34 35

Odmah poslije sv. Mise dana je obavijest: Svi koji danas nose prezime Raguž, oni koji su po rođenju imali prezime Raguž, kao i oni koji se danas prezivaju po nekom od nadimaka nastalih iz prezimena Raguž, neka se premjeste na plato trga sv. Ilije gdje nas čeka gosp. Šime Strikoman.

Sam Šime Strikoman je dao upute kako bi se na pravom vatrenom danu (temperatura zraka preko 35°C) moglo što uspješnije i brže obaviti dogovoreno slikanje, za milenijsku fotografiju.

Biskup Ratko i svi prisutni svećenici zamoljeni su da se priključe, a oni su to rado i učinili, kako bi se osim same slike na milenijskoj fotografiji ostavila i poruka budućim naraštajima, sa željom da nastave u smjeru na kojem su ustrajali Raguži, započinjući svoj zemaljski hod sa don Đurom Sunožićem i njego-vim nasljednicima, evo do današnjeg dana.

Uz pomoć dizalice V.D. Metković Šime Strikoman je imao mogućnost da s potrebne visine učini svoju 202 milenijsku fotografiju. Sve je to potrajalo više od pola sata, jer umjesto 1200 predviđenih, prisustvovalo je preko 2000 osoba što je iziskivalo i dodatno ravnanje po uputama sa visine od 35 metara.

Snimatelj je zadovoljan učinjenim s uvjerenjem da će u budućoj svojoj praksi teško naići na nešto slično.

34 35

I dok je fotografiranje pripremano, Miro (5/24-112112) je sa svojom skupinom uspješno privodio posao akreditiranja: naši susjeda, prijatelja i uzvanika, svih koji su željeli i na stadionu biti sa nama, a to nisu stigli prije sv. Mise obaviti

Mnogi su Raguži, za uspomenu, kupili milenijsku sliku koju je u svom laboratoriju izradio stolački fo-tograf Božo Raguž (5/34-31312). Dogovorena nadoknada Strikomanovih troškova pokrivena je, isti dan prodajom slika, i jamčevinom Đure Raguža Kramarevića Taksirata (5/36-3314) iz Zagreba, po već ranije utvrđenom dogovoru.

36 37

Skup se počeo preseljavati na nogometno igralište. Novinari i TV-ekipe su užurbano radile svoj posao. Izvješća su otišla u više smjerova.

Prije početka programa na stadion su ušle stjegonoše sa svim zastavama koje su, uz srdačan aplauz, pronijeli ispred pozornice.Pošto je intonirana i iz svih grla složno otpjevana himna hrvatskog naroda Lijepa naša, intonirana je, kao pozdrav zemlji u kojoj se manifestacija događa, i himna države BiH.Voditeljsku ulogu na pozornici, ispred podignutih šatora, na nogometnom igralištu preuzela je Rajna Raguž (5/27-4261-kći) i vodila je program do njegovog svršetka.

Protokol ovoga dijela programa izravno su na stadionu skupa sa režiserom Matkom Raguž (5/39-32221), inače ravnateljem Exit teatra u Zagrebu, sačinjavali predsjednik Krovnog odbora i njegov zamjenik: Željko i Martin.Počelo je sa glazbom iz opere Ero s onoga svijeta, a onda su se skupu kratkim govorima obratiti:Načelnik općine Stolac Stjepan Bošković,

Poštovani oče biskupe, poštovani svi Raguži i vaši gosti!Lijepo vas pozdravljam u gradu na Bregavi. Iznimno mi je zadovoljstvo da vam se mogu kao prvi čovjek svih žitelja ove općine ovdje obratiti. Veliko nam je zadovoljstvo da ste izabrali našu općinu da orga-nizirate ovaj skup ovdje. Nadam se, a vidim rukavica je bačena Boškovićima, pa gledat ćemo, kad budemo istraživali, otkriti da smo stariji od Raguža barem godinu dana. U ovim danima „Lipanjskih zora“ Stolac, a evo i ovaj je datum pao u ponosne dane hrvatskoga naroda u Općini Stolac, sutra, 13. lipnja, na blagdan sv. Ante slavimo Dan oslobođenja Stoca. Sutra vas sve pozivam u 11 sati na Svetu Misu, a u 12 i 30 na svečano otkrivanje spomenika palim braniteljima HVO-a u Stocu. Sa željom da ovaj Organizacijski odbor, na čelu sa Željkom Ragužem i njegovim suradnicima, i dalje radi u otkrivanju Raguževe povijesti, a time i povijesti Stoca te da nas sve obogaćuje, sve vas lijepo pozdravljam i zahvaljujem.

36 37

Predsjednik Glavnog organizacijskog odbora Željko Raguž (5/25-33411),

Poštovani biskupe Ratko, poštovane rodice i rođaci, Ragužuše i Raguži, dragi gosti!U ime Glavnoga odbora „Raguži 1610.“ srdačno vas pozdravljam. Dobro nam došli!

Prije nekoliko godina rodila se ideja da se ove 2010. godine svi Raguži iz čitava svijeta okupe u Stocu i na taj način obilježe i proslave 4 stoljeća roda Raguža.

U tu smo svrhu uspostavili Organizacijske odbore u Slavoniji, Zagrebu, Dubrovniku i Herceg-Bosni. Napravili koordinaciju kroz Glavni odbor „Raguži 1610.“, utemeljili Udruge Raguži 1610. u Bosni i Herce-

govini i u Republici Hrvatskoj. I evo nas danas ovdje kao kruna našega višegodišnjeg rada. Vjerujem kako ćemo s Božjom pomoću i dogodine 2011. nastaviti s ovom tradicijom koju smo jučer pokrenuli i koju smo obećali kod izgrađenog jubilarnog spomenika Ragužima u našem prvom groblju na Lastvi u Gorn-jem Hrasnu. Spomenik na groblju u Lastvi bit će duhovna veza s generacijama Raguža, naših predaka, ali isto tako i naš zavjet da se Raguži i idućih godina, desetljeća i stoljeća okupljaju u Stocu u ovakvu i većemu

broju. Posebice moram istaknuti najzaslužnijeg iz našega roda da smo mi danas ovdje. Rođače Stojane, velika ti hvala u ime roda Raguža. Vjerujem da će se Raguži s poštovanjem i zahvalnošću sjećati tvoga doprinosa i ovoga današnjeg dana. Neka ovo mjesto i ovaj današnji dan bude vrijeme našega susreta i razgovora; glazba

može biti i tiša, jednostavno iskoristimo ovo da se bolje upoznamo.

Pozivam vas da se i dogodine 2011. – Bože, zdravlje, okupimo u Stocu. Vjerujem da će ljubav i zajedništvo koje danas svjedočimo u Stocu prema svomu rodu i hrvatskom narodu, Domovini i svima drugima s kojima živimo, biti zalog da nastavimo ovako i idućih godina. Nek se širi i nek živi rod Raguža. Živjeli!

38 39

Dopredsjednik Glavnog organizacijskog odbora Martin Raguž (5/56-11141)

Poštovani oče biskupe, uvaženi bratstvenici, poštovani gosti i dragi prijatelji!Iznimna mi je čast, ali i zadovoljstvo, pozdraviti vas u ovakvu broju, ovdje u Stocu pred Svetim Ilijom, iako danas nije Ilindan - ali jest upeklo jače nego za Ilindana - i izraziti našu veliku radost što je došlo do sastanka

brojnih Raguža iz zavičaja i ostaloga svijeta.Ideja koja se rodila prije 5 godina u povodu promocije prve već sada fantastično prihvaćene Stojanove

knjige „Raguži, povijest i rodoslovlje“ nije zaboravljena, nije nestala u mraku. Rezultirala je ovim današnjim veličanstvenim događajem. Svima onima koji su doprinijeli da dođe do ovoga skupa na koji danas možemo biti ponosni, želim reći u ime svih vas, jedno veliko hvala, i preuzeti obvezu da

nastavimo na ovaj način raditi, bez obzira gdje bili u svijetu. Zašto je ta ljubav, nostalgija, tako jaka? Zašto je ta nezamjenjiva simpatičnost i privlačnost prema ovom kra-ju? Radi se, zapravo, o činjenici da smo svi skupa jedna velika obitelj, da imamo i poznajemo svoje korijene,

svoje mrtve, svoje žive, svoje prijatelje. Taj usađeni i očuvani osjećaj nije nešto što bi pripadalo konzervativnom, patrijarhalnom ili folklornom svje-tonazoru. To je zapravo uvijek moderan i suvremen općeljudski impuls za naše zajedničko druženje, komu-niciranje i međusobno poštovanje, a samo onaj tko površno, neproduhovljeno i izgubljeno razmatra može to

tako nazvati. U eri globalizacije, rasulu tradicionalnih vrijednosti, potrošačkoga i komercijalnog društva mi Raguži još

uvijek njegujemo osjećaj pripadnosti užoj i široj obitelji, vlastitom narodu kao nezamjenjivoj vrjednoti bez obzira što nas razdvajaju granice čak i oceani. Smatramo to velikim bogatstvom koje se nikakvim novcem ne može kupiti. S identitetom od prvog dana svoga nastanka Raguži na svojoj nacionalnoj i duhovnoj okomici rastu i žive utemeljeni na hrvatskom nacionalnom biću, s izrazito kršćanskom i nacionalnom orijentacijom.

Po ovim ljutim klancima i tjesnacima, u mnogim vremenima i nevremenima odgovorno smo prakticirali hrvat-stvo i katolički svjetonazor. Iz svoga katoličanstva, sazdanog na tajni Presvetog Trojstva,

izgrađivali smo filozofiju života, poglavito na ovome prostoru Huma, odakle smo se, evo, do danas, a osobito nakon kataklizme 1945. stalno raseljavali, da bismo danas u ovom ponosnom Stocu priredilo ovo šarenilo raznobojnih zastava zemalja u kojima stalno žive i rade naši prezimenjaci, rođaci i rodice, zahvaljujući tako

zemlji roditeljici, ali i zemljama hraniteljicama. U čemu se zrcali ta filozofija temeljena na Presvetom Trojstvu, i zašto je ovaj naš projekt obilježavanja poštovanja vrijednih obljetnica tako značajan?

Prvo, promovirali smo knjige koje su zabilježile i rasvijetlile našu prošlost. Drugo, sam današnji događaj organizirali smo na ponos svima, koji potvrđuje da imamo svijest i odgovornost

o svojoj prošlosti, i šaljemo poruku budućim generacijama, našoj mladosti, koja je dana ovdje najbrojnija, da nastave s ovom svetom tradicijom.

I za kraj, dragi prijatelji, rođaci, dragi gosti, iskoristimo ovaj fluid koji nas povezuje! Mislimo i djelujmo u ovom prostoru za dobrobit svih nas koji ovdje živimo!

Mislimo i radimo na poboljšanju uvjeta života u ovom kraju i svih onih koji ovdje žive i rade, na njihova radna mjesta, na njihov standard, na životne uvjete na koje će moći biti ponosni.

Nema preče zadaće od te. Promišljajmo dobrobit svih nas ovoga kraja, i tada kada smo daleko, udaljeni s ovih prostora, okrenimo se oko sebe i pogledajmo, vidjet ćemo da nema nitko drugi doli mi da to napravimo!

Učinimo ovaj prostor poželjnim za sve one koji su u njemu kako bi postao i ostao privlačan za sve buduće generacije.

A onima koji su došli iz daleka neka ovaj prostor i ovaj današnji događaj ne ostane samo mjesto u vašim emocijama, predmet vaše nostalgije, nego stvarno i trajno uporište u kojem ćete moći s poštovanjem

gledati sebe i druge. Ponosan pojedinac, ponosna obitelj, ponosan hrvatski rod Raguža, ponosni svi rodovi, ponosan hrvatski nar-

od, pokazali smo da možemo i idemo stisnutih ruka zajedno! Hvala vam svima!

38 39

Biskup mons. Ratko Perić

Poštovani Zbore „1610. Raguži“! Negdje devedesetih godina bio sam u jednom američkom gradu na „pikniku“. Oni moji prijatelji predstaviše mi jednoga čovjeka. Kažu: Ovaj se zove Raguž. I po svoj prilici on je negdje iz tvojih krajeva. Rukovasmo

se. Pitam ga na hrvatskom: Kako mu je ime?

- Ne razumije hrvatski. Prešao ja na svoj izlomljeni engleski. Pitam ga odakle je starinom, podrijetlom.

- Kaže da ne zna. Koja Vam je profesija?

- Profesor. Profesor čega?

- Povijesti. Jeste li ikada čuli kada i otkuda su Vaši došli?

- Mislim da mi je djed došao, ali ne bih znao iz kojega područja. Jeste li se ikada o tome raspitivali?

- Nisam nikada. Koliko Vam je godina?

- Trideset i pet. E to je to. Da je Vama 40 godina ili preko 40 godina, Vi biste se raspitivali o svojim korijenima.

Mi smo ljudi točno takvi kao taj američki Raguž, profesor povijesti. Do 40. godine samo gledamo u budućnost, makar i bili profesori povijesti. Perspektiva, perspektiva, perspektiva… A nakon 40. godine - retrospektiva. Okrećemo se i pitamo drugoga: Odakle mu je otac, djed, pradjed, korijen? Ako ste vi tomu prof. Ragužu posla-li obavijest i poziv na ovo slavlje, on je sigurno danas ovdje pod ovim šatorima, samo ako je iz ovih krajeva.

Drugo, Evo poruke iz ovoga dana i slavlja. Poštovani Raguži, i svi oni koji imate krvi i veze Raguževe! Kad odete u svijet, možda će onaj ženski svijet, kad se pouda, u svome prezimenu izmijeniti ili će još na svoje

prezime dodati prezime svoga muža. Možda će se iz nekih drugih razloga izmijeniti i samo prezime. Ali ono na što smo svi pozvani - poruka je ovoga današnjega dana i vašega sabora - da očuvate i novim

naraštajima prenesete pradjedovsku vjeru u Boga. Vrlo mi je drago da je ovdje na ovome broju „1610.“ Ova nula pretvorena u spojku, u prsten iz kojega niču dva poluprstena, koja nisu još zaokružena. Ako stavite vodoravno, ovaj je poluprsten s jedne strane otvoren budućnosti, a s druge otvoren je prošlosti. Evo perspektive i retrospektive. Svi smo otvoreni prema budućnosti, pogotovo prema vječnosti, ali smo otvoreni i prema svojoj prošlosti - i Raguževa plemena i hrvatskoga naroda.

A isto tako, ako postavite poluprsten vertikalno, jedan dio ide u zemlju, jer ćemo svi u zemlju pasti. A ovaj drugi dio ide u nebo, znači svi ćemo jednoga dana stati pred Boga. Zato nas baš to povezuje i poziva da u vjeri svojoj ostanemo svega svoga vijeka i da tu svoju katoličku vjeru, kao najveću i najljepšu vrjednotu

koju smo primili od otaca i praotaca svojih, prenesemo na druge. Spomenuh maloprije za vrijeme sv. Mise izabrani židovski narod. Bio je izabran sigurno do Isusova vremena.

Nažalost, ljudi onoga vremena odbacili su Isusa, njegovo mesijanstvo i evanđelje. A onda su tijekom vremena uključeni svi naroda svijeta u Crkvu, odnosno u kraljevstvo Božje.

Kao što se vi danas sastajete prvi put u povijesti svojoj od 400 godina ili 300 godina jednoga prezimena, tako se Židovi sastaju ima 4000 godina. Uvijek su takvi sastanci, bez obzira na poznavanje jezika, kulture, službe,

utemeljeni na biblijskoj podlozi. Riječ ih povezuje u jedno. Uvjeren sam da ćete vi Raguži biti puno pleme, priznato i čašćeno, kada u svome prezimenu budete imali ne

samo šest nego 12 svećenika i biskupa; ne jednoga, nego 12 generala; ne jednoga, nego 12 admirala; ne jednoga, nego 12 premijera itd.

Bog vas poživio i dobru vam sreću dao! I blagoslov Božji bio nad svima vama!

40 41

Poslije biskupovih pozdravnih riječi, voditeljica je pozornicu prepustila KUD „Aladinići“ koji su za ovaj dan i svoje prijatelje, u tako velikom broju danas nazočne u Stocu, posebno pripremili i otpjevali pjesmu: Dođi da vidiš.

Kulturno umjetnički program na pozornici

40 41

Poslije njih sa pozornice su: Miro Barnjak -glumac HNK Mostar, Robert Pehar - glumac HNK Mostar i Nikola Raguž (5/50-4295)-autor, pročitali izviješće Raguževom dalekom pretku:

PISMO PETRU VESELIČIĆU

Dragi Petre! Ovo će te pismo zateći negdje na obali „mare nostrum“, sve nam se čini kako ga, osluškujući vječni mrmor

valova što nose poruku morskih dubina sazdanih snagom Neba po prvoj Riječi, i očekuješ. Imao si ti razloga ostati gdje jesi, na izvoru informacija, a one su ti danas u ovom našem prostoru najvažniji

čimbenik. Pa da je samo ta tvoja promućurnost u pitanju imamo se čime ponositi.

A ponosimo se opet i onim što taj ponos dijelimo s mnogim potomcima tvojim, koji se kao pirevina na podvor-nici, raširiše po svijetu, pošto naučiše opstati u bespućima hercegovačkim gdje si se i sam nekada trgovinom

bavio. Nemoj nam zamjeriti što nećemo opširni biti, već ćemo ovako, s brda s dola, pokušati obuhvatiti jedan

presjek, a kada se susretnemo onda ćemo praznine nadopunjavati.Sina su ti Petra, pošto ga je majka Mara zagrlila na svojoj očevini u Strmici, Araguzom nazvali, a on ju je

uskoro obradovao unucima Dmitrom i Ivanom. Žene ko žene, čim se Dmitar rodio odmah su rekle isti ćaća, a kad je uskoro i Ivan došao na svijet, e biva on

je bio pljunuti đed.I tek što su se bili zamomčili, a pošto je u vječnost ispratio svoju pa i njihovu majku, oženio ih je otac;

Dmitra s Katarinom Papac, a mlađeg Ivana s Katarinom Ćorak.Bila su to vremena kada su se mlade begenisale po majci, po bakama, prabakama…pa ako se sve posloži tek

onda bi se mladoženji govorilo o ženidbi. I trajao je taj običaj sve do polovice dvadesetog stoljeća. Još najmanje za tisuću i pol tvojih nevjesta znalo se kakva će im i igla biti u baunu.

Najviše je bilo Pažinuša, Marićuša, Peruša, Šutaluša, Papkuša, Boškovuša, Puljuša, Matićuša, Maslaćuša, Obraduša, Vujnuša, Golužuša…

Evo spominjemo ti ona plemena iz kojih je najmanje trideset ili više njih u naš rod izabrano. Obavljalo se to, kako si nas i sam učio, uz blagoslov roditelja, po crkvenim i Božjim zakonima.

I nije bilo da ne valja, majke su imidž gradile Ragužima. Temelj i toplina doma bile, stizale u kući i okolo kuće: stopanice i čobanice, tvornice obuće, odjeće, prehrane, liječnice, nesebične darovateljice sebe. S kruni-

com u bošči ili ruci, zdenac neizmjerne dobrote i ljubavi.Danas u ova nazovimo ih globalna vremena i nije baš sve tako. Prvo je svatko sebi počeo birati, pa se smetnulo ono raspitivanje od koga joj je majka a o bakama da i ne govorimo. I neka, jer tko bi sve to stigao obaviti.

Bezbeli, otišlo bi to i na dugo i na široko. Rijetki bi se stigli oženiti, a i ovako ih ima koji su prepržili. Čak iz 750 različitih prezimena potiču tvoje nevjeste.

Na drugu stranu, do sada se s oko 400 prezimena, preko kćeriju iz roda tvoga, prijateljstvo uspostavilo. Najbrojniji su ti prijatelji: Pažini, Marići, Šutale, Perići, Boškovići, Papci, Goluže, Vujnovići, Puljići…

Onako od oka, promatrajući dalje i u jednom i u drugom smjeru, osim različitosti po spolovima vidi se veliko šarenilo.

Vrt Božji urešen raznoraznim genima, vjerama, rasama, a to je opet jamstvo vitalnosti tvome potomstvu. Saznaš li da je ponegdje otišlo i na šiljak, nemoj se ljutiti što ti o tome ne pišemo.

U svakom žitu ima i kukolja, a opet sve na rešeto goniti, koliko bi vremena trebalo. Sve nam se čini da si i s globalizacijom prvi započeo, a to je sada glavni civilizacijski zadatak.

Samo jesi li tu potrefio nismo sigurni, pa eto dok ne spoznamo, na što će to sve izaći, ne bismo ti o tome ništa više pisali.

Muški potomci tvoji u prva tri stoljeća, zapravo od kada propuzaše u tvojoj tazbini na Nikolića imanju u Strmici, pa sve do ukidanja kmetstva bili su težaci po vrtinama i dolovima,

po krčevinama i prigračinama i svega što je trebalo držati na mišici. Valjalo je sjetve pripremati, žetve obavljati, pa iako su trećinu u tuđe hambare morali sasipati,

stizali bi i kuću kruhom osigurati.

42 43

A bilo je i gladnih godina, što ubi suša, što odnese voda, što oteše gladne ptice nebeske. Tu se ništa nije moglo, ne možeš put Božje. Bog dao Bog uzeo, ali kakve smo sve jade od ljudskog šljama

propatili bolje da ti o tome sada i ne govorimo.Nego, evo, Bože nam oprost, čim o ženama počesmo, odosme i na dugo i na široko,

a ne završismo priču o sinu ti Petru. Pošto je biva oženio Dmitra i Ivana, posuše ga unuci ko bresunica raštiku u proljeće.

Sve jedno drugom do uha. Radovao se Petar svakom unučetu, ali mu okolo ognjišta ponestade mjesta za šćemlije, a Strmica bi stalno na udaru i uskoku i soldatu. Primorske strane, zbog nemira, nisu mu za kućnu

nejak bile sigurne, a tu je zarana i bez tebe ostao.Sve ga više, po onoj staroj; hvali more drži se kraja, dubina kopna privlačila.

Još za svoga života omjerio je prostor za novo ognjište. Preko Polja u brdu, na hrašanjskoj visoravni,podalje od putova, pod Lastvom na Hrasnu.

U zavjetrini i od nevremena i od namjernika i slučajnog prolaznika. Sve što je imao, u srcu je i na leđima prenio, tvrdu vjeru Isukrstovu,

te nešto sukna za odrasle i pelena za unučad. Dočeka li sinove unuka svojih ne znamo, ali je na Lastvi zemlju zagrlio, tu u ljutom klancu iznad Popova.

Ostavio je iza sebe i brojnu i moćnu zajednicu. Ima vam tko, beli obojici, pokoj nazivati.Dmitar i Ivan od oca naučeni, valjani i odgovorni bili, u slozi su zajednicom upravljali. Pročulo se o njiho-voj vrednoti. Pa kada su im dvorišta na Lastvi i Vodenom Dolu okračala, lako su pronalazili mjesta za nova ognjišta. Dmitrovi potomci krenuše u dva smjera, jedni put Neretvanske doline, i eno ih i danas u Čeljevu, a

drugi prema Primorju gdje im se uskoro gubi nasljedstvo.Ivanovi okrenuše put Stoca: Bjelojevići, Bačnik, Kruševo, Njivice, Ravnice, Dragovilje, Bitunje, Komanje Brdo, Barani, Ošanjići, Pješivac, Aladinići, Rotimlja, Brštanik, Kruševljani, Prenj, Rečice, Domanovići, Biv-

olje Brdo. Okružiše Stolac sa svih strana. U grad im ne dadoše, osim kada su trebali harač dogoniti. I bi Stolac pun aga i begova, hanova i kahvana, mlinica i dućana. Uz šapat modre rijeke i u debelom smokvi-nom hladu, oslanjajući se i na snagu Raguževih mišica kao i na trud i znoj i ostale raje, takmičili su se

povlašteni tko će dulje kahvu ispijati a manje progovarati. Na drugu stranu, raja i bez vode i bez slobode. Onu koja je s nebesa padala popila bi zemlja suha, a onu što

teče okročili lezihljebovići, ko biva radi njih i teče kud teče. A što je sa slobodom… pa tek su od suhozidine smjeli oko ognjišta ozidati, da i ne spominjemo čije su ham-

bare morali puniti, a svojoj čeljadi što ostane. Biva, ostalo je sve isto ko i za tvoga vakta, osim što je možda malo omečalo u odnosu na vjeru. Sve više gos-

podara, pa je potrebna i vrijedna raja, neka marljivo crnči pa kako god se Bogu molila…Vode su željeli imati a za slobodom su vapili. Ništa im pod ovom kapom nebeskom, osim darova Svevišnjeg,

nije poklanjano. Za sve su se trebali izboriti.Iz zahvalnosti prema Bogu i pripremajući putove ka slobodi, iznjedrili su i navjestitelja Radosne vijesti Kris-

tove, od šestorice dosadašnjih, prvog iz plemena - don Luku.Bi uvažavan i od aga i begova.

Kažu da je bio, jedan od rijetkih krštenih duša, koji nije morao s konja sjahivati kada bi kroz Stolac prolazio.Ne valja obraza gubiti, kada je sve štimalo znali su nam gospodari i svilenkasti biti. Ali bilo je i onih koji bi,

uživajući na tuđem trudu i muci, izgubili svaku mjeru pa činili zulum i nepravdu.E, tada bi se pokazivao onaj tvoj gen.

Baš onaj, isti. Izdržali su ti potomci beli svašta, ali poniženja nisu mogli lako podnositi.

Jok. Tko je god tu prenaglio nije mu lako bilo.

Uzvraćali bi Džajo, Vlaho i Jozina, ili njima slični. Nikada prvi, ali onima što bi zadirali nalazili bi načina.

I Hadžibegu na budžaku u Hutovu, pred očima razguli mačku Jozina. Bili su to tvoji petokoljenci.

Ma ne bi svako zlo za zlo. Naučiše, na silu istom mjerom uzvraćati. Nevolja ih natjerala. I tako su započeli misliti i na sebe, a čopor je sve više rastao i jačao.

42 43

Nije to bilo više lako suzbiti. Unuci su njihovi, u hercegovačkom ustanku, Musićeve kapetanije popunjavali. Sloboda je cijenu tražila, ali

su se mukotrpno i dostojanstveno k njoj uzdizali.

I odmah da ti kažemo, kako se ne bi sekirao, imali su i obraza i mjere. Od koga je arogantni Zapad takav diplomatski odgovor dobio kao što mu ga je suborac potomaka tvojih,

Miho Ljuban, dao. Zamirisalo je tada malo na bolje.

Poslije četiri stoljeća prepusti tuđin domovinu našu drugome tuđinu. Počele su se crkve i škole graditi, pa osim raspetog kamenja po grobljima, uzdiže se i nekoliko križevi na

preslicama i tornjevima. Postade se slobodnije putovima hoditi.

Tada se neki iz Neretve podigoše, pa put Bosne odoše. S njima bijaše i tvojih potomaka. Zasijaše tvoje gene i na bosanskim stranama. U Vrhbosni su s obrtom započeli, te ne štedeći stečenog kapitala, udrugu utemeljiše, s nakanom pomaganja potrebne i talentirane mladeži za postizanje stručnih znanja i zvanja kao i podizanja

hrvatske nacionalne svijesti. Iz toga će kasnije, pod predsjedavanjem Ivana Raguza, iznići HKD “Napredak.

Luka zvani Musićevac je u Peruu dospio i tamo u domovini Inka potomstvo ostavio. Parobrodi mnoge u nep-ovrat odvoze, a ima i onih koji se zbog „zabranjenog voća“ skloniše istočnije od osamnaestog meridijana.

Naša krv slovom Š obilježena.I evo ćemo ti sada tek nešto reći o najkrvavijem stoljeću. Ovom tek minulom, dvadesetom.

Biva sve po redu, pa eto došlo i ono na red, a zaominuli bismo da možemo zaboraviti. Tek što bi stare rane zarasle po ožiljcima njihovim nove bi se zasijecale. Sve jedna za drugom.

Tvoje se potomstvo rastući i stasajući, na vjetrometini balkanskoj gdje ih je kadija i tužio i sudio, uzdalo, očekujući kršćansku Europu, a dočekalo je i upoznalo novog prevaranta. U odori ćesarovih pukovnija, od

Pijave i Tirola do Karpata, po raznim vojnim grobljima, ostade trideset momaka, tvojih potomaka. Nisu se mijenjali naši krajolici, ali su ih stalno gurkali u neke nove državne tvorevine. Na taj način voljom

„versajskih“ moćnika dospješe pod krunu onima koji nekada našega Tvrtka za suverena imaše. I opet na mišici i motici, na baštini svojoj, moraše crnčiti, ali se i od državotvoraca braniti.

Za turskoga vakta, ako bi begovi fini bili, ajoši bi se pitali. Pljačkali, otimali. U ime nove krune samovolju su komiti provodili.

Čija kruna toga i puška, a čija puška njegova i država. Tvoji goloruki, tek kosijer i motika u rukama. Prijenuli uz svoje krčevine, podvornice, okrajke i ograde, a Bog

dao, tićilo se i na njivama i u torovima i u kućama. Tad i nastade uzrečica: ima ih ko Raguža!

Ali, motikom se ne pravi država, a bez svoje nema ni slobode. Tek ponekad grunuo bi bećarac: oj motiko odbit ću ti uši, ti si mojoj dodijala duši.

Biti na svome, a robovati drugome, nije samo zbog volje drugoga. Bilo je tu nešto i do nas. Promijenismo toliko gospodara, a nama uvijek isto ili igore. Ne prave se države da bi se znalo kroz čiju ogradu koja voda

teče, već da bi i čovjeku i narodu osigurale dostojanstvo kako bi se u svoj svojoj punini ostvarili. Nijedna nas dotada ne uvaži kao osobe, ljude. Još manje kao vjernike katolike, kao Hrvate.

E pa stani, voda će uvijek niza stranu teći, ali dom mora dostojanstvo imati, mora jamac slobode biti. O lijepa o draga slobodo!

Žudeći za slobodom počeše ti potomci zoriti i kao politički narod. A Europa zakuhala. Stara bi dama opet haljinu mijenjala, dakako, poradi svoje guzice.

Poslije svih iskustava htjeli su sebi gospodari biti. Pa što je tu bilo ružno?

Zar sama želja da budu i svoji. Čija država toga i puška, a ona nažalost odlučivaše.

Udariše združeno komiti, protjeraše ti rod s ognjišta. Opljačkaše imovinu, spališe domove. Staro i nemoćno, što nije moglo pobjeći, zaklaše. Prognana mladež,

dostojanstva željna, u postrojbe je hrvatske vojske na hrlila.

44 45

Za slobodu i za Domovinu. Neka svatko bude kovač svojoj sreći.

Ali, nećeš kako hoćeš. Opet su moćnici, kao i dotada, odlučivali o nama. O krvava naša povijesti! O prokleta zmijo otrovnice. O lažljiva komunistička ideologijo.

Pod humanističkim geslom, bratstva i jedinstva, u smrt nam odnese cvijet mladeži. Bez suda i dokazane krivnje napuniše s Petrovim potomcima mnoge jame Hude, Jazovke, Golubinke, Bišinke, od Bleiburga do

Nikšića. Podijelismo sudbu Hrvata katolika stare Trebinjske biskupije.

Na zgarišta spaljenih domova nikada se nije vratilo 497 osoba roda Raguževa. Izbornik je nemilosrdan bio, tek oženjene i one koji su za ženidbu prispjeli rijetko da je poštedio.

Zar je potrebno o nakani raspredati.Mnogi su domovi u ruševinama ostali, mnoga su se vrata vječno zatvorila. Mnoge su djevojke neudane ostar-

jele. Poslije progona pa planskog pokolja, iz suzne doline naše, s ognjišta tek ugrijanih, pohrliše ostaci poto-maka tvojih, ko maslačkovo sjeme kada ga vihor ponese, na sve strane svijeta. Zato je u zadnjem desetljeću krvavog dvadesetog stoljeća, od Vukovara do Dubrovnika, skoro na svakoj bojišnici, i našom krvlju Do-

movina natopljena. Ko kad nas svugdje doteče.

Petnaest poginulih, troje nestalih te još trideset i osam u progonstvu umrlih osoba. To su životi koje je tvoj deveti, deseti i jedanaesti naraštaj dao, u Domovinskome ratu, za uspostavu države Hrvatske i tek otvaranje

procesa za ostvaraj pune nam slobode i u Bosni i Hercegovini. Možda ti, ovo o prilikama u Bosni i Hercegovini,

nije lako shvatiti, ali ni mi ti još ništa bolje ne znam pojasniti. Strpljen, spašen.

Što se sve izdržalo… Bit će dobro.

Mora. Sve nam se čini da si, i poradi toga Veseličiću, i ostao uz obalu. Ćutio si nam sudbinu. Pa osim gena koje nam darova, i s uronjenim kostima prstiju svojih u morsku vodu, želio si da nas povezuješ diljem svijeta i dovijeka. O nama, današnjim živim potomcima tvojim, zbog bojazni o subjektivnoj prosudbi, nećemo ti pisati. Uskoro

će to , nadamo se, netko iz petnaestog naraštaja učiniti. A, inače ima nas na sve strane, i da ti se pohvalimo svakoga zanata i zvanja i znanja. Napomenuli smo ti da je don Luka bio prvi od šestorice, koliko smo ih do sada imali od Boga odabranih, na našoj duhovnoj okomici.

Poslije njega je bio don Ivan. I Luka i Ivan dadoše svoj život jer ne htjedoše zatajiti svoga Isukrsta.

Da im se to dogodili s drugu stranu „mare nostrum“, Bože nam oprosti, oba bi svecima već bili proglašeni. Zato ti mi danas, dragi naš Petre, najsvečanije slavimo dan Svi Svetih, s uvjerenjem da ih kod Boga imamo i više. Zar nam Isukrst naš ne obeća : „Tko se imena Moga ne postidi pred ljudima ni Ja njega neću zatajiti pred

licem Oca svoga“.A da je takvih bilo, jest. I fra Celestinova sudbina nimalo nije bila laka, umro je u progonstvu, daleko od Do-

movine. Trojica s našim prezimenom i sada navješćuju Radosnu riječ Božju. Sedamnaest se Ragužuša zavjetovalo na službu Crkvi i Bogu. Ali moramo ti nešto priznati, nije to zasluga samo nas muških.

I majčina je krv tu imala upliva. Ja vidiš, da to ne napomenusmo kako bismo ti se mogli pohvaliti da od tvojih kćeriju, imamo danas i časnih

sestara i svećenika. Čak dvojicu i u biskupskom zboru.Ratko je na Mostarsko-duvanjskoj stolici i kao upravitelj Trebinjsko-mrkanske biskupije, te Želimira na stolici

dubrovačke biskupije i odnedavno i zadarske nadbiskupije. Imenovao ih je papa Vojtyla. Voljeli smo ga ko najrođenijeg, ali da smo mu mogli zapovjediti… možda bismo po očevima predlagali. Ipak mu na svemu zahvaljujemo, poglavito što smo sigurni, da je propitujući se o

njima, vjerojatno pitao i od koga im je majka.

44 45

Dašto već jest. Kako bi se što čvršće povezalo te dvije-tri biskupije moralo se to i našim genima zauzlati.

Što je sigurno, sigurno je. Nego da završimo, šapnut ćemo ti, ali onako tiho, ko usput, na uho.

I kćeri roda tvoga i nevjeste tvoje, bez obzira od čijeg su rebra, bar tako mislimo, bolja su strana našega ple-mena.

I neka, na ženama svijet i počiva. Da bismo ti sve ovo priopćili morali smo se pomalo konsultirati i s don Đurom Sunožićem, don Nikolom Matuškom, don Lazarom Lazarevićem i suradnikom mu Đurom Ragužom Kramarevićem - Vrnogom ili Ševom kako su ga zvali, Dragutinom Raguzom, don Markom Zovkom i njegovim suradnicima: Filipom Ragužom, Jozom Ragužom Liskom, Ilijom Ragužom Ćirom i Lukom Ragužom Saračem, don Stjepanom Batinovićem i suradnikom mu Đurom Ragužom Džajićem, Vladimirom Ragužom Nikićem i Stojanom

Ragužom Gunjinovićem, te velikim brojem i njihovih suradnika. Zahvalni smo im na velikoj pomoći, jer o čemu bi to i bilo prešnije da ti pišemo ako bismo ovo preskočili.

I evo, u nadi da će ti se ubuduće i drugi u sličnim prigodama javljati, s ovoga skupa u Stocu, upriličenog po-vodom obilježavanja 400 godina od tvoga rođenja, a u ime baštinika tvojih gena, uvjerenja i opredjeljenja, po

Kristu Gospodinu našemu zazivamo Oca nebeskog;

O Sveznajući, Milosrdni, Svemogući, mi potomci Petrovi, punim žarom srca svoga želimo biti i ostati u milosti Tvojoj. Evo ovdje s ovoga mjesta, zbog svega nevaljalo učinjenog prema bližnjemu svomu, u tre-nucima slabosti pojedinaca ili skupina, molimo oprost od onih kojima ta naša nedjela bol naniješe. Daj nam razbora da i mi drugima na isti način istinski oprostimo, kako bismo naraštajima našim rasteretili budućnost skrušeno im moleći blagoslov Tvoj. Pomozi nam da kao i preci naši živimo život po načelima Tvorca Svevišnjeg, ponosno kao pojedinci, kao Raguži, kao Hrvati.

Zemlja je smrtnim sjemenom posijanaAli smrt nije kraj

Jer smrti zapravo i nemaI nema kraja

Smrću je samo obasjanaStaza uspona od gnijezda do zvijezda.

Amen.

Stolac, ljeta gospodnjega 2010. Tvoj potomak,po knjizi označen brojem: 125414295

46 47

Uz snalažljive i umiljate pojedinačne najave voditeljice Rajne zabavni dio programa događao se na pozornici uz nastupe:

1. grupe Intrade-Zadar, čiji je pokrovitelj bio Drago Raguž Miškinovac (5/11-2533)2. HKD Stolac-grupa ANGELUS, dragovoljno za Raguže

3. HKD Stolac- Lindžo, dragovoljno za Raguže4. band Raguži i prijatelji-Vinkovci, pokrovitelj Regionalni odbor za Slavoniju5.band Kastrum-Kaptol kod Požege, pokrovitelj Regionalni odbor za Slavoniju.

Pjesma i ples su se nastavili i nakon službenog djela skupa Raguža

46 47

Ugodno vam rođačko veselje! Bile su završne riječi, službenog dijela programa, voditeljice Rajne.

Tekst priredio prof. Nikola Raguž Gunjinović, voditelj projekta za kulturno-zabavni program Raguževe manifestacije

Dana: 12.6 2010. u Stocu

Web stranica i odabir slika : Rajna Raguž i Tomislav Raguž

48 49

Grafička rješenja organizacije skupa

Whence should I sum-mon you, kin

of mine

300 godina od prvog pisanog traga prezimena Raguž

300 years since the first written record of the surname Raguž

400 godina od rođenja Petra Vese-ličića, rodonačelnika svih Raguža

400 years since the birth of Petar Ve-seličić, first ancestor of the Raguž clan

Stolac (BIH): 12. 6. 2010.

Otkud da te zovnem rode

350 godina od rođenja njegovog sina Petra Araguza

350 years since the birth of his son Petar Araguz

Nakladnik: Udruga Raguži 1610 (Stolac/ Zagreb) − Design: SMART, Raguž & Barbarić, Mostar − Tisak: Raster Mostar

48 49