UVOD

Petar II Petrović Njegoš poznati je državni i vjerski poglavar Crne Gore, te isto tako predstavlja

jednog od značajnih književnika, autor je mnogih djela, među kojima se prije svega ističe Gorski

vijenac. Iako mu prvobitno nije bilo namijenjeno mjesto poglavara Crne Gore, on je zadobio

povjerenje svog prethodnika Petra I, koji je uvidio sposobnost Radivoja, kako se prvobitno Petar II

zvao. U vrijeme Petra I, Crna Gora je bila savez plemena i nije imala atribute države, njene granice

nisu bile određene a središnja vlast skoro da nije postojala. U međunarodnim odnosima Crna Gora

smatrana je osmanskim teritorijem. Uz vladiku kao duhovnog vladara, postojao je i guvernadur

(gubernator), koga su dugo određivali Mleci iz redova Crnogoraca kao svog predstavnika i svjetovnog

vladara. Neka crnogorska plemena priznavala su Vladikin, ali i mletačku, austrijsku ili osmansku

vlast. Crnogorski vladika često je potajno obavljao i neke svjetovne vladarske dužnosti u susjednim

plemenima, dok je u Boki Kotorskoj i oko Skadra bio samo episkop. Crnu Goru dugo su činile samo

četiri nahije (Katunska, Lješanska, Riječka, Crmnička) au vrijeme Petra I, Njegoševog prethodnika,

priključena su joj plemena Pješivci, Bjelopavlići i Piperi, a kasnije još dva Brda - Rovci i Morača.

MLADOST I VRIJEME DO DOLASKA NA VLAST PETRA II

Rođen je 1. 11. 1813. godine u selu Njegušima, glavnom selu Katunske nahije, pod Lovćenom i

nadomak Jadranskog mora, kao Rade (Radivoje), sin Toma Markova Petrovića i Ivane. Imao je dva

brata Pera i Jovana i dvije sestre. Njegova porodica vladala je u Crnoj Gori više od dvjesto godina i

dala joj pet vladika Danilo (1700.-1735.), Savo (1735.-1750. i 1766.-1782.), Vasilije (1750.-1766.),

Petar I (1782.-1830.), Petar II (1830.-1851.) i dva svjetovna vladara Danilo (1851.-1860.) i Nikola

(1860.– 1918.).

Slika. kuća Njegoševih roditelja u Njegošima

Početkom 1825. godine, vladika Petar I dovodi Rada u cetinjski manastir. U to vrijeme, drugi sinovac

Petra I, njegov planirani nasljednik, Đorđije (Georgije) Sava Markova odlazi na školovanje u Rusiju.

Prvi Radovi odgajatelji na Cetinju bili su kaluđer Misailu Cvetković i vladikin tajnik Jakov Cek. Te

godine Rade sastavlja svoje prve pjesme kojima je zabavljao glavare i monahe. Jedna od njih bila je

šaljiva pjesma o nekakvim ćeklićkim svatovima i njihovim zgodama i nezgodama.

Slika. Cetinjski manastir

Od polovice godine Rade boravi u Toploj, blizu Herceg-Novog, kod jeromonaha Josipa Tropovića kao

novog učitelja. Sa još nekoliko đaka uči predmete časlovac, psaltir, crkveno pjevanje, računicu i

talijanski jezik. Često prisustvuje crkvenim obredima u obližnjem manastiru Savine. U Toploj ostaje

do kraja 1826. godine i tada se vraća na Cetinje.

Mitropolit Petar I izražava, 20.1.1827. godine, želju da mu nasljednik bude Rade Tomov, a ne Đorđije

Savov (koga je umjesto kaluđerskog života sve više privlačila vojna škola i koji je kasnije u Rusiji

postao konjički časnik). Zbog nedostatka financija ne može Rada da pošalje u Rusiju, te ga zadržava

pored sebe i pokušava s njim podijeli svoje znanje talijanskog, ruskog, njemačkog i djelomično

engleskog i francuskog, kao i knjige iz svoje bogate knjižnice. Krajem septembra, vladika Petar I

zadržava u svojoj službi, kao državnog tajnika i jedinog ministra, pjesnika Simu Milutinovića Sarajliju

i povjerava mu, kao jedan od zadataka, vaspitavanje Rada Tomova. Sima Milutinović, često

nesređenog duha i jezika, upućuje Rada u klasiku, umjetnost, povijest, filozofiju i književnost i tako

utječe na njegovu buduću poetiku.

Mitropolit Petar I umro je 18.10.1830. godine. Sukladno njegovom testamentarnom željom, izrečenom

tog dana, za "namjesnika mitropolita crnogorskog" proglašen je Rade Tomov i ogrnut mantijom

preminulog strica. "A ja na moje mjesto nasljednikom upraviteljem i čuvateljem od svega mojega i

cerkovnogo činim i ostavljam sinovca mojega Rada Tomova Petrovića, u kojega se nadam da će biti

čojek od posla i od razuma, kolikoje preblagij Otac nebesnih blagovolio podariti, i kojega Bogu i Caru

našemu i svemu Narodu Cernogorskome i Bergskome za vijeka preporučavam svijem serdcem i svom

dušom. "1 Uz velike počasti, Petar I pokopan je 20. oktobra.

Slika. Petar I

1 Oporuka Petra I

STANJE PRIJE DOLASKA PETRA II PETROVIĆA NA VLAST

Zavođenje mira u Evropi odlukama Bečkog kongresa 1815., značilo je za Crnu Goru

mogućnost predaha posle dugog i beskorisnog ratovanja, nerodnih godina, gladi i iseljavanja

stanovništva u Srbiju. Petar I je nastojao da održi mirne odnose sa Osmanlijama i popravi

unutrašnje stanje. U tome trenutku, on je raspolagao osnovnim zakonskih aktima i organima

vlasti. Ali, zbog dugog i neuspješnog ratovanja, a zatim nerješive ekonomske bijede, autoritet

ne samo lokalnih nego i centralnih organa vlasti bio je duboko poljuljan. Plemena su ponovo

pružala otpor mjerama oko izgradnje jedinstvenog državnog sistema, a prilike su bile otežane

i sukobima izmedu vladike Petra I i guvernadura Radonjića. Vladiki nije pošlo za rukom da

ukine guvernadurstvo i dvovlašće zemlji. Ipak, prilikom prvog osmanskog napada na Crnu

Goru posle uspostavljanja mira Crnogorcima je pošlo za rukom da otklone opasnost i prošire

svoju teritoriju. U odlučnoj bici, na rijeci Morači, 1820. godine, Crnogorci su potukli

osmansku vojsku i svojoj državi pridružili Rovce i Moračane. Vladiku Petra I naslijedio je

njegov sinovac, mitropolit Petar II Petrović Njegoš (1830.-1851.).

UČVRŠĆIVANJE DRŽAVNE VLASTI

Slika. Petar II Petrović Njegoš

Kad je 1830. godine preuzeo vlast, Petar II je dobio snažnu podršku Rusije, ne samo novčanu

nego i savjetodavnu, a sve to u cilju organizovanja državne vlasti. Najveći otpor Petru II,

posebno prilikom ustanovljenja lokalnih organa vlasti i zavođenja poreza, pružala su plemena,

osobito pogranična, koja su podbunjivali susjedni osmanski namjesnici, dajući im za to, često,

i novac. Petar II je nastojao da na Osmanlije utiče diplomatskim pregovorima, sa zahtjevima

da se ne miješaju u unutrašnje stvari Crne Gore, a plemena je ponekad smirivao i oružanim

intervencijama. Čim je preuzeo vlast, on je počeo reorganizovati staru i stvarati novu državnu

upravu, i od toga nije odustajao ni po cijenu velikih žrtava. »Praviteljstvujušči senat

crnogorski i brdski«, koji je obrazovan 1831. godine, sastojao se od najuglednijih crnogorskih

stariješina, koji više nisu bili plemenski predstavnici nego su plaćani iz državne kase. Za

predsjednika senata imenovan je Ivan Ivanović Vukotić, a za potpredsjednika Matej Petrović

Vučićević, Crnogorci koji su do 1830. godine bili u ruskoj službi, a zatim su upućeni Petru II

da mu pomognu u organizovanju državne vlasti. Za vladiku i državnu kasu bili su vezani i oni

organi vlasti koji su, kao Gvardija, vršili vojnu funkciju po plemenima, održavali red,

nadzirali granice, intervenisali u sporovima i smirivali sukobe. Petar II je uspostavio i svoju

tjelesnu gardu, perjanike, koji su bili njegovi izvršni organi. Da bi plemena čvršće vezao za

centralnu vlast, i to ne samo preko organa koji su imali vojnu i policijsku funkciju nego i

stvaranjem viših upravnih institucija, Petar II je od 1837. godine počeo da zavodi ustanovu

kapetana, koji su po plemenima, pored vojne, vršili i sudsku i administrativnu vlast. Ne samo

iz finansijskih razloga nego i zbog potreba državnog jedinstva, Petar II je 1833. godine zaveo

sistem redovnih poreza, a 1837. godine uređene su državne finansije kojima je rukovodio

kaznačej. Na taj način su od poreza i ruske pomoći ostvareni redovni državni prihodi i uveden

je budžet. Da bi potpuno učvrstio svoju vlast, Petar II je 1832. godine uklonio zvanje

guvernadura, a 1837. godine promijenio je sastav centralnih i lokalnih organa vlasti izvršivši

nova imenovanja njihovih članova. Sa svojim protivnicima, bez obzira da li su to najviđeniji

ljudi ili buntovnici u plemenima, obračunavao se najstrožim mjerama. Poslednji guvernadur,

Vuko Radonjić, protjeran je iz zemlje, a istu sudbinu je dozivoo i Ivan Vukotić koji je

pokušavao da potisne Petra II iz svjetovne vlasti, ostavljajući mu vođenje crkvenih poslova.

Tokom proljeća i ljeta 1838. godine, u blizini starog samostana na Cetinju, podignut je novi,

opremljen dvorac s dvadeset pet odjela, s visokim zidom i kulama, koji je kasnije nazvan

Biljarda, po biljarskom stolu koji je 1839. donesen za jednu od sala. U jednom njegovom

dijelu bile su prostorije za Senat, u drugom je stanovao vladika, au prizemlju su stanovali

perjanici. Dvorac je bio luksuzno i moderno opremljen, ali su njegove prostorije bile vlažne.

Njegoš, opterećen mnogim brigama i poslovima, već sredinom godine žalio se da ga

pobolijeva noga, a nekoliko godina kasnije patio je od reumatizma.

Slika. Bilkarda

Spoljna politika Petra II isticala je zahteve koji su prevazilazili mogućnosti zemlje, ali zahvaljujući

tome, Crna Gora je vidno poboljšala svoj međunarodni položaj. Petar II je podržao pokret bosanskog

plemstva na čelu sa Husein kapetanom Gradaščevićem, a zatim je uspostavio na trenuke srdačnu

saradnju sa hercegovačkim namjesnikom Ali pašom Rizvanbegovićem. Istovremeno kad i Husein

kapetanu, Petar II je dao podršku i skadarskom paši Mustafi Bušatlij. U pobunama domaćeg

muslimanskog plemstva i pojedinih oblasnih gospodara on je uočavao elemente oslobodilačke borbe.

Pored toga, Petar II je pokušao da iskoristi unutrašnje nerede u Carstvu radi proširenja crnogorske

teritorije. Kad je došlo do sloma Bušatlijinog pokreta, on je pokušao da osvoji dolinu Zete i Podgoricu,

zbog čega je ušao u sukob s osmanskim zapovjednicima u Albaniji i Hercegovini i izazvao nepovoljno

reagovanje Rusije. Ovi sukobi su trajali nekoliko godina, a kod Grahova je 1836. godine došlo do

većeg okršaja. Petru II nije pošlo za rukom da proširi Crnu Goru, ali je svoja neprijateljstva sa

Osmanlijama okončao povoljnim ugovorima zahvaljujući susjednim muslimanskim plemstvom i

namjesnicima. U ugovoru sa Ali pašom sklopljenim u Dubrovniku 1842. godine, Crna Gora je prvi put

dobila naziv nezavisne oblasti. Godinu dana prije toga, potpisan je i ugovor o razgraničenju između

Crne Gore i Austrije. I ovaj ugovor imao je za Crnu Goru velikog značaja, njime je prvi put jedna

velika sila tretirala Crnu Goru kao teritoriju sa sopstvenim državnim granicama.

KULTURNI USPON

Najviđeniji napredak za vrijeme Petra II doživjela je Crna Gora u oblasti kulture i narodne

prosvjete. Do Petra II Crna Gora nije imala škola, sem što bi poneko dijete izučilo knjigu u

manastiru ili kod parohiljskog sveštenika. Pismenost je bila nerazvijena i zbog oskudnog

privrednog života. Kad je o kulturi riječ, na prvom mjestu treba govoriti o patrijarhalnoj

životnoj mudrosti, moralu, narodnim umotvorinama, epskom pjesništvu, kao i o nošnji i

naoružanju koji su visoko prevazilazili materijalne mogudnosti svakldašnjeg života.

Kulturno djelovanje Petar II omogućio je osnivanjem štamparije 1834., u kojoj je Dimitrije

Milaković, uskoro zatim, štampao prvi crnogorski godišnjak Grlicu 1835. i u kojoj su

objavljena djela najistaknutijih književnika. Iste godine kad i štamparija, na Cetinju je

ustanovljena i osnovna škola.

U proljeće 1845. godine završava pisanje Luče mikrokozma, religiozno-filozofskog spjeva o

nastanku svijeta. Knjigu je Njegoš posvetio svom nekadašnjem učitelju, Simi Milutinoviću.

Luča mikrokozma štampana je u Beogradu iste godine.

1846 završio je pisanje Gorskog vijenca, ep o obračunu Crnogoraca sa poturčenjaci s kraja

XVII stoljeća. Po nekim historijskim analizama taj obračun nije se nikada dogodio.

Slika. naslovnica prvog izdanja Gorskog vijenca (model za lik vladike Danila bio je sam

Njegoš)

Objavljuje, 12.1.1847. godine, u Serbskom narodnom listu, Pozdrav rodu iz Beča. U Beču

boravi do marta 1847. godine, odakle se preko Trsta i Venecije vraća u Crnu Goru. Piše

Lažnog cara Šćepana Malog, uglavnom na temelju arhivske građe iz Venecije. Rukopis je

štampan 1851. u Zagrebu, a objavljen u Trstu.

Umro je od tuberkuloze 19. oktobra, u 10 sati ujutro, na Cetinju, dvadeset jednu godinu nakon

što je postao vladar Crne Gore. Poslijeratna crnogorska vlast donijela je 1952. godine odluku

da se na mjestu Njegoševe kapele sagradi mauzolej prema nacrtima kipara Ivana Meštrovića.

Planovi za izmještanje kapele i izgradnju mauzolej nastavljeni su i poslije Meštrovićeve smrti

1962. Usprkos glasovima koji su govorili da treba poštovati Njegošev zavjet (da bude

pokopan u crkvici koju je podigao), Lovćenska kapela je porušena do temelja krajem

šezdesetih godina i od 1974. na njenom mjestu stoji mauzolej.

Slika. mauzolej na Lovćenu

Slika. Petar II Petrović Njegoš

ZAKLJUČAK

Petar II Petrović Njegoš predstavlja jednog od najvažnijih Crngorskih vladara, kako na

svjetovnom tako i na vjerskom planu. Osim kao vladar Njegoš je dao veliki doprinos i na

kulturanom planu, osnivanjem štamparije, škola, a prijesvega pisajući djela. Među njegovim

djelima ističu se Gorski Vijenac, Lažni car Šćepan Mali, Luča Mikrokozma, Ogledalo srpsko.

Isto tako važno je napomenuti njegova pisma, koja je sa raznim istaknutim ličnostima tog

perioda vršio prepisku, i kao takva predsavljaju važan historijski izvor za proučavanje

njegovog perioda. Zbog bolesti koja ga je brzo uništavala, Petar II Petrović je ipak nalazio

mogućnosti da, ostavljajući na trenutak pero i svoje drukčije misli, nastupa kao vladar zemlje

koja je morala riješiti tri pitanja: unutrašnje državno uređenje, narodnu prosvjetu i proširenje

teritorije Crne Gore uz poboljšavanje međunarodnog položaja. Umro je relativno mlad, u

svojoj 38. godini života. Danas je poznat njegov mauzolej, kao i muzej u kojem su izloženi

predmeta kojima se koristio Petar II Petrović Njegoš.

LITERATURA:

1. Grupa autora, Opća enciklopedija Larus, Vuk Karadžić, Beograd, 1967.

2. Šerbo Rastoder, Živko Andrijašević, Dragutin Papović, Zvezdan Folić, Sait Šabotić,

Slobodan Drobnjak, Jadranka Selhanović, Željko Drinčić i Adnan Prekić, Istorijski

leksikon Crne Gore, Knj. 5: Per-Ž, Podgorica : Daily Press, 2006, str. 999-1002.

3. Tomović, Slobodan: U povodu 175 godina Njegoševa rođenja, Susreti: revija Matice

iseljenika Crne Gore, god. IX, br. 100 (januar 1989.), str. 28.

4. Njegoševa pisma