UMETNIK KAO PUBLIKA, Forum: publika o radovima vizuelne umetnostihttp://razgoovri.wordpress.comKoncept i realizacija projekta Umetnik kao publika:: Mg Boba Mirjana StojadinovićInicijator foruma pri programima u Salonu MSU:: Una Popović, kustos

,,

U M E T N I K k a o P U B L I K A u gostima

FORUM: PUBLIKA O RADOVIMA VIZUELNE UMETNOSTI

Sreda, 13. jun 2012. od 18h,

Salon Muzeja savremene umetnosti, Pariska 14, Beograd

Otvorena diskusija medju publikom o aktuelnoj izložbi Društvo neogranicene odgovornosti

Irene Lagator Pejovic

,

U mom radu Društvo neograničene odgovornosti, bavimo se poimanjem javnog naziva današnjih privatnih korporativnih entiteta tj. bavimo se distinktivnim značenjima koja su takvi nazivi kadri da proizvedu. Bavimo se pojmom prisustva.U srpsko-hrvatskom jeziku taj naslov glasi Društvo s Ograničenom Odgovornošću (DOO). U Francuskoj i Italiji ono glasi Société à Responsabilité Limitée (SARL) i Società a Responsabilità Limitata (SRL) i njegovo značenje je identično kao u srpsko-hrvatskom jeziku. Međutim, doslovno prevodeći ovaj pojam na engleski jezik, rezultat koji dobijamo glasi: Limited Responsibility Society – kompanija čija je odgovonost ograničena finansijskim doprinosima njenih članova. Ali u Velikoj Britaniji se značenje ovog termina djelimično mijenja i to u Limited Liability Partnership (LLP) – partnerstvo ograničene odgovornosti; u Ujedinjenim Državama ono glasi Limited Liability Company (LLC) – kompanija ograničene odgovornosti; u Njemačkoj je to Gesellschaft mit beschränkter Haftung (GmbH) – društvo ograničene odgovornosti kao i u Rusiji – О́бщество с ограни́ченной отве́тственностью (OOO).Kako se značenja ovih naslova djelimično ali značajno pomjeraju u različitim jezicima, teritorijama i identitetima, kao materijal za konstrukciju umjetničkog djela posmatram upravo datu produkciju procesa značenja u jeziku a u odnosu na prostor, kontekst, geografiju i društvo, zbog njene kulturne, socijalne i političke relevantnosti. Ako je tačno da svi konstituišemo društvo kao takvo, gdje se onda nalazi potvrda takve konstitucije ako, zapravo, prihvatamo bilo kakvu javnu izjavu o ograničenoj odgovornosti?Posmatrano sa šireg kontekstualnog nivoa, ako razumijemo prostor i društvo kao relacione procese koji su uvijek u fazi konstrukcije; ako, polazeći od jednog od principa konceptualne umjetnosti – da umjetničko djelo ne mora biti izvedeno – inverzijom pojma ograničenosti i njegovom transformacijom više u progresivan ili plodan pojam neograničenosti, zar kao mnoštvo nismo u stanju makar da vizuelizujemo ili verbalizujemo, ako ne da proizvedemo ideju mogućeg, drugačije ustanovljenog Društva neograničene odgovornosti? Ukoliko jesmo kadri to da uradimo, kakve posljedice bismo uspjeli da ko-proizvedemo na mikro i kontekstualno osjetljivom nivou, onom na kojem su kao procesi zasnovani vrijeme, prostor i društvo? Zar, utoliko, ne bismo drugačije razumjeli značenje i konstitutivnu kompleksnost pojmova odgovornosti, subjekta i društva za koje bismo, zapravo, mogli postati neograničeno odgovorni? Da li bi to mogla biti jedna od komponenti za dokazivanje, razumijevanje i stvaranje beskrajno otvorenog prostora na mjesto nastavka produkcije prostora kao prostog kontejnera stvari kao takvih?1

1 Doreen Massey, For Space, Sage Publications Ltd. 2005

Dok bi jedna paralela takvoj mikronizaciji zarad univerzalnosti mogla biti neophodnost ljudskog bića da učini smislenim svijet koji ga okružuje, druga bi se mogla nalaziti u središtu istraživanja moderne fizike, naime, u konceptu razumijevanja prostora kakvog predlaže teorija super–struna, zbog njene izrazito poetične univerzalnosti. Kako nas Einstein-ova teorija kontinuiteta prostor–vremena upozorava da se o prostoru ne može odvojeno govoriti, a da se ne govori o vremenu, teorija struna ujedinjuje zakone velikog i malog, zakone koji vladaju fizikom kako u najudaljenijem dometu kosmosa tako i u najsitnijoj čestici materije.2 Ova nas teorija poziva da razmišljamo o mogućnosti da su svijet i univerzum jedna jedinstvena harmonična simfonija koja bi odgovarala sintonično vibrirajućim strunama na ultra-mikorskopskom nivou svjetskog pejzaža. Fizičari su sasvim sigurni da danas mogu iznova lansirati Einstein-ovo istraživanje koncepta unifikacije, naime, teorije ujedinjenog polja ili teorije svega. Pod unifikacijom podrazumijevaju formulaciju jedne teorije koja može objasniti svaki postojeći objekat u stvarnosti tj. jedinstvenu teoriju koja omogućava opis svih fizičkih fenomena. Oni pretpostavljaju da takva jedinstvenost postoji, budući da su tokom protekla dva vijeka sve različite teorije univerzuma vodile ka jednoj jedinstvenoj ideji, koja tek treba da bude definisana.

U radu Društvo neograničene odgovornosti, čovječije tijelo je predstavljeno u industrijskom proizvodu – školskoj svesci na kocke. Pokušajem činjenja vidljivim onoga što se uobičajeno nalazi van polja vidljivosti, relacionalna ko-konstitutivna prostornost između društva i individue i obratno je učinjena vidljivom u njihovoj ko-produktivnoj evoluciji. U svakom redu, tj. narednom kvadratu ljudska figura se rotira, okreće u sopstvenom eksplicitnom životnom prostoru prisustva. Nastajući i sažimajući se u tačku, strateško vrijeme njene egzistencije dovedeno je u plan vidljivosti pomoću procesa sapostojanja heterogenosti, istovjetnosti, različitosti, repeticije.Percepcijom njihove istovremene mnoštvenosti u međusobnom pokretanju, uzročnosti njihove mirne, individualne ali zajedničke koegzistencije, čitalac kognitivno aktivira dvodimenzionalnu površinu sadržaja stranice otvarajući je ka planu preispitivanja realnosti – u kojoj on kao subjekt pripada društvu koje, slično crtežu, neograničeno i neograničeno odgovorno tek treba da bude otkriveno. Svi njihovi prostori istih su dimenzija. Sva njihova tijela formalno su identična. Ono što ih razdvaja u ovoj bliskoj povezanosti jeste njihova subjektivnost.

2 Brian Greene, The Elegant Universe, Norton, 2003

Analiza izložbe: Društvo neogranicene odgovornosti

Irena Lagator Pejović

,,

DRUŠTVO NEOGRANIČENE ODGOVORNOSTI, Irena Lagator PejovićSalon Muzeja savremene umetnosti, 2012.Fotografije MSU

Njihova brojnost gradi društvo. Njihovo društvo čini individuu. Ove figure ne uzurpiraju jedna drugu. One se u tihom saprisustvu neprekindo pokreću pojedinačno i uzajamno kao zajednica. One su bića društva neograničene odgovornosti. Da bi se realizovalo koliko? Da bi se postiglo šta? Iz toga proizilazi razmišljanje, a time i razlog dugog procesa crtanja pojedinačnih figura i ispunjavanja stranica sveske, o tome kako jedino uspostavljena ravnoteža unutar postojećeg mnoštva omogućava mirnu društvenu koegzistencuju, a ova posljednja realizaciju njegovog rada, stvaralaštva, razvoja i demokratije. Ovi ,,ljudi” služe jedan drugome kao primjer o tome šta postojanje jeste, postojanje bez fraktura, bez lomova, šta fizički definisani prostor i njegova okupacija u datom im vremenu znače. Oni daju primjer o tome kako prostor, podijeljen na različite kulture, narode, nacije, religije, jezike, epohe, postaje i realizuje se kao neoganičeno dostupan kohabitat, imajući uvijek na umu način njegove upotrebe. Oni daju primjer načina na koji su sve teritorije, svi prostori i društva na planeti objedinjeni, povezani, a za šta nauka još uvijek nije dala naziv. Da li utoliko možemo govoriti o društvu neograničene odgovornosti kao uopšte o mogućem društvu ili utopijskom društvu? Fizički prostor u društvu neoraničene odgovornosti podijeljen je na precizno jednake dijelove – kvadrate i stranice sveske. A osim fizičkog i ograničenog, stanovnici društva neograničene odgovornosti realizuju uzajamne primjere neograničenog poštovanja i prostora drugog, susjednog, bliskog, dalekog i nepoznatog im čovjeka. Ljudi društva neograničene odgovornosti su eho jedan drugog. Njima dominira etički imperativ. Čovjek ovog društva je ničeanski čovjek čija evolucija nije završena. Njega interesuje odgovornost. On misli u odnosu na čovječanstvo. Ali, stanovnici ovog društva ne dijele samo prostor. Oni dijele sudbine, znanje i iskustva. Oni se pronalaze u neograničenoj odgovornosti. Prostor društva neograničene odgovornosti nije euklidski, nije prostor kvantne mehanike i preciznog broja dimenzija. Prostor ovog društva ima neograničen broj dimenzija. On je senzibilizovan prostor. Svodeći crtež na minijaturne šeme ili šablone, lišene bilo kakve individualne priče, riječ je o bezbrojnim nizovima sitnih čovjekolikih piktograma koji stvaraju nepreglednu ,,masu ljudi” ili mrežu ljudi od kojih svako egzistira u neposrednoj blizini ostalih, ali potpuno izolovan, odnosno, čija individualnost nije dovedena u pitanje prisustvom ostalih.

Rad Društvo mirne koegzistencije smješten je između dva postojeća stuba zauzimajući prostor od plafona do tla. Formu rada grade devet litografija fiksiranih između površina pleksiglasa koje se sistemom mreže nastavljaju jedna na drugu gradeći cjelinu. Devet istovjetnih i nadovezanih litografija zapravo ima za cilj da formira utisak zida jednom kada se posjetilac nađe ispred njih. Sadržaj rada čini, kao u prethodnom radu, u karakteru i intezitetu ista, nepregledna količina sitnih rotirajućih čovjekolikih piktograma ekspaniranih na veći format papirne podloge. Ona je prenijeta u drugi kontekst postavke, na drugom tipu materijala, u drugom mediju i drugom obliku prostora tj. na plan veće prostornosti: na zid. Za razliku od mnoštva ljudi u prethodnom radu ,,Društvo neograničene odgovornosti”, ovo mnoštvo mirne koegzistencije, s jedne strane emanira

ideju popunjenog, demokratskog horizonta, dok s druge strane komunicira ideju fundamentalnog elementa konstrukcije prostora – zida. Kako je element zida jedan od utilitarnih i funkcionalnih elemenata u jeziku arhitektonske artikulacije prostora, tako ovo društvo mirne koegzistencije postaje primjer humanističkog elementa u jeziku kulturalne, socijalne i političke artikulacije čovječanstva. Ova površina na kojoj jedno društvo mirno koegzistira je osvijetljena sa poleđine konstantnim neonskim svjetlom. Metalna konstrukcija za koju je pričvršćeno osvetljenje ostavljena je vidljivom i ima za cilj činjenje vidljivim konstruktivne elemente djela i pokretanje pitanja o konstruktivnim činiocima mogućeg društva mirne koegzistencije. Medij svjetlosti ima funkciju doprinošenja atmosferskom utisku cjeline u smislu njene percepcije kao nastanjenog, živog, senzibilizovanog i sferološkog prostora u sloterdijanskom smislu fascinacije čovjeka drugim čovjekom. Odatle slijedi i formiranje psihološkog prostora u smislu učešća sloterdijanske individue u podijeljenoj subjektivnosti. Ljudi ovog rada stanuju u sferi mirne koegzistencije. Koja je to vrsta prostora ili asemblaža koja takvu koegzistenciju omogućava? Šta se njome postiže? Kakva se vrsta politike odvija u ovom društvu a koja uspijeva da ga održi? Da li je moguća politika kolektivnog? Politika mirne koegzistencije? Kako gradimo kolektivnost i kojim činjenicama ga konstituišemo? Od čega se kolektivitet sastoji danas? Čime se formira naša kolektivna sudbina na planeti? Budući da sitne osvijetljene figure smještene u mreži prostora iz daljine izazivaju utisak monohromne površine toplo sivih tonova i da se njihova percepcija aktivira tek nakon bliže fizičke inspekcije, osim svjetlošću, to očekivano približavanje posjetioca djelu aktivira atmosfersku impresiju cjeline jednom kada se posjetiočev pogled nađe sasvim blizu površina litografija kao i sferološku blizinu i njenu moguću implementaciju u konstruisanoj realnosti.

Treći rad u nizu jeste višemedijska instalacija Automatizam društva ograničene odgovornosti (grčki: automatos ‘acting of itself’). Materijal koji gradi djelo čine papirne rolne, odnosno, termo rolne za fiskalne kase – štampače na kojima se kontinuirano nižu kopije pojedinačnih računa potrošača ili konzumenata – materijal koji konstantno, svakodnevno nastaje u velikim količinama. Izmjena bilo kog detalja u tekstu ovih rolni je nedopustiva i smatrala bi se prekršajem. Upravo sa tom vrstom nedopustivog „prekršaja” radi instalacija Automatizam Društva ograničene odgovornosti u kojoj su izmijenjena imena materijalnih objekata. Preuzete memorijske rolne kopija računa iz objekata sa velikom frekvencijom prodaje, prekucane su na test fiskalnoj kasi i postavljene tako da šesnaest rolni gradi svaki od ukupno četiri stuba instalacije. Odmotavanjam rolni ka tlu formiran je svaki pojedinačni stub a time je iščitavanje dostupno za posjetioce što će rezultirati sporom dekonstrukcijom ovog tekstualnog sloja instalacije. Stubovi formiraju cjelinu čija vizuelnost implicira arhitektonski prostor poput ruševine hrama središno postavljenog u posljednjem prostoru izložbene postavke. Lijevu i desnu kolonu čine po dva stuba u kojima po jedan stub nedostaje. Odsustvom ostalih, nedostajućih stubova, naglašava se pojam ruševine i nedostatka – njihovo isključenje. Intervencija na papirnim termo rolnama sastoji se u primjeni principa automatskog

DRUŠTVO NEOGRANIČENE ODGOVORNOSTI, Irena Lagator PejovićSalon Muzeja savremene umetnosti, 2012.Fotografije MSU

pisanja kojim pisanje ne dolazi iz piščevih svjesnih misli i dopune odnosno korigovanja tekstualnog i semantičkog sloja djela: brisanjem dijela naziva originalnih proizvoda i upisivanjem naziva imaterijalnih vrijednosti poput osjećaja, ljubavi i sličnog, ove druge stvari u djelu dobijaju i imaju svoju preciznu cijenu. Ovi novi artikli umetnuti su između postojećih. Oni su strana tijela ili uljezi unutar sistema konzumerističkog svijeta. Pored uobičajenih artikala poput hljeba, kafe, vode, novina, mlijeka, margarina, baterije, mandarina itd., kupuje se: upućenost, duga ljubav, iskustvo, čulo sluha, vedro nebo, ljubomora, posao, prilika, rješenje, rezultat, savršenstvo, zamisao uma, visina, trajno ime, karakter, velika moć, karijera, uspjeh, brzina, afirmacija, zrelost, biti osoba, nezrelost, galaksija, žirant, budućnost... Takva primjena automatskog teksta ima direktan kritički stav prema konstruisanoj realnosti. Finalne sume ovih fiskalnih računa intencionalno su visoke i zapravo se graniče sa nemogućim budući da su standardi mnogih zemalja danas sve lošiji. Ovdje ljudi troše velike količine novca jer, između ostalog, kupuju sreću, ljubav, moć. Osim toga, najčešće se ne kupuje samo jedna sreća, ljubav ili moć, već više njih, deset ili dvadeset. S tim u vezi nastaju poetični računi koji imaju za cilj relaciju sa konkretnom i vizuelnom poezijom gdje postaju čitljivi dramatični momenti analize društva, njegovih potreba, nedostataka, želja, očekivanja, nadanja, proces i potreba njihove ,,rastuće” trgovine u vremenima otuđenja, izolovanja i ograničenih odgovornosti. U odnosu na kretanje posjetilaca kroz prostor, izaziva se blago pokretanje i šum cjeline i svakog stuba pojedinačno. Osim ovog uzročno-posljedičnog zvuka, zvučni sloj djela podrazumijeva da se u središtu svakog stuba nalazi par slušalica pomoću kojih posjetilac, boraveći u unutrašnjosti stuba, može slušati zvučne komponente djela. One imaju za cilj osluškivanje osjećanja, izazivanje različitih psihičkih stanja, memorijskih sekvenci individue: osećaj klaustrofobije, tuge i sjete. Osluškivati stanje klaustrofobije (zvuk klavira) ima za cilj ili nastojanje da se posjetiocu približi, učini razumljivim potreba da se takav prostor napusti, da se dogodi promjena na bolje, da se reaguje, doprinese sopstvenim prisustvom modifikaciji kritikovanog objekta, da se intezivira želja za pronalaženjem i zadržavanjem u drugačijem i prihvatljivijem zvuku prostora čime se aktivira pokret posjetilaca od stuba do stuba. Upotrebom klastera zbog njihove izrazite disonantnosti, kako bi se čulo sluha aktiviralo po pitanju traganja za uravnoteženošću koja tim zvukom izaziva osjećaj nedostatka, težnja ka razrješenju, zvučnom ali i psihološkom, vizuelnom i semantičkom ostaje prisutna u percepciji, memoriji. Osluškivanje stanja tuge realizovane čelom i kontrabasom kratkim motivom u g-molu koji se ponavlja, podstiče osjećanje okolnosti omogućenih ograničenim odgovornostima. Stanje sjete izvode dvije violine kratkim motivom u A-duru. Nastojanje u zvučnom sloju djela odnosi se na istraživanje u kojoj mjeri je zvučno i tonski moguće izraziti problematiku kojom se ova višemedijska instalacija bavi. Ako se iskazom o Automatizmu društva ograničene odgovornosti komunicira spektar mišljenja u vezi sa načinom ekonomskog a time i psihološkog funkcionisanja društva u tokovima kasnog kapitalizma, zvučni sloj djela se situira u sferi intimnog i čulnog doživljaja svijeta. Svjedoci smo da, konzumirajući,

kontinuirano učestvujemo u komponovanju tona i ritma svakodnevnog življenja.

Zvuci muzike djeluju na nas sa više snage nego što to radi priroda. Ona se ograničava u izražavanju osjećanja dok nam ih muzika sugeriše.3

Klaustrofobija, tuga, sjeta, takođe su prostorno-vremenski doživljavana osjećanja koja objedinjena u zvučnom sloju instalacije mogu uticati na osjećenje stanja tjeskobe. Jer društvenost, ograničenost i odgovornost u datom redosljedu i značenju izazivaju konkretan misaoni proces u kojem se naslućuje potreba za dimenzijom koja se želi re-definisati.

Egzistencijalist rado objavljuje da je čovjek tjeskoba. To znači ovo: čovjek koji se obavezuje i koji sebi polaže račun da on nije samo onaj koji izabire da bude, nego da je i zakonodavac koji istodobno sa sobom odabire čitavo čovječanstvo ne može izbjeći čuvstvu svoje totalne i duboke odgovornosti. … Riječ je o jednostavnoj tjeskobi koju poznaju svi oni koju su imali odgovornost. I vidjet ćemo da se ta vrsta tjeskobe, koju opisuje egzistencijalizam, objašnjava, osim toga, neposrednom odgovornošću spram drugih ljudi koje obavezuje. Ona nije zastor koji nas odjeljuje od akcije, nego je dio same akcije.4

Ako individua (lat. individuus, od in- „ne” + dividuus „djeljivo” od dividere „podijeliti”), kao nedjeljiva čestica društva jeste subjekat društva onda kada je njegova subjektnost dijeljena,5 utoliko jedinstvena teorija društva6 u kojoj potrebe društva (onog koje do danas djeluju kao Društva ograničene odgovornosti (D.O.O.) mogu biti sažete pod punim odgovornostima, može dokazati da nam je potrebno upravo suprotno, bezuslovno – Društvo neograničene odgovornosti.Šta bi se moglo dogoditi ako, slijedeći teoriju pravde John-a Rawls-a7 u kojoj značaj distributivne pravde predstavlja bazičnu strukturu društva, ako makar na trenutak razmišljamo manje o snabdjevenosti stvarima i dobrima, a više o snabdjevenosti odgovornošću u svim sektorim društva? Šta ako pokušamo distribuirati odgovornost na mjesto njene suprotnosti? Primaoci ne bi bili dućani i poslovanja, i ne bi je bilo potrebno otkupljivati i preprodavati potrošačima. Zar utoliko distributivna odgovornost ne bi promijenila i distribuciju dobara?

3 Henri Bergson, Saggio sui dati imediati della coscienza, Raffaello Cortina Editore, Milano, 2002.4 Jean-Paul Sartre, Egzistencijalizam je humanizam, Izdavačko preduzeće ,,Veselin Masleša”, Sarajevo, 1964.5 Peter Sloterdijk, Bulles, Sphere I. Pauvet. 20026 Theoretical assumptions must, of course, do more than simplify; they must identify essential elements that explain the facts we want to understand. U John Rawls, A Theory of Justice. Belknap Press of Harvard Uni-versity Press. 20057 John Rawls, A Theory of Justice. Belknap Press of Harvard University Press. 2005

DRUŠTVO NEOGRANIČENE ODGOVORNOSTI, Irena Lagator PejovićSalon Muzeja savremene umetnosti, 2012.Fotografije MSU

Šta ako se, jednostavno, odgovornost izjednači ili postane ili zamijeni višak vrijednosti? Na mjesto pojma materijalne vrijednosti mogli bismo raspolagati odgovornostima što bi odgovaralo mogućoj eri8 odgovornosti. Da li bismo onda postali društvo gladno za odgovornostima? Ako je u matematici distributivnost svojstvo binarnih operacija, a binarna operacija kalkulacija koja uključuje dva činioca, onda bi unutar pojma odgovornosti dvije komponente mogle biti individua i društvo. I upravo to Rawls pokušava učiniti eksplicitnim tj. da bi bazična struktura društva trebala istovremeno biti i kompaktnost društva, grupacija pravde, pravičnosti, pravde kao pravičnosti, razmjene, a ja bih dodala, grupacija odgovornosti. Biti kompaktno društvo, kompatibilno, znači biti sposobno za zajedničko postojanje ili opstanak bez konflikta, znači biti sinhronizovano. Dakle, dokazivanjem razloga za zajedništvo, mi zapravo dokazujemo potrebu za odgovornošću, za jednu vrstu odgovorijumskog (responzitorijum) unutrašnjeg prostora u kojem se interesi9 i odgovori10 susreću. Ako pobliže razmotrimo porijeklo latinske rijeći compact- „blisko spojeno, sastavljeno” (od glagola compingere, od com- „zajedno” + pangere „vezati”), i ako se prisjetimo da smo zaista u bliskom zajedništvu na planeti, onda, kao što Rawls postavlja pitanje kako bi izgledalo perfektno pravično društvo, danas se, nažalost, još uvijek možemo zapitati kako bi moglo izgledati u potpunosti odgovorno društvo. Koliko drugačije bi takvo društvo funkcionisalo? Kako bi takvo društvo razvijalo osjećaj pripadnosti društvu? Šta bi bio ishod? Da li je takvo društvo toliko nedostižno?

Suprotno utilitarizmu, Rawls osobu ne posmatra kao čistu, racionalnu individuu isključivo u potrazi za sopstvenim dobrom, već kao moralnu osobu osjetljivu ne samo prema „racionalnoj” akciji (shvaćeno kao instrumentalna akcija u nečijem interesu) već i prema onome što on naziva „razumskoj” akciji, primjenjujući moralna prosuđivanja i smisao za pravdu u organizaciji socijalne saradnje.11

Prosuđivanjem o stvaranju socijalnog jedinstva sa egalitarističkim implikacijama pri čemu izbjegavaju univerzalistička sredstva, Rawls-ovi slobodni i ravnopravni građani opremljeni istim primarnim dobrima tj. jednakim slobodama, prilikama i sredstvima poput dohodka, blagostanja i iste socijalne osnove samopoštovanja, princip odgovornosti mogu shvatiti kao princip slobode, autonomije. Ako je po Rawls-ovoj šemi pravda odgovorna, i ako je individua odgovorna, onda je odgovornost društva, svih nas posmatranih kao kolektivitet, da izmijenimo i primijenimo pojam odgovornosti na mikro-atomskom nivou.

8 Takođe: ERA abbreviation: Equal Rights Amendment9 Od latinskog: interesse “differ, be important”, od inter- “between” + esse “be”10 Od latinskog: responsum “something offered in return”11 Chantal Mouffe, The Return of the Political, Verso, Lon-don, 2005.

Možda bi jedna od oblasti u kojoj možemo pokušati razotkriti kako bi društvo drugačije moglo izgledati pod bezuslovnim i neograničenim odgovornostima, mogla biti oblast umjetnosti. Mislim na postupak od samog začeća umjetničkog djela gdje i kada, ukoliko je cjelina stvaraoca i primaoca jedna od neophodnosti procesa mišljenja, onda odgovornost koju stvaralac osjeća omogućava budućim primaocima značajno prisustvo na mnogim, kognitivnim, političkim, psihološkim nivoima.

Umjetničko djelo se istovremeno može odnositi na različite ljude različitih iskustava. Gdje se u društvu to drugdje dešava? ... Mišljenja sam da se bivanje odgovornim više odnosi na uvođenje kritičnosti snagom zajednice, prije nego na polarizovanje svakog argumenta u njihove suprotnosti. Postoji kritički potencijal u sugestiji da se odgovornost pronalazi u načinu na koji stvari postaju cjelina.12

Čini se da je djelovanje pod nazivom Društvo ograničene odgovornosti (D.O.O.) prilično paradoksičan proces budući da mnoštvo danas ne radi u okviru sopstvenih ograničenja već neograničenom potencijalnom kreativnošu. Da li bilo šta što je po formi ograničeno može biti smatrano konstitutivnim ili produktivnim? Šta povezuje pojmove društva, ograničenosti i odgovornosti? Kakve relacije se uspostavljaju između ova tri pojma? Ovi pojmovi su povezani specifičnim tonom svog zajedničkog značenja, ali kakvu konstelaciju relacija proizvodi taj ton? I, da li u kontekstu funkcionisanja društva, taj ton proizvodi bilo koju vrstu osjećanja? Osjećanje odgovornosti? Ili, možda, osjećanje neodgovornosti? Zar ne izgleda da djelovanje pod ograničenom odgovornošću, i utoliko djelovanje pod potvrdom odgovornosti o ograničenosti djelovanja, zapravo znači precizno znati kako i precizno znati šta? Da li (nakon dvadeset vjekova i dvadesetog vijeka) znamo kako i da li znamo na čemu raditi, proizvoditi i djelovati u diskursu ograničenih odgovornosti i pod osjećanjem ne-neutralnosti takvog diskurzivnog tonaliteta? Ako društvo nije sigurno, umjetnost jeste.

12 Olafur Eliasson, Space is Process. Produced for JJ Film by Jacob Jørgensen and Mads Jørgensen. Direktor: Henrik Lundø and Jacob Jørgensen. Urednik: Henrik Lundø. Copenhagen: JJ Film. 2010.

Rođena na Cetinju, Crna Gora, 1976. Živi i radi na relaciji Cetinje, Podgorica, Beograd. Diplomirala i magistrirala na FLU Cetinje. PhD kandidat na centru za interdisciplinarne studije Univerziteta Umetnosti u Beogradu. 1999—2000.boravila na École Nationale Supérieure des Beaux-Arts du Mans, Francuskoj.

NAGRADE (selekcija):Transforming Memory. The Politics of Images: International Biennial of Contemporary Art / 24th Nadežda Petrovic Memorial, Čačak, Serbia (zajedno sa: Mariana Castillo Deball), 2007.Milunović, Stijović, Lubarda, Art Pavilion Award, Podgorica, Montenegro, 2006.4th International Print Triennial, Cairo, Egypt, 2003Reconstruction, 4th Cetinje international biennial of contemporary art, Montenegro, UNESCO prize for visual arts, 2002.

GRANTOVI (selekcija):AiR: ORTung, Salzburger Kunstverein/Deutschvilla, Strobl, Austria, 2009/2010.AiR: Viafarini, Milano, Italy, 2007.AiR: Neue Galerie am Universalmuseum Joanneum, Graz, Austria, 2006.Modelmania: workshop with Olafur Eliasson and Yona Friedman, ArtExperience Domus Academy, Venice, Italy, 2005.

SAMOSTALNE IZLOŽBE, PROJEKTI (izbor)2010.Sfere: Irena Lagator & Wendelin Pressl. IG Bildende Kunst, Vienna, Austria 2008.What We Call Real, Atelier DADO—gallery for contemporary art, National Museum of Montenegro, Cetinje 2007.Is It Still Winter, Outside: Museum of Contemporary Art, Banja Luka, Bosnia&Hercegovina Living Space, gallery Beograd, Belgrade, Serbia 2006.Living Room, Art Pavilion, Podgorica, Montenegro 2005.Please Wait Here, Abbazia di San Zeno, Pisa, Italy (in collaboration with Fondazione TESECO per l Árte) 2004.Passerby! Cultural Center gallery, Belgrade, Serbia

GRUPNE IZLOŽBE (izbor)2012.The Land Seen From the Sea, Museum of Contemporary Art, Villa Croce, Genova, Italy2011.Untitled (History), 12th Istanbul International Biennial of Contemporary Art, Istanbul, Turkey. Curated by: Adriano Pedrosa and Jens Hoffmann. 2010.Geography of Proximity, MCA, Malta Contemporary Art Foundation, Valletta, MaltaOrte/Nicht—Orte. Ortung 2009. Salzburger Kunstverein, Salzburg, Austria. Curated by: Hemma Schmutz, Astrid Wege Little Constellation — A view on Contemporary Art in Geo-Cultural Micro—Areas and Small States of Europe, Fabbrica del Vapore/Careof, Milan, Italy. Curated by Roberto Daolio. 2009.Little Constellation — A view on Contemporary Art in Geo-Cultural Micro-Areas and Small States of Europe, galleria Neon Campobase, Bologna, Italy2007.Transforming Memory. The Politics of Images, international biennial of contemporary art/24th Nadezda Petrovic Memorial, Čacak, Serbia. Catalogue/Curated by Astrid Wege.2006.Artist-in-residence 2005+2006, Neue Galerie am Landesmuseum Joanneum, Graz, Austria.At the Second Sight, Pavelhaus, Laafeld, Austria. Catalogue/Curated by Mirjana Dabović.Non Place, Röda Sten, Göteborg, Sweden. Curated by: Maja Ćirić.Ennui, FACT, Foundation for Art and Creative Technology, Liverpool, UK

Irena Lagatorwww.irenalagator.net

PITANJA ZA PUBLIKU

1. Da li ste se ikada zapitali o tome šta znači poslovni termiin ili sveprisutan iskaz ,,Društvo ograničene odgovornosti” ili d.o.o.?

2. Da li ste ikada pročitali svoj dobijeni fiskalni račun? Ukoliko jeste da li ste primijetili natpis d.o.o. i prihvatili činjenicu da se za vašu obavljenu trgovinu zapravo ne snosi sasvim potpuna odgovornost?

3. Kakva osjećanja budi ton značenja ograničene društvene odgovornosti?

4. U kojoj mjeri bi vas iznenadio podatak na vašem fiskalnom računu koji bi označavao da ste kupili ,,jutarnju radost” i to u XL pakovanju? Ili da ste upravo kupili moć, ili ljubav, ili sreću? Da li bismo za kupovinu moći ili sreće pristali da budemo neograničeno odgovorni?

5. Koliko vas čitanje računa i prepoznavanje naše svakodnevne uloge kao konzumenata vezuje za pojam sadašnjosti a koliko vas udaljava ili približava vremenskom kategorijama prošlosti ili budućnosti?

6. Očekivanim činom čitanja i dozvoljenim odmotavanjem papirnih rolni, u kojoj se mjeri kao posjetilac osjećate uključenim u dovršenje umjetničkog djela?

7. Ako bi se ,,jutarnja radost” ili ,,moć” našla u prodaji, da li biste je poželjeli kupiti?

8. Ako živimo u društvu ograničenih odgovornosti kao što kapitalistički sistem društvenog poslovnog funkcionisanja to zahtijeva i naglašava, kakve posledice bi takav sistem mogao proizvesti? Kako vidite razvoj društva u budućnosti, kao:

• Ograničeno neodgovorno • Neograničeno odgovorno• Neograničeno neodgovorno?

9. U čemu bi se po vašem mišljenju sastojala neograničena društvena odgovornost?

10. Da li biste radije pripadali društvu koje je neograničeno odgovorno za društvene prilike ili smatrate da je ograničavanje odgovornosti sasvim odgovarajući, neophodan ili poželjan segment funkcionisanja društva?

11. Koliko drugačije bi funkcionisalo neograničeno odgovorno društvo? Da li bi takvo društvo razvijalo drugačiji osjećaj društvene pripadnosti? Da li je neograničena odgovornost moguća ili je ona utopiija?

12. Kako biste definisali pojam odgovornosti?

13. Kako biste definisali pojam prisustva?