Uvod u prapovijesno drutvo

Emil Herak

ehersak@gmail.com

ehersak@ffzg.hr

1. Vrijeme prije povijesti

Za razliku od hrvatske rijei prapovijest, u veini zapadnoeuropskih jezika za epohu koja nas zanima u

pravilu se koristi opi neologizam pretpovijest (engl. prehistory, fr. prhistoire, panj. prehistoria,

tal. preistoria), koji se pojavio u prvom dijelu 19. stoljea. Iako nije sasvim jasno tko je prvi iskovao

taj izraz (koji je izveden prema pojmu povijesti ili historije), najbolji je kandidat za njegovo autorstvo

danski povijesniar i knjievni kritiar Christian Molbech (17831857).

Tonije, Molbech je koristio danski pridjevski oblik forhistorisk (= pretposvijesni) u svojim predanjima

1833. godine kao oznaku za razdoblja nordijske povijesti do ustolienja danskoga kralja Gorma

Starijeg (900940). To doba poinje davno prije dolaska legendarnog Odina (inn < germ.

*Wanaz) sa svojom drunom Asa (sir) iz Asgarda na istoka, to je prema skandinavskim sagama

dovelo do neodlunog rata s mjesnim Vanima (Vanir), predvoenin Freyrom, te zatim obuhvatilo vladavinu

vedskog roda Ynglinga, od kojeg je navodno potekao i prvi kralj Norveke, Harald I. Lijepokosi

(stnord. Haraldr Hrfagri, 850933).

No bez obzira na problem stvarnoga identiteta Odina i drugih likova iz starije skandinavske predaje,

danas bismo rekli da se njihovo vrijeme koje je Molbech oznaio kao pretpovijesno odnosi na

skandinavsko eljezno doba: tj. na tzv. predrimsko i rimsko eljezno doba Sjeverne Europe (5 st.

pr. Kr. do 400. n.e.) i na kasnije germansko eljezno doba (400800 n.e.), ili pak na predvikinko

vendelsko razdoblje (priblino od 550. do prvog vikinkog napada 793. godine, na samostan Lindisfarne

u Northumbriji).

S druge strane, vrijeme do Odina po definiciji moralo bi sezati vremenski unatrag mnogo dalje od doba

eljeza: do nordijskog bronanog doba (1700500 pr. Kr.), i sve do nordijskog kamenog doba, tj.

do prvoga naseljavanja Sjeverne Europe i Skandinavije na kraju posljednjeg ledenog doba (1110. tis.

pr. Kr.).

Zanimljivo je da je podjelu na kameno, bronano i eljezno doba u modernu znanost prvi uveo takoer

jedan Danac: Christian Jrgensen Thomsen (17881865), svojedobno glavni uvar zbirke starine u

Kopenhagenu. Thomsen je iznio tu shemu 1836. u svom djelu Ledetraad til Nordisk Oldkyndighed,

hrv. Vodilja kroz nordijske starine.

Thomsenova podjela imala je, dodue, jednu vanu preteu. Jo u 1. stoljeu pr. Kr. rimski pjesnik

Lukrecije (9655. pr.n.e.), u svom spevu O prirodi, napisao je stihove: Oruje drevno ruke, nokti i

zubi bjee / te kameni i odlomci umskoga granja / i plameni i oganj tek to ih [ljudi] upoznae. A

odmah u nastavku je dodao: Poslije se otkri mo eljeza i bronce / no rabiti broncu znalo se prije od

eljeza, jer je uslunije prirode i obilnija (De res natura, V: 12831288).

Meutim, za razliku od Molbecha, Thomsen nije u svom radu rabio ili oznaio pojam pretpovijesti,

nego je samo govorio o starim vremenima (oldtid).

Ipak, u iduih desetljea pridjevski oblik pretpovijesni uao je i u francuski jezik (prhistorique) i

poslije u engleski (prehistoric).

U francuski ga je uveo 1845. pisac i publicist Gustave Sligmann d'Eichthal (18041886), a u engleski

kotski znanstvenik Daniel Wilson (18161892), koji je poslije emigrirao u Kanadu i postao poznatim

kao prvi predsjednik Sveuilita u Torontu.

2

Wilsonovo djelo The Archaeology and Prehistoric Annals of Scotland (= Arheologija i pretpovijesni

anali kotske) bilo je objavljeno 1851. godine i premda je izgledno da se oslanjao na francuske predloke,

prema jednoj tezi na njega je izravno djelovao njegov poznanik, norveki povijesniar Peter

Andreas Munch (18101863), koji mu je tri godine prije predloio da pronae engleski pandan za danski

forhistorik.

Jedno od kljunih djela u 19. stoljeu, koje je pomoglo odrediti davnu prolost, bila je knjiga Prehistoric

times (= Pretpovijesna vremena) koju je 1865. objavio John Lubbok (18341913), engleski

bankar, biolog i rani arheolog.

U toj knjizi, Lubbok je prihvatio i odrednicu pretpovijest, kao i Thomsenovu podjelu na kameno,

bronano i eljezno doba. Meutim, Lubbok je prvi razdvojio kameno doba na tri etape: paleolitik

(staro kameno doba), mesolithic (srednje kameno doba) i neolitik (novo/mlado kameno doba).

Godine 1872. shema se dalje razradila kada je francuski arheolog Gabriel de Mortillet (18211898)

razdvojio paleolitik na donji i gornji.

Napokon, izmeu tih faza, poetkom 1950-ih francuski geolog i arheolog Franois Bordes (19191981)

umetnut e jo i srednji paleolitik.

Na njemakom govornom podruju, jedno je vrijeme postojala konkurencija izmeu uporabe pojma

Vorgeschichte (ili istog neologizma Prhistorie), ili alternative Urgeschichte, koja je implicirala najstariju

odnosno iskonsku povijest. Druga je inaica napokon prevagnula, i to iz sadrajnih razloga.

Prema njemakom Urgeschichte nastali su oblici poput hrvatskog prapovijest, ekog pravk, slov.

prazgodovina, pa i maarskog skor (dosl. pravrijeme). U ruskom se takoer pojavio oblik

, no dok je pridjevska izvedenica ostala poprilino uobiajena, u ruskom

je napokon prevagnula koncepcija prvobitnosti ( ), uz zapadnoeuropske

ideje o pretpovijesti ( ).

Iskonski svijet idealno stanje ili divljatvo

Iako je Lukrecije, od koga je Thomsen posudio model za trodjelnu podjelu davne prolosti, spomenuo

pomak prema metalnom oruju, za njega to nije zapravo znailo napredak priroda mu je ostala

ideal.

Moramo naglasiti da koncepcija o napretku nije bila tipina za prola stoljea i da se tek uvrstila u

modernom razdoblju.

U antici i u drevnom svijetu, i openito sve do kraja europske renesanse, este su bile sheme ili o

ciklinom razvoju ili o postupnom propadanju ovjeanstva.

Nasuprot tome, prvobitno stanje bilo je zamiljeno kao najblie savrenstvu.

Staroindijska tradicija govorila je o etiri kozmika doba, pod imenom yuge (dosl. jarmovi), nazvane

prema zgodicima na kocki: 1) satya- ili krta-, 2) tret-, 3) dvpara i napokon 4) kaliyuga, i tijekom

kojih ovjeanstvo prolazi od idealnog stanja do propasti.

U svakoj uzastopnoj fazi prvobitna dharma opada za jednu etvrtinu, a na kraju 1000 prolaza kroz

etiri doba svijet se unitava i slijedi propast svijeta i novo stvaranje.

Jedan takav ciklus od stvaranja do propasti traje 4,1 do 8,2 milijardi godina, ali predstavlja tek jedan

dan (tj. dan i no) u ivotu Brahme.

U historijskom smislu, staroindijski ep Mahbhrata bio je smjeten u doba kaliyuge i na kraju toga

doba, kako se kae u epu, uslijedit e mijeanje dunosti kasta i zavladat e barbari (mleha).

Kaliyuga ujedno bi bilo vrijeme eljeza, to predstavlja paralelu s antikom shemom o vijekovima

ovjeanstva, poevi od zlatnoga doba.

3

Postoji i mogunost da je antika slika o srozavanju ovjeanstva kroz etiri doba oznaena metalima

sve manjeg sjaja imala pretee u indijskim i staroiranskim predajama.

Antika shemu prvi je iznio grki pjesnik Heziod (7. stoljeu pr. Kr.), u svom djelu Poslovi i dani.

Prvobitni zlatni rod ljudi, kae Heziod, ivjeli su poput bogova, bez grinje savijesti i slobodni od

muke rada i od tuge; uvijek su bili sretni i gozbovali, daleko od dodira zlih duhova, a kada bi umrli,

bilo je kao da su tek zaspali. I zemlja je bila prepuna obilja.

Slijedilo je manje savreno srebreni rod i tada je Zeus, prema Heziodu, stvorio uasnu i nasilnu rasu

bronanih ili mjedenih ljudi ( ). Jedino im je ratovanje bilo u srcu. Kovali su

broncu, ivjeli u bronanim domovima, nosili bronano oruje. No svladani vlastitim orujem, nestali

su bez imena u ledenim dubinama Hada.

Naslijedio ih je pravedniji rod heroja, a zatim (sadanji) rod eljeznih ljudi sklon razdoru i silnikoj

vlasti. Moralne su vrijednosti propale i jedni su drugima ruili gradove.

Heziod je koristio izraz rod/rasa (), no poslije e se uvrijeiti zamisao o dobu ili vijeku.

Kasniji grki pisci, i poslije njih i rimski, mijenjali su neke elemente iz Heziodovog opisa.

Vergilije (7020 pr. Kr.), primjerice, povezao je heroje sa zlatnim vremenom, i u redoslijedu doba

istaknuo samo prvo i posljednje zlatno i eljezno (Ekloge, IV: 4 17). No njegov mlai suvremenik

Ovidije (43 pr. Kr.17 n.e.) vratio se etverolanoj podjeli: zlato doba (sada izriito aurea aetas),

i idue narataje (proles) srebrenih, mjedenih/bronanih i eljeznih ljudi (Metamorfoze, I: 89

150).

Isto tako, u antiku predodbu o dobima unijela se predaja o velikim potopima: iskonski ili Ogigov

potop, okonio je srebreno doba. Platon (428427 pr. Kr.) je smatrao da je to bio najvei potopa od

svih i da se dogodio 10.000 godina prije njegova vremena. Poslije je Deukalionov potop razdijelio

bronano doba od eljeznoga, odnosno od vremena ivuih ljudi. Grki izvori spominje jo i Dardanov

potop, no kontekst nije razraen.

Pad ovjeka

Indijske i antike sheme o stupnjevitom propadanju mogu se usporediti s opom idejom o padu

ovjeka koja je postojala, primjerice, u biblijskoj tradiciji.

U biblijskoj tradiciji Bog stvara ovjeka prema svojoj slici, to bi znailo da je ovjek na poetku

savren ("I ree Bog: 'Nainimo ovjeka na svoju sliku, sebi slina, da bude gospodar ribama morskim,

pticama nebeskim i stoci - svoj zemlji - i svim gmizavcima to puze po zemlji!'", Post I,26)

U poetku ovjek ivi u rajskom vrtu i sve to treba ili eli nalazi se u njegovoj blizini, kao boanski

dar. Slijedi ljudski grijeh ili neposluh, koji ga dovodi u svijet umiranja, muke, boli i zla.

Uz motiv o padu ovjeanstva povezuje se i predaja o Velikom potopu.

Biblijski potop, ili Noin potop, najee se usporeuje s bliskoistonim primjerima s potopom iz

sumerskog mita o stvaranju, u kojem je glavni junak Ziusudra, is babilonskom inaicom te prie u

Epu o Gilgameu, u kojem je potop preivio Utnapitim.

Noin se potop povezuje i s grkim mitom o Deukalionu, a slinost je tu jo vea jer boanska sila alje

potop kao kaznu za sve vee izopaenosti ili oholosti meu ljudima (u sumersko-babilonskoj tradiciji

potonji motiv nije jasno izraen, barem u ouvanim tekstovima).

Arkadija

Zamisao da je davna prolost bila bolja od dananjice, zadrala se od antike sve do kraja renesanse.

I to je bilo logino, uzevi u obzir injenicu da je rajski vrt ili zlatno doba po definiciji trebalo biti

stanje ili vrijeme kada su ljudi ivjeli u dodiru s boanstvom i u skladu s prirodom.

4

I u tom smislu jo su antiki pisci zamislili da su ostaci nekadanjeg naina ivota postojali u idealnim

pastoralnim sredinama, primjerice u Arkadiji u kojoj je Vergilije smjestio radnju svojih Ekloga.

Arkadija je postala snaan motiv tijekom europske renesanse, jer je renesansa bila i formalno okrenuta

prema prolosti, tj. prema preporodu grkih i rimskih ideala koje je suprotstavila srednjovjekovnom

svijetu iz kojega je Europa upravo izlazila.

Arkadija je ostala snaan, gotovo arhetipski motiv sve do modernog doba, i od renesanse do epohe

romantizma postupno je potiskivala biblijsku sliku raja.

Znanje o prostoru i vremenu

S druge strane, treba naglasiti da je prije modernoga doba poznavanje svijeta i prolosti bilo jo vrlo

ogranieno.

Premda je i prije bilo dalekih dodira primjerice izmeu Europe i Dalekog istoka za vrijeme

mongolskog mira (pax Mongolica), takve su veze dovodile vie do pria o udesima, nego do znanja

o dalekim krajevima s drukijim kulturama.

Isto tako, prolost je bila viena kao razmjerno kratka.

Prema kranskom obraunu, ab origine mundi, koja se najdulje zadrala u bizantskoj tradiciji (sve

do 1700. u Rusiji), svijet je bio stvoren 1. rujna 5009. pr. Kr.

I od poetka svijeta do potopa, prema shvaanju u 16. stoljeu, nije proteklo ni 2000 godina ("...do

Potopa vodenoga, ima let iezero est sto petdeset i est", Vramec, Kronika, 1578)

Meutim, renesansa je predstavljala most prema modernom dobu, i postupno se tada poelo iriti

znanje o svijetu i prolosti.

Kljuno je bilo otkrie tzv. Novog svijeta, koje je bitno utjecalo na europska poimanja o razvitku.

Indigene kulture Amerike poticale su oprena shvaanja.

S jedne strane, ameriki starosjedioci koji su naizgled ivjeli u skladu s prirodom podsjetili su Europljane

na ideal Arkadije, to je poticalo pozitivni stav: tzv. meki primitivizam.

S druge strane ideologija dominacije koja je pratila proces kolonizacije zahtijevala je da te indigene

kulture budu prikazane kao manje vrijedne, ili divljake. Iz toga e nastati tvrdi primitivam.

Manja vrijednost uvijek je relativni pojam, no nema dvojbe da su u mnogim apektima materijalne

kulture amerikih indigenih naroda zaostajale za europskim i uope za starosvjetskim sklopom, i to

ak u tako osnovnim izumima kao to je kolni prijevoz.

Amerikanci su imali neke oblike metalurgije, osobito obradu zlata i srebra, ali najvei dio Amerike

(osim Arktika), u trenutku kada je doao u dodir s Europljanim, jo nije dosegnuo stupanj razvitka

eljeznoga doba.

Bez obzira na to to su neka amerika drutva postigla visok stupanj sloenosti (Maje, Azteci, Inke),

i ostvarila velike pomake u graditeljstvu, medicini, matematici, itd., openito su u tehnologiji ostala

na kasnokamenodopskom stupnju razvitka. I zato, protiv europskih puaka i eljeznih topova, njihovi

noevi i maevi iz opsidijana nisu mogli prevagnuti.

Ali u vrijeme pokoravanja Amerike europskih osvajai nisu svoju fiziko-vojnu nadmo tumaili

ponajprije iz perspektive materijalnog razvitka, nego iz perspektive ideologije. Ameriki starosjedioci

bili su im inferiorni, jer nisu bili krani, jer su imali divljake obiaje poput kanibalizma, itd.

Sve ei kontakti s Indijancima jo su vie potencirali razdvajanje shvaanja izmeu pobornika mekog

i tvrdnog primitivizm.

5

Prvi su zadrali sliku o iskonskom ili primitivnom stanju kao boljem od tzv. civiliziranom stanju, to

je bilo na liniji nostalgije za Arkadijom i viziji o propadanju ovjeanstva, dok su drugi pripisivali

negativni predznak primitivizmu i veliali progres civilizacije.

Primjerice, u 16. stoljeu, kao svjedok zbivanja u Novom svijetu, dominikanac Bartolom de las Casas

(14851566) osudio je okrutne panjolske postupke prema starosjediocima Novog svijeta, naglasivi

da su ti ljudi po svom karakteru blagi i dobri i prirodno predodreeni za kranstvo,

U iduem stoljeu, idealizirana slika ve se uvelike naruila (takoer zbog samog pokoravanja Novog

svijeta), pa je tako britanski filozof Thomas Hobbes (15881679) istaknuo da je ivot primitivnoga

ovjeka samotan, siromaan, opasan, ivotinjski i kratak, te da je u prirodnom stanju ovjek

ovjeku vuk (Levijatan, 1651).

Hobbsovo tumaenje oznailo je pomak od idealizacije Arkadije ili zlatnog doba, i prijelaz na koncepciju

o drutvenom razvitku.

Ipak, vremenski okvir za taj razvitak nije bio jo doraen. Naime, tek godinu dana prije nego to je

Hobbes objavio svoj Levijatan, anglikanski nadbiskup James Ussher utvrdio je da je svijet bio stvoren

tono u noi prije 23. listopada 4004. pr. Kr., i da se Noin potop dogodio 2438. pr. Kr. (Annales

veteris testamenti, a prima mundi origine deducti, 1650).

Sve u svemu, ni pretpotopno vrijeme, koje je moglo oznaavati neko iskonsko (idealno) stanje nakon

stvaranja, nije bilo tako davno.

U 17. st., danski znanstvenik Nicolas Steno (16381686) prvi je povezao fosile s nekada ivuim organizmima

i s geolokim slojevima, to je imalo vane implikacije za razvitak geologije.

No prve moderne teze o starosti zemlje nastale su tek potkraj 18. stoljeu, u doba prosvjetiteljstva,

kada je grof Buffon (Georges-Louis Leclerc, Comte de Buffon, 17071788) ustvrdio da je zemlja

stara 75.000 godina.

Autori prosvjetiteljstva i openito 18. st. ve su raspolagali mnogo veim fondom znanja o svijetu od

njihovih prethodnika.

Ipak, ostala je podvojenost u pogledu vrednovanja primitivizma, tim vie, to je "prirodno stanje"

dobivalo veu vanost u odnosu na filozofske teme vezane za suvremeno drutvo.

U tom ozraju, neki su nastavljali arkadijsku viziju o primitivnom stanju kao najboljem za ljudi, kada

je ovjek i u najbliem dodiru s Bogom.

Primjerice, u svom Eseju o ovjeku (1734) engleski pjesnik Alexander Pope (16881744) spjevao

je jednostavnu ali vieznanu pohvalu o Indijancima, koja poinje rijeima: Pogledaj ga, bijednog

Indijanca! iji neuk um / vidi Boga u oblacima, ili uje ga u vjetru

Primitivno ili prirodno stanje dovodilo se u vezi i s prirodnim zakonima, o kojima su pisali francuski

filozofi. Ali ipak, kljuni smjer prosvjetiteljstva implicirao je naglasak na progres.

U 19. st. konano se formirao i pojam pretpovijesti, koji je zatim, na njemakom govornom podruju,

doveo i do pojma prapovijesti.

U tom stoljeu znanost je brzo napredovala, i to u svim sferama u sferi tehnologije, jo potkraj prijanjeg

stoljea kotski je izumitelj James Watt (17361819) stvorio prvi praktini parni stroj, a do

kraja 19. stoljea ve su postojale elektrine arulje, telegrafi i telefoni.

Za to vrijeme razvijale su se i nove znanstvene discipline: osim archeologija i geologija, takoer i

sociologija i antropologija. Kolonijalna carstva proirila su se diljem svijeta i u svijesti Europljana

nije vie bilo mnogo dvojbe da su oni razvijeniji od svih drugih naroda.

tovie, na kraju 19. st. Rudyard Kipling (18651936) napisao je svoje glasovite stihove Breme bijeloga

ovjeka (1899), koji su zagovarali vodeu ulogu Europljana u irenju civilizacije prema drugim

narodima u svijetu.

6

Ustvrdilo se da povijest napreduje, te da je osnova za to ponajprije u materijalnom razvitku, koji zatim

potie i duhovni razvitak.

I to je znailo, s druge strane, da je najstarija povijest, ili pretpovijest, morala biti znatno manje razvijena

od dananjice.

Na pojam razvitka ili evolucije nedvojbeno je bitno utjecao rad Charlesa Darwina (18091882). Ali

Darwinov rad nije bio jedini koji je utjecao na promjenu koncepcije o prolosti.

Ve su geolozi poput Louisa Agassiza (18071873) otkrili da je zemlja prola kroz ledeno doba i

da je mnogo starija nego to se prije moglo pretpostaviti(raunica je ve dostizala milijune godina).

Godine 1842. engleski biolog Richard Owen (18041892) odredio je naziv dinosauria za skupinu

golemih izumrlih gmazova, koji su dotad bili nepoznati a tijekom 19. stoljea znanost je upoznala i

prve ljudske fosile

Zamisao o progresu, da su neka ivotinjska bia izumrla i da su druga nastavili svoj razvitak, u

izmjenjenom obliku, uhvatila je korijene.

I dok se razraivala shema o fizikom razvitku zemlje i ljudi, autori poput Edwarda Burnetta Tylora

(18321917) i Lewisa Henry Morgana (18181881) uspostavljali su nove osnove za pojmovanje razvitka

kulture od primitivnijih stadija do razvijenijih.

Tylor je prvenstveno istraivao religiju, i 1871. je u svojoj knjizi Primitive Culture (Primitivna kultura)

iznio tezu da se religije razvijaju iz poetnih politeistikih oblika u smjeru prema monoteizmu.

Osim te evolucijske sheme, Tylor je predloio i koncept animizma. Neovisno o tome koliko je njegova

teza o razvitku religije bila tona ili kriva, injenica je da se smjer razvitka odredio od primitivizma

prema suvremenom drutvu.

Morganova shema

Jo vei utjecaj imala je shema koju je razradio ameriki antropolog Lewis H. Morgan. Njegovo kapitalno

djelo Ancient Society (Drevno drutvo), objavljeno 1877. imalo je golem utjecaj na pojmanje

kulturnog razvitka i prijanjih stanja drutva.

Ta je knjiga stekla dodatni utjecaj zato to su se na nju oslonili Marx i Engels, pa je tijekom 20. stoljea

(ili izravno ili preko Engelsove prerade) postala gotovo dogmom u zemljama nekadanjeg realnog

socijalizma.

Iako danas moemo ozbiljno posumnjati u neke Morganove postavke, i pogotovo u opu primjenjivost

njegova modela, korisno je iznijeti njegove glavne teze tim vie to naslov njegove knjige

uvelike evolucira naziv ovog kolegija

Morgan nije u svojoj shemi koristio trolanu podjelu razvitka od drevnosti koja je ve postojala u

njegovo vrijeme (kameno, bronano, eljezno doba), nego je umjesto toga govorio o tzv. etnikim

razdobljima

Pritom treba uzeti u obzir da se oznaka etniki u ovom sluaju odnosila na njegovu kategoriju etna

(ethna), to se obino prevodi kao jedinica novina, otkria ili vrsta domaih ustanova.

Morganova tri etnika razdoblju bila su: divljatvo (koje je bilo oznaeno opstankom na prirodnoj

osnovi), barbarstvo i civilizacija, a svaku je dalje podijelio na tri stadija niu, srednju i viu.

Razdoblje divljatva poelo je prije 60.000 godina

1. U nioj fazi divljatva ovjek se izdvaja od ivotinja negdje u tropskim ili suptropskim dijelovima

svijeta. Glavna su mu prehrana voe i korijene, barem djelomino jo ivi u drveu,

razvija jezika gesta. Obiteljska struktura ovisi o krvom srodstvu u generaciji i braa i sestre

se pare zajedno.

7

2. U razdoblju srednjeg divljatva, ovjek razvija ribolov, poinje rabiti vatru i naseljavati obale.

Jezik mu je jednoslogovni i obiteljske veze se stvaraju tako da se nekoliko mueve ene

za nekoliko ena (punaluanska obitelj).

3. Na viem stupnju divljatva ovjek poinje koristiti luk i strijelu, toljage i koplja. U prehranu

ukljuuje mesnu lovinu. Dolazi do pojave kanibalizma. Obitelj je sindiasmika, tj. monogamna

ali bez zajednog stanovanja. Jezik postaje vieslogovni i drutvo se poinje organizirati

u rodove, bratstva i plemena. Nastaju prvi vjerski oblici u vidu oboavanja sila prirode.

Razdoblje barbarstva poinje prije 35.000 godina.

1. U nioj fazi ovjek se poinje baviti povrtlarstvom i stvara prvu keramiku. Nastaju plemenska

saveznitva i ograena sela. Religija se usredotouje na Veliki Duh. To je vrijeme nastanka

arijske i semitske jezine porodice.

2. U srednjoj fazi barbarstva poinje uzgoj ivotinja meu Arijcima i Semitima, te obrada

bronce. Nastaju prve vodogradnje i domovi su zajedniki u obliku utvrda.

3. Na viem stupnju barbarstva, poinje uzgoj itarica i drugih biljaka meu Arijcima, kao i

metalurgija eljeza. Razvija se pjesnitvo i mitologija. Grade se utvreni gradovi. Nastaje

kolni prijevoz i metalno oruje. Obitelj je monogamna i vlasnitvo je pojedinano; odrava

se gradski ivot i stvaraju se narodna vijea.

Razdoblje civilizacije poinje prije 5.000 godina.

1. Nii stupanj odgovara antikoj civilizaciji. Zemljoradnja se obavlja eljeznim plugom na ivotinjskoj

vui. Izvori za opstanak su ve neogranieni. Ljudi koriste fonetsko pismo i

arapske brojeve. Rat je umijee. Postoje gradovi, trgovina, novac i drava utemeljena na teritoriju

i vlasnitvu. Grade se mostovi, lukovi, dizalice, vodeni kotai i kanalizacije.

2. Srednji stupanj civilizacije odgovara srednjem vijeku. Obiljeja su tog stupnja gotika arhitektura,

feudalna aristokracija s nasljednim titulama i hijerarhija pod vodstvom pape.

3. Vii stupanj civilizacije odgovara modernom dobu, i tu su glavne osobine telegraf, ugljeni

plin, tekstilni strojevi, parni stroj, teleskop, tiskanje, ustave, kompas, barut, fotografija, moderna

znanost, vjerska sloboda, javne kole, predstavnika demokracija, klase, razliite vrste

zakona.

Dakako, Morgana je vie zanimala divljatvo i barbarstvo od civilizacije, jer su se ta razdoblja vie

vezivala za njegova osobna etnoloka istraivanja. Zapravo je tek oznaio prijelaz u razdoblje civilizacije.

To posljednje razdoblje vie je doradio Engels, u svom dijelu Podrijetlo obitelji, privatnog vlasnitva

i drave (1888), koje je gotovo sasvim polazilo od Morganovih zakljuaka. No Engels je u svemu istaknuo

motiv vlasnitva ili imovine, te ustvrdio, primjerice, da je s nastankom monogamnom braka

nestalo prijanje ensko pravo i mukarci su uspostavili apsolutnu vlast nad imovinom majke i djece.

Budui da je Morganov rad, ili tonije Engelsova recepcija tog rada, bila ukljuena u marksistiku

dogmu, njegova utjecajnost je ostala velika, ak i nakon to su nove spoznaje tijekom 20. stoljea

dokazala da obiljeja koja je pripisivao pojedinim etnikim razdobljima, i pogotovo vremenski okvir,

ne odgovaraju rekonstrukciji (pra)povijesne stvarnosti

Ipak, treba naglasiti da je Morganov razvojni model ostao poticajan, i da su zapravo i novije evolucijske

sheme na stanovit nain bile nadahnute njegovim radom.

Jedna takva shema, koja je nastala sredinom 20. stoljea, polazila je od uslonjavanja oblika organizacije

u drutvu. Rije je o modelu to koji je razradio Elman Service (19151996), i dopunio Morton

H. Fried (19231986), a po kojem postoje tri razvojne etape u drutvenoj sloenosti: 1) lovakosakupljake

druine (engl. bands) s preteito egalitarnim unutarnjim odnosima, 2) plemenska drutva

8

s poetnim elementima drutvenog rangiranja i razlika u prestiu, 3) stratificirana plemenska drutva

pod vodstvo poglavara tzv. poglavita (engl chiefdoms) , i nakon 4) civilizacije sa sloenim drutvenim

hijerarhijama i ureenim vladama s posebnim institucijama vlasti.

Povijest i prapovijest

Od europskog prosvjetiteljstva do kraja 19. stoljea definitivno je nestala prijanja predodba o prolosti kao o

nekom idealnom zlatnom vijeku i sve se vie razraivala slika o drutvenom napredovanju tijekom vremena,

barem u smislu materijalnog progresa.

Nastanak pojma pretpovijesti u prvom dijelu 19. stoljea odredilo je polazino, ili iskonsko doba kao neto

to je postojalo prije povijesti, a daljnji razvitak do poetka povijesti bio je saet u troetapnoj shemi kamenog,

bronanog i eljeznog doba, kao i u Morganovom prikazu napredovanja od divljatva do civilizacije.

Meutim, sintagma da neto postoji prije povijesti dovodi do problema odreivanja to je uope povijest.

Grki predloak izveden je od indoeuropskog korijena *weid znati, vidjeti, koji je takoer prisutan u

hrvatskoj rijei povijest. U tom smislu logina je bila definicija koju je u 16. stoljeu predloio engleski filozof

Francis Bacon (15611626), a po kojoj je povijest znanje predmeta odreeno vremenom i prostorom.

Meutim, Bacon je mislio poglavito na prirodoslovlje, engl. natural history

Kada je rije o povijesti u smislu registriranja dogaaja iz prolosti, povjesniari su se sluili ili pisanim izvorima,

ili usmenom tradicijom, a katkad i fizikim ostacima iz prolosti. Potonje bi moglo znaiti da i podruje

arheologije ulazi u domenu povijest, iako su povjesniari obino se ograniavali poglavito na pismene izvore,

pa se tako uvrijeila i shvaanje da je pretpovijest jednako razdoblju prije pismenosti.

Ipak, iako se pismenost esto koristi kao razgranienje izmeu povijesti i pretpovijesti, postoji i gledite da

je zapravo sve dio povijesti.

Prapovijest (prema njemakom Urgeschichte) u takvom je vienju bolja oznaka od zamisli o pretpovijesti.

2. Kanibalizam (posebna tema)

Rije i opi primjeri

Sama rije kanibal nastala je prema Kolumbovom zapisu imena naroda Kariba.

Tonije, 26. studenog 1492. Kolumbo je zapisao u svom dnevniku: "Svi ljudi na koje sam dosad naiao

kau da se jako boje Caniba ili Canima" (Toda la gente que hasta hoy ha hallado diz que tiene

grandsimo temor de los Caniba o Canima...).

Etnonim Kariba znailo je na jeziku toga naroda "hrabri", ali Kolumbo ga je uo od Arawaka, prvom

skupinom Amerinda s kojom je uspostavio kontakt u Americi i ta ga je rije jo vie potakla u zamisli

da je stigao do drugog kraja Eurazije ne samo u Indiju, nego u Kinu, u zemlju Velikog kana

("[vjeruje] da Caniba nije nita drugo nego narod Velikog kana", [creo] que Caniba no es otra cosa

sino la gente del Gran Can, 11.12.1492).

Oblik Caniba je tako prevagnuo nad Cariba, iako je Kolumbo takoer zapisao da neki te ljude nazivaju

Karibima.

Kljuno je, meutim, sadraj koji je to ime poprimilo. Kad je Kolumbo uao u jedno karipsko selo

na otoku Guadeloupe vidio je komade ljudskih tijela kako vise s kua i dijelove tijela na rotilju

prila su mu i trojica mladih robova, koji su tvrdili da su ih Karibi kanili pojesti.

Kolumbo je bio uasnut i tako je nastala veza izmeu etnonima jednog tek upoznatog naroda i jednog

specifinog oblika ponaanja konzumiranja pripadnika vlastite bioloke vrste koji je ve

imao dugu pisanu povijest.

9

Iz dananje perspektive, ta veza nije bila pravedna prema Karibima, koji i nisu bili osobit primjer

ljudoderskog naroda (iako su bili na glasu kao estoki ratnici), ali je ipak pomogla u stvaranju pojma.

Kanibalizam i ljudoderstvo

Ljudoderstvo je stara koncepcija, koja je prisutna u pisanim izvorima od staroga vijeka nadalje ali

ljudderstvo ne mora nuno biti kanibalizam.

Ljudoderi mogu biti ivotinje (lavovi, tigrovi, vukovi, itd.), ili pak mitska odnosno boanska bia,

koja ne ulaze u kategoriju ljudi (kiklopi u grkoj mitologiji, rakase u hinduizmu, katkad bogovi kojima

se rtvuju ljudi ili njihov krv, itd.).

U europskoj tradiciji, jedno od najranijih takvih primjera je kiklop Polifem u Homerovoj Odiseji, koji

je pojeo dio Odisejeve druine, prije nego to ga je Odisej uspio prijevarom svladati.

Drugi je primjer sin Zeusa, Tantal, koji je pokuao servirati bogovima meso svog sina Pelopsa, za to

je bio kanjen "Tantalovim mukama".

S druge strane, u Herodotovoj Povijesti moemo nai kratak opis naroda koji je on nazvao jednostavno

"Ljudoderi" ().

Androfazi (= "ljudoderi") imaju najsuroviji nain ivota od svih ljudi i ne poznaju pravdu niti se dre

bilo kakva zakona. Nomadi su, a nose odjeu nalik na skitsku, imaju vlastiti jezik i jedini su od

ovih naroda koji jedu ljudsko meso" (Povijest, IV, 106).

Tono tko su bili Androfazi nije jasno premda veina znanstvenika ih povezuje s nekim ugrofinskim

ili samodijskim narodom koji je ivio u zaleu Skita. U tom smislu, jedna je mogunost da se

opis odnosi na pretke Mordvina, koji bi prostorno vie-manje odgovarali takvoj lokaciji. Postoji i teza

da je rije o ranim Samodijcima, ili "Samojedima" (precima Neneca i drugih), ije bi ime navodno

potvrdilo njihov kanibalizam. No to je zacijelo tek puka etimologija.

S druge strane, Herodot dao nam je jo jedan opis iz Skitije, koji je etnografski jo vaniji. Naime,

govorei o Masageanima, spomenuo je i ovaj obiaj:

... kad netko postane uistinu star, okupe se svi njegovi roaci i rtvuju ga zajedno sa svom njegovom

stokom, pa se goste tim mesom, poto su ga skuhali. To smatraju najveim blaenstvom. No onoga

tko umre od bolesti ne jedu nego ga sahranjuju u zemlju i misle da je to nesrea jer ga nisu uspijeli

rtvovati (I, 216)

Osvrti na ljudoderstvo nastavili su se od antike do srednjeg vijeka, pa tako i u kranskoj tradiciji.

Katkad, takvi osvrti oito imaju znaenje "barbarizacije drugih", to vidimo u prvom izriitom povijesnom

komentaru o Slavenima, koji je u 5. stoljeu n.e. napisao Pseudo-Cezarije:

"[Oni su] divlji, slobodni i bez poglavari, jer voe i poglavare uvijek ubijaju bilo na gozbi bilo na

putu, i hrane se lisicama i divljim makama i veprovima, i meusobno se dovikuju kao vukovi kad

zavijaju... [i] rado deru enske dojke, jer su pune mlijeka i tada razbijaju dojenad po stijenama

kao takore..."

Asocijacija i na vukodlake u tekstu nije sluajna, jer je od antike vukodlak (gr. ) povezan

s idejom o ljudoderstvu, i pogotovo s pojedinanim patolokim sluajevima.

Isto se donekle odnosi na kasnije predaje ili mitove o vjeticama (Baba Jaga ili Baba Roga, kao i vjetica

u prii o Ivici i Marici je ljudoderka, itd.)

I mnogo kasnije, nakon otkria Amerike, Europljani e se upoznati s osobitim duhom ljudoderom

meu algonkvinskim Indijancima, poznatim pod razliitim inaicama imena Wendigo; lik Wendiga

je bio osobit, jer se smatralo da i ovjek koji pojede ljudsko meso u trenutku gladi moe postati

Wendigo.

10

U 7.stoljeu, u Otkrivenju Pseudo Metodija, opet se ponavlja opis o ljudoderima koji stiu sa sjevera,

to se povezuje s biblijskom tradicijom o Gogu i Magogu: "Jer ljudi, izili sa sjevera, poet e

jesti ljudsko meso i piti krv [ljudi] kao vodu. I svi poinju jesti neiste i gnusne zmije i korpione i

druge gmazove i zvijeri svakakve...."

Drugi dio tog opisa oito se odnosi na ljudoderstvo za vrijeme velike gladi.

I takvih primjera ima na pretek iz svih vremena i iz svih podneblja: u drevnosti se esto javljaju za

vrijeme dugih opsada gradova (tim vie to je izazivanje gladi bio nain ratovanja) a to se nastavljaju

i do najnovije povijesti (primjerice glad u Lenjingradu u drugom svijetskom ratu); zatim, u srednjem

vijeku i u modernom dobu glavni je uzrok obino slom poljoprivrednih sustava (velika glad u

Europi 1315-1317, u Rusiji na poetku 17. stoljea i tzv. holodomor 1930-ih u Ukrajini...)

Specifini primjer ljudoderstva zbog gladi odnosi se na sluajeve brodolomaca i slinih malih skupina

putnika u nevolji. Slika Thodorea Gricaulta (1791 1824) iz 1819. "Splav Meduze" simbolizira

takve dogaaje. U novije vrijeme, najpoznatiji je vjerojatno sluaj leta 571 urugvajskog zrakoplovska,

koji se sruio u Andima 13. listopada 1972.

U 7.stoljeu, u Otkrivenju Pseudo Metodija, opet se ponavlja opis o ljudoderima koji stiu sa sjevera,

to se povezuje s biblijskom tradicijom o Gogu i Magogu: "Jer ljudi, izili sa sjevera, poet e

jesti ljudsko meso i piti krv [ljudi] kao vodu. I svi poinju jesti neiste i gnusne zmije i korpione i

druge gmazove i zvijeri svakakve...."

Drugi dio tog opisa oito se odnosi na ljudoderstvo za vrijeme velike gladi.

I takvih primjera ima na pretek iz svih vremena i iz svih podneblja: u drevnosti se esto javljaju za

vrijeme dugih opsada gradova (tim vie to je izazivanje gladi bio nain ratovanja) a to se nastavljaju

i do najnovije povijesti (primjerice glad u Lenjingradu u drugom svijetskom ratu); zatim, u srednjem

vijeku i u modernom dobu glavni je uzrok obino slom poljoprivrednih sustava (velika glad u

Europi 1315-1317, u Rusiji na poetku 17. stoljea i tzv. holodomor 1930-ih u Ukrajini...)

Specifini primjer ljudoderstva zbog gladi odnosi se na sluajeve brodolomaca i slinih malih skupina

putnika u nevolji. Slika Thodore Gricaulta (1791 1824) iz 1819. "Splav Meduze" simbolizira

takve dogaaje. U novije vrijeme, najpoznatiji je vjerojatno sluaj leta 571 urugvajskog zrakoplovska,

koji se sruio u Andima 13. listopada 1972.

U najnovije vrijeme, svijet je upoznao sve vie incidenata tzv. "medicinskog ljudoderstva" i "politikog

ljudoderstva", iako i takvi primjeri imaju dugu povijest.

"Medicinsko ljudoderstvo" podrazumijeva konzumiranje ljudskog mesa odnosno ljudskih organa iz

navodnih terapeutskih razloga. U tu kategoriju, u irem smislu ulazi sve od jedenja neroenih fetusa

u Kini, do ubijanja albina u Africi. Katkad se i konzumiranja dijelova egipatskih mumija u Europi u

16. stoljea takoer ubraja u ovu kategoriju.

"Politiko ljudoderstvo" zapravo je oblik terorizam, koji je imao svrhu da zaplai neprijatelja. Takvi

su incidenti bili zabiljeeni u Africi posljednjih godina, no bili su i dio tradicionalnih (plemenskih)

ratnih tehnika i u Africi i u Americi i Oceaniji.

Na kraju, postoji i osobit oblik ljudoderstva, kojemu je motiv ukus ljudskog mesa "gastronomski

kanibalizam". Tako je veliki meksiki slikar Diego Rivera (18871957), zapisao u svojoj autobiografiji:

"... otkrio sam da volim jesti enske noge i grudi, jer, kao i u drugim ivotinjama, ti su dijelovi

poslastice. Takoer sam volio pohana rebra mladih ena. Najvie, meutim, oboavao sam enski

mozak u vinegretu".

11

Tipologija

Riverova usporedba ljudskog mesa sa ivotinjskog dovodi nas do prve razine u tipologiji, do ope

bioloke tipologije i upravo zato sada treba zamjeniti izraz ljudoderstvo s pojmom kanibalizma,

koji je bioloki toniji.

Prema procjeni, oko 1500 ivotinjskih vrsta pokazuju vee ili manje sklonosti prema kanibalizmu

(udio je gotovo 90% meu vodenim vrstama).

Tipini su oblici:

1. Kanibalizam zbog gladi

2. Kanibalizam prema veliini (engl. size structured cannibalism), to je najee potvreno u metafori

da velike ribe jedu male ribe.

3. seksualni kanibalizam (razni pauci pogotovo crna udovica, zatim bogomoljke i korpioni).

4. kanibalski infanticid, i to u dva oblika: 1) mujaci ubijaju i jedu mladunad drugih mukaraca

kada preuzimaju enke (impanze, make, psi, pavijani, medvjedi, lavovi), i 2) roditelji jedu svoje

potomstvu (est primjer meu ribama)

5. kanibalizam u maternici jedan zametak konzumira drugoga (neki morski psi, vatreni dadevnjak)

Od ovih opih biolokih oblika, meu ljudima je uglavnom prisutan samo kanibalizam zbog gladi

premda je bilo sluajeva kanibalizma veliine (u Africi pigmejci su nekada bili meta bantuskih ljudoera

- i tu je i simboliki primjer kiklopa), i isto tako u kontekstu patologije i fantazije moglo bi se

govoriti o seksualnom kanibalizmu (osim u kriminalistici, ta je tema prisutna u psihoanalizi i u literaturi).

Ipak, apstrahirajui kanibalizma iz nude (gladi), za ljude je kljuan drutveni i kulturni kontekst.

Kako je istaknuo ruski pisac K.A. Bogdanov: ovjek, za razliku od ivotinje, ne smije jesti sebi sline,

pa tako nastaje zanimljiv paradoks: treba prvo razlikovati svoga od tuega i drugo, jednako vano,

treba razlikovati osobito (ili individualno) od opega.

S tim u vezi, Bogdanov se pozvao na Lvi-Straussa, po kojemu je tijelo nuan uvjet ljudske samoidentifikacije

pa ako se jede tue tijelo to je jednako jedenju tue individualnosti.

Na drutvenoj pak razini, kanibalizam ide protiv drutvenog poretka i zato bi se smatralo neljudskim,

to je taj poredak vie razgraen. I alternativno, oekivali bismo veu sklonost prema kanibalizmu

u manjim i manje sloenim zajednicama.

Najira shema ljudskog kanibalizma ukljuit e, dakle, dva kriterija: tko je jelo ili rtva ljudodera

(njegova pripadnost), i na koji je nain kanibalizam (faktor nasilja ili nenasilja).

Prema tome, prva je podjela izmeu ENDOKANIBALIZMA, tj. konzumiranja pripadnika vlastite

kulture, naroda, plemena ili drutvene skupine, i EGZOKANIBALIZMA, tj. konzumiranja pripadnika

drugih kultura, naroda, plemena ili drutvenih skupina.

Drugi kriterij podlazi od toga je li osoba ve bila mrtva kada je bila pojedena (NEKROKANIBALIZAM),

ili je bila prvo ubijena i zatim pojedena. A ovaj drugi moment se moe dalje dijeliti prema

razini dobrovoljnosti u prihvaanju takve sudbine. Naime, iako jelo ili rtva najee nije voljna da

bude ubijena i pojedena, bilo je sluajeva da je rtva prihvaalo svoju sudbinu i ak je prieljkivala.

Potonje nije samo rezultat neke patologije rtve (iako ima i takvih sluajeva), nego moe nastati iz

kulturnih naela asti i dunosti (u Azteka, i moda u nekim junoamerikim narodima).

Herodotov opis Masageana tipian je primjer "pogrebnog kanibalizma", koji se moe oznaiti kao

endo- + nekrokanibalizma.

12

U novijoj povijest takav pogrebni kanibalizam prakticirao je naroda Fore na Papui, koji je poznat i

po izbijanju epidemije bolesti kuru.

Kanibalizam zbog gladi moe dovesti i do sluajeva endo- + nekrokanibalizma, i da egzo-

+nekrokanibalizma, ali u krajnim instancama nije iskljueno ni nasilje (ubijenje nevoljnih rtvi).

Tada ljudoer nastupa kao glada zvijer koja ubija da bi preivjela. Vukodlak, djelomino, simbolizira

takav pomak. S druge strane, likovi poput Babe Jage ili vjetice u prii o Ivici i Marici moda su

imali funkciju da u vremenima gladi upozore ljude (pogotovo djecu) na opasnost od kanibala. Ameriki

Wendigo, nasuprot tome, trebao je upozoriti izgladnjele ljude da se nikako nesmiju upustiti u

kanibalizam.

Iako, kako smo rekli, egzokanibalizam moe imati nisku razinu nasilja (kada se odnosi na konzumaciju

ve mrtvih tijela nepoznatih ljudi), u pravilu je taj oblik povezan s nasiljem.

Ratniki i politiki kanibalizam ulazi u tu nasilnu kategoriju endokanibalizma, i isto tako neki primjeri

obrednog kanibalizma, "medicinskog kanibalizma" i, uvjetno reeno, "gastronomski kanibalizma".

Meutim, treba naglasiti da razliite kategorije katkad proimaju.

Moemo navesti jo neke sheme ralanjivanja oblika ili vrsta kanibalizma:

Tako, u knjizi The Cannibal within (= Kanibal u nama), Lewis Petrinovich navodi sljedee svrhe kanibalizma:

1. Da bi se utaila glad ili nadopunila redovita prehrana (gastronomski kanibalizam), ili radi

preivljavanje (kanibalizam radi opstanka)

2. Da bi se izlijeila ili sprijeila bolest (medicinski kanibalizam)

3. Da bi se odravale veze zajednice s mrtvima roacima (pogrebni kanibalizam)

4. Da bi se zadovoljili bogovi, radi osvete, ili radi dobivanje moi neprijatelja (rtveni kanibalizam)

5. Radi zastraivanja susjeda ili neprijatelja (politiki kanibalizam)

U knjizi Consuming the Inedible (Konzumiranje nejestivoga), autori Helen Macbeth, Wulf

Schiefenhvel i Paul Collinson, iznose pet kategorije klasifikacije:

1. Prehrambeni kanibalizam: a) sluajni (nakon neke katastrofe), b) postojani(kao redoviti dio

prehrane), c) zbog biolokih imbenika (sluajnih, dugotrajnih ili obrednih

2. Obredni kanibalizma (pogrebni, magijski, osvetniki, itd.): a) afektivni (endokanibalizam), b)

nasilni (obino egzokanibalizam).

3. Demografski kanibalizam (zbog populacijske dinamike)

4. Rivalski kanibalizam (zbog prijanjeg potomstva, muko uzurpiranje)

5. Disfunkcionalni kanibalizam (pojedinani psiholoki poremeaji).

Neke ove kategorije odnosile bi se openito na ivotinjski svijet.

Napokon, u razradi tipologije kanibalizma, mogue je isto tako kategorizirati tko ili to se jede, i koja

skupina u zajednici prakticira kanibalizam.

U tom smislu, "jelo" mogu biti ili mukarci (ratnici), ili ene i djeca, ili pak svi ljudi, i isto tako u kanibalistikoj

gozbi mogu sudjelovati ili samo mukarci ili samo uglednici, ili svi lanovi zajednice.

to se tie dijelova tijela, katkad su postojale preferencije ili obredni razlozi zato se neki dio tijela

jeo, a drugi bacao. Najee su se jele ruke i noge, ali nije bilo rijetko da su se jeli i unutranji organi

mozgovi, srca, jetre, spolni organi, itd. Preferencije su mogle imati simboliko znaenje (srce kao

znak hrabrosti, ili spolni organi radi seksualne terapije). Prema etnografskim podacima, pripadnici

nekih naroda koji su u novijoj povijesti prakticirali kanibalizam nekada su istraivaima rekli koje

13

dijelove tijela smatraju najukusnijima (na Fidiju ruke, na Rapa Nuiu prste, na Novim Hebridima

enske ruke i prsa, itd.)

Kanibalizam kao antropoloka tema

Nema sumnje da je kanibalizam bila jedna od najvanijih tema u antropologiji, i to upravo zato to je

problematizirala samo znaenje ljudskosti. Osim toga, budui da je ta tema bila vrlo provokantna,

ona je takoer izazvala rasprave o drugim temama, i tako pomogla u opem razvitku antropologije.

Dakako, do danas su antropolozi ostali podvojeni u odnosu na stvarno znaenje i rasprostranjenost

kanibalizma u ljudskim zajednicama.

Jednu poziciju zastupaju autori poput Williama Arensa (The Man-Eating Myth: Anthropology and

Anthropophy, 1979), koji minimiziraju rairenost prakse kanibalizma u ljudskoj povijesti i drutvu,

tvrdei da su antropolozi potencirali tu temu, jer su bili skloni traiti egzotine primjere.

S druge strane, Marvin Harris (Cannibals and Kings, 1977) i neki drugi autori zastupaju miljenje da

je kanibalizam bio vrlo est. Harris je, primjerice, zakljuio da je azteko carstvo zapravo predstavljalo

"kanibalsko kraljevstvo".

Povijesno gledano, kako smo vidjeli, kljuni koraci u definiranju novovjekovnih koncepcija o kanibalizmu

kao i samoga naziv (ili pojma) slijedili su nakon otkria Novog svijeta.

Europski osvajai Amerike, vjerovjesnici i prvi putopisci, redovito su spominjali pojave kanibalizma

(primjerice Bernardino de Sahagn, Diego Durn, Juan de Grijalva, Hernn Corts, Juan Daz, Bernal

Daz, Anrs de Tapia, Francisco de Aguilar, Ruy Gonzlez i anonimni pisac Osvajanja Meksika).

Prema jednom tumaenju, oni su te opise potencirali, jer im je omoguilo porobljavanje Indijanaca.

Naime, jo 1503. kraljica Izabela je ukazom zabranila porobljavanje naroda, osim u sluajevima kada

bi ropstvo pod kranskim gospodarima toboe bilo "bolje" za te narode to se jamano odnosilo

na narode koji su prakticirali kanibalizam.

Ipak, sredinom 16. stoljea, Nijemac iz Hessena, Hans Staden (15251579), nakon to je 1552. proveo

devet mjeseci u zarobljenitvu brazilskog naroda Tupinamb koji ga je kanio pojesti, objavio

je opirno djelo koje e bitno utjecati na europska poimanja.

Rije je o knjizi Warhaftige Historia und beschreibung eyner Landtschafft der Wilden Nacketen,

Grimmigen Menschfresser-Leuthen in der Newenwelt America gelegen (Istinita pria i opis zemlje

divljih, golih, gadnih ljudoderskih naroda u Novom svijetu, Americi 1557).

Stadenova knjiga bila je prevedena na mnoge europske jezike i doivjela je ukupno 76 izdanja. U

njoj je Staden opisao razne aspekte ivota brazilskih Indijanaca, kao i praksu kanibalizma. Sve je ilustrirao

i slikama.

Na temelju Stadenovih prvih i jo grubih ilustracija, godine 1590. Theodor de Bry izradio je seriju

novih i mnogo kvalitetnijih bakroreza za novo izdanje Stadenove knjige.

U meuvremenu, na temlju Stadenog opisa, 1580. francuski mislilac Michel de Montaigne (1533

1592), objavio je svoj esej "O kanibalima" ("Des Cannibales, Essais, I, XXX), u kojem se nalazi i

glasovita reenica: Ne vidim... nita barbarski ili divlje u tom narodu, prema onomu to mi je bilo reeno

: osim to svatko naziva barbarskim, to to se razlikuje od njegovih obiaja (Or je trouve, ...

qu'il n'y a rien de barbare et de sauvage en cette nation, ce qu'on m'en a rapport : sinon que chacun

appelle barbarie, ce qui n'est pas de son usage).

Nadalje, Montaigne je hvalio ivota kanibala, koji ive bez pisma, brojeva, sudaca i politike nadmoi,

koji nemaju obiaj sluenja, nemaju bogatsva ili siromatva, ugovora ili nasljedstva, ni podjele

vlasnitva, ni zanimanja... ni odjeu, ni poljoprivredu, ni metal, ni vino ni ito, i niti rijei za "la",

"izdaju", "prijevaru", "pohlepu", "zavist", "klevetu" i "pratanje".

14

Osim toga, tvrdio je da dok osuujemo neke njihove barbarske akcije, ne gledamo svoje vlastite jer

je barbarskije pojesti ovjeka ivog, nego mrtvog (il y a plus de barbarie manger un homme vivant,

qu' le manger mort).

I napokon, dodao je da su zarobljenici kanibala sretni tijekom dva-tri mjeseca prije svoje smrti.

Prema jednom zakljuku, Montaigne je uveo naelo kulturnog relativizma, ili ak multikulturalizma,

koje je opstalo u antropologiji do danas, i postupno se rairilo i u druge discipline.

Ali stiglo se i do krajnosti, do pojave politine koreknosti, pa je tako Bogdanov zakljuio da je u dananjem

kozmopolitanskom vienju ve jednako promatrati kanibalistiki obred ili gledati izvoenja

flamenca.

Nekoliko zanimljivih primjera

Meu najzanimljivim primjerima drutava u kojima se prakticirao kanibalizam, mogu se spomenuti

slijedei:

U Melaneziji: narodi otoja Fidi, i narodi Fore, Asmati i Korowai na Papui

U Polineziji: Maori na Novom Zelandu i stanovnici Rapa Nuia

U Americi: Anasazi u Sjevernoj Americi, Carstvo Azteka u Meksiku, Karibi u Karipskom podruju i

Tupinamb u Junoj Americi

Od ovih primjera, Anasazi su zanimljivi zbog novih kemijskih analiza izmeta, koje su uspjele definitivno

ukloniti dileme oko postojanja kanibalizma.

Carstvo Azteka je pak osobito zbog golemih razmjera rtvovanja i kanibalizma u visokociviliziranom

okviru. Procjene broja ubijenih rtvi, od kojih su mnoge bile zacijelo i pojedene, kreu se izmeu

maksimuma od 80.400 u etiri dana prilikom posveenja Velike piramide u Tenoctitlanu 1487.

godine do minimalnog broja od 300-600 rtvi godinje.

Karibi, razumije se, vani su zato to se prema njima i nazvala pojava kanibalizma, premda su kasnija

prouavanja utvrdila da Karibi i nisu biti osobiti kanibali.

Vanost naroda Tupinamb vezana je za Stadenovu tradiciju; naime, to je jedini amerindski narod,

koji je prakticirao kanibalizam, o kojem imamo odlino etnografske podatke ve iz 16. stoljea.

Povijest Maora, pak, rjeito govori o utjecaja lokalne ekologije na razvitak kanibalizma: prvi kolonisti

na Novom Zelandu ovisili su poglavito o lovu na veliku pticu mou (Euryapterix). No ubrzo isu

strijebili sve te krupne ptice, s time da su tome moda pomogli takori, koji su stigli s kolonistima na

otok i koji su jeli moina jaja. A kad je lovine nestalo, Maori su preli na uzgoj batate (kumara), biljke

koja se moe uskladititi i gomilati kao oblik bogatstva. To je potaklo ne samo rudimentarno

drutveno raslojavanje, nego i uestale pljakake pohode i porobljavanje jedne skupine od druge.

Maori su poeli graditi obrambene utvrde (pa) i troiti viak proizvodnje na ratovanje koje im je postalo

sredinjim dijelom ivota. U tom sklopu razvio se osobit oblik ljudoderstva. Ljudoderstvo nije

imalo neke osobite obredne vanosti, nego da je meso neprijatelja (a katkad i robova) bilo jedno od

glavnih izvora bjelanevina nakon nestanka moe. Prostor novozelandskih otoka bio je toliko skuen

da se takva konfliktnost razvila do krajnosti, ali ujedno dovoljno velik da se ratniki stil ivota odrao

kao stabilan i bogat kulturni sustav sve dok dolazak Europljana nije poremetio ravnoteu.

Na Rapa Nuiu je takoer dolo do ekolokih promjena pod utjecajem ljudskog djelovanja ali u

ovom sluaju se propast povezuje s podizanjem golemih kipova (moai), to je utjecalo na nestanak

drva na otoku, potrebnog za gradnju ribarskih amaca. Unutranja tenzija je poticala borbe izmeu

pojedinih skupina na otoku a kanibalizma postao je dio tih borbi.

15

Melanezijski primjeri su vani jer su povijesno gledano najmlai Fore i Asmati su prakticirali kanibalizam

do sredine 20. stoljea, a Korowai gotovo do kraja stoljea. Na otoju Fidija, kanibalska

vilica postala je u novije vrijeme ak i lokalni suvenir.

Film

Dva filma bila su snimljena prema knjizi Hans Stadena:

1. Luis Alberto Pereira, Hans Staden - L Vem Nossa Comida Pulando (= "Hans Staden Evo dolazi

nae jelo, skakutajui"), 1999. Brazilsko-portugalski film koji vie fokusira na psiholoke

aspekte Stadenovog zatoenitva.

2. Nelson Pereira dos Santos, Como Era Gostoso o meu Francs (= "Kako je bio ukusan moj Francuz"),

1971. Rije je o brazilskom filmu, koji se nekada oznauje (ne ba tono) kao "crna komedija".

Komentar o filmovima

Moe se rei da film Luisa Alberta Pereire iz 1999. godine vjerno prenosi samo prvi dio izvijea

samoga Hansa Stadena, i zato ne istie elemente "integracije" zarobljenika u zajednicu, prije njegova

rtvovanja na kanibalskoj gozbi.

Naime, Stadenovo izvijee sadri dva dijela: u prvomu on opisuje to se njemu osobno dogodilo, i u

drugomu se usredotouje na obiaje n narodu Tupinamb. Staden nije u prvom dijelu spomenuo da

je dobio enu i da je bio faktiki ukljuen u zajednicu, iako je naznaio u drugom dijelu da zarobljenici

dobivaju ene, s kojima ive i s kojima katkad imaju i djecu (koja, prema Stadenu, takoer mogu

postati rtve kanibalizma).

Film Nelsona Pereire dos Santosa iz 1971. godine fokusira ba na taj aspekt "integracije", i s druge

strane mijenja biografske podatke iz Stadenovog izvijea, pa tako glavni junak nije vie Staden, nego

bezimeni Francuz, koji je na kraju i pojeden. Ipak, podaci o praksi kanibalizma i o obredu ubijanja

rtve mnogo su jasniji predstavljeni u ovom filmu i doslovce slijede Stadenov tekst.

Isto tako, Pereira dos Santos izriito je oznaio povijesni kontekst: radnja je smijetena u doba kada

je francuski pomorski asnik Nicolas Durand de Villegaignon (15191571) pokuao ostvariti projekt

"Antarktike Francuske", tj. stvoriti francusku koloniju u dijelu Brazila juno od ekvatora (na mjestu

gdje je danas Rio de Janeiro). Tim je projektom takoer pokuavao stvoriti utoite u Novom svijetu

za francuske protestante, kojima je bio sklon. Taj je projekt propao 1567. godine kada je francuske

koloniste porazio portugalski namjesnik Brazila, Estcio de S (15201567), koji je spomenut na

kraju filma.

U jednom i u drugom filmu vidljiv je utjecaj europske politike na odnose s uroenicima. Francuzi

ulaze u podruje koje je papa udijelio iskljuivo Portugalcima i panjolcima, te stvaraju vlastite saveze

s pojedinim indijanskim narodima, u opreju prema savezima koje stvaraju Portugalci i panjolci.

Portugalci sklapaju savez s Tupinaquinima, pa stoga njihovi neprijatelji, Tupinamb, logino se povezuje

s Francuzima i kao to u "meuplemenskim" ratovi jedni jedu druge, budui da su Portugalci

prijatelji Tupinaquina, to znai da ih Tupinamb mogu ubijati i jesti.

Europljani potiu takav konflikt. Francuski trgovac kae Tupinambama da mogu pojesti svog zarobljenika,

jer je Portugalac, a ta njegova reenica gotovo je izravno preuzeta iz Stadenovog opisa:

"Ubite ga i pojedite ga, jer je taj prokletnik pravi Portugalac, va neprijatelj i moj". Zato, da bi se

spasio, Staden (ili anonimni lik u dos Santosovom filmu) tvrdi da nije Portugalac, nego Francuz ili

prijatelj Francuza (to je takoer preuzeto iz Stadenovog izvijea).

16

Inae, ini se da povijesni Staden nije imao odreenu poziciju u tom europskom sukobu. On je sluio

i panjolcima i Portugalcima, i kada je trebalo bio je "prijatelj Francuza". Ali potonje i nije bilo sasvim

izmiljeno, jer treba uzeti u obzir da je u Stadenovoj domovini, Hessenu, tada vladao protestantski

prvak, grof Filipa I Velikoduni (15041567), i upravo se u to vrijeme protestantizam sve vie

afirmirao i u Francuskoj.

Osim politike, i jedan i drugi film pokazuje znatan utjecaj Europljana na uroenike preko trgovine:

Europljani donose uroenicima noeve, bisere, sjekire i zrcala, i uzimaju od njih paprike(ili papar) i

brazilsko drvo, koje se tada koristilo u proizvodnji bojila.

U kulturo-tehnolokom pogledu, Tupinamb su u vremenu Stadena na neolitskoj razini, no rije je o

neolitiku u transformaciji, upravo zbog dodira s Europljanima.

Kanibalizam, dakle, moe se smatrati u ovom sklopu nastavak obiaja iz neolitika. Dakako,

Tupinamb jedu i Portugalce, ali ipak rtve su im obino bili njihovi srodnici, Tupinaquini, koji postupaju

prema njima na isti nain.

"Integracijski model kanibalizma" u ovom primjeru postao je glasovit jo u vremenu Montaignea,

koji je naglasio da i sami zarobljenici (tj. budue jelo) gotovo radosno prihvaaju svoju sudbinu, i "...

u ta dva ili tri mjeseca koliko ih dre ponaaju se veselo; nukaju gospodare da se poure s tom kunjom;

izazivaju ih, vrijeaju, predbacuju im plaljivost, nabrajui im sve ratove to su ih protiv njih

izgubili..." Zatim Montaigne navodi pjesmu jednog takvog zarobljenika: "Ovi miii... ovo meso i

ove ile, sve je to od vas, o vi luaci, jer drugo i niste, zar ne vidite da u meni jo uvijek kola sr tijela

vaih predaka: uivajte u mojem mesu i nai ete u njemu okus svojeg mesa."

U ovakvom "integracijskom kanibalizmu" vrlo je vano da rtva u trenutku pogubljenja odri svoje

dostojanstveno (da ne plae "kao Portugalac"), i da se ponaa u skladu s obrednim formulama, prije

nego to bude ubijena udarcem u glavu posebnom toljagom (iwera pemme).

Film Kako je ukusan bio moj Francuz to dobro prikazuje. Zarobljenikova "ena" (nazvana Seboipepe

u filmu) daje mu sve upute u vezi s obredom (i isto tako sprjeava njegov pokuaj bijega prije pogubljenja).

Kanibalizam u daljnjoj prapovijesti

Svi primjeri koje smo zasad spomenuli potjeu iz povijesnih ili knjievnih izvora, iz etnolokih radova

i katkad iz osobnih iskustava (drugo je pitanje koliko su stvarni).

To se odnosi takoer na opise "kasnoprapovijesnih" praksa, primjerice na kanibalizam u narodu

Tupinamb o kojem smo upravo govorili

No za daljnju prapovijest tj. za prapovijest koja je ak izvan dosega mitova i legenda, ne postoje ni

unutranji izvori ni izvijea vanjskih promatraa i tovie, ograniene su i mogunosti primjenjivanja

analogija.

Analogije se mogu primjenjivati, ali oprezno, na neke pojave iz neolitika i mezolitika, i u tumaenju

nekih likovnih izraaja iz gornjeg paleolitika.

Ali sloenije interpretacije smisla kanibalizma prema etnografskim i drugim analogijama gube osnovu

kada poemo dalje u prapovijest, u svijet koji nije samo ekoloki drukiji od naega, nego u kojem

su i ljudske vrste drukije.

Kanibalizam se moe pretpostaviti ako uoimo da su ljudske kosti u nekom nalazitu "obraene" na

isti nain kao i kosti ivotinja koje su prapovijesni ljudi lovili i jeli. Dakle, ako na ljudskim kostima

vidimo znakove rezanja radi skidanja mesa, ako utvrdimo da su lomljene na isti nain kao i ivotinjske,

i ako eventualno pokazuju znakove da su bile izloene vatri, onda je mogue pretpostaviti da je

rije o kanibalizmu.

17

Metolodoki, meutim, svaki komentar o takvim situacijama mora ostati pretpostavka, jer je (barem

zasad) uvijek rije o posrednim indikacijama. Bilo bi drukije jedino ako bismo mogli pronai i analizirati

izmet ljudi iz daljnje prapovijesti i tono utvrditi da su pojeli pripadnike svoje vrste. No i u

takvim sluajevima vjerojatno bi nastala pitanja tipa "je li to doista njihov izmet".

S druge strane, ako su posredne indikacije vrlo jake, po logici Ockhamove britve bolje je prihvatiti

pretpostavku o kanibalizmu kao gotovo sigurnu, nego spekulirati o nekim ne ba jednostavnim alternativnim

objanjenjima (primjerice, o obrednom skidanju mesa s kostiju).

U tom smislu, ugledni francuski prapovjesniar Andr Leroi-Gourhan (19111986) nije smatrao da

treba posumnjati u postojanje kanibalizma u dalekoj prapovijesti. Prema njegovom zakljuku, tu

nema dvojbe, jer su ljudi "... jedini primati koji se vrlo olako izmeu sebe prodiru".

U novije vrijeme Tim White (1950) izrazio je slino miljenje da je kanibalizam bila vrlo esta pojava

u paleolitiku i sve do kraja neolitika, i openito sve dok su ljudi ivjeli u malim lovakim skupinama.

Prema njemu, snaan tabu protiv kanibalizma nastao je tek u konteksu prvih civilizacija (dodue,

azteki povijest potvruje da se kanibalizam moe ugraditi i u ideoloki okvir civilizacija).

Zanimljivo je da katkad postoji tendencija da se kanibalizam, ak u daljnjoj prapovijesti, pokuava

opravdati na nain da mu se pripie neko obredno znaenje.

Takav je pristup, ini se, povezan sa shvaanjem da je ovjek nekako uzvieniji ako jede pripadnike

vlastite vrste iz obrednih ili vjerskih razloga, nego ako to ini iz jednostavnih prehrambenih razloga.

I tu opet postoji paradoks, jer od svih oblika kanibalizma ljudi koji ive u civiliziranim drutvima

(odnosno u drutvima s jakim tabuom protiv kanibalizma) najlake prataju incidente kanibalizma

zbog gladi a to bi znailo upravo kanibalizam iz (vrlo ozbiljnih) prehrambenih razloga.

U krajnjoj liniji, budui da ne moemo prenositi etnoloke analogije o nekom obrednom znaenju

kanibalizma u daleku prapovijest, sve to moemo rei je da su ljudi vjerojatno jeli druge ljude, ako

su postupali prema njihovim kostima na isti nain kako su postupali prema ivotinjskim kostima. I

budui da gotovo nemamo indikacije o nekim popratnim obredima, vjerojatno je bila rije o jednostavnom

prehrambenom kanibalizmu.

U nastavku razmotrit emo nekoliko poznatih primjera.

Homo erectus

U Atapuerci, ljudske kosti lomljene su na isti nain kao i ivotinjske i na kostima postoje znakovi rezanja,

tj. skidanja mesa s kostiju (850.000-300.000 PD). Ostaci ukupno 11 osoba pokazuju znakove

kanibalizma, i gotovo su sve rtve bili mladi ljudi ili djeca.

U Zhoukoudianu (nalazitu pekinkog praovjeka) ljudske kosti takoer su lomljene na isti nain kao

i ivotinjske i baze pronaenih lubanja su proirene, po mogunosti radi vaenja mozga (vremenski

je kontekst 500.000 do 200.000 PD)

Neandertalci

Zbog evolucijske udaljenosti Homo erectus-a od nae ljudske vrste, naznake da je bio kanibal nisu

izazvale vee dvojbe. Zapravo se oekivalo da je bio "divljak". No u sluaju neandertalca nastao je

stanoviti zazor (pogotovo u vremenu dok se smatrao da je neandertalac bio na predak).

U tom smislu neki su strunjaci predloili da bi dokazi koje je Gorjanovi-Kramberger uoio na krapinskim

kostima (znakovi rezanja) mogli biti odraz prirodnih procesa tijekom fosilizacije.

Meutim, pokazatelji iz Krapine i drugih mjesta (Monte Circeo, Moula-Guercy, itd.) i dalje upuuju

na vjerojatnost kanibalizma i u jednom nalazitu (El Sidrn), ini se da je kanibalizam bio i rezultat

gladovanja.

18

Naa ljudska vrsta (Homo sapiens)

Znakovi o kanibalizmu postoje ve na najstarijim fosilnim ostacima suvremene ljudske vrste (konkretno

kosti ljudi suvremene vrste iz nalazita na uu rijeke Klasies u Junoj Africi, stare 125.000

godina, pokazuju znakove "obrade" u vatri).

Poseban problem predstavljaju indikacije da su u Europi prvi pripadnici nae vrste jeli neandertalce.

Jedna takva indikacija je mogui prikaz ubijenih neandertalki na kamenoj ploi iz nalazita Isturitz u

francuskim Pirinejima, a druge se odnosi na ostatke neandertalskog djeteta u nalazitu les Rois (Vienne)

u Francuskoj.

3. Vremenovanje prolosti pregled razliitih vrsta epoha

Opi pojam vremena

Vrijeme i prostor, dvije su temeljne odlike koje odreuje nae postojanje u trenutanom svemiru.

Naime, prema danas prevladajuoj teoriji, vrijeme je nastalo nakon tzv. velikog praska, u kojem se

stvorio svemir. Pitanje, je li postojalo neko drugo vrijeme prije velikoga praska, ostaje otvoreno. Neki

znanstvenici, poput Stephena Hawkinga (1942), smatraju da je takvo pitanje besmisleno, no filozofske

rasprave o stvarnosti vremena nastavljaju se i dalje.

Od drevnosti bilo je filozofija koje su tvrdile da je vrijeme, ili tonije protijek vremena, tek iluzija u

ljudskoj svijesti. Budistika filozofija osobito je razradila motiv o nestvarnosti vremena, i svijeta openito.

Meutim, pod uvjetom da ipak prihvatimo realnost vremena, i nain kako se vrijeme kree bio je

drukije tumaen takoer od drevnosti. Konkretno, katkad je vrijeme bilo vieno kao kruno, kao da

se vjeito vraa i ponavlja, i katkad kao linearno: prolost je uvijek okonano vrijeme, i budunost je

uvijek ispred nas.

Ciklino vrijeme potvreno je u tradicijama mnogih naroda (Babilonaca, Kineza, Indijaca, Grka,

Maja, Inka, Azteka, itd.), i smatra se da je simbol te ciklinosti bio lik zmije (ili zmaja) koji guta vlastiti

rep.

Poetak vremena

Teorija o velikom prasku temelji se na nove spoznaje u astrofizici u prvom dijelu 20. stoljea koje su

ukazale na irenje svemira iz jedne fiksne toke.

Kljuni prijedlog o eksploziji "prvobitnog atoma" ili "kozmikog jajeta" iznio je 1931. beligijski astronom

i katoliki sveenik Georges Lematre (18941966). Godine 1949., engleski astronom Fred

Hoyle (19152001), koji je bio kritian prema toj tezi, prvi je koristio naziv "veliki prasak" (eng. Big

Bang).

Prema dananjem izraunu, veliki prasak dogodio se prije 13,73 0,12 milijardi godina i to bi, dakle,

oznaavalo poetak vremena.

Uroboros

Ili doslovce "repojed" (gr. < "rep"+ "jesti") tumai se kao jedan od najstarijih

simbola ciklinosti vremena, ivota i svemira.

U Kini postoje pretee iz petoga tisuljea pr. Kr. i jasni primjeri ve od vremena dinastije Shang

(vie manje od 1600. pr. Kr.).

U Egiptu se taj simbol javlja isto tako barem od 1600 pr. Kr. (na prijelazu u Novo kraljevstvo).

19

Smatra se da je iz Egipta, preko Feniana stigao u Grku, no jedan od najpoznatijih prikaza potjee

iz helenistike Aleksandrije iz 2. st. n.e.

U Mezoamerici, Quetzalcoatl ("pernata zmija") bio je katkad prikaz u obliku uroborosa.

Etimologija

Poput simbola zmije koja se savija u krug, isto tako hrv. i sveslav. rije "vrijeme" (stcslav. )

odraava ciklino ili kruno poimanje vremena. Etimoloki je povezana s glagolom "vrtjeti" (stcslav.

, ), i nedvojbeno je u srodstvu, primjerice, s latinskim vertere "okretati se, vrtjeti"

(usp. i lat. vortex, "vir, vrtlog)".

S druge strane, germ. oblici tipa engl. time i njem. Zeit, izvode se obino od korijena *t, koji je oznaavao"

protezanja, rastezanje" (usp. i engl tide, "plima"), a ini se da je slino izvorno znaenje

imao lat. tempus, a moda i gr. .

Zanimljivo je da je grki prabog vremena, Kron (, dosl. "vrijeme"), koji su neki komentatori

brkali ili povezivali sa Zeusovim ocem, titanom Kronom (), bio zamiljem u zmijolikom obliju.

Na poetku stvaranja Kron i njegova takoer zmijolika supruga Ananka () savili su se

oko prvobitnog svemirskog jajeta i razbili ga na zemlju, more i nebo. Kron je takoer u grkoj i grkorimskoj

mitologiji figurirao kao Eon (), bog vjenosti.

Grki znaio je "sila, ivotnost, ivotni vijek". Korijen je indoeuropski *aiw-. s istim znaenjem,

koji je prisutan takoer u lat. aevus, u sans. ayu "ivot", i u germ. oblicima kao to su got. aiws

"doba, vjenost", stnor. aevi "ivotni vijek", njem. ewig "zauvijek". Hrv. i sveslav. "vijek" (stcslav.

) nadovezuje se na tu semantiku (usp. lit. liekas "sila, ivot", stnor. veig "sila", got. weihan "boriti

se", pa i lat. vincere).

Zamiljanje vremena i kao Eon i kao Kron odraava pokuaje da se vrijeme shvati ujedno kao vjeito

kruenje (poput zodijaka) i kao protezanje ili protijek (od prolosti preko sadanjosti do budunosti).

Dakako, krunost i protezanje moraju se meusobno nadopuniti da bi se vrijeme uope shvatilo: dani

i noi, mjeseeve mijene, godinja doba, ponavljaju se u krugu, i te "vrtnje" u opem protijeku

vremena omoguuje da se vrijeme doivi i mjeri.

Tako postaje mogue podijeliti vrijeme na odsjeke, tj. krugove, "godine" ili "doba".

Jedna od ponuenih etimologija za lat. annus, "godina", vrlo to jasno odraava. Lat. rije bila bi u

srodstvu s oblikom annulus, "krug, prsten", to bi odgovaralo ideji o zavrenom krugu svake godine.

Gr. , nalaost, nije tako izriit (obino se izvodi iz i.e. *wetos, "star, dugotrajan"). Meutim, od

i.e. *iro-, "ljeto", razvio se gr. te lat. hora, kao i germ. korijen *jram (> njem. Jahr i engl.

year). U poetku je gr. i lat. oblik oznaavao godinja doba. Tek se poslije razvilo znaenje "sat",

koje je danas ouvano u rom. jezicima (fr. heur, tal. ora, panj. i port. horas), i zbog pozajmljivanja

u germ. jezicima (njem. Uhr, engl. hour).

Vano je naglasiti da je podjela vremena na "doba" polazila, barem naelno, od potrebe rasporeivanja

ljudskih djelatnosti u vremenu ili drugim rijeima, uz svako godinje doba ile su odgovarajue

ljudske djelatnosti.

U tom smislu, smatra se da je hrv. rije "dob, doba" izvorno znaila upravo: "to to je prikladno"

(pravo vrijeme, pravi oblik), dakle to to je "podobno", ili jednostavno "dobro" (< i.e. *dhabh- "to

pristaje").

Ista se semantika moe nazreti u svezi izmeu sveslav. rijei "god" ili "godina", i glagola "goditi", pa

i "dogoditi" (< i.e. *ghadh- "sloiti"), kao i u oblicima "pogoditi" i "pogodba". Smisao je da se neto

"sloi kako treba".

20

Shvaenje o "kvalitetnom" ili "pravom vremenom", postojalo je u raznih naroda. Pa tako, u grkom

primjeru, postojala je razlika izmeu vremena ili vjenosti openito ( ili ), i pojma ,

tj. vremena u smislu "prave mjere" ili "pravog/dobrog asa".

Druga je stvar to danas u novogrkom jeziku znai upravo "meteroloko vrijeme". Zanimljivu

paralelu predstavlja rus. i ukr. rije , ili polj. pogoda, "meteroloko vrijeme", koja isto tako

polazi od prvobitne semantike o pogodnom vremenu. Metroloko vrijeme nije oznaeno posebnom

leksemom u hrv. i u drugim junoslav. jezicima, niti u veini rom. jezicima (osim u rumunjskom, koji

je za meteroloko vrijeme pozajmio srp. "vreme"), dok je pak engl. ili njem. razlikovanje time/Zeit

od weather/Wetter drukije vrste (weather/Wetter see do germ. korijena *wedrom, koji se izvodi ili

iz i.e. *wedhrom (> hrv. "vedro [vrijeme]"), ili alternativno iz i.e. *wetrom (> hrv. "vjetar", stcslav.

).

No da se vratimo temi, poput starih Grka, i Hebreji su razlikovali vrijeme kao opi tijek, iddan (` (

od vremena koje je "pridobno" za ljudska djela, zman ( ). To je zacijelo izvorni, praktini, odnos

ovjeka prema vremenovanju. Vrijeme mora imati sadraj i za sva naa djela postoji trenutak. Timing

is everything ("Sve ovisi o pravom asu") rekli bi dananji anglofoni.

I napokon - to je "as"? Tu rije, koja je u hrv. jeziku i dulja i kraa od trenutka, Petar Skok je izveo

iz obiaja promatranja neba, radi utvrivanja protijeka vremena.

Ciklinost i linearnost filozofija i praktinost

Rekli smo da se krunost i protezanje vremena, ili drugim rijeima ciklinost i linearnost, moraju

nadopuniti da bi se vrijeme uope shvatilo, i napokon mjerilo.

Ali razliite kulture obino naglaavaju ili ciklinu ili linearnu perspektivu vremena.

A kad je polazite ciklino, trajanje ciklusa moe biti vrlo razliita. Azteci su, primjerice, vjerovali

da svjetski ciklus traje samo 52 godine i da e se svijet slomiti na kraju takvog ciklusa, ako se bogovi

ne hrane ljudskim rtvama. Suprotno tome, Indijci su imali vrlo dug vremenski ciklus jedan

vijek ili vremenski krug Brahme traje, prema hinduistikom shvaanju, ak 1022 godina!

Na nau zapadnu koncepciju o vremenu bitno je djelovala judeokranska tradicija, u kojoj vrijeme

napreduje linearno od stvaranja svijeta do njegove propasti. U takvoj koncepciji: prije stvaranja, nije

postojalo vrijeme, jer je Bog stvorio i samo vrijeme kako je sv. Augustin vrlo jasno oznaio u svojiim

ispovijestima (v. Ispovijesti, knj. 11).

I kako smo vidjeli, zamisao o poetku vremena implicitna je u teoriji o velikom praska, pa je zato

Hawking smatrao da prije velikog praska ili nije postojalo vrijeme, ili barem nema smisla o tome raspravljati.

Filozofija o vremenu napokon je u zapadnoj znanosti dovela do nove dvojne koncepcije o vremenu:

postoji obino linearno vrijeme, koje se pomie naprijed uvijek istom brzinom, kroz seriju trenutanih

stanja, poput kadrova u filmu koji se vrti uvijek istom brzinom i postoji relativno vrijeme, koje

ovisi o brzini kretanja aktera.

Prvi se vrsta vremena naziva jo i Newtonovim vremenom, prema velikom engelskom znanstveniku

Isaacu Newtonu (16431727), a druga se vrsta najee povezuje s Albertom Einsteinom (1879

1955) i njegovom teorijom relativnosti.

Newtonovo vrijeme uglavnom odgovara potrebama mehanike i svakodnevnog ivota i to je vrijeme

koje se najlake doivljava preko svojih redovitih "vrtnji", i koje se zato najlake razdjeljuje, odnosno

mjeri. To je isto tako vrijeme prema kojemu organiziramo svoja djela, tj. vrijeme u smislu

stgr. , hebr. zman i izvornog znaenja hrv. rijei "doba".

21

Meutim, kada mislimo o svemiru u cjelosti, pa i o geolokom vremenu i "intenzitetu" promjena u

razliitim "eonima" od nastanka svemira, onda bismo vjerojatno morali dati prednost Einsteinovom

vremenu.

Vrijeme i kalendar

Moemo, dakle, utvrditi da je nae shvaenje vremena uvjetovano i naom domovinom u svemira

(planetom Zemljom) i biologijom nae vrste.

Bilo gdje druge u svemiru, "vrtnje" dana, godina i moda mjeseca bile bi drukije. A te "vrtnje", da

ponovimo, omoguuju podjelu vremenu.

to se tie biologije,u sluaju vinske muice, koljkaa ili kornjae metabolizam vrste utjee na njezin

ivotni vijek i to je potencijalno povezano s osjeajem za vrijeme. Ali o poimanju vremenu vrlo

je teko govoriti kada je rije o ovim primjerima. Moe li vinska mukica ili koljka, ili kompleksnija

vrsta poput kornjae, pojmiti? I to rei o biljnjim vrstama, koje katkad ive tisue i tisue godina.

U ljudi, biologija je moda dovela do prvih kalendara. Naime, prema jednoj zanimljivoj teoriji, na

potrebu praenje protijeka vremena utjecale su ene. Poticaj je dao, navodno, enski menstrualni ciklus.

Stoga bi ene bile odgovorne za izum prvoga kalendara, i prema istoj tezi, takoer za razvitak

matematike (barem aritmike). (v. John Kellermeier, http://www.tacomacc.edu/ home/ jkellerm/ Papers/

Menses/Menses.htm).

U svakom sluaju, prvi su kalendari najvjerojatnije nastali u gornjem paleolitiku pa moemo nagaati

koji je tada bio motiv za praenje vremena.

No bez obzir koji je bio motiv, neki su znanstvenici (primjerice Raph Solecki) tvrdili da je upravo

izum kalendara odraavao prednost gornjopaleolitskih ljudi moderne vrste nad drugim ljudskim vrstama,

poput neandertalaca.

Jesu li moda ene izumile prve kalendare? Primjerice, Na rogu u njezinoj desnoj ruci Venere iz Laussela

(25000 PD) , koji moda simbolizira mjesec, nalaze se 13 crta to se protumailo kao oznaka

13 mjeseci u lunarno-solarnom kalendaru. Zatim, Ispod prikaza konja u spilji Lascaux netko je

nacrtao 28 tokica, to odgovara broju dana u jednom mjeseevom ciklusu

Osim toga, prema tezi Alexandera Marshacka (19182004), na komadu kosti iz spilje Abri Blanchard

nalaze se znakovi, koji vjerojatno prikazuju lunarni kalendar.

Jedno od najveih (pojmljivih) mjerila vremena je galaktika godina, koja traje 225-250 milijuna

zemaljskih godina

Geoloko vrijeme (i klima)

Citat Ernsta Blocha: Je li vrijeme u kojem voda ispira uvijek isto kamenje, u kojem valovi stotine i

stotine tisua godina uvijek jednolino udaraju o obalu, tek due od nabijene ruske 1917. godine, ili

je jednako s njom po gustoi (Tbingenski uvod u filozofiju).

Ernst Bloch (18851977) nije bio geolog, ali njegov gore navedeni citat ilustrira problem "gustoe

vremena" ili moda relativnosti vremena koji se pojavljuje svaki put kada razmiljamo o geolokom

vremenu.

Naime, s jedne strane, u kontekstu geolokog vremena, sva ljudska povijest i prapovijest pokriva tek

nekoliko posljednjih trenutaka u povijesti razvitka Zemlje. Primjerice, prema jednoj poznatoj metafora,

ako se dosadanja prolost Zemlje zamisli kao jedan dan od 24 sati, onda bi se ljudi pojavili tek

19 sekundi prije polnoi.

Meutim, pitanje je moemo li uope usporediti geoloku prolost s naim shvaanjem vremena.

Kriteriji su sasvim drukiji i subjekt je drukiji.

22

Pa ipak, geologija nas dovodi do problema meuodnosa izmeu ivih i neivih bia (ili anorganske i

organske tvari), koji je i dalje kljuan za nau vrstu.

tovie, kao to smo vidjeli na poetku kolegija, razmiljanje o prolosti Zemlje bilo je vano i u

stvaranju slike o razvitku (ili propadanju) ovjeanstva.

Da se podsjetimo: prvo se vjerovalo da je svijet bio stvoren onakav kakav i dalje jest: moda u savrenijem

obliku, ali s istom fizikom prirodom i ivim biima.

Sve do 18. stoljea, malo je tko shvaao suprotne poruke koje su se mogle iitati iz razliitih geolokih

slojeva ili iz fosila. Nije se shvaalo da i kamen ima relativnu starost, dok su fosili bili vieni

tek kao sluajne "igre prirode".

Zatim je u spomenutom stoljeu krenuo znanstveni razvitak geologije, i to najprije u sklopu debate

izmeu tzv. neptunista i plutonista. Prvi su objanjavali izgled zemlje polazei od utjecaja oceana i

voda (i katastrofalnih poplava); drugi su dali prednost vulkanizmu i slinim pojavama.

Polazei od neptunistike teorije talijanski je uenjak Giovanni Arduino (17141795) prouio relativne

pozicije naslaga tla uz rijeku Pad, te 1759. uveo geoloku podjelu slojeva na primarne (nastale

navodno prije Velikog potopa), sekundarne (nastale u doba potopa) i tercijarne i kvartarne (nastale

poslije potopa). Ta njegova podjela djelomino se zadrala do danas, u zamisli o tercijarnom i kvartarnom

vremenu.

Dakako, u 19. i 20. stoljeu geolozi i prirodoslovci openito razradili su mnogo sloenija vremenovanja

prolosti Zemlje, koja su polazila i od starosti slojeva i stijena, i od vrsta ivota koje su se pojavile

u razliitim fazama te prolosti.

Ukratko, najvea podjela u geologiji danas su eoni, ili rekli bismo "vjenosti", koje se dalje dijele na

ere, razdoblja (ili periode), epohe (dosl. "odsjeke") i doba.

Koliko je stara Zemlje?

Starost zemlje (i suneva sustava openito) utvrdio je 1953. ameriki geokemiar Clair Cameron

Patterson (19221995), i to na osnovi radiometrije (analize raspadanja izotopa urana i olova), na

primjeru nekoliko eljeznih meteorita iz Vrajeg kanjona (Canyon Diablo) u Arizoni.

Prema Pattersonovoj analizi, naa je Zemlja nastala prije 4,55 0,07 milijardi godina.

Tri pune "vjenosti", ili u geolokom rjeniku "eona", ve su protekle od nastanka zemlje, dok etvrta

jo traje:

1. Hadij (engl. Hadean) (< gr. ili , "bog podzemlja, Had"),

2. Arhaik (< gr. , "iskon"),

3. Proterozoik (prema zamisli o prethodnom ivotu, ili praivota), i

4. Fanerozoika (< gr. + , u smislu "pojavljivanja ivota).

23

Treba ipak rei da nazivlje najstarijih vremena jo nije standarizirano, iako e uskoro vjerojatno biti.

Konkretno, ime HADIJ za najstariji eon predloio je 1972. ameriki paleontolog i geograf Preston

Ercelle Cloud (19121991). Ali u udbenici moemo i dalje proitati da je arhaik, zajedno s proterozoikom,

poetak geoloke prolosti. Prva geoloka vremena esto su i openito grupirana u opu kategoriju

"prekambrij" ili "kriptozoik" (od ,+ , "skriveni ivot").

ARHAIK i PROTEROIK, drugi i trei eon, dijele se na ere prema jednostavnoj shemi. Arhaik se dijeli

na eru eoarhaik (od gr. , "zora"), te na staru (paleo-), srednju (mezo-) i novu (neo-) eru. Podjela

proterozoika je slina (Paleo-, Mezo- i Neoproterozoik).

FANEROZOIK, koji jo traje, dijeli se na paleozoik, ili vrijeme "starog ivota" (u koje ulaze razdoblja

kambrij, ordovicij, silurij, devon, karbon i perm), mezozoik, vrijeme "srednjeg ivota" (razdoblja

trijas, jura, kreda) i kenozoik (< gr. , "nov" + "ivot"), vrijeme "novog ivota" (s razdobljima

paleogen "staroroeni" i neogen "novoroeni").

Zatim, dva razdoblja kenozoika dijeli se po epohama, za koje je britanski geolog Charles Lyell

(17981875) uveo sljedee nazive:

1. paleogen obuhvaa: paleocen (< "starije" + "novo" tj. "starije novo vrijeme",

eocen (dosl. nova zora), i oligocen ( "malo" + "novo", u smislu "malo novih vrsta";

2. u neogenskom ulaze: miocen (, "manje + "nov), pliocen ( "vie"+

"nov" i pleistocen (, "najvie" + "nov"), to bi, dakle, znailo, "manje novo",

"novije" i "najnovije" vrijeme.

Za najnovije vrijeme, vrijeme u kojem danas ivimo, Lyell je predloio englesku oznaku Recent

("nedavno, recentno"), koja se poslije zamjenila terminom holocen (, "sasvim"+ "novo").

Semantiki niz svih tih naziva, kada se prevodi doslovce, zvui i malo zabavno ("staro-novo", "od

zore novo"... "manje novo", "vie novo", "najnovije", "sasvim novo"), ali to nije neobina pojava u

znanstvenoj terminologiji.

24

Treba dodati i da se za etiri epohe u neogenskom razdoblju i dalje koriste stare oznake Arduina: tercijar

(za miocen i pliocen) i kvartar (za pleistocen i holocen).

U razmatranju tema poput prapovijesnog drutva, razumljivo je da e nas najvie zanimati razvitak u

neogensku, dakle u tercijaru i kvartaru, ali bit e korisno i saeti glavne naglaske iz ukupnog tijeka

geoloke prolosti.

Hadij vrijeme nastanka Zemlje (i Mjeseca).

Iako se u novije vrijeme pojavila teza o "hladnoj zemlji", i dalje prevladava zakljuak da je zemljina

kora najprije bila uarena magme. Temperatura zemljine povrine bila je u poetku iznad 1100 oC.

No postupnim hlaenja na povrini su nastala prva vrsta podruja, kratoni, koji e se stabilizirati do

kraja hadija. Najstariji kratoni na Zemlji nalaze se u Australiji i na jugu Afrike. Datiranje cirkonskih

zrna iz kratona Yilgarn u zapadnoj Australiji (u podruju Jack Hills) ukazalo je na starost od priblino

4,3 milijardi godina.

Atmosfera je u vrijeme hadija bila sastavljena najvie od vodene pare (vjerojatno 80%), ugljikovog

dioksida (10%), sumporovodika (5-7%) i manjih koliina duika, ugljikova monoksida, vodika, metana

i inertnih plinova.

Nije sasvim utvreno otkuda je stigla prva vodena para. Prema miljenju koje je dugo vremena prevladavlo,

nastala je tijekom vulkanizacije, no sve ee se govori o utjecaju kometa i ponajprije hondrita

(meteroita punih minerala iz OH skupine), koji su donijeli elemente voda na zemlju.

Bilo kako bilo, zbog postupnog hlaenja zemljine kore do kraja hadrija vodena para u atmosferi se

iskondenzirala i u obliku kie stvorila prvobitne oceane.

Millerov eksperiment

Godine 1952. ameriki kemiari Stanley L. Miller (19302007) i Harold Urey (18071981) izveli su

znameniti pokus da bi dokazali kako se iz neorganskih tvari mogu sintetizirati organske spojeve, i to

prema hipotezi koju su prije predloili ruski biokemiar Aleksandar Oparin (18941980) i britanski

genetiar J.B.S. Haldane (18921964). Da bi rekreirali prvobitne uvjete na Zemlji, Miller i Urey zatvorili

su metan, amoniak i vodiku ("praatmosferu") u kruni sustav posuda, zajedno s vodom ("pramore"),

koju su grijali i hladili (da bi se isparavala i kondenzirala), te elektrikim iskrama simulirali

su uinak munje. Poslije tjedan dana u vodi su pronali aminske kiseline. Rezultate pokusa objavili

su 1953. godine.

Fanerozoik stvaranje dananjeg ivog svijeta

Paleozoik (era "staroga ivota")

Ve u prvom periodu paleozoika, kambriju (prije 542488 milijuna godina), uvelike su se namnoile

nove ivotinjske vrste. Ta pojava naziva se "kambrijskom eksplozijom". Do kraja kambrija nastat e

i prvi kraljenjaci.

Prijelaz iz kambrija u idui period, ordovicij, bio je obiljeen novim pomorom (izumrlo je oko 57%

svih biolokih vrsta), nakon ega je slijedila nova raznovrsnost.

Tako su u ordoviciju (448416 milijuna godina) nastali koralji, ramenoci i prve ivotinje s nogama,

triboliti. Na kopnu, u obalnim podrujima i oko movara, pojavile su se prve gljive i zelene biljke.

Ali opet, na kraju ordovicija, izumrlo je oko 27% svih vrsta.

Idua tri razdoblja paleozoika, silur (416-444 milijuna godina), devon (444-359 milijuna godina) i

karbon (359-299 milijuna godina) protei e u znaku postupnog razvitka i irenja biljnih i ivotinjskih

vrsta po kopnu.

U siluru su se na kopnu pojavili lankonoci, a zatim u devonu i kukci i vodozemci.

25

Na prijelazu iz devona u karbona ponovio se niz masovnih izumiranja, koja su u konanici eliminirala

oko 50% svih ivih vrsta. Poslije su se na kopnu razvili prvi sauropsidi (pretee gmazova i ptica) i

prvi sinapsidi (pretee sisavaca). Potonji su dominirali meu kopnenim na kopnu na kraju paleozoika,

u permskom razdoblju (prije 299-251 milijuna godina).

Meutim, perm je zavrio najveim masovnim pomorom u posljednjih 500 godina. Tada je izumrlo

oko 96% svih morskih rodova flore i faune, te oko 70% svih kopnenih rodova

Mezozoik (era "srednjeg ivota")

Na prijelazu iz paleozika u mezozoik sastavio se golem nadkontinent Pangea, "Svezemlja" (ime je

predloio 1915. godine njemaki geolog Alfred Wegener, 18801930).

Za razliku od prijanjih spojenih kontinentalnih masa (Kolumbije, Rodinije i Panotije), Pangea je

vrvjela ivotom. Raspored istih biolokih vrsta diljem Zemlje djelomino potjee iz tog doba.

U mezozoika je prevladavala topla klima. Unutranjost Pangeje vjerojatno je bila suha, ali openito

Pangea je bila povoljno smjetena za razvitak ivota, iako e se ve u drugom razdoblju mezozoika

poeti raspadati na dva velika kontinenta, Lauraziju i Gondwanu.

Razdoblja mezozoika: trijas (prije 251200 milijuna godina), jura (prije 200146 milijuna godina) i

kreda (14666 milijuna) poznata su kao vrijeme dinosaura.

Preci sisavaca nastali su tada u sjeni dinosaura.

26

Na kraju mezozoika u biljnom svijetu se pojavilo cvijee i to vie-manje u isto vrijeme kada se razvili

i prvi sisavci, naprije prasisavci (Protheria), pa zatim tobolari (Metatheria) i vii sisavci (Eutheria).

Meutim, nije jasno kakav bi bio ishod daljnje evolucije sisavaca, da na kraju mezozoika nije uslijedila

jo jedna bioloka katastrofa, koji je naglo dokrajila premo dinosaura i drugih gmazova.

Pretpostavlja se da je taj veliki pomor prije nekih 66 milijuna godina bio rezultat sudara svemirskog

tijela, konkretno asteroida, sa Zemljom, o emu svjedoi ostaci kratera na rubu dananjeg Yucatana,

koji datiraju ukupnog iz tog vremena. Bilo kako bilo, dinosauri su izumrli, i poela je era "novog ivota",

kenozoik, koja e biti obiljeena "dominacijom" razliitih vrsta sisavaca.

Kenozoik (era "novog ivota")

Da ponovimo: kenozoik se dijeli na paleogen (dosl. "starorodno vrijeme") i na neogen ("novorodno"

vrijeme), te na epohe paleocen, eocen, oligocen u prvom razdoblju, i miocen, pliocen, pleistocen i

holocen u drugom.

Treba dodati da se u podjeli kenzoika i dalje koristi dio Arduinove sheme: raspon od paleocena do

pliocena ulazi u tercijar, a od poetka pleistocena poinje kvartar.

to se tie opih uvjeta ivota, na poetku kenzoika klima je bila jo gotovo tropska, ali je od paleocena

do oligocena i pogotovo u miocenu i pliocenu postala sve hladnija, ve u miocenu.

Napokon je epoha pleistocena (poetak kvartara) bilo vrijeme redovite smjene ledenih i meuledenih

doba.

Glavne tendencije

Openito moemo prepoznati barem tri ope tendencije kroz svu geoloku prolost:

Prvo, veza izmeu neive i ive prirode vrlo je bliska, i stjee se dojam da je na poetku ak meuproeta.

Drugo, tri dinamina imbenika odreuju uvjete ivota na Zemlji: 1) toplina (visina temperature

Zemljine kore, ili klima), 2) atmosfera (koliina kisika), 3) odnos izmeu mora i kopna (razvitak i

kretanja kontinenata).

Tree, razvitak ivota redovito je popraen povremenim pomorima i nestankom biljnih i ivotinjskih

vrsta. Sve se ini kao da se "karte ponovno mijeaju" prilikom svakog takvog pomora, to dovodi do

smjene "vodeih vrsta".

27

Ledena doba

Ako postavimo ovjeka u taj geoloki sklop, moemo rei da se sva povijest

i prapovijest nae ljudske vrste (H. sapiens) odvijala u sklopu pleistocene

i holocena, dok je prolost naih hominidnih zapoela njranije u

zavrnici miocena.

Moglo bi se takoer rei da su specifini uvjeti u pleistocenu bili odgovorni

za "konano usavrenje" nae vrste.

Sam broj ledenih doba je donekle upitan, meutim, radi jednostavnosti,

moe se rabiti shema glacijacija u alpskom podruju: Dunavska

glacijacija ili Donau, meulee Donau-Gnz, leden