Književna radionicaRašić

i Hrvatsko kulturno udruženje

Anton Gustav Matoš

i

© Neven Ušumović© Književna radionica Rašić

Urednik izdanjaVladimir Arsenić

Neven Ušumović

U stočnom vagonu

priče

Beograd2014.

5

Moja ljubav svira bas u Doomagu

1.Sjedio sam tako, gledao gospođu Anitu u zatiljak, dok je ona

svoj pogled vezala za TV-ekran, ne obazirući se na moju malen-kost. Kao da sam sjedio u nekom poslovnom uredu – a ne u male-noj dnevnoj sobi (praktično kuhinji), na šestom katu nebodera na Markovcu – u uredu gdje bešćutna tajnica, zaokupljena isključivo održavanjem svoje perfektne frizure i sivkastomodre bluze, simu-lira zaposlenost. Naime, svako malo gospođa Anita provjeravala je svojim očuvanim, dugim prstima čvrstinu svojih pramenova i sigurnim, hitrim potezima uklanjala nabore na kostimu.

Stan je bio pretjerano zagrijan. Sapunica koju je gospođa Anita gledala na meni nepoznatom slovenskom kanalu, bila je očajna. Kroz prozore se nije moglo gledati, vani je magla nemilo-srdno zastirala pogled na koparski zaljev, koji se s ovog kata inače, vjerujem, lijepo mogao vidjeti.

Nasjeo sam na oglas. Tko mi je kriv kad se smucam i zirkam po gradu, od plakata do plakatića, umjesto da nađem nekakav nor-malan posao, kao gospođa Anita, recimo. Iznenada, osjetivši va lj-da zračak udivljenosti s moje strane, dotična mi uputi milosrdni pogled.

„Gospodine Tibore”, rekla mi je svojim beogradskim nagla-skom, koji sam još pri upoznavanju zamijetio, „ne znam šta da vam kažem. Baš bi bilo lepo da Atila nauči da govori mađarski, ali koliko ga ja znam, pre će biti da je on lepio te oglase po gradu samo zato da se pravi važan, da se vidi kako je on poseban, kako je on nešto drugo. I da, da se vidi onaj njegov heavy metal rukopis, taj ki tnjasti košmar”. Nisam znao ni ja što da joj kažem. Tajnici Aniti slagao sam kako imam puno posla, kako mi se žuri, i tako to, više

6

nisam mogao čekati. Već na vratima, ipak sam dodao da – ako sve nije samo hec – podsjeti Attilu da ima moj broj mobitela. Promr-mljala je nešto i pozdravila me na mađarskom. Viszlát!

2.Bio je to već drugi tjedan guste zimske magle. Avioni s tali-

janske strane nisu polijetali, automobili su kao psi režali gradskim cestama gotovo nevidljivi za pješake. Gore, na Markovcu, nebode-ri su izgubili katove. Vraćajući se iz Mercatora, svaki bih put zastao pred ulazom u svoju zgradu: na ramena bi mi se spustila vlažna i mrzla vreća nelagode, kao da ulazim u plinsku komoru, a ne u topli stančić na osmom katu.

Meni nije trebalo puno za takvo raspoloženje. Volio sam pri intimnijim upoznavanjima pričati kako sam odrastao u mađarskom kampu za hrvatske prognanike u Nagyatádu, pridajući svemu tome takvu težinu kao da sam bio u četničkom zarobljeništvu. A sve to nije bilo tako strašno. Barem ne u usporedbi s plinskim komorama. Čak nas je u proljeće 1992. godine posjetila i Lady Diana!

Ipak, s mukom sam ulazio sada, ovih dana, u svoj stan, radi-je sam se skitao po Markovcu i starom gradu, svraćajući po katkad u kafiće na čaj s rumom. Nakon još jedne neuspjele ljubavi, teško mi je padala samoća.

Tako sam, jednom, prolazeći pokraj talijanske gimnazije i MKC-a, naišao na plakat za koji sam u prvi mah pomislio da je tek jedan od jeftinih Breceljovih plakata za kakvu death metal večer. Međutim, ispod raširenih krila zmaja, zmaja koji je sjedio na ljud-skim lubanjama kao da su to jaja, bio je kratak oglas: IŠČEM UČI-TELJA ZA PRIVATNI POUK IZ MADŽARŠČINE, a ispod njega „resice” s imenom autora oglasa, Attile, i s brojem njegova mobi-tela. Oglas sam u prvi mah povezao s talijanskom gimnazijom, možda je to neki Attilio koji mađarsko ime koristi kao pseudonim. Ali opet, budući da u talijansku gimnaziju, kako mi kaže moj susjed Gianluca, idu svi oni pripadnici manjina čiji roditelji ne žele

7

da im djeca prolaze slovenski dril: Bosanci, Srbi, Albanci, Hrvati, vrlo je moguće da je u pitanju neki Vojvođanin koji zna nešto mađarskog, ili čak – nešto me zagrijalo oko srca kad sam to pomi-slio – zemljak iz Baranje!

Na to me je navodila već i činjenica da na oglasu nije bilo ni riječi talijanskog. Broj mobitela, dakako, ništa nije otkrivao; pod-smjehnuo sam se sam sebi kad sam shvatio da tražim nekakvo dodatno značenje, signal u zbroju znamenki, čemu već. Skrasio sam se Pri Mariji, u okrepčevalnici kraj Brola, čaj mi je svojom blagotvor-nom parom dražio nosnice. Nazvao sam, iako je žamor bio toliki da sam ga teško mogao nadglasati. I onda taj glas iz mobitela; Attila je govorio vrlo čudan slovenski, pitao sam ga je li Mađar, reče, stid ga je to reći, jeste, ali ne zna ni riječi mađarskog. „Pa odakle si?” pitao sam ga. „Iz Beograda”, kaže. „Mađar iz Beograda?” ponovio sam još jednom. „Tako je.” „O pa onda možemo preći na hrvatski!” rekao sam, ne bez ironije. Zbunjeno je odgovorio: „Seveda.”

Dao mi je adresu na Markovcu, gotovo u mojem susjedstvu, i ja sam već sljedeći dan pokucao na vrata s prezimenom Kovács; i sjedio uzalud kraj fatalne gospođe Anite. Ona se nije trudila govo-riti slovenski, točnije, uopće se nije trudila govoriti, čak ni srpski.

 

3.U sljedećem pokušaju sve je bilo drugačije. Attila je bio kod

kuće, teta Anita se neprestano osmjehivala, odmah smo prešli na ti. Magla se digla; čak mi je malo i nedostajala.

Stajao sam, odobrovoljen Anitinom naklonošću, ispred vra-ta Attiline sobe. Na vratima je pisalo: НЕЗАПОСЛЕНИМА УЛАЗ ЗАБРАЊЕН! Teta Anita je priskočila s objašnjenjem:

„Ne obaziri se na to, to je naša interna fora. Evo dve sam godine u penziji, a Attila me još uvek gnjavi jer uživam u svojoj nezaposlenosti. Videćeš, njegova soba je prava labaratorija. On radi, hoću da kažem.”

Uzvratio sam Aniti osmijeh, tko bi za nju rekao da je umi-rovljenica, skladne građe, gipkih pokreta, okretna, snažna, čak je i

8

njen miris imao u sebi nešto zamamno, proljetno. Pokucao sam na vrata i bez čekanja otvorio.

„Ufff.”Našao sam se u popriličnom mraku. Tek je u jednom kutu

pulsiralo crveno svjetlo, ekran, računalni monitor ustvari. Jasno se nazirao i Attilin profil; slušalice su mu bile na ušima i bio je potpu-no zaokupljen svojim „radom”. Imao sam osjećaj da sam napravio krivi potez, umjesto da uđem u sobu, našao sam se u nečijoj utro-bi. Iz mraka, u crvenom odsjaju, svuda oko mene nazirala su se krila: krila anđela, zmajeva krila, krila šišmiša. Kako sam se pribli-žavao Attili, pogled mi je privlačio natpis iznad njegove glave, slo-va s kojih se slijevala krv: AUTOPSY.

Prišao sam mu, stavio ruku na rame. Bez ikakvog trzaja, polako je preusmjerio pozornost s ekrana na mene.

„A, tu ste Tibore.”Spustio je slušalice, rukovali smo se. Ustao je i upalio svjetlo.Tek sada su me napale užasavajuće slike sa svih strana. Otvo-

rene, zubate čeljusti čudovišta, razmrskane lubanje, naopaki kri-ževi, sablasna groblja, monasi s električnim gitarama. „Paradise Lost”, pročitao sam naglas s čuđenjem i nostalgijom: isti takav nat-pis, stajao je kao grafit barem desetak godina u glavnoj ulici moga bivšeg grada.

„Uvijek sam htio pitati, to je ime nekog benda?”„Ahm”, potvrdio je kimanjem glave. „Ali, bitna je fotografija, to je Seth, grčki fotograf, slikar. Moj omiljeni.” Da, ovaj dio sobe odskakao je po dojmljivosti. Zagledao sam se u neku povijenu anđeosku plesa-čicu, kroz čiji su hrbat ritmično izbijale oštrice sječiva, kao da je iznutra zahvaćena cirkularom.

„Evo pogledaj ovde”, pozvao me je s oduševljenjem u glasu na drugi kraj sobe – sva distanca između nas očigledno je već nestala, „zbog njega želim da naučim mađarski. On peva na mađarskom, ime mu je Atila Čihar.” Približio sam se velikoj zelenkastoj fotogra-fiji. Znao sam već da ne mogu očekivati plakat nekog simpatičnog metalca, Alena Islamovića naprimjer, ali ovo je bilo ipak previše. Kao Grünewaldov Isus: močvarno zelen, s vijencem trnja u kosi, ali

9

i po cijelom tijelu, trnje, trnje i različiti plastični otpaci s ulice koji su mu mjestimično pokrivali kožu umjesto odjeće.

„Isus-mutant!” rekoh na glas. „Za njega je malo reći da je rongyos!”

„Kako, kako?” upita Attila, čim je čuo mađarsku riječ.„Učimo: rongyos – odrpanac.”„Pamtim, baš mi znači ta reč!”„A reci mi, taj Csihar, nadam se da se ne zanosiš time da

ćemo raditi njegove stihove, krikove, što god...” nisam se više mogao susprezati, morao sam pokazati makar trunčicu gađenja.

„Ma ne, ne”, reče stidljivo. „Samo jedna reč, naslov jedne pesme.”

„Kako misliš, samo jedna riječ!?”„Evo, čekaj, odmah ću ti pokazati.”Izvukao je CD iz hrpice koja mu je bila pokraj računala i okre-

nuo poleđinu omota. Sve je uglavnom pisalo na engleskom, ali pod brojem dva pisalo je: Megszentségtelenéthetetlenségeskedéseitekért.

„Ihaaaj!” počeo sam se smijati. Attilu je to malo poljuljalo.„Šta? Zar to nije mađarski? Možda ne znači ništa?”Morao sam ga umiriti.„Attila, sve je u redu. Znači to, znači. Ali morat ćeš baš zape-

ti, da bi to razumio. Dogovoreno!?”„Važi!!!”

4. Mjeseci su prolazili u druženju; Attila je bio pravi lijek za

moju usamljenost. Možda taj osjećaj: a sad, sve ispočetka! Čak sam zavolio i Anitu! Previše. Jedne noći usnuo sam kako ustaje i obrće leđa svom TV-ekranu, čavrlja nešto veselo sa mnom i polako se rješava svih tih njenih savršenih, kao salivenih komada odjeće. Već u sljedećoj sceni ja ležim, a ona mi vršcima bradavica klizi od pup-ka do usana, završavajući svoj put na mojoj desnoj ušnoj školjki. Trgao sam se iz sna s dobro poznatim osjećajem ugroženosti, međutim, sada ga je prvi put pratio i okus opojne slatkoće.

10

Da se vratim na temu, ronio sam odavno po dubinama usam-ljenosti i Attila mi je trebao – a izgleda i ja njemu. Sati i mjeseci podučavanja mađarskog prolazili su po uobičajenoj špranci. Pozvo-nio bih Kovácsevima, otvarala bi uvijek Anita, uvijek čila, uvijek u drugom kostimu, te bih se nakon nekoliko kurtoaznih (vrijeme će pokazati, sve zavodljivijih) replika, uputio u utrobu Attiline sobe. Attili je dobro išlo, već nakon mjesec dana mogao je razumjeti kako se na mađarskom od pridjeva szent dolazi do imenice szentség; slje-deći mjesec već mu je bila jasna uloga prefiksa meg u imenici megszentség; a mjesec dana nakon toga već je bio oduševljen negativnim značenjem sufiksa u konstrukciji megszentségtelen!

Međutim, dalje nije išlo, bilo smo već dobrano zašli u proljeće, što je u Attilinom svijetu označavalo početak intenzivnijeg koncer-tiranja na otvorenom, čak i za death metalce poput njega. Da, nešto sam i ja naučio od Attile: na sve me je načine pokušao uvjeriti kako on sluša najbolji metal. Istina i nije me bilo tako teško pridobiti, ja sam od pokojnog starijeg brata naslijedio tuce kaseta Swansa, koje je nasnimio još osamdesetih dok je studirao u Osijeku, pa sam imao sentimentalni priključak na sakralno-infernalni artizam. Attila je pao na Swanse, naravno, bili su bolji od većine njegovih omiljenih bendova; učvrstio sam svoj autoritet učitelja kod njega!

Ipak, u posljednje vrijeme nismo se previše bavili mađar-skim jezikom i metalom, glavna tema bila su nam golf-igrališta. I golf je, dakako, bio zaobilaznica, ali s Attilom se nije moglo izravno govoriti o njegovoj glavnoj preokupaciji. Sve je vodilo prema tome, ali sretan trenutak našeg druženja dogodio se ipak tek u momentu kada sam među gomilom plakata u njegovoj sobi uočio jednu malenu izdvojenu skupinu fotografija, a na njima vilinsko žensko lice, uvijek pokraj tri ljepuškasta, u crno obojana i odjevena dugokosa mladića.

„Tko je ovo?” upitao sam, skoro rastreseno.„Doomag”, reče Attila, „doom metal bend iz Umaga.”„Ma, ne pitam te to! Za nju te pitam. Znaš nešto o njoj?”Attila me pogleda, kao s nekom nevjericom.„Zašto?”

11

„Kako zašto?”„Mislim, zašto me to pitaš?”„Čekaj, u čemu je problem?” uzvratih mu, već pomalo izner-

viran.„Pa to je Anamarija. Mislim, ne znam odakle ti znaš, zašto

me zapitkuješ?”„Što odakle ja znam, pa ja sam tebe pitao, ja ne znam ništa!”„Dobro, reći ću ti, zaljubljen sam u nju.”„Pa to je očigledno!!!” nasmijao sam se. „Baš lijepo, stvarno

si mi uljepšao dan. Znači, to ti je djevojka?”„Pričaš gluposti. Kako da mi bude devojka? Ona je u Hrvat-

skoj... Znamo se onako, preko Facebooka, chata. Možda tek sad, 6. maja... Za dan grada, Doomag nastupa s još nekim bendovima iz Umaga i Buja, dobili su ozvučenje, pa svi zajedno protestiraju pro-tiv izgradnje novih golf-terena u Istri.”

„Hej, pa idemo!!! Moram je upoznati!”I borba protiv golfa. Odmah sam se zapalio. To je valjda dio

mog luzerskog komunističkog odgoja, otac nam je prenio mržnju prema svem tom buržujskom luksuzu: golf, jahte, lov, fuj!!! Attila mi je pokazao stranicu Doomaga na MySpaceu i s oduševljenem mi pustio antigolf-stvar koju su nedavno snimili.

Dobro, malo sam se ohladio, pjevač je nešto cvilio na engle-skom, a ostali su pravili buku.

Anamarija je, ipak, svakako, bila vrijedna Attilinih satova mađarskog. Nismo više učili ništa, Attilu sam zamolio da me ne vrije đa više s tim plaćanjem (ionako sam već svaki treći dan bio Ani-ti na ručku). Pokušao sam od Attile izvući ima li Anamarija nekoga. Pa kakve to poruke razmjenjuju Attila i ona, kakva je to veza.

S druge strane, pripremali smo se za antigolf festival, moje je bilo da dođem do automobila. Preko znančevog znanca došao sam do fiat una s pulskom registracijom; ja sam imao hrvatsku putov-nicu i vozačku s adresom u Belom Manastiru, i tu je moglo biti problema; padali su savjeti na koji ću prijelaz, na Sečovlje ili na Dragonju, svatko je imao svoja iskustva, a ja nikakva. Bojao sam se granice i hrvatske policije godinama, imao sam svoj mir u Kopru.

12

Ali vrijeme je bilo da taj strah napokon istresem iz sebe. Na heavy metal koncertu!

Ipak, na kraju smo se odlučili da će do Umaga voziti Branko.

5.„OK, sad mi čitaj”, rekao sam Attili kad smo prošli izolsku

bolnicu. Spuštali smo se s Markovca, Izola je pred nama sjala u svom svibanjskom blještavilu.

„Ima tu više tekstova”, reče Attila koji je sjedio iza, „nadam se da Branka čitanje ne dekoncentriše dok vozi.” Branko, Attilin prijatelj-metalac, vozio je naš fiat uno uslužno i tiho.

„Slušajte ovo, ovo je udarno: ‘Pod jedan, golf je okupator ruralnog prostora; pod dva, golf uništava staništa sitnijih životinja i krupnije životinje prisiljava na promjenu staništa izvan okupiranog područja; tri, golf troši enormne količine vode i iscrpljuje vodne zalihe; četiri, golf zagađuje tlo i podzemne vode pesticidima – upo-treba pesticida tri puta je veća nego u poljoprivrednoj proizvodnji; pet, golf urbanizira visokovrijedno poljoprivredno zemljište!’”

„Ihaa!” uzviknuo sam. „U pet koraka svi argumenti protiv golfa. Čovječe, biblija! To je letak koji će se dijeliti u Umagu?”

„Da, da”, reče Attila ponosno, kao da je on napisao taj letak. „Ima tu još kojekakvih detalja. Pazi ovo: ‘U podnožju srednjevje-kovnog gradića Motovuna i u dolini rijeke Mirne planira se izgrad-nja golf-kompleksa Brkač s četiristo devedeset i osam postelja u šezdeset i sedam vila i apartmana! Turističko naselje u sedam ras-pršenih cjelina, gospodarske zgrade, konferencijski centar kapaci-teta dvjesta pedeset osoba...’”

„Jebote! Novo mjesto za koncerte!” reče Branko sarkastično.„Eee! Death metal fešta, takoj!” uzviknuo sam.„Ima dalje: ‘Welness centar, parkiralište sa šesto i tri mjesta...’”„Šesto tri!? Tri za nas!?”„Dvadeset i jedno jezero!”„Ma daj, sereš!”„Dvadeset i jedno jezero, plus dva akumulacijska!!!”

13

„Merhaba! Kako je ono rečeno: ‘golf troši enormne količine vode’?”

„I pazi za kraj: ‘sve će se graditi u suvremenoj arhitektonskoj maniri’.”

„Pa da, to su ljudi lijepih manira, nema druženja sa stokom i balvanima.”

„A mi svi seljačine za njih!” dobaci opet Branko. „Masni dugokosi primitivci.”

„Pravac Umag, allegro barbaro!” viknuo sam bijesno.A stvar za mene, zbog sasvim drugih razloga, uopće nije bila

naivna. Bojao sam se prijelaza preko granice. Moj boravak svodio se na ilegalne marifetluke, ljepše rečeno neprijavljene geste preživ-ljavanja u deželi. Spašavao me davno započeti studij teologije u Ljubljani, izbjeglička prošlost i vjerojatno moj anđeo zaštitnik, Lady Diana. Prema Hrvatskoj nisam gajio nikakav zavičajni senti-ment, dapače, dugovao sam joj nešto žive sile u borbi protiv nepri-jatelja. Žao mi je, ali u to vrijeme osjećao sam se dovoljno mrtvim i svoje sam ufanje povjerio Bogu, meditirajući na sigurnim mosto-vima u centru Ljubljane. Jedino što sam osjećao sada, nelagodno je basiranje srca u sljepoočnicama; dobro, ajde, i grižnju savjesti.

6.Prošli smo Sečovlje, mostić preko Dragonje, aerodrom. Na

prijelazu nije bilo nikoga, osim carinika i policije. Ignorirali su nas i Slovenci i Hrvati, prolazili smo kao nož kroz maslac. Tu je jedino Joras bio tvrd orah. „Tudi tukaj je Slovenija!!!” vikali smo vozeći se prema Umagu.

Branko je vozio kao domaći, u nekoliko minuta bili smo na parkiralištu iza Konzuma, pokraj školskog rukometnog terena gdje se održavao koncert.

„Umažani su ludi za rukometom”, tvrdio je naš šofer poput turističkog vodiča, „Červar, trener hrvatske rukometne reprezen-tacije, porijeklom je iz Umaga: Mago di Umago!” Smijali smo se kao napušeni.

14

Nismo ni primijetili da smo upali u masu tinejdžera. Kon-cert je dakako bio besplatan i motalo se tu stotinjak ljudi: većinom mladih, neutralne modne opredijeljenosti, samo je pleme metala-ca bilo prepoznatljivo i izdvojeno pred stejdžom, a stari bajkeri nadmeno su se smješkali sa strane, kraj improviziranog šanka gdje se točilo pivo.

Ja sam se osvrtao ne bih li našao još antigolf materijala, postao sam ovisnik o tome. I zaista, našao sam neku vrstu info-punk ta sa simpatičnim djevojčicama, uzeo nekoliko papirića i nevoljko krenuo natrag prema mjestu zbivanja. Nakon nekoliko koraka zaustavio sam se s divljenjem. S tog se mjesta otvarao savr-šen pogled na scenu: cijela pozornica izgledala je kao golema ribarska brodica, zaglibljena u nekom rafinerijskom zamrljanom plićaku. Kakve je to imalo veze s golfom nije mi bilo jasno. Sve je bilo katranski masno, prljave, u crno obojane ribarske mreže visile su s visokih prečki iznad scene. Njihov ulov bili su neki govnasti crni predmeti, više goleme muhe nego pedoče. Na platnu iznad bubnjarske stolice pisalo je: FRUTTI DI MARE.

„Bravo!” spontano sam uzviknuo od oduševljenja. Attila me je čuo i primio za ruku: „Tibore, dobri su, a?”„Face su”, rekoh.Attila me povukao bliže sebi: „Eno ih vidiš, Doomag.” Tako je, sa strane, s gitarama u rukama, gore na sceni, bio je

naš bend. Zajedno s Attilom tražio sam Anamarijin pogled, ali ona je odsutno gledala u najvišeg među njima.

„Kako se zove visoki?” pitao sam Attilu. „Andrea. On je vođa benda. Njegovi su tekstovi, muzika,

novac za studijske snimke... ”Andrea se okrenuo licem prema publici, prema nama, i njež-

no, rukom, svojim čarobnjačkim prstima, sklonio kosu s lica. Oteo mu se osmijeh, to baš nije išlo uz glazbu koju sviraju.

„Sviđa mi se taj Andrea”, rekoh spontano.„Vodi ga kući kad ti se sviđa!” reče ljutito Attila. „Niko srećniji od mene. Ako se ne varam, on i Anamarija su

u vezi.”

15

„Ah”, intonirah tužno. „Otud, znači, žensko u bendu.”„Ma ne, ona jedino i zna da svira među njima, videćeš. Iako

svira bas, glavni rifovi su njeni. Ona jedino ide u muzičku, putuje u Pulu, tamo ima dobrog profesora gitare.”

„To ti je sve ona rekla?”„A ko drugi!? Četujemo!”Stalno sam zaboravljao da se Attila i Anamarija nikada nisu

sreli. Tako sam se dobro osjećao ovdje, da mi se činilo kao da smo svi jedna ekipa, kao da se svi dobro znamo. A trebalo je prići.

7.Bez ikakvog dogovora, a kamoli strategije, mjesec dana

nakon koncerta Attila i ja smo već razvili taktiku za osvajanje Ana-marije. Meni se Andrea zaista sviđao, onako platonski, a primijetio sam, nakon nekoliko zajedničkih tuluma, da se i on traži, da želi eksperimentirati, da ga privlači jedna takva, ajde recimo, intelek-tualna muška veza. Počeli smo izlaziti; u koparsku pivnicu Lord Byron, ili bih ja nekako došao do Umaga, pa bismo sjeli u Buoni Amici; samo nas dvojica.

To nam je pokazalo da između Andreje i Anamarije ne postoji ništa ozbiljno. Međusobna tinejdžerska fasciniranost; neo-bična – ili uobičajena? – klackalica zadirkivanja, igra podčinjava-nja odnosno dominacije, i to u oba smjera. Anamarija se divila upućenosti koju je Andrea pokazivao u stvarima koje se tiču meta-la, njegovoj perfekcionističkoj kreativnosti; Andrea je, pak, kako mi je sam rekao, bio lud za Anamarijinim buntom, to je bilo veće od nje, taj bunt neposredan i neukrotiv poput smijeha. Ali među njima ono jedinstveno bila je „energija”, povjerenje koje je i držalo bend na okupu.

Anamarija na basu bila je kraljica, osnovna glazbena linija bila je njezina, Andrea je bio tek kao lutak na koncu, marioneta koju trzaju ti nepredvidljivi, naizgled aritmični bas-akcenti, nagli udari buke. Anamarija je za basom bila neodoljiva, svaka njezina gesta: korak naprijed, naglo povlačenje instrumenta o stalak

16

mikrofona, uzvik ili krik koji bi ispustila lica skrivena iza gustih pramenova kose... to nas je sve doticalo tamo gdje smo najosjetlji-viji, mene, Andreju, a pogotovo dragog Attilu.

Anamarija se brzo snašla s Attilom; svojima kod kuće rekla je kako je profesor Crnobori počeo raditi u koparskoj glazbenoj školi, pa mu eto baš odgovara da barem jednom tjedno ima u Kopru sat s njom. Da stvar bude uvjerljivija, sam je Crnobori dola-zio po nju iz Pule i ostavljao je u Kopru, da bi zatim nastavio za Trst gdje je imao probu sa svojim gitarističkim kvartetom. Anamarija bi u Kopru najčešće prespavala kod prijateljice, Anite, tako je govo-rila roditeljima.

Anitu je sve to veselilo, ali opet, čitao sam to više iz njenih neprikladnih pokreta, rečeničnih naglasaka, kao da je bila ljubo-morna na Attilu, zavidna. Malo ju je sve to nerviralo, bilo je najviše što bi mi rekla u naglim zaključcima naših razgovora. Ja sam napo-kon dobio neki posao u novootvorenom DM-u, pa više nisam imao toliko vremena za Attilinu priču; čak i kad bih dolazio kod Kovácse-vih pazio bih da moj prijatelj nije kod kuće, radije sam sjedio i brbljao s Anitom uz kavu, ili vino, kako smo već bili raspoloženi.

Jednog dana uvela me je u Attilinu sobu, potiho, kao da se u njoj krije zmajevo mladunče. Prozor, koji dotada od plakata uopće nisam primijetio, bio je širom otvoren. Zidovi su pak bili gotovo goli, bijeli, svi su se šišmiši razbježali, ni traga od Sethovih perver-zija, proburaženih plesačica; uklonjen je čak i Isus-Csihar. Na jed-nom zidu bili su samo papiri s orijentalnim prizorima nacrtanim kemijskom olovkom. Anita mi nije morala reći da su to Anamari-jini radovi: pusti istočnjački gradovi, dovedeni do filigranske apstrakcije, iza svakog prozora ženska tuga, čežnja. Na jednom većem papiru prepoznajem istambulsku Aja Sofiju s njezina četiri minareta. Oko džamije bile su nacrtane tri-četiri skupine žena, sve u maramama, leđima okrenute. Izgledale su ustvari više kao grlice, golubice koje ispred Božjeg hrama traže mrvicu hrane. Po podu, vreće za spavanje, deke, Attilina i Anamarijana odjeća, knjige, CD-i, akustična gitara. Izašli smo i polako zatvorili vrata, kao da se bojimo da nekog ne probudimo.

17

Anita nije ništa znala o Andreji, dok je ovaj znao sve o njoj: neprestano sam mu tumačio cijeli niz njezinih znakovnih gesti, zamagljeni pogled koji bi se naglo izoštravao, ritmičke figure koje je prstima izvodila po rubu stola, hinjenu rastresenost kada joj neka moja priča nije bila po volji.

8.Bio je deveti mjesec, Attila je upisao sociologiju u Ljubljani, a

Anamarija se uspjela izboriti za studij gitare na Glazbenom konzer-vatoriju u Trstu. Nisu to bile neke udaljenosti, ali u svakom slučaju Markovac je prestao biti središtem zbivanja, što nas je istovremeno ispunilo tugom, ponosom i vedrinom. Anita je tu novu situaciju htjela obilježiti svečanom večerom, pa me je zamolila za pomoć.

Uzeo sam slobodan dan u DM-u. Našli smo se na koparskoj tržnici, u ribarnici.

„Čija je to bila glupa ideja da se nađemo u ribarnici?” sasjek-la me čim me je spazila. Začepila je nos, uhvatila me za moj i tako izvela van.

Dan je bio pun spokoja. Ruke su nam bile pune vrećica s povrćem, otišli smo do sada već mog fiat una (promijenio sam mu samo tablice u koparske, digao kredit), ostavili sve što smo kupili u prtljažniku i krenuli uz more prema Žusterni. Naši sugrađani, uglavnom penzioneri, sunčali su se na kamenim gromadama, a neki su i neraspoloženo virili iz vode, kao krokodili koje je netko prisilio da uđu u more.

Ne znam što mi je bilo, ali približio sam usne Anitinoj ušnoj školjci, da bih nadvladao buku automobila koji su se kraj nas valja-li prema Izoli i rekao joj ono što sam Andreji toliko puta ponovio govoreći mu o njoj – najljepša je umirovljenica koju sam u životu upoznao.

Odgovor nisam mogao predvidjeti: naglo se okrenula i poljubila me. Još jednom. I još jednom. Ustvari, mislim da smo se ljubili. Nastavili smo zatim hodati šutke uz obalu, tamo do ogra-đenog bazena i kupališta.

18

9.Jutarnja svjetlost nadirala je kroz Anitine prozore. Izašao

sam iz Attiline sobe na prstima, potpuno gol. Još sam bio dobrano ošamućen od noćašnjeg feštanja s Anitom, Anamarijom i Attilom, previše sam refoška popio; sjeo sam sad da se odmorim od buđe-nja.

Anita nije čula moje korake; sjedila je na stolcu bez naslonja-ča i gledala kroz prozor. I ona je bila gola, gledao sam u njezina bijela leđa, klizio pogledom po kralježnici, dok je ona svako malo prolazila svojim dugim prstima kroz pramenove kose, vezivala ih na zatiljku, pa nezadovoljno rasplitala, otkrivajući mjestimice svoj tanani vrat.

Kad je napokon bila zadovoljna frizurom koju je napravila, ustala je s prstima obje ruke u kosi i okrenula se. Od zadivljenosti i zahvalnosti za takav prizor, zatvorio sam oči kad su nam se pogle-di susreli.

„O! Ti si tu, dragi”, rekla je s toplinom u glasu, „zagrljaj refoš-ka je, dakle, popustio”, dodala je ironično.

Nisam znao što reći. Ipak me je bilo sram što se prve noći baš nisam pokazao. Dobrano nacvrcan, sjećam se, uspio sam samo svući sve sa sebe, položiti glavu na njezine grudi i zaspati.

Zagledao sam se sad ponovno u njezino tijelo. Ravnodušno je stajala ispred mene s rukama u kosi. Na podignutim grudima strčale su joj bradavice narančaste boje. Htio sam joj reći: izljubit ću sve na tebi, sve bore na licu i kožne nabore po bokovima, pre-brojat ću sve sijede na tvom međunožju. Ali, ona je već prošla pokraj mene i stala ispred velikog ogledala u tamnom hodniku.

Upalila je svjetlo, upravo u trenutku kada sam ja već stao iza njezinih leđa i priljubio se uz nju toliko da uopće nije mogla vidje-ti moj odraz u ogledalu; samo su moji nokti svjetlucali sada u nje-zinoj kosi, prsti kojima sam joj kvario frizuru.

19

10.A ta jučerašnja večera bila je baš jako vesela, čak raspojasana

što se Anitinog ponašanja tiče. Anamarija mi je prenijela Andreji-ne pozdrave i rekla da je s Doomagom gotovo: Andrea je upisao engleski i informatiku u Zagrebu, roditelji su mu kupili stan, napo-kon će se na miru moći posvetiti elektronskoj glazbi. „Metal mu je oduvijek bio... prljav”, sjećam se kako je Anamarija sarkastično imitirala Andrejin uznosit glas.

Anamarija je dobila novu gitaru, Attila mjesto u domu i novi mobitel. „Svi ste nešto dobili”, rekla je Anita, „a šta ćemo s Tibo-rom?” i pogledala me zaljubljeno. Djeca su nas gledala zbunjeno, ali vedro, kao da Anita sprema nekakav novi štos. „Ja predlažem”, rekla je Anita uzvišeno poput neke kraljice, „da profesor Tibor, za mesece i mesece časne poduke dobije zauzvrat Attilinu sobu”, vrag je odnio šalu, „gde će mađarski sada podučavati – mene!” Anama-rija je zapljeskala valjajući se od smijeha, Attila se pridruži i počne vikati: „Éljen, éljen, viva, viva!!!”

Ustao sam s čašom u ruci, okrenuo se prema prozoru, s pogledom na Kopar i rekao: „Gradonačelniče, molim Vas, vatro-met!” No te noći, kao što se moglo i predvidjeti, nije bilo ništa od poduke, previše sam popio. Zaspao sam s glavom na Anitim gru-dima. Njezina je narančasta bradavica spokojno spavala pod mojom ušnom školjkom.

mali rječnik:

hec (slov.) – šalaviszlát (mađ.) – doviđenjaMKC Mladinski kulturni centar, poznat po svom voditelju Marku Breceljuseveda (slov.) – naravno szent (mađ.) – svetszentség (mađ.) – svetosttakoj (slov.) – odmahpedoče, pedoči (hrv., slov. reg. – od tal. pedocci) – dagnjeéljen, viva (mađ., pa tal.) – živio, živio

20

Slavujev jezik

1.

Nepredvidljivi puls plamenog jezika neprestano je mijenjao igru sjena talijanskih lovaca koji su posjedali uokrug vatre. Nisam mogao dokučiti što to izobličuje obrise njihovih lica: alkohol ili obijest? Možda je ipak svemu kriva daljina na kojoj nas drže, mrak šume koji nas okružuje. Bili smo u strahu: talijanski lovci kod nas su bili na glasu kao veliki nespretnjakovići; obično je ispred njih išla skupina domaćih mladića i pripremala im žive mete lomeći krila pticama, noge zečevima, da bi ih zatim, tako obrađene, pušta-li iz kaveza kad bi se lovci pojavili na vidiku. Bolje je da imaju mete, govorilo je iskustvo, inače bi se događalo da se međusobno ranja-vaju; od iscrpljenosti i pića njihovi su im se bližnji pričinjali kao jeleni ili veprovi. Sve to, dakako, nije moglo proći bez ovdašnjeg humora; u nedostatku divljači, ovakvim lovcima podmetale bi se domaće kokoši i kunići. Kažu da je Talijanima sve dobro, samo da nisu kod kuće.

A tu smo logorsku vatru pripremili mi, a ne oni, baš se bila lijepo razgorjela kada su banuli s uperenim lovačkim puškama. Prepoznao sam odmah po uniformama da je to Zrilićeva klijente-la: lente, ordeni, nekakvi povijesni ugarski grbovi; crveno, bijelo, zeleno... Skoro pa talijanska vojska! Zrilić je imao agenciju za lovni turizam „Zrinyi”; dakako većina Subotičana mislila je da je agen-ciju nazvao po sebi, a ne po Zrinskima, odnosno Zrinyijima, kako kažu Mađari. Što je, ustvari, i bila istina; Zrilić je bio veliki narcis i, naravno, ne moram to ni reći, budala.

Nas dvojica smo se nekako u isto vrijeme, krajem devedese-tih, počeli baviti turizmom. Zrilić, porijeklom Dalmatinac, mogao je sklopiti talijansku rečenicu bez većih problema, i imao je svježe ideje: okupljao je skupine lovaca koje je zanimala povijest, gotovo

21

pa bi se moglo reći da je to bila neka vrst kulturnjačkog turiz-ma-avanturizma. Takva su se lica i sada nazirala uz odsjaj plamena: u najboljem nekakvi profesori, fini ljudi u godinama, umirovljeni-ci, možda čak plemići, ljubitelji prirode i historije. Vjerojatno su samo pred svojim sunarodnjacima morali glumiti da su lovci; za njih je i foto-safari po Subotičkoj peščari okrutna stvar!

Iz mraka iz kojega su izašli, međutim, stršile su prema nama njihove puške i ja sam prvi – priznajem: naglo, preneraženo, tra-žeći među njima lice svoga kolege - viknuo:

„Where is Zrilić? What are you doing here!?”Umjesto odgovora, sa svih strana začuli su se povici:„Fermi!”„Non vi muovete!”„Sparo!”Moju klijentelu činili su uglavnom Mađari i Nijemci, ali

prije vod im nije bio potreban. Ustali smo i stisnuli se jedni uz dru-ge. Jedna je starija gospođa, kasnije sam doznao da se zvala Etela, naivno pokušala s mađarskim, hvalila je njihove uniforme, jaj de szép, prstom pokazivala na grbove i slično. Bili smo dobro raspo-loženi do tog trenutka, pješačenje do Hrastovače pješčanim staza-ma sve nas je razgalilo. Etela je zbunila Talijane, među njima je izbila žučna prepirka. Rezultat je bio taj da su nas potjerali s pro-planka među stabla; zauzeli su položaj kraj naše vatre i ostavili nas da zirkamo na njih iz mraka.

Bilo je to skroz blesavo. Stvarno su me iznervirali. Lovački dom bio je samo deset minuta hoda odavde, a tamo su, zbog sani-tarnog čvora, bili i naši šatori. Previše rakije, ništa drugo, zaključio sam gledajući njihova „plemenita”, vatrom zacrvenjela lica. Toliko smotani! Pa čak ni stražara nisu ostavili kraj nas, kad smo im već bili plijen! Netko među njima imao je gitaru i ubrzo se začula pjesma.

22

2.

Da kojim slučajem živim u Istri, ne bih morao izmišljati lje-pote svoga kraja. U slučaju subotičkog krajolika i veduta, računao sam na snagu nostalgije. Bilo ih je više vrsta: austrougarska nostal-gija, čisto mađarska, židovska, pa čak i aktualna jugonostalgija. Moja ciljana publika bila je prilično široka i turističke skupinice koje bih okupljao na svojim edukativnim stazama imale bi nacio-nalni sastav mnogo raznolikiji od aktualnog vojvođanskog: uz Mađare i Nijemce, odnosno Austrijance, našlo bi se tu i Židova neuhvatljivih nacionalnih identiteta, Srba, Hrvata i Slovenaca, a za izlet bi se čak zainteresirao i po koji zalutali Talijan, Amerikanac.

Ponuda se s vremenom svela na dva dobro osmišljena cje-lodnevna izleta, s noćenjem pod šatorima u Hrastovači: prvi se završavao na Palićkom, drugi na Ludoškom jezeru. Hrastovača je sedam kilometara udaljena od centra Subotice i nalazi se u blizini naselja Makova sedmica. Jedna je od šuma zaštićenog prirodnog dobra – Subotičke peščare. Iz centra krenuli bismo pješice ili bicik-lima širokom cestom čiji su se rubovi postupno gubili u pijesku prepuštajući nam slobodu lutanja po nepreglednoj ravni; niz kuća sa strane prorjeđivao se do tek pokojeg salaša, voćnjaka ili vino-grada. Skupine koje sam vodio najviše su se veselile stadima ovaca koje su lijeno trgale rijetke jestive travčice na pustim površinama ispred šume. U hladnjaku lovačkog doma čekalo je moje goste delikatesno iznenađenje: ovčje kiselo mlijeko kojim me je opskrb-ljivao moj dragi poslovni partner, stari Mátyás.

Sve veći interes za ovakav tip izleta doveo je za nekoliko godina i moju priču do rutine. Iako sam radije živio u prošlosti i u gradu podnosio samo ona mjesta za koja su me vezivala intimna sjećanja – za razliku od Zrilića koji je usprkos svojim Zrinyijama živio u strogoj sadašnjosti i užicima koje ona pruža – izbjegavao sam povijesne anegdote; u mojoj priči povijest je bila prisutna samo u onoj mjeri u kojoj se mogla uočiti. Dakako, ništa oko nas nije bilo izvorno: postotak autohtonih šuma spustio se na ispod

23

10%, pa iako se naša šuma zvala Hrastovača (s autohtonim stabli-ma hrasta lužnjaka), uokolo su prevladavali borovi i bagremi, o raširenosti gelegunje (američki koprivić) da i ne govorimo! Nepo-sredna blizina mađarske granice imala je svoje dobre i loše strane: to malo vode što je dopuštalo da se Kereš (Körös) nazove rječicom, uzimali su Mađari za svoje ribnjake; ipak, zauzvrat, uvozili smo iz Mađarske divljač za naša sve popularnija lovišta: jeleni lopatari prelazili su granicu uz pomoć naše vlade... Popularnost je lovišta, treba li to reći, bila u proporcionalnom odnosu s ilegalnošću nekih od lovačkih aktivnosti, ali to je već druga priča.

Istina, ja sam sve do ovog trenutka izbjegavao lovačke priče: kako je moj posao (koji sam u početku doživljavao kao izliku što ne nadničarim po njivama i voćnjacima kao većina mojih prijate-lja) postajao unosniji, rasla je i količina šećera u jeziku koji sam, kako je rasla potražnja, postupno usvojio, da ne kažem formirao... Bogatstvo i raznolikost, kao temeljni vojvođanski lajtmotivi, neza-obilazni su ukrasi i moje jezične bujice; zatim prostranost i očuva-nost (stalno mjesto: Obedska bara stavljena je prvi put pod zaštitu 1874. godine, dvije godine nakon prvog nacionalnog parka na svi-jetu, Yellowstonea!); i na kraju, u odsustvu ozbiljnijih vodenih pojava, slijede usporedbe s valovitim morem (vjetar-gospodar!), velikim pustinjama (pijesak što krcka pod zubima) i oazama, koje se mozaički raspoređuju po prostoru, kao da prate žeđ i žudnju turističkih isposnika. Sve u svemu, predstavljao sam to kao mali posjet pustinjskom svijetu, bezopasnom kao i sama riječ peščara.

U početku nismo noćili u šumi. Tek kada su lovci pružili logistiku i za logorovanje, s obzirom da je ponekad broj gostiju bio veći od smještajnog kapaciteta lovačkog doma, iskoristio sam tu mogućnost. Tihe noći pod svodovima hrastovih stabala, šapat uz pucketanje vatre, zvukovi i mirisi koji bi nam ulazili u šatore i sno-ve i vodili nas preko nedalekog ruba šume u tamna prostranstva, bili su moja hrana za ovakve izlete, te ujedno glavni razlog zašto sam ostao u poslu.

Šuma nas je osvajala svojim mirom. Osjetio sam to i sada, među svojim suputnicima, koji su bez ikakve gorčine promatrali

24

lovce kraj vatre što je upravo gorjela punom snagom i slušali njiho-vu glazbu i nerazumljiv govor kao da je riječ o nekakvom domoro-dačkom obredu. Jedino ja nisam mogao naći u sebi taj mir, psovao sam Zriliću mater i jedva čekao trenutak susreta s njim. Čini se, međutim, da je među lovcima, nakon veselja što su zauzeli naš pro-stor, došlo do nekog vijećanja, nešto su tražili, nešto im je nedosta-jalo, i dva su se zadrigla starca pojavila ubrzo s nemilosrdnim pušča-nim cijevima pred nama. Ostali smo sjediti, a oni su hodali među nama blago nas gurkajući, kao da traže neko konkretno lice. Zau-stavili su se, napokon, kraj Eteline kćerke, koju ja zaokupljen orga-nizacijom nisam pošteno ni zamijetio. Jedan joj je gurnuo puščanu cijev pod pazuho i tako joj dao do znanja da mora ustati. Bila je sportski obučena, jednostavno, u trenirci, kose vezane u rep; stala je pred njih bez riječi i straha, za razliku od njezine majke koja se kraj mene vrpoljila protestirajući zbog ovakva ponašanja. Kada su joj dali znak da pođe s njima, svi smo ustali tražeći od njih da je puste na miru. Nitko se, međutim, nije usudio suprotstaviti. A da stvar bude gora, djevojku uopće nisu odveli do vatre nego u pravcu doma.

3.

Etela nije mogla doći k sebi od bijesa i očaja; njezina Tünde bila je oteta i svu krivicu svalila je na mene.

„Žalit ću se njihovom vođi, Zriliću, zbog ovakvog ponaša-nja. Prijavit ću slučaj policiji!” govorio sam. Bilo je to sve što mi je padalo na pamet da je smirim. I naravno da se u ovakvoj situaciji našao jedan namrgođeni starčić, koji je na ovakav izlet pošao samo da zadovolji romantična snatrenja svoje supruge, pa preuzeo moju pripovjedačku ulogu.

„Čitao sam u novinama, baš u vrijeme kada me je Anna-Mária nagovarala na ovaj izlet, u ovoj šumi našli su tijelo jednog mladog vojnika. Tu negdje nalazi se velika streljana; tu srpska voj-ska izvodi vojne vježbe i puca. Mladac je bio u osiguranju strelišta, čuvao stražu, a našli su ga mrtvog!” rekao je starčić zajapureno; njegova pojava podsjećala me na jednog tipa koji se redovito

25

pojavljivao u mađarskim kvizovima, ali nagrada mu je na kraju uvijek za dlaku bježala iz ruke.

Iznerviran, servirao sam im priču iz tabloida: mladić je bio nesretno zaljubljen, kažu da je svojoj dragoj napisao oproštajno pismo, nije mogao izdržati sam na straži, upucao se zbog ljubavi.

Pažnju nam je ponovno privukla grupa lovaca koja je sada uz vatru pjevala s još većim žarom: kao da se pripremaju za povra-tak svoja dva starca i za njihove lovačke priče o našoj Tünde. Jedan je čak i zaplesao, lascivno vrteći kukovima. Bilo je to stvarno pre-više za moj želudac, da sam imao pušku upucao bih ga kao zeca.

„Gadovi!” planuo sam. „Nije dosta što im serviramo divljač i organiziramo noćne orgije, sada su već počeli i nas da maltretira-ju. Znate li koliko je samo ptica pronađeno u njihovim hladnjača-ma!? Divlje patke, guske, čaplje, slavuji, zebe, drozdovi, sjenice, ševe, lastavice, milijuni! Sve za talijanske trpeze!”

Sudionik kviza rekao je da je to nemoguće, ne mogu s ptica-ma preko granice. Pa Italija je ipak u Europi!

„Što vi znate!? Ajde, dosta već tog vašeg pametovanja!” rekao sam bijesno. „Nitko vam nikad neće postaviti takvo nagradno pita-nje: Koji je najveći broj pobijenih ptica koji je talijanska policija našla u jednoj srpskoj hladnjači!?”

Sudionik kviza gledao me zainteresirano, gladan novih činjenica.

„Točan odgovor je 120.000! I pritom 84 različite vrste! Sve same zaštićene vrste, milijuni eura štete! Sve ide preko srpskih i hrvatskih turističkih agencija. Lovišta su privatizirana i u Srbiji i u Hrvatskoj, a novi vlasnici sve su sami zaslužni građani iz ratnih vremena. Ono, neprijatelji u ratu, poslovni partneri u miru, novo Miloševićevo i Tuđmanovo plemstvo! I ne samo da im se serviraju te ptice. Bez orgija se stvar ne da okončati: Ukrajinke, Ruskinje, čak su nedavno doveli jednu prostitutku s Kariba. Veliki su sladokusci, nema šta! Znate što je glavni lovački specijalitet?”

Svi su istovremeno zavrtjeli glavama, kao djeca. Ne, ne znaju.„Pašteta od slavujeva jezika. Za nekoliko grama te paštete

morate zavrnuti šiju stotinama i stotinama slavuja.”

26

Etela je zaplakala. Talijani su, pak, utihnuli uz vatru. Nešto se događalo.

4.

Pojavila se Tünde, kraj vatre, preobučena, u dugoj bijeloj haljini, raspletene kose. Dva stara lovca koja su je odvela sada su samo sjela kraj njezinih nogu. Zbog plamena, sjenki i daljine, čini-lo se kao da djevojka ne dodiruje tlo. Zamukli smo. Među lovcima, pak, raširio se poklik odobravanja i veselja. Vatra je bojila haljinu crvenkastim odsjajima. Na trenutke se činilo da je Tünde potpuno naga: sjene su ocrtavale i istovremeno prekrivale njezine obline.

Nitko je nije dirao, dapače, između nje i lovaca stvorio se novi prostor, kao da su ustuknuli od strahopoštovanja. Napokon, izdvojio se gitarist i započeo pjesmu klanjajući joj se. Lovci su dotada pjevali skupa, a sada se nijedan nije oglasio do kraja pjes-me, svoga kolegu nagradili su tek velikim aplauzom. Na drugoj pjesmi i mi smo se približili vatri i sjeli među lovce, a ovi su nas toplo prihvatili, kao da se ništa nije dogodilo. Svi smo tragali za znakovima nasilja na Tündinom licu: ona je, međutim, zračila vedrinom i staloženošću. Ni na licu staraca nisam našao ništa prljavo: samo zanos.

Usprkos svim tim pozitivnim znacima, još smo bili jako uznemireni, pogledavali smo se, možda je netko drugi od nas vidio ono što ja ne vidim? Talijani su pak započeli igru nadmetanja: tko će svojom pjesmom iskazati veću čast ljepotici. Gitara je svirala, a oni su jedan po jedan govorili stihove; svaki nastup bio je nagrađen frenetičnim aplauzom.

Savladao me napokon umor, tupo sam gledao Tündin lik, bez ikakvih misli. Pjesma Talijana dolazila mi je iz sve veće daljine. Iznenadile su me suze, moje vlastite suze. Pokušavao sam im se oduprijeti, ali u sebi nisam našao racionalan oslonac za otpor. Pri-mijetio sam poglede svojih izletnika na sebi, a zatim i odobravaju-ći pogled lovaca. Gitarist je preuzeo pjesmu i nastavio euforičnim glasom koji je odmah preuzela i cijela grupa uz vatru. Tünde je uzvratila osmijehom, koji nas nije napuštao do kraja večeri.

27

Duboko u noć slavili smo ljepotu, častili se njihovim „ulo-vom”: pečenim domaćim kunićima. Nakon svega, zajedno smo otišli do lovačkog doma i rasporedili se po ležajima.

Kao vođa grupe iskoristio sam svoje pravo da se pri tom povratku u logor približim Etelinoj kćeri. Tünde mi je na sva pita-nja, zvonko i veselo odgovarala. Nastavljao sam s razgovorom, ne slušajući njezine odgovore, uživao sam, plivao u glazbi njezina govora. Bilo mi je teško reći joj na kraju laku noć.

5.

„Eichelhäher?”„Eichhörnchen!”To je bio naš način pozdravljanja. Kada je sve obuzeo san i

masivna tišina zavladala logorištem, izašao sam iz šatora i krenuo u šetnju šumom. Eichelhäher, Eichhörnchen, Eichelhäher, Eichhörnchen...

Taj pozdrav je, dakako, smislila Jelena, kao i gomilu drugih sitnica koje su činile naš svijet. Bile su te sitnice moje zakopano bla-go, sve dok ih Tünde svojim likom nije osvijetlila. Jelena mi je odjed-nom bila kao nadohvat ruke, mogao sam je vidjeti u liku slavljene ljepotice, ona je bila njezina sjena, njezin sjaj, njezina vatra.

Slučajno, došao sam do ruba, gdje je počinjala streljana. Otvarala se među stablima tamna čistina pa sam promijenio smjer; sigurno je tu koji vojnik, ako ne i cijela stražarska smjena. Ušao sam dublje među hrastove i nakon nekoliko koraka, primijetio da debljina i visina stabala raste kako se udaljavam od streljane. Tre-balo mi je najviše pola sata da se napokon nađem u pravoj šumi.

Ova sam stabla sad dobro poznavao, ali nikad se nisam usu-dio dovesti svoju skupinu dovdje. Jelena me nekoliko puta vodila sve do ovog dijela šume. Tu bismo sjeli, svatko uz svoje stablo i slušali šum lišća, udisali zrak prožet mirisima drevnog života.

Jelena je ustvari bila veliki cinik, njezina mržnja prema gra-du, prema ljudima općenito vodila ju je do ovih granica. Prije je neprestano boravila u Dudovoj šumi, tom velikom parku kraj Hale

28

sportova na Radijalcu. I ja sam živio u tom bloku i bježao iz usija-nih višekatnica u hlad šume. Seleći se s klupe na klupu s knjigom u ruci, ostao sam jedan cijeli dan s Jelenom: sjela je kraj mene i naše čitanje pretvorilo se u nadmetanje tko će zadnji ustati i otići. Kada je Dudova šuma utonula u potpuni mrak, shvatili smo da nam nema druge do da se upoznamo. Počevši od sljedećeg dana zakazivali smo sastanke u parku.

Bila je starija od mene, već je završavala studij biologije u Novom Sadu. Naši susreti pretvarali su se u stručne obilaske poje-dinih stabala. Nije voljela goleme, napumpane platane koje su bile zaštitni znak Dudove šume (u kojoj više uopće nije bilo dudova); s uživanjem otkrivala mi je svijet kukaca koji je rovario među nji-hovim korijenjem i uzimala neku bubicu na vrh kažiprsta, držala govor njoj u čast kao da će upravo ona i njezin ugriz konačno sru-šiti odurno stablo! Jelena je tražila hrastove, znala je točno koliko ih ima u parku. Kada smo ih, nakon nekoliko mjeseci, sve obišli, sama od sebe nametnula se Hrastovača, kao naše jedino moguće utočište, i kako će se ubrzo pokazati: svetište.

Još uvijek se ratovalo i nije baš bilo preporučljivo ići prema streljani. Znali smo se mimoići s kolonama kamiona punim nao-ružane vojske. Nikad nas međutim nitko nije oslovio, znali smo tek uhvatiti poneki očajnički pogled iz duboke sjene kamionske cera-de. Noge su nam tonule u pijesak, vjetar nam ga je nosio u oči, ispirali smo usta povremeno da bi ga se riješili, nakašljavali se. To je sve bilo dijelom našeg ritualnog veselja što smo zajedno i što smo na putu prema šumi. Lijepo je bilo znati da postoji granica ovog sumornog grada, države, vremena koja se može prijeći. Iako samo nekoliko sati, ali bili smo s onu stranu, govorila bi Jelena na povratku. A Jelena je ustvari davno prešla „s onu stranu”. Ja sam pak, eto, od tog kapitala pokrenuo svoj jeftini i plitki turizam.

Ali do ovih stabala nisam vodio svoje turiste. Nisam se ni sam usudio ići do njih otkako je Jelena nestala. Die Eiche, inače, na njemačkom znači hrast, pa su Nijemci i vjevericu i šojku nazvali prema njihovom omiljenom stablu: das Eichhörnchen je vjeverica, a der Eichelhäher šojka. I evo me među našim hrastovima. Zagrlio sam prvo stablo koje mi se učinilo Jeleninim i dugo ostao tako.

29

„U ovim su stablima duše mojih predaka”, rekla mi je prili-kom našeg posljednjeg izleta, „duše malene kao bubice”, zacereka-la se. Podigao sam sa zemlje sasušeni primjerak takvog jednog bića (i opet mi se javio Jelenin glas: Cicindela germanica!), stavio je u džep i vratio se u logor.

6.

Kad se sve završilo, potražio sam Zrilića u njegovom uredu. On je pazio na detalje, svi narcisi bolesni su perfekcionisti: narav-no da je njegova turistička agencija Zrinyi bila smještena u ulici Zrinskog i Frankopana, nedaleko od sinagoge i u blizini Radijalca. Bila je to ulica s nizom starih, građanskih kuća i ured je bio u jed-noj od njih.

Zrilić je sjedio za kompjuterom; iza njega bila je grafika, sigurno naručena imitacija starog crteža, ugarski plemići u lovu na vepra.

Odmah sam mu se požalio na ponašanje njegove klijentele.„Prijatelju, oprosti”, rekao mi je. „Bio sam mortus pijan te

noći. Netko mi je stavio bubicu u uho, kao, moja stara ljubav viđe-na je u jednom od kafića u gradu. Poznaješ ga, Milan mi je to rekao. Obišao sam sva mjesta gdje smo izlazili, ali je nisam našao, nitko nije znao ništa o njoj. Napio sam se i na kraju otišao do Milana. Ubio sam boga u njemu!”

„Dobro, dobro”, umirivao sam ga. Sve je ustvari bilo baš dobro.

Pričao sam mu o talijanskom ritualu uz vatru, o Tünde. Odmah se zapalio.

„Imaš njezin broj, gdje živi, zna li srpski?”Ali Tünde je sa svojom majkom Etelom već bila kod kuće, u

Budimpešti. Naravno da to nisam rekao Zriliću. Tünde je obećala da će sljedećeg ljeta doći sama, bez svoje drage majke. Imao sam njezin broj. Nazvat ću je za koji mjesec i zacvrkutati joj pjesmu kojom su je Talijani slavili u šumi. Ako prije toga ne zaboravim na sve.

30

7.

Nakon Zrilića, pješice sam otišao skroz na drugi kraj grada, sve do Kerskog groblja. Poželio sam prvi put pronaći Jelenin grob. Nisam imao snage za njezin pogreb i dosada mi nije padalo na pamet da potražim nadgrobnu ploču s njezinim imenom.

Međutim, čim sam zakoračio među grobove, shvatio sam da je to bila loša ideja. Jelenin grob je u Hrastovači, među stablima, samo za mene, tamo je uvijek mogu naći.

Nebo iznad groblja je blistalo, travnate površine koje su se širile između grobova i pokraj ograde imale su plastičan odsjaj. Kersko groblje nije imalo ni trunke tajanstvenosti, nije bilo kao Bajsko groblje na drugom izlazu iz grada. Kersko groblje jedna je velika, neravna poljana, koja se prostire između kuća s vrtovima, iza kojih se dižu višekatnice. S jedne strane, otvara se prema ora-nicama, asfaltna cesta začas se gubi u blatu ili prašini. Mramorne nadgrobne ploče sjajile su se na suncu, morao sam staviti sunčane naočale.

Usmjerio sam se svojim uobičajenim putem: k grobu svoga prijatelja Siniše. Siniša je 1996. godine stradao u prometnoj nesre-ći u Budimpešti. U Mađarsku je pobjegao početkom devedesetih jer nije htio služiti vojsku. Iako je loše govorio mađarski, kao dobar crtač našao je neki posao u Kecskemétu. Tamo sam ga posjećivao; nedovoljno, zaista nedovoljno s obzirom na to koliko je tamo bio usamljen.

Fotografija koju su njegovi roditelji odabrali za nadgrobnu ploču uvijek bi me, kada bih došao do groba, dovela do suza. Ski-nuo sam sunčane naočale i sjetio se – ili je to već bilo sjećanje formirano pričom naših zajedničkih prijatelja? – kako bilo, sjetio sam se tuluma u jednom kecskemétskom bloku, bio je to niz jed-noličnih desetokatnica s malenim balkonima, zgrade su kao poba-cane stršale na velikoj pustopoljini na kraju grada, i mi smo svi zajedno bili nagurani u stančiću na petom ili šestom katu, Mađari, Srbi, Hrvati, Englezi (svi iz Manchestera!) i Bugari.

31

Tražio sam Sinišu pogledom, ali nisam ga nikako mogao naći. Napokon su me poslali na balkon, odakle je dopirala galama u kojoj sam prepoznao i njegov pijani glas. Dozivao je Dorotyu, vitku, finu djevojku koja mu je nešto ironično dobacivala, sjedeći u društvu svojih prijateljica pokraj muzičke linije. Ne sjećam se dobro, ali možda je to bio baš njezin stan, u svakom slučaju ona je puštala glazbu: Depeche Mode, PiL, B-52’s, INXS, Talking Heads, Cult... Sve to sada čujem. Izašao sam van – ili je to u stvarnosti napravio netko od naših prijatelja – svejedno, jasno vidim taj pri-zor: Siniša je zajahao ogradu, klatio jednom nogom u zraku, nagi-njao se na stranu kao da će se pustiti, baciti s balkona. Oko njega stajala je napušena ekipa, neki su ga čak i poticali na skok, drugi su pak jecali, kao da ga već vide smrskane glave.

Siniša se, međutim, samo klatio i okretao, kao limeni pijetao na vjetru i vikao: „Dorotya, Dorotyaaaa!” Kao i uvijek, nisam znao što napraviti u takvom trenutku – i sada, pod njegovim vedrim, zapitanim pogledom s nadgrobne ploče, još jače osjetio sam tu nemoć. Što sam trebao napraviti? Što sam mu mogao reći?

Napravio sam još jedan krug oko njegovog groba, rekao na glas: „Zdravo Siniša!” i krenuo prema izlazu koji je vodio prema njivama. Zaustavio sam se pokraj niske rešetkaste ograde. Začuo sam uzvike, a među njima i svoj glas: „Izdrži Siniša!” „Ostani s nogom u zraku!” „Dorotya ustaje!” „One te voli!” „Mi te volimo!” „Izdrži Siniša!”

Nasmijao sam se. Siniša je sišao s ograde, grlio nas, grlili smo se i smijali, svi redom.

32

U stočnom vagonu

Profesor Dulić Djeci školske lekcije obično netragom nestanu iz sjećanja za

mjesec-dva; Ivici će predavanje profesora Dulića o Holokaustu ostati za cijeli život. Sam Dulić predavao je u šandorskoj Osnovnoj školi 25. maj samo dva mjeseca. Nikad ga više nije vidio.

Kada se prvi put pojavio u razredu, neke djevojčice gotovo su umrle od straha: iako su bili već šesti razred, priča o Aladinovoj čarobnoj svjetiljci bila im je još pod kožom; e pa Dulić je izgledao kao duh iz čarobne lampe: visok gotovo dva metra, mišićav, ćelav, s gustim crnim obrvama i s upadljivom naušnicom u uhu. Sve je to za djecu iz subotičkog predgrađa bilo šokantno; dobar dio njih dolazio je s okolnih salaša, i ovako nešto bilo im je nezamislivo. Sve je oko njega bilo čudno, čak i jezik: Dulić je diplomirao povijest u Zagrebu i govorio ijekavicom, za pojedine riječi prvi put su čuli, pa im je značenje nekih njegovih rečenica ostalo zagonetno.

Bila je godišnjica Jasenovca i Dulić je cijeli sat posvetio Holokaustu. Ivica se nakon tog školskog dana srušio u krevet, odbio jesti i pao u vrućicu. Zrak oko njega zgusnuo se kao ulje; peć koja je stajala u uglu sobe pulsirala je u njegovim očima: nadimala se od smrada koji ga je tjerao na povraćanje, a zatim se smanjivala na veličinu zjenice koja ga je ukočeno gledala. Dulić je u njegovoj glavi još držao sat:

„Sigurno ste već išli po tračnicama, koje vode tamo do 29. novembra. Kad sam ja bio mali, ulazio sam u iste stočne vagone kao i vi, svašta se tamo može naći, pobacane vreće, plastična tara-na, odjeća koju su već i Romi iznosili. Pruga nam je bila glavna zabava nakon nogometa, Čvorkova bara još je najbolja, zar ne, tamo su naši šandorski derbiji, najbolji razlog za dobru tuču.”

Smijao se zastrašujuće, kao da govori o nečemu niskom, o mravljim sukobima ili o razmnožavanju krumpirovih zlatica.

33

„E, pa zamislite, ili dočekajte jednom noću te stočne vagone u trenutku kada prevoze svinje i goveda, dočekajte ih pred tvorni-com, njihovim posljednjim odredištem. Židovi možda i nisu zna-li što ih čeka, možda su mislili da idu raditi neke fizičke poslove za finu njemačku gospodu, ali životinje, djeco, životinje znaju. Ako čujete to meškoljenje, udaranje o zidove, užasnuti topot koji poku-šava po skliskom vagonskom dnu uzeti zalet za bijeg, onda ćete moći proživjeti nešto od današnje lekcije. Neke životinje radnici moraju izvlačiti na najgrublje načine, lome im noge, ubijaju ih na licu mjesta.”

Dulić je ulazio u prostor njihove igre i zagađivao ga. Povre-meno je pravio stanke između rečenica jer nije mogao zaustaviti svoj nadmoćni, sveznajući smijeh koji mu je potresao trbuh.

„Koliko puta ste išli na Palić da se okupate? Nekome od vas sigurno je palo na pamet da obiđe cijelu obalu ili čak da digne šator tamo gdje ne dolaze kupači. U taj Palić slivaju se posljednji ostaci tih životinja, draga djeco, već evo stotinu godina. Ta se voda onda pre-čišćava i vi je pijete iz slavine. Nekad se radio sapun, isto kao i od židovskih ostataka, možda to i danas rade, ali nam prikrivaju. No, vi sa salaša, još sigurno perete ruke sa svinjskim sapunom. Samo peri-te, javite mi se kad ih operete! Ja svoje nikad nisam oprao.”

I kao da nas želi uvjeriti, ispružio je svoje duge i fine prste. Način na koji je to izveo, Ivicu je uvjerio da je Dulić ubojica; mogao je zamisliti te prste oko svoga vrata.

„A tek smrad iz kafilerije! Vi igrate nogomet, a odjednom vam smradni oblaci okrenu želuce! Isto tako prošli su Židovi o kojima učimo. Sjetite se toga, dok trčite po travi umjesto da povraćate.”

E pa, što bi rekao Dulić, Ivica je povraćao, povraćao je tri dana, a još toliko nije htio izaći iz kuće. Nakon svega, u njemu se probudio inat. Udisao je smrad lešina, prao ruke sapunom, pio vodu iz slavine, kupao se svakog ljeta na Paliću i jeo paštete 29. novembra koje su u to vrijeme, uz njihova gotova jela, možda bile najbolje u Jugoslaviji.

Dulića više nije bilo u školi, zamijenila ga je razrednica dok nisu dobili novog nastavnika.

34

Trener PinpoNjegov brat Jerko bio je već gimnazijalac, ali su na njegovom

stolu umjesto knjiga stajale videokasete. Jerko i Ivica bili su prilič-no zapušteni; roditelji su im se razveli i ostavili ih tetki koja je radi-la težak posao s lijepkom u tvornici cipela Solid, u centru Subotice, u blizini željezničkog kolodvora. Nije osjećala neku posebnu ljubav prema njima, samo dužnost; uostalom, dobivala je i neki novac za to od općine i svoje sestre.

Jerko je imao hladnu i prodornu inteligenciju. Ljubav ga je interesirala jednako koliko i mučenje i seciranje životinja koje mu je počeo donositi Ivica. Opuštao se uz pornofilmove. Ivica bi neka-da sjeo uz njega i gledao to trljanje mesa, ali te su ga scene tek nakratko mogle zaustaviti, obično kad je bio gladan, inače bi izla-zio i lutao uz prugu. Volio je pratiti račvanje tračnica, hodati po tvorničkim odvojcima sve dok ne bi došao do ograde, ili divovske kapije ispod koje je pruga nastavljala. Promatrao je radnike koji ulaze u vagone, guraju ih u tajanstvena skladišta ili garaže. Zamiš-ljao je uvijek da istovaruju neko tajno oružje, vreće pune otrova koje će posuti po njivama. Kada bi mu Dulić pao na um, zamišljao je samo leševe; s vremenom, kako su on i brat najviše voljeli muči-ti vrane, glave leševa dobivale su kljunove i vagoni su se punili brdima očerupanog crnog perja.

Nije se mogao osloboditi tih vizija; teško je ustajao iz kreveta; da bi se pokrenuo, zamišljao bi nago žensko tijelo, elegantno i fino poput svile; ležalo je u postelji od perja crnog kao katran i dozivalo ga igrom nogu, skrivanjem i otkrivanjem spolovila. Ljepotica je međutim imala glavu vrane, glavu omiljene žrtve njihovih zabava.

Jedini normalan Jerkov i Ivičin hobi bio je stolni tenis. Ivica je bio toliko dobar da ga je profesor primio na treninge gimnazij-ske sekcije. A jedina dostojna partnerica bila im je šesnaestogodiš-njakinja Zita; Jerko ju je slabo poznavao, bila je godinu dana stari-ja od njega i išla u mađarski razred. Srpski je, međutim, govorila odlično, ali se ponašala tako nadmeno da razgovora nije bilo puno. Trener im je rekao da je njezin otac veliki komunist i da je direktor

35

29. novembra; majka joj je bila Mađarica, „inače velika dobrotvor-ka”, rekao je trener. Nikad nisu čuli za tu riječ, pomislili su da je to neka vrsta sporta.

Bez mnogo dogovora, odlučili su da podbadaju Zitu. Trener, koga su svi zvali Pinpo, pokušavao je ublažiti sukob te je, tobože, ismijavao dječake, kao da je u pitanju zaljubljenost. Jednog dana Jerko i Ivica s posebnom koncentracijom uđoše u trening-mečeve i Zita prvi put nije osvojila nijedan set. Pinpo, koji je ipak najviše volio stolni tenis, a tek zatim svoje pulene, izgubio je kontrolu:

„Sjajno, sjajno igrate momci, kako lijepo primate, kakve ser-ve! Idem s vama na pokrajinsko, sve ćemo pobijediti. Kako ste rumeni, ljubim vas u te vaše slatke obraze!”

Dok su se Jerko, Ivica i Pinpo ljubili, Zita je stajala kraj otvo-renog prozora i uzimala zrak. Sačekala je da se sve stiša i onda im bacila rukavicu u lice:

„Slušajte, ovaj stol na kome igramo je obično smeće. Dođite u subotu kod mene, da vidite kako se igra pravi stolni tenis.”

A onda je iz nje napokon provalio bijes: „Seljačine.”

Mama dobrotvorkaPinpo ih je te subote prebacio svojim stojadinom do Zite;

došao je po njih u Šandor; Zitini su živjeli sasvim iza željezničkog kolodvora, u Kertvarošu. Jerku se nije išlo, sjeo je na zadnje sjedište i zurio u prazno. Ivica je bio primoran slušati Pinpove bljezgarije.

„Zita je suvremena, urbana gimnazijalka, nije ni čudo da ste zaljubljeni. Samo ta njena stegna, ta čvrsta guza, zrela nevinost! Ona je kao Amerikanka, najvažnije su joj noge, ne lice, ruke, noge su važne, treba trčati za njima! Izaći van, baviti se atletikom, stolni tenis je sranje!”

Parkirali su pred vrt koji se gušio u ružama. Mamica je izaš-la ležernim korakom da im otvori vrata. „Ah, to su ta djeca, jaj de édesek!” uskliknula je prenemažući se i poljubila obojicu ravno u usta. Obojica su makinalno obrisala usne dlanom; „seljačine, selja-

36

čine”, mrmljao je za njima Pinpo, koji je gospođi poljubio ruku. Zita ih je čekala na vratima kao revolveraš. Nisu se ni pozdravili, ona se okrenula i nestala u kući.

Sjeli su u dnevnu sobu, gospođa mama zveckala je posuđem u kuhinji, a Zita, koja se nakon kratkog vremena udostojila ući, stala je daleko kraj prozora, bez i najmanje namjere da razgovora s njima. Odlična situacija za brbljavog Pinpa: „Eh, da vi znate kako je dobra njezina mamica. Koliko je ona doprinijela razvoju ovog grada! Dok se njen muž brine za paštete, salame i ćufte, ona šeta po ulicama i skuplja beskućnike, skuplja izgladnjelu djecu, dovodi ih u ovu kuću za koju već svatko zna, svatko tko je gladan može pozvoniti, ah! Ja već znam što će nam govoriti: ‘Epoha, Pinpo, epo-ha!’ I kako ona jako voli mlade... Najradije bi otvorila svoju školu, sve treba preodgojiti, srušiti stare škole, pogotovo tu vašu gimna-ziju, leglo poroka, hi, hi, hi. ‘Treba nam moralna revolucija, epoha, Pinpo, epoha! Sve treba iznova izgraditi!’”

Jerko i Ivica su međutim prestali slušati Pinpa, Zita je kraj prozora rastreseno povukla rub šorca među nogama u stranu i češkala picu. Očito je već bila nestrpljiva što igra ne počinje, njena stegna blistala su od napetosti, a sve do muškaraca dopirao je svje-ži miris tijela preko kojega je upravo prešao hladan tuš.

„Zita, dosta s tim nogama. Ne raspaljuj mladiće. Istenem, što ti misliš – da oni znaju što vide!? Koliko puta sam ti rekla da ste vi, djevojke, sada mnogo odraslije od dječaka, koji još gledaju ratne filmove i igraju se partizana i Nijemaca!? Csajok, csajok...Ah, izvi-nite nas, dragi moji. Mi smo možda malo i preslobodni za ovaj grad. Ali mi živimo u epohi, ne u prošlosti, mi ne bacamo đubre po biljkama i ne hranimo svinje pomijama. Umjetno gnojivo, Pin-po, umjetno gnojivo!”

„Umjetna oplodnja”, pomislio je Ivica, kada je napokon, nakon pola sata baljezganja izašao na megdan Ziti, „umjetna oplodnja potrebna je ovoj djevojčuri.”

37

Zita i IvicaVjerojatno su ta stegna, te noge presudile da Ivica napravi

sve kako bi došao do Zite. Počeo je još ozbiljnije trenirati, a s dru-ge strane, počeo je laskati Ziti; namještao joj je lopte, poene, ali ujedno i razvijao njezinu igru. Kada bi htio biti više s njom, samo bi pojačao svoju igru na školskim treninzima; zajedno su dolazili do istog zaključka: kriv je školski stol, loši uvjeti za igru, glupi, brbljavi i slinavi Pinpo. Gadio im se.

Sve češće igrali su kod Zite, rano ujutro, čim bi njezin otac, koga nikada nije vidio, odlazio u tvornicu, među meso, a njezina mama izlazila na ulicu u beskonačne milosrdne šetnje. Zita, uvijek u zategnutom šorcu, s crvenom kosom vezanom u konjski rep i – noge, stegna, noge. Preko stola stizali su mu zapasi svježine zbog kojih mu se činilo da Zita sve svoje slobodno vrijeme provodi pod tušem. Sanjario je kako kriomice ulazi u njezinu tuš kabinu, a onda psycho ili porno, ovisno o tome kako je bio raspoložen.

Činilo se da je Zita zaokupljena samo svojom igrom, svojim mogućnostima. Nisu je zanimala čak ni natjecanja, odlazila je tek na trenerov nagovor i prolazila loše. Uživala je u vlastitim pokreti-ma, a Ivica je najbolje održavao i poticao tu njezinu pokrenutost, igru loptice i tijela. Njoj nikada nije bilo dosadno, kao da je živjela u vječitom jutru, uvijek svježa i osunčana.

Ivica je, napokon, poželio da provede noć s njom, da je uve-de u svoj svijet. Zita je hladnokrvno prihvatila njegov poziv da se na željezničkom kolodvoru nađu poslije ponoći, u jedan. Ona je bila slobodna djevojka, i nikome nije morala polagati račune, ni mami ni tati.

Tetka je zaspala dubokim snom, a Jerko spavao kraj TV-a, kad se Ivica, još prije ponoći, iskrao iz kuće. Nije imao jasnu pred-stavu o tome kamo da povede Zitu, lutao je gradom, zagledao u ulične svjetiljke, kao da će one pomoći da mu sine. Bio je na kolod-voru barem pola sata prije, cupkao je od treme, znojnih dlanova. Noć je bila topla, a grad je prekrio pokrivač ljetnih, lijenih oblaka. Ipak se iznenadio kada se Zita pojavila obučena samo u dres, u šorcu. Bila je vesela, kao da ih očekuje još jedan meč.

38

Pošli su uz prugu. Sitni su im se kamenčići zabijali u lake tenisice pa su prešli na tračnice. Hodali su paralelno. Zita je bila brža i spretnija; Ivica se nije žurio, mogao je sada na miru uživati u njezinim nogama, koje bi povremeno bljeskale od titranja sema-fora, skretničarskih lampica, rijetkih automobila ili autobusa čiji su farovi znali doprijeti s obližnje ceste. Iz daljine čuo se lavež pasa. Jedno vrijeme čak ih je pratio i neki bijesni jazavčar, bacao se na Ivičine gležnjeve, ali ga je on, napokon, uzvraćajući mu lavežom iz sve snage, otjerao u mrak.

Išli su prema Šandoru i već su se nazirala tvornička postro-jenja i osjećao smrad kafilerije. Zita mu je kratko rekla da nikad nije išla do tatine tvornice, da joj se to gadi. Ivica joj je onda pre-pričao Dulićevo predavanje. „Grozno”, rekla je. Ivica tad nepogre-šivo osjeti da je on dio toga. Poželio je da pronađe te stočne vagone, pune svinja i goveda, i primora Zitu da oslušne taj užasnuti topot koji pokušava po skliskom vagonskom dnu uzeti zalet za bijeg.

Išli su prugom do samog ulaza u tvornička skladišta. Kapija je međutim bila širom otvorena, prugom se moglo nastaviti dalje. I stvarno, došli su do gomile stočnih vagona u kojima je zavladao metež zbog njihova dolaska: započela je stravična cika, lomljava, nešto što je daleko premašivalo Dulićeve opise. Išli su od vagona do vagona: u jednom čuli su snažno, potmulo udaranje rogova o vagonske zidove, u drugom, učinilo im sa da čuju topot kopita i njištanje konja, a onda su ušli među stotine vagona iz kojih se čulo samo groktanje i cičanje. Hodali su polako, kao po labirintu, opsjednuti, omamljeni. Zita je u jednom trenutku izgubila ravno-težu i uhvatila se za Ivičinu ruku. Privukao ju je k sebi. Odgurnula ga je. „Smrdiš”, rekla je, „smrdiš kao stoka”. Udaljili su se jedno od drugog na daljinu teniskog stola, Zita je ponovno zauzela onu svo-ju revolverašku pozu. „Samo probaj”, rekla mu je. U tom trenutku Ivica naglo otvori vrata jednog vagona, svinje se baciše na njega, ali on uđe i, treskom, ponovno povuče vrata do kraja. Uspjela su pobjeći samo tri prasca; kada su ugledala Zitu, skvičeći su nestala u visokoj travi.

39

Mali rečnik:jaj de édesek (mađ.) - ah, kako su slatki Istenem (mađ.) - Bože moj csajok, csajok (mađ.) - cure, cure

40

Vereš

1.

Nakon određenog vremena – ili je sada već bolje reći: neod-ređenog!? – počeo sam gubiti sate i sate na probleme tipa: Budim-peštanac, Budimac ili Peštanac? Što bi, naime, bio pravi naziv za ove ljude oko mene – te moje privremene sugrađane? Taj problem dobivao bi neslućene dimenzije kada bih metroom s Deákovog trga (dakle u Pešti) krenuo na drugu stranu Dunava, k željeznič-kom kolodvoru Déli. Jer: na kojoj stanici izlaze Peštanci, a ulaze Budimci – prije ili nakon prolaska preko/ispod Dunava!?

Mislim, Sorosev novac zaista nije nikada bio besmislenije potrošen! Istina, sve svoje studijske zadatke rješavao sam revnos-no, engleski usavršio do perfekcije; ali kad bih se našao vani, na ulici, ronio sam bez daha mutnim dubinama mađarskog mrmora, kvrčio se i smanjivao do veličine točke u upitniku: Budimac ili Peštanac? „Pešta je prekrasna”, pisao sam na razglednicama koje sam slao kući, „Dunav širok, a Gellérthegy visok”. Nakon toga se više nisam javljao kući razglednicama. Postao sam Peštanac. Budimčević! Srećom, uz redovite stipendijske rate i osiguran smješ taj, sva moja egzistencijalna briga svodila se na izbor jeftinog a kvalitetnog (kao da sve što se reklamira velegradskoj gomili nije unaprijed i jeftino i kvalitetno!) menija.

Od svih nacionalnih restorana sa samoposluživanjem brzo sam se odlučio i navikao na kineski. Ovisilo je sad samo o snazi i vremenu koje želim potrošiti na šetnju, hoću li ići u Kínai fal, Kínai nátha, Shangai ili u Aranysárkány. Hrana je posvuda bila istog okusa: blaga slatkoća riže, sojina umaka, umiješanih jaja i rasku-hane mrkve odlično se slagala s blago rečeno neodređenim okusom tofua ili pilećeg mesa. Pa to i jesam ja – ta nepodnošljivo bljutava slatkoća – govorio sam sâm sebi u trenucima očaja.

41

Ipak, s vremenom prevagnuo je Aranysárkány (Zlatni zmaj). Naime, čekajući jednog dana red za svoju omiljenu porciju riže s jajima, tofuom i ukiseljenim izdancima bambusa, čuo sam pozna-tu psovku, psovku na svom jeziku. Osvrnuo sam se, mladić za kojeg sam do sada mislio da je 100% Mađar velikom žestinom nizao je različite moguće hrvatske nazive za spolne organe netre-mice zureći u plafon! Pokušavao je, čini mi se, ublažiti time neku meni nevidljivu, ali konkretnu bol.

„U čemu je problem, zemljače?” doviknuo sam mu.Kao da je naš hrvatski usred Pešte sasvim normalna stvar,

odgovorio mi je pogleda i dalje prikovanoga za strop:„Ma, u kurac, vrelom sečuanskom juhom natopio sam cipe-

le, bolje bih prošao da sam ih stavio u peć!”Vrata su se u pozadini otvorila i mladić po imenu – kako ću

ubrzo saznati – Vereš, nestao je u mraku.

2.

U Aranysárkány obično sam odlazio na ručak, oko dva. Nisam se odmah gurao u red, ranac s bilješkama i literaturom sta-vio bih na prvi slobodan stolac u malenoj pozadinskoj prostoriji; tamo su bila postavljena četiri stola s četiri stolca. Za pultom su se uvijek izmjenjivale po dvije osobe: osim Kineza, radila je tu i jedna Indijka, a među njima, eto, i naš Vereš.

Ali, svaki dan, premda su se jela na meniju mijenjala, miri-salo je isto. U prvi mah, činilo se, nešto pikantno i privlačno slat-kasto je u zraku, a onda, kada bi čovjek sjeo za stol, obuzeo bi ga osjećaj ispraznosti, bezesencijalnosti, kao da je svaka od tih namir-nica na svom putu od Kine do Mađarske prošla nekakav istočno-europski dezinfekcijski laboratorij.

Druga je priča, pak, čistoća koja je vladala u restoranu; čisto-ća bez sjaja. Čistoća što se uvlači u kožu, isparava iz keramičkih pločica i glača čela i zidove, kao u nekoj kupaonici. Ta vrlo prizem-na čistoća, racionalna i neumitna.

42

Nije bilo glazbe, gosti su jeli u tišini. Nije se čak ni pušilo, samo su oblaci pare nad dubokim i četvrtastim posudama s hra-nom ispunjavali prostor. Nigdje nije bilo prozora. Zbog toga su neki sjedili isključivo na neudobnim visokim stolcima, pri samom ulazu – „u izlogu”. Ja sam se držao svog kutka, meni su bili dovolj-ni prozračno zvonki kineski glasovi koji su me vodili van iz zagušljivog kaveza mađarskih riječi oko mene, onog Jó napot... Tessék... Ez nagyon finom, ez is, ez is, hogyne... persze... Jó étvágyat.

Vereš bi dobacio koju riječ u trku, ipak, ništa u njegovoj hit-nji nije pokazivalo da radi s Kinezima. Ništa nije usvojio od njiho-ve ravnodušne ljubaznosti; dapače, bio je kao netko tko među svi-ma nama traži masku koju je nepovratno izgubio.

Nakon riža-tofu-jaje-soja umak kombinacije na 2-3 načina, zurio sam u prazno uz zeleni čaj. Listovi zelenog čaja debeli kao gusjenice dizali su se s dna čajnika kada bih dolijevao tekućinu u svoju malenu bijelu šalicu, prekidajući i ovako tanki mlaz. Sa sva-kim gutljajem mojom nutrinom širio se cvjetni mir.

Vereš bi mi u tim trenucima spokoja dobacivao besmislice:„Psi laju, a ti kunjaš zemljače!”„Pazi da ne pa’neš!”„Ehej, ne klepeći nanulama!”A kad je bio posebno raspoložen, zapjevao bi mi „na uvce”

mađarsku dječju pjesmu: „Hull a hó és hózik-zik-zik, Micimackó fázik-zik-zik...” pjesmu o Winnieu Poohu koji se smrzava.

Morao sam upoznati tog Vereša, jednog dana. Jednog lijeee-pog dana; osmjehivao sam se stavljajući ranac na leđa! Szia, Vereš!

3.

Nešto sam se duže zadržao toga dana u Széchényijevoj knjiž-nici – u Aranysárkány sam stigao tek oko četiri poslijepodne. Pomislio sam, sad ću dobiti same ostatke ostataka, međutim, sve je bilo kao i inače, kao da je podne: pune posude vrelih kineskih specijaliteta, opojno slatkasta, pikantna para u zraku, ljubazna,

43

kruta, zakrabuljena kineska lica... Samo Vereša nije bilo. Njegova je smjena očigledno završila.

Kao da su znali da sam – po svoj logici – gladniji nego inače, posluga mi je zatrpala tanjure kuhanom rižom i salatom. Hitro sam sjeo za stol i bacio se na posao.

Kad su mi od ljutog umaka izbile prve graške znoja, pojavio se iz neke meni nepoznate – odnosno s moje strane do sada neza-mijećene – prostorije, glavom i bradom moj Vereš. Uputio se ravno k meni; bez ikakvog pozdrava i pitanja sjeo je za stol.

„Imamo sreće da postoje ovi Kinezi”, rekao je glasno, kao da će Kinezi razumjeti njegov hrvatski. Onda je zašutio, čekao da pojedem, pa da nam njegove kolege donesu čaj.

No, Verešova priča počela je prije nego što se čaj smlačio u našim šalicama:

„Pobjegao i ja, kao i svaki „građanin Srbije” koji je imao nešto u glavi! Ja, istina, i nemam baš puno, a i to malo popit će mi ovi Mađari.”

„Čekaj, pa to su tvoji, Veres je mađarsko prezime, ti si neki vojvođanski miks, ili si čisti...”

„Ma čisti Hrvat, ja se pišem sa „š” na kraju: ne kako Mađari pišu, bez kvačice.”

„E – ali”, reče onda cinično, „ovdje ja jesam Mađar, za sve osim za tebe, he!”

Vojvođanski Mađari od rezerve su se spašavali kako su zna-li i umjeli, jer su među srpskim ratnim rezervistima mogli proći samo kao žrtveni janjci. Jedan od puteva koji donosi spas bio je bijeg preko granice.

„Ja sam bježao preko Kelebije, s prijateljima Mađarima. Oni su već svi imali nekoga prijeko, tko im je opisao postupak. I nije to bila prava bježancija, budući da se sve odigravalo u Krausovoj reži-ji… Mihajlo Kraus, carinik. Čekao je na točno određenom mjestu i naplaćivao prijelaz. Te noći, satima smo se probijali pješčanim utorima po Kelebijskoj šumi. Krausa smo našli tek kod jedne zaba-čene čeke. Taj Kraus, to ti je jedno koščato strašilo, lica spaljenog nekom paklenom kiselinom; ima golemi nos u čijem korijenu čuče

44

žute oči. Najveće nam je poniženje bilo čekanje na pregled, i to u strogom redu – graktao je čim bi se netko mrdnuo! Prva stvar, naravno, bio je novac, uzimao je sve, minimum hiljadu maraka po glavi. Veća svota samo je skraćivala vrijeme pregleda i povećavala uljudnost komunikacije. A skidao je do gola, provjeravao svaki dokument koji smo ponijeli sa sobom, svaku stvarčicu koju smo imali, i sve to onda bacao na gomilu (satovi, lančići i slično, zavr-šavali su, dakako, na posebnoj hrpi). Radio je bez mnogo komen-tara, rutinski i precizno kao mesar; mi smo bili njegove polutke za šverc u Mađarsku. Iako smo već znali što slijedi, oteo nam se glasan jecaj kada je tu gomilu najosobnijih stvari hitrim pokretima, uz pomoć dva mlada vojnika, prelio benzinom i zapalio. Osvijetljen tom lomačom, naš anđeo uništenja prokleo nas je jednim glasnim: ‘A sad, pokupite svoja odijela i gonite se!’ Dali smo se odmah u trk, kao da nam je za leđima vojska krvoloka. Jedno vrijeme, kad smo izbili na čistinu, puzali smo po smrznutim pašnjacima i oranica-ma. Trebalo nam je sad biti nevidljima sve do Pešte! Srećom, u blizini Tompe, prvog mađarskog naselja koje nam je bilo na putu, omotale su nas trake magle i dima. Svitalo je, i tek tad osjetili smo hladnoću zimskog jutra, zajedno s umorom. Korak nam je zapi-njao. Miris paleži gušio nas je sve jače i na nas je pala neka sablasna gluhoća s prigušenom jekom krikova. Osjećali smo se kao zloči-načka banda, kao neki četnici koji njuškaju po netom spaljenom selu. Očekivali smo pucanj, zasjedu.

Prve znake života spazili smo u dvorištu jedne luksuzne, oči-gledno nedavno nadograđene kuće. Seljani Tompe, naime, odne-davno su se rješili motike i postali trgovci – zahvaljujući embargu kojim je srpski lonac poklopljen, ovo selo pretvorilo se u trgovačku meku. István i ja pristali smo da budemo izvidnica našoj izbjeglič-koj skupini. Polako smo se prišunjali ogradi i osluškivali šištanje – ubrzo nam je bilo jasno – plinskog bacača plamena. Nekoliko muškaraca u gumenim crnim čizmama, sa šubarama na glavi, gacalo je po lokvama svježe krvi. Razapinjali su jednu golemu ubi-jenu krmaču, dok joj je neki muškarac u isflekanom bijelom man-tilu palio dlaku plamenom. Miris opaljene svinjske kože, shvatili

45

smo, bilo je ono što nam je sjelo na želudac i utjeralo strah u kosti. Kocám, kocám – plakala je djevojčica iza majčinih leđa – szegény kocám, leöltek most téged, leöltek...

Već do večeri, raspršili smo se – kud koji mili moji – po Mađarskoj. Zazirali smo jedan od drugoga, kao da smo svi bili sudionici nekog krvavog zločina. U Tompi su nam dali jesti i piti: nisu štedjeli sa svježe pečenim iznutricama i mladim vinom. Upu-tili su nas na neke adrese u Segedinu, Kecskemétu, Budimpešti – i to je to. Raspršili smo se.

Ja sam idući dan, u vlaku, sa strepnjom zamišljao Peštu. Išao sam prije na koncerte u Fekete lyuk i Tilos az Á... a sada sam samo smrznuta, beskrvna polutka. No za Mađare smo svi, pa bili mi Mađari iz Vojvodine, Srbi ili Hrvati, bili krvavih ruku. I primali su nas kao nekakve prljave crkotine.”

4.

Vereševa kolegica, Kineskinja izdužena, blijeda lica, donije-la nam je novu turu zelenog čaja; kao da postoji točno pravilo, trenutak kada se to radi. Krajičkom oka uputila mi je znakoviti smiješak, kao: i ona zna kakav je Vereš i koliko je duga njegova priča.

„Budimpešta je bila ispunjenje svih mojih želja, u trenutku kada mi nije bilo ni do kakvih želja. Htio sam samo nestati u ovom gradu, a opet NE-UMRIJETI! Neprestano sam kružio oko Okto-gona, zavlačio se u uvijek mračnu Dohány ulicu, beskonačno hodao uz Dunav, gore-dolje. Kružio sam danima po gradu, bez ikakvog utočišta. U početku sam spavao u ateljeu jednog slikara iz Sente, Zoltán se zvao; dali su mu potkrovlje neke napuštene tvor-nice elektromotora. Sve je bilo razbijeno unutra, propuh me izlu-đivao, samoća još više, jer Zoltán ustvari nije radio ništa, bio je konceptualist – kako mi je objašnjavao – a koncept mu se svodio na apstinenciju od stvaranja, od ostavljanja bilo kakvog traga o sebi. Meni je bilo bitno da ne navodi nikoga na moj trag, tako da

46

smo se lako sporazumjeli. No, njemu je svaka riječ bila problema-tična, sve je to bilo stvaranje, je li, a odlazak na WC da ne spomi-njemo!

Ipak i ja sam u nekoliko navrata morao dati svoje podatke; koncentrirao sam se na mađarski izgovor svoga prezimena:

‘Vörös?’‘Vörös!’‘Magyar vagy szerb?’‘Magyar!’Budimpešta je bila moja luka. Zadah češnjaka i mljevene

crvene paprike, neopisiva buka prometnih ulica s nijemim ljudima po trotoarima. Gegao sam se pustim uličicama, njuškao oko jazbi-na iz kojih su izbijale alkoholne pare i zapasi toplog ljudskog mesa. Mutna, obojena stakla skrivala su otužne podrume i vibrirala od cvileža mađarskih ciganskih pjesama i žamora odurnih muških basova. Vino je bilo preslatko, izazivalo je mučninu, jednako kao umobolna šminka uličnih koketa i poleguša. ‘Ne, ne možeš, dragi moj,’ sto puta mi je pijano rimovao za šankom, moj premladi, pokojni prijatelj Daca, ‘ne možeš nestati među njihovim nogama, čak ni uz obilnu podršku margarina RAMA...’

Ja sam ipak imao sreće, jedne večeri zabio sam se u Anikó, djevojku crvene kose i bijele kože... Zvao sam je Anikó, po omilje-nom siru iz djetinjstva, bila je to neka vrsta sočnog, a opet pod zubima gumenog škripavca. Sir je bio bijel do bola, baš kao moja prijateljica, gumena Anikó. Bila je pravo otjelovljenje muške fan-tazije: porculanski anđelčić koju je svatko od nas, po poprilično niskoj cijeni, mogao draškati i cupkati u krilu... Ali prije svega, bila je poput gume, neranjiva, nedodirljiva; nezainteresirana za život do te mjere da sam je morao slijediti u tome. Privlačio me život bez pravog tjelesnog užitka, čisto nijemo zajedništvo otupjelih egzis-tencija.”

47

5.

„Te večeri – kad mi je otvorila vrata jednog zaista skrajnutog sobička u njezinom stanu, namjestila krevet, i na brzinu, u letu, pokupila svu paučinu koja joj je bila nadohvat ruke – objasnila mi je odmah da ćemo se nas dvoje i dalje viđati samo u gradu; stan u koji me dovela carstvo je – naglasila je to s ironijom njezine mlađe braće, Árpáda i Géze, odnosno: ‘Zaboravi ta imena,’ sjećam se kako se smrknula u tom trenutku, ‘i zovi ih samo: Hartmann i Conen. Uostalom, oni su te već snimili i uskoro će se oglasiti.’

Tako je i bilo, ujutro sam na podu našao papir sa starinskim pečatom: Hartmann és Conen Rt. Na papiru je, na prilično lošem mađarskom, pisalo niz budalaština, nešto tipa kućnog reda, a između ostalog, ponovno je istaknuto da se dva brata imaju oslovljavati isključivo s Hartmann i Conen, nikako drugačije i nikako ne nekakvim primitivnim mađarskim imenima! Sjećam se da mi je taj dan u glavi neprestano zujalo od glagola kojim su braća „uljud-no” repetirala svoje djetinje zapovijedi: méltóztassék, méltóztassék, méltóztassék...

Malo sam prošetao po kvartu. Ulicu-dvije, i već sam se našao na golemom gradilištu; očigledno je ovaj kvart prastarih najamnih zgrada – bérházak – napokon zauzela građevinska mafija. I naša zgrada već čeka red na rušenje. Stajao sam ponovno pred njom i odmjeravao je. No, prvo treba pasti nečija krv, mozgao sam, traže-ći uzbuđenja.

Uostalom, što sam ja o svemu tome znao. Kraj mene su pro-šištale dvije crne glave: ‘Szia Vörös, Zdravo Vereš,’ ostao je tek odjek pozdrava za njima. ‘Zdravo, Vereš’!? Iznenadio me jedan od klinaca. Ajde ‘Szia’, ali ‘Zdravo’!? Gdje su naučili naš pozdrav?

Pošao sam za njima. Zgrada je vonjala po mačjoj mokraći; velika drvena vrata ležala su izvaljena kraj stubišta u smeću. Zido-vi su bili ispisani ugljenom. Ako postoji nikotinska boja, bila je posvud. Sve se gušilo u toj popušenoj boji. Nastavio sam potragu za H&C, sve u nadi da će me odvesti do nekog štednjaka i džezvice pune zlatne, crne tekućine. ‘Dajem kran za kavu!’ vikao sam po stubištu. ‘Kran za kavu!’

48

I zaista, dvije crne glave pojavile su se iznad mene, kat iznad. ‘Samo nas prati, Vereš, gyere ide!’ doviknuo je jedan. ‘Samo za nama!’ doviknuo mi je drugi na hrvatskom, kao da želi potvrdu da ću se odazvati. Išao sam za njima, prateći bat njihovih koraka; oni se, međutim, nisu zaustavili sve do potkrovlja.

Kad sam se našao gore, u još većem mraku, svi šumovi su zamrli. ‘Hartmann, Conen!’ vikao sam i glas mi se u izobličenim modulacijama širio potkrovljem. Umjesto dječačkih glasova, začuo sam nešto kao zapeti, sputani lepet krila. A onda mi je do kostiju prodro stravičan ptičji krik. Stao sam kao skamenjen. A onda sam se ja proderao: ‘Árpád, Géza, ma šta vi radite tamo gore!? Gdje ste vas dvojica!?’ bio sam stvarno bijesan. Vikao sam im sva-šta, da ću im razbiti glave.

Začuo sam smijeh. ‘Ajde, Vereš, dođi, šta se bojiš!’ reče jedan, opet na hrvatskom. Vidio sam mu siluetu u škrtoj svjetlosti koja se probijala kroz krovnu konstrukciju. ‘Došao si u pravi čas, Vereš,’ začu se glas drugog, ‘možda ti znaš nešto što mi ne znamo...’

Napokon sam došao do njih. Nisu se ni osvrnuli, bili su pre-više zaokupljeni nečim. Čučali su oko nekog stvorenja koje je sklupčano ležalo na podnim daskama i odmah mi je bilo jasno da je samo taj stvor mogao proizvesti onakav stravičan krik. ‘Tu su, u zraku,’ nastavi jedan podsmješljivo, a opet kao da govori sam sa sobom, ‘tu su, u zraku meke i ljepljive žene, ljepše i bolje od tvoje proklete Anikó, Vereš, Vereš!!!’ ‘Nemam ja ništa s Anikó! Ti...’ već sam ga htio klepiti, kad ugledah napokon tu pticu, sapetu, krvavu pticu. Pitao sam ih što im je to. ‘Pa sova, zar ne vidiš!?’ rekli su u glas. Bili su očito ponosni zbog toga što mi je mogu pokazati. ‘To je vaša sova?’ pitao sam ih, a mali kreteni su se samo smijali. ‘Naša, naša, ali crknut će Vereš, uradi nešto, nemamo hrane za nju!’

Pogledao sam sovu malo bolje. Netko joj je izvadio oči. ‘Samo svježe meso,’ rekao sam bez razmišljanja. Bio sam tako zabe-zeknut, da sam izgubio kontrolu nad situacijom. Onda me jedan od njih dvojice udario šipkom po glavi, pa sam izgubio i svijest.”

49

6.

Izašli smo na cigaretu. U Aranysárkányu se nije smjelo puši-ti. Vereš je zbijao nekakve šale na svoj račun, ali ja sam sve slušao na pola uha. Vani je bilo bučno i živo. Već je bila večer, farovi auto-mobila premrežili su svojim svjetlosnim snopovima gradske ulice. Ženske bunde ostavljale su oblačiće parfema za sobom; udisao sam ih rastreseno skupa s dimom jeftine Verešove cigarete.

Unutra nas je već čekala nova tura čaja. Okrenuo sam se zaljubljeno prema našoj Kineskinji, ali u mene je samo tupo zurio jedan od besposlenih kuhara iza pulta.

„Probudio sam se sljedećeg jutra, u nekoj drugoj sobi, uskoj i mračnoj, vezan za krevet, s neizdrživim bolom u glavi i nogama. Jedna noga bila mi je u krvi; bol nije b