3,64 1,007 0,488**

Komunikacija s roditeljima preko predstavnika u školskom odboru

5. 3,66 1,014 12. 3,38 0,978 0,579**

Pismo roditeljima 6. 3,50 1,073 5. 3,87 0,954 0,354**

Predavanja za roditelje 7. 3,46 0,973 4. 3,94 0,832 0,131

Radionice za roditelje 8. 3,32 1,077 6. 3,84 0,965 0,223**

Pano za roditelje 9. 3,01 1,324 8. 3,60 0,945 0,468**

Komunikacija putem mrežne stranice škole 10. 2,96 1,227 15. 3,22 0,993 0,371**

Komunikacija s roditeljima putem elektroničke pošte 11. 2,50 1,045 16. 2,98 1,151 0,340**

Sandučić povjerenja za roditelje 12. 2,45 1,098 10. 3,49 0,951 0,262**

Pedagoška biblioteka za roditelje 13. 2,41 1,154 13. 3,36 0,978 0,299**

Komunikacija s roditeljima putem SMS poruka 14. 2,39 0,989 17. 2,66 1,074 0,295**

Tribine za roditelje 15. 2,35 1,061 9. 3,50 0,854 0,137

Škola za roditelje 16. 2,33 1,073 11. 3,42 0,824 0,121

List (časopis) za roditelje 17. 2,17 1,201 14. 3,27 0,954 0,384**

** korelacija značajna na razini pogreške od 1%

8

Iz Tablice 1 vidljivo je da i oblici komunikacije koji uključuju suvremene medije,

poput mobitela i računala, iako ih odlikuje brzina mogućeg kontakta čime se štedi na

vremenu, ne nalaze veću primjenu u komunikaciji između roditelja i škole. Mogući razlozi

ovako male zastupljenosti mogu biti troškovi (primjerice telefonskih impulsa ili nabavke

računala) te nedovoljna informatička pismenost roditelja i učitelja. Nejasno je zbog čega

sandučić povjerenja za roditelje ne nalazi veću primjenu u komunikaciji škole i roditelja iako

može biti izvrsna mogućnost školi da kroz pisane (može i anonimne) primjedbe roditelja

sazna što oni iskreno misle o njoj, njenom radu ili da daju svoje prijedloge za poboljšanje toga

rada.

Iz Tablice 1 također je vidljivo da učitelji procjenjuju kao najkorisniji oblik

komunikacije individualne razgovore s roditeljima, roditeljske sastanke i pisane obavijesti o

školskom uspjehu djeteta. Takav je nalaz sukladan očekivanjima jer individualni razgovor kao

neposredna dvosmjerna komunikacija daje mogućnost učiteljima i roditeljima da izmjene

informacije i mišljenja o svim relevantnim temama koje se odnose na učenika. Budući da se

taj razgovor najčešće odvija u školi (posjet učitelja obiteljskom domu danas je rijedak),

roditelji imaju mogućnost uvida u pisane materijale i djetetove radove te u pisane bilješke o

praćenju djetetova rada koje svaki učitelj bilježi u imeniku. Velika prednost roditeljskih

sastanaka je i mogućnost informiranja većeg broja roditelja o temama koje se tiču svih

učenika. Nerijetko se roditeljski sastanci koriste i kao prostorno-vremenski okvir za edukaciju

roditelja kroz predavanja i radionice koje se na njima održavaju. Najmanje korisnom učitelji

vide komunikaciju putem SMS poruka i elektroničke pošte. Iako je zastupljenost

komunikacije SMS porukama slabo zastupljena, njenu prednost ne treba zanemariti. SMS

porukama roditelji i učitelji mogu izmjenjivati informacije gotovo trenutno u situaciji kada je

to potrebno. Primjerice, roditelji mogu poslati učitelju obavijest: „Marko danas neće doći u

školu zbog bolesti.“ ili učitelj može roditeljima poslati obavijest „Marka danas nema na

nastavi. Je li bolestan?“ Na taj način može se smanjiti frekvencija mnogih neželjenih

učeničkih ponašanja, roditelj može pravovremeno biti informiran o postignuću svog djeteta u

školi, primjerice: „Marko danas nije imao zadaću iz matematike.“ ili, „Marko je danas

posebno pohvaljen jer je jako dobro napisao zadaću iz hrvatskog jezika.“ Potrebno je

napomenuti da bi broj pozitivnih i negativnih poruka roditeljima o djetetu trebao biti

ujednačen. Takav bi pristup kod roditelja stvorio dojam da je učitelju stalo do njihovog djeteta

što je svakako put do bolje komunikacije roditelja i škole.

9

Nadalje, zanimljiv je podatak da je komunikacija s roditeljima preko predstavnika u

školskom odboru na petom mjestu prema zastupljenosti, dok ga u procjeni korisnosti učitelji

stavljaju na 12. mjesto (Tablica 1). Razlog vjerojatno leži u članku Zakona o odgoju i

obveznom obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi (2008) kojim je određeno da jedan član

školskog odbora mora biti predstavnik roditelja, a budući da se školski odbor češće sastaje jer

upravlja školskom ustanovom, učitelji s pravom zastupljenost roditelja predstavnika u

školskom odboru percipiraju kao čest oblik komunikacije s roditeljima. Problem je u tome što

ne dobivaju povratnu informaciju o poduzetim aktivnostima roditelja nakon sastanka odbora,

kao ni o komunikaciji s ostalim roditeljima, pa korisnost takve komunikacije procjenjuju

veoma nisko. Nalazi fokus grupe s roditeljima (Miljević-Riđički, 2009) govore u prilog

takvom zaključku jer i roditelji sami izražavaju nezadovoljstvo komunikacijom s roditeljima

predstavnicima od kojih rijetko dobivaju informacije o radu školskog odbora.

Iz podataka o raspršenjima rezultata vidljivo je da su najmanja raspršenja rezultata kod

procjene zastupljenosti i korisnosti roditeljskih sastanaka i individualnih razgovora što nam

govori da su u tom dijelu učitelji svih škola dali prilično ujednačene procjene, dok je za sve

ostale oblike komunikacije raspršenje prilično veliko i govori nam o velikim razlikama u

individualnim procjenama, pri čemu neki učitelji određen oblik komunikacije smatraju u

potpunosti korisnim dok neki drugi taj isti oblik smatraju potpuno nekorisnim. Iako ovaj

podatak nije naveden u prikazu, u procjenama zastupljenosti određenih oblika komunikacije

nalazimo velika raspršenja i unutar same škole. Takav nalaz može ukazivati na problem

subjektivnih procjena, ali i na činjenicu da velik dio odgovornosti oko komunikacije snosi

sam učitelj, te da o njemu ovisi zastupljenost nekih oblika komunikacije. Još je jedan mogući

razlog velikog raspršenja rezultata. Prema Resmanu (2005), postoje škole u kojima vladaju

prostorna (učitelji se „zatvaraju“ u svoj razred) i/ili psihološka izoliranost (učitelji malo

razgovaraju s drugim učiteljima o svom radu) pa je moguće da učitelji u pojedinim školama

niti ne znaju da njihove kolege koriste određene oblike komunikacije.

Provedena korelacijska analiza pokazuje da ne postoji povezanost između procjena

zastupljenosti i korisnosti za sljedeće varijable: predavanja za roditelje (r=0,131, p>0,05),

individualne razgovore (r= 0,124, p>0,05), školu za roditelje (r = 0,121, p>0,05) i tribine za

roditelje (r = 0,137, p>0,05). Korelacije zastupljenosti i korisnosti ostalih oblika komunikacije

pokazuju malu do umjerenu, ali statistički značajnu korelaciju (od r= 0,223 do r = 0,579,

p<0,01).

10

Učiteljske procjene korisnosti nekih oblika komunikacije s roditeljima razlikuju se

ovisno o spolu i tome je li procjenitelj učitelj/učiteljica razredne ili predmetne nastave, a

varijable po kojima se ove dvije skupine učitelja razlikuju nalaze se u prikazu Tablice 2.

Tablica 2. Razlike u procjenama korisnosti navedenih oblika komunikacije s obzirom

na spol i rad u razrednoj ili predmetnoj nastavi

Prvi dio tablice daje prikaz razlika po spolu iz čega je vidljivo da učitelji procjenjuju

korisnost svih oblika komunikacije navedenih u tablici niže od učiteljica. Sličnu situaciju

nalazimo i u procjenama učitelja/učiteljice razredne i predmetne nastave gdje

učitelji/učiteljice razredne nastave navedene oblike komunikacije procjenjuju korisnijim od

svojih kolega iz predmetne nastave. Premda bi naša pretpostavka mogla biti da učitelji

općenito imaju manju potrebu za suradnjom s roditeljima od učiteljica jer smatraju da su

sposobni sami držati stvari pod kontrolom, kao i da su učitelji/učiteljice predmetne nastave

više usmjereni na rad i učenje nego na odnose, razloge ovakvim nalazima bilo bi uputno

dodatno istražiti.

Za sve ostale oblike komunikacije nije pronađena statistički značajna razlika s obzirom

na spol i rad u razrednoj ili predmetnoj nastavi.

OBLICI KOMUNIKACIJE

SPOL

F

Značajnost Ženski Muški

M St.dev. M St.dev

Radionice za roditelje 3,91 0,963 3,59 0,946 4,825 0,030

Pismo roditeljima 3,93 0,926 3,66 1,045 4,188 0,043

Komunikacija s roditeljima putem mrežne stranica škole

3,24 0,938 3,17 1,197 5,656 0,019

Pano za roditelje 3,75 0,869 3,03 1,017 4,590 0,034

Komunikacija s roditeljima preko predstavnika u vijeću roditelja

3,75 0,962 3,24 1,091 16,216 0,000

Komunikacija s roditeljima preko predstavnika u školskom odboru

3,49 0,946 2,97

1,052 10,365

0,002

OBLICI KOMUNIKACIJE

RAZREDNI/PREDMETNI UČITELJ

F

Značajnost Razredni Predmetni

M St.dev. M St.dev

Škola za roditelje 3,61 0,802 3,31 0,822 4,411 0,038

Tribine za roditelje 3,71 0,756 3,38 0,888 4,982 0,027

Pano za roditelje 3,86 0,693 3,45 1,038 6,254 0,014

Pedagoška biblioteka za roditelje 3,61 0,802 3,22 1,044 5,348 0,022

11

Tablica 3. Razlike u procjenama zastupljenosti različitih oblika komunikacije među

školama

Š K O L A

VARIJABLE

Preda-vanja za roditelje

Radio-nice za rodite-lje

Škola za roditelje

Pisane obavije-sti o djeteto-vom školskom uspjehu

Pismo roditeljima

Komunika-cija putem SMS poruka

Komuni-kacija putem e-pošte

List (časo-pis) za roditelje

Pano za roditelje

Komunika-cija preko predstav-nika u vijeću roditelja

1 M 3,71 3,88 3,00 3,88 3,54 2,58 2,96 1,92 3,46 3,71

SD 0,955 0,797 1,103 0,900 1,021 0,929 0,908 0,881 1,141 1,083

2 M 3,81 3,56 2,38 3,94 3,13 2,94 2,88 3,25 3,31 4,06

SD 0,544 0,512 1,088 0,998 1,258 0,998 1,088 1,342 1,140 0,998

3 M 3,60 3,47 2,00 4,60 4,00 2,27 2,13 2,40 2,60 3,87

SD 0,737 1,125 0,926 0,507 0,535 0,799 0,834 1,242 1,352 0,990

4 M 3,04 2,96 2,22 3,61 3,00 2,00 2,17 2,30 2,70 3,87

SD 1,147 1,331 1,242 1,196 1,382 1,206 1,193 1,329 1,428 1,014

5 M 3,87 3,93 2,20 4,53 3,80 2,73 2,53 1,73 3,73 4,47

SD 0,352 0,458 1,082 0,640 0,862 0,961 1,060 1,033 1,223 0,516

6 M 3,00 2,84 2,00 4,37 3,37 2,05 2,11 2,00 3,11 3,32

SD 1,202 1,214 1,000 0,895 1,116 0,911 0,937 1,106 1,110 1,057

7 M 3,41 2,89 2,30 4,11 3,74 2,33 2,59 1,85 2,48 4,11

SD 1,010 1,050 0,823 0,801 0,813 0,832 1,010 1,064 1,282 0,847

F 2,713 4,403 2,309 3,156 2,301 2,431 2,424 3,531 2,722 2,523

Značaj-

nost

0,016

0,000

0,037

0,006

0,038

0,029

0,030

0,003

0,016

0,024

Škola iz: 1 – Bjelovarsko-bilogorske županije; 2 – Brodsko-posavske županije; 3 – Međimurske županije; 4 –

Splitsko-dalmatinske županije; 5 – Varaždinske županije; 6 – Virovitičko-podravske županije; 7 – grada Zagreba

Po pitanju razlika u procjeni zastupljenosti različitih oblika komunikacije, iz Tablice 3

vidljiva je razlika između škola za 10 načina komunikacije s roditeljima. Za ostale oblike

komunikacije nije pronađena statistički značajna razlika. Pregledom podataka u tablici može

se uočiti da učitelji iz škole Virovitičko-podravske županije izjavljuju najmanje procjene

zastupljenosti za čak pet od navedenih načina komunikacije, dok škola iz Varaždinske

županije ima, među školama iz uzorka, najbolje zastupljena četiri oblika komunikacije. Iako

su škole iz različitih županija, uzorak škola nije reprezentativan, stoga ovdje govorimo samo o

razlikama između škola. S obzirom na postojanje razlika među školama, moglo bi se

zaključiti da postoje neki čimbenici unutar škole, a ne samo unutar učitelja, koji uvjetuju

zastupljenost različitih načina komunikacije. Najvažniji čimbenik u poticanju komunikacije

između škole i roditelja vrlo vjerojatno predstavljaju sami ravnatelji škola. Svojim pristupom

ravnatelji mogu poticati ili kočiti zastupljenost određenih oblika komunikacije, međutim i

stručni suradnici, kao i sami učitelji, svojim djelovanjem na tom području mogu osobnim

poticajem utjecati na stavove ravnatelja i poticati razvoj komunikacije škole i roditelja. Osim

12

toga, vidljivo je da su oblici komunikacije s roditeljima koji su propisani pravilnicima u

školama odgovarajuće zastupljeni, stoga se autorima rada nameće logički zaključak da bi bilo

poželjno da se zakonski odrede načini provođenja i učestalost svih oblika komunikacije koji

izravno pridonose boljim odnosima roditelja i škole, a neizravno utječu na djetetovu

motivaciju za učenjem i njegovo školsko postignuće.

Zaključak

Rezultati provedenog istraživanja ukazuju da su najzastupljeniji oblici komunikacije

roditelja i škole, a prema učiteljskim procjenama ujedno i najkorisniji, roditeljski sastanci,

individualni razgovori i pisane obavijesti o školskom uspjehu djeteta. U školama je najmanje

zastupljen oblik komunikacije putem časopisa za roditelje, a kao najmanje korisne oblike

učitelji procjenjuju komunikaciju putem SMS poruka i elektroničke pošte.

Procjene korisnosti navedenih oblika komunikacije učiteljica su značajno više od

procjena učitelja za šest oblika komunikacije: radionice za roditelje, pismo roditeljima,

komunikacija s roditeljima putem mrežnih stranica škole, pano za roditelje, komunikacija s

roditeljima preko predstavnika u vijeću roditelja i komunikacija s roditeljima preko

predstavnika u školskom odboru, a procjene korisnosti učitelja razredne nastave značajno su

više za četiri oblika komunikacije: škola za roditelje, tribine za roditelje, pano za roditelje,

pedagoška biblioteka za roditelje.

Po pitanju razlika u procjeni zastupljenosti navedenih oblika komunikacije, pronađena

je statistički značajna razlika između škola za deset od sedamnaest predloženih oblika

komunikacije.

Iako istraživanje nije provedeno na reprezentativnom uzorku, rezultati ukazuju na

nedovoljnu iskorištenost mnogih oblika komunikacije koji mogu pridonijeti boljim

suradničkim odnosima roditelja i škole. S obzirom na problematiku subjektivnih procjena,

stvarniji pokazatelji pojedinih oblika komunikacije bile bi možda roditeljske procjene, što

može biti cilj nekog budućeg istraživanja.

13

Literatura

Barbarić, D. (2008). Na 500 učenika jedan pedagog. (Web site) Preuzeto 25. rujna 2010.

iz http://www.slobodnadalmacija.hr/Split/tabid/72/articleType/ArticleView/

articleId/197/Default.aspx

Basta, S. (2008). Stavovi učitelja razredne nastave o roditeljskim sastancima. U M.

Cindrić, V. Domović, M. Matijević (Ur) Collected papers of 2nd Scientific

research symposium: Pedagogy and the knowledge society (str. 17-24). Zadar:

Učiteljski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

Brajša, P. (1993). Pedagoška komunikologija. Zagreb: Školske novine

Cipek, S. (2005). Pedagoška važnost u odgojno-obrazovnom procesu. U H.Vrgoč (Ur.),

Učenici, učitelji i roditelji zajedno na putu uspješnog odgoja i obrazovanja (str. 95-

106). Zagreb: HPKZ.

Čiček, K. (1996).Mjesto i uloga škole u preventivnom radu s adolescentima i njihovim

roditeljima. Napredak, 137 (3), 327-334.

Epstein, J., et al. (2009). School, Family and Community Partnership. London: Corwin Press,

SAGE

Ljubetić, M. (2005). Svjesnost, znanje i vještine - preduvjeti kvalitetnije suradnje škole,

obitelji i lokalne zajednice. U H.Vrgoč (Ur.), Učenici, učitelji i roditelji zajedno na

putu uspješnog odgoja i obrazovanja (str. 107-110). Zagreb: HPKZ.

Maleš, D. (2003). Suradnja škole, obitelji i lokalne zajednice u prevenciji poremećaja u

ponašanju djece i mladih. U J. Bašić, J. Janković (Ur.). Lokalna zajednica -izvorište

nacionalne strategije prevencije poremećaja u ponašanju djece i mladih (str. 84-103).

Zagreb: Državni zavod za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži: Povjerenstvo Vlade

Republike Hrvatske za prevenciju poremećaja u ponašanju djece i mladih

Marušić, I. et al. (2006). Roditeljska suradnja sa školom - pogledi roditelja i škole.(Web site).

Preuzeto 28. kolovoza 2010. iz http://www.udrugaroditeljakpk.hr/ kola -otvorena-

roditeljima/131-kola-otvorena-roditeljima-2006

Miljević-Riđički, R. (2009). Croatia – draft country review on parental participation in

schools. Neobjavljeni rad za potrebe projekta «Advancing Educational Inclusion and

Quality in South East Europe - Parental Involvement in Life of Schools Matters –

Open Society Institute.

Pravilnik o načinima, postupcima i elementima vrednovanja učenika u osnovnoj i

srednjoj školi (27. rujna 2010.). (Web site). Preuzeto 28. rujna 2010. iz

http://public.mzos.hr/fgs.axd?id=16932

Pravilnik o obvezama učitelja i stručnih suradnika (1999). Narodne novine, 51/99.

Rajačić, S. (25. rujna 2005). Logopeda ni za lijek. (Web site) Preuzeto 25. rujna 2010. iz

http://www.vjesnik.hr/html/2005/05/25/Clanak.asp?r=pis&c=2

Relja, J. (2004). List za roditelje kao oblik pisane komunikacije roditelja i škole. Napredak,

145 (3), 341-347.

Resman, M. (2005). Timska kultura - oporba razrednoj kulturi. U H.Vrgoč (Ur.), Učenici,

učitelji i roditelji zajedno na putu uspješnog odgoja i obrazovanja (str. 13-36). Zagreb:

HPKZ.

Stoll, L., i Fink, D. (2000). Mijenjajmo naše škole. Zagreb: Educa.

14

V.P.P. (1. travnja 2009). Prevencija nasilja u školama – Strašno je kad vlada štedi na djeci.

(Web site) Preuzeto 25. rujna 2010. iz http://www.tportal.hr/vijesti/hrvatska/

15442/Strasno-je-kad-Vlada-stedi-na-djeci.html

Vrgoč, H. (2005). Učenik, roditelj, učitelj, škola. U H.Vrgoč (Ur.), Učenici, učitelji i

roditelji zajedno na putu uspješnog odgoja i obrazovanja (str. 9-12). Zagreb:

HPKZ.

Vučak, S. (2005). Prema školi koja uči: zajednici učenika, učitelja i roditelja. U H.Vrgoč

(Ur.), Učenici, učitelji i roditelji zajedno na putu uspješnog odgoja i obrazovanja

(str. 37-50). Zagreb: HPKZ.

Zakon o odgoju i obveznom obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi (2008). Narodne

novine, 87/08.

TEACHERS' ASSESSMENTS OF USEFULNESS AND THE REPRESENTATION OF

DIFFERENT MODES OF COMMUNICATION BETWEEN PARENTS AND

SCHOOL

Summary: Many previous studies emphasize the parent-school cooperation and positive

interpersonal relationships based on trust, respect and joint responsibility make the

educational process becoming more successful. The establishment and course of parental

participation in school life depends on various factors: laws, school environment and

individual characteristics of teachers as well as on the sociodemographic and psychosocial

characteristics of parents. Since communication is a prerequisite of any cooperation, fully

active participation of all stakeholders, in the creation of school life, can be achieved only

through successful communication. Quality communication is the key to any form of parent-

school cooperation, from initial contact to the fully developed cooperation. The parent-school

communication involves different forms of spoken and written communication which contribute the

cooperative relationship to a greater or lesser extent. Given that responsibility and good parent-school

communication depends primarily on the role of teacher, this study attempt to explore teachers’

assessment of the prevalence of particular forms of communication in their schools as well as their

assessments of usefulness of particular communication modes. The study involved teachers from

seven elementary schools from various districts: Bjelovarsko-bilogorska, Brodsko-posavska,

Međimurska, Splitsko-dalmatinska, Varaždinska, Virovitičko-podravska and Zagreb.

Key words: parents, school, cooperation, communication