ZYGMUNT MIŁOSZEWSKI Upleteni

ZYGMUNT MIŁOSZEWSKI

Upleteni

Preveo Mladen Martić

Edicije Božičević Zagreb 2012.

Naziv izvornika: ZYGMUNT MIŁOSZEWSKI

Uwikłanie

© Wydawnictwo W.A.B. sp. z o.o., Varšava, 2007.

Prvi put tiskano u Hrvatskoj 2012. godine u nakladi © Edicije Božičević

Trg kralja Tomislava 18, Zagreb:

ZYGMUNT MIŁOSZEWSKI Upleteni

Za nakladnika: Juraj Božičević

Urednica: Sanja Janušić

Prijevod: © Mladen Martić, 2011.

Ovitak: © Elena Vrbanić

Prijelom: Grapa d.o.o., Zagreb

Tisak: Denona

ISBN 978-953-6751-75-4

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu

pod brojem 788028

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se umnožiti i prenositi u bilo kojem obliku, elektroničkim ili mehaničkim sredstvima, uključujući fotokopiranje, presnimavanje ili bilo kakvo informatičko spremanje ili distribuiranje bez prethodnog pismenog dopuštenja

nositelja autorskih prava.

Nema zlih, postoje samo upleteni. Bert Hellinger

Moniki tisuću puta

7

Poglavlje prvonedjelja 5. lipnja 2005.

Veliki uspjeh ponovno pokrenutog Jarocina, deset tisuća ljudi slušalo je Džem, Armiju i TSA. Naraštaj JP2 sudje-lovao je u godišnjem molitvenom susretu na Lednici. Zbigniew Religa je objavio da će se kandidirati za pred-sjednika i da kani biti „kandidatom narodnoga sporazu-ma“. Na jubilarnom desetom letačkom pikniku u Góraszki pojavila su se dva lovca F-16, izazvavši oduševljenje oku-pljenih. U Bakuu je poljska reprezentacija potukla u lo-šem stilu Azerbejdžan sa 3:0, a trener Azera je fizički napao suca. U Varšavi su policajci preventivno uručivali vozačima stravične snimke žrtava nesreća, na Mokotowu se zapalio autobus linije 122, a u ulici Kino prevrnula su se kola hitne pomoći koja su prevozila jetra za pre-sađivanje. Vozač, medicinska sestra i liječnik, dospjeli su s kontuzijama u bolnicu, jetra je ostala sačuvana i istoga dana presađena pacijentu u klinici na Banachu. Maksi-malna temperatura u prijestolnici dvadeset stupnjeva, povremene padaline.

1

– Dopustite mi da vam ispričam bajku. Prije puno, puno ljeta u nevelikom provincijskom gradu živio drvodjelja. Lju-di u gradiću bili su siromašni, nisu imali za nove stolove i stolice, pa je i drvodjelja bio oskudan. S mukom je vezao kraj s krajem, a što je bivao stariji sve je manje vjerovao da se sudba može promijeniti, premda je to želio kao nitko drugi na svijetu, jer imao je lijepu kćer i htio je da joj u životu bude bolje no njemu. Jednoga ljetnog dana u stola-revu domu pojavio se imućni gospodin. „Drvodjeljo – rekao

8

je – dolazi mi brat kojega odavno nisam vidio. Želim mu podariti zadivljujući dar, a kako stiže iz zemlje koja obiluje zlatom, srebrom i dragim kamenjem, odlučio sam da to bude drvena kutija izvanredne ljepote. Ako je uspiješ izra-diti do nedjelje poslije najbližega uštapa, nikada se više ne-ćeš žaliti na siromaštvo“. Drvodjelja je naravno pristao i smjesta se latio posla. Bio je to rad izuzetno zahtjevan i težak, htio je povezati puno vrsta drveta i uresiti kutiju minijaturnim rezbarijama bajkovitih stvorenja. Malo je jeo, spavao nije skoro uopće, samo je radio. U međuvremenu se vijest o posjetu imućnoga gospodina i nesvakidašnjoj na-rudžbi brzo pronijela gradićem. Njegovi su žitelji jako vo-ljeli skromnoga drvodjelju, svakodnevno je netko dolazio s lijepom riječi i pokušavao mu pomoći u rezbarenju. Pekar, trgovac, ribar, pa čak i krčmar – svaki od njih se laćao dlijeta, batića i turpije, htjevši da drvodjelja posao obavi na vrijeme. Nažalost, nijedan od njih nije uspijevao obaviti nje-gov posao i drvodjeljina je kćerka s tugom promatrala kako otac, umjesto da usredotočeno rezbari kutiju, popravlja ono što su pokvarili njegov prijatelji. Jednoga jutra, kada su do dovršetka posla ostala još četiri dana, a očajni si je zana-tlija čupao kosu s glave, njegova je kćerka stala pred vrata kolibe i otpravljala svakoga tko bi došao pomoći. Cijeli se gradić uvrijedio na njih, nitko drvodjelju više nije spominjao no kao prostaka i nezahvalnika, a njegovu kćerku kao ne-odgojenu usidjelicu. Rado bih vam rekao da je drvodjelja, istina, izgubio prijatelje, ali je za to svojim majstorskim djelom očarao bogatoga gospodina, ali to ne bi bila istina. Jer kada je u nedjelju nakon uštapa bogataš došao u nje-govu kuću, smjesta je ljutit i otišao praznih ruku. Tek je puno dana kasnije drvodjelja završio kutiju i darovao je svojoj kćeri.

Cezary Rudzki je završio pripovijedanje, iskašljao se i natočio si iz termosa kavu u šalicu. Troje njegovih pacije-nata, dvije žene i muškarac, sjedilo je s druge strane stola, manjkao je samo gospodin Henryk.

9

– I kakva je u tome pouka? – zapitao je muškarac koji je sjedio s lijeva, Euzebiusz Kaim.

– Onakva kakvu sami pronađete – odgovorio je Rudzki. – Ja znam što sam htio reći, ali vi znate bolje od mene što hoćete razumjeti i kakav vam je smisao sada potreban. Baj-ke se ne komentiraju.

Kaim je ušutio. Rudzki također nije ništa govorio, gla-deći sijedu bradu koja ga je, po mišljenju nekih, činila slič-nim Hemingwayu. Razmišljao je ne bi li se trebao nekako očitovati o zbivanjima prošloga dana. U skladu s načelima – ne bi. Ali ipak…

– Koristeći to što nema gospodina Henryka – rekao je – htio bih sve podsjetiti da ne komentiramo samo bajke. Ne komentiramo ni tijek terapije. To je jedno od temeljnih načela. Čak i ako je neka seansa bila tako intenzivna kao jučerašnja. Tim prije bismo trebali šutjeti.

– Zašto? – zapitao je Euzebiusz Kaim, ne podižući gla-vu iznad tanjura.

– Jer tada riječima i pokušajima interpretacije prikri-vamo ono što smo otkrili. Dočim istina mora početi djelo-vati. Pronaći put do naših duša. Bilo bi nepošteno prema svima nama ubiti tu istinu akademskom raspravom. Vje-rujte mi, molim vas, da je tako bolje.

Dalje su jeli u tišini. Lipanjsko sunce upadalo je kroz uske prozore koji su podsjećali na puškarnice i bojilo mrač-nu dvoranu u svijetle pruge. Namještaj je bio jako skroman. Dugi drveni stol, nepokriven stolnjakom, nekoliko stolica, raspelo iznad vrata. Ormarić, električni čajnik, minijaturni hladnjak. Ništa više. Kada je Rudzki otkrio to mjesto – usamljeno u samom središtu grada – bio je oduševljen. Sma-trao je da će crkvene prostorije više pogodovati terapiji od agroturističkog gospodarstva koje je dotad unajmljivao. Bio je u pravu. Iako su u zgradi bili smješteni crkva, škola, liječnička ambulanta i nekoliko privatnih tvrtki, a u blizini je prolazila Łazienkowska magistrala, osjećao se veliki mir. A upravo to su najviše trebali njegovi pacijenti.

10

Mir je imao svoju cijenu. Nije bilo kuhinje, pa je sam morao kupiti hladnjak, čajnik, termos i komplet pribora za jelo. Obroke je naručivao u gradu. Stanovali su u jednokre-vetnim ćelijama, a usto im je na raspolaganju bio mali re-fektorij u kojemu su sada sjedili i nevelika dvorana u kojoj su se održavale seanse. Dvoranica s križnim svodom, podu-prtim s tri debela stupa. Nije to bila Leonardova kripta, ali u usporedbi sa sobicom u kojoj je obično primao pacijente – zamalo jest.

Sada je ipak dvojio nije li odabrao odveć mračno mjesto, skoro zatvoreno. Imao je dojam da emocije koje se osloba-đaju za vrijeme seansi ostaju među zidovima, odbijaju se od njih poput gumenih loptica i pogađaju rikošetom svako-ga tko ima nesreću da se tamo pojavi. Bio je jedva živ na-kon jučerašnjih događaja i radovao se što će sve to uskoro završiti. Htio je što prije izaći odavde.

Ispio je gutljaj kave.Hanna Kwiatkowska, tridesetpetogodišnjakinja koja je

sjedila sučelice Rudzkom, vrtjela je među prstima žličicu, ne spuštajući pogleda s njega.

– Da? – zapitao je.– Brinem – odgovorila je drvenim glasom. – Već je devet

i petnaest, a gospodina Henryka nema. Gospodine doktore, možda biste trebali otići i provjeriti je li sve u redu.

Ustao je.– Provjerit ću – rekao je. – Mislim da gospodin Henryk

jednostavno spavanjem nadoknađuje jučerašnje emocije.Uskim hodnikom (sve je u toj zgradi bilo usko) došao

je do Henrykove sobe. Pokucao je. Ništa. Pokucao je još jednom, odlučnije.

– Gospodine Henryk, buđenje! – doviknuo je kroz vrata.Pričekao je još sekundu, pritisnuo kvaku i ušao unutra.

Prazno. Postelja namještena, bez osobnih stvari. Rudzki se vratio u refektorij. Tri glave su se istodobno okrenule u njegovu smjeru, kao da izrastaju iz jednoga vrata. Prisjetio se zmajeva iz ilustracija dječjih knjiga.

11

– Gospodin Henryk nas je napustio. Molim vas da si to ne uzimate srcu. Nije ni prvi ni posljednji put da paci-jent odustaje od terapije poprilično iznenadno. Osobito na-kon tako intenzivne seanse kakva je bila jučerašnja. Na-dam se da će ono što je iskusio djelovati i da će mu biti bolje.

Kwiatkowska nije ni trepnula. Kaim je slegnuo rame-nima. Barbara Jarczyk, posljednja od troje – donedavna četvo ro – njegovih pacijenata, pogledala je Rudzkog i zapi-tala:

– Je li gotovo? Možemo li u tom slučaju ići kući?Terapeut je zavrtio glavom.– Molim vas otiđite na pola sata u svoje sobe da se

odmorite, da se smirite. Točno u deset naći ćemo se u dvo-ranici.

Sve troje – Euzebiusz, Hanna i Barbara – kimnulo je glavama i izašlo. Rudzki je obišao stol, provjerio ima li u termosu još kave i natočio si punu šalicu. Opsovao je, jer je zaboravio ostaviti mjesta za mlijeko. Sada je mogao bi-rati – izliti ili ispiti. Nije podnosio okus crne kave. Odlio je malo u koš za smeće. Dodao je mlijeka i stao uz prozor. Promatrao je automobile koji su prolazili ulicom i stadion s druge strane. Kako su ti paceri mogli ponovno izgubiti prvenstvo, pomislio je. Neće biti ni viceprvaci, bilo je uza-ludno poniženje Wisłe i pobjeda od 5:1 prije dva tjedna. Ali možda barem uspiju osvojiti kup, sutra je prva polufinalna utakmica s Groclinom. S Groclinom kojega tijekom posljed-nje četiri godine Legija nije pobijedila nijednom. Opet ne-kakvo strašno prokletstvo.

Nasmijao se tiho. Nevjerojatno kako funkcionira ljudski mozak, ako sada uspijeva pretresati situaciju u ligi. Pogle-dao je na sat. Još pola sata.

Tik pred deset napustio je refektorij i otišao u kupao-nicu oprati zube. Usput je prošao pored Barbare Jarczyk. Upitno ga je pogledala, vidjevši da ide u smjeru suprotnom od dvoranice.

12

– Začas ću – rekao je.Nije stigao nanijeti pastu, kad je začuo krik.

2

Teodora Szackog probudilo je ono što ga je obično bu-dilo u nedjelju. Ne, nije to bio mamurluk, žeđ, potreba da se pomokri, blistavo sunce koje se probija kroz potrgane rolete, ni kiša što bubnja po balkonskoj nadstrešnici. Bila je to Helcia, njegova sedmogodišnja kćerka, koja je skočila na Szackog s takvim zaletom da je kauč iz Ikee zaškripao.

Otvorio je jedno oko u koje je upala smeđa kovrča.– Vidiš? Baka mi je napravila kovrče.– Vidim – rekao je i maknuo kosu iz oka. – Šteta što

te nije s njima svezala.Poljubio je kćerku u čelo, zbacio je sa sebe, ustao i oti-

šao u zahod. Bio je na vratima sobe kada se s druge strane kreveta nešto pomaknulo.

– Uključi mi vodu za kavu – čuo je mrmljanje ispod pokrivača.

Koncert po željama, kao svakoga vikenda. Odmah je osje-tio uzrujanost. Spavao je deset sati, a bio nevjerojatno umo-ran. Nije se sjećao kada je to počelo. Mogao je pola da-na ležati u krevetu, a unatoč tome ustajao je s neugodnim oku som u ustima, pijeskom u očima i boli koja je kucala u sljepoočnicama. Bez smisla.

– Zašto ne kažeš normalno da ti napravim kavu? – re-kao je ženi nezadovoljno.

– Jer ću je sama napraviti – jedva je mogao razabirati riječi – neću te gnjaviti.

Szacki je teatralno prevrnuo očima. Helcia se nasmi jala.– Ali uvijek tako kažeš, a ja ti uvijek spravljam kavu!– Ne moraš. Ja te molim samo za vodu.Pomokrio se i skuhao ženi kavu, pokušavajući ne gle-

dati gomilu prljavoga suđa u slivniku. Četvrt sata pranja

13

ako hoće pripremiti obećani doručak. Bože, kako je umoran. Umjesto da spava do podne, a nakon toga gleda televiziju, kao svi ostali muškarci u ovoj patrijarhalnoj zemlji, on glu-mi supermuža i superoca.

Veronika se iskobeljala iz kreveta i stala u predsoblju, kritično se ogledavajući u zrcalu. I sam ju je pogledao kri-tički. Seksi je bila uvijek, ali na manekenku nije podsjećala nikada. Unatoč tome teško je pronaći opravdanje za drugi podbradak i šlauf oko trbuha. No i ta majica. Nije tražio da svakodnevno spava u tilu i čipki, ali zašto, dođavola, uvijek nosi tu majicu s ispranim natpisom „Disco fun“ koja zacijelo potječe još iz vremena paketa s darovima! Pružio joj je šalicu. Pogledala ga je natečenim očima i počešala se pod prsima. Zahvalila je, cmoknula ga iz navike u nos i otišla pod tuš.

Szacki je uzdahnuo, prešao dlanom po kosi bijeloj poput mlijeka i otišao u kuhinju.

– A zapravo, što me briga? – pomislio je, nastojeći isko-pati spužvu ispod prljavih tanjura. Kuhanje kave je trenu-tak, pranje suđa drugi, doručak treći. Glupih pola sata i svi će biti sretni. Osjetio se još umornijim pomislivši na sve to vrijeme koje mu prolijeće kroz prste. Stajanje u prometnim zastojima, tisuće praznih sati u sudu, besmislene rupe u poslu za kojih je mogao u najboljem slučaju slagati pasijans, čekanje na nešto, čekanje na nekoga, čekanje na čekanje. Čekanje kao izgovor da se ne radi apsolutno ništa. Čekanje kao najzamornije zanimanje svijeta. Rudarski predradnik je odmorniji od mene, požalio se u mislima, pokušavajući odložiti na sušilicu čašu za koju zaista nije bilo mjesta. Zašto nije prije maknuo suho suđe? Neka to vrag odnese. Je li svakome život tako zamoran?

Zazvonio je telefon. Hela se javila. Slušao je razgovor, idući u sobu i brišući ruke o kuhinjsku krpu.

– Tata je tu, ali pere suđe i peče nam kajganu…Uzeo je kćeri slušalicu iz ruke.– Szacki. Molim?

14

– Dobar dan, gospodine tužitelju. Ne bih vas želio uzne-miravati, ali danas nećete nikome prirediti kajganu. Možda za večeru – začuo je s druge strane poznati glas s istočnim naglaskom, Olega Kuzniecowa iz zapovjedništva u Wilczoj.

– Oleg, preklinjem te, ne čini mi to.– Ne ja, gospodine tužitelju, to vas grad zove.

3

Veliki, stari citroen klizio je pod stupom Świętokrzyskog mosta s gracioznošću na kojoj bi mu pozavidjelo puno au-tomobila što su se na tom mostu pojavljivali kao product placement u poljskim romantičnim komedijama. Možda taj Piskorski1 i jest prelivoda, pomislio je Szacki, ali dva mosta stoje. Za vrijeme Kaczora2 bilo bi nezamislivo da se itko odvaži na takvu investiciju. Osobito pred izbore. Weronika je bila pravnica u Gradskom poglavarstvu i često je pričala kako se sada odlučuje. Točnije, za svaki slučaj ne odlučuje se uopće.

Spustio se na Powiśle i – kao i obično – odahnuo s olakša njem. Bio je na svom. Deset godina je živio u Pragi3 i nije se mogao naviknuti. Trudio se, ali nova mala domo-vina imala je za njega samo jednu vrlinu – ležala je blizu Varšave. Prošao je kazalište Ateneum gdje se nekoć zaljubio u Antigonu u New Yorku, bolnicu u kojoj se rodio, sportski centar gdje je učio igrati tenis; park koji se protezao pored zgrada parlamenta gdje je s bratom ludovao na sanjkama;

1 Pawel Piskorski (r. 1968), poljski političar, među inim i gradona-čelnik Varšave u vrijeme kada se odvijala kontroverzna izgradnja Świę-Świę-tokrzyskog i Siekierowskog mosta u Varšavi. (Op. prev.)

2 Kaczor, hrv. Patak, nadimak poljskog političara Lecha Kaczyńskog (1969 – 2010), koji je naslijedio Piskorskog na mjestu varšavskog grado-načelnika. Godine 2005. izabran za predsjednika Poljske. Poginuo 10. IV. 2010. u zrakoplovnoj nesreći u Smolensku.

3 Praga, dio Varšave na istočnoj obali Visle. Nekoć zasebno naselje kojemu i danas Varšavljani sa zapadne obale osporavaju teritorijalnu pripadnost poljskoj prijestolnici. (Op. prev.)

15

bazen na kojem se naučio plivati i dobio gljivice. Bio je u Śródmieściu. U središtu svoga grada, središtu svoje zemlje, središtu svog života. Najružnijem zamislivom axis mundi4.

Provezao se ispod derutnoga vijadukta, skrenuo u Ła-zienkowsku i parkirao pred domom kulture, pomislivši na-klono na stadion, udaljen dvjesto metara, na kojemu su prijestolnički ratnici zamalo satrli u prah Bijelu Zvijezdu5. Nije se zanimao za sport, ali Weronika je bila tako gorljiva navijačica da je, htio ne htio, mogao napamet izdeklamira-ti rezultate Legije iz posljednje dvije godine. Sutra će se njegova žena sigurno u trobojnom šalu zaputiti na utakmi-cu. Četvrtzavršnicu kupa.

Zaključao je automobil i pogledao zgradu s druge stra-ne ulice, jednu od najčudnijih prijestolničkih građevina, po-red koje su Pałac Kultury6 i naselje iza Żelazne Brame djelo-vali kao primjer neivanzivne, pročišćene arhitekture. Nekoć je tu bila župna crkva Majke Božje Częstochowske, srušena za vrijeme rata, jedno od mjesta otpora ustanika. Deset-ljećima neobnavljana, plašila je mračnim ruševinama, ba-trljcima stupova, otvorenim podrumima. Kada je na kraju uskrsnuta, postala je posjetnica kaotičnosti grada. Svaki prolaznik Trasom Łazienkowskom, vidio je tu ciglenu hi-meru, križanca crkve, samostana, utvrde i Gargamelova dvorca. Na tom mjestu se nekoć pojavio Zli. A sada je pro-nađeno truplo.

Szacki je popravio čvor kravate i prešao na drugu stra-nu ulice. Počela je kišica. Do ulaza stajali su ophodno vo-zilo i neoznačeni policijski automobil. U blizini, tri rado-znalaca izašla s jutarnje mise. Oleg Kuzniecow razgovarao

4 Simboličko središte svijeta u kojemu se nebo spaja sa zemljom. (Op. prev.)

5 Biała gwiazda (Bijela zvijezda), simbol Sportskog društva i Nogo-metnog kluba Wisła iz Krakowa. Suparnik varšavske Legije.

6 Palača kulture, nakaradna građevina u miješanom art deco, socre-alističkom i historicističkom arhitektonskom slogu, koja dominira Var-šavom izgrađena 1955. kao dar SSSR-a poljskom narodu. Sjedište niza kulturnih i znanstvenih ustanova. (Op. prev.)

16

je s tehničarom iz Kriminalističkog laboratorija KSP7. Pre-kinuo je razgovor i prišao Szackom. Rukovali su se.

– Spremaš se nakon ovoga na koktel u Rozbrat8? – na-šalio se policajac, popravljajući mu revere sakoa.

– Glasine o politiziranju tužiteljstva jednako su pretje-rane kao tračevi o dodatnim izvorima prihoda varšavskih policajaca – odrezao je Szacki. Nije volio ruganje svojoj odje-ći. Bez obzira na vrijeme, na sebi je imao odijelo i kravatu, jer je bio tužitelj, a ne dostavljač vegetarijanskih delikatesa.

– Što imamo? – upitao je, vadeći cigaretu. Prvu od tri koliko si ih je dnevno dopuštao.

– Jednog mrtvaca, četvoro sumnjivih.– Kriste, opet nekakav alkoholičarski pokolj. Nisam mi-

slio da se u ovom prokletom gradu čak i u crkvi može naići na ilegalnu prodavaonicu pića. A još su se poklali u nedjelju, nema tu poštovanja. – Szacki je bio stvarno ozlo-jeđen. I dalje bijesan zbog toga što je i njegova obiteljska nedjelja pala kao žrtva ubojstva.

– Nisi dokraja u pravu, Teo – progunđao je Kuzniecow, okrećući se na sve strane u potrazi za položajem u kojemu vjetar neće ugasiti plamen žigice. – U ovoj zgradi osim cr-kve ima i hrpa drugih tvrtki. Prostori su iznajmljeni školi, domu zdravlja, raznim katoličkim organizacijama, ima i nešto poput doma za duhovne vježbe. Razne vikend skupi-ne dolaze se ovamo moliti, razgovarati, slušati propovijedi i tako dalje. Prostorije je na tri dana unajmio i terapeut s četvoro pacijenata. Radili su u petak, radili u subotu, nakon večere su se razišli. Jutros su na doručak došli liječnik i troje pacijenata. Četvrtoga su našli malo kasnije. Vidjet ćeš u kakvom stanju. Te prostorije su u izdvojenom krilu, ona-mo se ne može doći a da se ne prođe pored vratarnice. Na

7 Komenda stoleczna policji,( Prijestolničko zapovjedništvo policije), središnje policijsko zapovjedništvo Varšave. (Op. prev.)

8 Rozbrat, jedna od najvećih ulica varšavskoga središta u kojoj se nalazi sjedište SLD, reformirane stranke lijevog centra koja je proizašla iz vladajuće komunističke PZPR. (Op. prev.)

17

prozorima su rešetke. Nitko nije ništa vidio, nitko nije ništa čuo. Nitko zasad nije ništa ni priznao. Jedan mrtvac, četi-ri osumnjičena – trijezna i dobro situirana. Što kažeš na to?

Szacki je ugasio cigaretu i udaljio se nekoliko koraka da je ubaci u koš za smeće. Kuzniecow je svoju odbacio na ulicu, ravno pod kotače autobusa linije 171.

– Ne vjerujem u takvu priču, Oleg. Začas će se pokaza-ti da je vratar prespavao pola noći, da je neki propalica upao da ukrade nešto za cugu, usput naletio na jadnog psihića, prestrašio se više od njega i sredio ga. Pohvalit će se nekom od vaših doušnika i slučaj će biti riješen.

Kuzniecow je slegnuo ramenima.Szacki je vjerovao u to što je rekao Olegu, ali je osjećao

rastuću radoznalost dok su ušli kroz vrata i uskim hodni-kom hodali prema maloj dvorani u kojoj je ležalo truplo. Duboko je izdahnuo da bi nadvladao uzbuđenje i istodobno strah od susreta s truplom. Kada je ugledao tijelo, na nje-govu licu ocrtavala se već profesionalna ravnodušnost. Te-odor Szacki se sakrio iza maske službenika što stoji na braniku pravnog poretka u Rzeczpospoliti9.

4

Muškarac u pepeljastom odijelu, oko pedesete, malo za-obljen, jako prosijed, ali bez ćele, ležao je na leđima na podu pokrivenom zelenkastim linoleumom koji nije nikako pri-stajao niskom križnom svodu. Do njega je stajao siv, staro-modni kovčeg, zatvoren ne smičkom, nego s dvije metalne brave, te dodatno osiguran kratkim remenima s kopčama.

Krvi nije bilo puno, skoro nimalo, ali se Szacki unatoč tome nije osjetio nimalo bolje. Puno ga je stajalo da sigur-

9 Rzeczpospolita, uobičajen naziv za poljsku državu nastao u XVI. stoljeću. Može se prevesti kao opće dobro (slično engl. riječi Commonwe-alth), ali i kao Republika. (Op. prev.)

18

na koraka priđe žrtvi i čučne pored njezine glave. Osjetio je gorčinu u ustima. Progutao je slinu.

– Otisci? – upitao je ravnodušno.– Na oruđu kojim je počinjen zločin nikakvi, gospodine

tužitelju – odgovorio je šef tehničara, čučnuvši s druge stra-ne tijela. – Pokupili smo ih na drugim mjestima, isto kao i mikrotragove. Da uzmemo uzorke mirisa?

Szacki je odrečno zavrtio glavom. Ako je poginuli po-sljednja dva dna proboravio s osobama od kojih ga je jedna ubila, miris neće pomoći. Toliko su mu puta obarali te tra-gove na sudu da je bilo šteta oduzimati tehničarima vrijeme uzalud.

– Što je ovo uopće? – obratio se Kuzniecowu, pokazu-jući na šiljak s crnom plastičnom ručkom koji je stršio iz desnog oka žrtve. Laknulo mu je što zbog pitanja može pogled skrenuti prema policajcu, umjesto da gleda u tamno-crveno sivu masu koja je nekoć morala biti muškarčevo oko, a sada se skrutnula na obrazu u obliku koji je Szackoga uporno podsjećao na bolid Formule 1.

– Ražnjić – odgovorio je Oleg. – Ili nešto slično. U bla-govaonici je cijeli komplet u istom stilu. Noževi, sjekirica, jedaći pribor.

Szacki je kimnuo glavom. Oruđe kojim je izvršeno uboj-stvo je odavde. Kakva je onda šansa da je ubojica došao izvana? Praktično nikakva, sud teoretski može zaključiti da je ovdje bila gužva kao na Marszałkowskoj, koju nitko nije primijetio. A sve sumnje… i tako dalje.

Razmišljao je kako izvesti stvar sa svjedocima, a zapra-vo osumnjičenima, kada je u dvoranu zavirio jedan od po-licajaca u odori.

– Gospodine komesaru, došla je žena. Hoćete?Tužitelj je izašao s Olegom na unutarnje dvorište.– Kako se zvao? – šapnuo je Kuzniecowu.– Henryk Telak. Žena Jadwiga.Uz ophodno vozilo stajala je žena od one vrste za koju

muškarci govore da je naočita. Prilično visoka, vitka, s nao-

19

čalama, lagano prosijede tamne kose, odlučnih crta lica. Odjevena u svijetlozelenu haljinu i sandale. Nekoć je morala biti lijepa, sada je ponosno pokazivala ljepotu na odlasku.

Kuzniecow joj je prišao, naklonio se.– Dobar dan, zovem se Oleg Kuzniecow, policijski sam

komesar. Ovo je tužitelj Teodor Szacki koji će voditi istragu. Molim vas primite naše izraze najdublje sućuti. Obećavamo da ćemo napraviti sve što je u našoj moći da se pronađe i kazni ubojica vašega muža.

Žena je kimnula glavom. Izgledala je odsutno, sigurno je uzela nešto za smirenje. Možda još nije bila posve svjesna onoga što se dogodilo. Szacki je znao da je prva reakcija na smrt bliske osobe nevjerica. Bol dolazi kasnije.

– Kako se to dogodilo? – upitala je.– Grabežni napad – Szacki je lagao tako glatko i s ta-

kvom samouvjerenošću da su mu često preporučivali da se zaposli kao odvjetnik. – Zasad sve ukazuje na to da je noćas provalnik slučajno naletio na vašega muža, možda ga je čak gospodin Henryk pokušao zaustaviti. Kradljivac ga je ubio.

– Kako? – upitala je.Muškarci su razmijenili poglede.– Vaš muž je udaren u glavu oštrim predmetom. – Szac-

ki nije podnosio kriminalistički novogovor, ali je on bio naj-prikladniji za oduzimanje smrti dramatičnosti. Zvučalo je blaže nego „netko mu je zabio šiljak u mozak kroz oko“. – Umro je smjesta. Liječnik tvrdi da je smrt nastupila tako brzo da nije stigao osjetiti bol.

– Barem to – rekla je nakon trenutka šutnje i prvi put podignula glavu. – Mogu li ga vidjeti? – upitala je gledaju-ći Szackoga, kojemu se u trenu pred očima pojavila siva mrlja u obliku trkaćeg bolida.

– Nema potrebe.– Htjela bih se oprostiti od njega.– U tijeku je prikupljanje tragova – dodao je Kuzniecow.

– Ozračje nije baš intimno, osim toga, vjerujte mi molim vas, pogled nije ugodan.

20

– Kako hoćete – suglasila se rezignirano, a Szacki je suspregnuo uzdah olakšanja. – Mogu li sada otići?

– Naravno. Molim vas samo da ostavite podatke. Morat ću još s vama porazgovarati.

Žena je izdiktirala Kuzniecowu adresu i telefon.– A tijelo? – zapitala je.– Nažalost, moramo napraviti obdukciju. Ali, pogrebni

zavod će ga moći preuzeti najkasnije u petak.– To je dobro. Možda se sahrana uspije obaviti u subo-

tu. Čovjeka treba pokopati prije nedjelje, inače će te iste godine umrijeti još netko iz obitelji.

– To je samo predrasuda – odgovorio je Szacki. Izvadio je iz džepa dvije posjetnice i uručio ih udovici. – Na jednoj su moji telefoni, a na drugoj centra koji se bavi pomaganjem obiteljima žrtava zločina. Savjetujem vam da ga nazovete. To može pomoći.

– Bave se uskrsavanjem muževa?Szacki nije želio da razgovor ode u tom smjeru. Nad-

realističke primjedbe bile su predigra histerije.– Prije uskrsavanjem živih. Njihovim vraćanjem životu

u koji se često ne žele vratiti. Naravno, učinit ćete ono što smatrate prikladnim. Ja samo tvrdim da su to ljudi koji mogu pomoći.

Kimnula je glavom i spremila obje posjetnice u torbicu. Murjak i tužitelj su je pozdravili i vratili se u zgradu.

Oleg je upitao hoće li sada preslušati ljude s terapije. Szacki je dvojio kako to izvesti i, premda je u prvi mah odlučio porazgovarati s njima čim prije, čak i ovdje, sada je smatrao da je bolje malo zakasniti da se umore. Stara dobra metoda poručnika Colomba. Pitao se o čemu sada razmi-šljaju u svojim – nomen est omen – ćelijama. Svi su sigur-no premetali po sjećanju svaku riječ i gestu iz posljednja dva dana, tražeći pokazatelje tko bi od njih mogao biti ubo-jica. Osim samoga ubojice – on je pak razmišljao je li se tijekom posljednja dva dana odao riječju ili gestom. A sve to uz senzacionalnu pretpostavku da je stvarno netko od

21

njih ubio. Može li se isključiti da je ubojica došao izvana? Ne može. Kao i uvijek u ovoj fazi, ništa se ne može isklju-čiti. Da, ovo bi mogao biti zanimljiv slučaj, ugodna promje-na nakon svih tih običnih gradskih ubojstava. Smrad, pra-zne boce, krv na zidovima, žena što izgleda trideset godina starija od svoje dobi koja rida na podu, začuđeni polupri-sebni kompanjoni koji ne mogu povjerovati da je netko od njih u pijanom stanju zaklao prijatelja – koliko je to puta vidio?

– Ne – odgovorio je. – Reći ću ti kako ćemo. Ispitaj ih sada, napokon tako je uobičajeno. Samo, napravi to ti, a ne nekakav pozornik koji je još prije dva tjedna živio s mamom i tatom u predgrađu Siedleca. Mirno i površno, odnoseći se prema svakom kao svjedoku. Kada su posljednji put vidje-li Telaka, kada su se upoznali, što su radili noću. Ne ispi-tuj ih o tome što ih povezuje, o terapiji, neka se osjete si-gurno, a ja ću imati razloga da ih pozovem još nekoliko puta.

– Jesi mudar – nakostriješio se Oleg. – Meni daješ da se s njima igram, da ti pripremim teren. Ispisujem proto-kole, pišem čitko, dajem na čitanje…

– Zavedi neku pozornicu, neka ti piše okruglim slovima. Vidimo se ujutro u Wilczoj10, razmijenit ćemo papire, po-pričati, odlučiti što dalje. Istina, trebao sam otići na objavu presude u slučaju Pieszczoch, ali zamolit ću Ewu da ode umjesto mene.

– Plaćaš kavu.– Milost. Državni sam službenik, a ne policajac iz pro-

metne. I žena mi je državni službenik. Mi si smućkamo nesicu na poslu, ne častimo nikoga.

Oleg je izvukao cigaretu. Szacki se jedva suzdržao da ne učini isto. Nije htio da mu za ostatak dana ostane samo jedna.

10 Jedna od najpoznatijih ulica varšavskoga središta u kojoj se na broju 21 nalazi zgrada Komesarijata policije Varšava – Centar. (Op. prev.)

22

– Plaćaš kavu, nema diskusije.– Ti si šugavi Rus.– Znam, stalno mi to govore. U „Gorączki“ u devet?– Mrzim tu murjačku špelunku.– U „Brami“?Szacki je kimnuo glavom. Oleg ga je otpratio do auto-

mobila.– Bojim se da bi ovo moglo biti teško – rekao je poli-

cajac. – Ako ubojica nije načinio nikakvu pogrešku, a osta-li nisu ništa vidjeli, piši kući propalo.

Szacki si nije mogao uskratiti smiješak– Uvijek pogriješe – ustvrdio je.

5

Nije pamtio kada ga je tako mazilo vrijeme u Tatrana. S vrha Kope Kondracke imao je savršen vidik na sve stra-ne, jedino su se tamo daleko nad slovačkim dijelom Visokih Tatri vidjeli mali oblačići. Otkako se rano ujutro parkirao u Kirama i nakon kratke šetnje Kościeliskom počeo penja-ti na Czerwone Wierchy, cijelo vrijeme ga je pratilo sunce. Od polovice puta, kada se staza počela sve strmije uspinja-ti, niska crnogorica nije davala prilike za sjenu, a u blizini nije bilo nikakvog potoka, pa se planinarska šetnja pretvo-rila u hod po užarenoj tavi. Prisjećao se priča o američkim vojnicima u Vijetnamu kojima se za vrijeme dnevnih op-hodnji mozak pod kacigama tako kuhao na usijanom suncu. Uvijek je to smatrao besmislicom, a sada se osjećao slično, iako njegovu glavu nije štitila kaciga, nego šešir bež boje, uspomena na davno australsko putovanje.

Kada su mu blizu vrha pred očima već zaplesale crne mrlje, a noge omekšale, prokleo je svoju glupost sedamde-setogodišnjaka koji misli da i dalje može raditi sve kao ne-koć. Jednako piti, jednako voljeti, jednako planinariti.