1 Uvod u Stari zavjet

D. Berković

UVOD U STARI ZAVJET

studentska skripta

D. Berković

2 Uvod u Stari zavjet

D. Berković

UVOD U STARI ZAVJET

I. OPĆI UVOD U STARI ZAVJET

1. POVIJESNI KONTEKST SZ

a. Povijest i sveta povijest b. Povijesna karta bliskog istoka c. Kritične točke u povijesti Izraela

2. BIBLIJSKI KONTEKST

a. Prapovijest i pred-Izraelsko razdoblje b. Predmonarhijsko razdoblje c. Razdoblje ujedinjenog kraljevstva d. Raspad ujedinjenog kraljevstva e. Posljedice raspada f. Egzil i postegzilno razdoblje g. Intertestamentalno razdoblje

3. POVIJEST KANONA STAROGA ZAVJETA

a. Natanak kanona SZ b. Kanonske i deuterokanonske knjige c. Dijaspora i palestinsko Židovstvo d. Aleksandrijski kanon

4. TEKSTUALNI PROBLEMI

a. Nazivlje i raspored b. Podjela teksta c. Tekst i predaja

5. LITERARNI PROBLEMI

a. Tekst i kontekst b. Neke literarne forme biblijskog teksta

6. MISAO I JEZIK STAROGA ZAVJETA

a. Jezik Biblije b. Figura i slika c. Analogija d. Antropomorfizmi e. Egzegetsko-hermeneutske metode rabinizma

7. ODNOS PREMA STAROM ZAVJETU

a. Patrističko doba b. Aleksandrija c. Antiohija d. Reformacijsko razdoblje

3 Uvod u Stari zavjet

D. Berković

II. PETOKNJIŽJE

8. NAZIVLJE I SLOŽENOST

a. Nazivlje b. Značaj i složenost Petoknjižja c. Struktura Petoknjižja d. Teološka ujednačenost i literarna složenost

9. ZAKON I MOJSIJE

a. Mojsije, biografija b. Mojsije: zakonodavac i bogoobjavitelj c. Mojsije: prorok i svečenik d. Mojsije: osloboditelj

10. STATIČKO I DINAMIČKO TUMAČENJE TORE

a. Zakon: statika i dinamika b. Rabinizam

11. POVIJEST KRITIKE TEKSTA PETOKNJIŽJA

a. Predaje i tradicije b. Što je kritika teksta? c. Povijest proučavanja Petoknjižja d. Jahvistička predaja (J) e. Deuteronomistička predaja (D) f. Svečenička predaja (P)

12. KNJIGE PETOKNJIŽJA a. Postanak b. Izlazak c. Levitski zakon d. Brojevi e. Ponovljeni zakon

III. POVIJESNE KNJIGE

13. POVIJESNE KNJIGE STAROG ZAVJETA

a. Samuelove knjige b. Knjige kraljeva c. Knjige Ljetopisa d. Ostale knjige povijesti

IV. MUDROSNA LITERATURA

14. SPISI I MUDROSNA LITERATURA

a. Kanon Mudrosnih knjiga b. Četiri skupine (Spisa) c. Mudrosna književnost SZ d. Psalmi

4 Uvod u Stari zavjet

D. Berković

e. Propovjednik f. Knjiga o Jobu g. Pjesme nad pjesmama

V. PROFETIZAM I PROROČKA LITERATURA

15. POVIJEST PROFETIZMA U IZRAELU

a. Nastanak profetizma b. Identitet proroka i način djelovanja c. Terminologija i razvoj profetizma

16. PROROCI OSMOGA STOLJEĆA

a. Raspad ujedinjenog kraljevstva b. Osmo stoljeće c. Amos d. Hošea e. Mihej f. Jona g. Izaija

17. PROROCI SEDMOGA STOLJEĆA

a. Nahum b. Habakuk c. Sefanija d. Jeremija e. Ezekiel

5 Uvod u Stari zavjet

D. Berković

OPĆI UVOD U STARI ZAVJET

1. POVIJESNI KONTEKST SZ

Povijest i sveta povijest

Povijest vjere. Drevnu povijest Izraela kako u biblijskim tako i izvanbiblijskih okvira

treba sagledati u kontekst tadašnjih velikih sila i jednog malog, u političkom značaju, u

ondašnjim okvirima, zanemarivo malog naroda. U povijesnom, političkom i kulturalnom

smislu povijest pred nas predstavlja daleko značajnije narode onoga doba – Hetite,

Egipćane, Babilon, Asiriju...etc.

U svojem cjelovitom i punom etničkom pogledu u nastajanju Izrael je zapravo

formiranje ujedinjenog kraljevstva 12 razjedinjenih plemena koje povezuje tek snažna

vjerska koheziona sila. U Psalmu 2 čitamo: 'Ustaju kraljevi zemaljski,knezovi se rote protiv

Jahve i Pomazanika njegova: Skršimo okove njihove i jaram njihov zbacimo' (Ps 2,1-2).

Mogao bi se steči dojam da se radi o nekom snažnom i važnom kraljevstvu, što Izrael, osim

u vrijeme kralja Salomona, zapravo nikada nije ni bio. Njihova međunarodna pozicija i

utjecaj bio je zapravo zanemariv. Geostrateška pozicija Izraela, bila je istina, kao što je to i u

današnje vrijeme, značajna i nezaobilazna. Ali, njihova najveća snaga i međunarodni značaj

nalaze se u činjenici da iza njih stoji njihov Bog, Jahve, a oni su njegov izabrani narod.

Psalmista zato nastavlja riječima: 'Opametite se sada, vi kraljevi, urazumite se, suci

zemaljski. Služite Jahvi sa strahom, s trepetom se pokorite njemu, da se ne razgnjevi te ne

propadnete na putu' (2,10-11). Prijetnja dakle nije Izrael, nego Jahve. Izrael kao takav

nikada nije bio prijetnja na međunarodnom planu na koju ozbiljno treba računati. Baš

naprotiv, izraelski su vladari, kako bi očuvali svoju samostalnost, uvijek iznova nastojali

sklapati saveze sa narodima koji ih okružuju ili sa svojim neprijateljima (1Kr 5; Iz 30).

Upravo zbog činjenice da je u tom i takvom kontekstu Izrael u cjelosti zavisio od

Jahve svoga Boga, za razmatranje njihove povijesti teško je uopće odvajanje na sekularnu i

vjersku povijest. Njihova je povijest zapravo povijest spasenja ili, kako se često voli

nazivati, sveta povijest, povijest Izraela ujedno je i povijest vjere. Teološki rječnik koristi za

to tipičan izraz, ‘Heilsgeschichte’ koji se u povijesti Izraela prevodi kao sveta povijest ili

povijest vjere. Takva 'sveta povijest' tada se razmatra ne samo na korporativnom planu,

svega Izraela, nego se u toj izraelskoj zajednici gleda i iz perspektive osobnog doživljaja

svakog pripadnika te zajednice.

Heilsgeschichte. Povijest spasenja ili sveta povijest centralni je pojam u povijesti

Izraela. U teološkoj povijesti G. von Rad nalazi utemeljenje za svoju teologiju SZ. Iako von

Rad nije taj koji je zapravo skovao ovu teološku složenicu, on je njen najvjerniji tumač i

6 Uvod u Stari zavjet

D. Berković

korisnik.1 Korisno je upravo na temelju njegova rada i istraživanja pogledati koje se

značenje pridaje i kako se definira Heilsgeschichte. Iako von Rad ne daje jednostavnu

definiciju ovoga pojma, njegovea Teologija SZ daje jasne indikacije o tome što

Heilsgeschichte zapravo jest. To je ‘ekonomija’ spasenja ali sa svim pridruženim i

otvorenim izazovima. U samoj osnovi nalazi se Božja (samo)objava. I to uvijek i ujedno

kroz Riječ i kroz događaj (djelo). Neki pak tumače kako von Rad zapravo u pojmu

Heilsgeschichte nalazi ‘metodu proučavanja koja istražuje povijest predaja’ (Keller). U tom

pogledu presudnu ulogu će odigrati predaja Deuteronomiste, ili kako to von Rad proziva

‘velika teološka povijest’ 2. To je po njegovim rječima povijest koja se kreće prema svome

ispunjenju koju stalno oblikuje riječ suda ali i riječi spasenja.3

U proučavanju povijesti Izraela, njegovo iskustvo vjere nije neka zasebna kategorija

pripadajuća strogo transcendentnom području. Zato u ovom proučavanju povijesti Izraela

valja razlikovati ovu svetu povijest, od hebrejske religijske povijesti ili

‘Religionsgeschichte’, što se kao pragmatično znanstvena disciplina metodološki također

razlikuje. Promatrano iz perspektive SZ teologije za Izraela je od presudne važnosti

ispovjest njegove vjere. Izraelova, vjera zapravo nadživljuje prošlost, ostaje u trajnoj

sadašnjosti unatoč tome što je ipak i sama povijesno utemeljena.4

Čitaj: Ps 78, Ps 105, 106 (razmotri fokalne točke ovih tekstova u okviru povijesti

Izraela)

Povijesna karta bliskog istoka

Razdoblje biblijskog teksta i povijesnog okvira pokriva nekoliko velikih epoha u

kojima se pojavljuju, uspinju i nestaju velike kulture, vojne sile, i carstva, vođama i

vojskovođama (Egipat, Asirija, Babilon, Perzija, Rim). Uz njih s vremenom pojavljuju se i

mnoga manja kraljevstva, a globalno i manje utjecajne sile (Damask, Filisteja, Izrael).

Obzirom na početak egzistiranja Izraela kao uređene etničke i političke cjeline, ovdje

ćemo se usredotočiti osobito na razdoblje koje započinje Izraela kao monarhije, a potom i

raspadom ujedinjenog kraljevstva Izraela (922) na dva zasebna kraljevstva Izraela i Judeje.

Ovom razdoblju politički uređenoga i centraliziranog jedinstvenog kraljevstva,

prethodi razdoblje amfiktionije (Sudaca), svojevrsne labave konfederacije 12 plemena

1 J.C.K. von Hofmann jedan je od prvih koji biblijsku povijest tretira kao teološku disciplinu te koristi pojam ‘Heilsgeschichte’; cf. Weth,

G. Die Heilsgeschichte, (Munich, 1931); sažeta diskusija na ovu temu nalazi se u Spriggs, D.G. Two Old Testament Theologies, SBL

Series (30) 2 ‘the great theological history which we call the Deuteronomist’s’ (OTT, I 126)

3 von Rad, OTT, I 344

4 konciznu diskusiju na ovu temu nalazimo u H.H. Rowley, “The Old Testament and Modern Study”, posebno pogl.10,11

7 Uvod u Stari zavjet

D. Berković

Izraela. To je razdoblje bez središnje vlasti i kralja, a temeljeno na povremenim zajedničkim

pothvatima plemena koja zasebno egzistiraju na temeljima tribalnog uređenja.

Kritične točke u povijesti Izraela

Dok se ograničujemo na biblijsku povijest Izraela, uočava se niz prekretnica,

povijesnih razdoblja ili događaja u kojima se ta povijest odvija izraelska. Za potrebe ovog

pregleda povijesti Izraela, uzet ćemo nekoliko kritičnih razdoblja ili događaja koji su

označili nastanak Izraela kao etnosa, oblikovanje uređene države-kraljevstva, a potom i

vanjske utjecaje i povijesni kontekst u kojem Izrael nastaje i živi u okruženju i zajednici

ostalih naroda i svojevremenih političkih velesila.

1. Izlazak. U egzaktno-povijesnom pogledu prvo od takvih događaja jest Izlazak.

To je događaj i razdoblje kada Izrael počinje zadobivati obrise etničke cjeline, naroda i time

dakle i prave nacionalne povijesti jednog naroda.

2. Kanaan. Naseljenje i raspodjela zemlje u Kanaanu (cca. 1225), cf. Pon zak

11:10. Razdoblje amfiktionije, gdje se u konfederalnoj koordinaciji održava međuplemenski

suživot, bez ikakve središnje vlasti…

3. Razdoblje kraljevstva. Ujedinjenje plemena Izraela i uspostava ujedinjenog

kraljevstva Izraela. Ovime Izraelcima započinje do tada sasvim nepoznat i u mnogočemu

stran novi pogled na svijet i život, čak odbojan u odnosu na prethodno vjersko iskustvo, cf.

Pon zak 17. Raspad ujedinjenog kraljevstva.

4. Svijet velesila. To je razdoblje u kojem tadašnjim poznatim svijetom, iz

perspektive današnje Europe, područje 'bliskog istoka', vladaju naizmjenično tada nekoliko

velikih svjetskih velesila.

Asirija. Uspon i jačanje Asirije u regiji, oko 745, dovodi do propasti sjevernog

kraljevstva Izraela (722). (Početak opsade Jeruzalema, oko 701).5 Središte ovog carstva

biblijska je Niniva, u području današnjeg Iraka oko Mosula, sjeverozapadno od Kirkuta.

To je razdoblje djelovanja biblijskih proroka – Amosa, Hošee, Miheja i Izaije – tzv.

'proroci osmog stoljeća'.

Babilon. Kao zemljopisno područje, u biblijskom se tekstu u više navrata identificira i

kao 'zemlja Šinear', i uglavnom se poklapa sa zemljom ili kraljevstvom koje zovemo

Babilon.6 Naziv Šinear u biblijskom se tekstu namjerno koristi za Babilon, i to s namjerom

da se istakne određeni pogrdni i negativni naboj (Lacocque:1979,21) koji će se nalaziti u

5 Tiglat-pileser III

6 Post 10,10 u spomenu o epskom liku Nimroda; Post 11 u pripovijesti o babilonskoj kuli; Post 14 u opisu sukoba četiriju kraljeva i

Abrahama; Iz 11 o povratku židovskih izgnanika iz Šineara; Dan 1 prikaz protjerivanja Židova u Babilon (Šinear); Zah 5 o hramu u

Šinearu i općoj pokvarenosti na zemlji

8 Uvod u Stari zavjet

D. Berković

imenu Babilon. Šinear (Babilon) je okupljalište ujedinjenih naroda (Post 11). Ono

pretpostavlja i želi prikazati potpunu ujedinjenost svih naroda i rasa. U političkom,

kulturalnom pa i lingvističkom smislu, Babilon ukazuje na globalni poduhvat izgradnje sve-

svjetske i zajedničke civilizacije. U žargonu suvremene civilizacijskog jezika riječ je o

globalizaciji, koja u biblijskom vokabularu već ukazuje na živost i živahnost ljudskog

projekta a izražava se i novim tehnološkim rječnikom (Post 11,3). Korištenjem imena

Šinear, ukazuje se i na božanski sud nad profanom babilonskom civilizacijom. Babel postaje

simbolom 'čovjekova megalomanskog nastojanja i težnje prema svjetskom miru i jedinstvu

putem dominacije i eksploatacije' (Richardson, A. u Lacoque,26). Razdoblje babilonskog

carstva, vrijeme je osvajanja i uništenja grada Jeruzalema (587) te početak velikog

izgnanstva Izraelaca u Babilon. U to su vrijeme živjeli i djelovali proroci: Sefanija, Jeremija

i Ezekiel.

Unatoč tom za Židove sudbonosnom povijesnom razdoblju, Babilonu je i nakon

povratka židovskih izgnanika, Židovima ostao važno mjesto, osobito kao središte židovskog

učenja, akademije i učilišta (hbyvy) (pl. yešivot). To je razdoblje formiranja rabinizma, u

babilonskim zajednicama Židova (kahal). Iz ovih kućnih grupa (bayit kneset) kasnije će

nastati i sinagoga. Prvotno se koristio naziv kalah da označi manje skupine koje su oformile

židovske škole Babilonu, a potom kasnije i yešivah.

Perzija. Usponom i jačanjem perzijskog carstva Babilonsko carstvo silazi sa scene

tadašnjih svjetskih velesila.. Osnaženje Perzije odvija se pod vodstvom Kira (539/538).

Propast babilonskog carstva, skoro pa epski prikazano je u drugom dijelu knjige proroka

Izaije (Iz 40-55).

5. Povratak iz Izgnanstva. Povratak židovskih izgnanika i obnova Jeruzalema

odvija se u sasvim drugačijim uvjetima. Juda ostaje tek maleni predio velikog i

sveobuhvatnog Perzijskog carstva. Nema neke realne mogućnosti za političku samostojnost

i slobodu Židova. U religijskom pogledu ovo je razdoblje velike vjerske tranzicije za Izrael.

Posebno u pogledu zaključenja kanona Torah-e. Prestaje razdoblje predaja a započinje

proces kompletiranja biblijskog kanona, tako i početak ere tumačenja Zakona, rađanjem

rabinizma.

Osim toga, biblijsko razdoblje koje označuje povratak Židova iz Babilonskog

izgnanstva izrazito je burno razdoblje prepunom prekretnica, sila i silnica na globalnoj

sceni, u političkom ali i kulturalnom pogledu. Između ostaloga to su: pojava helenizma,

antičke Grčke, sa velikom i novom pan-europskom kulturalnom baštinom. Potom slijedi

Rim i rimsko carstvo sa novim svjetskim poretkom, nazvanim Pax Romana.

9 Uvod u Stari zavjet

D. Berković

Postegzilno razdoblje za židovsko nacionalno biće, vrijeme je krucijalnih promjena

koje će imati posljedice za sveukupnu daljnju povijest Židova i židovstva. Prije svega to su

promjene iznutra, nesumnjivo uvjetovanim dakako i spomenutim izvanjskim političkim

mijenama i utjecajima. U smislu političke samostojnosti nezaobilan je pax romana, a u

kulturalno-vjerskom, pojava helenizma dodatno je zakomplicirala vjersku nedodirljivost

židovstva. Kao svojevrsna reakcija na sve ovo novo, u vjerskom je pogledu nastanak

Judaizma. U biblijsko-povijesnom smislu to će označavati i završetak starozavjetnog

razdoblja te nastanak tzv. intertestamentalnog razdoblja.7 Iako su od pamtivijeka sekularna

povijest i vjera u povijesti Izraela bili neodvojivi; u ovom se periodu ranog Judaizma stvara

nova veza između onoga što je religijsko i političko! Ovo i to više što je Izrael prestao

postojati kao politički entitet. Nakon raspada ujedinjenog kraljevstva i babilonskog

izgnanstva te povratka, suočen sa mnogim supersilama svojega doba, Izrael se više ne može

obnoviti niti održati kao nezavisna država (kraljevstvo). U to se vrijeme na povijesno-

političkoj pozornici, tada poznatoga svijeta, naizmjence pojavljuju i nestaju moćna carstva.

Ovakvo će dinamično razdoblje potrajati skoro jedan cijeli milenij sve do ranog srednjeg

vijeka, izmjenama grčko-perzijskog carstva, potom grčkog pod vodstvom Aleksandra

Makedonskog, pojavom moćnog Rima; nakon raspada rimskog carstva pojava Bizanta;

stupanje na scenu Islama i islamskog carstva. Svako od navedenih razdoblja na svoj način

će dakako utjecati i na Židove, sa sve manjom prilikom za ikakvu političku samostojnost.

7 vidi, Otzen B. “Judaism in Antiquity” (1984, 1990)

1

0

Uvod u Stari zavjet

D. Berković

Izrael: u povijesnom kontekstu

Pred-Izraelsko razdoblje

Pred-monarhijsko razdoblje

Kraljevstvo i podijeljeni Izrael

Izgnanstvo i carstva

Povratak i obnova

2500 – 1900 1800 – 1600 1500 – 1200 1200 – 1000 1000 – 922 922 – 722 721 – 540 539 - 516

P O V I J E S N I P R E G L E D

Ur Egipat jača Egipat snažan amfiktionija Saul, prvi kralj Izrael podijeljen

922

Pad Samar 721 Nehemija

Abraham 'Jakov'u Egiptu Ropstvo u

Egiptu

Filistejci David, kralj Judeja (J)

Jeruzalem

Pad Jeruzal 587 Ezra

Hiksi Salomon Izrael (S)

Samarija

Hagaj, Zaharija

Izlazak iz

Egipta

zauzimanje

Palestine

Izrael ujed.

kraljevstvo

Razdoblje proroka Zerubabel

Suci, Samuel Asirija jača Asirija slabi Perzija

Tiglath-pileser Ashurbanipal 668-27 Kir

Babilon carstvo Kir ruši Babilon,

539

Nabukodonozor

6. Helenistička vlast i kultura. U globalnoj povijesti nastaje još jedna nova epoha.

Mijenja se geostrateška i politička karta svijeta. Moćna Perzija nestaje sa takve karte; Grčka

kao politička sila također slabi, uz sve veću dekadenciju puka zakoni nekad snažne grčke

države više nisu djelotvorni. Javnost u depresiji; država u teškoj političkoj krizi. Unatoč

tome ostaju utjecaji helenističke kulture. U takvom ozračju pojavljuje se novi, moćni i

ambiciozni strateg Filip Makedonski. Uporno i sustavno on si pripravlja politički put.

Njegovom usponu tek se Atena ponešto opire. A najveći mu je protivnik, barerm u

političkom pogledu, veliki atenski orator Demosten koji si stavlja u zadatak da osokoli

javnost ali i da se suprostavi Filipu u mnogim svojim slavnim govorima, to su znane

‘filipike’. Njegovi mnogi elokventni javni govori Aleksandra Velikog iako inicijalno

relativno kratko razdoblje, u svjetskoj povijest ostavlja trajne tragove. Perzijsko carstvo

slabi. Novo povijesno razdoblje. Do tada ogromna prevlast Perzijskog carstva u cijeloj regiji

K N J I G E S T A R O G Z A V J E T

Postanak Izlazak Izlazak Suci 1 Samuelova 1-2 Kraljevima Jeremija Ezra

Lev –Pn z 2 Samuelova 1-2 Ljetopisa Ezekiel Nehemija

1 Samuelova Izaija

Proroci 8 st. Danijel

1

1

Uvod u Stari zavjet

D. Berković

postojano kopni i nestaje (331) 8. Aleksandar Makedonski rođen u Peli (356), odgojen i

obrazovan pod Aristotelom. Njegov otac Filip Makedonski sustavno je učvršćivao svoju

vlast sada već u ubrzano slabljenoj grčkoj državi. Nakon što je Filip Makedonski ubijen

(336), mladi Aleksandar u dobi od dvadeset godina preuzima prijestolje.

Za Izrael i židovsku kulturu ovo postaje radikalni izazov, a u mnogočemu i

kulturološka nepoznanica. Dolazi razdoblje Makabejske pobune (167), propast dinastije

Seleukovića…Uskoro slijedi globalna promjena u ravnoteži utjecaja i sile utjecajem Rima

na cjelo područje Male Azije.

7. Razdoblje Makabejske pobune. Dinastija Hasmonejaca. Svećenička obitelj i

dinastija Hasmonejaca (142 - 63) započinje pobunu protiv rimljana. Juda Makabejac, sin

Matatije, pravi je začetnik ove obitelji. Pod vodstvom Makabejaca (Hasmonejci) Židovi su

uživali oko 65 godina mira i slobode; i to upravo u razdobllju u kojem se smijenjuje

Helenističko carstvo sa razdobljem vladavine Rima. Dinastiju Makabejaca smatralo se

pravim spasiteljima Izraela (1 Mak 5:62)

8. Rimsko carstvo. Pojavljuje se novo carstvo, politička i vojna regionalna sila,

Rim. Za svijet Židova Rim se na povijesnoj sceni pojavljuje okrutnim upadom Pompeja u

Svetinju nad svetinjama jeruzalemskog Hrama (63 BC). Razdoblje židovske pobune

kulminira upadom rimske vojske i uništenjem Jeruzalema (70 AD).

8 smatra se da je upravo Aleksandar Makedosnki bio prvi koji je svijet globalno smatrao i promatrao kao jedinstvnu zemlju,

nešto kao '‘ujedinjene narode’ ili zajedničko ‘kućanstvo’ (‘oikumene’)

1

2

Uvod u Stari zavjet

D. Berković

2. BIBLIJSKI KONTEKST

Prapovijest i pred-Izraelsko razdoblje

Biblijski tekst Postanka 1-11 označujemo kao pred-povijesno razdoblje obzirom da je

u povijesno egzaktnom smislu vrlo teško ustanoviti 'povijesnost' događaja i osoba.

Ono što u ovoj tekstualnoj cjelini, u nekom našem smislu, kako mi u suvremenim

gabaritima shvaćamo povijest, kao više-manje egzaktnu disciplinu, ovdje nalazimo u

poimanju tzv. „toledota“ ili ciklusa, potomaka i rodoslovlja. Toledot bi se onda najbolje

mogao razumijeti kao rodoslovni ciklus. Jedno razdoblje koje završava, i drugo koje

započinje, dolaskom na scenu, ili rođenjem slijedećeg predstavnika ili predvodnika

'povijesnog' razdoblja. Sam izraz „toledot“ dolazi od glagola 'yld' sa osnovnim značenjem,

„roditi“, „biti rođen“. Ipak uz osnovnu naznaku porođaja kao događaja 'yld' također

označava očinstvo, ili upisati koga u obiteljski rodolsovni spisak, pa su biblijska rodolsovlja,

kolikogod ona većini čitatelja bivaju zamorna i neinformativna, ona su zapravo istinsko

pisanje povijesti u biblijskom obliku.

Takvi odlomci biblijskog teksta, označuju neko novo (pra)povijesno razdoblje i

uglavnom započinju istovjetnom 'toledot formulom', kao : „ovo je povijest“ (Adamova roda)

(5,1) ili nekog razdoblja (Post 2,4). Doslovno bi ovaj izraz trebalo prevoditi kao,

„rodoslovna knjiga“ (sefer toledot) ili rodoslovlje, ponegdje, kao u Post 2,4 može značiti

'postanak' ili 'nastanak'. I naši biblijski prevoditelji raznoliko ovdje prevode.9

Ovakav obrazac i formulirani izraz pojavljuje se u Post 1-11 pet puta. Uvijek na

krucijalnim prijelazima (pra)povijesnih događanja.10

Predmonarhijsko razdoblje

Nakon biblijske prapovijesti (Post 1-11) i a potom i razdoblja koje su označili

biblijski patrijarsi (Abraham, Izak, Jakov) opisano u Postanku 12 – 50, slijedi dio

Petoknjižja (Izlazak, Levitski zakon, Brojevi i Ponovljeni zakon), koji se u mnogim

segmentima usredotočuje na oslobađanje i izlazak Izraelca iz ropstva u Egiptu, te njihovo

putovanje prema zemlji Božjeg obećanja. Ovo biblijsko-povijesno razmeđe često se u

biblijskom tekstu sažimlju u liturgijsko-ispovijednom obliku, kao svojevrsni povijesni

sažetak, ali istovremeno i kao ispovjest vjere. Jedan takav primjer je Pnz 26:5-10.11

Amfiktionija. Amfiktionija je jedan oblik konfederalnog uređenja, bez političkog

središta ili centraliziranog političkog vodstva. U političko-vjerskom smislu to je prilično

9 KS ima „to je postanak neba i zemlje“; Šarić to isto prevodi: „to je povijest postanka neba i zemlje“

10 Post 2,4/5,1/6,9/10,1/11,10

11 usporedi ovaj ispovjedni odlomak sa kršćanskim apostolskim vjerovanjem (credo)

1

3

Uvod u Stari zavjet

D. Berković

neuredno razdoblje, anarhično u mnogom pogledu: „U ono vrijeme nije bilo još kralja u

Izraelu. Svatko je činio što je htio” (Suci 21,25). Knjiga Jošue, a posebno knjiga Sudaca,

djelomično i knjiga o Ruti, zorno prikazuju sav izazov za Židove u tom predmonarhijskom

razdoblju. Potom kroz biblijsku povijest Izraela slijede :

Patrijarsi i patrijarhalno razdoblje

Kada se u razmatranje uzme patrijarhalno razdoblje, koje započinje Abrahamom i

izraelski patrijarsi (Abraham, Izak, Jakov i Jospi) te neki likovi iz predpatrijarhalnog

razdoblja, kao što su Noa, može se postaviti slijedeće pitanje: jesu li svi oni sasvim

pouzdano povijesni likovi, dijelom možda fikcija, rezultat etiloške literarne forme ili

nacionalni ep?12

Ostati će nam pitanje egzaktno-povijesne vrijednosti nekih od ovih

patrijarhalnih pripovijesti. Neovisno od toga koje su to implicitne povijesno-nacionalne

poruke sakrivene u patrijarhalnim sagama one su presudne za daljnju povijest Izraela kao

naroda. Dakle, uz njihovu veliku narativnu vrijednost, neovisno od njihove povijesno

egzaktne vrijednosti, neupitna je njihova znakovitost za daljnji razvoj povijesti Izraela, stoga

tu istu povijest nije niti moguće egzaktno proučavati neovisno od Patrijarhalnog razdoblja

kao (pret)povijesnog prologa. Možda ove sage treba vidjeti i kao literarnu formu koja je

izrasla iz konkretnog i egzaktnog povijesnog konteksta13

. Time se nikako ne želi zanijekati

faktičnost nekih od ovih povijesnih naracija….

Plemenska zajednica

Povijest nastanka Izraela započinje genezom tribalne (plemenske) zajednice 12

jakovljevih plemena. Ova labava unija u svom nastanku još nije bila nacionalnao-etnička ili

rasna zajednica. Nastanak i udruživanje ovakve konfederativne zajednice započinje

pripovijesti o rođenju Jakovljevih 12 sinova (Post 29:16-30:24; 35:16-20) od kojih nastaju

12 plemena buduće Izraelove zajednice. Iako položaj ovih dvanaest klanova-plemena stoji u

međusobno jednakopravnom položaju, njihovi stvarni odnos u pojedinim periodima varira.

Tako da će neka plemena koja su imala svojevrsni prioritet (Ruben, Šimun) izgubiti na

značaju dok će neka druga zauzeti važniji položaj (Naftali i Dan). U ranoj povijesti Izraela

struktura ove plemenske zajednice nije postojala nikakva oragnizacija središnje koordinacije

vlasti, administracije ili nekog pojma o ‘državnosti’, niti središte uprave, ‘glavnoga grada’

Ova plemenska zajednica nije čak imala ni naznake feudalnog sustava kakav je istina već

postojao u Kanaanu. Zajednica Izraela bila je patrijarhalna unija starješina pojedinih

12

cf. “Essays on the Patriarchal Narratives”, AR Millard & DJ Wiseman (ed) 13

cf. TL Thompson, “The Historicity of the Patriarchal Narratives”, BZAW, 1974

1

4

Uvod u Stari zavjet

D. Berković

klanova. Osovina i središnjica oko koje se održavao mir i zajednica između tih plemena bila

je jahvistička zavjetna zajednica. Jahvizam je osovina temeljena u Jahvi, Bogu ‘Abrahama,

Izaka i Jakova’. Uspostava Saveza (Izl 24-25) ‘supotpisivanjem’ zavjeta i ploča Saveza (Izl

31:18; 34), potom izgradnja ‘Prebivalište’ (Izl 35:4-37) i ‘Svetišta’ Jahvina i konačno kao

vrhunac ‘Kovčeg saveza’ (Izl 37). Sve ovo postaju glavna žarišta i simboli plemenske

zajednice.

Šilo i Šekem. Prva naznaka, barem zemljopisno ako još ne i organizacijski, jednog

središta biti će Šilo, kao vjersko središte. Nakon pustinjskog lutanja, ulaska u zemlju

obećanja i raspodjele osvojene zemlje, prvi pravi sabor izraelske zajednice održati će se u

Šilu. “Sabrala se zajednica sinova Izraelovih u Šilo i ondje razapeše Šator sastanka” (Još

18:1).

Izlazak kao paradigma

Izraelaca iz Egipta zasigurno je najznačajniji događaja koji služi kao žarište razdoblju

koje pokrivaju ove četiri biblijske knjige Petoknjižja. Ovaj dio biblijskog teksta polaže

kamen temeljac za pravu vjersku i nacionalnu povijest Izraela. Sekularno i sakralno nije

odvojivo u povijesti Izraela. Dapače, ispovjest vjere temeljene na Izlasku od presudne je

važnosti za povijesnost kao što je Izlazak kao faktični povijesni događaj. Ukoliko došlo u

pitanje faktična povijesnost Izlaska, pitanje je koliku bi stvarnu vrijednost imala izraelska

povijest koja se u mnogočemu temelji upravo na Izlasku, obzirom da je i njihova vjera kao

glavna sastavnica izraelske povijesti ukorijenjena upravo u događajima Izlaska.

Izlazak Izraelaca iz Egipta izvorna je povijesna i teološka paradigma. Zapravo to je srž

Izraelove ispovjesti i povijesti. Jahve je taj koji je “izveo Izraela iz Egipta i izbavio iz ruke

egipatske” 14

. Ova učestala biblijska sintagma izraz je i ispovjed na kojoj počiva cjelokupna,

sekularna i sakralna, povijest Izraela. Sklop povijesnog i teološkog ovdje se neodvojivo

isprepliče. Dakako, pripovijest o izlasku Izraelaca iz Egipta ipak nije tek herojski ep koji

slavi Mojsija kao velikog karizmatskog nacionalnog vođu, niti ima za cilj veličati

postignuće jednog malog naroda. Glavna svrha cijele sage o izlasku Izraelaca iz Egipta

zapravo je portret Jahve i ispovjest o tome da je to njihov Bog Jahve, taj “ratnik hrabar”

(Izl 15.3) koji je “jakom rukom i ispruženom mišicom” (Pnz 4:34) sve to učinio za njih 15

.

14

cf. 1Sam 10:18, 1Kr 8:16 15

Jer 32:20-21 “Ti koji si činio zanmenja i čudesa u zemlji egipatskoj i u Izraelu…ti si izveo svoj narod izraelski iz zemlje egipatske

znamenjima i čudesima, rukom moćnom i mišicom podignutom”.

1

5

Uvod u Stari zavjet

D. Berković

Pasha. Nije religijski arhaizam, već religijsko-povijesno žarište.16

Svojevrsni je

biblijski kuriozitet da proroci jedva spominju Abrahama u okviru Post 12, ali zato se trajno

usredotočuju na događaj i pripovijest Izlaska, cf. Amos 2:9-11, 3:1-2, Hošea 11:1f., Ezek

20:5f. Mnogi odlomci Psalama koncentriraju se na oslobođenje iz Egipta. Mojsije je ovdje

odigrao ključnu ulogu u cijeloj priči, ulogu političkog vođe; ali više svega za povijest

Izraela on je presudni posrednik između Boga Jahve i naroda. Unatoč odgoju i odrastanju

na dvoru faraona Mojsije se jasno i čvrsto identificirati sa svojim hebrejskim narodom. U

odnosu na sve koji ga okružuju ili su s njime u rodbinskim vezama ostaju u drugom planu

dok Mojsije zauzima središnje mjesto, kako u biblijskom tekstu tako i u predaji. Portret

prikazuje Mojsija kao : vođu i osloboditelja naroda u motivu Izlaska, objavitelja Boga otaca,

ili kao proroka-posrednika između Boga i naroda, zatim Mojsija kao zakonodavca što je

ujedno i njegova najpopularnijih slika. On je Božji je glasno-govornik i u židovskoj predaji

najveći od proroka. Možda njegova najsnažniji slika jest kao Božji miljenik - “Saslušajte

riječi moje: Nađe li se među vama prorok, u viđenju njemu ja se javljam, u snu njemu

progovaram. Ali nije tako sa slugom mojim Mojsijem. Od svih u kući mojoj najvjerniji je

on…” (Br 12.6-7), ili “Ne pojavi se više prorok u Izraelu ravan Mojsiju…” (Pnz 34.10).

Unatoč svega ovog grandioznog portreta Mojsija te činjenice da u biblijskom tekstu

zauzima središnje mjesto obzirom na sve koji ga okružuju Mojsije u tradiciji nikada ne

zauzima kultno mjesto obožavanja.

Dekalog i vjera Izraela

Mojsijeve ploče Saveza (Deset zapovjedi) predstavljaju temelj ne samo Saveza nego i

početak nacionalne povijesti Izraela kao naroda. Formativni i u cjelosti neodvojivi element u

proučavanju Izraelove povijesti jest njegova vjera i religijska komponenta. U mnogočemu

Izraelova povijest nije razumljiva i čak se može činiti pomalo besmislenom bez

razumijevanja Izraelove religije i povijesti vjere. Upravo stoga najčešće se za Izraelovu

povijest govori i kao o svetoj povijesti. Primjetili smo već da je u svojoj najranijoj povijesti

Izrael nastao kao sakralna plemenska konfederacija. U razdoblju Sudaca ovaj oblik

uređenja najčešće se naziva, amfiktionija. U okvirima ovakve federacije plemena vjerske

tradicije i sakralno-religijske institucije zauzimaju normativnu formu. Naime, ovdje treba

odmah napomenuti da ono što je sakralno u Izraelovoj povijesti nije izraslo iz razvoja

tribalne zajednice, naprotiv vjera je zapravo glavni konstitutivni element nastanka i razvoja

16

de Sola Pool (ed), The Haggadah of the Passover, str.51; cf. J.Muilenburg, The Way of Israel, str.44f. “In every generation one must

look upon himself as if he personally had come forth from Egypt…”

1

6

Uvod u Stari zavjet

D. Berković

konfederacije. Već je i sama amfiktionijska zajednica zapravo sakralna zajednica 17

, a Savez

s Jahvom zapravo je stvorio nacionalni Izrael. Prema tome vjera Izraela nužno treba biti

jedna od stožernih tema povijesti Izraela.

Osim pod sintagmom ‘vjera otaca’ Abraham, Izaka i Jakova, ovaj religijski sklop

često se naziva i ‘Mojsijeva vjera’. Neka od razlika među ovima je u toliko što je ‘vjera

otaca’ onaj primitivni začetni oblik židovske vjere, dok kasniji izraz ‘Mojsijeva vjera’ u sebi

sadrži ne samo religijski jasnije oblikovane etičke elemente, nego i uznapredovali nacionalni

i etnički element. Osim toga u vrijeme Mojsija i Izlaska, a za razliku od razdoblja ‘otaca’,

Jahvizam je ne samo uznapredovali monoteizam već se, u razdoblju monarhije i Izraelovih

proroka, oblikuje kao isključivi monoteizam.

Razdoblje ujedinjenog kraljevstva

Uspostava monarhije (1Sam 8). Vanjski neprijatelj, filistejska prijetnja vjerojatno je

glavni razlog toj težnji za uspostavom monarhijskog sustava u Izraelu. Labava konfederacija

izraelskih plemena više se ne može nositi sa trajnom Filistejskom prijetnjom. Filistejci iako

ne baš mnogobrojni narod i velika nacija, bili su nagalašeno ratnički narod, vojnički su bili

dobro obučeni i izvanredno organizirani, uz to sa korištenjem napredne vojne tehnologije.18

Nasuprot tome Izraelci su bili vojno vrlo slabo opremljeni i još slabije obučeni. Osim

toga teritorijalno nisu bili učvršćeni. Pleme Danovo čak još nije bilo niti dio

međuplemenske zajednice, cf. Suci 18:1f. Prema tome za izraelska plemena Filistejci nisu

bili samo vojna opasnost nego su postali prijetnja cjelokupnog opstanka Izraelaca. Izraelci

su bili prisiljeni da se drugačije i bolje organiziraju.

Vox populi i Vox Dei. “Daj nam kralja da nam vlada.Poslušaj glas naroda” (8:6-7)

Prvi kraljevi ujedinjenog kraljevstva Izraela

Šaul. Tragični kralj Šaul. Sudbinska tragika Šaulove vladavine očituje se u njegovu

paradigmatsku otuđenje od dvije osobe – Samuela s jedne strane, koji predstavlja sada već

prošli sustav sudaca i konfederacije i Davida kao paradigmu novog nadolazećeg sustava, s

druge. Postepeno i pod pritiskom novih političkih uvjeta Samuelovo doba nestaje. David će

predstavljati nadolazeće razdoblje novog ujedinjenja Izraela. U međuvremenu, Šaulov izbor

za kralja primarno se oslanja na njegovu pobjedu nad Amoncima (1Sam 11). Ali unatoč

dokazane odvažnosti i kasnijih uspjeha Šaul je ostaje uklješten usred tranizicijske krize.19

U

17

učestale formulacije za Izraela, kao što su “izraelska zajednica” , “sinovi Izraelovi” (eg. Lev 16:17, Br 14…etc) zapravo su u osnovi

skaralni titular izraelskog naroda. 18

vidi Knjiga Sudaca i ‘amfiktionijsko’ uređenje Izraelskih plemena. Ustroj filistejske države predvodila je vojna aristokracija. Opis

njihove ratne moći i vojne tehnologije zorno je prikazan i u biblijskom tekstu, 1Sam 17:5-7, 1Sam 21:9 19

1Sam 14:47-48; za usporedbu treba uzeti Davidovu poemu i tužaljku nakon pogibije kralja Šaula, 2Sam 1:17-27

1

7

Uvod u Stari zavjet

D. Berković

povijesnom pogledu Šaulova se tragika nalazi u tome što ga stari amfiktionijski sustav ne

može više prihvatiti, a u novi još sasvim ne može ući. Šaulov pad kod Gilboe (1Sam 28;31).

David. Nakon potpunog Šaulovog sloma, Izrael je iznova bio okupiran od Filistejaca

kao i prije Šaulova kraljevanja. Njegov sin Išbaal (2Sam 2.8-11) nasljeđuje oca u Izraelu.

David je bio pomazan za kralja ipak samo “nad domom Judinim” u Hebronu (2Sam 2:1).20

Politička previranja između Davida i kuće Šaulove se nastavljaju. Neprijateljstva vladaju

između između Izraela i Jude, “Davidovih četa” i Abnera (2 Sam 2:12-17). “Rat između

Šaulove kuće i Davidove kuće potrajao je još dugo vremena, ali je David sve više jačao, a

Šaulova kuća postajala sve slabija” (2 Sam 3:1).

U vrijeme ovih unutrašnjih nemira, napetosti i previranja, Filistejci, čini se, nisu imali

potrebe napadati Izraelce. Osim toga sasvim je moguće da su u Davidu imali neku vrstu

vazala. Uz jačanje Davidove kuće i rastuće napetosti na Izraelskoj strani između Abnera i

Išbaala (“Dok je trajao rat između Šaulove kuće i Davidove kuće, Abner je malo-pomalo

prisvajao svu vlast u Šaulovoj kući”, 2 Sam 3:6-11), pripravlja se teren za ujedinjenje

Izraela i Jude u jedinstveno kraljevstvo (2 Sam 5:1-16). Nakon ujedinjenja i postavljanja

Davida za kralja ujedinjenog kraljevstva (2 Sam 5:1-3), David poduzima presudan a

politički prvoklasni potez osvojivši Jeruzalem kao svoju prjestolnicu (“David se nastani u

tvrđavi i prozva je Davidov grad” (2 Sam 5:9). Slijedeći Davidov potez u okviru

centralizacije i učvršćenja kraljevstva bila je i vjerska centralizacija (2 Sam 6-7). Sve je ovo

jačanje Davida i Izraela, dakako da je uznemirilo probudilo animozitet sa strane Filistejaca

21.

Salomon. Prijenos kraljevske vlasti sa oca Davida na sina Salomona nije protekao bez

napetosti. Iako je David, čini se, obećao svojoj ženi Bat-Šebi majci Salomona, da će upravo

on Salomon biti kraljem, Adonija, jedan od Davidovih sinova (cf. 2 Sam 3:4) pokrenuo je

svoju kampanju (1Kr 1:5). Na to David odlučno postavlja sina Salomona za kralja (1 Kr

1:28-40). Mada je narod pri njegovu ustoličenju uzvikivao “Živio kralj Salomon” (1 Kr

1:39), za Izrael sada u potpunosti prestaje razdoblje karizmatskih pomazanika i narodnih

vođa iz razdoblja Sudaca. Salomonova je veličina iskazana u mudrosti (?) u vođenju

kraljevstva.22

Istovremeno kralj salomon će pokazati potpunu obnevidjelost u nekim drugim

područjima što će u konačnici dovesti do raspada ujedinjenog Izraela. Time će Salamon

zapravo rastočiti sve što je njegov otac David ‘ujedinitelj’ uspio sastaviti.

20

Abner, nekad Šaulov vojskovođa, zapravo samo koristi Išbaala. 21

2 Sam 5:17 22

1Kr 3:4-9; valja primjetiti da je Salomon izričito tražio ‘političku mudrost’ – “ja sam još sasvim mlad, te još ne znam vladati…Podaj

svome sluzi pronicavo srce da može suditi tvom narodu” (3:9). Iako se u popularnom gledanju salomona vidi kao ‘mudraca’, valja znati da

će u budućnosti najveći dio mudrosne tradicije kralj Salomon zapraavo ‘uvoziti’ iz prijateljskih i osvojenih naroda i tradicija.

1

8

Uvod u Stari zavjet

D. Berković

U mnogočemu Salomon je zapravo bio prava suprotnost svome ocu Davidu, dok je

David zapravo bio (još uvijek karizmatski) ratnik koji se kroz trnje uspeo od pastira do

kralja, Salomono je rođen na dvoru i zapravo jedino poznaje život palače i udobnosti te

zapravo vlada snagom despota. Njegova je pak bila spretnost političara koji mudro održava

snagu Izraela.23

On beskrupulozno uklanja unutrašnje političke neprijatelje, rješava dvorske

intrige po kratkom postupku (uklanjanje svoga brata Adonije, 1Kr 2:13-25, Šimeja Šaulova

sina, 1Kr 2:36f). Tako ojačava svoj položaj:“Tako se učvrstilo kraljevstvo u ruci

Salomonovoj”, 1Kr 2:46b).

Jeruzalem. U političkom smislu kao izraelska kraljevska prijestolnica, a još više za

vjerski život Izraela, Jeruzalem označava najjaču kohezionu snagu Izraelaca. Prastara

povijest grada seže do Salema, po izvještaju Post 14,18 Melkizedek je bio kralj Šalema;

potom dolazi u ruke Kanaanskog plemena Jebusejaca u čijim je rukama sve do Davidova

osvajanja i utvrđivanja Jeruzalema kao prijestolnice ujedinjenog kraljevstva Izraela (2Sam

5). Jeruzalem je u vrijeme izraelskog osvajanja 'obećane zemlje' bio tek jedno od sela u

okolici dvanaest gradova koje su osvojili 'sinovi Banjaminovi' (Još 18,28). pa je neki Levit

stao prenočiti u 'Jebusu to jest Jeruzalem' (Suci 19,10). U vrijeme izraelskih osvajanja

Palestine, Jeruzalem je bio dio konfederacije 5 amorejskih kraljeva i plemena. Gradom je

tada vladao neki Adoni-Sedek, 'jeruzalemski kralj' (Suci 10,1-5).

Tek kasnije u vrijeme kada David, kralj, osvaja Jeruzalem iz ruku Jebusejaca, ta se

lokacija naziva Sion ili 'Sionska tvrđava', smještena ponad potoka Gihon.Jeruzalem će se

potom nazivati i 'Davidov grad' (2Sam 5,7). Tvrđavu Sion ne bi trebalo ipak smatrati samo

kao neku kompaktnu utvrđenu građevinu. Više je to riječ o strateško postavljenom brijegu

sa okruženjem i zaseocima na takvom uzdignutom položaju.24

Sion se stoga redovito i

naizmjence koristi sa nazivima, Jeruzalem i 'Davidov grad'. Pisac knjige Kraljeva

objašnjava da je kralj Salomon pri prijenosu Kovčega Saveza u novoizgrađeni Hram sazvao

'sve starješine Izraelove, sve knezove plemenske i glavare obitelji, da se prenese Kovčeg

saveza Jahvina iz grada, Davidova grada, to jest sa Siona' (1Kr 8,1). Mnogi tekstovi

Psalama, posvjedočiti će da će naziv Sion kasnije zahvaćati i šire područje na kojem je

sazidan Hram (Ps 48,2; 84,7), 'Sjeti se zajednice koju si davno stekao, plemena koja namače

kao svoju baštinu i brda Siona gdje si Šator svoj udario' (74,2).

23

1 Kr 2: 12 “salomon sjede na prijestolje Davida, svoga oca, i njegova se vlast veoma učvrsti” 24

IDB, vol.4, str.959

1

9

Uvod u Stari zavjet

D. Berković

Raspad ujedinjenog kraljevstva

Ujedinjeno i snažno kraljevstvo Izraela podijelit će se na dva dijela i dva jedno od

drugog nezavisna kraljevstva, na sjeverno (Izrael) i južno (Judeja). Što su sve bili razlozi

raspadu ujedinjenog kraljevstva?

Ujedinjeno se kraljevstvo dijeli 922 BC (1Kr 12). Neposredni razlog raspadu

kraljevstva prije svega nesmiljeni je režim kralja Salamona. Nakon smrti snažnoga kralja

(1Kr 12:4) svih opterećenja i teški jaram koja (1Kr 12,4; 12,9) koji je na svoj narod postavio

kralja Salomon izazivaju reakciju. Ipak ono što je u korjenu ovog raspada jest vjerska

nevjernost Salomona, “istrgnut ću kraljevstvo iz ruke Salomonove”(1Kr 11:31b). Osim toga

postoje povijesne tenzije među plemenima još iz vremena kraljevanja Davida. Primjerice,

netrpeljivost i sukobi između plemena Benjamina i Jude, već dulje stvarali su probleme

(2Sam 19-20). No, ove pobune i težnje prema neovisnosti pojedinih plemena uglavnom su

uspješno suzbijali kraljevi David i Salomon.25

Roboam i Jeroboam. Ali sada, Roboam, sin pokojnoga kralja Salomona, umjesto da

smanji već postojeće tenzije, on bahato želi još “otežati jaram” (12:11). Nekako

istovremeno, Salamonov upravitelj dvora Jeroboam, još se za života Salamona urotio protiv

kralja (1Kr 11,26 i dalje). Sada otcjepljuje deset ‘sjevernih’ izraelskih plemena u kraljevstvo

‘Izrael’, sa središtem u Šekemu.26

Tenzije i pobune koje su ključale još za Salomonova

života, prisilile su Jeroboama na bijeg “u Egipat k Šišaku”(1Kr 11:40, cf. Hoš 7:11, 9:3).

Očito se, Jeroboam, na poziv, vratio iz Egipta u presudnom trenutku i nakon smrti kralja

Salomona (1Kr 12:20, cf. 2Ljet 10:1-4).

Važno je ovdje primjetiti, obzirom na preostali tekst Starog zavjeta, da se u

starozavjetnom tekstu, osobito u proročkoj literaturi, sjeverno kraljevstvo, dakle Izrael,

često naziva i ‘Efrajim’, po tome što su upravo Jeroboamovi korijeni u plemenu Efrajimovu.

To posebno naglašava prorok Hošea: “Što za tebe mogu učiniti, Efrajime?” ili “ ja sam

Efrajima hodati učio držeći ga za ruke njegove”(6,4; 11,3).

Uz Salomonovog sina, Roboama, staju samo dva od 12 izraelskih plemena, Juda i

Benjamin(12:20b-21). Ova dva plemena tvore kraljevstvo ‘Judeje’ sa sjedištem u

Jeruzalemu „Davidovu gradu“. Nastavljanje Davidove kraljevske loze poznato je i pod

imenom“dom Davidov”. Neobično je da Roboam uz svu vojnu i ekonomsku infrastrukturu

koju mu je ostavio otac Salomon, nije bio u stanju održati, makar i silom, ujedinjeno

25

tipičan je obrazac pobuna Šebe iz Benjaminova plemena protiv kralja Davida, 2 Sam 20:1f “Mi nemamo udjela na Davidu”, cf. 1Kr

12:16. Potom i Jeroboamova buna u vrijeme Salomona (1Kr 11, 2Ljet 10:1-4) 26

Šekem; značaj ovoga mjesta u izraelskoj povijesti ne može biti prenaglašen a o otme svjedoče svi događaji koji vežu Izrael uz

Abrahama i prvi oltar Jahvi (Post 12:6), uz Jakova i njegov prvi vlastiti posjed (Post 33:18), uz Jošuu i utemeljenje prve izraelske

plemenske konfederacije (Još 24)

2

0

Uvod u Stari zavjet

D. Berković

kraljevstvo. No, evidentno je i to da je Roboamu i Judinu kraljevstvu vojno prijetila i

obnovljena velesila Egipat (2Ljet 11:5-12; 1Kr 12:21)27

. Vrlo je vjerojatno postojao i savez

Jeroboama (Izraela) i Egipta, još od vremena Salomona. U vrijeme kada je Jeroboam

prebjegao u Egipat kao politički disident. Faraon Šišak, da bi ojačao Egipat, aktivno je

primjenjivao znano načelo: ‘zavadi pa vladaj’. Davao je političke azile mnogim političkim

prebjezima iz susjednih naroda i kraljevstava. U usponu egipatske moći pod vodstvom tog

faraona, osim u biblijskom tekstu (1Kr 14:25), postoji i znamenita Lista hrama Karnaka.28

U toj su listi spomenute sve zemlje koje je Šišak savladao. Usporedno sa vjerskim padom

Jeroboama u sjevernom kraljevstvu (1Kr 12,26), i Roboam u Judeji napušta Jahvin zakon,

što je rezultiralo gubitkom Jahvine potpore i osvajanje egipćana pod vodstvom faraona

Šiška. Ovdje se započinju i aktivnosti proroka nasuprot kraljevom vjerskom otpadu, prorok

Šemaja dolazi kralju Roboamu sa slijedećom porukom: „Ovako veli Jahve: 'Vi ste ostavili

mene, pa i ja ostavljam vas u ruke Šišaku” (2 Ljet 12,5).

Mnogo kasnije slijedi propast i sjevernog i južnog kraljevstva, te izgon Židova u

Babilon, i to prvo: (a) pad Samarije, propast sjevernog kraljevstva (Izrael)(721), a potom i

pad Jeruzalema, i propast južnog kraljevstva (Judeja)(587).

Posljedice raspada

Povijesne, nacionalne i vjerske posljedice raspada ujedinjenog kraljevstva. Osim

političkog raskola iznutra i kompleksnih ekonomskih, političkih i vojnih posljedica,

vjerojatno jedan od najpresudnijih posljedica za budućnost izraelskog naroda u cjelini je

vjerski rasap, a kako povijest potvrđuje, za nestabilne političke i nacionalne prilike najbolji

je lijek uporaba religije kao kohezivnog sredstva. U tom pogledu, oba ova kraljevstva, mada

ipak više Izrael (sjeverno kraljevstvo), raznoraznim vjerskim lutanjima i uspostavom

religijskih središta nastoje očuvati nacionalnu i političku egzistenciju. To će se dakako

pokazati i opet presudnim, i to za obje kraljevske kuće, sve Židove i tadašnja židovska

plemena.

Na jugu Roboam potpuno se posvećuje pripremanju obrane od Egipta. Na sjeveru pod

Jeroboamom presudna je bila njegova bogohulna odluka: “Sad bi se kraljevstvo moglo

vratiti domu Davidovu. Ako ovaj narod bude nastavio uzlaziti u Dom Jahvin u Jeruzalemu“.

Nakon savjetovanja sa svojim savjetnicima,”Pošto se kralj posavjetovao, načini dva zlatna

teleta i reče narodu: ‘Dosta ste uzlazili u Jeruzalem! Evo, Izraele, tvoga boga koji te izveo

27

već za vrijeme vladavine faraona Mernepta, u razdoblju XIX dinastije (1224-1211) Egipat ozbiljno oslabio uslijed unutrašnjih spletki,

tek je nakon skoro 3 stoljeća sada u periodu raspada Izraela na dva kraljevstva, u to vrijeme faraon Šišak (Šešonk?), sada XXII dinastija,

(engl.Shishak), Egipat ponovno ojačao u regionalnu velesilu. 28

Karnakova Lista dostupna i vidljiva je u današnjem Luksoru.

2

1

Uvod u Stari zavjet

D. Berković

iz zemlje egipatske” (12:26-33). Takvom vjerskom reformom Jeroboam namjerava ojačati

kraljevstvo u Izraelu. Jasno je da Jeroboam smatra kako za osnaženje i očuvanje kraljevstva

nije dovoljna samo vojna sila nego i vjerska konsolidacija naroda, pa makar to bilo i na

sasvim neispravnim osnovama. Nekada je kralj David za ujedinjenje i jakost kraljevstva

potražio u postavljanju jedinstvenog vjerskog temelja prenijevši Kovčeg Saveza u

Jeruzalem (2 Sam 6-7). Jeroboam smatra da će sličnom gestom ojačati svoje kraljevstvo

vjerskom homogenizacijom.

Pokazati će se ponovno kako ja za Židove povijest Izraela, oduvijek povijest osim one

sekularne, bila neodvojiva od vjerske. Tako da se njihova povijest ne može gledati kao

jedno ili drugo, već usko i neodvojivo povezano. U tom smo smislu govorili o tzv. 'svetoj

povijesti'.

Egzil i postegzilno razdoblje

Babilonsko izgnanstvo. Biblijski opisi ovog povijesnog razdoblja Izraela, iznimno

vjerno prikazani su kao navješataj u svojem tadanjem globalnom kontekstu u tekstovima

proroka. Osobito u tekstovima proroka osmoga stoljeća (usp. Tabela Kraljevi i proroci).

Prikaz života i stanja Židova u Babilonu izvrsno su prikazani u knjizi Danijela, gdje se osim

položaja Židova, izvrsno prikazuju tendencije tadašnje globalizacije u svim segmentima, od

kulturalnog, do vjerskog i tehnološkog.

Postegzilno razdoblje. Problemi povratka i obnove zorno se prikazuju u knjigama

Ezre i Nehemije. Problemi s kojima se Židovi suočavaju nakon Povratka pokazali su se vrlo

složeni. U nekim aspektima ponovno ravni samom fizičkom opstanku naroda. Kako opstati

bez ikakvih 'državnih' okvira, neke zadane društveno političke i vjerske forme postaje

ozbiljnim problemom re-organizacije. Kao naroda i Izraela kao nekakve i eventualne

buduće države, ipak sada nakon povratka iz Babilona praktički su bez ikakvih institucija.

Pad Jeruzalema (587) u cjelosti je razrušio sve institucijske aspekte židovske zajednice.

Kako u takvoj situaciji opstati i održati se. Narod bez nacionalnih institucija i zemljopisno-

političkih granica je narod (u svojoj zemlji) bez države. Povratak stoga postaje i

nepoznanica u redefiniranju nacionalnog i vjerskog identiteta. Pokazati će se kao problem

podvojenost židovske zajednice i u vjerskom pogledu, i to u odnosu na onaj dio te zajednice

koji je bio u Babilonu i onaj manji dio koji je sve to vrijeme ipak preostao u Jeruzalemu.

Samarijanci i Židovi

2

2

Uvod u Stari zavjet

D. Berković

U proučavanju povijesti biblijskog teksta važno mjesto ima Samarijanski Pentateuh.29

Osim svoje vrijednosti za literarnu povijest teksta Staroga zavjeta i osobito starog

hebrejskog pisma, Samarijansko Petoknjižje svjedoči i o vjerskom razdoru između Židova i

Samarijanaca. Ovaj vjerski razlaz između Židova i Samarijanaca, kako znamo, prelazi

granice Starog zavjeta i nalazimo ga višestruko prikazano u Novom zavjetu. Indikativno je

napomenuto da je Isus putujući između Judeje i Galileje „morao proći kroz Samariju“(Lk

17,11). U Ivanovom evanđelju (Iv 4) slijedi pripovijest o Isusovu susretu sa Samarijankom,

na što su se njegovi učenici čudili, jer Židovi se „ne druže sa Samarijancima“ (4,9).

Animozitet između Židova i Samarijanaca iskazana je i negostoljubivošću prema Isusu i

njegovoj skupini na njihovu putu prema Jeruzalemu, kada im nisu htjeli pružiti konačište i

gostoprimstvo, „dođoše u jedno samarijansko mjesto da mu priprave gdje će prenoćiti. Ali

ga ne primiše, jer je bio na putu u Jeruzalem” (Lk 9,52). U vrijeme rasta rane kršćanske

crkve, Isusovi apostoli ostali su zatečeni kad je „ Samarija primila Božju riječ” (Dj 8,14).

U čemu se sastoji povijest ovih animoziteta i razlozi razlaza između Židova i

Samarijanaca? Tko su uopće ti Samarijanci? Povijest toga započinje u vrijeme povratka i

povratnika Židova iz Babilona. Obnavljanju razrušenog Jeruzalema pristupa skupina

sačinjena od civilnih i vjerskih upravitelja, prije svega Ezra, Nehemija, Zerubabel.

Dva su povoda sukoba i animoziteta između Židova i Smarijanaca. Jedan razlog je u

tome što su oni koji su se nudili za pomoć, Ezri i Nehemiji, pri obnovi jeruzalemskih zidina

bili drugih nacionalnosti koji su kolonizirali Jeruzalem i okolicu, u vrijeme židovskog

izgnanstva u Babilonu. Mada je isto tako vjerojatno da su i oni Židovi koji su preostali u

Jeruzalemu, a sada se ponudili za pomoć u obnoviteljsakom projektu bili ne prihvaćeni od

Židova povratnika. Raskol između izgnanih Židova i onih koji su u Jeruzalemu preostali

trajao je još u vrijeme babilonskog izgnanstva, između onih koji su bili daleko i onih koji su

(ostali) blizu (usp.Iz 57,19). O tome svjedoče i proroci, osobito prorok Jeremija. Ovi

starosjedioci u Jeruzalemu, najvjerojatnije sastavljeni od došljaka i naseljenika, ali i Židova,

željeli su učestvovati u izgradnji Jeruzalema. Svoju su želju izrazili voditeljima Židova

povratnika iz Babilona: “dođoše k Zerubabelu i k obiteljskim glavarima i zatražiše od

njih:“Htjeli bismo zidati s vama; štujemo vašega Boga isto kao i vi, i žrtvujemo od danâ

asirskoga kralja Esar Hadona, koji nas je ovamo doveo” (Ezr 4,2). Stoga je i vjerojatno da

su Židovi iz Samarije u neku ruku bili opozicija svojim sunarodnjacima-povratnicima iz

Babilona.30

Kao rezultat ovog raskola Samarijanci su za svoje svetište odabrali goru

29

najraniji primjerci Samarijanskog Petoknjižja nalaze se u Izraelu u Nablusu, nekada Šekem, gdje se čuva od malobrojne zajednice

Samarijanaca. Vidi: Wolf,H. “An Introduction to the OT Pentateuch”, 40 30

cf. IDB, vol.4, p.192

2

3

Uvod u Stari zavjet

D. Berković

Gerizim, blizu Šekema. Po nekim kasnijim izvještajima oni su tamo sagradili i svoj hram.31

Brdo Gerizim značajan je i za Židove, obzirom da je to lokacija sa koje je Židovima trebalo

blagosloviti, pri njihovu ulasku, u Božju zemlju obećanja: “I kad te uvede Gospodin, Bog

tvoj, u zemlju u koju ideš, da je zaposjedneš, tada izreci blagoslov na gori Gerizimu, a

prokletstvo na gori Ebalu!” (Pnz 11,29).32

O raskolu i rasapu između Židova povratnika i

Smarijanskih Židova, izvještava i Nehemija, osim neprihvatljivih brakova (Neh 13), kod

Nehemije možda postoje i neke aluzije na novi vjerski samaritanski pokret (13,28).

Drugi je razlog razlaza između Židova povratnika i onih preostalih u Jeruzalemu,

određeni strah da bi ovi Židovi iz Babilona, svojom obnovom mogli biti potencijalnom

političkom prijetnjom. Nekom svojom političkom autonomijom u carstvu postati imperium

in imperio. Stoga su promatrači i starosjedioci, gledajući na njihov elan u obnovi i

entuzijazam, kao i isključivost u obnavljanju Jeruzalema, zaključili: “Što radite ovdje?

Hoćete li se pobuniti protiv kralja?” (Neh 2,19-20). Sve ovo razjarilo je predstavnika

‘domaćih Židova’, pod vodstvom izvjesnog Sanbalata, da nastoje osujetiti obnovu

Jeruzalema (Neh 3,33-38).

Rabinizam

Ovo je i vrijeme zaključenja i prihvaćanja kanona Staroga zavjeta, te za svekoliku

daljnju povijest Židova i židovstva, nastanak i razvoj rabinizma.33

S počecima ranog

Judaizma sve se jasnije i snažnije očituje sprega i preklapanje vjerskog i etničkog elemnta u

identitetu Židova. Sve jasnije odvajanje svega židovskoga od onoga što je od 'gojima'

(pogana), svih nežidovskih naroda i kultura.

Intertestamentalno razdoblje

Intertestamentalno razdoblje izrazito označava utjecaj helenističke kulture. Povijesno

politički to je razdoblje uspona i pada Makedonske dinastije, oca i sina, Filipa i Aleksandra.

Uspostavom, a kasnije i padom carstva Aleksandra Makedonskog (323) otvaraju se na Istok

vrata helenističkoj kulturi. Nastanak i novih imperijalnih dinastija i vladara koje nisu bile

posebno sklone Židovima, tako antisemitizam pušta svoje povijesno korijenje, zorno

opisano u knjizi Estere. Na tadanju svjetsku scenu uspinju se dvije dinastije: Ptolomejskih

kraljeva (u Egiptu) i dinastija Seleukovića (Sirija i Mezopotamija). Granice između ova dva

imperija, tijekom 300 i 200 god. razgraničavaju se kod Tira u južnoj Siriji.

31

o tome izvještava Joseip Flavije u svojim „Starinama“ (Antiq. XI.viii.4) 32

cf. Pnz 27,12 33

B.Otzen, Judaism in Antiquity (JSOT, 1990), L.Roth, Judaism: a portrait (Faber and Faber, 1960)

2

4

Uvod u Stari zavjet

D. Berković

Palestinom vladaju egipatski Ptolomejevići. U pogledu biblijskog teksta opisi ovoga

razdoblja opisivani su u knjigama Makabejaca. U vrijeme Ptolomejske vladavine

Palestinom, Židovima nije postavljen civilni židovski upravitelj, već glavnu riječ ima veliki

svečenik. Ovaj je po svome pravu, ex officio, predsjedavajući Velikom vijeću ili Vijeću

starješina. Veliki je svećenik u to vrijeme i predstavnik Židova pri Ptolomejskom kralju.

Razdoblje Rima, rimske vlasti i uspon tog carstva ujedno označava i početak

biblijskog novozavjetnog razdoblja.

2

5

Uvod u Stari zavjet

D. Berković

3. TEKSTUALNI PROBLEMI

Nazivlje i raspored

Obzirom da je tekst SZ integralni tekst kršćanske Biblije, razumljivo i uobičajeno mi

smo prihvatili nazivlje i terminologiju u raspodjelu na tzv. 'Stari zavjet' i 'Novi zavjet'.

Dakako, u hebrejskoj Bibliji Židovstva postoji samo jedan 'Savez', pa se Sveto pismo i ne

naziva 'Stari zavjet'. Zapravo, sasavim neovisno od termina 'stari' ili 'novi' - hebrejska

Biblija u svom nazivu i naslovu uopće niti ne koristi naziv 'zavjet' ili 'savez'.34

Naziv

hebrejske Biblije, kanonskih spisa jest TNK (TaNaK) što je skračenica od Torah ili Zakon

(Petoknjižje), sačinjen od prvih pet knjiga 'Mojsijevih' (T), potom Nebiim ili Proroci (N) i

konačno Ketubim ili Spisi (K). U prvim godinama, unutar Palestinskog Židovstva, još je

varirao ukupan broj SZ knjiga. Između 22 i 24 knjige. Naime, u to vrijeme 1 i 2 Samuelova

knjiga i 1 i 2 Kraljevima računale su se kao dvije knjige; dvanaest Malih proroka kao jedna

knjiga; Ezra iNehemija, kao jedna knjiga; 1 i 2 Ljetopisa kao jedna knjiga...

Naslovi pojedinih knjiga Petoknjižja. Nazivlje pojedinih starozavjetnih knjiga

razlikuje se od Kršćanskih naslova tih knjiga. Naslovi pojedinačnih knjiga u Tori

(Petoknjižju) slijede pravilo po kojem se svaka knjiga Petoknjižja imenuje slijedeći početne

riječi početne rečenice kojima se otvara prvo poglavlje pojedine knjige ! Knjiga Postanka,

u Tori po svojim početnim riječima otvaranja nosi naziv „U početku” (heb. ‘Berešit’);

biblijska knjiga Izlazak zvati će se „Evo imena“ (heb. ‘Weeleh š

emot’) ili jednostavno

'Šemot'; knjiga Levitskog zakonika ima ime „Pozva Jahve“ (heb. ‘Wayiqera'); naziv

knjige Brojeva je „U pustinji“ (heb. ‘Wayedaber’); i konačno posljednja knjiga Petoknjižja

Ponovljeni zakon nosi naziv „Evo riječi“ (heb. ‘Eleh hadebbarim’).

Podjela teksta

Kršćanska Biblija. Između Kršćanske i hebrejske Biblije 'Staroga zavjeta', postoje i

razlike i unutrašnjoj podijeli teksta. Tekst Kršćanske Biblije podjeljen je na stihove i

poglavlja izvršen je tek u 16 st. Kršćanska podjela na poglavlja i stihove izvršena je mnogo

kasnije od hebrejske izvorne raspodjele TNK-a. Na stihove (retke) Stari zavjet je podjeljen

tek 1547 god, a kasnije 1571 god i na poglavlja.

Sedarim

Podjela hebrejskog teksta pripravljena za bogoslužno korištenje u sinagogi i usklađena

javnom liturgijskom čitanju. Podjela je izvršena na sekcije (odlomke). Jedan takav odlomak

34

treba imati na umu i uzeti u obzir terminološke razlike u odnosu na naziv - 'savez' i/ili 'zavjet' – pojmovi koji nisu istovjetni i ne mogu

se naizmjence koristiti.

2

6

Uvod u Stari zavjet

D. Berković

pripravljen za čitanje u sinagogi zove se - 'seder' (pl. Sedarim). 35

Izraz 'seder-čitanje'

najčešće se odnosi na čitanje odlomka iz Tore, ali naskoro je uključivalo i i dodatno čitanje

iz Proroka, ili haftara.36

Cjelokupni tekst TNK-a podijeljen je na 154 sedarima (odlomaka)

prilagođenima za godišnja čitanja u Sinangogi. Takav raspored je sačinjen za razdoblje od

tri godine ili od 175 sedarima, za tri i pol godišnje čitanje. Babilonski liturgijski red odredio

je 48-54 čitanja određenih za jednu godinu.

Homilije, ili propovijedi, grupirale su se u dvije skupine – proema i yelammedenu. Za

proemu (uvodno razmatranje) koristio bi se biblijski tekst koji nije bio dio sedera ili haftare.

Yelammedenu poziv je na pouku (yelammedenu rabbenu).37

Takve homilije slijedile su

određeni sustav povezivanja biblijskih tekstova, pa se zove haruzin (nizanje).38

Tekst i predaja

Ketib i Qere

Tekst kao sveta knjiga je onaj koji pred nama dolazi kao napisan,“ketibh”, ili naglas

čitan,“qere”. To su slučajevi, gdje je grafijski jedno zapisano a drugo se čita. Tipičan je

primjer pisanje i izgovaranje Božjega imena. U u pisanom obliku imamo, “Yahweh”, a

naglas čitamo “Adonay” (= Gospod(in).

Soferim

Knjigovođe teksta, dakle, oni koji su na minuciozan način osiguravali da se tekst

prepisuje i prenosi bez imalo izmjena ili eventualnih prepisivačkih grešaka (?) nazivali su se

'soferim'.

Masora

Hebrejski tekst SZ nazivlje se i “masoretski tekst” po židovskim stručnjacima teksta i

autorima vokaliziranog teksta - “masoreti” ( a.d.500-1000). Obzirom da je izvorni hebrejski

tekst konsonantni, 'masoreti', nastavljači 'sopherima' koji, kao ni ovi, ne vrše nikakve

intervencije u tekst, konsonantima su samo dodavali vokale. Dakle, njihov je jedini zadatak

bio vokalizirati postojeći konsonantni tekst.

35

rd,sñe red, uređenje 36

pri odabiru teksta za haftaru, odabirao se onaj tekst koji je na ovaj ili onaj način navezan na čitanje iz Tore 37

dm;l' poučiti 38

usp.Bowker J. The Targums and Rabinic Literature

2

7

Uvod u Stari zavjet

D. Berković

4. POVIJEST KANONA STAROG ZAVJETA

Nastanak kanona SZ.

Židovstvo, uz sve unutrašnje raznolikosti, u temeljima ujedinjuje i veže odnos prema

Tori. Kroz povijesna previranja koja su Židove i Židovstvo dotakli i izvan i iznutra,

Danijelova knjiga označava završetak razdoblje Starog zavjeta. Ovime započinje

intertestamentalni period, sve do pojave Kršćanstva.

Sukobi i agresija. Unutar Židovstva u tom su razdoblju razna strančarenja i razne

struje uzrokovale i raznolike unutrašnje sukobe.39

Sve to vrijeme pojavljuje se i uspinje u

moći carstvo sa središtem u Rimu. Najteži, vanjski, udarac Židovstvu dogodio se upravo u

vrijeme uspona Kršćanstva. Tada su Rimljani tijekom ratnih sukoba sa Židovima razorili

Hram i protjerali većinu Židova u dijasporu (66-70 god).40

Jedan manji dio Židova ostao je

u Palestini. Od više Židovskih stranaka, ovaj udarac je najteže pogodio upravo Saduceje,

koji su više od drugih bili povezani sa Hramom. Farizeji su donekle lakše podnosili ovaj

udarac, utoliko što su više prianjali uz Toru i bogoslužje sinagoge. Na taj su se način nešto

lakše suočavali sa nastalom krizom.

U svemu tome, silom ovih (ne)prilika, nestankom sa lica zemlje i fizičkog središta

Židovstva; stvaraju se novi poticaji da se artikulira i nanovo razmotri položaj Pisma i

kanona. Sve je to potaknuto i određenim strahom da će sada helenistički utjecaji još oslabiti

i zaprijetiti raseljenom Židovstvu i zatrti njihov nacionalni i vjerski identitet. Kao

'kontramjera' uspostavlja se učilište u Jamniji koja naskoro postaje veliko i ugledno središte

Farizejskog Židovstva.41

Nakon višegodišnjih rasprava i razmatranja, različitih uvjeravnja i

mišljenja, god 90 na okupljenoh sinodi Židovski kanon Pisma bio je prihvaćen i zaključen.

Naravno, davno prije ovih godina, temeljni dio kanona Pentateuh (Tora) već je bio

prihvaćen i ustanovljen, umnogome zahvaljujući i djelovanju Ezre,

Kanonske i deuterokanonske knjige.

Prvih stotinu godina, kršćanske ere, Sveto pismo rane Crkve isključivo se sastojalo od

Staroga zavjeta. 'Knjige' Pisma (evanđelja i poslanice) što će se tek nazivati Novi zavjet, već

su bile napisane i završene, uglavnom prije završetka 1 st; ali ne još i autorizirane i

prihvaćene kao 'kanonski komplet'. S tim su spisima (pismima, 'knjigama') pisci 2 st. bili

upoznati i koristili ih u svojim prepiskama. Ovi spisi, budućega Novoga zavjeta, nisu još

imali status biblijskog kanona niti su postojali u takvom obliku.

39

sukobi sa Samarijancima; 128 pr Kr pod vodstvom jednog od Makabejaca (Ivan Hirkanus) osvaja Šekem. 40

'hurban',razorenje i opustošenje Hrama. Biblijski poetski opis prvog hurbana (586): Ps 74:3; Jer 44:2; Neh 2:17 41

utemeljitelj je rabi Johan ben Zakkai

2

8

Uvod u Stari zavjet

D. Berković

Crkva prihvaća Stari zavjet. S druge strane, Židovstvo je, prije Kršćanstva, već imalo

prihvaćen i odobren komplet svojih svetih knjiga. Konačni broj svetih spisa, čime se

'zatvara' kanon Svetog pisma Staroga zavjeta prihvaćen je i odobren na sinodi u Jamniji (90-

100 god).42

U apostolsko vrijeme Stari zavjet je dakle, već postojao. Kršćanska je Crkva to i

takvo Sveto pismo i sama prihvatila. Kada su kršćanski pisci, ranog patrističkog doba citirali

Sv. pisma, to se, dakako, odnosilo na Židovska Sv.pisma.43

U to vrijeme, drugog stoljeća,

bilo je i onih skupina Kršćana koji nisu bili sasvim uvjereni u korištenje ovih Židovskih Sv.

pisama, a bilo je i onih koji su gajili posebno nepovjerenje, kao Marcion i marcioniti. Ipak,

to su bile iznimke a ne pravilo. U pravilu Kršćanstvo je u cjelosti primilo Židovska

Sv.pisma.

Dijaspora i palestinsko Židovstvo

Za židovstvo, iz ranog kršćanskog razdoblja, prihvaćanje Petoknjižja (Tore) nesporno

je i bez nekih osobitih kontroverzi. Što se tiče preostalih knjiga SZ, postojale su razlike u

tretmanu i prihvaćanju. Ove razlike posebno su se očitovale između Židova u Palestini i

onih koji su bili u dijaspori; osobito onih koji su živjeli u središtima kao što je to bila

Aleksandrija.

Između ove dvije skupine Židova postojale su razlike u pogledima na kanon Svetih

pisama TNK-a. Za Židovi dijaspore, govorni jezik bio je grčki. Oni stoga i nisu koristili

hebrejski izvorni tekst nego grčki prijevod SZ. Tako su još jedno vrijeme, na ovaj ili onaj

način u dijelu prihvaćali i neke 'deuterokanonske' (apokrifa) knjige koje su bile dio tog

prijevoda. Prvi kršćani, također SZ hebrejskim izvornim tekstom se nisu koristili, nego su se

služili istim grčkim prijevodom. Prema tome, ono što je uglavnom bilo u opticaju, u tim

područjima, bila je Septuaginta, grčki prijevod hebrejskog teksta SZ. Prijevod Staroga

zavjeta pripravljen još u 3 st pr Kr u Aleksandriji.44

Aleksandrijski kanon

Nedvojbeno je da su Židovi i židovstvo bili podložni okolnostima koje su utjecale na

njih odnosno na razna okruženja u kojima su se nalazili. Palestinski Židovi ostali su, u

kulturalnom, vjerskom i jezičnom pogledu, na ishodištu izvornog Judaizma, dok su Židovi u

dijaspori bili snažno izloženi utjecajima helenističke kulture i jezika. Vjerojatno sve od

razine njihove društvene i kulturne, integracije, pa sve i do moguće asimilacije. U vjerskom

42

to razdoblje kanonizacije je vrijeme u kojem je kompletiran konsonantni hebrejski tekst, gdje su i minuciozni detalji u tekstu bili od

presudne važnosti; velik dio ovoga posla odrađen je zahvaljujući radu Rabbi ben Akibe (55-137) (usp. Wurthwein E. The Text of the Old

Testament) 43

Klement Rimski, Justin.. 44

postoji mišljenje da je Židovstvo dijaspore i prije sinode u Jamnii (90 god) i konačnog utvrđivanja SZ kanona, koristilo i širi krug SZ

(svetih ?) spisa kao neki 'treći' predsinodalni kanon SZ (usp. Sundberg A.C. The Old Testament of the Early Church)

2

9

Uvod u Stari zavjet

D. Berković

i kulturološkom pogledu, za Židove dijaspore, oznaka jednoga takvog integrativnog procesa

bio je za njih i grčki prijevod Staroga zavjeta (LXX). U obje tradicije Židovstva (palestinska

i dijaspora), poredak biblijskih knjiga uvijek je započinjala Torah (Knjige Mojsijeve,

Zakon), pa tako i u LXX.

Daljnji raspored starozavjetnih knjiga u Septuaginti raspoređuje se u skladu sa

literarnom formom i stilom, sadržajem ili autorstvom.45

Uz to LXX će u svoj (potencijalni)

'kanonski komplet knjiga' uključiti i spise koji su nastali u razdoblju od 200 pr Kr do 100

Kr.46

Po tome mnogi su skloni zaključiti da je postojao Starozavjetni kanon aleksndrijskog

kruga. Bez obzira da li je tome tako bilo, u smislu nekog čvrsto određenog Aleksandrijskog

kanona Staroga zavjeta, stoji činjenica da je kršćanska Crkva prihvatila knjige Staroga

zavjeta koje su tradicijski bile prihvaćane od Židova helenističkog podneblja. Postoje ipak

sumnje da je Aleksandrijski kanon kao takav istinski i postojao.47

45

pa nakon Petoknjižja slijede knjige (Povijesne) po formi i stilu...potom su i dalje grupirane kao: 'Mudrosne knjige', 'Proročke

knjige'...etc. 46

1&2 Makabejaca, Tobija, Knjiga Mudrosti. 47

ovo je utoliko i razumljivo obzirom da se Kršćanstvo prilično brzo širilo izvan granica tadašnje Palestine. No postoje i snažne

argumantacije da LXX umnogome ima zapravo i Kršćanske izvore (usp. Carson D.A. & Woodbridge D. Hermenutics, Authority and

Canon, str.308). Osim toga u tome ide i argument da se Filon nigdje u svojim radovima ne poziva na svetopisamsku izvan-kanonsku

literaturu SZ. Također, Origen i Atanazije, aleksandrijski crkveni oci pozivaju se na 22 knjige Staroga zavjeta u skladu sa Židovskim

kanonom.

3

0

Uvod u Stari zavjet

D. Berković

5. LITERARNI PROBLEMI

Tekst i kontekst

Opravdana je učestalost one opaske koja veli kako 'nema teksta bez konteksta'. Pitanje

konteksta složeno je, obzirom da uključuje nekoliko bitnih elemenata koji ga određuju. Prije

svega, kako smo već napomenuli, valja prepoznati neposredni literarni kontekst i literarnu

formu; zatim povijesni (povijesni kontekst) kada, i u koje vrijeme i u kojim povijesnim

uvjetima je neki tekst nastao. Treba prepoznati i društveni okvir (društveni kontekst) nekog

teksta. Nastojati saznati u kojem je društvenom sloju nastao i kome je neki tekst namijenjen.

Povijesni i društveni, literarni ili mitologijski.

Proces nastanka. Put koji neko literarno djelo prijeđe do njegova nastanka i konačnog

oblika u današnje vrijeme umnogome i znatno se razlikuju od načina na koji je nastajao

tekst u drevnome svijetu ili pak u svijetu prije izuma tiskarstva. Razlikuje se i naše poimanje

autorstva i autora kojem se pak pridodaje određeno djelo, knjiga.

Književna vrsta i literarna forma

Važno je prepoznavati i uočavati razlike u naravi teksta koji imamo pred sobom. Po

literarnoj vrsti ili formi. Dakle, da li je neki tekst prozni, poezija ili diskurs 48

. Po literarnoj

vrsti razlikuju se, prozno-narativna djela od pjesničkih. Po literarnoj vrsti teksta i žanru, to

prepoznajemo kao stilistički element.

Baš kao što se i po formi, razlikuju, od recimo, enciklopedijsko-kompilacijskih djela

(tehničke enciklopedije ili suvremeni telefonski imenik). Teško ćemo kompilirati i

oblikovati telefonski imenik u, recimo, pjesničkom stilu (?). Po formi to su mitovi, pučke

pripovijesti 49

, herojske pripovijest ili sage 50

, legende 51

.

Autorstvo

U pitanju je dakako i poimanje autora i autorskog djela. Radi li se, o izvornom djelu

jednog ili skupine autora, ili kompilaciji urednika-sakupljača ili preinakama redaktora. Ovi

odnosi su izričito važni, iako ne uvijek i jednostavni. Suvremeni čovjek, u svemu tome,

zauzima ponešto drugačiju percepciju načina nastanka literarnog djela, od drevnih vremena.

Suvremena popularna percepcija nastanak nekog teksta prati, recimo to tako geometrijskim

48

konverzacije, kraćeg ili dužeg obima. Primjerice, razmjena pozdrava između dvoje ljudi, već je diskurs, koji se eventualno može

proširiti na opširniji dijalog, razgovor ili diskurs jednoga od dvoje govornika. Diskurs, dakle, ima prilično jasno označene granice početka

i kraja., pa je time označen jednom pravilnom progresijom. Mnoga Isusova naučavanja u NZ primjeri su diskursa (usp. Cotterell &

Turner,241) 49

eng. 'folktale', njem. 'Marchen' 50

eng. 'saga'. 51

legende se utoliko razlikuju od herojskih priča (sage) što ove prethodne u sebi imaju jasno izraženi religijski element. To uključuje

priče o svetim i pobožnim ljudima (svećenici, proroci, pravednici), svetim mjestima (svetišta), svetim događanjima (vjerskim

blagdanima). Upravo to da se legende usredotočuju na svete ljude, razlikuje legende od mitova koji se pak usredotočuju na područje

božanstava i bogove. Tako će mnogi drevni grčki mitovi, obzirom da uključuju bogove i ljude, često biti na granici između mita i legende

3

1

Uvod u Stari zavjet

D. Berković

jezikom, linerani obrazac. U tom smislu to je pravocrtno kretanje koje započinje s autorom

izvornog autorskog teksta, pera i papira, pa do završetka takvog djela. Autor, za razliku od

urednika-redaktora, je onaj, koji za svojim pisaćim stolom ispred praznoga papira, s perom

u ruci, u svojoj stvaralačko-spisateljskoj ingenioznosti prazan bijeli papir pretvara u tekst, ili

umjetničko djelo. Radi se dakle o izvornom (znanstvenom ?) djelu. To bi bilo načelo

jednostavne korelacije između (jednoga) autora i njemu pridodanog njegova literarnog

djela.52

U tom je smislu cijeli proces i razvoj pravocrtan (linearan); jedan autor kao

jedinstveni izvor budućem tekstu.

Usmena predaja. Pisanje 'unatrag'. Nastanak mnogih biblijskih tekstova Staroga

zavjeta, svakako ne prati ovaj suvremeni pravocrtni (linearni) obrazac gdje pisac (autor)

sjeda, piše, sve dok ne napiše te oblikuje tekst skoro pa u jednom mahu i dahu. Mnogi

biblijski tekstovi nastali su 'pisanjem unatrag'.

Svetost teksta

Što je to 'sveti tekst' ? U samom nazivu 'Sveto pismo' nalazimo ne samo one teme koje

se odnose na božansko nadahnuće ili nepogrešivost svetopisamskog teksta, kao Riječi

Božje; nego tu nailazimo i na neka druga poimanja svetosti 'svetoga teksta'. Svakako to su

pitanja prijenosa i predaje, ali i nastanka samog teksta koji se percipira ili proglašuje svetim

tekstom. Iako se ovo odnosi na sve religije, ono ipak ima posebno mjesto u sklopu religija

koje se ponekad nazivaju i religijama knjige (judaizam, kršćanstvo, islam). U ovih, a osobito

u judaizmu i islamu, poimanje svetosti teksta usko je povezana i sa izvornim jezikom

(jezicima) 'svetog pisma'. U judaizmu to je dakako hebrejski jezik a u islamu arapski.

Ovdje nam nije namjera baviti se pitanjima božanskog nadahnuća i autoritet

Svetopisamskog teksta kao Riječi Božje. Naš je ovdje interes u pitanjima tretiranja svetog

'pisma' kao svetog teksta u području svetog teksta u smislu – nastanka teksta; prijenosa i

predaje. Svojevrsna lingvistička autorizacija svetopisamskog teksta pripadala bi onom

pismu i jeziku (ili biblijskom prijevoda) a koji se iz ovih ili onih razloga smatrao svetim

'pismom' ili svetim jezikom (lingua sacra). Za razliku od jezika (vernacula) koji se niti u

liturgiji niti u biblijskom tekstu nije mogao prihvatiti. Po takvoj podjeli na 'sveti' i 'govorni'

(kolokvijalni) tekst/jezik – liturgija i bogoslužje mogu korisiti samo onaj tekst, bilo obrednih

knjiga ili svetopisamski tekst koji je prihvaćen kao 'posvećeni' i odabrani.

52

Williams,J.A. „Povijest biblijskih predaja“ (PBP) (Dobra vest, Novi sad, 1984) iako se PBP uglavnom usredotočuje na hermenutičke

problemei načela

3

2

Uvod u Stari zavjet

D. Berković

Poimanje 'svetosti', procesa nastanka i predaje nekog biblijskog teksta i konteksta; sve

su to nezaobilazne teme u proučavanju biblijskog teksta Starog zavjeta u formi kakvoj ga

danas imamo.

Pojam 'svetosti' teksta često karakterizira literalizam, kako u smsilu neokrnjene

cjelovitosti i trajnosti samoga teksta, tako i tretmana i odnošenja prema 'svetom' tekstu, i u

materijalnom pogledu. 53

U poimanje 'svetosti teksta' ulazi tada sam jezik neke predaje ili

božanske objave. Islam tako primjerice prepoznaje arapski jezik kao jedini obredno

prihvatljiv jezik 'svetog Kurana', kao integralni dio kuranske predaje. Već će i sama

glasovna vrijednost tog jezika (foničke vrijednosti) ili same pojedine riječi biti sastavni dio

izvorne božanske kuranske objave. 54

Pojam 'svetog teksta' , osobito u odnosu na tekst Staroga zavjeta, usko je povezan i sa

tradicijama pismoznanaca ili prepisivača biblijskog teksta ('soferim'), a potom kasnije kroz

povijest i sa tradicijom onih koji su izvršili vokalizaciju hebrejskog konsonantnog teksta

('masoreti'). kako se u mnogih tradicija već i sam materijalni tekst ili prijevod 'svetog' teksta

smatra svetim, i u smsilu svoje neokrnjene cjelovitosti i trajnosti.

Prijevodi svetih pisama

Naknadno izvornoj božanskoj objavi, u nekih religijskih tradicija, pod pojmom 'sveti

tekst' to može postati i neki osobito ovjereni i prihvaćeni jezik ili pismo prijevoda izvornog

teksta objave koji tada zaprima inherentnu 'svetost' takvog prijevoda. U tradiciji rimske

crkve, unatoč činjenici da se liturgija danas obavlja na narodnim jezicima, latinski je izvorni

jezik liturgije.55

S druge strane Vulgata kao latinski prijevod Svetoga pisma, umnogome je

još uvijek referentni i autoritativni svetopisamski prijevod. Na njega se ipak i još uvijek

poziva u pojedinim slučajevima ili osobitim situacijama. Iako su biblijsko prevodilaštvo i

mnogi biblijski prijevodi prešli rubikon 'svetog' jezika i svetoga teksta, u okvirima

rimokatoličke tradicije još se vodi otvorena rasprava o pravovaljanom liturgijskom jeziku.56

To su osobiti autorizirani tekstovi-prijevodi koji imaju zaprimaju odobrenje i prihvaćanje (?)

imprimatur.57

Pojava novih biblijskih prijevoda dočekuje se ili sa skepsom i rezervom, ili

potpunim odbacivanjem. U nekih, protestantsko-evanđeoskih tradicija, išlo se i do te mjere

53

cf. Ps 119.97 „O, kako ljubim Zakon tvoj“; Mat 5.17-18 „dok opstoji nebo i zemlja, ni jedna jota, ni jedna kovrčica slova Zakona

sigurno neće nestati“ 54

„Arabic is sacred in the sense that it is an integral part of the Qur'anic revelation whose very sounds and utterances play a role in the

ritual acts of Islam.... The very sounds and words of such a sacred language are parts of the revelation.“ (http://www.islamia.com/) 55

'Sacrosanctum concilium', art. 36 (par.1 „U latinskim obredima treba sačuvati latinski jezik, osim gdje postoji posebna povlastica“) 56

cf. Liturgiam authenticam; posebno art. 23; 37; 41a; 43. Za liturgijske potrebe referentni tekst jest prvo izdanje Rimskog misala, čiji se

latinski tekst uzima kao 'tipičan' (editio typica) i kao takav prihvaćen 1970 57 Kan. 825 - § 1. Knjige Svetoga pisma ne mogu se izdati bez odobrenja Apostolske Stolice ili biskupske konferencije; isto tako, da bi se mogli izdati njihovi prijevodi na narodnom jeziku, traži se odobrenje spomenute vlasti i da istodobno imaju popratna i dostatna tumačenja.

§ 2. Prijevode Svetoga pisma, popraćene prikladnim tumačenjima, mogu katolički vjernici s dozvolom biskupske konferencije pripraviti i

izdati i zajedno s odijeljenom braćom.

3

3

Uvod u Stari zavjet

D. Berković

da se određeni biblijski prijevodi teksta i specifični jezični izraz takvoga prijevoda, smatraju

se skoro pa i u fizičkom smislu, kao 'sveti tekst' (prijevod). Povijest biblijskog prevodilaštva

i izdavaštva tradicionalno ukazuje ne samo na ovakva prihvaćanja ili neprihvaćanja

određenoga teksta nego i na određenog jezičnog izraza kao posebno 'posvećenoga'. U

prijevodima to je najčešće arhaični jezični izraz koji se tada percipira kao prihvatljiv ili pak

svetiji od nekog drugog biblijskog teksta-prijevoda suvremenijeg jezičnog izraza ili jezičnog

standarda.

Razvoj biblijskog teksta i prevodilaštva kroz vijekove blisko je vezan i uz povijest

crkve i tretman koji je na ovaj ili onaj način imala Biblija od strane crkvenih autoriteta. U

tom smislu, osim izvornih biblijskih jezika, hebrejskog i grčkog, 'posvećeni' jezik Svetoga

pisma kroz vijekove bio je latinski jezik i latinski prijevod.58

U vrijeme velikog prevoditelja

Biblije na engleski jezik, Johna Wycliffa (14 st), tadašnji kroničar Henry Knighton cinično

se osvrnuo na projekt novog prijevoda Svetog pisma, rekavši da engleski govorni jezik nije

baš lingua angelica ('anđeoski jezik') igrom riječi na lingua anglica ('engleski jezik').59

Neke literarne forme biblijskog teksta

Etiologija

Etiologija kao biblijska forma. Etiologija kao pojam po naravi je hermeneutski. Ovom

literarnom formom opisuju se prošli događaji kao tumačenje i uzrok za neko sadašnje stanje.

Ili drugim riječima, etiološki tekstovi su „oni tekstovi koji sadašnje stanje stvari dovode u

vezu s nekim davnim događajem kao njegovim uzrokom“.60

Često su to i fiktivni događaji,

koji pojašnjavaju sadašnje stanje.

U Starom zavjetu to je raširena i važna literarna forma. Etiologija se javlja u nekoliko

različitih oblika i aspekata. Ona može tumačiti stvarnost (ljude, događaje) na temelju

značenja hebrejske riječi ili imena (etimološka etiologija).61

Ili često kao teološka

interpretacija, 'teološka etiologija' (posebno u Post 1-11).62

Zmija je tako u pripovijesti Post

3, već dobila svoje 'mjesto u povijesti' kao prikaz đavla, a pojašnjava i kasnije razlog zašto

je kasnije u nekim kultovima nekih naroda zauzela važno mjesto. Isto tako, Post 3:14-19,

izrečena prokletstva, pojašnjavaju i na taj način daju razloge nevolja koje će zadesiti

čovjeka mnogo kasnije i na mnogo načina kroz povijest.

58

„editio typica“ (po prvom izdanju Rimskog misala) kao reprezentativni uzorak latinskog (liturgijskog) jezika i prijevoda Sv.pisma

(Nova Vulgata Editio) 59

McGrath, str.20 60

Rebić, u „Stari zavjet-vrelo vjere i kulture', str.13 61

osobito prošireno u imenima mjesta ili osoba, npr. 'čovjek' (heb. iš), a 'žena' će biti (heb. išša). Zatim, primjerice, ime mjesta Penuel

('vidjeh Boga licem u lice', Post 32:31) 62

u Post 2-3 stanje grješnosti čovjeka opisano je upravo etiološkom formom, pada u grijeh i neposluha Bogu

3

4

Uvod u Stari zavjet

D. Berković

Mit i mitologija

Hrvatska riječ 'priča' u svojoj polisemičnoj semantici može se vrednovati na nekoliko

načina. Obzirom na svoju (povijesnu) egzaktnost i vj