SVEUČILIŠTE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET

DARIO KOS

UZROCI I POSLJEDICE ŠPANJOLSKE KRIZE OD

2008. DO DANAS

DIPLOMSKI RAD

Rijeka, rujan 2014.

SVEUČILIŠTE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET

UZROCI I POSLJEDICE ŠPANJOLSKE KRIZE OD

2008. DO DANAS

DIPLOMSKI RAD

Kolegij: Međunarodne financije

Mentor: prof. dr. sc. Dragoljub Stojanov

Student: Dario Kos

Međunarodno poslovanje

0081109363

Rijeka, rujan 2014.

SADRŽAJ

1. UVOD ................................................................................................................................1

1.1. Problem, predmet i objekt istraživanja .....................................................................................1

1.2. Radna hipoteza ........................................................................................................................2

1.3. Svrha i ciljevi istraživanja ..........................................................................................................2

1.4. Znanstvene metode..................................................................................................................2

1.5. Struktura rada ..........................................................................................................................3

2. TEMELJNE ODREDNICE GOSPODARSKE KRIZE..................................................4

2.1. Pojmovno određenje i osnovna obilježja gospodarske krize ......................................................4

2.2. Glavne ekonomske struje i njihovo objašnjenje kriza ................................................................6

2.2.1. Neoklasicizam (neoliberalizam) ..........................................................................................6

2.2.2. Kejnesijanizam ...................................................................................................................8

2.2.3. Monetarizam ................................................................................................................... 10

2.2.4. Škola racionalnih očekivanja (Neo-neoklasična ekonomska škola) .................................... 13

2.2.5. Ekonomija ponude ........................................................................................................... 14

2.2.6. Marksizam ....................................................................................................................... 15

2.3. Ekonomska politika Međunarodnog Monetarnog Fonda ........................................................ 17

3. ANALIZA GOSPODARSKE KRIZE U ŠPANJOLSKOJ ........................................... 23

3.1. Osnovne značajke španjolskog gospodarstva .......................................................................... 23

3.2. Usporedna analiza posljedica krize u Španjolskoj i ostatku Eurozone ...................................... 28

3.2. Uzroci gospodarske krize u Španjolskoj ................................................................................... 33

3.3. Posljedice gospodarske krize u Španjolskoj ............................................................................. 36

3.3.1. Prosvjedi, iseljavanje mladih, separatizam... .................................................................... 37

4. ZAKLJUČAK ................................................................................................................. 39

LITERATURA ................................................................................................................... 41

POPIS GRAFIKONA ......................................................................................................... 43

POPIS SLIKA ..................................................................................................................... 43

1

1. UVOD

Uvod ima pet međusobno povezanih dijelova: 1) problem, predmet i objekt istraživanja,

2) radna hipoteza, 3) svrha i ciljevi istraživanja, 4) znanstvene metode i 5) struktura

rada. U nastavku se obrazlažu navedeni dijelovi Uvoda.

1.1. Problem, predmet i objekt istraživanja

Problematika istraživanja osnovana je na poteškoćama definiranja točnog uzroka posljednje

svjetske financijske krize čije izvorište nalazimo u Sjedinjenim Američkim Državama 2007.

godine te načina na koji se njeno djelovanje proširilo na gospodarstva čitavog svijeta, a

posebnom snagom i na gospodarstva pojedinih država članica Europske Unije. Španjolska je,

uz Grčku, najviše osjetila teret krize te se nije znala nositi sa izazovima i posljedicama iste te

se i dan danas ne nazire oporavak.

U skladu s problemom istraživanja određen je i predmet istraživanja: istražiti, utvrditi i

analizirati učinke svjetske gospodarske krize u Španjolskoj, definirati uzroke te sustavno

prikazati mjere koje je španjolska vlada koristila u borbi protiv posljedica krize.

Objekt ovog istraživanja je svjetska gospodarska kriza te, specifično, njen utjecaj na

španjolsko gospodarstvo u sklopu Europske Unije i Eurozone

.

2

1.2. Radna hipoteza

Radna hipoteza istraživanja postavljena je s obzirom na problem i predmet istraživanja te će

pokušati dokazati da se uz sustavnu i detaljnu analizu uzroka koji su doveli do gospodarskog

kolapsa te načina na koji su lideri zemlje reagirali na nove okolnosti mogu povući iskustva

koja će takav scenarij ubuduće onemogućiti i spriječiti negativan utjecaj, kako na španjolsko,

tako i na gospodarstvo Europske Unije.

1.3. Svrha i ciljevi istraživanja

Svrha i ciljevi ovoga istraživanja su istražiti sve važnije znakovitosti gospodarske krize,

istražiti mjere koje su poduzete s ciljem njenog ublažavanja te primjereno predočiti i

formulirati rezultate istraživanja. Pitanja koja se postavljaju su:

· Što je gospodarska kriza?

· Koji su uzroci nastanka gospodarske krize i koje su njene posljedice?

· Zašto je došlo do razvoja krize u Španjolskoj te na koji način se kriza pokušala

spriječiti?

· Kakav je utjecaj globalne gospodarske krize na gospodarstvo Španjolske i ostalih

zemalja Europske Unije?

· Kakvi su rezultati poduzetih mjera u Španjolskoj u odnosu na ostale zemlje Europske

Unije?

1.4. Znanstvene metode

U pisanju diplomskog rada korištene su sljedeće znanstvene metode: metoda analize i

sinteze, induktivna i deduktivna metoda, metoda klasifikacije, komparativna i deskriptivna

metoda, metoda dokazivanja i opovrgavanja, metoda kompilacije te povijesna metoda.

3

1.5. Struktura rada

Rezultati istraživanja predočeni su u pet međusobno povezanih dijelova.

U UVODU su navedeni problem, predmet i objekt istraživanja, radna hipoteza, svrha i ciljevi

istraživanja, znanstvene metode i obrazložena je struktura rada.

U drugom dijelu, naziva TEMELJNE ODREDNICE GOSPODARSKE KRIZE analiziraju

se i istražuju osnovne karakteristike gospodarske krize te načini na koji glavne ekonomske

škole i učenja pokušavaju objasniti i shvatiti uzroke krize i načine njenog sprječavanja.

Također, analizirati će se rad Međunarodnog monetarnog fonda kao međunarodne institucije

sa zadatkom suzbijanja efekata krize.

Treći dio nosi naslov ANALIZA GOSPODARSKE KRIZE U ŠPANJOLSKOJ, a analizira

tijek razvoja krize u Španjolskoj, prikazujući osnovne značajke španjolskog gospodarstva te

kroz usporednu analizu posljedica krize u Španjolskoj i ostatku Eurozone pokušava otkriti

razliku između efekata krize u Španjolskoj i ostalih 17 država koje koriste Euro kao

nacionalnu valutu. Kroz analizu najbitnijih makroekonomskih čimbenika prikazati će se

realno stanje španjolskog gospodarstva, te će se otkriti stvari razmjeri gospodarske krize u toj

zemlji. Analizirati će se i uzroci koji su doveli do tolikog intenziteta udara krize te posljedice

nemogućnosti izlaska iz dugotrajne dužničke krize te konačnog oporavka.

U posljednjem dijelu, ZAKLJUČKU, prikazana je sinteza rezultata istraživanja kojima se

pokušala dokazati postavljena radna hipoteza.

4

2. TEMELJNE ODREDNICE GOSPODARSKE KRIZE

Kriza globalne ekonomije potaknuta je slomom američkog hipotekarnog tržišta sredinom

2007. godine. Svaka recesija u posljednjih 70 godina bila je posljedica inflacije izazvana

poremećajima unutar nacionalnih granica. Sadašnja recesija je rezultat krize globalnog

bankarskog sistema.

''Aktualna svjetska gospodarska kriza i njezine posljedica za gospodarsko stanje i ekonomsku

politiku pojedinih zemalja izazvala je nevjericu i strah. Moderne države svoj napredak,

stabilnost i legitimitet vezale su primarno uz stalni gospodarski rast i namirivanje rastućih

potreba države i stanovništva, a sada se moraju suočiti s iznenadnim prekidom očekivanog

rasta i s mogućnošću stagnacije.'' (Baletić, 2009)

2.1. Pojmovno određenje i osnovna obilježja gospodarske krize

Riječ kriza označava nagli prijelaz u recesiju. Kod nas se taj pojam najčešće upotrebljava za

ukazivanje neuobičajenog ekonomskog ponašanja i kretanja. Kriza se naziva gospodarskom,

industrijskom ili prije trgovačkom zato što se radi o padu opće gospodarske aktivnosti, a

financijskom se naziva samo onda kada se radi o krizi financijskog sektora ili se želi naglasiti

financijski apsekt gospodarskih aktivnosti. Financijska kriza može biti valutna ili bankovna.

Krah burze, odnosno pad vrijednosnih dionicana burzi, primjer je financijske krize. Do takve

krize dolazi kad zemlje konstantno povećavaju svoj vanjski dug i na kraju dođu više – manje

u situaciju da taj dug ne mogu vratiti.

Kada je riječ o padu opće gospodarske aktivnosti kriza se naziva gospodarskom ili

ekonomskom. To je pojam koji označava razdoblje značajnog negativnog razvoja u

gospodarstvu. Nezaposlenost, razina cijena, tokovi kapitala i slični negativni

makroekonomski pokazatelji također mogu biti naznaka gospodarske krize. Gospodarska

kriza može biti raznovrsnog obujma, može zahvatiti samo privredu jedne ili nekolicine

država, ali i jednu granu gospodarstva širom svijeta, gospodarstvo većeg broja država te u

konačnici cjelokupno svjetsko gospodarstvo što je slučaj sa posljednjom gospodarskom

krizom koja je započela krajem 2007. godine. Najdrastičnije posljedice gospodarske krize

odnose se na veliki rast nezaposlenosti te opći pad životnog standarda stanovništva tj. BDP-a

per capita, što naposlijetku dovodi do siromaštva i slabljenja kupovne moći, a može u nekim

5

slučajevima dovesti i do socijalnih nereda i prosvjeda koji mogu eskalirati u velike nerede.

(Baletić, 2009)

Gospodarska kriza je zapravo prisilno, više ili manje stihijsko, prestrukturiranje ekonomskih i

socijalnih odnosa, kada se kapitalistička dinamika gospodarske ekspanzije približi granicama

iscrpljivanja postojećih ekonomskih resursa na osnovi dominantne tehnologije, a to u sebi

sadrži nužnost pogoršanja odnosa među socijalnim akterima na štetu poduzetnika i vlasnika

kapitala, i to smanjenjem poslovnih profita. Određenije, približavanje punoj zaposlenosti rada

i kapaciteta podiže razinu nadnica, troškova i poslovnih rizika, a to obara stopu profita na

razinu koja poduzetnicima i vlasnicima kapitala nije zadovoljavajuća, niti poticajna. Oni

reagiraju smanjenjem zaposlenosti i proizvodnje i odustajanjem od novih investicija, pa to

dovodi do daljnjeg procesa širenja jaza među tržišnom ponudom i potražnjom, slomom

kreditnog sustava i povlačenjem novca iz opticaja. To opet sa svoje strane kumulativno

dovodi do nelikvidnosti, teškoća plaćanja, sniženja tržišnih cijena i daljnjeg smanjenja profita.

Poizvodnja se sužava i teže nalazi kupca, pa kriza i dobiva privid hiperprodukcije tj.

pretjerane proizvodnje. Gospodarska kriza nije kriza oskudice, niti kriza preobilja proizvoda,

nego je to kriza održivog razmjera potražnje i ponude koji zadovoljava kriterij poslovne

rentabilnost s istodobnim postojanjem viška ponude proizvoda i nezadovoljene potražnje za

istima. Na strani potražnje pojavljuje se višak nekorištene novčane štednje, a na strani ponude

višak kapaciteta i zaposlenost i nedostatak motiva da se dalje investira. Gospodarska se

aktivnost smanjuje, što dovodi do naglog zastoja koji se ubrzano širi i pretvara u stanje

stagnacije. Ponuda pada u mrtvilo i održava se na minimumu sigurne potražnje, čekajući u

neizvjesnosti daljnji razvitak poslovnih prilika. Takvo stanje stagnacije može potrajati prilično

dugo, ponekad i više godina, sve dok se ne počnu stvarati povoljniji uvjeti investiranja i

povećanja potražnje. Ekonomski se sustav raspada i izaziva velike društvene štete i socijalnu

napetost. (Baletić, 2009)

Tri su osnovna nepoželjna oblika gospodarske krize obzirom na gospodarsku konjunkturu:

stagnacija, recesija i depresija. Kratkoročne oscilacije ekonomske aktivnosti, kad

gospodarstvo bilježi pozitivne stopa rasta koje su ipak niže nego u prijašnjem razdoblju,

opisuje se terminom usporavanje ili stagnacija rasta. Drugim riječima, to je razdoblje u kojem

gospodarstvo ne raste, što znači da izlazne vrijednosti (output) gospodarstva unutar nekog

razdoblja ostaju nepromjenjene. Kako recesija općenito označava pad outputa, nema

jedinstvenog stava o pitanju može li se razdoblje stagnacije već smatrati gospodarskom

6

krizom ili ne. Recesija, dakle, označava znatan pad ekonomske aktivnosti, vidljiv u različitim

dijelovima gospodarstva, koji traje više mjeseci. Recesija stoga uključuje pad industrijske

proizvodnje, zaposlenosti, realnih dohodaka i trgovine, tj. ukupno donosi određeni pad

outputa i zaposlenosti. Popularno se recesija još definira i kao pad bruto domaćeg proizvoda u

najmanje dva uzastopna tromjesečja, ali smatra se da je ta definicija preuska jer je usmjerena

samo na kretanje bruto domaćeg proizvoda i ne omogućava precizno određenje početka i

kraja recesije. Globalna recesija prema ekonomistima MMF-a uključuje usporavanje stope

rasta svjetskoga gospodarstva na manje od tri posto. Nasuprot tomu, teška recesija, koja traje

dugo i uključuje pad bruto domaćeg proizvoda veći od 10 posto, naziva se gospodarskom

depresijom. (Dalić, 2008.)

2.2. Glavne ekonomske struje i njihovo objašnjenje kriza

Usprkos svemu navedenom, potrebno je naglasiti kako je pitanje ekonomske krize jedna od

tema koja je najmanje obrađena u ekonomskoj teoriji, tj. tema oko koje postoji najmanji

stupanj suglasnosti stručnjaka (Stojanov, 2012, p. 95.). Kako bi trenutna ekonomska kriza bila

što bolje shvaćena, prije svega njeni uzroci, tijek i metode njenoga rješavanja, u nastavku ove

cjeline biti će iznesen pregled glavnih ekonomskih misli, tj. ekonomskih teorija i škola, njihov

povijesni kontekst i pogledi na krizu.

''Prva velika globalna financijska i gospodarska kriza koja je nakon Drugog svjetskog rata

pogodila svijet je ujedno i prilika da se testiraju ekonomske teorije i politike. Ta se kriza nije

morala dogoditi. Ona je rezultat ljudskog ponašanja i izbora politike.'' (Jurčić, 2010)

2.2.1. Neoklasicizam (neoliberalizam)

Pojavlja se 1870-ih godina, a predstavlja afirmativnu reakciju na klasičnu liberalnu doktrinu

Adama Smitha i Davida Ricarda te kritički osvrt na doktrinu Karla Marxa i njemačku

povijesnu školu. Sve do pojave Velike ekonomske krize 1929., te, kasnije, od početka 60-ih

godina do danas neoklasična ekonomska misao predstavlja glavnu, mainstream doktrinu

globalne ekonomije. (Medić, Radošević, 2010, p.30.)

7

Esencija neoklasicizma počiva na određenim načelima na kojima djeluje globalna ekonomija,

tržište i ekonomskim zakonitostima, koji opet, posljedično, počivaju na osnovnoj premisi

njihovog razmišljanja – savršenoj konkurenciji. Ona podrazumijeva veliki broj neutjecajnih

proizvođača i ponuđača na tržištu koji nude jednake proizvode, a kupac je pri njihovom

izboru indiferentan. Također, podrazumijeva se sloboda ulaska i izlaska na tržište te savršena

informiranost svih sudionika na tržištu. U takvim uvjetima djeluje tzv. Smithova ''nevidljiva

ruka'', tj. samoregulirajuća priroda tržišta, pa i gospodarstva u cjelini koja automatski

uspostavlja uvjete ravnoteže. Polazeći od načela opadajućih prinosa i rastućih troškova,

osnovni cilj tvrtke na tržištu savršene konkurencije je maksimizacija profita. U takvim

uvjetima tvrtka, prema neoklasičarima, teži pronalaženju optimuma svojeg poslovanja, tj.

kratkoročnoj ravnoteži, polazeći od analize prosječnih i marginalnih troškova i marginalnih

prihoda. Tvrtka maksimizira profit kada je marginalni prihod jednak marginalnom trošku.

Sukladno tome, ponuda, potražnja, cijene i težnja za maksimizacijom profita u uvjetima

savršene konkurencije dovode industriju u stanje ravnoteže na dugi rok. (Stojanov, 2012, p.

22.-26.)

Glavnina razmišljanja neoklasičara svodila su se na pitanje opće razine cijena i ekonomskih

fluktuacija, a pitanju (ne)zaposlenosti nisu pridavali preveliko značenje. Premo njihovoj

teoriji, zaposlenost uopće nije bila moguća, a razlog je taj što, prema neoklasičnoj doktrini,

nadnice, tj. plaće, koje su fleksibilnog karaktera, a koje predstavljaju cijenu radne snage,

usklađuju ponudu i potražnju te na taj način čiste tržište radne snage od viškova. Visina plaća

vrlo brzo reagira na promjene ponude i potražnje radne snage na tržištu. Zahvaljujući tome,

neoklasičari vjeruju da svako u takvim uvjetima može raditi i pronaći posao, jer je uz takvu

razinu plaća, tržište uvijek u ravnoteži. To je u skladu i sa Sayovim zakonom tržišta koji kaže

da je proizvodnja uvijek jednaka potrošnji (kao i štednja investicijama), dakle ne može doći

do nezaposlenosti niti prekomjerne zaposlenosti. (Stojanov, 2012, p. 35.-37.)

Edward C. Prescott, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju 2004. godine, pisao je 1980-ih

godina kako je nezaposlenost jednostavno odraz volje radne snage da ne rade, tj. da ljudi koji

se vode kao nezaposleni ne rade zato što su oni tako odlučili, te da je jedan od uzroka Velike

ekonomske krize 1929. godine bio što su radnici odlučili da ne rade nego da se odmaraju.

(Stojanov, 2012, p. 16.)

8

Slično kao i prema (ne)zaposlenosti neoklasičari se odnose i u pogledu kamatnih stopa. Oni

smatraju da je kamata fleksibilna te da kao takva uvijek izjednačava ravnotežu na tržištu

kapitala, ali i roba te da također utječe na ravnotežu štednje i investicija. Kamata za njih nije

monetarna kategorija, već je usko povezada sa realnim sektorom gospodarstva. Iz takvog

razmišljanja proizlazi i dobro poznati stav neoklasičara da je državna intervencija u

gospodarstvu praktički nepotrebna te u startu bezuspješna jer s obzirom da se kamatna stopa

formira na tržištu, ona ne ovisi o ponudi i potražnji novca tako da središnja banka ili neki

drugi oblik monetarne vlasti ne može utjecati na kamatnu stopu manipulacijom monetarne

ponude. Jedino porast državnih investicija može povećati kamatnu stopu, što bi dovelo do

opadanja privatnih investicija, ali pad privatne potražnje bio bi tada jednak porastu državnih

ulaganja, pa ukupna potrošnja nebi imala utjecaj na tržište roba. (Stojanov, 2012, p. 41.-42.)

Dakle, neoklasičari u potpunosti eliminiraju ulogu države i njenu intervenciju u gospodarstvu

karakterizirajući je kao besmislenu i neučinkovitu. Tržište se automatizmom dovodi u

ravnotežu te je sklonost tržišta da stremi punoj zaposlenosti. Ipak, iako su se teorijski principi

neoklasičara u određenoj mjeri potvrdili u praksi, to je vrijedilo isključivo u stabilnim

gospodarskim uvjetima. U vrijeme kriza ponuda, potražnja i cijene ne djeluju onako kako bi

se od njih moglo očekivati primjenjujući dosljedno neoklasičnu doktrinu. Manjkavosti ili

pogreške neoklasične škole pokušao je dvadesetih godina 20. stoljeća ispraviti John Maynard

Keynes.

2.2.2. Kejnesijanizam

Nakon sloma gospodarstva krajem 1920-ih godina, te nemogućnosti neoklasične škole da

ponudi odgovor na izazove koje je kriza donijela, primat glavne ekonomske struje i

razmišljanja preuzima kejnesijanizam. Osnivači te nove ekonosmke škole smatraju se

engleski i poljski ekonomisti J. M. Keynes i Michael Kalecki. Oni su primijetili nedostatke u

procesu tržištne samoregulacije i shvatili potrebu državne intervencije te su putem mjera

ekonomske politike vidjeli izlaz iz depresije u koju je upalo globalno gospodarstvo. (Medić,

Radošević, 2010, p. 33.)

9

Velika ekonomska kriza je sa sobom donijela i veliki pad zaposlenosti, te se kao posljedica

toga fokus ekonomske teorije premjestio sa teorije cijena na pitanje zaposlenosti i kamatne

stope. Keynes kamatnu stopu ne smatra dijelom realnog već monetarnog sektora te smatra da

se kamatna stopa formira i ovisi o ponudi i potražnji novca, a stanje pune zaposlenosti za

njega je teoretska konstrukcija, tj. nedostižno. Realno stanje je nepuna zaposlenost, te u

takvim uvjetima više ne vrijedi Sayov zakon tržišta. Zbog toga je Keynes postavio za cilj

pronalazak onih parametara sustava kojima se može upravljati te na koje se može utjecati

kako bi se gospodarstvo oporavilo i vodilo prema stabilnom ekonomskom stanju u kojem

neće biti straha od kriza, slomova, socijalnih nemira, gladi, prosvjeda itd. (Stojanov, 2012, p.

48.-53.)

Prema Keynesu, uzročnik krize je nedovoljna potrošnja. Sama potrošnja raste s porastom

dohotka, ali sporije, dok istovremeno raste i štednja, koja je destimulator investicija. Zbog

toga Keynes smatra da nedovoljnu osobnu potrošnju mora kompenzirati investicijska

potrošnja koja se mora stimulirati mjerama monetarne politike i politikom kamatnih stopa. No

čak i tada, zbog obilne ponude roba, porasta cijena koji destimulativno djeluje na potražnju i

zbog porasta troškova, marginalna efikasnost pada. Upravo to Keynes vidi kao osnovni

problem koji dovodi do kolapsa gospodarstva te ekonomske krize. Ako je marginalna

efikasnost kapitala jednaka nuli, gospodarstvo ne napreduje već se kreće u pravcu deflacije ili

stagflacije. (Stojanov, 2012, p. 64.)

Zbog optimističnih očekivanja o budućim prihodima na kapitalna dobra u kasnim fazama

privrednog buma, tržište kapitala suočeno s činjenicom pada prihoda naglo reagira, raste

kamatna stopa, što destimulira nove investicije. Dolazi do obezvrjeđivanja kapitala, s obzirom

da postoji suviše kapitala čija je marginalna vrijednost jednaka nuli ili čak negativna. To

dovodi do ugrožavanja sklonosti potrošnji, a briga o investicijama se više ne može ostaviti u

privatnim rukama već je potrebna intervencija na višoj razini. Keynes smatra da se kriza ne

može automatski korigirati, posebno samoinicijativnom privatnog sektora. (Stojanov, 2012, p.

64.)

U takvim uvjetima prostor za nove investicije može se stvoriti samo snižavanjem kamatne

stope, s obzirom da su investicije isplative samo dok je marginalna efikasnost kapitala veća od

kamatne stope. U tom procesu važnu ulogu ima država koja bi povećanjem monetarne ponude

10

mogla smanjiti kamatnu stopu te otvoriti prostor za investicije i rast gospodarstva. (Stojanov,

2012, p. 57.)

Dakle, Keynesova ekonomska politika usmjerena je na snižavanje kamatnih stopa, zbog čega

padaju i diskontne stope pa veći broj investicijskih projekata postaje rentabilan. Povećava se

proizvodnja, a time i zaposlenost. Kako sklonost pojedinca potrošnji relativno opada s

porastom dohotka, investicije postaju ključne za porast zaposlenosti. Međutim, stimulacija

investicija porastom monetarne ponude može voditi u stagflaciju, tj. trajnu inflaciju.

(Stojanov, 2012, p. 62.)

Razlog ponovnog okretanja neoliberalizmu i njegovim učenjima te napuštanju kejnesijanizma

kao glavne ekonomske misli leži upravo u pojavi inflacije i stagflacije u međunarodnom

gospodarstvu krajem 1960-ih godina. Nacionalna gospodarstva suočavaju se sa problemima

koji po Keynesovoj teoriji nisu bili mogući. Keynes ekspanzivnom monetarnom i fiskalnom

politikom želi fazu booma pretvoriti u trajni boom, tj. želi ostvariti uvjete za trajnu stagflaciju,

ali ne znam što učiniti nakon toga. On, paradoksalno, želi zadržati kapitalistički sustav, ali

takav kapitalistički sustav u čijoj osnovi više nije ekonomija profiterstva. (Stojanov, 2012, p.

49., 63, 65.)

2.2.3. Monetarizam

Keynesova teorija ekonomije potražnje je antideflatorna antikrizna politika u temelju koje je

dovođenje gospodarstva u stanje pune zaposlenosti i inflacije, ali bez znanja i ideje što

napraviti kada se takvo stanje dostigne. Tada takve politika postaje kontraproduktivna, te kao

rezultat i reakcija na takvo stanje, krajem 1960-ih godina monetarizam dobiva na važnosti i

značaju u svjetskom gospodarstvu u odnosu na kejnesijanizam. (Stojanov, 2012, p. 108.)

Monetarizam postaje svjetski prihvaćena ekonomska doktrina početkom 1980-ih kada se

ustalio kao polazna osnova ekonomskih politika u najrazvijenijim zapadnim zemljama kao

što su SAD i Velika Brotanija. Također, Međunarodni Monetarni Fond kao bazu svoje

antiinflacijske i stabilizacijske politike koristi učenja monetarizma, te se tako učenje širi i

prožima ekonomske politike većeg dijela zaduženih zemalja u kojima je MMF intervenirao.

(Stojanov, 2012, p.71.)

11

Najznačajniji predstavnik monetarističke doktrine, američki ekonomist Milton Friedman,

empirijskim je putem dokazao da se razina novčane ponude i brzina optjecaja novca ne kreću

obrnuto proporcionalno već upravo proporcionalno, tj. kada raste ponuda, raste i brzina

optjecaja novca te je na taj način osporio kejnesijansku interpretaciju Fisherove jednaždbe

kvantitativne teorije novca. Time je dokazao da je inflacija zapravo monetarni fenomen, a ne

rezultat prekomjerne potražnje kao što su tvrdili kejnesijanci (Stojanov, 2012, p. 74.).

Friedman, redefinirajući kvantitativnu teoriju novca 1956. godine, istu definira kao funkciju

monetarne potražnje koja igra presudnu ulogu u determiniranju varijabli koje su od velike

važnosti za analizu privrede u cjelini, npr. za analizu razine novčanog dohotka i razine cijena.

Teorija kaže da količina novca dostupna u nekoj ekonomiji određuje vrijednost novca.

Povećanja u ponudi novca glavni su uzrok inflacije. Iz tog razloga je Milton Friedman tvrdio

da je "inflacija uvijek i svugdje monetarni fenomen". Monetaristi su također smatrali da

promjene monetarne ponude ne utječu samo na razinu cijena nego i na ukupnu ekonomsku

aktivnost u kratkom roku. (Stojanov, 2012, p. 76.-79.)

Kejnesijanci su smatrali da ako monetarna vlast želi održati investicijsku i ukupnu aktivnost

gospodarstva na određenoj razini, ona mora kontinuirano opskrbljivati to gospodarstvo sa

dopunskom količinom novca. No, tu nastaje problem. Ekonomski subjekti će nakon nekog

vremena početi anticipirati takvo ponašanje monetarne vlasti te će u sklopu s tim početi

formirati inflatorna očekivanja. Tada će radnici, potaknuti zabludom novčane iluzije

zahtjevati povećanje svojih plaća, a kupovanje i prolongiranje niže stope zaposlenosti višom

stopom inflacije za državu postaje sve skuplje jer je s vremenom potrebna sve viša stopa

inflacije kako bi kao rezultat toga stopa nezaposlenosti ostala niska. Upravo se na taj način

gospodarstvo približava prirodnoj stopi nezaposlenosti koja je tada konzistentna s inflacijom

od čak 20 ili više posto, te na poslijetku čak i s deflacijom. (Stojanov, 2012, p. 80.-81.)

Friedman je taj proces okarakterizirao kao kontraproduktivnim jer je uočio da sve veća

inflacija kao metoda održavanja niske nezaposlenosti u kratkom roku dovodi do ubrzavanja

inflacije, tj. do hiperinflacije, koja je na dugi rok jako štetna. Dolazi do toga da država mora

posegnuti za oštrim restriktivnim mjerama ekonomske politike kako bi spriječila

hiperinflaciju, a jedna od posljedica takvih mjera je i veliki rast nezaposlenosti. Stvara se

začarani krug iz kojeg nema izlaza jer država mora djelovati protiv hiperinflacije koju je sama

izazvala u pokušaju da održi visoku stopu zaposlenosti. Dakle, svako nastajanje da se stopa

12

nezaposlenosti snizi ispod prirodne stope na način da se gospodarstvo konstantno opskrbljuje

dodatnom količinom novca izazvat će hiperinflaciju, te je na dugi rok štetno za gospodarstvo.

(Stojanov, 2012, p. 83.)

Prihvaćanjem Friedmanove hipoteze u velikoj se mjeri odbacuje državna intervencija kao

način anti-kriznog djelovanja i napretka gospodarstva, također, odbacuje se i mogućnost

svjesnog reguliranja zbivanja i kretanja u gospodarstvom na dugi rok instrumentima

ekonomske politike. Jedan od osnovnih problema stabilizacijeks politike je i ''time lag'',

odnosno činjenica da se kriza i recesija prekasno uočavaju te se prekasno djeluje kako bi se

ublažio njihov utjecaj umjesto da se ranim uočavanjem i djelovanjem pokušaju spriječiti

njihovi pogibeljni efekti na gospodarstvo. Antirecesijske mjere često ne samo da ne pomažu,

već i odmažu gospodarstvu postižući kontraefekt te dodatno poticajući inflatorna kretanja.

(Stojanov, 2012, p. 83.-84.)

U prilog monetarističkoj teoriji te automatskim stabilizatorima tržišta te samoregulirajućim

efektima kao alternativa državnoj intervenciji ide i teza o ''crowding out'' efektu prema kojem

država svojim mjerama negativno djeluje na privatne investicije umjesto da iste potiče.

Država destimulativno djeluje na privatne investicije time što, povećavajući javnu potrošnju,

kreira dopunsku potražnju na tržištu time povećavajući kamate što destimulira privatne

investicije. Time se stvara kontraefekt, a fiskalna politika nema nikakav utjecaj na porast

potražnje. (Stojanov, 2012, p. 84.)

Još radikalnije stavove u pogledu državne (ne)intervencije imaju pripadnici škole racionalnih

očekivanja predvođeni Robertom Lucasom.

13

2.2.4. Škola racionalnih očekivanja (Neo-neoklasična ekonomska škola)

Škola racionalnih očekivanja znatno je radikalnija tj. kritičnija glede kejnesijanskog učenja,

te se može smatrati dijametralno suprotnom ekonomskom teorijom od Keynesove. Nova

klasična ekonomija predstavlja školu u makroekonomiji, koja je okončala dominaciju

klasičnog kejnesijanizma. Pojavila se tokom 1970-tih godina, a predvodi je nobelovac Robert

Lucas. Neo-neoklasična ekonomija se zasniva na tri osnovne pretpostavke. Prvo, da se tržišta

čiste, tj. da cijene i količine variraju tako da se izjednačavaju potražnja i ponuda. Drugo,

pojedinci (i poduzeća) posjeduju savršene informacije. I treće, i kritično, da se očekivanja

pojedinaca (i poduzeća) formiraju u skladu sa teorijom racionalnih očekivanja. Teorija

racionalnih očekivanja kaže da pojedinci racionalno previđaju budućnost, odnosno da daju

najbolju moguću prognozu na osnovu svih raspoloživih informacija. Jedna od propozicija

Nove klasične ekonomije je da će ekonomija dostići prirodnu stopu nezaposlenosti i da će

pokušaji države da utječe na to ravnotežno stanje biti uzrok kontraefekta ekonomskih agenata.

U svijetu nove klasične ekonomije nezaposlenost je uvijek dobrovoljna, jer nezaposleni uvijek

mogu naći posao, ali za nižu zaradu. (Ferenčak, 2011.)

Nova klasična ekonomija priznaje postojanje privrednih ciklusa, ali njena teorija realnih

privrednih ciklusa, koju su razvili nobelovci Finn Kidland i Edward Prescott, uzrok

ekonomskih fluktuacija nalazi u vanjskim šokovima koje ekonomija doživljava, a ne u

unutrašnjim neravnotežama same ekonomije.

Međutim, neo-neoklasičari, baš kao i monetaristi ignoriraju činjenicu da je gospodarstvo

dinamični sustav, te oni temelje svoja učenja i teorije na situaciji u kojoj vlada savršena

konkurencija, apsolutno informiranost ekonomskih subjekata, puna zaposlenot i sl. uvjeti koji

u realnosti nisu mogući. U takvim uvjetima državna intervencija bila bi nepotrebna budući da

se sve akcije države mogu precizno predvidjeti i da im se privredni subjekti odmah

prilagođavaju. Dakako, uvjeti u kojima neo-neoklasičari, pa i monetaristi, stvaraju svoje

pretpostavke i teorije, zapravo u današnje vrijeme nisu mogući te se stoga njihove teorije

moraju uzeti s rezervom. (Stojanov, 2012., p. 91.)

14

2.2.5. Ekonomija ponude

Krajem 1970-ih godina kao pokušaj kontriranja učenjima monetarizma i kejnesijanizma koji

svoje ishodište imaju u potražnji pojavljuje se Ekonomija ponude. Ta nova grana

neoliberalizma kao polazište svojih ideja ima proizvodnju, a središnja točka teorije ekonomije

ponude je porezna politika. U suštini, pretpostavka na kojoj se bazira ekonomija ponude je

takva da se smanjivanjem poreznih davanja potiču privatne investicije, a time i proizvodnja te

zaposlenost. Glavni cilj ekonomije ponude je suzbijanje stagflacije simultanim poticanjem

privrednog rasta i suzbijanjem inflacije u isto vrijeme. Ekonomija ponude nastoji stvarati

potražnju. Ona pokušava pronaći riješenje za sve veću proizvodnju uz što manju ili nikakvu

asistenciju države. (Stojanov, 2012, p. 92.)

Ekonomija ponude, za razliku od ostalih tada prisutnih ekonomskih teorija, inzistira na

djelovanju protiv inflacije kako bi se spriječila stagflacija. Oni, kao novinu u ekonomskoj

teoriji, uvode teoriju da se djelovanjem na produktivnost i proizvodnju može utjecati na

monetarnu potražnju, uz istovremeno djelovanje na monetarnu ponudu. Također, oni polaze

od ideje da se kao osnovna snaga za buđenje gospodarstva iz depresije moraju koristiti

privatne inicijative poduzetnika, stvaranjem takve klime u kojoj će motivacija privatnih

poduzetnika biti visoka, te će se time pokrenuti uspavalo gospodarstvo. Kao još jedna razlika

između ekonomije ponude i ostalih učenja navodi se i činjenica da je uloga novca veoma

značajna, a restriktivna monetarna politika predstavlja sredstvo borbe protiv inflacije.

Recesijske posljedice takve politike ekonomija ponude potom nastoji riješiti manjim

poreznim opterećenjima privatnog sektora. (Stojanov, 2012, p. 94.)

Ipak, ekonomija ponude u kratkom roku zapravo nema nikakvih utjecaja. Mjerama koje oni

predlažu neće se smanjiti nezaposlenost i otvoriti potrebna nova radna mjesta, jedini efekt će

se vidjeti u činjenici da će akumulacija kapitala postojeća radna mjesta učiniti

produktivnijima, ali stopa nezaposlenosti se na taj način neće smanjiti. Također, na stopu

inflacije efektivno se može djelovati isključivo putem monetarne i fiskalne politike, koja je i

dovela do inflatornih očekovanja. Viša stopa investicija neće značajnije smanjiti inflaciju.

Ekonomiji ponude također se zamjera i implicitno priznanje favoriziranja socijalnih razlika i

njihova produbljenja. (Stojanov, 2012, p. 93.-95.)

15

2.2.6. Marksizam

Sredinom 19. stoljeća, njemački pravnik, filozof, sociolog i ekonomist Karl Marx započeo je

najobuhvatniju kritičku reakciju na klasičnu ekonomsku školu, tj. liberalizam. Marksizam

predstavlja reakciju na kapitalistički sustav kakav su zagovarali predstavnici klasičnih,

liberalnih ekonomskih škola. Karl Marx takav sustav nije smatrao prirodnim i učinkovitim, te

ga je uspoređivao sa feudalizmom i predviđao kako će ga zbog unutarnjih proturiječnost i

zamijeniti novi način proizvodnje i društveni poredak, komunizam. (Medić, Radošević, 2010,

p. 31.)

Marskistička teorija temelji sa na sljedećim premisama:

· pažnja na materijalne uvjete ljudskih života i društvene odnose među ljudima

· vjerovanje da svijest ljudi o uvjetima njihovih života odražava te materijalne uvjete i

odnose

· razumijevanje klase u pogledu različitih ekonomskih proizvodnih odnosa i kao

određeni položaj unutar tih odnosa

· razumijevanje materijalnih uvjeta i društvenih odnosa kao povijesno promjenjive

· pogled na povijest prema kojemu klasna borba, tj. razvijajući sukob između klasa sa

suprotnim interesima, izgrađuje svako povijesno razdoblje i pokreće povijesnu

promjenu

· simpatija prema radničkoj klasi i proletarijatu

Marksisti su za razliku od ostalih ekonomista klasične škole koji su u ekonomsko-političkim

sukobima branili interese kapitalističke klase, stali iza interesa radničke klase, koju smatraju

glavim nositeljem transformacije u drugačiji društveni sustav, komunizam. Smatrali su da

novi društveni sustav mora biti utemeljen na društvenom vlasništvu, planiranju, raspodjeli

prema radu, jednakosti i sl., a ne prema vlasništvu i kooperaciji. (Medić, Radošević, 2010, p.

31.)

Marksistička teorija nalaže kako su ciklične krize hiperprodukcije neizbježne te da je slom

kapitalizma i njegova zamjena novim, boljim i naprednijim društvenim sustavom eminentan.

Marx kaže kako je bijeda radničke klase upravo posljedica, a ne uzrok krize i recesije kako

16

nalažu klasične ekonomske škole, uzrok krize je eksploatacija radne snage, od strane kapitala,

te se tu stvara klasna borba.

U fazi prosperiteta potrošnja radnička klase apsolutno raste, a ne opada, a pred fazu sloma

ekonomija funkcionira na nivou pune zaposlenosti. Ekspanzivna politika, prema Marxu, ne

može osigurati bezbolan prijelaz u fazu prosperiteta, on kaže da se povećanjem novčane

ponude samo napuhavaju robne cijene, ali njihove vrijednosti proporcionalno rastu, tj. odnosi

među njima ostaju isti. (Stojanov, 2012, p. 98.)

Marx teorijom viška vrijednosti objašnjava stav kako je u kapitalističkom načinu proizvodnje

neizbježno ciklično pojavljivanje kriza. Proizvodnja i investicijet su pokretači ukupne

ekonomske aktivnosti, a investicije i osobna potrošnja čimbenici su neophodne pretpostavke

realizacije profita i oplođivanja kapitala stoga prilikom pada stope profita, pojavljuju se

unutarnje nelogičnosti mehanizma proizvodnje u kapitalističkom sustavu i akumulacije koje

se manifestiraju u obliku hiperprodukcije koja dolazi kao rezultat prekomjerne investicijske,

ali i osobne potrošnje. Kada se marginalni prinos izjednači sa marginalnim troškovima tj.

kada se marginalni profit izjednači sa nulom dolazi do prestanka investicija, otpuštanje

radnika, pada potrošnje i sličnih negativnih posljedica. (Stojanov, 2012, p.99)

Marx postavlja pitanje koliko dugo kapitalistički sustav može prevladavati takve krize na

način da ostane održiv i svrsishodan, s obzirom da je svaki slom zapravo proces eksploatacije

manjeg kapitala od strane većeg te da se taj proces događa opet iznova. Marksisti su dakle

smatrali da je kapitalistički sustav kao takav praktički neodrživ te su vidjeli depresiju kao

konačni slom i krah takvog načina proizvodnje. Na takvom tragu je bio i Keynes koji je

predvidio konačni kraj tržišne ekonomije u 30-im godinama 21. stoljeća. (Stojanov, 2012, p.

104.)

U nastavku rada biti će prikazana ekonomska politika, predlagane antikrizne mjere i smjer

djelovanja Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) kao najveće i najutjecajnije svjetske

ekonomske organizacije čiji se utjecaj posebno osjeća u zemljama u razvoju koje su zatražile

pomoć ove organizacije.

17

2.3. Ekonomska politika Međunarodnog Monetarnog Fonda

Na globalnom ekonomskom planu od sredine 90-ih godina 20. stoljeća postoje financijski vrlo

moćne međunarodne institucije u svjetskim razmjerima kao što su Svjetska banka, (World

Bank/International Bank for Reconstruction and Development), Svjetska trgovinska

organizacija (World Trade Organization) i konačno Međunarodni monetarni fond

(International Monetary Fund). (Jovanović, Eškinja, 2008.)

Međunarodni monetarni fond (engl. International Monetary Fund – IMF, njem. Internationaler

Währungsfonds), utemeljen je na Konferenciji u Bretton Woodsu 1944., a Statut Fonda stupio

je na snagu 27. 12. 1945. Sjedište Fonda je u Washingtonu, te ga čini 151. država članica.

Fond je osnovan da:

· upravlja pravilima ponašanja u vezi s politikom valutnih tečajeva, konvertibilnosti

valuta i plaćanja vezanih uz transakcije na tekućoj bilanci,

· osigura sredstva zemljama članicama tako da se mogu pridržavati pravila ponašanja

dok ispravljaju ili pokušavaju izbjeći neravnotežu u platnoj bilanci i

· utemelji instituciju u kojoj se države mogu savjetovati i surađivati na međunarodnim

monetarnim pitanjima.

kao zadatak Fonda je postavljen i makroekonomski cilj poticanja ekonomskog rasta i

povećanja zaposlenosti u državama članicama, dakle u svijetu. Taj zadatak i cilj MMF i danas

službeno ističe. (Jovanović, Eškinja, 2008.)

Misao vodilja prilikom osnivanja MMF-a bila je ideja da se na krah tržišta najbolje pristupna

kolektivnim djelovanjem više država, mora mu se pristupiti na globalnoj razini jer negativna

zbivanja u jednoj država neizbježno utječu i na ostale države šireći se tako po čitavom svijetu.

Nadalje, ne mogu sve zemlje, a posebno one na niskoj razini razvoje, te zemlje u razvoju

namaknuti potrebna sredstva za stimulaciju vlastitog gospodarstva, pa je svrha MMF-a da im

u tome pomogne, tj. da kreditira ekspanziju državnih troškova radi održavanja globalne

agregatne potražnje. Polazište u postavljanju svrhe i zadataka Fonda jest ravnomjeran razvoj

međunarodne trgovine i njezina doprinosa gospodarskom razvoju, doprinos stabilnosti

valutnih tečajeva sa strateškim ciljem ostvarenja svjetske konvertibilnosti i smanjenja

neuravnoteženosti međunarodne platne bilance država. Međunarodnom suradnjom i

18

instrumentima pomoću Fonda zemljama članicama s ograničenim rezervama omogućava se

financiranje kratkoročnih deficita. (Lučev, 2010.)

No, postoji razlika između ideje iz koje je MMF nastao i njegovog djelovanja.

''Washingtonskim konsezusom'' MMF je krenuo putem rigorozne fiskalne politike,

deregulacije, privatizacije i liberalizacije u skladi sa neoliberalnim učenjima. Sporazum koji je

predložen 1989. godine bio je potaknut finacijskom i ekonomskom krizom u Latinskoj

Americi čija su gospodarstva bila usporena velikim budžetskim deficitima, gubicima državnih

poduzeća, nedovoljno striktnom monetarnom politikom te naposlijetku, hiperinflacijom.

Mjere koje je predlagao MMF su tada bile logične i prihvatljive, s obzirom na okolnosti u

kojima su se nalazile zemlje pogođene krizom. Politika temeljena na Washingtonskom

sporazumu dobila je na važnosti padom komunističkomg modela u SSSR-u početkom 90-ih

godina, a vlade SAD-a i Velike Britanije stale su iza takvog modela preporučujući ga i drugim

zemljama. Pad željezne zavjese samo je ubrzao proces usvajanja takve liberalne politike u

zemljama u razvoju, omogućujući im brzi gospodarski oporavak i rast putem privatizacije i

liberalizacije tržišta. No, ono što se na prvi pogled činilo odličnim rješenjem ubrzo se

pokazalo kao promašaj, jer je takva politika nagle liberalizacije dovela do pada proizvodnje i

životnog standarda te velikog rasta nezaposlenosti i nezadovoljstva diljem svijeta. (Mesarić,

2002.)

Glavni nedostatak takve doktrine bio je negiranje činjenice da na tržištu nisu postojali uvjeti

savršene konkurencije te da ''nevidljiva ruka'' Adama Smitha nije mogla djelovati bez zastoja i

problema. Kada bi uvjeti bili savršeni, tržište bi funkcioniralo savršeno i optimalno bez ikakve

potrebe za državnom intervencijom, a jedini razlog nezaposlenosti bile bi previsoke plaće, iz

čega proizlazi zaključak da je jedina mjera za smanjenje nezaposlenosti smanjenje plaća.

Smatrali su da će niže plaće povećati potražnju za radnom snagom, te tako povećati

zaposlenost te da je problem zaposlenosti direktno uzrokovan državnim utjecajima, a ne

nesavršenim djelovanjem tržišta. Te su se pretpostavke pokazale netočnima, a time i učenje

nastalno na njima neučinkovitim. (Mesarić, 2002.)

19

Nobelovac i kritičar liberalne ekonomije koju provodi MMF, Joseph Stiglitz vidi problem u

činjenici da su odluke u vodećim svjetskim ekonomskim institucijama često motivirane

političkim i ideološkim razlozima, te da MMF iz takvih nesavjesnih ragloga vrši pritisak na

zemlje u razvoju da umjesto ekspanzivne provode restriktivnu monetarnu politiku

smanjivanjem budžetskog deficita te povećanjem poreza i kamatne stope. Nesavjesnim

donošenjem odluka i mjera MMF je doveo zemlje u kojima je intervenirao u bezizlaznu

situaciju. Stiglitz kaže da se MMF povodi idejom da je za svjetsko gospodarstvo dobro

isključivo ono što financijski kapital smatra da je dobro, te se mjere koje odgovaraju takvom

razmišljanju jedine dobre i pogodne. Često su politike MMF-a bile vođene sitnim interesima

pojedinaca koji svojim utjecajem usmjeruju rad Fonda u krivom smjeru, umjesto da

djelovanje Fonta potiče gospodarski rast i napredak manje razvijenih zemalja, očigledno je da

je djelovanje Fonda usmjereno na povrat dugova stranim zajmodavcima. Kreditiranjem

zemalja u poteškoćama često se samo održavao precijenjeni tečaj domaćih valuta, da bi

vlasnici stranog kapitala i zajmodavci mogli iznijeti novac iz zemlje uz što povoljnije uvjete.

(Mesarić, 2002.)

Odluke se u Fondu donose u više organa. Odbor guvernera sastoji se od guvernera i njegovih

zamjenika koje imenuje svaka država članica. U pravilu su to guverneri nacionalnih banaka ili

ministri financija. Posebne nadležnosti Odbora guvernera su primanje novih članova,

određivanje visine kvota, dodjeljivanje posebnih prava vučenja. Odbor se sastaje jednom

godišnje na godišnjoj skupštini Fonda, koja se održava zajedno s Odborom guvernera

Međunarodne Banke za Obnovu i Razvoj (IBRD). Izvršni odbor sastavljen je od izvršnih

direktora, njihovih zamjenika i glavnog direktora Fonda koji je istodobno i predsjednik

Izvršnog odbora. Izvršni odbor sastoji se od 20 članova. Pet članova imenuju države s

najvećim kvotama, a ostalih 15 biraju države članice; svaki izabrani član raspolaže glasovima

države koja ga je izabrala. Izvršni odbor bira glavnog direktora Fonda. Uobičajeno je da se za

tu funkciju bira osoba koja dolazi iz europske države, a njegov zamjenik je Amerikanac. Fond

je organiziran kao dioničko društvo. U organima Fonda odlučuje se ponderiranim pravom

glasa. Svaka država članica dobiva početnih 250 glasova, a svaki sljedeći glas pripada joj za

svakih 100.000 posebnih prava vučenja. Kvote država izražene su u posebnim pravima

vučenja (http://limun.hr/main.aspx?id=33006; 15.09.2014). No, za donošenje važnijih odluka

potrebno je 85% glasova, tako da jedino Sjedinjene Američke Države mogu spriječiti njihovo

donošenje budući da su jedina zemlja čija glasačka prava prelaze 15%. Uz to, izvršne

direktore Fonda imenuju ministri financija razvijenih industrijskih zemalja pa je stoga

20

razumljivo da MMF daje prednost interesima tih zemalja pred interesima nerazvijenih i

tranzicijskih zemalja. (Lučev, 2010.)

S obzirom na navedene činjenice, ne čudi kako su se razvijene zemlje postavila poprilično

licemjerno te su preko MMF-a i WTO-a forsirale ubrzanu trgovinsku liberalizaciju u

tranzicijskim i industrijskim slabije razvijenim zemljama, dok su u isto vrijeme ograničavale

uvoz iz navedenih zemalja što znači da MMF uvjetuje pružanje financijske pomoći

prethodnim prihvaćanjem određenih uvjeta koji su nepovoljni za zemlje u razvoju, ali na koje

moraju pristati s obzirom da su dovedene u bezizlaznu situaciju te nemaju drugog izbora.

Kreditiranje zemalja uvjetuju uspostave tržišne ekonomije bez vladinih intervencija,

poptunom liberalizacijom trgovine te otvaranjem nacionalnog gospodarstva ukidanjem

ekonomskih protekcionističkih prepreka uvozu dobara (Jovanović, Eškinja, 2008.). Dvostruka

mjerila se iskazuju istovremenih zatvaranjem tržišta za uvoz iz tih zemalja od strane

razvijenih članica MMF-a, osobito u slučaju poljoprivrednih i tekstilnih proizvoda koji bi

mogli konkururati proizvodima domicilnih proizvođača s obzirom da nižu cijenu rada i

proizvodnje u nerazvijenim zemljama. Također, dvostruka mjerila očituju se i u zahtjevanju

ukidanja industrijskih subvencija dok te iste zemlje troše ogromne financijske resurse za

subvenciju domicilnih poljoprivrednika čime pokušavaju nadoknaditi razliku između cijene

rada, te konačno čine poljoprivredne proizvode zemalja u razvoju nekonkurentnima na

međunarodnom tržištu. Također, i promatraču laiku je jasno da se planovi za vladin bailout

korporacija nikako ne mogu smatrati sukladnima načelima laissez-faire učenja. (Lučev,

2010.)

Drugi veliki problem u radu MMF-a predstavlja i činjenica da prilikom intervencija MMF ne

uvažava specifičnu situaciju i čimbenike u pojedinim zemljama, nego jednako nastupaju gdje

god je njihova pomoć potrebna. Preporuke Fonda postaju cilje same sebi, te pružaju slabu

osnovu za postizanje održivog rasta te izlaska iz depresije. Zapravo se uvijek koriste praktički

jednaki modeli te se postavljaju isti zahtjevi ideologije slobodnog tržišta, dok se specifični

uvjeti, problemi i okolina u kojoj se država nalazi zanemaruju. Te preporuke ili bolje rečeno

zahtjevi po pravilu uključuju mjere koje su u suštini štetne za gospodarstvo zemlje jer

smanjuju zaposlenost, a olakšavaju ulazak inozemnih subjekata na domaće tržište dok u isto

vrijeme otežavaju nastup domaćih proizvoda na međunarodnom tržištu. (Lučev, 2010.)

21

Takve zahtjeve MMF-a nije teško razumijeti ako situaciju promatramo sa stajališta

najrazvijenijih zemalja koje Fondom i upravljaju te kojima je svako otvaranje novog tržišta

prilika za rast i razvoj vlastite industrije i gospodarstva, no s druge strane za zemlje koje

zaostaju u razvoju sa tehnološki slabije razvijenom industrijom to znači otvoreno nadmetanje

sa neizmjernom jačim i većim protivnikom u kojem nemaju nikakve šanse za

preživljavanjem. Posljedica takvih zahtjeva je rast nezaposlenosti, siromaštvo te sve veći jaz

između bogatih i siromašnih nacija i ljudi. (Jovanović, Eškinja, 2008.)

Vjerojatno najradikalniji primjer takvog djelovanja MMF-a slučaj je Trinidada i Tobaga iz

sredine 1980-ih godina. Slučaj je otkriven nakon što je MMF-ov tehnokrat Davison Budhoo

napisao otvoreno pismo u kojem opisuje malverzacije statističkim podacima u kojima je i sam

sudjelovao tokom 12 godina rada u MMF-u. On navodi kako je Fond sredinom 80-ih zapravo

stvorio pseudokrizu na Trinidadu i Tobagu te time aktivno sudjelovao u stvaranju krize što je

potpuno apsurdno i protivno svim načelima Fonda. Cilj MMF-a je bio prikazati situaciju u

državi daleko nestabilnijom nego što je realno stanje zapravo bilo, te na taj način namjerno

pogoršati ekonomsku situaciju u zemlji koja je bila pogođena problemima zbog pada cijena

nafte, koja je bila njihov glavni izvozni proizvod, na međunarodnom tržištu. MMF ju je zatim

prisilio na smanjenje plaća i otkaze kao preduvjet zajma, iskorištavajući situaciju za

nametanje svoje politike. (Lučev, 2010.)

Ipak, početkom 21. stoljeća uvjeti koje od zemalja u kojima djeluje zahtjeva Fond postpuno se

ublažavaju i smanjuju, te MMF 2003. priznaje grešku u svom djelovanju te u redovnom

izvješću izlazi članak u kojem se na temelju empirijskih dokaza priznaje da je

rasprostranjenost kriza u zemljama u razvoju prirodna posljedica liberalizacije financijskih

tržišta. (Lučev, 2010.)

Posljedica takvih saznanja je bila da je sve manje zemalja posezalo za uslugama MMF-a te su

koristile politike suprotne onima koje je preporučao Fond te su se takve politike i mjere

pokazale uspješne što je dovelo u pitanje svrhu samog postojanja MMF-a. No, zbog

posljedica svjetske gospodarske krize s kraja 2007. godine MMF opet dobiva na važnosti te

opet postaje važna institucija u globalnoj ekonomiji. To vjerno predočava i podatak da je

netom prije krize, krajem 2007. godine, cjelokupni MMF-ov portfolio kredita iznosio tek 9,8

milijardi SDR, u usporedbi s 34,7 milijardi 2005. te 71 milijardom 2003 godine. Pod kriznim

okolnostima, 30. studenoga 2010. MMF-ov portfolio kredita ipak se ponovno naglo diže na

22

posve respektabilnih 57 milijardi SDR, što je skok od 47 milijardi u tri godine. Razlog tako

velikom skoku u suradnji s MMF-om svakako leži u apsolutnoj potrebi zemalja pogođenih

krizom, a ne privlačnosti Fonda, dok je pad suradnje između 2003. i 2007. za čak 62 milijarde

SDR-a iskaz globalne atmosfere koja je sve neprijateljskija prema MMF-u. (Lučev, 2010.)

Nameće se zaključak kako je u zemljama koje su pozvale MMF u pomoć te koje su prihvatila

smjernice i uvjete Fonda ekonomski rast i izlazak iz nepovoljne situacije bio usporen te da su

koristi od takvog rasta imali uglavnom viši slojevi društva, produbljujući tako jaz između

bogatog i siromašnog djela stanovništva. Znakovito je da su gospodarski veoma uspješne

zemlje Istočne Azije uključujući i Kinu, ali i Argentina i druge uspješne latinskoameričke

zemlje nakon 2002. godine, provodile razvojnu strategiju koja se osjetno razlikovala od

preporuka Washingtonskog dogovora i MMF-a. Postavlja se pitanje u korist postojanje takve

organizacije koja predstavlja alat bogatim i razvijenim zemljama da provode svoje viđenje

ekonomske politike diljem svijeta.

Politički i gospodarski sustavi koji kao cilj postavljaju samo profit poduzetnika, a ne i

blagostanje društva, vode krizama i neodrživom gospodarskom rastu. Izostanak regulacije

tržišnih manjkavosti, eksternalija i nejednakosti u društvu obilježja su takvih sustava. Ta je

kriza također pokazala da se gospodarstvom ne može uspješno upravljati bez harmonije među

monetarnom i fiskalnom politikom u skladu sa društvenim ciljevima (Jurčić, 2010).

23

3. ANALIZA GOSPODARSKE KRIZE U ŠPANJOLSKOJ

Kao što je već više puta navedeno, globalna gospodarska kriza pogodila je sva gospodarstva

svijeta, neke većim, neke manjim intenzitetom. Prelijevajući se iz financijskog u ostale

sustave gospodarstva pogodila je i EU i njezine zemlje članice. Krajem 2008. godine najveća

svjetska gospodarstva doživjela su poniranje, te apsolutan pad u svim segmentima

gospodarstva. Neka gospodarstva nakon tog perioda započinju proces oporavka, sa par očitih

padova kroz 2010. i 2011. godinu, ali za većinu gospodarstava Europske Unije nazire se kraj

dužničke krize. No, postoje države u EU i šire koje se nisu snašle pod utjecajem krize te još

uvijek osjećaju pogibeljne posljedice krize koja je počela prije više od 5 godina.

Nemogućnost servisiranja pristiglih obaveza, ogromna zaduženost gospodarstva, rastuća

nezaposlenost, inflacija itd. samo su neki od problema koji su postali neriješiva enigma za

gospodarstva među kojima je i španjolsko. U ovome dijelu rada biti će prikazane osnovne

značajke španjolskog gospodarstva, na kojim granama se bazira i sl. Kroz usporednu analizu

sa ostalim zemljama Eurozone biti će prikazana razlika u prilagodbi novim okolnostima te će

se naglasiti najveći problemi španjolskog gospodarstva.

3.1. Osnovne značajke španjolskog gospodarstva

Kao i kod većine mediteranskih zemalja, španjolsko gospodarstvo bazira se na uslužnim

djelatnostima, poglavito povezano s turizmom. Španjolska je jedna od najatraktivnijih te

najposjećenijih zemalja Mediterana te na prihodima od turizma bazira rast svog gospodarstva.

Španjolska je u 2013. ostvarila rekordnih 59 milijardi eura prihoda od posjeta stranih turista,

privukavši neočekivano velik broj posjetitelja od kojih su mnogi više i trošili. Ukupna je

potrošnja stranih gostiju u 2013. povećana 9,6 posto što predstavlja značajan poticaj za krhko

španjolsko gospodarstvo, s obzirom da na turizam otpada desetina ukupnih gospodarskih

aktivnosti. (http://www.novilist.hr/Vijesti/Gospodarstvo/Spanjolska-u-2013.-ostvarila-

rekordne-prihode-od-turizma-8-5-puta-vise-od-Hrvatske; 25.08.2014)

24

Španjolska je tijekom kolovoza 2013. zabilježila 8,3 milijuna stranih turističkih dolazaka, što

je 7,1 posto više nego u istom mjesecu 2012 godine. Od početka 2013., Španjolsku je

posjetilo 42,3 milijuna turista, što je porast od 4,5 posto. Najviše gostiju dolazi iz Ujedinjenog

Kraljevstva (10 milijuna), Francuske (6,9 milijuna) i Njemačke (6,6 milijuna).

(http://www.putovnica.net/vijesti/svijet/spanjolski-turizam-ljeto-zavrsio-u-velikom-plusu;

25.08.2014)

Grafikon 1. Struktura španjolskog gospodarstva

Izvor: Izradio student prema podacima sa Indexmundi-a

(http://www.indexmundi.com/spain/economy_profile.html; 20.08.2014)

Temeljni nedostatci koji se vezuju za španjolsko gospodarstvo na današnjem stupnju razvoja

jesu neučinkovitost birokracije i korupcija te izražena globalna konkurencija. Navedeni

nedostaci sve su izraženiji i sve jače utječu na manji broj prednosti koji se vezuju za

gospodarstvo, a to se odražava na nepovoljna kretanja ključnih makroekonomskih pokazatelja

u zemlji. Najznačajniji pokazatelj kretanja u određenom gospodarstvu svakako je BDP,

odnosno BDP p/c. U nastavku je prikazano kretanje BDP p/c u Španjolskoj za posljednjih

nekoliko godina.

Uslužne djelatnosti

Industrija

Poljoprivreda

25

Grafikon 2. BDP po stanovniku Španjolske u razdoblju od 2000.-2013. godine

Izvor: Izradio student prema podacima Eurostata

(http://epp.eurostat.ec.europa.eu/tgm/graph.do?tab=graph&plugin=1&language=en&pcode=ts

dec100&toolbox=type; 20.08.2014)

Iz grafikona 2. jasno je vidljiv utjecaj krize na kretanje španjolskog BDP-a p/c koji do 2007.

konstantno raste do najviše razine od 21,700 €/stanovniku. U 2013. godini BDP p/c je pao na

razinu od 20,100 € po glavi stanovnika što značajno utječe na kupovnu moć stanovništva te na

njihovu potrošnju.

'Export to import ration' ili jednostavnije omjer izvoza i uvoza je koeficijent koji se dobije

dijeljenjem ukupnog izvoza i uvoza jedne zemlje. Ako je koeficijent veći od 1 to znači da je

trgovinska bilanca pozitivna, tj. da vrijednost dobara i usluga koja zemlja izvozi veća od

vrijednosti dobara i usluga koje uvozi.

26

Grafikon 3. Omjer izvoza i uvoza u Španjolskoj u razdoblju od 2002-2013. godine

Izvor: Izradio student prema podacima Eurostata

(http://epp.eurostat.ec.europa.eu/tgm/graph.do?tab=graph&plugin=1&language=en&pcode=te

t00011&toolbox=type; 20.08.2014)

Na grafikonu 3. vidljivo je da je izvoz jedan od rijetkih pozitivnih makroekonomskih

pokazatelja za Španjolsku, omjer izvoza i uvoza u 2013. godini iznosio je preko 1 što je

pokazatelj da je vrijednost izvoza u Španjolskog premašila vrijednost uvoza, što je svakako

pozitivna činjenica za španjolsko gospodarstvo.

Slamke spasa za koje se očajnički drži španjolska privreda zovu se ZARA, Telefonica,

Santander. Dok Španjolsku nakon rasprsnuća mjehura od sapunice na tržištu nekretnina vrtlog

financijske krize vuče sve dublje, ova poduzeća, zajedno s nogometnom reprezentacijom,

zaslužna su za dobre vijesti. Ona, unatoč krizi eura, bilježe pozitivne izvozne bilance.

Telefonica je tako u međuvremenu postala jedan od najvećih globalnih igrača u

telekomunikacijskoj branši, a Santander jedan od najboljih bankovnih instituta eurozone.

Posebno uspješan je tekstilni koncern Inditex. Poslovnice njegovih firmi-kćeri među kojima

su i ZARA i Massimo Dutti mogu se naći na prestižnim lokacijama za šoping diljem svijeta.

Inditex ima više od 5.500 trgovina i oko 110.000 zaposenika u 82 zemlje.

(http://www.dw.de/%C5%A1panjolska-u-izvozu-tra%C5%BEi-spas/a-16185052; 25.08.2014)

27

Javni dug su sveukupne državne obveze prema njezinim vjerovnicima koje se temelje na

ugovorima. Otplata javnog duga obveza je državnog proračuna, a najvažnija komponenta

javnog duga je javni zajam.

Grafikon 4. Kretanje španjolskog javnog duga u razdoblju od 2004.-2013. godine u

postotcima BDP-a

Izvor: Izradio student prema podacima Eurostata

(http://epp.eurostat.ec.europa.eu/tgm/graph.do?tab=graph&plugin=1&language=en&pcode=te

ina225&toolbox=type; 20.08.2014)

U 2008. španjolski dug iznosio je 40,2 posto BDP-a ali je te godine završilo razdoblje

procvata tržišta nekretnina i uslijedila je gospodarska kriza pa je već krajem 2012. dug iznosio

85,9 posto BDP-a. Konzervativna vlada premijera Mariano Rajoya uvela je niz mjera štednje

kako bi dovela račune države u red. U najnovijim dokumentima procjenjuje da će proračunski

manjak u 2015. pasti na 4,2 posto BDP-a, te na 2,8 posto u 2016.

Španjolska vlada očekuje da će javni dug zemlje koju već petu godinu zaredom pritišće

gospodarska kriza dosegnuti vrhunac 2015. kada će premašiti 101 posto BDP-a. Udio duga u

bruto domaćem proizvodu (BDP) dosegnut će u 2015. 101,13 posto da bi 2016. kliznuo na

101,09 posto BDP-a (http://www.business.hr/ekonomija/spanjolska-ocekuje-vrhunac-javnog-

duga-u-2015; 25.08.2014).

28

3.2. Usporedna analiza posljedica krize u Španjolskoj i ostatku Eurozone

Iako je kriza nastala u Sjedinjenim Američkim Državama, njezini učinci prelili su se na ostala

svjetska gospodarstva, a teško je pogođena i Europska unija. Iako pad realnog BDP-a u

Europskoj uniji nije bio toliko značajan kao u SAD-u, kriza u EU posebno je došla do izražaja

porastom stope nezaposlenosti.

Ipak, važno je naznačiti kako je u 18 članica Eurozone zabilježen nešto veći pad BDP-a nego

što je to slučaj na razini cijele Europske Unije. Razlog zašto je to tako leži i u činjenici da

neke zemlje u Eurozoni nisu bile u stanju voditi samostalnu monetarnu politiku, koja bi se

zbog specifičnosti i posebnosti gospodarstava zemalja razlikovala kada bi to bilo moguće.

U uvjetima zajedničke valute i odricanja od vlastite monetarne politike, jedna od mogućnosti

povećanja konkurentnosti gospodarstva vidi se u rezanju plaća i troškova kako bi se

poboljšala produktivnost, dok bi to s druge strane uzrokovalo niz drugih negativnih

tendencija, uključujući i deflacijske. Nadalje, dodatni je problem Španjolske prevladavajući

udio ne trgovinskog sektora koji je zaštićen od međunarodne konkurencije poput stambene

izgradnje, uslužnog sektora i sl. Zbog toga je urušavanje građevinskog sektora, koji je u

nacionalnom BDP-u prije krize sudjelovao sa 16% prihoda, posebno zabrinjavajuće jer je

značaj ovog sektora počivao na temeljima domaće potražnje, koja je također značajno

uzdrmana ekonomskom krizom.

29

Na grafikonu 5. prikazano je kretanje realnog BDP-a Španjolske u razdoblju od 2004.-2013.

godine.

Grafikon 5. Usporedba kretanja realnog BDP-a Španjolske i ostatka zemalja Eurozone u

razdoblju od 2004.-2013. godine u %

Izvor: Izradio student prema podacima Eurostata

(http://epp.eurostat.ec.europa.eu/tgm/graph.do?tab=graph&plugin=1&language=en&pcod

e=tec00115&toolbox=type; 22.08.2014)

Iz grafikona 5. se jasno može isčitati kako se kretanje realnog BDP-a Španjolske podudara sa

kretanjem realnog BDP-a ostalih članica Eurozone, iako je vidljivo kako se španjolsko

gospodarstvo nakon inicijalnog pada krajem 2008. godine sporije i teže oporavljalo od

gospodarstva Eurozone. Uočava se i slabi porast u 2013. godini, no to još uvijek nije toliko

značajno da bi se moglo interpretirati kao oporavak ili izlazak iz krize.

30

Učinci krize ipak su se najviše osjetili na tržištu rada. Tako je od ožujka 2008. godine u svim

zemljama članicama zabilježen nagli rast nezaposlenosti, premda je stopa nezaposlenosti

uvelike varirala ovisno o zemlji članici. Slično kao i kod realnog BDP-a, za razliku od SAD-a

gdje nezaposlenost ipak iz mjeseca u mjesec pomalo opada, u Europskoj uniji je trend još

uvijek rastući. Štoviše, zadnji dostupni pokazuju da je stopa nezaposlenosti u EU-u (kao i

eurozoni) najviša od početka krize 2008. godine, a vjerojatno će rasti i dalje. Španjolska je

jedna od zemalja Eurozone koja je najviše osjetila rast nezaposlenosti, ogromni nesrazmjer

između rasta nezaposlenosti u Španjolskoj i Eurozoni kao jedinstvenom tržištu 18 zemalja

članica prikazan je na grafikonu 6.

Grafikon 6. Usporedba kretanja nezaposlenosti u Španjolskoj i ostatku zemalja Eurozone u

razdoblju od 2004.-2013. godine u %

Izvor: Izradio student prema podacima Eurostata

(http://epp.eurostat.ec.europa.eu/tgm/graph.do?tab=graph&plugin=1&pcode=tsdec450&language=

en&toolbox=type; 23.08.2014)

31

2013. godine nezaposlenost u Španjolskoj je iznosila 26,1%, odmah iza Grčke sa 27,5%. Dok

su se ostale države Europske Unije i Eurozone kako-tako snašle te reagirale po pitanju

nezaposlenosti, vidljivo je da španjolske vlade nisu bile u stanju riješiti taj problem, te se još

uvijek bore sa rastućom stopom nezaposlenosti. No, najviše od svega zabrinjava stopa

nezaposlenosti mladih, koja je u Španjolskoj krajem prošle godine iznosila nevjerojatnih

55,5%. Svaka druga osoba mlađa od 25 godina u Španjolskoj je bez posla, što je dovelo do

velikih nereda te prosvjeda. Dok su se ostale članice Eurozone uspjele boriti protiv ovog

problema, Španjolska nažalost ništa nije poduzela kako bi spriječila ovakav scenarij. Na

grafikonu 3. prikazan je rast nezaposlenosti mladih kroz period od 2004.-2013. godine.

Grafikon 7. Usporedba kretanja nezaposlenosti osoba do 25 godina starosti u Španjolskoj i

ostatku zemalja Eurozone u razdoblju od 2004.-2013. godine u %

Izvor: Izradio student prema podacima Eurostata

(http://epp.eurostat.ec.europa.eu/tgm/graph.do?tab=graph&plugin=1&language=en&pcode=tsdec4

60&toolbox=type; 23.08.2014)

32

Iz grafikona 7. jasno se isčitava kako je stopa nezaposlenosti mladih rasla još većom brzinom

od stope ukupne nezaposlenosti, sa stopom od 55,5% nezaposlenosti mladih do 25 godina,

Španjolska se nalazi odmah iz Grčke.

Slika 1. Mladi, obrazovani i nezaposleni stanovnici EU

Izvor: http://one-europe.info/debates/fighting-unemployment-across-europe

Na slici 1. vidimo podatke koje potvrđuju iznesene podatke iz Grafikona 7. Mladi potragu za

zaposlenjem uglavnom nalaze u ugovorima na neodređeno vrijeme te honorarnim poslovima,

što je samo kratkoročno riješenje za ovaj veliki problem.

Vrlo se lako uočava kako po kriteriju realnog BDP-a i nezaposlenosti postoje velike razlike

između Španjolske i većine ostalih zemalja Eurozone, te šire, Europske Unije. U sljedećem

poglavlju biti će analizirani uzroci zbog koji je došlo do toga, te čimbenici koji su utjecali na

srozavanje španjolskog gospodarstva na sadašnju razinu.

33

3.2. Uzroci gospodarske krize u Španjolskoj

Španjolska spada među zemlje Eurozone najteže pogođene dužničkom krizom. Od kraha na

tržištu nekretnina 2008., kao djelomične posljedice prelijevanja šoka iz SAD-a, Španjolska je

u dugoj silaznoj putanji nestabilne ekonomije, izgubljenog povjerenja investitora, rastućeg

javnog duga i proračunskog deficita te eskalirajuće nezaposlenosti. Europska centralna banka

(ECB) u nekoliko je navrata spašavala Španjolsku kupnjom državnih obveznica, prvo tijekom

2011., potom sa 100 milijardi eura bailouta posrnulim "zombi" bankama u lipnju 2012.

godine, te konačno s Draghijevom najavom maksimalne podrške zemljama tzv. europske

periferije krajem srpnja prošle godine.

Svi pokušaji ECB-a i Europske komisije da očuvaju stabilnost španjolske ekonomije imali su

za cilj potaknuti prošlu i sadašnju vladu da pokrenu korjenite reforme španjolskog tržišta rada

i poreznog sustava, racionaliziraju birokratski aparat te smanje regulatorna opterećenja

poduzećima sa krajnjim ciljem sniženja kronične nezaposlenosti. Zasada bez uspjeha.

Površinski rezovi u proračunima, viši porezi i promašena politika štednje udarili su na sve

osim tamo gdje je doista potrebno – vladajuće sinekure i brojne lokalne i nacionalne interesne

skupine koje su ostale netaknute. Jedini koji su ispaštali su porezni obveznici, gubitkom posla,

smanjenjem dohodaka ili spašavanjem propalih banaka.

Kao uzrok krize u Španjolskoj se isticao krah špekulativnog mjehura na tržištu nekretnina i

bankarskih kredita koji su najsnažnije pogodili rastuću građevinsku industriju. Uz povećan

broj nezaposlenih i bankrote mnogih poduzeća državni proračun ostajao je bez prihoda dok su

se povećavali pritisci na rashode, rezultirajući rastućim proračunskim deficitom. Usporedno s

tim, u Španjolskoj se u samo tri godine javni dug udvostručio, ponajviše zahvaljujući

državnom bailoutu domaćih banaka. Loše stanje u javnim financijama rezultiralo je gubitkom

povjerenja investitora i naglim porastom prinosa na španjolske obveznice, što je dodatno

potenciralo dužničku krizu jer se vlada našla u nemogućnosti kratkoročno financirati svoje

obveze.

Po tumačenju španjolskog ekonomiste Césara Molinasa u njegovoj najnovijoj knjizi "Što

učiniti sa Španjolskom" (Qué hacer con España) uzroke španjolskih mjehura na tržištima

nekretnina i bankarskih kredita te posljedične dužničke krize treba tražiti u destruktivnoj

političkoj eliti koja je desetljećima uništavala domaću ekonomiju poticanjem klijentelizma i

34

političkog podaništva. Molinasova temeljna teza je da se španjolska politička klasa pretvorila

u specijalnu interesnu skupinu koja je pronašla svoju tržišnu nišu u ubiranju visokih renti na

mjehurima koji su nosili španjolsku ekonomiju u desetljeću prije krize. Naziva ih

ekstraktivnom elitom koja se služi svojom moći da pod svaku cijenu očuva sustav koji je

izgradila i spriječi bilo kakve pokušaje reformi koje bi im razorile interesne sfere.

Nakon smrti diktatora Franka Španjolska je krenula u reforme političkog sustava temeljenog

na decentralizaciji i proporcionalnom izbornom sustavu sa zatvorenim stranačkim listama.

No razvoj demokracije koji je uslijedio rezultirao je poraznim posljedicama. Prva je stranačka

podobnost. Molinas ističe kako na izborne liste dolaze članovi stranaka iz ogranaka isključivo

po principu lojalnosti šefovima stranaka. To je rezultiralo potpunom dislokacijom ljudi iz

politike od realne ekonomije i civilnog društva. Sustav je postao toliko zatvoren i incestuozan

da u strankama nema mjesta novim idejama. Politika je u Španjolskoj, na sličan način kao i

u Hrvatskoj, postala način života, karijerna odluka ljudi koji su se pokazali neuspješnim u

svim drugim područjima aktivnosti našavši pribježište u sferi politike koja uzima i

preraspodjeljuje a ne stvara nove vrijednosti. Politika je postala koncentrat negativne selekcije

kadrova. Takvi političari mediokriteti sami sebe postavljaju u nadzorne odbore poduzeća u

javnom vlasništvu dok u uprave imenuju ljude stranačke podobnosti daleko ispod razine top

menadžera u konkurentnim kompanijama privatnog sektora. Na sličan način se postavljaju i

suci i čitava plejada pozicija moći u društvu. Decentralizacija je provođena bez ikakvog

nadzora i sustava odgovornosti, te je rezultirala favoriziranjem lokalnih elita koji su

osnivanjem tisuća regionalnih agencija uglavnom zapošljavali vlastite prijatelje, rodbinu i

niže stranačke poslušnike. Bez institucionalnog nadzora i odgovornosti nova politička klasa

dobila je priliku stvoriti sveobuhvatni sustav ubiranja renti.

Druga pogubna posljedica decentralizacije bez odgovornosti je gubitak kontrole nad

regionalnim bankama, u čije su nadzorne odbore lokalni političari postavljali svoje poslušnike

ili najčešće sami sebe. Sa takvim upravljanjem regionalne banke financirale su stvaranje još

više agencija ili projekata čiji je jedini cilj bio stvarati poslove za podobne sa pravim vezama.

Prema Molinasu, upravo tu leži ključna poveznica političkog utjecaja na regionalne banke i

njihove centralne uloge u financijskoj krizi. Činjenica je da se španjolski mjehur na tržištu

nekretnina napuhavao na temelju niskih kamatnjaka u eurozoni i promjene tokova globalne

štednje, no za razliku od američkog mjehura, u Španjolskoj su političari bili ti koji su

35

odlučivali što će se graditi. Španjolski balon stoga nije rezultat regulatornog previda ili

tržišnih sila, već direktnog političkog uplitanja. Gradsko planiranje i brojni infrastrukturni

projekti su najbolji primjer gdje su političke odluke određivale koje se zgrade smiju graditi te

tko je podoban za dobivanje kredita od regionalnih banaka. Na temelju toga omogućili su

mnogim istomišljenicima zgrtanje bogatstva, ali su i zatražili protuuslugu stranačkog

financiranja. Danas je većina tih banaka nestala, bez ikakvih posljedice na one koji su

usmjeravali njihovo financiranje u propale investicijske projekte.

Ubiranje renti posebice je bilo izraženo na obnovljivim izvorima energije, gdje Španjolska

plaća čak 15% globalnih subvencija za obnovljivu energiju, da bi većina tog novca završila u

rukama korumpirane političke klase. Da čitava stvar bude još apsurdnija, zbog tih subvencija,

koje su javnosti predstavljene kao borba protiv klimatskih promjena, Španjolci plaćaju najviše

račune za struju u čitavoj Europi, a energetski sustav u Španjolskoj akumulirao je ogromnih

24 milijarde eura duga.

Ono što intrigira u španjolskom slučaju je žestoko protivljenje domaćih političkih elita

neophodnim bailoutima europskih institucija koji bi ih prisilili na prihvaćanje reformi.

Njihova inertnost u pokretanju reformi nije rezultat neznanja ili nesposobnosti, već

nepostojanja političke volje da se promijene institucije koje im generiraju konstantne političke

rente. Postavlja se pitanje primjenjivosti ovog argumenta u svim zemljama čiji političari

uporno odugovlače reforme dok za nemogućnost oporavka okrivljuju krizu i nestabilnost u

eurozoni, ili optužuju bivše vlade za uništenje sustava kojega je trenutno gotovo nemoguće

popraviti. Španjolski su političari krizu čak prozvali "Božjim djelom", egzogenim faktorom

koje se jednostavno dogodilo i nemoguće ga je bilo spriječiti.

Za bilo kakav dugoročni put izlaska zemlje iz krize apsolutno je nužna demontaža institucija

crony sustava u kojem je primarni cilj političara ubiranje rente, te kreiranje za ekonomski rast

poticajnih i nediskriminatorskih institucija, no od postojeće političke 'elite' takvo je nešto

nemoguće očekivati.

Dugotrajna ekonomska kriza generira socijalne napetosti i konflikte, koji se u demokratskom

okruženju mogu razriješiti usponom političke skupine koja je spremna provesti nužne

institucionalne reforme (kao u anglosaksonskom i nordijskom svijetu), ali postoje rizici od

'kriza dugog trajanja' koje opstaju na iluzijama populističkih ponuda kratkog roka

prijemčivijih puku od reformi koji zahtijevaju vrijeme i napore (kao u mediteranskim

36

zemljama). U postojećoj konstelaciji i institucionalnom poretku Hrvatske izglednija je druga

opcija.

Kumuliranje političke volje građana za promjenama koje otvaraju put izlaska iz krize još nije

na vidiku, jer dominiraju kolektivističke iluzije i prazna politička retorika. Politički legitimitet

se ne nalazi u poticanju gospodarskog rasta i izgradnji stabilnog institucionalnog poretka, već

u preraspodjeli smanjivanog BDP-a i parazitskom ubiranju renti kroz oslanjanje na državu.

Španjolska je stoga još u krizi dugog trajanja (http://www.banka.hr/spanjolski-zatvoreni-krug-

pouke-za-hrvatsku/; 24.08.2014).

3.3. Posljedice gospodarske krize u Španjolskoj

Posljedice financijske krize u Španjolskoj proprimaju sve dramatičniji zamah. One se osjećaju

čak i tamo gdje donedavno takoreći kriza i nije bila toliko osjetna. Primjerice, u madridskoj

četvrti Tres Cantos u kojoj uglavnom živi bolje stojeća srednja klasa. No, čak i oni u

međuvremenu sve češće odlaze po pomoć u organizacije poput Crvenog križa gdje mogu

dobiti besplatni topli obrok ili neku drugu pomoć.

Krizu u Španjolskoj najviše osjećaju mladi. Trenutno je svaki drugi među njima nezaposlen, a

perspektive da se ova situacija uskoro promijeni su vrlo slabe. Španjolska vlada je početkom

proljeća ove godine počela doduše primjenjivati određene reforme, no sada, blizu pola godine

kasnije, mora se reći da one nisu unijele očekivane promjene a niti pokazale neki pozitivan

učinak. One su se između ostalog ticale određenih promjena na tržištu rada. Do tada se ono u

Španjolskoj moglo podijeliti u dvije grupe; u jednoj su se nalazili stalno zaposleni, s

ugovorima koje poslodavac u slučaju ako je želio prekinuti, to mogao i učiniti ali samo uz

isplatu enormnih svota odštete dok su u drugoj grupi su bili oni bez stalnih radnih ugovora,

praktikanti, radnici na određeno vrijeme.

Reforme koje je uvela vlada smanjile su iznose odšteta na minimum, budući da se znalo često

dogoditi da poduzeća moraju otići pod stečaj samo zato jer nisu u mogućnosti isplatiti odštetu

svojim radnicima koje zapravo više nisu mogle zapošljavati. S druge strane, reforme su

usmjerene na jačanje motivacije zapošljavanja poduzeća mladih ljudi i to putem uvođenja

raznih premija (http://www.dw.de/%C5%A1panjolske-reforme-bez-mnogo-u%C4%8Dinka/a-

16130039; 26.08.2014).

37

3.3.1. Prosvjedi, iseljavanje mladih, separatizam...

U prvom kvartalu 2013. nastavio se rast broja poduzeća i pojedinaca u bankrotu, čime se

povećava količina nenaplativih kredita što dodatno ugrožava bankarski sektor, za čije je

spašavanje vlada lani posudila 40 milijardi eura od europskih institucija. Profiti vodećih

banaka, prema kojima je usmjeren gnjev građana, pali su u prva tri mjeseca prošle godine te

nastavljaju pad do danas. Najveća među njima, Santander, prijavila je 26 posto manju dobit

što je posljedica produljenja recesije i rastućeg broja nenaplativih kredita

(http://www.vecernji.hr/svijet/u-madridu-pokusali-zapaliti-banku-prosvjedi-zbog-

nezaposlenosti-545282; 26.08.2014).

Nominalne cijene rabljenih stanova od vrhunca cijena u Q3 2007. godine pale su za 44% kako

je inflacija u Španjolskoj zadnjih 7 godina bila kumulativno oko 16%, realni pad cijena

rabljenih stanova je oko 52% (http://trzistakapitala.wordpress.com/2014/06/11/stanovi-u-

spanjolskoj-izgubili-preko-pola-realne-vrijednosti-sto-ce-biti-s-hrvatskom/; 26.08.2014).

Također česti su primjeri deložacije ljudi iz stanova za koje nisu više u stanju plaćati kredite,

ali i vraćanje ljudi u 30-im godinama u kuće i stanove roditelja.

Sve to nije moglo proći bez reakcije građana, pogotovo mladih od kojih je u prosjeku svaki

drugi bez posla, traže se ostavke, čak i poziva na linč odgovornih političara, konzervativaca i

socijalista između kojih narod ne vidi razliku. Korupcija, klijentelizam, nepotizam te sveopća

pljačka španjolskog gospodarstva nagnala je tisuće ljudi na izlazak na ulice španjolskih

gradova.

Još jedna posljedica nezaposlenosti i sveopće neimaštine u zemlji je i separatizam koji je sve

izraženiji u regijama poput Baskije (koja je povijesno uvijek bila protiv španjolske monarhije

te se stanovnici uopće ne smatraju djelom Španjolske države) i Katalonije.

Španjolske vlasti poručile su kako će blokirati planove katalonskih stranaka da održe

referendum o neovisnosti Katalonije koji je zakazan za 9. studenog 2014. godine.

"Referenduma neće biti jer naš ustav ne dopušta nijednoj autonomnoj zajednici da propituje

nacionalni suverenitet. Bilo kakva diskusija ili polemika na ovu temu ne dolaze u obzir",

38

izjavio je ministar pravosuđa Alberto Ruiz-Gallardon pred novinarima čim je katalonski

regionalni predsjednik Artur Mas objavio plan za referendum. Mas je objasnio kako je

postignut dogovor o datumu održavanja referenduma te o pitanjima koja će biti postavljena.

Prvo pitanje za birače biti će to žele li da Katalonija postane država, a drugo pitanje odnosit će

se na to žele li da ta država bude neovisna. Ukoliko većina birača zaokruži 'da', Katalonija će

se odcijepiti od Španjolske. Potrebna je još samo formalna suglasnost katalonskih stranaka. S

druge strane, vladajuća Narodna stranka premijera Mariana Rajoya, te tzv. Socijalistička

opozicija, jasno su dale do znanja kako se protive referendumu te kako će spriječiti takav

razvoj situacije. Prema trenutnom španjolskom ustavu, referendume može raspisati samo

nacionalna vlada u Madridu, a ne vlade španjolskih autonomnih pokrajina. Prema tome,

rezultati referenduma bi predstavljali tek ispitivanje javnog mnijenja koje ne bi bilo pravno

obvezujuće. No, katalonske stranke koje se zalažu za samostalnost Katalonije, a drže većinu

mjesta u katalonskom parlamentu, odlučne su u provedbi referenduma kako god bilo

(http://www.advance.hr/vijesti/odreden-datum-referenduma-u-kataloniji-spanjolske-vlasti-

propitkivanje-nacionalnog-suvereniteta-ne-dolazi-u-obzir-separatisti-nemate-dovoljno-

tenkova-za-ulaz-u-barcelonu/; 30.08.2014).

39

4. ZAKLJUČAK

Newtonov treći zakon kretanja glasi: 'za svaku akciju postoji jednaka i suprotna reakcija'.

Možda na prvu ruku zvuči neprimjenjivo na znanost ekonomije, ali upravo na primjeru

predmeta ovog rada dolazi se do zaključka da to možda i nije tako. Godine malverzacija,

napuhivanja cijena i vrijednosti, bezrazložnog privatnog i prvenstveno javnog trošenja

resursa, političke korupcije i neznanja dovele su do kraha tog delikatnog sustava koje ovisi o

samoodržavajućoj ravnoteži.

Svjetska gospodarska kriza samo je reakcija gospodarstva na neodgovorno ponašanje

financijskog sektora; nerealno niske kamatne stope na hipotekarne kredite, proces

sekuritizacije i korumpiranost rejting agencija koje su subprime ili junk kredite pretvarale u

sigurne vrijednosne papire i kao takve ih distribuirale dalje. Logično je da je rast kamata koji

je uslijedio izazvao nemogućnost podmirivanja obaveza. Uslijedilo je pucanje financijskih

balona na najskupljim tržištima SAD-a pa se taj efekt nedugo kasnije proširio po čitavom

svijetu. S financijskog sektora kriza se ubrzo prelila i na realni sektor što se prije svega

očitovalo u padu realnog BDP-a i porastu stope nezaposlenosti.

Svjetska gospodarska kriza je u nekim zemljama poprimila oblik dugoročne dužničke krize iz

koje nema izlaza. Jedan od najboljih primjera za to je i Španjolska. Država koja je do početka

krize 2008. godine bila jedna od najjačih gospodarstava svijeta, neodgovornim ponašanjem

svojih lidera i bankarskog sektora doživila je strmoglavi pad, ali se iz tog ponora, za razliku

od nekih drugih zemalja Eurozone, nije u stanju izvući. Od kraha na tržištu nekretnina 2008.,

kao djelomične posljedice prelijevanja šoka iz SAD-a, Španjolska je u dugoj silaznoj putanji

nestabilne ekonomije, izgubljenog povjerenja investitora, rastućeg javnog duga i

proračunskog deficita te eskalirajuće nezaposlenosti. Površinski rezovi u proračunima, viši

porezi i promašena politika štednje udarili su na sve osim tamo gdje je doista potrebno –

vladajuće sinekure i brojne lokalne i nacionalne interesne skupine koje su ostale netaknute.

Jedini koji su ispaštali su porezni obveznici, gubitkom posla, smanjenjem dohodaka ili

spašavanjem propalih banaka.

40

Uz ovakvo stanje, nije bilo ni logično očekivati da će Španjolska pratiti primjer npr.

Njemačke, koje je u kratkom razdoblju uspjela prebroditi negativne efekte svjetske

gospodarske krize te stabilizirati svoje gospodarstvo i tržište rada. Umjesto da je španjolskog

gospodarstvo krenulo putem oporavka ono i dalje strmovito pada. Posljednji podaci govore

kako je čak 55,5% španjolskih stanovnika mlađih od 25 trenutno bez posla. Svoj spas traže u

bijegu iz zemlje, radu na crno pa čak i kriminalu. Uz rast nezaposlenosti, pad BDP-a te

javnom dugu koji premašuje vrijednost BDP-a, nemaju se čemu nadati. Jedini pozitivni aspekt

španjolskog gospodarstva je turizam i rast izvoza, ali turistička sezona pokriva tek dio godine

te uglavnom nudi manje plaćene poslove u uslužnim djelatnostima, a rast izvoza ne garantira

gotovo nikakav pomak u rastu zaposlenosti.

Očito je da se u Španjolskoj moraju dogoditi korijenite promjene, prvenstveno u političkom

vrhu, ali i u načinu razmišljanja i shvaćanja krize i antikriznih metoda, koje ne mogu biti

samo mrtvo slovo na papiru kao i dosada nego se moraju dosljedno i temeljito provoditi, bez

iznimaka. Jedino na taj način Španjolska može postepeno putem oporavka i bolje budućnosti.

41

LITERATURA

1.) Knjige:

1. MEDIĆ, Đ., RADOŠEVIĆ, D: Politička ekonomija post-tranzicijskih zemalja,

Sveučilište u Zagrebu, Ekonomski fakultet Zagreb, Zagreb, 2010.

2. RADOŠEVIĆ, D. (urednik): Kriza i ekonomska politika, Naklada Jesenski i Turk,

Zagreb, 2010.

3. STOJANOV, D.: Ekonomska kriza i kriza ekonomske znanosti, Ekonomski fakultet

Sveučilišta u Rijeci, Rijeka, 2013.

2.) Članci, rasprave i referati:

4. BALETIĆ, Z.: Kriza i antikrizna politika, Kriza i okviri ekonomske politike, zbornik

radova, Hrvatski institut za financije i računovodstvo, Zagreb, srpanj 2009.

5. FERENČAK, I.: Kompendij o (neo)liberalizmu, Ekonomski vjesnik, br. 2, prosinac

2011., str. 337.-347.

6. GRGIĆ G., KORDIĆ G.: Analogija krize zemalja s margine Eurozone s krizom u

Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, Ekonomska misao i praksa, br.2, svibanj 2011., str.

203.-224.

7. JOVANOVIĆ, M., EŠKINJA, I.: Neki aspekti neoliberalizma u svijetskom

gospodarstvu, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, v.29, br.2, studeni 2008.

8. JURČIĆ, LJ.: Financijska kriza i fiskalna politika. Ekonomski pregled, br.61(5-6),

2010., str. 317.-334.

9. LUČEV, I.: Ekonomija i ideologija – slučaj Međunarodnog monetarnog fonda,

Politička misao, god. 47, br. 4, 2010, str. 79-92

10. MEDIĆ, Đ., RADOŠEVIĆ, D. (urednici): Politička ekonomija post-tranzicijskih

zemalja, Zagreb, travanj 2010.,

11. MESARIĆ, M.: Nobelovac Joseph Stiglitz: Kritika „tržišnog fundamentalizma“,

globalizacije i politike Međunarodnog monetarnog fonda, Ekonomski pregled, br.53

(11-12), 2002., str. 1151.-1182.

42

3.) Ostali izvori

12. Stagnacija, recesija, depresija i kriza – 4 razine pogoršanja, 14.08.2008., web:

http://liderpress.hr/arhiva/51668/ 10.08.2014

13. Španjolska u 2013. ostvarila rekordne prihode od turizma, 8,5 puta više od Hrvatske,

27.01.2014., web: http://www.novilist.hr/Vijesti/Gospodarstvo/Spanjolska-u-2013.-

ostvarila-rekordne-prihode-od-turizma-8-5-puta-vise-od-Hrvatske; 25.08.2014.

14. Španjolski turizam ljeto završio u velikom plusu, 23.09.2013.,

web: http://www.putovnica.net/vijesti/svijet/spanjolski-turizam-ljeto-zavrsio-u-

velikom-plusu; 25.08.2014

15. Španjolska u izvozu traži spas, 23.08.2012.,

web: http://www.dw.de/%C5%A1panjolska-u-izvozu-tra%C5%BEi-spas/a-16185052;

25.08.2014.

16. Španjolska očekuje vrhunac javnog duga u 2015., 18.10.2013., web:

http://www.business.hr/ekonomija/spanjolska-ocekuje-vrhunac-javnog-duga-u-2015

17. Španjolski zatvoreni krug pouke za Hrvatsku, 18.09.2013., web:

http://www.banka.hr/spanjolski-zatvoreni-krug-pouke-za-hrvatsku/; 24.08.2014.

18. Španjolske reforme bez mnogo učinka, 29.07.2012.,

web: http://www.dw.de/%C5%A1panjolske-reforme-bez-mnogo-u%C4%8Dinka/a-

16130039; 26.08.2014.

19. Stanovi u Španjolskoj izgubili preko pola realne vrijednost – što će biti s Hrvatskom?,

11.06.2014., web: http://trzistakapitala.wordpress.com/2014/06/11/stanovi-u-

spanjolskoj-izgubili-preko-pola-realne-vrijednosti-sto-ce-biti-s-hrvatskom/;

26.08.2014

20. U Madridu pokušali zapaliti Banku, prosvjedi zbog nezaposlenosti; 26.04.2013.,

web: http://www.vecernji.hr/svijet/u-madridu-pokusali-zapaliti-banku-prosvjedi-zbog-

nezaposlenosti-545282; 26.08.2014.

21. Određen datum referenduma u Kataloniji – španjolske vlasti: ''Propitkivanje

nacioalnog suvereniteta ne dolazi u obzir'', separatisti: ''Nemate dovoljno tenkova za

ulaz u Barcelonu'' web: http://www.advance.hr/vijesti/odreden-datum-referenduma-u-

kataloniji-spanjolske-vlasti-propitkivanje-nacionalnog-suvereniteta-ne-dolazi-u-obzir-

separatisti-nemate-dovoljno-tenkova-za-ulaz-u-barcelonu/; 30.08.2014

22. Međunarodni Monetarni Fond, web: http://limun.hr/main.aspx?id=33006; 15.09.2014

43

POPIS GRAFIKONA

Redni broj Naslov grafikona Stranica

1. Struktura španjolskog gospodarstva 28.

2. BDP po stanovniku Španjolske u razdoblju od 2000.-2013. godine 29.

3. Omjer izvoza i uvoza u Španjolskoj u razdoblju od 2002-2013. godine 30.

4. Kretanje španjolskog javnog duga u razdoblju od 2004.-2013. godine

u postotcima BDP-a

31.

5. Usporedba kretanja realnog BDP-a Španjolske i ostatka zemalja

Eurozone u razdoblju od 2004.-2013. godine u %

33.

6. Usporedba kretanja nezaposlenosti u Španjolskoj i ostatku zemalja

Eurozone u razdoblju od 2004.-2013. godine u %

34.

7. Usporedba kretanja nezaposlenosti osoba do 25 godina starosti u

Španjolskoj i ostatku zemalja Eurozone u razdoblju od 2004.-2013.

godine u %

35.

POPIS SLIKA

Redni broj Naslov Slike Stranica

1. Mladi, obrazovani i nezaposleni stanovnici EU 32.

44

IZJAVA

kojom izjavljujem da sam diplomski rad s naslovom 'UZROCI I POSLJEDICE

ŠPANJOLSKE KRIZE OD 2008. DO DANAS' izradio samostalno pod voditeljstvom prof.

dr. sc. Dragoljuba Stojanova i uz pomoć asistenta Pavla Jakovca, primjenjujući metodologiju

znanstvenoistraživačkog rada i koristeći literaturu koja je navedena na kraju diplomskog rada.

Tuđe spoznaje, stavove, zaključke, teorije i zakonitosti koje sam izravno ili parafrazirajući

naveo u diplomskom radu na uobičajeni način citirao sam i povezivao referencama s

korištenim bibliografskim jedinicama. Rad je pisan u duhu hrvatskog jezika.

Također, izjavljujem da sam suglasan s objavom diplomskog rada na službenim stranicama

Fakulteta.

Student

Dario Kos