Univerzitet u Sarajevu

Filozofski fakultet

Katedra za historiju umjetnosti

Tema : Bečka škola historije umjetnosti i otkriće forme

( Izvori moderne umjetnosti )

Mentor : Student :

Prof. Dr. Aida Abadžić Hodžić Edina Kadić,ba

Decembar, 2013

Sadržaj

1.0 Bečka škola historije umjetnosti........................................................................................3

1.1. Počeci i predstavnici bečke škole...............................................................................3

1.1.1. Prethistorija......................................................................................................4

1.1.2. Praotac.............................................................................................................4

1.1.3. Srednji vijek....................................................................................................5

1.1.4. Razdoblje renesanse........................................................................................5

2.0. Pojam umjetičkog htijenja..................................................................................................6

2.1.Alois Riegl ( 1858.- 1905. ).....................................................................................6

2.2. Max Dvořák ( 1874. – 1921. ) i Josef Strzygowski (1862. – 1941. )......................7

2.3. Julius von Schlosser ( 1866. – 1938. )....................................................................8

2.4. Ostali važni djelioci Bečke škole.............................................................................9

3.0. Otkriće forme.......................................................................................................................9

3.1. Jakob Burchardt i Conrad Fiedler............................................................................9

3.2. Ostali važniji predstavnici......................................................................................11

2

1.0. Bečka škola historije umjetnosti

Krajem 19. Stoljeća Beč postaje središtem jedne faze razvoja u umjetnosti. Osnovana je Bečka škola, koja će postati jedna od bitnijih faza u razvoju historije umjetnosti kao moderne nauke i živ sastojak savremene historije umjetnosti. 1 Bečki historičari umjetnosti uspostavljaju nov odnos prema orginalu, ali daleko najvažnijim postignućem ove škole smatra se čvršće povezivanje dvaju komponenata u nazivu historije umjetnosti, specifično umjetničko i specifično historijsko.

Počeci i poticaji Bečke škole nisu bili samo teorijske prirode ( tačnim čitanjem izvora, riječju, okretanja empirija ), nego su uveliko proizilazili iz prakse. Predstavljaju se blaga bečkih umjetničkih zbirki i formiraju se novi muzeji, nastaju prvi sustavni topografski prikazi povijesnoumjetničke baštine, kojima je započela moderna zaštita spomenika u Austro Ugarskoj.

Početkom novog stoljeća stvaraju se novi ideali. Bečki historičari umjetnosti teže ka spoznaji zakonitosti historijskog razvoja likovnih umjetnosti, uključivanjem neprotumačenih, nepriznatih i podcijenjenih razdoblja i vrsti, i određivanju njene svrhovitosti. Svoj najveći uspon Bečka škola doživljela je za vrijeme Aloisa Riegla. Riegl potkrijepljen proučavanjem anonimne umjetnosti ( tekstila i ornamentike, te umjetničkog obrta ) utvrdio je postojanost umjetničke tradicije i neprestane stilske mijene umjetničkog izraza – umjetnička htijenja. Umjetničko htijenje se u različitim historijskim i kulturnim okolnostima i uzrokuje mijenje stilova. Bez obzira na sve svi stilovi i razdoblja su u umjetnosti jednako vrijedna. 2

Sljedeći veliki korak učinio je Max Dvořák. On je nastojao da likovnu umjetnost uključi u ukupnost ostalih područja stvaranja u pojedinim epohama. Historija umjetnosti određena je kao historija duha, a historija stila preobraća u historiju svjetonadzora. Prema Dvořáku umjetnost je u duhu vremena ekspresionizma. Njemu je umjetničko djelo prvo izraz duha i posreduje duhovnost.

Između dva svjetska rata, generacija koja djeluje u tom peridou definira sebe kao nova bečka škola. Ova generacija historiju umjetnosti kao historiju stilova ili duha ona spočitava apstraktnost. Oni se usredotočuju na opće i zajedničko, a ne na individulane i singularne umjetničke tvorevine. Godine 1938., nakon opće kataklizme Beč kao veliko središte razvoja historije umjetnosti predaje svoju tradiciju novim središtima historije umjetosti: Londonu, Princetonu, New Yorku.

1.1. Počeci i predstavnici Bečke škole

Julius von Schlosser služeći se peridorizacijom historije umjetnoti opisao je početke i razvoj Bečke škole sa svojim najvažnijim predstavnicima. U svom djelu Die Wiener Schule 1 Bečka škola povijesti umjetnosti, VII2 Bečka škola povijesti umjetnosti, VIII

3

der Kunstgeschichte – Rückblick auf ein Säkulum deutscher Gelehrtenarbeit in Österreich iznio je svoja načela razvoja Bečke škole, te tako govori o prethistoriji, praocima, srednjem vijeku, renesansi i baroku Bečke škole.

1.1.1 Prethistorija

Utemeljiteljem Bečke škole Schlossberger je smatrao G. A. von Heidera ( 1819. – 1897. ). Heider je po zanimanju bio pravnik. Jedno vrijeme bio je službenik u ministarstvu prosvjete, te donosi neke važne promjene. Bavio je se i historijom umjetnosšću i arhitekturom. Posebno se ineterovao ka očuvanju spomenika, te zbog toga što su vapili za obnovom usredotočio se na njihovno duhovno usvajanje. Godine 1855. izdao je knjigu o crkvi u Schöngrabernu kod Beča. Od 1856. izdaje časopis Mitteilungen samt Jahrbuch der k.k. Zentralkomission zur Erforschung und Erhaltung der Kunst – und historischen Denkmal.

1.1.2 Praotac

Rudolf von Eitelberger smatra se praocem Bečke škole ( po Schlosseru ). Rođen je u Olmützu. Prvobitno je studirao pravo, da bi se nešto kasnije prebacio na latinski jezik i filologiju.

Godine 1846. Eitelberger pravi veliku izložbu koja je bila historijski orijentirana. Izložena su bila stara umjetnička djela. Izložba je bila jako zapažena u Beču. Jednu godinu kasnije, tačnije 1947., dobija docenturu teorije i historije umjetnosti. Kao urednik časopisa Bečka novina( Wiener Zeitung ) 1848. godine Eitelberger revolucionarni polet prenio u nastavu umjetnosti, usprotivio se protiv nastavne metode direktora Akademije Ferdinanda Waldmüllera koja je tada preovladavala u Beču. Nije se lično bio okrenuo protiv Waldmüllera, nego protiv njegove nastavne metode, koja je težila skoro za mehaničkim oponašanjem prirode. Uskoro mu se pružila prilika da održi predavanaj na Akademiji umjetnosti 1850. godine. Naslov tih predavanaj glasio je „Ustanove za obrazovanje umjetnika i njihov povijesni razvoj“ .

Eitelberger je težio za reformom same nastave historije umjetnosti. Njegov zastupnik u vladi bio je ministar Leo Thun. Thun je od kralja tražio da se Eitelbergeru otvori profesura, ali je 1851. taj zahtjev odbijen. Drugi put kada je od cara Franje Josipa tražio istu stvar, tačnije otvaranje profesure za povijest umjetnosti u Beču, zahtjev mu je bio odobren. Vijest je Eitelbergera zatekla u Londonu da je kao izvanredn profesor historije umjetnosti i umjetničke arheologije pozvan na Univerzitet u Beču. 3 Tako je Beč poslije Berlina dobio drugu katedru za Historiju umjetnosti u Europi.

Držeći predavanja Eitelberger se trudio da svojim polaznicima, odnosno studentima pruži i vizuelnu podlogu, a ne samo teorijsku. Iz tih raloga uređuje oglednu zbirku, u kojoj je držao predmete za demonstracije tokom predavanja. Na Bečki univerzitet dovodi brojne stručnjake za druge naučne discipline. Veoma velik utjecaj na mladu univerzitetsku disciplinu imao je „Austrijski institut za historiju istraživanja utemeljen 1854. Institut je bio veoma važan za proučavanje i razumijevanje ikonografije u Historiji umjetnosti.

3 Kulturmann, str. 171.

4

Najvažnije Eitelbergero dostignuće bilo je otvaranje Austrijskog muzeja za umjetnost i obrt 1864. godine. Nešto kasnije 1871. godine dobio je i svoju vlastitu zgradu. Inspiriran posjetom Vicotria and Albert Museuma, Eitelberger dolazi na ideju o samom osnutku muzeja za umjetnički obrt koji je uskoro bio i otvoren. Eitelberger ga je vodio do svoje same smrti. Muzej je izdavao i časopis Mittelungen des Österreichischen Museums.

Što je veoma važno za Bečku školu jeste to da je Eitelberger utemeljio tradiciju povezivanja muzeja i univerziteta. Predavanja i seminari uvijek su bili povezani sa izravnim gledanjem predmeta u muzejskim zbirkama vezani za određenu oblast. Eitelberger je utemeljio umjetničke topografije. U suradnji sa Heiderom izadao je između 1858. – 1860. u Stuttgartu publikaciju u dvije sveske pod naslovom Mittelalterliche Kunstdenkmäler des österreichischen Kaserstaates, koji je bio prvi rad na njemačkom o umjetničkoj topografiji.

1.1.3. Srednji vijek

Srednji vijek, prema Schlosseru započinje sa Moritzom Thausingom ( 1835. – 1884. ). Kao i Eitelberger i Thausing je prvobitno studirao pravo, da bi kasnije došao u Beč i upisao studij germanistike. Postaje profesor na Austirijskom institutu za historija istraživanja. Radio je u muzeju Albertie. Uskoro postaje direktorom u zbirci koja se specijaliziral za crteže i grafiku. Presudno, za dalji razvoj Bečke škole, bo je Thausingov susret sa italijanskim senatorom Giovannijem Morellijem. Godine 1875. objavio je svoju monografiju o Düreru. Smatra se da je 1884. Godine izvršio samoubistvo.

1.1.4.Razdoblje renesanse

Franz Wickhoff i njegovo djelovanje smatraju se za renesansom, odnosno procvatom Bečke škole. Bio je učenik Eitelbergera i Thausinga. Svoj rad usredotočio je na umjetnički obrt, ali i negativno vrednovanje razdoblja. Svoje zanimanje pokazivao je prema renesansi ( u Italiji i Njemačkoj ), ali i antici. Proučavao je italijansko renesansno slikarstvo. Primijenjujući Morellijevu metodu, obnavlja nastavu. Posebno interesovanje pokazao je prema impresionizmu i djelu Gustava Klimta, kao i prema novoj inžinjerskoj arhitekturi. Posmatrajući savremenu umjetnost prepoznao je osnovne crte umjetnosti prošlih vremena, na primjer rimske, koja je u odnosu na grčku, smatrana nedostojnim za historiju umjetnosti.On se suprostavio mišljenju da je kasnorimsko razdoblje vrijeme nazadovanja. Godine 1903. Pokreće časopis Kunstgeschichtliche u Anzeigen u kojima je pisao osvrte o publikacijama svoga doba. Njegovo najznačajnije djelo je Bečka geneza ( Wiener Genesis ) iz 1895. godine.

Franz Wickhoff nije se nikad ženio, a život je posvetio istraživanju. Posjedovao je univerzalno obrazovanje, veliku biblioteku, te se bavio slikarstvom i književnošću. Bitno je naznačiti da je Wickhoff završio Goetheovu Pandoru.

2.0 Pojam umjetničkog htijenja

2.1. Alois Riegl ( 1858.- 1905. )

Prema nekim historičarima umjetnosti smatra se prvim pravim utemeljiteljem Bečke škole. Sa njegovim djelovanjem Bečka škola doživljava svoj puni procvat i razvoj. Rođen je u

5

Linzu 1858. godine, a umro u Beču 1905.godine. Prvobitno studira pravo, pa se nakon nekoliko godina odlučuje za studij filozofije i historije na bečkom Univerzitetu. Od 1881. – 1883. Polazi tečaj za austorijsko historijsko istraživanjem. Pod utjecajem Thausinga okreće se proučvanju historije umjetnosti. Svoju doktorsku dizertaciju odbranio je 1883. Godine pod naslovom Doba gradnje škotske crkve Sv. Jakoba u Regensburgu i starija regensburška škotska hronika.4 Godine 1886. Zapošljava se u Austorijskom muzeju za umjetnost i industriju / obrt. Postaje voditeljem odjela za tekstilnu umjetnosto od 1887. Do 1897. godine. Redovnim profesorom na Univerzitetu u Beču postaje. iste godine kad napušta mjesto direktora u muzeju 5

Riegl u historiji umjetnosti uvodi pojam apstrakcije, koje je bio veoma važan za umjetnost 20. stoljeća. Utemeljio je duhovno načelo. Umjetničko djelo smatrao je „ rezultatom određenog svrsihodnoga umjetničkog htijenja, koja se potvrđuje kroz borbu sa uporabnom svrhom, sirovinom i tehnikom“ . Za historičara umjetnosti Riegl kaže da je „ .. najbolji historičar umjetnosti onaj koji ne posjeduje osobni ukus “ . Pomoću pojma umjetničkog htijenja razvio je nadindividualnu podlogu, prema kojoj duhovno načelo izrasta kao htijenje vremena, koje je bilo veoma značajno za 20. stoljeće. Smatrao je da ljude u nekim rezličitim vremenima i regijama neko nadređeno htijenje potiče na umjetnička stvaranja, te da je umjetnički obrt ravnopravan visokim umjetnostima. Stvara se nov odnos između pojedinačnog i cjeline. Uvidio je i obrazložio da između različitih umjetničkih stilova ne može da postoji neka kvalitativna razlika.

U recenziji knjige Corneliusa Gurllita Geschichte der Kunst, pod naslovom Eine neue Kunstgeschichte, htio je prikazati cjelokupan razvoj sa novog stajališta. Na jednoj slici prikazao je čitavu historiju historije umjetnosti. Označio ga je kao građevina koja počiva na četiri stupca. Pojam klasične umjetnosti za Riegla je označavao prvi stupac povijesti umjetnosti. Drugi bi bila italijanska renesansa, a renesansi je prethodio treći srednjovjekovni, koji je bio oživljen romatizmom. Četvrti i zadnji stupac Riegl je vidio u tzv. Stilovitim umjetničkim stilovima.

Bitno je istači da je kao glavni konzervator Središnje komisije istraživanje i očuvanje umjetničkih historijskih spomenika izradio nacrt zakona za zaštitu spomenika.

Glavno nastojanje Riegla bilo je razumjeti sveukupni razvoj historije umjetnosti. Njegova promatranja i ideje ostale su nedovršenje njegovom iznanadnom smrću 1905. Godine u 47 godini. Većina njegovih djela objavljena je iz ostavštine. Ostavio je veliki utjecaj na pisanja povijesti umjetnosti kako u Europi tako i u Americi.

Djela :

Historijska gramatika likovnih umjetnosti ( 1897. – 1898. ) objavljena tek 1966.

Kasnorimski umjetnički obrt ( objavljena 1901. god) u njoj se Riegl posvećuje problemu baroka.

4 Bečka škola povijesti umjetnosti novih područja, str. 4375 Isto

6

2.2. Max Dvořák ( 1874. – 1921. ) i Josef Strzygowski (1862. – 1941. )

Poslije smrti Aloisa Riegla i Franza Wickhoffa smatralo se da je Bečka škola zapala u krizu. Naime došlo je do neki rasparava i neodlučnosti oko toga ko će biti nasljednik Rigela između Maxa Dvořáka i Josefa Strzygowskog. Najzad je došlo do kompromisa, tako što se za Strzygowskog otvara nova katedra. Od 1909. u Beču tako postoje dvije katedre za historiju umjetnost, koje su imale drugačije terminologije. Studenti su se morali odlučiti a koju katedru će ići i čija će prdavanja slušati.

Josef Strzygowski6 rođen je Kunzeldrofu u Češkoj. Studirao je u Beču, gdje je slušao predavanja Thausinga i Eitelbergera. Njegovo najvažnije postignuće zbog kojeg je ostao zabilježen u historiji Bečke škole jesto širenje horizonta kako sa umjetnosti Dalekog Istoka tako i na umjetnost Sjeverne Europe. Putovao je na jug u Grčku, Armeniju, Tursku i Rusiju. Umjetnost Orijenta, Perzije, Armenije i Rusije vidio je u novim očima i postavio je u zapadnjački odnos.Godine 1907. Priprema i vodi sedmi međunarodni kongres historičar umjetnosti Darmstadtu. U knjizi Die bildende der Gegenwart s podnaslovom Knjižica za svakog iznosi ovu situaciju u umjetnosti. Polazeći od arhitekture obuhvatio je kiparstvo, slikarstvo i umjetnički obrt.

Prvi svjetski rat prekinuo je rad Strzygowskog. Poslije rata 1918. Godine povećao mu se međunarodni ugle i okreće se umjetnosti Sjeverne Europe koja će ga odvesti u opasnu blizinu nacionalnih predrasuda i antisemitizma.

Godine 1922. Objavljuje knjigu Die Krisis der Geistenseissenschaften pod naslovom „ Načelni pokušaj postavljanja okvira „. Knjigu završava zahtjevom osnivanja istraživačkog instituta za likovnu umjetnost.

Strzygowski sliku Bečke škole obogatio je svojom polemikom oko osnivanja nove katedre, ali je otvorio i prespektive oko internacionalnog širenja nauke o umjetnosti.

Max Dvořák bio je suparnik Strzygowskog, ali i njegov zemljak. Naslijedio je Wickhoffowu katedru. Studij historije započeo je u Pragu. Od 1895. – 1897. Studirao je historiju i pomoćne nauke u Institutu za austrijsko historijsko istraživanje. Svoju doktorsku dizertaciju odbranio je temom „ Istražvanje izvora o Kozmi iz Praga „, te 1898. Postao je Wickhoffow asistent. Godine 1902. Habilitira se i postaje docent za historiju umjetnosti srednjeg i novog vijeka, a 1905. i izvanredni profesor bečkog Univerziteta. 7

Dvořák je smatrao da se historija kao ni poezija ne mogu podučavati. Ipak, će historiju umjetnosti u spoznaji njenih granica i u osjećaju pred istinom uzdići, do najvećeg mogućeg stupnja u povijesno objektivne dokazljivosti Godine 1904. Objavljuje se njegovo djelo Das Rästel der Kunst der Büder van Eyck u kojem nastavlja Wickhoffovu tradiciju i primijenju metodu italijana Morellija

6 Julius von Schlosser uopće nije htio uvrstiti Josefa Strzygowskog u svoje djelo o Bečkog školi. ( Kulturmann, str. 178. )7 Bečka škola povijesti umjetnosti novih područja, str. 441

7

Glavno Dvořákovo djelo jeste Idealismus und Naturalusmus in der gotischen Malerei und Plastik.

Nakon Rieglove smrti ( 1905. ) ostvaruje njegovu reorganizaciju službe zaštite spomenika, i postaje vrhovni konzervator Središnje komisije za historiju spomenika i uređuje njenu publikaciju Jahrbuch für Denkmal. Godine 1907. utemeljuje ediciju Austrijska umjetnička topografija ( 17 svezaka ). Uređuje „ Povijesnoumjetničke oglase „ i izdaje korpus minijaturnih rukopisa u Austriji. Godine 1909. postaje redovni profesor, a od 1920. Redovni je član Austrijske akademije znanosti i Instituta za arheologiju.8

Dvořák se isključivo bavio kriznim vremenskim razdobljima ( manirizmom i umjetničkim idealistim popust El Greca ) i pojedinačnim problemima demonstrirajući na njima svoju duhovno naučnu metodu. Označen je kao jedan od otaca ekspresionizma. Posebnu naklonost pokazivao je prema Oskaru Kokoschi, te njegovoj grafičkoj mapi posvećuje svoj posljednji rad 1921. Na primjeru Moneta i Kokosche proveo je karakterizaciju impresionzma i ekspresionizma. Oni su mu poslužili kao idealna primjer za karakterizaciju mijene u duhu vremena. Svaki potječe iz drukčijeg svijeta.. između njih se zbiva preokret u poimanju umjetnosti od kojeg se veći ne može ni zamisliti. Bio je posebno usredotočen na pojedinačna umjetnička djela.

2.3. Julius von Schlosser ( 1866. – 1938. )

Naslijedio je Dvořáka i njegovu poziciju. Studirao je filologiju na bečkom Univerzitetu 1884. Godine. Tri godine kasnije, 1887. Upisuje kurs za austorijsko historijsko istraživanje. Godine 1889. Doktorirao je na temu „ Zapdanjački samostanski ustroj ranog srednjeg vijeka. Postao je redovnim profesorom na bečkom Univerzitetu 1903. godine.9

Bavio se praktičnim poučavanjima predmeta, dok do predavanja nije mnogo držao. Bio je pod snažnim utjecajem Italije. Nužno je tražio poznavanje italjanskog jezika za studiranje historije umjetnosti. Bio je voditelj Odjela za kiparstvo i umjetnički obrt u Bečkom muzeju, tako da je svoja predavanja držao pred tadašnjim orginalima.

Presudno za Schlossera bilo je njegovo poznavanje sa italijanskim filozofom Benedettom Croceom, čije je djela preveo sa njemačkog na italijanski. Schlosser je nastojao obnoviti proučavanje izvora za historiju umjetnosti. Svoje ideje o tome iznio je u knjizi „ Die Kunstliteratur „. U knjizi je sažeo sve prethodne pokušaje o tome i prikazao cjelokupnu građu.

2.4. Ostali važni djelioci Bečke škole

Hans Tietzea ( 1880. – 1954. ) bio je Wickhoffov učenik. U suradnji sa Erikom Tietze Conrat dao je značaj doprinos istraživanju renesansnog slikarstva. Njegovo djelo Die Methode der Kunstgeschichte iz 1913. Predstavlja analizu historije umjetnosti njegovog doba. 1896. - 1984

8 Bečka škola povijesti umjetnosti novih područja, str. 4419 Bečka škola povijesti umjetnosti novih područja, str. 439

8

Hans Sedlmayr ( 1896. – 1984. ) naslijedio je Schlossera na katedri za historiju umjetnost od 1936. – 1945. godine. U prvo svjetskom ratu bio je pripadnik Austrijske armije za Orijent. Tamo ga je dojmila arhitektura Istanbula, Sirije i Jeruzalem, te upisuje studij arhitekturu na Visokoj tehničkoj školi u Beču. Od 1920. upisuje studij historije umjetnosti, te 1923. Doktorira radom „ O povijesti kasnog crkvenog tipa i o nekim načenim tačkama umjetnosti J.B. Fischera von Erlacha „.10 Nastojao je psihologiju geštalta uvesti kao pomoćnu historijsku nauku. Godine 1950. objavio je knjigu „ Postanak katedre „. Svoje zanimaje usmjerio je na arhitekturu baroka, te objavljuje knjige „ Die Architektur Borrominis „ 1930., i Österreichische Barockarcitektur 1690. – 1740. iste godine.

Otto Pächt ( 1902. -1988. ) studirao je historiju umjetnosti na Univerzitetu u Beču. Doktorirao je 1925. Godine sa radom „ Odnos slike i predloška u srednjovjekovnom razvoju historijskog prikaza „. U Velikoj Britaniji držao je predavanja na londonskom Sveučilištu, te se bavio tamošnjim ilumiiranim rukopisima. Utemeljio je 1921. na Orient Collegu katedru za historiju umjetnosti. Od 1963. – 1972. postaje redovni profesor na Univerzitetu u Beču. 11

Njihova djelovanja nastavili su dalje pod imenom Nova Bečka škola Otto Benescha ( 1896. 1964. ), Karla Marie Swobode ( 1889. – 1977. ) i Emil Kaufmann.

Beč je odigrao veoma važnu ulogu u historiji umjetnosti, te je bitno odredila situaciju savremene historije umjetnosti.

3.0 Otkriće forme

Krajem 19. stoljeća napušta se do tad pretežno materijalističko poimanje umjetnosti, te se autori usredotočuju na formu kao na ključ boljeg razumijevanja umjetničkog djela. Odgovarajući začeci poimanja umjetnosti usmjerene na formu pronalaze se kod Jakoba Burckhardta i Roberta Vischera, te kod Conrada Fiedlera koje je to poimanje u svom djelu programski formulirao.

3.1. Jakob Burchardt i Conrad Fiedler

Jakob Burchardt rođen je u Baselu. Prvobitno je studirao teologiju 1837., da bi nešto kasnije prešao na studij historije umjetnosti na Unoverzitetu u Baselu i Berlinu ( 1839. – 1843. ). U Berlinu bio je pod utjecajem historičara umjetnosti Franza Kuglera. Bio je predavača i profesor historije umjetnosti i civilizacije na Univerzitetu u Baselu. Nazvan je ocem renesansne kulturne historije. Dok su se drugi historičari bazirali na političku i vojnu historiju, on je svoja razmatranja posvetio cjelokupnom životu ljudi, uključujući religiju , umjetnost i literaturu.

Burchardtov prvo važno djelo bilo je The Age of Constantine the Great (Doba Konstantina Veliko ), studija o Rimskom carstvu u 4. Stoljeću u kojem je analizirao propast klasične civilizacije i osvajanja Krsćana. Svoje osnovno djelovanje usmjerio je prema renesansi u Italiji. U svom djelu „ Civilizacija renesanse u Italiji “ ( The Civilization of the Renaissance in Italy ) iznio je svoja mišljenja o kulturnim izumima tranzicije od srednjeg vijeka do buđenja

10 Bečka škola povijesti umjetnosti novih područja, str. 44511 Bečka škola povijesti umjetnosti novih područja, str. 447

9

modernog duha i kreiranja Renesanse. Iznosi svoja gledišta o tranziciji društva od društva u kojem su ljudi prvestveno bili raspoređeni po klasama do društva u kojima je djelovala osoba kao pojedinac

Burchardh je umro u Baselu 1897. godine.

Conrad Fiedler ( 1841 . – 1895. ) jedan je od najznačajnijih njemačkih estetičara druge pol. XIX12. Studirao je prvobitno pravo, ali su njegovi interesi prelazili okvire jurističke prakse. Njegov pristup umjetnosti sastojao se isprva u njegovom mecenskom djelovanju. Za Fidlera presudan je bio susret sa slikarom Hansom Maréesom13. Prepoznao je njegov značaj prije no što je vidio slike, te se cijeli život zauzimao za njega.

Fidler je svoje razmišljaje ograničio izričito na likovne umjetnosti. Za njega nema umjetnosti uopće, postoje samo posebne umjetnosti ( likovna, muzička, pjesnička ). Umjetnost je predstavio kao nešto zasebno, što treba obrađivati na specifičan način. Umjetnost je za njega bila nešto beskonačno, a svako umjetničko djelo .. fragmentarni izraz nečega što se u svojoj cjelovitosti ne može izraziti. Razlučuje estetiku od teorije umjetnosti, kao što pojmovno razdvaja lijepo od umjetničkog, što će imati odlučujuću ulogu u razvoju moderne estetike. Određuje zakonitosti likovnog oblikovanja, stvaranja i doživljavanja. 14 Estetski sud zasniva na estetskom osjećanju kojeg označava sa osjećanjem lijepog. On smatra da umjetnosti nije isto što i proizvođenje ljepote, da se lijepo i umjetničko razlikuju, te da nisu iopće povezani.

„ Pogrešno je misliti da umjetnost postoji radi toga da bi proizvodila svijet lijepog „

Fidler želi da umjetnosti izrazi i obuhvati sve vrijednosti života a ne samo ono što je lijepo.

Godine 1874. Ponuđeno mu je bilo mjesto voditelja Kupferstichkabinetta, ali ga je on odbio. On je nastojao da bude u neposrednom kontaktu sa umjetnicima. Stvorio je nove mogućnosti spoznavanja specifično umjetničkih kvaliteta, te je uputio kritiku da se mora pronaći novi odnos prema umjetničkom djelu

„ Umjetnost se svaki put iznova začinje u pojedincima koji u svijet umjetnosti ne ulaze, nego ga stvaraju. To su umjetnici i istinskom smislu te riječi. Oni ne ulazu u povijest umjetnosti samo kao istaknute pojave. Razlika između onih i ovih drugih je funadamentalna. Razmak između velikih majstora i ostalih ne počiva na kvantiteti, nego na bitnoj različitosti polazišta.“

Djela : Spisi o umjetnosti ( Schriften über Kunst ); u I tom sadržavao je glavne Fidlerove spise i najobimniji rad O izvoru umjetničke djelatnosti ( Über den Ursprung der künstlerischen Tätigkeit ); II tom sadržavao je isključivo Fidlerovu zaostavštinu. 15

3.2. Ostali važniji predstavnici

12 Fidler, str. 513 Bavio se teoretski umjetnošću. Polazio je od vidljivosti zbilje, koja podliježe određenim zakonima. Bio je čvrsto uvjeren da je umjetnička djelatnost spoznajni proces.14 Fidler, str. 715 Fidler, str. 5

10

August Smarsow ( 1853. – 1936. ) nastojao je doći do spoznaje naravi umjetnosti i oko njezina oslobađanja od pojmova utemeljiteskog razdoblja, polazeći od forme. Njegovi radovi bili su usmjereni prema određivanju narav i definiranju historijskoumjetničke terminologije. Došao je i do sponzaje oblikovnih odnosa u umjetnosti. Svoj znanstveni rad povezivao je s radom kolega Aloisa Riegla i Franza Wickhoffa, koji su ga se žestoko odreicali.

Njegovo glavno djelo Temeljni pojmovi znanosti o umjetnosti (Grundbergriffe der Kunstwissenschaft ) kritički se osvrće na Bečku školu. Svoje predodžbe o historiji umjetnosti kao nauci iznio je u svom spisu Povijest umjetnosti na našim školama ( Die Kunstgeschichte an unsere Hochschulen ). Tražio je da svede historija umjetnosti na svim fakultetima, te je tražio opći estetski odgoj naroda. Htio je da se poučava i gledanje i crtanje, da se provodi opažajna nastava.

Smarsow imao je veliki broj učenika. Prvobitno je predavao u Göttingenu, a potom u Leipzigu. Njegov rad kulminirao u njegovom velikom djelu Grundbegriffe der Kunstwissenschaft objavljena 1905. godine u Leipzigu i Berlinu. U knjizi se na primjeru prijelaza iz antike u srednji vijek pokušava raščistiti pojemove i uspostaviti pojmovnu sustavnost.

Smarsow je svoj rad usmjerio na reljef, slikarstvo i kiparstvo, talijanski umjetnost Danteova doba, starokršćansku arhitekturu, barok i rokoko sa novog gledišta, potom grčka i egipatska djela, i umjetničke iskaze takozvanih primitivnih naroda. Smarowski je na presudan način utjecao na njemačku nauku o umjetnosti XX stoljeća.

Benedetto Croce ( 1866. 1952. ) bio je po zanimanju filozof, ali je dosta utjecao na historiju umjetnosti. Umjetničko djelo smatrao je proizvodom intuicije, te je nastojao razumjeti specifičnost umjetnosti. U svojoj filozofiji i u Estetici objavljenoj 1900. Godine Croce je zauzeo naglašeno antihistorijsko stajalište, te je očitovao novi stav prema umjetničkom djelu. Nauku o umjetnosti i historiji umjetnosti stavio je pod znak pitanja. Materijalističkim i mehanističkim predodžabama u 19. Stoljeću suprostavio je svoje učenje o intuiciji, koja je po njegovom mišljenju bila nedjeljiva.

Za njega umjetnost je bila živa cjelina, a sve podjele i podvrste umjetnosti, čini se su mu se neopravdanim. Godine 1911. Isticao je Conrada Fidlera i teoriju čiste zornosti koja je objedinila promatranje i stvaranje. Croce je smatrao da je : „ Estetski čin.. forma i samo forma „, te da se umjetničko djelo sastoji od odnosa sadržaja i i forme. Kada se izolira, oni nisu ništa. Za njega je historija umjetnost bila nedopustivo naprezanja, ali unatoč tome ipak se bavio historijsom umjetnošću. Za njega je ona znanost koja treba da bude reformiran u njegovu smislu. Zastupao je isto mišljenje da se mogu davati karakteristike samih umjetničkih djela ili umjetnika, ali nipošto epoha ili cjlovitih razvojnih linija historije umjetnosti.. Za Croce bilo važno samo pojedinačno, živo umjetničko djelo, te da ga prvo treba proniknuti da li je zaista umjetničko djelo.

Croce je priznavao samo klasičnu umjetnost, a ostali periodi historije umjetnosti nisu uopće postojali. Napisao je kritički osvrt na djelo Heinricha Wölfflina, kojeg je nazvao

11

„ istraživačem stila i pripovjedačem bajki o linijama i bojama“. Za Crocea su linije i boje bile samo u vezi sa pojedinačnim umjetničkim djelom.

Heinrich Wölfflin ( 1864. – 1945. )“ Temeljni pojmovi „ rođen je u Winterthutu kod Züricha. Doktoriorao je pod naslovom Prolegomena zu einer Psychologie der Arcitektur. Godine 1888. Izdaje svoje djelo Renesansa i baorok, nadovezujući se na metodu učitelja Jakoba Burckhardta došao je do novih promatranja. Godine 1893. Pozvan je kao nasljednik Burcharda na Katedru za historiju umjetnosti u Baselu. Knjiga Klasična umjetnost objavljena 1899. Posvećena je na uspomenu Burckhardta Pretežno se držao razdoblja italijanske renesanse. Svoj pojmovni sustav razvio je pomoću sukobljavanja renesanse i baroka.

Svojoj zadaćom smatrao je nastavljanje Burkhardovog rada o predoblicima sustavne historije umjetnosti. Godine 1901. Prelazi na katedru u Berlin kao nasljednik Hermana Grimma. U tov vrijeme objavljuje svoje poznate knjige Umjetnost Albrechta Dürera ( 1905. ) i Temeljni pojmovi historije umjetnosti ( 1915. ) Wölffliovo glavno djelo pokušavao je otkriti nove zakonitosti posmatranja historije i umjetničkih činjenica. Svoju knjigu, koja konfrontira umjetnost renesanse i baroka, raščalanio je prema pojmovnim parovima : I Linearno i slikarstvo ; II površina i dubina; III zatvorena forma i otvorena forma; IV mnoštvo i jedisntvo i V jasnost i nejasnost. Djelo je izašlo u 13. izdanja. Pomoći ovih pojmovnih parova nastojao je označiti razlike između baroka i renesanse.

Njegov rad usredotočen je bio na pojedinačno umjetničko djelo , a polazio je od umjetnikova stvaralačkog procesa. On se usredotočio samo na ono što je bilo za njega bitno, a sve ostalo ostavljao je po strani. Za njega bilo je najvažnije stilsko-kritičko označavanje razdoblja i što preciznije spoznavanje razvojnohistorijskih odnosa.

Wölfflin je u osobnom ophođenju bio vrlo zatvorena ličnost, ali isto tako jako duhovita ličnost.. Max Dessoir zapisao je : „ Čovjek bi satima mogao ići pored tog zida ne našavši nikakav ulaz „.

Godine 1912. Prelazi u Münchenm gdje predaje sve do 1924.godine. Do 1934. Predavao je na Univerzitetu u Zürichu. Na posljednje svom predavanju rekao je će se boriti protiiv procjenjivanja svoje osobe, te da nije veliki historičar umjetnosti. Wölfflin je umro 1934. Godine u svojoj 82. godini života16.

Roger Fry ( 1866. – 1934. ) istaknuo se ne samo historičar umjetnosti nego kao prirodononaučnik i slikar. Studirao je slikarstvo u Engleskoj, Francuskoj i Italiji, i pod utjecajem Bernarda Berensona posve se okrenuo italijanskoj renesansi.

Godine 1899. Objavio je knjigu Giovanniju Belliniju. Postaje direktor Metropolitan muzeja pod Pierponta Morgana. New Yorku. Otkriva slikarstvo Cézannea. Godine 1910. Organizirao je prvu izložbu postimpresionističkih umjetnika u Londonu. Izložba je završila skandalom.

Godine 1919. Obajvljuje knjigu Vison and Design, 1926. Transformations, a 1927. Flemish Art, a 1933. Postaje profesor na Cambridgeu.16 Wölfflin, str. 10

12

Za njega je u središtu uvijek bila ideja da u umjetnosti djeluje samo forma, te da se treba trudti oko njegovog spoznavanja. Za Rogera je kvaliteta postala glavnim kriterijem, te se nije ustručavao uspoređivati grčke i afričke skulpture.

Clive Bell ( 1881. – 1964. ) zajedno sa Rogerom učestvovao je u pripremanju izložbe postimpresionista. Bio je prijatelj sa Picassom, te je bio pod utjecajem „ Bloomsbury“ – skupine umjetnika i pisaca. Godine 1914. Objavio je knjigu Umjetnost u kojoj je izuzetno važana pojam significant forms znakovite forme. Formalna zadanost pojedinog umjetničkog djela bila je glavno Bellovo zanimanje. Zanimala ga je i specifičnost umjetnosti, a povijest umjetničkog razvoja i njezini međuodnosi.

Henri Focillon ( 1881. – 1943. ) promatranje forme i usredotočenost na oblike doživjela je svoj krajnji domet u djelu ovog francuskog historičara umjetnosti. Predavao je na Sorbonni, na Univerzitetu Yale u New Havenu, a bio je i direktor muzeja u Lyonu. Od samog svog početka bavo se oblikovnom stranom umjetničkih djela. S tim u vezi objavljuje i svoju knjigu Vie des Formes objavljenoj 1934.Focillon usmjeren na specifičnost umjetnosti došao je do apsodiktične konstatacije : „ Umjetničko djelo egzistira samo ukoliko je oblik“ Bavio se umjtnosšću sa njezine oblikovne konstatacije. Proučavao je oblike i njihove međusobne odnose kao njihov odnos prema sadržaju i materiju,.

Theodor Hetzer ( 1890. – 1946. ) rođen je u ruskom Harkovu . Nastavlja tradiciju istraživanja usmjerenog na oblikovnu stranu umjetničkod djela, što je započeo Fiedler. Neprestano se bavio problemom forme. Pošvši od Giotta, Hetzer je istražio umjetnost idućih pet stoljeća, u duhu svoga vremena. Za prosudnu umjetnosti izradio je zatim poseban pojmovni sustav. Novoskovani pojmovi slikovni lik i slikovni motiv. Hetzer je posebnu važnost pridavao boji. Njegova knjiga o Tizianu nazvana je historijom europskog kolorizma.

4.0. Literatura

1. KULTERMANN Udo, Povijest, povijest umjetnosti, Zagreb, 2002, Konture, 270 - 300

2. Bečka škola povijesti umjetnosti, Barbat, Zagreb, 1999

3. WÖLFLLIN Heinrich, Osnovni pojmovi historije umjetnosti, Sarajevo, 1974

13

4. FIELDER Conrad, O prosuđivanju djela likovne umjetnosti, moderni naturalizam i umjetnička istina, Beograd, 1980

14