1

Unius copiosum monachi senescentis opus [Poduže izlaganje jednog žurno ostarijevajućeg samostanca]

Opširnije: monah p. Mate

2

Mate Lukač L'éthique théologique chrétienne repensée Au Carrefour parmi des Savoirs en Philosophie et en Sciences. Préface de Denis Müller (Genève). 2 volumes Reihe: Etudes de théologie et d'éthique Bd. 15, 2019, 1618 S., 139.90 EUR, 139.90 CHF, gb., ISBN 978-3-643-80277-4 Pour accéder aux faits qui dévoilent notre constitution et nos motivations et qui nous indiquent ce qui initie nos actions, la théologie se doit d’en connaître les langages. Avec ses technologies nouvelles, la science est à même de modifier les environnements qui façonnent nos comportements. La théologie doit surmonter la tentation qui ossifie son discours, elle doit le traduire dans une communication intelligible et accueillante à l’écoute ‘séculière’. Cette étude vise à mener au clair les mouvements au carrefour des savoirs rencontrés en vue d’une réflexion théologique revigorée. L’auteur est un dominicain. Il est docteur en psychologie clinique et docteur en théologie systématique/éthique. Il vit et travaille en Suisse Alémanique.

Lieber Herr Doctor theologicae sapientiae, Pater Mate Lukač,

vor mir liegen die 2 Teilbände Ihres monumentalen Werkes: ich darf Ihnen ganz herzlich gratulieren! Da ist Ihnen ein großartiger Wurf gelungen: Die Kollegenschaft nah & fern wird aufhorchen, die ReihenHerausgeber - vor allem der umtriebige Prof. Denis Müller (den ich via cc herzlich grüße) - dürfen stolz sein auf ein solch imposantes Werk in der Edition Etudes de théologie et d'éthique. Ihr

Michael J. Rainer -- Dr. Michael J. Rainer Cheflektor Lektorat Theologie - Religionswissenschaft - Philosophie LIT Verlag Münster - Berlin - Wien - Zürich - London Fresnostraße 2 D-48159 Münster Tel: ++49 (0) 251-620 32-0 Fax: ++49 (0) 251-23 1972 E-Mail: rainer@lit-verlag.de

3

4

5

6

Riječ-dvije o čemu je Kad bi se malo „i“ zamijenilo s malim „u“, pravac bi izgledao bistar, prohod određen, ostvarenje podrazumljivo. Tako se nekako priličila velika zamisao Drugog Vatikanskog s kojom je Crkva nakanila biti „u“ svijetu. Popraćena svojom teologijom, držala je da joj je o svijetu bilo sve poznato - svakako, usmjerila mu se s takvim uvjerenjem. Kad mu se počela pobliže primicati, izgledalo joj je neobično da ju svijet vidi neobičnu. Očito, u susretu njezine teologije s 'jezikom svijeta' nešto se maglilo u među-prijevodima. Kako to - znalo je banuti usputno pitanje - da je Crkvi uopće padalo na pamet podržavati odstojanje od svijeta? Jer, bljesnulo bi onda prisjećanje, već u prvim odlomcima prve Knjige prvoga Saveza stoji izričit poziv, zapravo zapovijed, da ono jedino umno među stvorenjima treba početi, nastaviti i ustrajati oblikovanjem 'sirovog' prostora u plodno-pozivno prebivalište. Moralo se negdje nekako nešto zbiti kad je odgovor tomu pozivu postajao do te mjere magličav da je upravo razmak sa svijetom izgledao krjepostan. I, kako je to odstojanje trajalo, gledanje iz daljine postajalo je sve sklonije pothranjivati pretpostavke umjesto provjerljivog uvida u stanje s one druge strane - u stanje kako misli 'svijet'. I tako, u krotkom nehaju, ispotiha su brečali slojevi neznanja. Već od sedamnaestog stoljeća znanost je postajala vještija i pouzdanija u pokazivanju činjeničnog stanja nekih dijelova 'svijeta' nego što su to općile klasične prenositeljice nauke. Od tada, svaki porođaj novonastalih znanosti pratila je ili izričita ili uključena uvjerenost: Ako stvarno znamo kako su stvari, onda smo to mi koji kazujemo kako 'stvari' smiju i trebaju biti. U prijevodu, 'stvari' su postajale nazivnica kako za odnose među okružnim predmetima i ostalim organizmima tako i za podrazumijevanje uzroka tih međuodnosa. Jer su, neizbježivo, iznicale nove znanosti, i jer je svaku hranila slična sklonost, događali su se smjeli među-sudari, izbirljiva mimoilaženja, izoštreni nesporazumi, odlučne osude. I tako, premoć u ocrtavanju smjera kako 'stvari' jesu i smiju biti prisvajala je ona znanost koja je umjela priopćiti očiti uspjeh u razotkrivanju izvorne uzročnosti događanja. Dogodilo se da su u drugoj polovici 20. stoljeća iskakale iznad ostalih ove dvije znanosti: jedna 'tvrda' - biologija, i jedna 'meka' - kulturna antropologija. Sa svojim pokazivanjem genetičkog uvida u samo tkivo organizma, biologija se nametnula kao otkrivačica 'tajne života'. I onda, podrazumijevalo se, upravo bi njoj pripadao pridjev najosposobljenijeg uvida u ljudski sadržajni sklop. Dosljedno, snažilo je ponavljanje: tko pozna pravu narav, mjerodavan je propisati prikladne zakonitosti njenog smjeranja. Žurno i ponosno biologija je najavljivala odriješitu zamjenu prethodnim poimanjima o 'stvarima' i njihovim uzrocima. Sluteći nastup njene tehnološke moći, teologija se jednostavno uplašila i, po navici, počela se pokazivati veoma poduzetno u propisivanju što nije dopušteno, što mora biti zabranjeno. Upravo su se tada neskromno samo-vrjednovani teološki bio-etičari počinjali iskazivati kao uviđavni braniči svih vrednota koje pripadaju ljudskom dostojanstvu.

7

Rame uz rame u posljednjim desetljećima 20. stoljeća, biologe je pratio pridjev zanatlija, a definicija intelektualca bila je suznačna s kulturnim antropolozima. Doista, pokazivalo se, gotovo bez ikakve pomoći biologije, da je kulturna antropologija bila u stanju ponuditi uvide u ono ljudsko prirodno tkivo koje je još uvijek ostalo nenatrunjeno civilizacijom. I tako, ako itko, počelo se priznavati, onda je upravo ta disciplina raspolagala umijećem razabiranja 'iskonske' tvorevine ljudske prirođene zbilje. Jer, u njenom pokazivanju, stanovite crte 'naravi' te (tamo daleke, primitivne) i ove (nama bliske, civilizirane) ističu nešto što ne sliči na 'isto'; a, jer se to nešto ne svodi niti upućuje na neko pokazivo biološko svojstvo, onda razliku smije ovijati upravo sadržajni pojam onog drugoga izvora, kojemu je doličilo biti nazvan 'kultura'. Sam pojam podrazumijeva neizbježivo oblikovanje biološke prirođenosti od samoga trenutka u dodiru sa zbiljom 'svijeta'. Ali eto, dogodilo se nekako [aljkavo nepripremljeno, izbirljivo nemarno, udobno lijeno], da su upravo ti uvidi kulturne antropologije u uzročnu moć oblikovanja ljudskih razlika uglavnom zaobišli pozornost teologije. Jedan, među inim razlozima, da je teologija ostajala po strani ponudivih podataka i 'tvrdih' i 'mekih' znanosti, uvjerljivo je povezan s veoma zahtjevnim pristupom u vjernom razabiranju njihovih sadržaja. Jedan drugi razlog uključuje, popratno, stanovito pribojavanje: što ako snaga tih uvida prijeti oslabljenju davno i postojano usvojenih postavki u oblikovanju vlastitih pogleda i izgrađene doktrine! Razgledano u svojoj pozadini, odlučno svojstvo koje prožima tok znanosti prepoznaje se u njenoj sklonosti prema popravljivosti – pomicanje uviđavnim nadilaženjem uzaludno štetnih promašaja. U usporedbi, teologija se ustrajno pothranjivala opravdavanjem usvojene 'istinitosti'. Stečen i uvjerljivo pokaziv uvid potvrđuje ishod u kojemu strastvena privrženost vlastitom pogledu - kako u granicama pripadne tako i kod susjednih disciplina – uspijeva kradomice osnaživati samo-interesnu neosjetljivost prema ponudi s druge strane. Sama znanost je naviknuta na skrajnja razilaženja u poimanju i postupku istraživanja među njenim pokretačima. Pretežno, tu je na snazi učestala pojava izvježbanog 'akademskog tribalizma'. Jedna druga popratna pojava, koja se udomaćila rano i postojano i u teologiji, izražena je zavodljivom pozivnicom načela: „pick-and-choose“ (izdvoji proizvoljno i onda usvoji podobno). Tu se teologija vješto snalazila u preskakanju praga osjetljivosti koji uspijeva 'rastegnuti' intelektualno poštenje. U prijevodu: u želji da sačuva svoju 'tradicijski osiguranu' čistoću pred zamršenim zbivanjima u susjedstvu, teologija je umješno pothranjivala i štitila svoju intelektualnu lijenost. Nije nepoznato da je teologija u toku svoga dugotrajnog iskustva naučila vrijednost opreza. Nerijetko je svjedočila i prizore u kojima i veoma inteligentni umnici - čiji je inače doprinos postavljanju i rješavanju važnih problema bivao izrazito prepoznat i zbiljski cijenjen - znaju 'mlatnuti' i kolosalne neumješnosti. Kad bi to iznicalo sa strane umnika one znanosti koja je bila osposobljena tehnologijom, neposredne posljedice bi izgledale predvidive, upozorenja osnovana i prilagođeni postupak izgledan. Naprotiv, ako bi 'ishitrene' tvrdnje počivale na već stečenom autoritetu njihovih začetnika, predviđanje njihovih izravnih posljedica postajalo je otežano, dalekosežni uvid oslabljen, prikladan odgovor nepripremljen.

8

Pojmljivo zapažanje dopušta uvid razlike: dok tehnologija raspolaže s pokazivom promjenom, 'teorija' igra s prijevodnom prevarom. Iako zakašnjela provjera uspijeva razbistriti stanje, postupak i ishod događanja, netko tu ostaje neizbježivi gubitnik. Poznato je kako je i jezično veoma vješti Sveti Jere 'usađivao' bijelu dlaku u glavu Svetomu Augustinu koji se nije snalazio u jeziku Grka [a 'Grci' nisu podnosili da ih se ne čuje: mladi Philipp Melanchthon je osposobio Martina Luther-a da iz grčkog prevede na njemački Novi Zavjet, sa čim je zauvijek zadužio svoju naciju; Friedrich Schleiermacher je tako virtuozno provlačio svoju teološku prozu kroz najtanje niti 'grčke' osjetljivosti da su iz dogmatičara Karl Barth-a isplivavale sve dugine boje zavisti; kad je Friedrich Nietzsche procijedio 'čiste' filozofske kategorije kroz osjećajne staze svoje 'grko'-uobrazilje, zaključak je izgledao neizbježiv: „Kant je postao idiot“]. Iako je i sam bio stranac u govoru 'Grka', Sveti Toma Akvinski – najvještiji detektiv među svecima – htio je zamjetno osvetiti svoga prijatelja Augustina (mada ga je i sam u znakovito čestim navođenjima pokazao izrazito ranjivim). I tako, baš kad je bila riječ o jednoj vrsti posebnog ljudskog ponašanja - naznačenog pojmom grijeha – Toma koristi prigodu: „Hieronimus dicit quod sicut Deus est perfector boni, ita Diabolus est perfector mali. Sed Deus est directe causa bonorum nostrorum. Ergo Diabolus est directe causa peccatorum nostrorum“ (Ia-IIae q.80 a.1 arg 2). Neka zna čitavi svijet, htio je obznaniti Toma, da nikome drugome kao svetomu Jeri – sto mu svetaca dalmatinskih - nije moglo pasti na pamet pripisati đavlu tako zastrašujuće usporedivu moć. Točno, ta, svetački drmnuta, budalaština brzo i uspješno je nadišla svetačko među-ogledavanje Jere i Augustina. Dugoročnije posljedice, polako i ustrajno, isplivavale su i u takvim misionarski samodopadnim teološkim propovijedanjima gdje se gubio svaki trag nebeskom pozivu da, osposobljen, čovjek smije i treba njegovati prostor svoga prebivanja. Ali eto, stvorenje, sazdano na sliku Stvoritelja, postajalo je takvom teologijom i podcijenjeno i obezvrijeđeno i podređivano izravnom demonskom hiru. U Stvoriteljevu planu trebalo ga je njegovo stvorenje priznati i slaviti s najodlučnijim osposobljenjem cijeloga svoga bića. Ali eto, usvajanjem i takve svetački ishitreno prosute prosudbe, ili mu to netko direktno osujećuje ili je poletno opominjan teološko-misionarskim učenjem da mu je zadatak u ovoj 'suznoj dolini' jaditi nad osjetilnim prohtjevima svoga bio-naslijeđa. Dakako, Toma nije izostavio spomenuti zavidnu oružnicu vraškog 'šaputanja', posebice teolozima ogrnutim plaštem moralnog prosuđivanja. Među njima, to svatko zna, u središtima rimskih škola teologije isticao se pred, za vrijeme i nakon Drugog Vatikanskog ekumenski cijenjeni, svetački skromni, crkveno uznemirivani njemački moralni teolog Bernard Häring. Pozvan u uvaženu američku instituciju u Washington-u da razvedri nasrtaj eksperimentalnih znanosti u poimanju ljudskih vrednota, prodorni um oca Bernarda brzo je razvidio i obrazložio stanje. Zastrašujuća prijetnja, shvatila je pronicava pamet velečasnog oca Häring-a, razabire se u izopačenom vrednovanju jednog Amerikanca čiji je izvorni učitelj bio jedan Rus. I tako, profesor Häring obznanjuje zabrinutom svijetu stanje u kojem je Amerikanac predlagao da se čitavo saznanje o ljudskom ponašanju svodi na promatranje norveškog štakora u Skinner-ovu zatvoru, a da je upravo ruski fiziolog Ivan Pavlov, otkrivač pasje nesuzdržive slinavosti pri zveckanju zvonca, sastavljao

9

Staljinu priručnik za ispiranje ljudskog mozga. Prodrijeti u taj pakosno prikriveni naum američkog sljedbenika ruskog eksperimentatora u vidu korjenitog otklanjanja pogubnih posljedica zahtijevalo je snažno snalažljivu i izuzetno dokučivu moralnu smjelost. Odavna prokušana, duhovno prožeta brižnost oca Häring-a providila je pristup prijetećoj tmini. Rutinski izvježban u upotrebi onih pridjeva čiji slijed mori stid, velečasni Häring je s njima obojio Amerikanca kao promicatelja prijetećih kontrola u odgojnom oblikovanju koje prožimaju prikriveni prezir slabih i nejakih, a ruskog poklonika snazi sile koja uspijeva mlatiti mase obdario je priznanjem trenera ludila. U usporedbi s pokušajima kako se besramno iskrivljuje, zlobno podvaljuje i neskrupulozno laže, rijetko netko nadmašuje ovako umješno proziranje duhovnog oca Bernard-a. [Netko je mogao šapnuti velečasnom profesoru morala kako počinje pismo Ivana Pavlova sovjetskom saboru kad je 1934. ubijen Staljinov protivnik Sergej Kirov: «Мы жили и живём под нeослабевающим режимом террора и насилия. Тем, кто злобно приговаривает к смерти массы себе подобных и с удовольствием приводит зто в исполнение, ... едва ли возможно остаться существами чувствующими и думаюущими человечно...Пощадите же родину и нас» - Živjeli smo i živimo u vrijeme neprestane strahovlade i nasilja. Onima koji na najokrutniji način osuđuju mnoštvo ljudi na smrt i sa zadovoljstvom ostvaruju tu osudu ( …) ne može ih se uopće zamisliti da postoje kao ljudska bića koja misle i koja osjećaju…Zaklinjem vas, zaštite nas i našu domovinu.] Ako se dogodi da 'svjetovni' kolege u ovakvom stilu ophođenja velečasnog oca Bernarda prepoznaju poopćenu sklonost crkvenjačkih umnika u hrvanju s prijetnjom 'zle znanosti', onda se s lakoćom da naslutiti kako izniču predrasude o dometu teološkog rasuđivanja. Iz pozornog sagledavanja izroni uvid koji pokazuje da moralni teolog svojim preskakanjem zamjećivanja razvojnih događanja koje oblikuje iskustvena zbilja veoma uspješno muti micanje mudrosti. Ako itko, onda sasvim postojano upravo teologija pamti kako su i veoma uzvišeni umovi njenih daljnjih ili neposrednih susjeda umjeli zlobiti u svojim među razračunavanjima. U britko izoštrenoj ironiji, Danac Sören Kierkegaard – i filozof i teolog i pjesnik i prozni umjetnik – odaje divovsku zamisao kojom je um njemačkog filozofa Friedrich Hegel-a 'uspijevao' vunastim jezikom dijalektičke akrobacije svesti sve proturječnosti u idealno razumno jedinstvo. Austrijanac Karl Popper, filozof znanosti, prokazuje sa srditim uzbuđenjem kako nitko kao Hegel i Hegelovci nije uspio tako moćno isprljati njemački jezik. Kad je riječ o Hegelovoj misli [usput: jezična muljaga Hegel-a i njegovih olakšavala je 'neodoljive propusnice' i fašizmu i komunizmu], onda je prezir njegove jezične maglovitosti potvrdan, makar bio upućen i od inače u jedva nečemu prihvatljivoga Popper-a. Suglasni u ovom prepoznavanju, jedan 'vid' koji napose razdvaja Kierkegaard-a i Popper-a počiva u poimanju kršćanstva. Po vlastitom priznanju, filolog Friedrich Nietzsche i filozof Ludwig Wittgenstein smatraju se izrazito zainteresiranim čitateljima Kierkegaard-ove riječi. Ako već postoji tako nešto čemu se smije pripisati vjerodostojan pojam kršćanskog uvjerenja, onda, po osobnom očitovanju obojice, to se smije pripisati upravo Kierkegaard-u. Iako nema naznake da je Popper pratio kršćansko poimanje kod Kierkegaard-a niti je očito da ga je i inače imalo zanimalo teološko slovo, Popper ne oklijeva izjasniti svoju procjenu same naravi teološkog

10

smjeranja. Uhodano Popper svoje zaobilazno dokazivanje navijesti nekom neočekivano 'dubokom' tvrdnjom koja uspije izazvati pozornost slušatelja. Očito je zanimljivo čuti njegovo 'otkriće' u čemu se razlikuje jedna 'sitna' ameba od jednog 'krupnog' fizičara: ako ameba napravi pogrješku, dokončano joj je opstojanje; kad pogriješi Einstein, to je podrazumljivi način eksperimentalnog ophođenja. Pripremivši tako uvod u uzročnu djelatnost i narav njenih posljedica, Popper primjenjuje svoj uvid u objašnjenje jedne povijesne zbilje gdje je teologija usporediva s pogrješkom u kojoj ameba ugiba. Kao što svak zna, podsjeća Popper, teologija je svojim učenjem uzrokovala dramatično stradanje jedne rase. I jer je sasvim vjerojatno da će njeno učenje i opet prouzročiti slične tragedije, teologija je u svojoj naravi očita pogrješka. Da njegov 'religiozni pogled' ne bi ostao isključivo na takvoj tvrdnji, Popper, zavisno o slušateljstvu, uspijeva s lakoćom rastegnuti obrise svoje humanističke dalekovidnosti s prigodnom napomenom da posebni sklop okolnosti ne isključuje mogućnost da neke religiozne ponude smiju biti 'humanistički' vrjednovane. Neosporivo, u zamašnom proizvodu svojih iznošenja i objašnjenja, Popper je stekao i prijatelje i pristaše čiji je osobni doprinos u znanosti i filozofiji praćen značajnim priznanjima. Svejedno, filozof Ludwig Wittgenstein - koji i inače nije podnosio umovanje koje propušta proturječje u svoje oblikovanje – dao je do znanja kako ga dira Popper-ova 'doktrina' da mu je, na jednom zajedničkom skupu, pokušao usijanim ožegom 'ohladiti' mozgove prostore [Popper niječe ozbiljnost prizora; cijela knjiga dokumentira i samu zbilju i njenu pozadinu.] Kad bi, u posljednjim desetljećima dvadesetog stoljeća, zajedno prošetali glasovitom pariškom avenijom Champs-Élysées najpoznatija lica filma, pjesme i intelektualnog dosega, kulturni antropolog Claude Lévi-Strauss, pobrao bi, po općem priznanju, naslov 'prvotne zvijezde'. Lévi-Strauss zauzimao je zamašno prestižni prostor: profesor na College de France, član Francuske Akademije, naslovnik u L’Herne (gdje zavrijeđeno izabrani mozgovi vrjednuju nacionalnog umnika). U jagmi među francuskim jezikoslovcima, psihoanalitičarima i filozofima, Lévi-Strauss je lebdio iznad svih kao neprikosnoveni strukturalist. On, iznad svih ostalih, izgledao je raskošno osposobljen objasniti i izbirljivom prozom prikazati i najsloženije pojave kako u svjetovima civilizacije tako i u prostorima iskonske ili primitivne prirode upravo s pojmom struktura. I, predvidivo, njegova naglašeno autoritativna tvrdnja da najopasnije zlo u svijetu proizlazi iz monoteizma osnaživala je znatnom dijelu francuske inteligencije osjećaj istoga uvjerenja. Jer su, isticao je, misionari svojim propovijedanjem nastojali oslabiti plemensku privrženost vlastitim mjesnim božanstvima, u posvojenom klanskom skladu bi se budio početak nereda, slabila struktura ritualnog ophođenja, postajao razjedinjen zajednički međuodnos. U jednu riječ, uvod monoteizma u idiličnu strukturu idolatrije mrsio je njihov prirodni sklad. Jer je Lévi-Strauss sa stilski umješno razrađenom prozom uspijevao oslikavati stanja i zbivanja u dalekim prostorima i kad su podatci zbilje ostajali namjerno ili nemarno previđeni, jedan neobični stilist se pozabavio njegovim 'stilom'. Kad se sastane 12 međunarodnih kolega i pričaju o njegovom stilu, iskrsne suglasnost da nitko ne nadmašuje riječnu osobitost kulturnog antropologa Clifford Geertz-a sa sveučilišta Princeton. Geertz-ova izoštreno satkana proza osposobljena

11

je probiti i prostornu poru kroz sedmo-slojne sumporasto-olovne naslage čistilišnih mrginja i pokazati tminu u prostoru paklene Gehenne. Točno je, ističe i Geertz, da je Lévi-Strauss ispisao zanimljive ocrte životnih ophođenja u dalekim prostorima davnih vremena, nagovješćujući tako i neprokušane pristupe antropološkom zamjećivanju. Ali, eto, dogodilo se da je izniknula slutnja - i Lévi-Strauss je znao kako se to događa – da treba pokazati da i uzornoj tradiciji francuske kulturne antropologije dolikuje i jedna 'sitna' preusmjerenost. Iako je, dakako, dolično da ona i dalje nastoji bistriti saznanja o ljudskim skupinama u dalekim prostorima, vrijeme je pak da njena ojačana pozornost preusmjeri svoju pogled na neposredni prostor u kojemu nenadmašivo pronicavi uvidi Lévi-Strauss-a rasvjetljuju sveprisutnu strukturnu djelatnost „ljudskog duha“. Jer ju je naveliko zadužio, kulturna antropologija treba služiti izrazitoj veličini Lévi-Strauss-a. Upitan, u vrijeme primicanja dobnom dokončanju, kakve smjernice predviđa u antropološkom istraživanju, Lévi-Strauss je s velikodušnim zanosom tresnuo izjavu: je m'en fous! – kad nema mene, neka slobodno uvene! E, pa, znaju i oni kako se to radi: kad uzvišena ikona u jednoj kulturi poosobi spoznajni doprinos svoje intelektualne discipline, oštro pero jedne druge kulturne tradicije uspije skratiti visinu, istančati širinu, pretrpati dubinu te ikone – i tako je Amerikanac Geertz, baš drugarski, obio 'strukturni' domet Francuza Lévi-Strauss-a. Svejedno, utješno za Lévi-Strauss-a, među promicateljima prosvjetiteljstva u njegovom nekadašnjem 'prosvjetiteljskom' prostoru traje tvrdnja o uzročnoj poveznici između najzamašnijeg zla i monoteizma. Kao što je francuski antropolog Lévi-Strauss svojim strukturalizmom ustrajno razjašnjavao razorni utjecaj monoteizma u društvenim odnosima, britanski zoolog Richard Dawkins i njegov suradnik američki kognitivni filozof Daniel Dennett pokušali su još strastvenije obrazložiti bezboštvo svojim darvinizmom. Jedan za drugim objavili su knjižne argumente da je vjera u jednoga Boga neosnovana, suvišna i štetna. Argumente su im čitali i njihove kolege nevjernici i, neumilno, izražavali uvjerenje da snaga njihova dokazivanja ne zaslužuje ni uvod u prvi semestar logičkog razmišljanja. Niti odrastao u obitelji vjerovanja niti postao vjernik u toku odrastanja, paleontolog Stephen Jay Gould sa sveučilišta Harvard procijenio je da je tumačenje tog dvojca evolucije – Dawkins/Dennett – isto tako trijezno suvislo kao što je najezda pakistanskih talibana blago susretljiva. Pristaje svejedno istaknuti da su obojica veoma spretni igrači zavodljivog uvjeravanja. Dennett poziva čitatelja da na trenutak zamisli jedno stanje naoko nepomičnih 'elementa'. Pod snagom neočekivanih promjena u okružju dogodi se neko 'pomicanje' unutar tih elemenata koje u njima 'izaziva' prilagođavanje novo nastalom stanju. Kad čitatelj onda zamisli jedan tako dugi niz trajanja u kojem se 'redaju' promjene i prilagođavanja, neće mu izgledati nevjerojatno da će u 'procesu' izniknuti sve složenije osposobljenje za prilagođavanje nastalim promjenama i, što je veoma značajno, sposobnost utjecaja na način nastajanja tih promjena. Nakon što je čitatelj ostao ustrajno u 'zamišljanju', Dennett je već preskočio u slijedeće poglavlje svoga argumenta gdje 'zamišljeno' nije više teoretska postavka nego uzeto za gotovo kao stvarno stanje stanovitoga razvojnog stupnja života koje je evolucija tokom vremena ostvarivala u postojeće oblike djelatnosti – uključivši i „kognitivno filozofsko

12

tumačenje evolucije“. Dawkins se proslavio svojom ranom predstavom o 'herojskoj' sposobnosti gena čijoj su održivosti podređeni svi oblici ljudskog postojanja. Dawkins-ov učitelj, etolog Nikolaas Tinbergen, upitao je jednom prigodom svoga kolegu i su-dobitnika Nobelove Nagrade Konrad Lorenz-a koji je najmanji broj zapažanja nekog ponašanja gdje bi bilo dolično označiti ga kao sasvim svojstvenu pripadnost dotičnom organizmu. Barem pet puta, odgovorio je uvjerljivo Lorenz. Vidio sam te, reče mu Tinbergen, najmanje pet puta kako si i kod samo jedne, sasvim slučajne, pojave upisao 'empirijsku' potvrdu zakonitosti. Za razliku od 'nedužnih' zadirkivanja kod Lorenz-a i Tinbergen-a, Richard Dawkins je vješto mrsio definicije i kad je nudio originalne uvide u znanstvene spoznaje. Njegovo poimanje gena odavno je nadiđeno suglasjem među genetičarima. Pojam podrazumijeva gen ne kao jedinku nego kao društvo; njihovo 'kretanje' ne odražava jednosmjernost održanja nego naprotiv veoma složena i zamjetno ciljana protu-smjeranja; u njihovu obdarenost ne spada određivanje pravca nego pokaziv uvid da sami od sebe 'lutaju' - određenost uključuje stečena suradnja s 'ostatkom' organizma u svom oblikovanju osobnosti. Ako, mada izokolno, Dawkins ne oklijeva nategnuti suvislost elemenata u znanstvenoj potki, njegovo uklapanje elemenata u religiozne definicije ili vjerska poimanja igra sa 'slobodom' koja stidi dostojanstvo znanstvene zajednice. Točno je da Dennett i Dawkins nisu iznimka u pokušaju ojačanja osobnog probitka kroz prikazivanje 'Darwinove poruke'. Dakako, nisu, ni izdaleka, jedna većina. Iznošenja poznaju značajno sveobuhvatniji pristup. Jer evolucija ne raspolaže neposredno dostupnim razviđanjem razvojne djelatnosti nego se oslanja na druge znanosti (paleontologiju, arheologiju, mikrobiologiju…), njena veoma proširena nazočnost u akademskom prostoru omogućuje i stvarno očituje pozivnu snagu unakrsnih provjera. Suočavajući sadržajne postavke u iznošenju, oblikovanju, obrazloženju i opravdanju vlastitih argumenata, tumači evolucije uspoređuju jačinu uvjerljivosti ili proizvoljnosti uvedenih 'elemenata' u igru ponude. Upravo, jer njihovi sudionici ne nastupaju kao prepoznatljivi ili izraziti religiozni ili vjerski branitelji – često nisu osobno ni pripadnici neke religiozne zajednice niti uopće vjernici – prosuđivanja počivaju na pokazivo suvislom temelju izlaganja. U usporedbi s kolegama iz susjednih disciplina, smije se ustvrditi da upravo evolucionisti i bio-genetičari pokazuju moćno izraženu upućenost u gledanja na životna vrednovanja u višestranim izražajima kojima napose obiluju književnost i umjetnost. Oni poznaju zavodljivu lakoću igre sa svođenjem na sitno-smjerno kao i s umetanjem prividno pristalog u viševrsno (vješta varka s redukcijama i ekstrapolacijama). Prepoznatljivo, oni su skloni razgledti znatiželjno, prozirati oštroumno, ocjenjivati prijekorno i same pokušaje pohlepne zavrijede. Svejedno, kad je riječ o gramzljivoj vještini, američki lingvist Noam Chomsky nadmašuje sve i svakoga. Već kao dvadeset-sedmogodišnjak 'uništio je zauvijek osnovnu postavku biheviorizma'. Tu tvrdnju, gotovo rutinerski, ponavljaju i umovi značajnog osobnog doprinosa u područjima vlastite djelatnosti. Iako je pokazivano i dokazano da je Chomsky 'zaobišao' predmet svoje kritike, da zapravo nije razumio ili nije htio bistriti o čemu govori, automatsko ponavljanje pothranjuje tu tvrdnju već šest desetljeća. S rano stečenim glasom, Chomsky je prerastao u tako uvaženi

13

autoritet da se i danas nerijetko kazuje da je njegov rad ne samo preuredio čitavo područje lingvistike, nego da je ujedno ponudio najpotpunije poimanje psihologije, filozofije, kognitivne i čak kompjuterske znanosti. I tako, kad je Chomsky ustvrdio da je pojam jezik sadržan u prirođenoj biološkoj univerzalnoj gramatici, izniklo je prošireno oklijevanje smije li se uopće postavljati pitanje je li jeziku prvotno svojstvo općenje, je li se razvio, je li nužno da djeca budu izložena govoru e da bi postala osposobljena služiti se jezikom, je li jezik društveni proizvod… Kad je Chomsky početno 'točno' označio u kojem dijelu mozga počiva univerzalna gramatika, oduševljenje naročito među kolegama kognitivnih zagovora u genetičkoj evoluciji nije dopuštalo sjene. Kad je, prozivom za dokazivanje, Chomsky počeo mijenjati to smještanje, predlagati i iznalaziti nove prostorne sklopove, pristašama baštinjene predodređenosti tamnila se prizma gledanja. Iskusan u zaokretanjima, Chomsky je na koncu jednostavno izjasnio da i nije potrebno govoriti o tom smještaju. Nevješt niti sklon eksperimentalnoj provjeri, Chomsky je 'razrađivao' svoje postavke izmišljanjem simboličkih jednadžbi čija bi 'dubina' prepoznatljivo nadilazila laboratorijsku površnost. Tu je vrstu znanstvene ponude jedan davni susjed s Harvard-a (William James) nazvao „vicious abstractionism“ [zlurado apstrahiranje]. Jedan od načina kako je Chomsky uspijevao 'zaobići' i takve prigovore bio je olakšavan time da mu je akademsku djelatnost znatnim dijelom pratilo političko tumačenje. I tako, jer je raspolagao raskošnim varijantama prikazivanja „američkog imperijalizma“ kao izravnog ili posrednog učesnika u neredima svjetskog poretka, Chomsky je uspješno širio prostor svoga nastupanja. U popratnim prikazivanjima, takva nastupanja su neizostavno bila presvučena pripomenama da je autor izlaganja 'najveći' svjetski lingvist, 'najuvaženiji' tumač društvene zbilje, 'najprodorniji' um u sagledavanju ljudske kondicije. Nije teško zamisliti zašto i danas lingvisti uz čije postavke ili prikaze prianja značajan broj istraživača osjećaju nuždu naglasiti da im se pristup u temelju razilazi od pogleda koji je ponudio Chomsky. I tako, radilo se o prianjaju ili odstupanju, Chomsky izgleda neizostavan i, kako potvrđuje statistika, on ostaje 'raskošno' citirani autoritet. Kako god se gledalo, ne može se zanijekati da je Chomsky uspio, ako ne zaustaviti, onda sigurno dramatično usporiti strogo znanstveni pristup proučavanju ljudskog ponašanja. U krugu francuskih kolega koji su pratili strategiju kojom se služio naročito u tom nastojanju nikao je opravdan i sasvim prikladan zaključak da je Chomsky blistavo uvježbani „intelektualni terorist“. Pokušaji usporavanja ili čak zaustavljanja obećavajućih ponuda u postavljanju suvislih pitanja i traženju odgovora na nastale poteškoće utkani su u povijest teorija i naučavanja. Biblijska tumačenja, kako u Prvom tako i u Novom Savezu, kazuju začudnu snalažljivost u presvlačenju pozadinskih ponuka. Ako su četiri Evanđelja izvjesna polovica Novoga Saveza, onda se u drugoj polovici redaju stanovita Pisma koja su brzo poprimila naziv svetog slova. Kad im je kao autor označen apostol Pavao, izgledao je podrazumljivo da se i u svakom pojedinačnom sastavku očituje prepoznatljiva snaga zajedničkog smjeranja. Ali eto, dogodila se 'temeljito preispitana' obradba iz koje je isplivala procjena da je sadržajna podloga među Pismima znatno nesukladna. Kritički 'ustanovljena', prihvaćena je tako odluka da je dio tih Pisama

14

razradio ne Apostol nego savjet svjesnih staratelja svojim sljedbenicima. I sam pokušaj postaviti tu sustavno ponavljanu procjenu u pitanje bio bi i danas dočekan s prigovorom o nespremnosti za kritičko prosuđivanje. Za razliku od katoličke, protestantska je teologija jedva zamisliva bez Pavla. I tako se dogodilo da je neke njezine njemačke umnike već od devetnaestoga stoljeća nešto moćno mučilo u tom sklopu Pisama. Prvo, Pavao ustraje u potvrđivanju svoje židovske pripadnosti. Nigdje, ni na kakav način, Pavao ne slabi, ne umanjuje, ne niječe svoju vjeru u Jednoga Boga i pripadnost njegovu Savezu s Abrahamom, Izakom i Jakovom. Svojim 'ulaskom' u Novi, Pavao ne napušta Stari Savez. U tom vidu Pavao nije obraćenik. Kroz deset godina nakon Damaska, Pavao čita tekste – postanak, proroci, psalmi…-, ispituje znance, misli naglas s rodbinom, susjedima i poznanicima, i osjeća se spreman proglasiti uvjerenje i obrazložiti potvrdu da je razapeti Isus, uskrsli Krist, istinski obećani Mesija, Sin Jedinoga Boga. Upravo, jednom dijelu njemačke protestantske teologije nije priličilo da bi njihov Pavao sa svojim priznanjem Isusa Krista trebao i dalje naglašavati svoju pripadnost židovstvu. Nije dakle moguće da Pisma u kojima je to posebno istaknuto pripadaju izravnom Pavlovom uvjerenju. Drugo, znatnom dijelu njemačke protestantske teologije bilo je neodmjenljivo pokazati u čemu se ona suštinski razlikuje od nauka „stare Crkve“, kako je Karl Barth rado nazivao katoličku tradiciju. Jer je 'stara Crkva' zagovarala djelatnost kroz koju se „dobrim djelima“ zarađuje nebeska naplata, ona je, popratno, uvela u duboku tajnu milosti pojam djeljivosti, dodatka, nadogradnje. Upravo to ne odgovara Pavlovu naglasku da je milost nezasluženi i nezasluživi Božji dar. Pisma dakle u kojima se ističu te osobine židovske i katoličke tradicije ne odražavaju temeljno Pavlovo izlaganje, nisu sročena u njegovom umu i peru. I tako, primjerice, za razliku od 'baš protestantskih' Pisama Rimljanima, Galaćanima i Korinćanima, ono 'baš židovsko' Kološanima ili ono 'baš' katoličko' Efežanima nisu, ne smiju se pripisivati Pavlu. Da to odstojanje od židovskog i katoličkog ne bi izgledalo očito stranačko, umnici su izoštrili pokazivanje razlika u stilu pisanja. Pokazivati korijene svoga uvjerenja i obrazloženja o Isusu Mesiji i njegovoj smrti kad umno-molitveno prohodi biblijsku tradiciju i kad ga 'mrznu' zatvorski razmaci, Pavao bi trebao očitovati isti stil stanja i nadanja! Usputno je pripomenuti da dva Pisma Korinćanima, općenito prihvaćena kao izvorno Pavlova, pokazuju najizraženiju stilsku razliku. U prvom, koje ukazuje na niz problema u korintskoj crkvi, Pavao vedro raspoložen izlaže stanje, nekad šaljivo, nekad izazovno, ali uvijek tečnim tonom pouzdanja. U drugom Pismu Pavao se ponavlja, pravi polu-zaokret i popravlja što je upravo rekao, dodaje rečenicu rečenici s osjetnom mučninom, izgleda iscrpljen, nešto se dogodilo što je pogađalo njegov um, srce i jezik. Piše to Pismo u Efezu gdje je zatvoren, teško osuđen, sluteći da mu je čak i njegova crkva u Korintu okrenula leđa. I makar samo djelomično sabraniji pogled u zbivanja kroz koja prolazi Pavao dozvoljava uvid u smjeranja njegovih Pisama. Dok je on u Pismu Galaćanima mladi reformator koji brani evanđelje od heretika, u drugom Pismu Korinćanima, zrelo odrasli Pavao razabire stvarnost u kojoj su stvari mnogo složenije, zamršenije, uznemirujuće nego što je ranije pretpostavljao. Kroz svoje Pismo Rimljanima nastoji dati do znanja svojim čitateljima da unatoč svim protivštinama, prijetnjama, progonima, nikakva ih sila neće nadvladati niti odijeliti od pouzdanja u beskrajnu ljubav Božju u Isusu

15

Kristu. Razabirući naizmjenični slijed zbivanja, Pavao čeka na uglu staze da potegne za rukav i šapne riječ ohrabrenja, podsjeti na pozivni zadatak, upozori na otrovne zasjede u novo nastalim prostorima. Ton njegova pisanja proteže se od žurnog do smirujućeg, od proročkog do poetskog, od intelektualne čvrstine do žarkog zagovora. U razdvajanju Pisama postignuto je rastavljanje odnosa u prostoru. Kao iznenada, tumačima je Pavao čistunski teoretičar o neprikladnom zajedništvu 'dara' i 'djela'. Njegovo nastojanje u pokazivanju kako je pouzdano vjerovanje prevodivo u pozivni odgovor, koji umije trajati, prožimati i postajati ojačavan kroz sve prizore jedva predvidive iskustvene zbilje pretvara se u rečenično sjeckanje sadržajnog sklopa. I tako, dogodi se, eto, da je Pavao jednostavno 'težak', 'nezanimljiv', 'tuđi'. Upravo 'tuđima' - golemim prostorima izvan neposrednog susjedstva male robovske provincije – čuo je Pavao 'zastrašujući' zadatak od Uskrslog Krista: idi, kazuj i osobnim ponašanjem potvrđuj otkupiteljsku zbilju savezničkog poziva. Odazivom Utemeljitelju novoga nastajanja Pavao je postao arhitekt njenog odrastanja. Ako se u devetnaestom stoljeću dijelu njemačkog protestantizma činilo prikladno odijeliti od Pavlove misli nezgodna prisvajanja, u kasnijim desetljećima dvadesetoga stoljeća pridijevanja historijskom Isusu prerastala su iz sporadičnih znatiželja u prihvatljivi predmet teoloških tečajeva. Među prvim izrazitijim zagovornicima novo nastale potrebe da se tako preispita i sam temelj kršćanskog postajanja nisu izostajali ni katolički klerici – izrazito tek djelomično naobraženi na trećerazrednim sveučilištima kojima se tako ukazivao na vidiku brz i jeftin pomak skoka u visinu. Ipak, postupno, u toku tridesetak godina, istraživanju su se priključivali priznati umnici s vještinama o tlu i kretanju, o razmacima šutnje i tragovima dojave, o materijalnim odnosima u rodbinskim krugovima i susjednim skupovima, o oblicima općenja i slušanja, o sastavljanju zapisanih komadića u usporedne pripovijesti događanja. Pri koncu, pokazalo se, s jedne strane, da je znatnim dijelom želja za opravdanjem unaprijed prisvojenih interesa odlučivala kad su podatci 'utemeljeni' i kako je smjer njihova ukazivanja 'opravdan'. Veoma značajna zasluga tog pristupa istraživanju očitovala se u otkrivanju raskošno proširenih vrsta sirovog oportunizma u opravdanju osobne nastranosti ili grupne osobitosti. U drugom sadržajno izniklom uvidu pokazala se potreba za jednim veoma zahtjevnim zadatkom: svaki pokušaj prijevoda biblijskog teksta u sadašnju životnu zbilju pretpostavlja upućeno poznavanje načina kako su te tekstove razumijevali njihovi neposredni sastavljači i tumači. Među proslavljene katoličke umnike broje se teolozi oko Drugog Vatikanskog koji su 'siromašni biblijski jezik' presvlačili zamašno izmišljenim riječima čije se objašnjenje krilo u posuđivanim pojmovima iz susjedstva, čiji je onda skriveni sadržaj iziskivao uvođenje drugih naznaka koje se mogu odgonetnuti tako da ih se presvuče još mrkijim riječnim tvorevinama. I tako, poznato je kako je onaj nenadmašivo 'skromni' njemački jezuita, Karl Rahner, neustrašivo prolazio kroz, prodirao u, ronio iz dubine u dubinu sa samodopadnom željom da baš on otkrije ono 'najdublje' značenje koje Pismu nedostaje i, eto, dogodilo se, da se na dnu dubine čovjek utopio.

16

Dakako, pokušaji usporavanja ili zaustavljanja obećavajućih pomicanja kroz trajno izniknute životne protivštine ne gube na snazi u izumu dovitljive snalažljivosti. Svejedno, kako god mogla izgledati zamršeno neprohodna oglašena smjeranja, pozivni zadatak izoštrenog razgledavanja umije odgrnuti pokrivače pod kojima se nakupljala istraživačka ponuda razvedravajućih saznanja. Pokazano je, s velikom vjerojatnošću, da naš organizam, naše tijelo, ne podnosi razdvajanja gdje umnici razuma, volje, emocija, nagona, gena, nakana, čovjekove duboke nutrine i površne vanjštine kroje duboke teorije o ispravnoj definiciji 'zbiljski' točne i 'istinski' prirodne naravi čovjeka. Svaki od navedenih pojmova u stvari je sabirni izraz ishoda u među-odnosu cijelog tijela i susretanih fizičkih i društvenih ili kulturnih okružja. Kad Evanđelje kaže da ne smiju biti na snazi nazivi 'oci', 'učitelji' i 'upravitelji' (Mt. 23, 9), onda je to u prijevodu poziv da se sagleda zbilja društvenog ili kulturnog okružja: nitko – niti čuvari hrama niti gazde upravnih prijestolja – ne smije gospodariti nad životom pojedinca. Nitko, baš nitko, nije posjednik usporedne nad-vrijednosti. Ali, u istom dahu, Evanđelje (Mt 25, 14-30) kaže da nitko, baš nitko, nije ovlašten živjeti na račun nekoga drugoga. Fizička i kulturna okružja trebaju biti tako uređena da pojedinac svojim djelatnim ponašanjem zavrijedi u njima ishod koji odražava osobnu slobodu i osjećaj dostojanstva. Jer je zbilja nameće, pristaje pitanje o snalaženju onih s kojima je priroda bila opako škrta, koja je dopustila da povire u svijet s dramatičnim nedostatcima pred zahtjevima bilo fizičkih ili kulturnih okružja. Kad Evanđelje ističe onu odlučujuću riječ radikalne promjene u novonastalim odnosima, onda su u prisvojene prijatelje ( Ivan 15,15) uključeni i najranjiviji. Oni tako postaju naši – upravo jedna vrsta zajedništva koje, kao ni tjelesni organizam, ne podnosi razjedinjavanje u zasebne 'elemente' ili klasne 'ljestvice'. Tako zamišljenoj zajednici je stalo do toga da ju životna snaga prožima u cijeloj utkanoj sastavnici njenih članova. Do toga joj je stalo jer je prihvatila poziv ujedinjene pripadnosti koju joj je ponudila voditeljska Riječ životnog hoda. I jer je Riječ obećala puninu života, učesnicima postaje izbistreno da im tako pristaje odgovarajuća punina djelotvornog odaziva. Upravo ovdje izniče duboki osjećaj potrebe za jednom pronicavom teologijom politike

koja razabire provedive mjere u oblikovanju fizičkog i kulturnog okružja ili podneblja koje budi u njihovim članovima želju da se umiju ponašati na načine koji raduju i, popratno i posljedično, prožimaju im sklonost da zauzvrat, iz zahvalnosti, djelotvorno bdiju na ustrajno popravljivom obogaćivanju tih okružja u kojima životno ponašanje prerasta u neodoljivo pozivnu želju da nasljedni naraštaj zna kako proslijediti krjeposno odrastanje u neizbježivim promjenama.

Kad je narod odlučio da moćni državnik Ambroz postane rimski biskup, kao prvi, odlučni i neposredni zadatak razabrao je u nuždi da usmjeri svoje nastojanje u ustrajnom studiju teološkog razmišljanja o međuodnosima u nastanku, razvoju i osnaživanju kršćanskog ponašanja koje smije i može odgovarati planu kako ga pokazuje Izvor života. Vrsni političar, Ambroz se htio osposobiti u još pouzdanijeg teologa. Bilo je to onda upravo njegovo teološko rasvjetljivanje koje je prožimalo a) Augustinovo zavidno udivljenje, b) postupno oponašanje i, na koncu c) ubrzano

17

sazrijevanje u uvidima gdje politika 'grada' smije i umije, treba i razumije bistro razvidjeti uzročne sastavnice koje oblikuju okružje u kojem pojedinac ne ostaje zaobilazan u tkivu zajednice. Kako smije – proizlazilo je iz Augustinova raskošno satkanog uvida, iz Kierkegaard-ovog razigranog oslikavanja, iz Schleiermacher-ove elegantno predstavljene potvrde, iz Barth-ovog neusporedivo opsežnog izlaganja o naravi smislenog života u okviru Božanskog proviđenja – kršćanski prijem objavljenog poziva biti išta sitnije od krepko pouzdanog povjerenja da ponašanje kršćanina prožima odaziv Božanskoj zapovijedi: neka niče, izrasta i postaje osnaživano savezništvo s Izvorom života! Postscriptum! Iako, uz ovo, u posljednjih četrdesetak godina ništa drugo – baš ništa – nisam radio, o ničemu drugom – baš o ničemu – ni izdaleka razmišljao, nikakvoj drugoj znatiželji – baš nikakvoj – prostor boravka ustupao, uspijevalo je, neobjašnjivo uporno, bljesnuti pred očima ono dvostruko pitanje: a) zašto ovdje i b) gdje onda? Davno već, dvojica su morala imati neobične 'oči' kad su umjela zamijetiti susretnu poveznicu u jednom duboko sagnutom i jednom nesagledivo uzdignutom položaju. Jer je jednoga silila tjelesna oblina prizemljenoj blizini, nametnuto usporeno hodanje ukazivalo je Tomi Akvinskom kako preskakanje koraka ne pospješuje pomicanje. Smanjivanjem razmaka na stazi prohoda okrupnjavalo mu se sagledavanje da je „ovdje“ jedan usmjereni odnos. I tako, kroz putovanje, Toma je izoštravao odgovor na pitanje: a) Zašto ovdje? Toma, dakako, nije bio tomist – jer ovi, i kad govore teologiju misle filozofiju, dok je on, i kad piše filozofiju diše teologiju. Toma je prije svega i kroz čitavu potku svoga kazivanja upravo to - teolog. Vjerna razrada teološke misli sadržana je velikim dijelom u njegovoj trodijelnoj Summa Theologiae. Točno, nije ju dovršio, a razlog ne smije biti zaobiđen. Dogodilo se njemu, prije njega Pavlu i kasnije vjerojatno više nikomu. Ljudsku pamet nadilazi pretpostavka da bi bez susreta u Damsku Pavao mogao smisliti svoja Pisma. Da se Toma nije upustio u razradu i zahtjevnih teoloških tema kao što je ekleziologija, zaustavilo ga je mistično iskustvo i nedugo nakon susretna smrt. Prigovor da je zanemario kristologiju ne stoji, jer je upravo i sagradio Summa-u imajući u vidu definiciju Kalcedonskog sabora o dvjema različitim (božanska i ljudska) ali nedjeljivim naravima u osobi Sina, Krista Spasitelja. Uvid je olakšan ako se počne čitati Summa obrnutim redom. Ukratko: ako je Krist pravi Bog i pravi čovjek (vere Deus i vere homo - III dio Summa-e), onda je nužno znati što podrazumijevamo pod nazivom deus (I dio Summa-e) kao i pod nazivom homo (II dio Summa-e). Koji god bio red čitanja, brojni su i katolički i

18

protestantski umnici spremni razabrati da Summa Theologiae kazuje ovaj uvid: Sve što možemo znati kad je riječ o Bogu jest da niti znamo niti možemo znati; zbog toga teologija nije znanost o Bogu nego znanost o nemogućnosti ljudske znanosti o Bogu. Što se usudimo reći o Bogu nije nam proviđeno ikakvim filozofskim uvidom nego po snazi vjerovanja u spasiteljsku nazočnost Božanskog Trojstva. I tako, kad je htio reći posljednju riječ, Toma je tiho izgovorio: adoro te devote. Božanska tajanstvenost nazočna i u ovom tako zemaljskom elementu kao što je komadić kruha. Točno, Toma nije bio vješto upućen u čitavu Knjigu života kao Pavao e da bi obrazložio zašto glagolu „adoro“ pripada pridjev priznanja i slave Boga. Sa svojim prilogom „devote“, Toma je upriličio prijevod koji potječe iz njegovog mističnog iskustva: Tebe, Stvoritelju života, priznajem ja, tvoje stvorenje, u daru tvoje pozivne nazočnosti da sam „ovdje“ da te zahvalno slavim

.

Točno, negdje, i ne izdaleka, Tomin „devote“ prepoznatljiv je i u naglašenom pojmu piety (najintimniji izraz prianjanja prepoznatljivoj nazočnosti Gospodara života) u protestantskoj teologiji. Pokazivo, usporediva je i osjećajna snaga u sadržajnom pojmu awe (zastrašujuće prožeto udivljenje pred zagonetkom) koji se susreće u općenju mikro i kozmo-znanosti. Svejedno, iz odgovora „zahvalno slaviti Boga“ ne iščeznu spontano i one usputne potiho nazočne računice: pa, dobro, „zašto baš ta slavna odanost“ - jer u čemu je na koncu konca izgledan u toj pozivnici i „moj osobni dobitak“ …? b) Gdje onda? Gdje god ga se tražilo, s kim god ga se uspoređivalo, tvorac Prologa u četvrto Evanđelje nadmašuje sve ostale uvide u tajanstvenu zbilju Božanske nazočnosti. Ivan, čedo hramskog veliko-svećenika, prijateljski povjerenik Isusa iz Nazareta koji mu kazuje o vješto pripremanim i opakim zamkama hramskih umnika, koji ga prikriva u odajama svoga prostora kad fizička nasrtljivost zastrašuje, bio je jedini koji se, neobjašnjivo neposredno, usudio reći – što je Pavao pokazivo najbistrije raspoznavao u sazdanju Knjige - da je na križu Razapeti ispunjenje Obećanja. I tako, najvjerniji Isusov prijatelj, razabire najprikladniji prizor u kojem se ocrtava tajanstvenost Božanske Avanture sa svojim stvorenjem. Trenutak je to Kristova rastanka od učenika u molitvenom obraćanju Onome od kojeg je došao boraviti u jednom zemaljskom prostoru. U 17. poglavlju svoga Evanđelja Ivan bilježi ovako ovu trostruku oproštajnu oporuku: 1) Καθώς σύ , πάτερ, έν έμοι κάγώ έν σοί (17, 21) - Tko bi se usudio pogoditi kako su učenici (djeca odgojena u Zapovijedi da se ne smije uzalud izgovoriti ni Njegovo ime, a kamo li da bi netko bio uza nj kao i on sam) doživjeli izjavu koju su čuli iz usta onoga koji je pred nekoliko tjedana osramoćeno visio na križu da je upravo on “ istovjetan s Bogom, da je Bog istovjetan s njim“, da su Bog i on jedno, da je on istinski Bog…

19

2) έγώ έν αύτοις καί σύ έν έμοί (17, 23) – Čuti onda od njega da bi njih, sitna stvorenja u stisnutom svijetu, uveo u svoju puninu, ponudio jedinstvo s njima koje dijeli sa samim Bogom, „biti u njima, a u njemu sam Bog“, da bi oni, po Kristu, postajali Božji pripadnici, to nadilazi shvaćanje, to postaje prihvaćanje kojega može osnažiti jedino dar vjere. 3) Πάτερ, θέλω ίνα οπου είμί έγώ κάκεί νοι ώσιν μετ έμού – Kao da je iznenada iščezla zabrinutost o razumijevanju kad su učenici čuli obećanje „Oče, hoću da gdje sam ja i oni također budu sa mnom“ – to obećanje proželo je njihovo čitavo biće onim radosnim osjećajem da će zauvijek bit sa svojim Kristom. I tako je Tomino pokazivanje odgovora na pitanje „zašto ovdje?“ osvjetljeno Ivanovim ocrtavanjem prizora u kojem sami Krist obećava da je „onda“ upravo prebivanje s njim – ondje gdje i on. Ako bi Pavao umio svoj susret u Damasku rasvijetliti svojim neusporedivo bistrim tumačenjem Knjige Života; ako bi Tomino mistično iskustvo podržalo njegov raskošno umni prohod u razgledavanju „zašto ovdje?“; sigurno je da Ivanovo znanje, uvjerenje i osobno svjedočenje o „gdje onda“ ostaje najpozivnija definicija kršćanske nade. monah p. Mate Küsnacht, 25. veljače, 2019

20