PAVAO BISKUP SLUGA SLUGU BOJIH ZAJEDNO S OCIMA SVETOGA SABORA NA TRAJAN SPOMEN DEKRET UNITATIS REDINTEGRATIO o ekumenizmu Uvod 1. Jedan od glavnih ciljeva Svetog ekumenskog sabora vatikanskog II. jest promicati obnovu jedinstva meu svim kranima. Krist je Gospodin utemeljio jednu i jedincatu Crkvu, no vie se kranskih zajednica ljudima predstavlja kao istinska batina Isusa Krista. Dodue, svi izjavljuju da su Gospodinovi uenici, ali misle razliito i razliitim putevima hode, kao da je sam Krist podijeljen.1 Ta se razdijeljenost, oito, protivi Kristovoj volji; ona je sablazan svijetu a najsvetijoj zadai: propovijedanju evanelja svakom stvoru, nanosi tetu. No Gospodin vjekova, koji mudro i strpljivo nastavlja svoj milosni naum s nama grenicima, od nekog je vremena stao u krane, meusobno razdijeljene, obilatije ulijevati duevnu muku i enju za jedinstvom. Ta je milost na svim stranama mnoge pokrenula te se i meu odvojenom naom braom, uz pomo milosti Duha Svetoga, pojavilo i danomice se iri gibanje prema obnovi jedinstva svih krana. Sudjeluju pak u tom gibanju, to se zove ekumenskim, oni koji zazivaju Boga Trojednoga i ispovijedaju svoju vjeru u Krista Gospodina i Spasitelja, i to ne samo kao odvojeni pojedinci ve i okupljeni u skupine u kojima su uli evanelje i koje pojedinci nazivaju svojom i Bojom Crkvom. Ipak svi oni nekako, mada na razliite naine, tee prema Crkvi Bojoj, jednoj i vidljivoj, koja e biti uistinu sveopa i svemu svijetu poslana, da se svijet obrati evanelju i da se tako na slavu Boju spasi. Stoga se Sveti Sabor, imajui sve to na umu, raduje, te poto je ve izloio nauku o Crkvi i ganut enjom da se obnovi jedinstvo meu svim Kristovim uenicima, eli svim katolicima predloiti sredstva, putove i naine da i oni mognu odgovarati ovom Bojem zovu i milosti.

I. glava KATOLIKA NAELA EKUMENIZMA Jedinstvo i jedincatost Crkve 2. Boja se ljubav prema nama pokazala u tome to je Otac poslao jedinoroenoga Sina na svijet da, postavi ovjekom, otkupi, preporodi i u jedno skupi sav ljudski rod.2 Prije no to e sama sebe prinijeti kao neokaljanu rtvu na rtveniku kria, pomolio se Ocu za vjerne govorei: Da svi budu jedno. Kao to si ti, Oe, u meni, i ja u tebi, tako neka i oni u nama budu jedno da svijet vjeruje da si me ti poslao. (Iv 17, 21), a u svojoj je Crkvi ustanovio divni sakramenat euharistije, kojim se jedinstvo Crkve i naznauje i ostvaruje. Svojim je uenicima dao novu

1 2

Usp. 1 Kor 1, 13. Usp. 1 Iv 4, 9; Kol 1, 18-20; Iv 11, 52.

zapovijed uzajamne ljubavi3 i obeao im Duha Parakleta,4 da on, Gospodin i oivljavatelj ostane s njima dovijeka. A poto je bio uzdignut na kri i proslavljen, Isus Krist izli obeanog Duha; po njem je pozvao i sabrao u jedinstvo vjere, nadanja i ljubavi narod Novoga saveza, Crkvu, kao to Apostol ui: Jedno tijelo i jedan Duh, kao to ste svojim pozivom pozvani samo k jednoj nadi; jedan Gospodin, jedna vjera i jedno krtenje. (Ef 4, 4-5) Jer svi koji ste u Krista krteni, Krista ste obukli...; jer ste svi samo jedan u Kristu Isusu. (Gal 3, 27-28). Duh Sveti prebiva u vjernicima, ispunja svekoliku Crkvu i njome ravna; on je tvorac onog udesnog zajednitva vjernika i sve ih tako prisno u Kristu povezuje da je on poelo jedinstva Crkve. Djelitelj je milosti i slubi,5 bogatei raznovrsnim darovima Crkvu i Krista Isusa, da pripravi svete za djelo slube, za izgradnju Kristova tijela. (Ef 4, 12) Da bi svoju svetu Crkvu utvrdio po svoj zemlji sve do svretka ovoga svijeta, Krist je zboru Dvanaestorice povjerio zadau da pouava, ravna i posveuje.6 Meu njima je odabrao Petra; poto je ovaj ispovjedio svoju vjeru, odlui da na njemu sazida svoju Crkvu;obeao mu je kljueve kraljevstva nebeskog7 i, poto je ispovjedio svoju ljubav, povjerio mu je sve svoje ovce da ih utvruje u vjeri8 i pase u savrenu jedinstvu,9 a da sam Krist dovijeka ostaje zavrni ugaoni kamen10 i pastir naih dua.11 Isus Krist hoe da vjernim propovijedanjem evanelja, dijeljenjem sakramenata i upravljanjem u ljubavi uz djelovanje Duha Svetoga, to je sve povjerio apostolima i njihovim nasljednicima, biskupima s Petrovim nasljednikom na elu njegov narod raste, a sam dovrava njegovo zajednitvo u jedinstvu: u ispovijedanju jedne vjere, u zajednikom svetkovanju bogotovlja i u bratskoj slozi Boje obitelji. Tako Crkva, jedinstveno Boje stado, kao znak dignut meu narode,12 namiui evanelje mira svemu ljudskom rodu,13 u nadi putuje k cilju u nebesku domovinu.14 To je sveti misterij jedinstva Crkve, U kristu i po Kristu, dok je Duh Sveti tvorac raznovrsnih darova. Vrhunski obrazac i poelo tog misterija jeste jedinstvo u Trojstvu osoba jednoga Boga Oca i Sina u Duhu Svetom. Odnosi rastavljene brae s Kristovom Crkvom 3. U toj jednoj i jedincatoj Bojoj Crkvi ve su od samog poetka zinule neke pukotine. 15 Apostol ih estoko kori kao vrijedne osude.16 U kasnijim pak stoljeima javili su se jo vei razdori, i nemale su zajednice odvojene od punog zajednitva Crkve Katolike, ponekad ne bez krivnje ljudi na objema stranama. Oni koji se sada u takvim zajednicama raaju i vjeru u Krista upijaju, ne mogu se okriviti za grijeh rastavljenosti, i Katolika ih Crkva grli s bratskim potovanjem i ljubavlju. Jer oni koji vjeruju u Krista i koji su ispravno primili krst, nalaze se u nekom, mada ne savrenom, zajednitvu s Katolikom Crkvom. Dakako, zbog razilaenja koja na razliite naine traju izmeu njih i Katolike Crkve, kako u doktrinalnim, a ponekad i3 4

Usp. Iv 13, 34. Usp. Iv 16, 7. 5 Usp. 1 Kor 12, 4-11. 6 Usp. Mt 28, 18-20; Iv 20, 21-23. 7 Usp. Mt 16, 19; Mt 18, 18. 8 Usp. Lk 22, 23. 9 Usp. Iv 21, 15-17. 10 Usp. Ef 2, 20. 11 Usp. 1 Pt 2, 25; Konc.vat.I., Sjednica IV, Konst Pastor Aeternus, Coll. Lac 7, 482a 12 Usp. Iz 11, 10-12. 13 Usp. Ef 2, 17-18; Mk 16, 15. 14 Usp. 1 Pt 1, 3-9. 15 Usp. 1 Kor 11, 18-19; Gal 1, 6-9; 1 Iv 2,18-19. 16 Usp. 1 Kor 1, 11sl.; 11, 22.

disciplinarnim pitanjima tako i glede ustrojstva Crkve, mnoge se zapreke, ponekad i tee, protive punom crkvenom jedinstvu. Ekumensko gibanje tei da ih prevlada. Ipak se ti, vjerom opravdani u krtenju, pritjelovljuju Kristu,17 pa se zato s pravom rese kranskim imenom, a sinovi ih Katolike Crkve za brau u Gospodinu.18 Nadalje, od elemenata i dobara, od kojih se uzetih zajedno samo Crkva gradi i ivi, neka od njih, pae mnoga i izvrsna, mogu opstojati i izvan vidljivih granica Katolike Crkve: pisana Boja rije, ivot milosti, vjera, nadanje i ljubav i drugi nutarnji darovi Duha Svetoga i vidljivi elementi; sve to, to proizlazi od Krista i k njemu vodi, s pravom pripada jedincatoj Kristovoj Crkvi. U brae od nas odijeljene obavljaju se i mnogi ini kranske vjere koji na razne naine, nesumnjivo, ve prema razliitom poloaju svake pojedine Crkve ili Zajednice, mogu zbiljski roditi ivot milosti i valja ih smatrati podesnima da otvore vrata u zajednitvo spasa. Stoga te rastavljene Crkve19 i Zajednice, mada, vjerujemo, imaju nedostataka, nisu nipoto bez svoga znaaja i teine u misteriju spasenja. Jer Duh Kristov ne krati sluiti se njima kao sredstvima spasenja, kojima snaga dotjee iz same punine milosti i istine to je povjerena Katolikoj Crkvi. Pa ipak, od nas rastavljena braa, bilo kao pojedinci bilo kao sabrani u svoje Zajednice i Crkve, ne uivaju onog zajednitva to ga je Isus Krist htio darovati svima onima koje je preporodio i skupno oivio u jedno tijelo i na novi ivot a Pisma ga i asna Predaja ispovijedaju. Samo se po katolikoj Kristovoj Crkvi, koja je sveope sredstvo spasenja, moe dostii sva punina spasonosnih sredstava. Ta vjerujemo da je samo apostolskom Zboru na elu s Petrom Gospodin povjerio sva dobra Novoga saveza, radi uspostavljanja jednoga Kristova tijela na zemlji kojemu valja da se potpuno pritjelove svi koji na neki nain ve pripadaju Bojem narodu. Taj narod, dok traje ovo njegovo zemaljsko putovanje, ostaje u svojim lanovima, dakako, podloan grijehu, no u Kristu raste a Bog ga blago vodi prema svojim otajstvenim naumima, sve dok radostan ne stigne do sve punine vjene slave u nebeskom Jeruzalemu. Ekumenizam 4. Budui da se danas, pod milosnim dahom Duha Svetoga, u mnogim stranama svijeta poduzimaju brojni pokuaji molitvom, rijeju i djelom da se postigne ona punina jedinstva koju Isus Krist hoe, stoga ovaj Sveti Sabor potie sve katolike vjernike da se, spoznavi znakove vremena, radino ukljue u djelo ekumenizma. Pod ekumenskim gibanjem razumijevaju se djelatnosti i pothvati to se, u skladu s raznim potrebama Crkve i okolnostima vremena, pokreu i usmjeruju prema promicanju kranskog jedinstva, kao to su: ponajprije svi pokuaji da se uklone rijei, sudovi i djela koji ni po pravdi ni po istini ne odgovaraju poloaju rastavljene brae, pa oteavaju uzajamne odnose s njima; zatim u religioznom duhu uprilieni skupovi krana razliitih Crkava ili Zajednica, dijalog meu vrsno upuenim strunjacima, u kojem svatko dublje izlae nauku svoje zajednice i jasno pokazuje njezina obiljeja. Takvim naime dijalogom svi stjeu istinitiju spoznaju i praviniji sud o nauavanju i ivotu jedne i druge Zajednice; tada ove Zajednice postiu i ivu suradnju u svim sluenjima to ih ope dobro iziskuje od svake kranske savjesti i, u okviru doputenoga, sastaju se na jednodunu molitvu. Najzad, svi preispituju svoju vjernost Kristovoj volji glede Crkve te se, kako i treba, odluno laaju posla oko obnove i reforme.

17 18

Usp. Konc. Firentin., Sjednica VIII., Dekr. Exsultate Deo: MANSI 31, 1055A. Usp. Sv. Augustin, In Ps. 32, Enarr. II, 29: PL 36, 299. 19 Usp. Konc. Later. IV., Konstitucija IV.: MANSI 22, 990; Koncil lionski II., Professio fidei Michealis Palaeologi: MANSI 24, 71E; Koncil firentin. Sjednica VI., Definicija Laetentur caeli: MANSI 31, 1026E.

Kad to vjernici Katolike Crkve, pod budnim okom pastira, razborito i strpljivo vre, sve to pridonosi i napretku pravinosti i istine, sloge i suradnje, bratstva i sjedinjenosti; tako e se malo pomalo prevladati smetnje to prijee puno crkveno zajednitvo, svi e se krani, u jedinstvenom euharistijskom slavlju, okupiti u jedinstvo jedne jedincate Crkve to ga je Krist svojoj Crkvi podario u poetku a neizgubivo, kako vjerujemo, traje u katolikoj Crkvi i nadamo se da danomice raste sve do svretka svijeta. A jasno je da rad oko priprave i izmirenja onih pojedinaca koji ele puno katoliko zajednitvo nije po svojoj naravi isto to i ekumensko nastojanje; ipak tu nema nikakve opreke, jer oboje izvire iz udesnog Bojeg odreenja. Katolikim vjernicima valja bez sumnje u ekumenskom radu brino misliti na rastavljenu brau; molit e za njih, govoriti s njima o stvarima Crkve, uiniti prema njima prve korake. Ponajpae pak moraju oni sami, iskreno i budno odvagnuti sve to samoj katolikoj obitelji valja obnoviti i ostvariti, da joj ivot vjernije i jasnije posvjedoi nauku i ustanove to ih je Krist namro preko apostola. Istina, premda je katolikoj Crkvi dano sve blago Bogom objavljene istine i sva sredstva milosti, ipak njezini lanovi ne ive od toga svim onim arom koji bi pristajao. Stoga lice Crkve manje blista pred braom od nas rastavljenom i pred svim svijetom a porast je Kraljevstva Bojeg usporen. Zato je svima katolicima teiti za kranskim savrenstvom;20 svaki e se od njih iz svoga stanja truditi da se Crkva, nosei na svom tijelu ponienje i smrtne patnje Isusove,21 danomice isti i obnavlja, sve dok je Krist sebi ne predvede sjajnu, bez ljage i bez bore.22 Sve i uvajui jedinstvo u onomu to je nuno, svatko u Crkvi mora, ve prema ulozi to mu je dana, sauvati dunu slobodu, kako u raznim oblicima duhovnoga ivota i stege tako u razliitosti liturgijskih obreda, pae i u teolokoj razradbi objavljene istine; u svemu pak valja njegovati uzajamnu ljubav. Budu li tako postupali, oni e sve jasnije oitovati istinsko katolitvo i apostolstvo Crkve. S druge strane, prijeko je potrebno da katolici radosno priznavaju i cijene doista kranske vrednote to proistjeu iz zajednike batine a nahode se u nae rastavljene brae. Pravo je i spasonosno priznavati Kristova bogatstva i njegovu djelatnu mo u ivotu onih koji svjedoe za Krista, ponekad i lijui svoju krv. Jer Bog je udesan i divan u svojim djelima. Ne valja a da se ne rekne i ovo: sve to milost Duha Svetoga izvodi u naoj rastavljenoj brai to moe biti i na nau izgradnju. to je god istinski kransko, to nikad nije protiv nepatvorenih vrednota vjere; moe, naprotiv, uvijek uiniti da se potpunije dosegne sam misterij Krista i Crkve. Pa ipak razdijeljenost meu kranima prijei Crkvu da ostvari puninu sebi vlastita katolitva u onim svojim sinovima koji joj, zacijelo, pripadaju krstom, no rastavljeni su od puna zajednitva. Pae i samoj Crkvi biva tee u svakom pogledu izraziti puninu katolitva u stvarnosti ivota. Ovaj Sveti Sabor s radou zapaa kako iz dana u dan raste uee katolikih vjernika u ekumenskom radu. Biskupima svega svijeta povjerava da ga radino promiu i razborito njime ravnaju.

II. glava VRENJE EKUMENIZMA

20

Usp. Jak 1, 4; Rim 12, 1-2. Usp. 2 Kor 4, 10; Fil 2, 5-8. 22 Usp. Ef 5, 27.21

Sjedinjenje mora sve zanimati 5. Briga za obnovu jedinstva tie se sveukupne Crkve, kako vjernika tako i pastira, i svakoga pojedinoga od njih obvezuje prema njegovim mogunostima, bilo to u svagdanjem kranskom ivotu ili u teolokim i povijesnim istraivanjima. Ova briga, na neki nain, oituje bratsku povezanost koja ve postoji meu svim kranima i vodi u puno i savreno jedinstvo prema Bojoj dobrohotnosti. Obnova Crkve 6. Budui da se svaka obnova Crkve23 bitno sastoji u sve veoj vjernosti njezinu pozivu, to je nesumnjivo razlog zato ovo gibanje tei prema jedinstvu. Krist Crkvu u njenom hodu zove na onu neprekidnu reformu koja joj kao ljudskoj i zemaljskoj ustanovi trajno potrebna; prema tome, ako bi se, ve prema prilikama, bilo u obiajima bilo u crkvenoj stezi ili pak u nainu izricanja nauke (no taj nain valja brino luiti od samog pologa vjere), togod slabije obdravalo, neka se to u zgodno vrijeme s dunom ispravnou obnovi. Ova, dakle, obnova ima silnu vanost za ekumenizam. A one razne naine crkvenog ivota u kojima se ta obnova ve zbiva valja smatrati nekim zalogom i znakom koji sretno navjeuje budue korake ekumenizma; ti su naini: biblijski i liturgijski pokret, propovijedanje rijei Boje i kateheza, apostolat laika, novi oblici redovnikog ivota, duhovnost enidbe, nauka i djelatnost Crkve na socijalnom polju. Obraenje srca 7. Nema pravog ekumenizma bez nutarnjeg obraenja. Jer enja za jedinstvom proizlazi i dozrijeva iz obnovljena duha,24 iz samoodricanja i sasvim nesputana izlijevanja meusobne ljubavi. Stoga nam je zaklinjati boanskog Duha za milost iskrena odricanja, poniznosti i blagosti u sluenju kao i bratske plemenitosti prema drugima. Apostol narod veli: Zaklinjem vas ja suanj u Gospodinu: sa svom poniznou i blagou, sa strpljivou ivite dostojno poziva kojim ste pozvani! Podnosite jedni druge u ljubavi; trudite se sauvati jedinstvo duha svezom mira. (Ef 4, 1-3) Taj podstrek tie se poglavito onih koji su promaknuti u sveti red, zato da se nastavlja poslanje Krista, koji nije doao meu nas da mu slue nego da on slui (Mt 20, 28). Svjedoanstvo svetog Ivana vrijedi i za grijehe protiv jedinstva: Reknemo li da nismo zgrijeili, pravimo ga lacem, i rijei njegove nema u nama (1 Iv 1, 10). Stoga poniznom molitvom zatraimo oprotenje od Boga i od rastavljene brae, kao to i mi otputamo naim dunicima. Neka svi vjernici imaju na umu da to bolje promiu, pae vre jedinstvo krana, to se ii ivot prema evanelju trude provoditi. Jer, to se tjenjim zajednitvom sjedine s Ocem, Rijeju i Duhom, to e prisnije i lake moi uveavati uzajamno bratstvo. Zajednika molitva 8. Ovo obraenje srca i ovu svetost ivota, zajedno s privatnim i javnim pronjama za kransko jedinstvo, valja smatrati duom svega ekumenskog gibanja i s pravom se mogu nazvati duhovnim ekumenizmom. Obiaj je katolika da se esto saberu na molitvu za jedinstvo Crkve kojom je sam Spasitelj, u predveerje smrti, arko molio od Oca: Da svi budu jedno (Iv 17, 21). U nekim posebnim23 24

Usp. Koncil later. V., Sjednica XII., Konst. Constituti: MANSI 32, 988B-C. Usp. Ef 4, 23.

prigodama, kao to su molitve to se zakazuju za jedinstvo", i na ekumenskim skupovima, slobodno je, pae poeljno, da se katolici zdruuju u molitvi s rastavljenom braom. Takve zajednike pronje doista su jako djelotvorno sredstvo da se izmoli milost jedinstva i prirodno oznauju one veze koje jo povezuju katolike s rastavljenom braom: Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana radi mene, tu sam ja meu njima (Mt 18, 20). No ipak ne valja communicatio in sacris smatrati sredstvom koje bi se bez daljnjega moglo primjenjivati za obnovu kranskog jedinstva. Tim zajednitvovanjem ravnaju poglavito dva naela: da se naznai jedinstvo Crkve, i da se uestvuje u sredstvima milosti. Naznaivanje jedinstva ponajee zabranjuje to zajednitvovanje. Traenje milosti ga ponekad preporuuje. O konkretnom nainu postupanja neka, obazirui se na sve okolnosti mjesta, vremena i osoba, razborito odlui mjesni biskupski autoritet; osim ako biskupska konferencija, prema vlastitim statutima, ili Sveta Stolica ne odlue drugaije. Uzajamno priznavanje meu braom 9. Valja upoznati duh rastavljene brae. Za to se nuno trai prouavanje, kojim se valja baviti po istini i s dobrohotnou. Potrebno je da dobro pripremljeni katolici steknu bolje poznavanje nauavanja i povijesti, duhovnog i bogotovnog ivota, religijske psihologije i kulture to su brai svojstveni. Da se to postigne mnogo pripomau zajedniki skupovi za raspravljanje poglavito teolokih pitanja, na kojima e svi nastupati na ravnoj nozi, samo neka su oni koji pod nadzorom biskupa na tim skupovima sudjeluju istinski strunjaci. Iz takova e se dijaloga jasnije spoznati i kakav je uistinu poloaj Katolike Crkve. Ovim e se putem takoer bolje upoznati miljenje rastavljene brae i podesnije im se izloiti naa vjera. Ekumenski odgoj 10. Teologija i druge znanstvene, osobito povijesne grane moraju se predavati i pod ekumenskim vidom, da bi sve tonije odgovarale stvarnoj istini. Jer, iako je vano da budui pastiri i sveenici budu potkovani u ovako tono razraenoj teologiji, ne polemiki, osobito ne u onome to se tie odnosa rastavljene brae prema Katolikoj Crkvi. Od sveenikog naime odgoja u najveoj mjeri zavisi nuna pouka i duhovni odgoj vjernika i redovnika. I katolici misionari koji rade u istim zemljama gdje i drugi krani neka se, poglavito danas, upoznaju s pitanjima i plodovima to za njihov apostolat proizlaze iz ekumenizma. Nain izraavanja i izlaganja nauke vjere 11. Nain i sustav izlaganja katolike vjere nikako ne smije postati zaprekom dijalogu s braom. Svakako je potrebno jasno izlagati cjelovitu nauku. Nita nije ekumenizmu tako tue kao onaj lani irenizam koji teti istoi katolike nauke i zamrauje njezin pravi i siguran smisao. Ujedno valja i dublje i ispravnije istumaiti katoliku vjeru, nainom i jezikom koji e doista moi razumjeti i rastavljena braa. Osim toga katoliki teolozi koji prianjajui uz nauku Crkve zajedno s rastavljenom braom poduzimaju istraivanja o boanskim otajstvima moraju postupiti istinoljubivo, s ljubavlju i poniznou. Kad usporeuju nauke, neka ne smetnu s uma da postoji red ili hijerarhija istin katolike nauke, jer je razliita njihova povezanost s temeljem kranske

vjere. Tako e se prokriti put kojim e u tom bratskom natjecanju svi biti poticani da dublje spoznaju i jasnije oituju neistraiva Kristova bogatstva.25 Suradnja s rastavljenom braom 12. Neka svi krani pred svim narodima ispovijedaju vjeru u Trojednoga Boga, u utjelovljenoga Bojeg Sina, naeg otkupitelja i Gospodina i neka zajednikim naporom, u uzajamnu potovanju, posvjedouju nau nadu koja ne iznevjerava. Budui da se u ova naa vremena uspostavlja najira suradnju u socijalnim pitanjima, svi su ljudi listom pozvani na taj zajedniki rad, to vie oni koji vjeruju u Boga, no najvie krani, jer ih resi Kristovo ime. Suradnja svih krana ivo izraava onu vezu kojom su meusobno ve sjedinjeni, i u punijem svjetlu pokazuju lice Krista sluitelja. Ta suradnja ve je u mnogim narodima uspostavljena i treba da se sve vie usavruje, poglavito u krajevima gdje se odvija socijalna i tehnika revolucija: bilo da je posrijedi ispravno cijenjenje dostojanstva ljudske osobe, promicanje mira, nastojanje oko socijalne primjene Evanelja, unapreivanje znanosti i umjetnosti u kranskom duhu ili pak primjena mjere ma koje vrste protiv bijed naega doba, kao to su glad i nesree, nepismenost i neimatina, oskudica stanova i nepravina razdioba dobara. U toj suradnji mogu svi koji vjeruju u Krista lako nauiti kako e jedni druge moi bolje upoznati i vie cijeniti i kako da se prokri put prema kranskom jedinstvu.

III. glava CRKVE I CRKVENE ZAJEDNICE RASTAVLJENE OD RIMSKE APOSTOLSKE STOLICE Razlina razdjeljenja 13. Na se pogled okree prema dvjema vrstama razdora to zadiru u neivenu Kristovu haljinu. Prvi su se od njih dogodili na Istoku, bilo zbog osporavanja dogmatskih obrazaca Efekog i Kalcedonskog sabora ili, kasnije, kidanjem crkvenoga zajednitva izmeu istonih patrijarhata i Rimske Stolice. Zatim su drugi, poslije vie od etiri stoljea, izbili na Zapadu iz dogaaj koji se openito zovu reformacijom. Otad se od Rimske Stolice rastavilo vie zajednica, nacionalnih i konfesionalnih. Meu onima u kojih dijelom i dalje postoje katolike predaje i strukture posebno mjesto pripada anglikanskoj zajednici. No ipak se ta razliita odjeljenja meu sobom jako razlikuju, ne samo svojim postanjem, mjestom i vremenom, ve poglavito naravi i teinom pitanja u pogledu vjere i strukture Crkve. Stoga ovaj Sveti Sabor ne potcjenjuje razliitost poloaja raznih kranskih skupina niti mimoilazi veze to meu njima jo postoje usprkos razdjeljenosti, te je, radi izvrenja razborita ekumenskog rada, odluio iznijeti slijedee misli. I. Poseban poloaj istonih Crkava Poseban znaaj i povijest Istonjaka25

Usp. Ef 3, 8.

14. Istona i Zapadna Crkva slijedile su kroz mnoga stoljea svaka vlastiti put, mada povezane bratskim zajednitvom vjere i sakramentalnog ivota. Ako bi se meu njima pojavila neslaganja u pogledu vjere ili crkvene stege, Rimska je Stolica uz zajedniki pristanak vodila. Svetom je Saboru, meu ostalim vrlo vanim stvarima, milo podsjetiti na to da na Istoku cvjeta vie posebnih ili mjesnih Crkava, meu kojima prvo mjesto pripada patrijarkim Crkvama, od kojih se mnoge mogu podiiti da su potekle od samih apostola. Otuda je u Istonjaka prevladavala i prevladava briga i nastojanje da se sauvaju one bratske veze zajednitva vjere i ljubavi koje imaju vaiti meu mjesnim Crkvama kao meu sestrama. Ne valja smetnuti s uma ni to da Crkve Istoka od poetka posjeduju blago iz kojega je Crkva Zapada vie toga preuzela u bogosluju, u duhovnoj predaji i u pravu. A ne valja potcijeniti ni to da su temeljne dogme kranske vjere o Trojstvu i Bojoj Rijei, utjelovljenoj iz Marije Djevice, definirane na ekumenskim saborima odravanim na Istoku Da bi sauvale tu vjeru, one su Crkve mnogo toga pretrpjele i jo trpe. Predajom primljena apostolska batina usvojena je razliitim oblicima i na razliite naine i od samih se poetaka Crkve ovdje ili ondje razliito tumaila zbog razlika u udi i ivotnim uvjetima. Sve je to, pored vanjskih uzroka, dalo povoda razdvajanjima, zbog pomanjkanja uzajamnog razumijevanja i ljubavi. Stoga ovaj Sveti Sabor potie sve, no naroito one koji namjeravaju zauzeti se za obnovu eljenog punog zajednitva izmeu istonih Crkava i Katolike Crkve: neka poklone dunu pozornost ovom posebnom poloaju Crkava Istoka u njihovu raanju i rastu, kao i naravi odnosa to su vladali izmeu njih i Rimske Stolice prije raskola, te neka sebi o svemu tome stvore ispravan sud. Ako se na ovo brino pripazi, bit e to silna korist za namjeravani dijalog. Liturgijska i duhovna predaja Istonjaka 15. Svakomu je poznato s koliko ljubavi istoni krani obavljaju svoju svetu liturgiju, osobito euharistijsko slavlje, izvor ivotu Crkve i zalog budue slave, kojim vjernici, sjedinjeni s biskupom, imaju pristup Bogu Ocu po Sinu utjelovljenoj Rijei koji je trpio i bio proslavljen, u izljevu Duha Svetoga. Tako ulaze u zajednitvu s presvetim Trojstvom i postaju dionici boanske naravi (2 Pt 1, 4). Uslijed toga, slavljenjem Gospodinove euharistije, u tim pojedinanim Crkvama gradi se i raste Crkva Boja,26 a koncelebracijom se oituje njihovo meusobno zajednitvo. U tom liturgijskom bogotovlju Istonjaci prekrasnim himnima veliaju Mariju uvijek djevicu, koju je ekumenski sabor u Efezu sveano proglasio presvetom Bogorodicom, da bi se Krist, prema Pismima, istinski i pravo priznavao Bojim i ovjejim Sinom; osim toga Istonjaci slave i mnoge svece, meu njima i Oce sveope Crkve. Budui pak da one Crkve, mada rastavljene, imaju prave sakramente a poglavito, i to snagom apostolskog nasljea, sveenitvo i euharistiju, kojima su s nama jo povezane najtjenjom vezom, ne samo da je mogua nego se i preporuuje neka communicatio in sacris, ako su okolnosti pogodne i ako odobri crkvena vlast. I na Istoku ima bogatstava onih duhovnih predaja to su dole do izraaja naroito u monatvu. Ondje je naime ve u slavna vremena svetih Otaca cvjetala ona monaka duhovnost koja je potom prela na Zapad i iz koje je, kao iz svog izvora, potekla ustanova latinskog redovnitva, crpei potom iz nje ee novu snagu. Stoga se toplo preporuuje katolicima da ee idu k tim bogatstvima istonih Otaca, koja uzdiu svega ovjeka na razmatranje boanskih stvarnosti.

26

Usp. Sv. IVAN ZLATOUSTI, In Ioannem Homelia XLVI, PG 59, 260-262.

Neka svi znaju da je od najvee vanosti za vjerno ouvanje punine kranske predaje i za izmirenje istonih i zapadnih Crkava poznavati, potivati, uvati i podupirati prebogatu liturgijsku i duhovnu batinu Istonjaka. Posebna stega Istonjaka 16. Osim toga istone su Crkve ve od prvih vremena slijedile vlastite stege to su ih bili potvrdili sveti Oci i sabori pa i ekumenski. Stanovita raznolikost u obiajima i navadama ne samo da ni najmanje ne stoji na putu jedinstvu Crkve ve dapae uveava njezin sjaj i, kao to je gore spomenuto, mnogo pridonosi ispunjenju njezina poslanja. Stoga Sveti Sabor eli ukloniti svaku sumnju te izjavljuje da istone Crkve, svjesne nunog jedinstva svekolike Crkve, imaju pravo upravljati se prema vlastitim zakonima, jer su pogodniji za njihove vjernike i podesniji za dobro dua. Potpuno potivanje ovog tradicionalnog naela, koje se, istina, nije uvijek potivalo, jest jedan od nunih preduvjeta za obnovu jedinstva. Posebno obiljeje Istonjaka gledom na doktrinalna pitanja 17. to je gore reeno o opravdanoj raznolikosti, valja ovdje izjaviti o razliitom teolokom izricanju nauke. Na Istoku su i na Zapadu naime kod istraivanja objavljene istine primjenjivani razliiti putovi i pristupi za spoznaju i ispovijedanje boanskih otajstava. Nije stoga udo da neke strane objavljenog misterija ponekad prikladnije shvaaju i bolje osvjetljavaju jedni nego drugi, tako da za one razne teoloke formule nerijetko valja prije rei da se meusobno dopunjuju negoli suprotstavljaju. to se tie izvornih teolokih predaja Istonjaka, valja priznati da su one zaista izvrsno ukorijenjene u Pismima; da ih liturgijski ivot dalje gaji i izraava; da ih hrani iva apostolska predaja i spisi istonih Otaca i duhovnih pisaca; da tee za ostvarenjem pravog ivota, pae za punim promatranjem kranske istine. Ovaj Sveti Sabor zahvaljuje Bogu to mnogi istoni sinovi Katolike Crkve, koji tu batinu uvaju i ele je ie i punije ivjeti, ve ive u punom zajednitvu s braom zapadne predaje; on izjavljuje da svekolika ta duhovna i bogosluna, disciplinarna i teoloka batina u raznim svojim predajama pripada punom katolitvu i apostolstvu Crkve. Zakljuak 18. Dobro razmotrivi sve to ovaj Sveti Sabor ponavlja ono to su izjavili proli sveti sabori i rimski prvosveenici: da bi se zajednitvo i jedinstvo obnovilo ili sauvalo ne valja stavljati... nikakva drugog tereta osim... potrebnih stvari (Dj 15, 28). Nadalje, silno eli da se, radi postupnog ostvarenja tog jedinstva ubudue poduzimaju svi pokuaji u raznim ustanovama i oblicima crkvenog ivota, poglavito molitvom i bratskim dijalogom o doktrini i o hitnijim potrebama pastoralne slube u nae vrijeme. Isto tako, preporuuje pastirima i vjernicima Katolike Crkve povezanost s onima koji ne ive vie na Istoku, nego daleko od svoje domovine, da bi rasla bratska suradnja s njima u duhu ljubavi i bez svakog traga svadljiva nadmetanja. A ako se to djelo bude svim srcem promicalo, Sveti se Sabor nada da e pasti zid to dijeli Istonu i Zapadnu Crkvu, da e najzad biti samo jedna kua, uvrena ugaonim kamenom Kristom Isusom, koji e od obojega uiniti jedno.27 28 II. O rastavljenim Crkvama i crkvenim zajednicama na Zapadu27 28

Usp. Koncil firentin. Sjednica VI., Definicija Laetentur caeli: MANSI 31, 1026E. Usp. Rim 6, 4.

Poseban poloaj tih zajednica 19. Crkve i crkvene zajednice koje su se rastavile od rimske Apostolske Stolice ili u onoj prevanoj prekretnici to je na Zapadu zapoela ve krajem srednjeg vijeka, ili pak u kasnija vremena, povezane su s Katolikom Crkvom naroitom srodnou i vezama, zbog duga ivota kranskog naroda u crkvenom zajednitvu tijekom prolih stoljea. A budui da se te Crkve i crkvene zajednice zbog razliita postanja, nauke i duhovnog ivota mnogo razlikuju ne samo od nas ve i meu sobom, preteko bi bilo pravo ih opisati, pa se toga ne mislimo ovdje laati. Mada ekumensko gibanje i elja za mirom s Katolikom Crkvom nisu svagdje prevagnuli, mi se ipak nadamo da e pomalo u svima narasti ekumenski osjeaj i uzajamno tovanje. No ipak valja priznati da izmeu tih Crkava i zajednica i Katolike Crkve ima vrlo krupnih nesuglasica, ne samo onih povijesne, socioloke, psiholoke i kulturne naravi, ve u prvom redu nesuglasja u tumaenjima objavljene istine. A da bi se, usprkos tim razlikama, lake mogao uspostaviti ekumenski dijalog, u ovom to slijedi elimo iznijeti neto to moe i mora biti temelj i poticaj ovom dijalogu. Vjera u Krista 20. Mi imamo ponajprije u vidu one krane koji javno ispovijedaju Isusa Krista kao Boga i Gospodina, jedinog posrednika izmeu Boga i ljudi na slavu jednoga Boga, Oca, Sina i Duha Svetoga. Naravno, znamo da ima ne malih odudaranja od nauka Katolike Crkve, pa i od nauke o Kristu, utjelovljenoj Bojoj Rijei i o djelu otkupljenja, zatim o misteriji i slubi Crkve, o Marijinoj ulozi u djelu spasenja. Ipak se radujemo videi gdje rastavljena braa upiru oi u Krista kao u izvor i sredite crkvenog zajednitva. Takla ih je elja za sjedinjenjem s Kristom i nagoni ih da sve vie i vie trae jedinstvo, kao i da svagdje pred narodima posvjedoe svoju vjeru. Prouavanje Pisma 21. Ljubav i potovanje i upravo kult prema Pismima navode nau brau na postojano i radino prouavanje Svetih stranica: Evanelje je doista sila Boja za spasenje svakomu vjerniku, kako u prvom redu idovu tako Grku (Rim 1, 16). Zazivajui Duha Svetoga trae u Pismima Boga kao onoga koji im govori u Kristu, Bojoj Rijei za nas utjelovljenoj, koga su pretkazali proroci. U njima promatraju Kristov ivot i ono to je boanski Uitelj na spas ljudima uio i uinio, poglavito otajstva njegove smrti i uskrsnua. No kad od nas rastavljeni krani ustvruju boanski ugled Svetih knjiga, oni drugaije nego mi, i to svaki na svoj nain, osjeaju odnos izmeu Pisma i Crkve. Prema katolikom vjerovanju, vjerodostojno crkveno uiteljstvo ima u Crkvi posebno mjesto u izlaganju i propovijedanju pisane Boje rijei. Pa ipak, boanske su rijei u samom dijalogu izvrsno orue mogue Boje ruke da se polui ono jedinstvo to ga Spasitelj prua svim ljudima. Sakramentalni ivot 22. Kad se god, prema Gospodnjoj ustanovi, sakramenat krsta ispravno dijeli i s dunim raspoloenjem prima, njime se ovjek istinski pritjelovljuje Kristu raspetom i proslavljenom i preporaa se na udionitvo u boanskom ivotu, prema onoj Apostolovoj: Suukopani s njim u krtenju, s njim ste i suuskrsnuli vjerom u snagu Boga koji ga uskrisi od mrtvih (Kol 2, 12).

Krst je dakle sakramentalni vez jedinstva meu svima koji su njime preporoeni. No ipak je krst po sebi poetak i polazite, jer je on sav ustremljen na postizanje punine ivota u Kristu. Stoga krst smjera k cjelovitom ispovijedanju vjere, cjelovitom uklapanju u ustanovu spasenja kakvu je sam Krist htio i, konano, k cjelovitom ucjepljenju u euharistijsko zajednitvo. Zacijelo, od nas rastavljene crkvene zajednice nemaju s nama punog zajednitva to proistjee iz krsta, i mi vjerujemo da one, naroito zbog nedostatka sakramenta reda, nisu uuvale izvornu i cjelovitu sutinu euharistijskog misterija. Ipak one, kad na Svetoj veeri vre spomen smrti i uskrsnua Gospodinova, ispovijedaju da ivot znai biti u Kristovu zajednitvu, te iekuju Kristov slavni dolazak. Stoga je potrebno da predmet dijaloga budu nauka o Gospodnjoj veeri, o ostalim sakramentima, bogotovlju i crkvenim slubama. ivot u Kristu 23. Kransko se suivljenje ove brae hrani vjerom u Krista, podrava ga milost krsta i sluanje Boje rijei. A oituje se u privatnoj molitvi, u razmatranju Biblije, u kranskom obiteljskom ivotu, u bogotovlju zajednice sabrane da hvali Boga. Inae njihovo bogosluje sadri ponekad znatne elemente zajednikog starog bogosluja. Vjera kojom se Kristu vjeruje donosi plodove u hvaljenju i zahvaljivanju za dobroinstva primljena od Boga. K tom pridolazi iv osjeaj za pravdu i iskrenu ljubav prema blinjemu. Ta je pak djelatna vjera urodila i ne malim brojem ustanova za uklanjanje duhovne i tjelesne bijede, za promicanje odgoja mladei, za ovjenije uvjete drutvenog ivota, za uvrenje posvudanjeg mira. A ako meu kranima mnogi i ne shvaaju evanelje u udorednim pitanjima kao i katolici, niti doputaju ista rjeenja za one tee pobleme dananjeg drutva, oni ipak kao i mi hie prianjati uz Kristovu rije kao izvor kranske jakosti i pokoravati se Apostolovoj zapovijedi: I to god htjednete rei ili uiniti, neka sve bude u ime Gospodina Isusa! Po njemu zahvaljujte Bogu Ocu! (Kol 3, 17). Odatle moe zapoeti ekumenski dijalog o moralnoj primjeni evanelja. *** Zakljuak 24. Poto smo tako ukratko izloili uvjete u kojima se eto odvija ekumenski rad, i naela prema kojima se on mora ravnati, puni vjere okreemo svoj pogled prema budunosti. Ovaj Sveti Sabor potie vjernike da se uzdre od lakoumnosti i nerazborita ara, jer bi to moglo nanijeti tete napretku jedinstva. Njihov naime ekumenski rad moe biti samo potpuno i iskreno katoliki, a to znai vjeran istini to smo j primili od apostola i Otaca, suglasan s vjerom koju je Katolika Crkva uvijek ispovijedala; ujedno ima teiti za onom puninom kojom Gospodin hoe da se tijekom vremena uveava njegovo Tijelo. Ovaj Sveti Sabor silno li da pothvati sinova Katolike Crkve slono napreduju s pothvatima rastavljene brae, a da se putovima providnosti ne postavlja nikakva prepreka i da se ne nanosi teta buduim poticajima Duha Svetoga. Osim toga, izjavljuje da je svjestan kako ovaj sveti cilj: izmirenje svih krana u jedinstvu jedne jedincate Crkve Kristove, nadilazi ljudske snage i sposobnosti. Stoga svu svoju nadu polae u Kristovu molitvu za Crkvu, u Oevu ljubav prema nama, u silu Duha Svetoga: A nada ne razoarava, jer je ljubav Boja razlivena u naim srcima po Duhu Svetom koji nam je dan (Rim 5, 5).

Sve ovo, u cjelini i u pojedinostima, to je u ovom Dekretu odreeno, prihvatie Oci Svetog Sabora. I mi apostolskom vlau od Krista nam predanom sve to, zajedno s asnim Ocima u Duhu Svetom odobravamo, odluujemo i odreujemo te zapovijedamo da to to je saboski odreeno na slavu Boju bude proglaeno. U Rimu, kod Svetog Petra, dne 21. studenoga 1964. Ja, PAVAO, biskup katolike Crkve (slijede potpisi Otaca)