Vanbračna zajednica-seminarski rad-

PREDMET: Porodično pravo

KANDIDAT: MENTOR:Tamara Karalić Prof. dr Milorad Živanović

Banja LukaJanuar 2010.

SADRŽAJ

1.UVOD............................................................................................3

2.POJAM PORODIČNOG PRAVA POJAM PORODICE......................................................................4

2.1.PORODIČNO PRAVO..............................................................42.2.PORODICA...........................................................................5

3.VANBRAČNA ZAJEDNICA...................................................................63.1. NASTANAK VANBRAČNIH ZAJEDNICA....................................63.2. KLASIFIKACIJA VANBRAČNIH ZAJEDNICA..............................73.3. VANBRAČNE ZAJEDNICE PREMA OBILJEŽJIMA PARTNERA......73.4. VANBRAČNE ZAJEDNICE PREMA PUBLICITETU......................83.5. VANBRAČNE ZAJEDNICE PREMA TRAJANJU...........................93.6. PRESTANAK VANBRAČNIH ZAJEDNICA.................................103.7. IZDRŽAVANJE IZMEĐU VANBRAČNIH SUPRUŽNIKA...............10

3.7.1. OPŠTE PRETPOSTAVKE..............................................103.7.2. TRAJANJE IZDRŽAVANJA.............................................113.7.3. PRESTANAK IZDRŽAVANJA..........................................123.7.4. PRIVREMENO IZDRŽAVANJE VANBRAČNE MAJKE............12

3.8. IMOVINSKI ODNOSI MEĐU VANBRAČNIM SUPRUŽNICIMA......133.8.1. UPUTSTVO O NAČINU RJEŠAVANJA SPOROVA

U VANBRAČNIM ZAJEDNICAMA....................................143.9.VANBRAČNA ZAJEDNICA U SVIJETU.....................................16

4. ZAKLJUČAK..............................................................................175. LITERATURA.............................................................................18

2

1. UVOD

Od samog postanka čovjek je okarakterisan kao društveno biće koje ima potrebu za udruživanjem, bilo da se radi o emocionalnim, poslovnim ili iz bilo kojeg drugog razloga korisnim zajednicama. On je sam, prema svojim potrebama ulazio u razna zajedništva sa jednom ili više jedinki a kasnije je i sam regulisao te odnose stvarajući odredjene običaje, pravila i zakone. Zajedništvo je bilo uvijek potrebno pa čak i neophodno. Od puke potrebe za potomstvom i preživljavanjem, zajednica izmedju muškarca i žene se kroz istoriju mijenjala i poprimala razne oblike. Svaki je nastajao i opstajao u skladu sa vremenom u kojem se živjelo, mentalitetom ljudi na tom prostoru, običajima koji su se zadržali. Različiti oblici zajedništva zahtjevali su i različita pravila i zakone. Ali jedno što je važilo a važi i danas jeste da je zajedništvo uvijek iznad interesa pojedinca. Jer samo unutar zajedništva, a ovo je bilo ukorijenjeno mišljnje u staro doba, pojedinac je mogao da živi i egzistira.

Jedna od tih zajednica jeste i vanbračna zajednica. Ona je stara koliko i sam čovjek. Činjenica da se možda u davna vremena ovaj oblik zajednice nije nazivao tako nije stvar njenog nepostojanja kao takve već stvar mijenjanja ljudskih pogleda na stvari oko sebe kao i kategorizacije istih.Vanbračna zajednica je kategorija koju je obrađivalo i dalje obrađuje porodično pravo. I to je konstanta. Ali, kao što ćemo da vidimo, sam pojam porodičnog prava pa samim tim i vanbračne zajednice kroz istoriju je mjenjao svoj oblik i korigovao svoje nadležnosti.

Svrha ovog seminarskog rada jeste da se na što jasniji i jednostavniji način objasni pojam vanbračne zajednice. To je jedino moguće ukoliko svoju pažnju posvetimo i prošlosti i sadašnjosti vanbračne zajednice i porodičnog prava ali i globalnom shvatanju ovih pojmova.

3

2. POJAM PORODIČNOG PRAVAPOJAM PORODICE

2.1. PORODIČNO PRAVO

Izraz "Porodično pravo" upotrebljava se u dva značenja:1. On označava posebnu granu prava, kao dio pravnog sistema jedne zemlje,

koji uređuju porodicu u cjelini i pravne odnose u njoj. Porodično pravo je posebna, samostalna grana pravnog sistema. Ono predstavlja skup sistematizovanih propisa kojima se uređuju:

odnosi u porodici pravna zaštita odnosa u porodici sama porodica u cjelini

Razvoj porodičnog prava se proteže od samo uređenja unutrašnjih odnosa do uređenja porodice u cjelini. Dakle, porodično pravo predstavlja skup sistematizovanih propisa koji uređuju odnose između članova porodice kao i porodicu u cjelini te obezbjeđuje njenu pravnu zaštitu. Neki smatraju da porodično pravo nije samostalna grana pravnog sistema već samo dio građanskog (imovinskog) prava. Međutim, svoditi vrlo složene porodične odnose na samo imovinske jasno prikazuje uskogrudnost pristalica ovog mišljenja.

2. On označava posebnu pravnu nauku, koja proučava, sistematizuje i objašnjava norme pravnog sistema o porodici. Porodično pravo predstavlja i nauku koja se bavi proučavanjem, teorijskom sistematizacijom i objašnjavanjem značaja normi porodičnog prava kao posebne pravne discipline.Nauka koja se bavi porodicom kao pravnom ustanovom, takođe, može proučavati porodicu sa stanovišta pozitivnog prava, uporednog prava i sa stanovišta istorije prava. U izučavanju porodice savremena pravna nauka koristi rezultate i drugih nauka koje se bave posebnim stranama istog pitanja, a naročito rezultate opšte sociologije i sociologije porodice. Međutim, mogu biti od velikog značaja i neki drugi pristupi porodici, ili više njih zajedno (demografski, socijalni, psihološki, pedagoški i sl.)U prvom slučaju riječ je ustvari o zakonodavstvu, o porodičnom zakonodavstvu, a u drugom riječ je o nauci porodičnog prava, koje proučava to zakonodavstvo.

Iznijeti pojam porodičnog prava važi za moderno doba.1 U rimskom pravu, porodično pravo je shvaćeno znatno dugačije, iz razloga što odnosima unutar porodice nisu davala sadržaj i smisao međusobna prava i dužnosti već u prvom redu velika, u početku gotovo neograničena, vlast porodičnog starješine (pater familias), kako u odnosu prema supruzi tako i u odnosu prema djeci i drugim podređenim osobama. I u pogledu starateljstva stvari su bile znatno dugačije jer se na prvo mjesto stavljala zaštita imovine a zatim štićenika.1 Romac, A., Rimsko pravo, Zagreb 1989., str. 99

4

2.2. PORODICA

Jedna od temeljnih socijalnih i pravnih ustanova rimskog poretka bila je upravo porodica. Definišući pojam porodice kao grupu osoba koje su po prirodi ili pravu podređene vlasti jednoga, rimski pravnici nam još jednom ističu značaj i snagu očinske vlasti. Danas, sa stanovišta prava, porodica predstavlja:

krug lica vezanih brakom ( ili vanbračnom zajednicom ) i srodstvom, između kojih postoje zakonom utvrđena prava i dužnosti, čije nepoštovanje povlači za sobom određene pravne sankcije.

Iz prethodne definicije proizilaze sledeći elementi za utvrđivanje pojma porodice kao pravne ustanove:

* Porodica se, dakle, zasniva brakom i srodstvom a sve češće i vanbračnom zajednicom. Naše pravo poznaje tri vrste srodstva (krvno, adoptivno i tazbinsko). Krug srodnika koji sa pravnog stanovišta sačinjavaju porodicu može biti širi ili uži. Neki pod porodicom podrazumjevaju samo roditelje i djecu a neki i druge srodnike.

* Sadržinu i obim prava i dužnosti unutar porodice određuje zakon. Ona nisu ista za sve članove porodice i zavise od vrste i kvaliteta srodstva i naravno činjenice postojanja braka ili vanbračne zajednice po zakonima onih republika koje predviđaju određena prava između vanbračnih drugova.

* Tu je i sankcija, tj. mogućnost upotrebe prinude od strane države prema onim članovima porodice koji ne izvršavaju dobrovoljno svoja prava i dužnosti. Mogućnost primjene sankcije predstavlja predstavlja onu granicu koja dijeli pravne poslove od društvenih odnosa u porodici. U porodičnim odnosima prvenetveno se primjenjuju porodičnopravne sankcije, koje imaju niz specifičnih obilježja ( recimo-poništenje braka, lišenje roditeljskog prava, osuda na plaćanje izdržavanja itd. ). Međutim, za povredu nekih odnosa u porodici primjenjuju se i neke druge sankcije kao što su: građanskopravne ( naknada štete ), krivične ( osuda zbog bigamije ) i administrativne ( kažnjavanje staraoca ).

5

3. VANBRAČNA ZAJEDNICA

Vanbračna zajednica je polna, moralna, emocionalna i ekonomska zajednica muškarca i žene zasnovana njihovim sporazumom suprotno odredbama propisanim za zaključenje braka. Ona nastaje na osnovu izričite ili prećutne saglasnosti muškarca i žene. Ako su ostvarene sve pretpostavke da vanbračni drugovi zaključe brak, u pravnoj literaturi se takva vanbračna zajednica naziva slobodnom, a ako za to nisu ostvarene pretpostavke zbog postojanja smetnji za zaključenje braka, neslobodnom zajednicom. 2

Vanbračne zajednice su faktičke zajednice, koje stvara pravo fiksiranjem granica braka. Sve savremene države uz pomoć pravnih regulativa prave razliku između bračnih i vanbračnih zajednica. Vanbračnim zajednicama se uskraćuje karakter pravnih odnosa, pa im stoga uskraćuje i pravnu zaštitu. Prema onoj napoleonskoj devizi-vanbračni drugovi se ne pokoravaju zakonu, zakon se ne zanima za njih. To se opravdava interesima braka i porodice.Pravo ipak pruža svoje regulatorne usluge. Zato u našem pravu treba razlikovati:

1.Porodičnopravnu zaštitu odnosa u vanbračnoj zajednici.2. Građanskopravnu zaštitu. Porodičnopravna zaštita ovdje ne postoji bez obzira

da li se radi o slobodnoj ili neslobodnoj, trajnoj ili privremenoj zajednici. Zaštićeni su samo imovinski odnosi po pravilma građanskog prava.

3. Prava vanbračnih supružnika prema posebnim propisima: pravo na zakonsko nasleđivanje, stanarsko pravo, određena socijalna prava prema posebnim propisima, pravo na naknadu štete zbog smrti ili invaliditeta vanbračnog supružnika.

3.1. NASTANAK VANBRAČNIH ZAJEDNICA

Bitna razlika između bračnih i vanbračnih zajednica je prije svega u načinu zasnivanja. Bračna zajednica se zasniva pred pravno ovlaštenim organima po postupku predviđenom pravnim propisima. Vanbračne zajednice nastaju bez obzira na norme i forme i znatno se razlikuju od zasnivanja braka u pogledu formalnih i materijalnih uslova:

1. Vanbračna zajednica nastaje solo consensu ( običnom saglašnošću ). Za njeno zasnivanje nije potrebna posebna forma, a pogotovu svečana forma. Zato bi se ona mogla označiti kao neformalni ugovor o zajednici života muškarca i žene. U zasnivanju ovog odnosa, dakle, postoje samo dvije strane-vanbračni supružnici.

2. Ova zajednica može nastati i via facti ( faktičkim putem ). Saglasnost volje i ovdje je prisutna, ali nije izražena izričito, već konkludentnim radnjama: prostim saživljavanjem i održavanjem zajednice života u dužem ili kraćem periodu. Ona se zasniva i održava pod određenim uslovima i sa neodređenim vremenom trajanja. Zbog odsustva pravnih pravila o njoj, neki je označavaju neprihvatljivim terminom- "divlji brak".

2 Porodični zakon, član 278., stav 1

6

3. Zasnivanje vanbračne zajednice ne podliježe materijalnim uslovima koji se traže za zaključenje braka. Ipak se pravi razlika između slobodne zakonske i neslobodne ( nezakonske ) vanbračne zajednice. Kod slobodne vanbračne zajednice ispunjeni su svi materijalni uslovi za zaključenje braka. Suprotno, kod neslobodne zajednice nisu ispunjeni svi materijalni uslovi, jer postoji neka bračna smetnja predviđena zakonom.

4. Ako se zasnuje neslobodna vanbračna zajednica, ne postoje porodičnopravne sankcije kao kod braka ( proglašenje braka za nepostojeći ili njegovo poništenje ), ali mogu postojati krivične sankcije ( krivično djelo rodoskrvnjenja, vanbračni život sa maloljetnim licem itd. ). Krivično djelo bigamije ovdje ne dolazi u obzir.

5. Zbog odsustva pravila o vanbračnoj zajednici, ona može biti zasnovana: a) na neodređeno vrijeme ( trajna )b) na određeno vrijeme ( privremena ).

Ona može biti ograničena rokom ili zasnovana pod određenim uslovima. Nemoralni i nezakoniti uslovi procjenjuju se po pravilima građanskog prava ako dođe do imovinskog spora između supružnika.

3.2. KLASIFIKACIJA VANBRAČNIH ZAJEDNICA

Vanbračne zajednice mogu se klasifikovati prema različitim kriterijumima i obilježjima. Prije svega je važno da li u takvim zajednicama ima ili nema djece ( djeca nisu od važnosti ukoliko se radi o sticanju imovinskih prava vanbračnih supružnika ). Ako djece nema njihov socijalni značaj je vrlo malen i iscrpljuje se uglavnom u običajima i moralu konkretne društvene sredine. Pravo interveniše samo u već spomenutim slučajevima , i to kad se radi o određenim osobinama partnera ili o određenom načinu uspostavljanja. Sa druge strane, one vanbračne zajednice u kojima ima djece su društveno značajne, bilo da se radi o samim partnerima, a još više zbog djece i odnosa djece prema roditeljima i drustvu. Najvažnija obilježja vanbračnim zajednicama daju sami subjekti, zatim publicitet i trajanje.

3.3. VANBRAČNE ZAJEDNICE PREMA OBILJEŽJIMA PARTNERA

Vanbračne polne odnose mogu uspostaviti osobe različitog pola. Osim toga obilježja vanbračnih partnera imaju još dvije komponente:

1. starosnuS obzirom na starost, vanbračnu zajednicu mogu zasnovati dvije punoljetne osobe te jedna punoljetna i jedna maloljetna osoba.

U pogledu vanbračnih zajednica gdje su obe osobe punoljetne, naše pravo uglavnom ostaje indiferentno. Reaguje jedino ako se radi o nemoćnim osobama, najbližim srodnicima ili ako se zasnivalju bez obostranog pristanka.

7

Kada govorimo o zajednici u kojoj su oba partnera maloljetna nema apsolutno preciznih određenja ali ipak stoji da se može kazniti roditelj ili staralac koji je maloljetnoj osobi koja je navršila 14 godina dopustio ili je naveo na život u vanbračnoj zajednici.Pravo reguliše i odnos jedne maloljetne i jedne punoljetne osobe. Pravnim normama nastoji se onemogućiti zajednica između punoljetne i maloljetne osobe. Ovakav stav je uslovljen biološko-psihičkom nezrelošću maloljetnih, usled koje ne može biti ni pune slobode u izboru partnera ni zrele ocjene vlastitih postupaka.

2. civilnuCivilna komponenta obuhvata ove varijante: kada se ni jedan od partnera ne nalazi u braku, kada se oba partnera nalaze u braku ali ne međusobnom i kada se jedan od partnera nalazi u braku sa trećom osobom a drugi partner ne.

Prirodno bi bilo da najveću grupu predstavljaju vanbračne zajednice dvaju vanbračnih partnera. Jedna od značajnih činjenica jeste da se u brak stupa sve kasnije. Ulazak u brak danas je otežan činjenicom da mladi ljudi kasnije postižu ekonomsku samostalnost. Ima i pojedinaca koji i pored postojećeg braka stupaju u intimne odnose i održavaju vanbračne zajednice sa trećim licima. Nema sumnje da to čine više muškarci nego žene. Na ovaj zaključak upućuje nekoliko okolnosti. Prvo, prema moralno-običajnim normama kaod nas se muškarac zbog nevjere i vanbračnih odnosa ipak manje osuđuje nego žena. Drugo, neprestana je pojava da se bar dvostruko više brakova razvodi krivicom muževa tj. zbog njihovih vanbračnih odnosa. Treće, neprestano ostaje više razvedenih žena nego muškaraca jer muškarci ubrzo sklapaju nove brakove.

3.4. VANBRAČNE ZAJEDNICE PREMA PUBLICITETU

Sa stanovišta publiciteta vanbračne zajednice se mogu podjeliti na anonimne i neanonimne.

Anonimne su one koje vanbračni partneri iz različitih razloga skrivaju od društvene sredine. Najčešće se radi o partnerima od kojih je jedno ili oba već u braku. U ovim slučajevima vanbračne zajednice nose žig preljuba jednog ili oba partnera. Obično su to privremene i letimične vanbračne zajednice sa svim oblicima civilne strukture. Anonimne letimične vanbračne zajednice su socijalno najnepoželjnije. Još više jer pod njih potpadaju i razni oblici prostitucije. To su najviše poznanstva ad hoc ili kontakti do kojih dolazi pod posebnim okolnostima. Partneri se pobliže često i ne poznaju. Kako je svaki polni kontakt i potencijalno začeće i rađanje djece, takvi vanbračni odnosi nose sa sobom velike teškoće oko eventualnog pronalaženja i uspostavljanja očinstva. Ove vanbračne zajednice imaju karakter neponovljivosti.

Neanonimne vanbračne zajednice su one u kojima žena i muškarac uspostavljaju polne odnose ne krijući ih pred društvenom sredinom, ali ih ni ne registruju pred organima nadležnim za sklapanje braka. U najčešćem slučaju radi se o djevojkama i momcima, dakle, o partnerima koji još nisu u braku. To mogu biti i osobe koje su svoje brakove razvele. Ove vanbračne zajednice obično predstavljaju predbračnu fazu.Pojava neanonimnih vanbračnih zajednica veoma je raširena. Društvo ne samo da ih toleriše nego ako je u pitanju predbračna faza, čak i favorizuje. Zahvaljujući i javnosti,

8

partneri osjećaju pojačanu međusobnu odgovornost. Društvena sredina veoma često na posredan način utiče na sudbinu ovakvih vanbračnih zajednica. Kritikom, osudom ili otkrivanjem nekorektnosti pojedinih partnera.

3.5. VANBRAČNE ZAJEDNICE PREMA TRAJANJU

Prema trajanju razlikujemo privremene i trajne vanbračne zajednice.3

Privremene vanbračne zajednice su one koje traju određeno vrijeme i koje su po pravilu neanonimne. Obično imaju karakter "hodanja", "zaruka" ili "vjereništva". Česta su obećanja braka a često i završavaju brakom.Ovo je faza predbračnog polnog života i ta se pojava sve više širi među mladim ljudima. Ove vanbračne zajednice imaju puno socijalno opravdanje.

Trajne vanbračne zajednice ( konkubinat ) su one zajednice između muškarca i žene koji nemaju namjeru da formalno sklope brak. Među vanbračnim zajednicama trajna vanbračna zajednica je uvijek imala najistaknutije mjesto.Osim legaliteta, ona ima svoje biosocijalne komponente kao i bračna zajednica. Razlikuje se od bračne zajednice jedino po tome što partneri nisu svoju zajednicu zasnovali na način propisan zakonom i pred nadležnim organom. Pored trajnosti, te vremenske komponente, ona ima i druge elemente zbog kojih se može upoređivati sa brakom. To su neanonimni život, vjernost, koja je često čvršća nego u mnogim brakovima, zajednička briga za potomstvo te eventualno uzdržavanje jednog partnera od strane drugog. Ukratko, ona je vanbračna zajednica na kojoj se, i bez pravnih elemenata, može temeljiti stabilna porodica sa sve tri socijalne funkcije: biološkom, kulturnom i ekonomskom.Trajne vanbračne zajednice uglavnom zasnivaju partneri zrelijih godina, koji su ostajali van braka svojevoljno ili su prijašnjim pravnim ili religioznim razlozima u tome bili sprečavani. U ovakav oblik zajednice uglavnom stupaju osobe koje imaju životno iskustvo i ono im pomaže da izbjegnu oštre konflikte koji inače potresaju i razaraju zajednice mlađih ljudi.

O ovoj vrsti vanbračne zajednice pravo je vrlo često vodilo računa. Od Augustovih kaduknih zakona preko justinijanskog konkubinata, kao braka nižeg ranga, preko rimokatoličkog matrimoniuma non consumatum, preko projekta francuske buržoaske revolucije do sovjetskih dekreta prema kojima se svaka faktička zajednica smatrala brakom, registracija nije bila potrebna, svaki prekid smatran je razvodom.

Ovaj oblik zajednice se ne registruje. Statistička služba ih ne prati. Anketama obično nisu obuhvaćene. Prema nekim autorima ovaj oblik zajednice naročito je rasprostranjen u Banatu, Srijemu i Slavoniji a rjeđe u Lici, Zagorju i oko Zadra, bar što se tiče prostora bivše Jugoslavije.

3 Mogu se još spomenuti i sporadične ( jednokratne, malokratne ) zajednice bez tendencije nastavljanja.

9

3.6. PRESTANAK VANBRAČNIH ZAJEDNICA

Vanbračna zajednica prestaje na četiri načina:1. Sklapanjem braka Prestanak vanbračne zajednice sklapanjem braka je svakako najsretnije riješenje

za partnere, pogotovo za djecu koja potiču ili se tek trebaju roditi iz tih vanbračnih odnosa jer se dijete rođeno van braka smatra da je rođeno u braku kada njegovi roditelji međusobno zaključe brak. Što se tiče društvenog interesa, ovdje valja razlikovati one vanbračne zajednice čiji partneri nemaju djece sa nekim drugim ili koji do tada nisu sklapali brak od onih vanbračnih zajednica u kojima jedan ili oba partnera već imaju djecu sa nekim osobama. Za one prve se može reći da su u potpunosti opravdali svoj smisao. Za one druge se ne bi, bar generalno, mogao izvući isti zaključak. U našoj zemlji priličan broj vanbračnih zajednica završava sklapanjem braka.

2. Solo consensu ( običnim sporazumom ) se može odnositi samo na prekid zajednice, a može obuhvatiti i sva duga pitanja.

3. Smrću vanbračnog supružnika ( prirodni način prestanka )

4. Jednostranom izjavom volje, ili faktičkim radnjama : napuštanjem zajednice bez izričitog saopštavanja volje drugom vanbračnom supružniku. Napuštanje se može izvršiti iz opravdanog ili bez opravdanog razloga. Nema uticaja da li vanbračni supružnici imaju djecu. Vanbračna djeca su posebno zaštićena.

3.7. IZDRŽAVANJE IZMEĐU VANBRAČNIH SUPRUŽNIKA

3.7.1. Opšte pretpostavkeZakoni traže da se ispune opšte pretpostavke za priznanje porodičnopravnih

dejstava vanbračne zajednice: da ne postoje bračne smetnje za zaključenje braka.Ostali uslovi za izdržavanje vanbračnog supružnika mogu se podijeliti u 4 grupe:

1. da je vanbračna zajednica postojala i da je trajala odredjeno vrijeme;2. da je ona prestala;3. da su ispunjeni objektivni ( materijalni ) uslovi za izdržavanje;4. da su ispunjeni subjektivni uslovi ( odsustvo krivice )

Postojanje vanbračne zajednice. Pravo na izdržavanje postoji samo ako je bila uspostavljena vanbračna zajednica. Ako su vanbračni supružnici živjeli odvojeno i svako je imao posebno domaćinstvo, a samo su održavali polne odnose, makar i u dužem vremenskom periodu, ne postoji pravo na izdržavanje.

Trajanje vanbračne zajednice. Za sticanje prava na izdržavanje nije dovoljno da je vanbračna zajednica samo postojala, već i da je trajala određeno vrijeme. Njeno trajanje predstavlja bitan uslov za sticanje ovog prava. Prema tome, sporadične zajednice, privremene i kratkotrajne, ne mogu se podvesti pod ovaj pojam. Porodični zakon

10

Republike Srpske izričito određuje da je ta zajednica trajala najmanje 3 godine. Neki zakoni zahtjevaju trajnost vanbračne zajednice da je trajala : "duže vremena" ( Srbija i CG ). Bez uticaja je da li su vanbračni supružnici imali djecu. U nekim slučajevima ipak se pravi razlika između vanbračne zajednice sa i bez djece. Ako postoje djeca, da bi se ostvarilo pravo izdržavanja zajednica može trajati i kraće vrijeme. Ako , međutim, nema potomaka, zajednica mora da traje duže vremena.

Prestanak vanbračne zajednice. Vanbračna zajednica dok traje nije zaštićena zakonom. Nisu zaštićeni ni lični ni imovinski odnosi. Ipak ovo pitanje nije raščišćeno na teorijskom planu. Naime, prema zakonima RS, Srbije i Crne Gore, pravo na izdržavanje može se ostvariti samo ako je prestala vanbračna zajednica. Oni predviđaju i rokove za podnošenje tužbe. Rok iznosi godinu dana od prestanka vanbračne zajednice.

Objektivni i subjektivni uslovi. Svi zakoni ne određuju precizno uslove za izdržavanje, ni objektivne, ni subjektivne. Drugi zakoni, naprotiv, izričito utvrđuju uslove za izdržavanje, istina, ne neposredno ali ipak vrlo određeno. Međutim, u oba slučaja u određivanju objektivnih uslova primjenjuje se zakonska analogija. Naime, u pogledu ispunjenja ovih uslova vrijede propisi predviđeni za izdržavanje razvedenog bračnog supružnika.

Subjektivni uslov ( odsustvo skrivljenog ponašanja povjerioca izdržavanja ) izričito je predviđen. Međutim, iako se ovaj uslov izričito navodi, on je isti kao i kod izdržavanja razvedenog bračnog supružnika: grubo ili nedolično ponašanje povjerioca izdržavanja u vanbračnoj zajednici i očita nepravda prema dužniku izdržavanja. Zakon Srbije, ovim uzrocima dodaje i zlonamjerno i bez opravdanog razloga napuštanje zajednice života.

3.7.2. Trajanje izdržavanja Za izdržavanje vanbračnog supružnika po prestanku vanbračne zajednice

primjenjuju se ista pravila kao i za izdržavanje razvedenog bračnog supružnika. Ono može biti dosuđeno na određeno i na neodređeno vrijeme. Vanbračni supružnici mogu postići sporazum o izdržavanju pred sudom, a ako se ne sporazumiju, odluku donosi sud na osnovu već utvrđenih činjenica.

Sud može odlučiti da obaveza izdržavanja traje određeno vrijeme, posebno u slučaju kad je tražilac izdržavanja u mogućnosti da u dogledno vrijeme na drugi način obezbjedi sredstva za izdržavanje. U opravdanim slučajevima sud može obavezu izdržavanja produžiti. Tužba za produženje plaćanja izdržavanja može se podnijeti samo do isteka vremena za koje je izdržavanje dosuđeno.

11

3.7.3. Prestanak izdržavanja

Izdržavanje dosuđeno u korist vanbračnog supružnika prestaje:1. kada vanbračni supružnik koji to pravo koristi stupa u brak;2. kada sud utvrdi da je stupio u novu vanbračnu zajednicu;3. ako je postao nedostojan tog prava;4. ako više ne postoji neki od objektivnih uslova za izdržavanje;5. kad istekne vrijeme za koje je izdržavanje osuđeno;6. smrću primaoca ili davaoca izdržavanja.

Ovi načini izdržavanja nisu predviđeni u svim zakonima.

3.7.4. Privremeno izdržavanje vanbračne majke

Porodični zakoni, u namjeri da zaštite vanbračnu majku prije i poslije porođaja predviđaju obavezu oca vanbračnog djeteta da učestvuje u troškovima izazvanim trudnoćom i porođajem majke, kao i u njenom izdržavanju za vrijeme dok traje njena nesposobnost. Jedni govore samo o troškovima trudnoće i porođaja, drugi o izdržavanju, a treći i o jednom i o drugom. U svakom slučaju, riječ je o nekoj vrsti naknade štete izazvane trudnoćom, porođajem i nesposobnošću za rad u tom periodu.

Kada je riječ o trajanju izdržavanja, rješenja su u uporednom pravu različita. U nekim slučajevima se predviđa izdržavanje majke i djeteta u vrijeme od tri mjeseca prije porođaja i godinu dana poslije porođaja. OZRH ne daje nikakav rok već navodi da troškove nastale trudnoćom i porodom vanbračnog djeteta snose otac i majka u skladu sa svojim imovinskim mogućnostima.4 Sličnu odredbu sadrži i PZRS5, s tim što predviđa da u slučaju spora sud određuje udio svakog od vanbračnih roditelja u snošenju troškova.6

Ova obaveza izdržavanja odnosno naknade troškova trudnoće i porođaja, postoji ako je otac djeteta u stanju da sve troškove snosi i u skladu je sa njegovim imovinskim mogućnostima. Ona postoji nezavisno od činjenice da li je ili nije postojala vanbračna zajednica roditelja vanbračnog djeteta prije ili u vrijeme njegovog rođenja. Ovog prava majka se ne može unaprijed odreći ali nije dužna da ga ostvaruje. Jedino bi organ starateljstva mogao, u skladu sa svojim ovlašćenjima, da u ime djeteta podnese tužbu prema onim zakonima gdje mu je dato to ovlašćenje. Pravo na tužbu za neplaćene rate, kao i za potraživanje u cjelini, zastarjeva za tri godine od trenutka kada je majka postala sposobna za rad odnosno po isteku tri, šest mjeseci ili godinu dana od porođaja ( zavisno od rješenja predviđenog u zakonu ). Predviđa se i slučaj kada je dijete mrtvo rođeno ili umre poslije porođaja.

4 Čl. 2665 Porodični zakon Republike Srpske6 Čl. 289

12

3.8. IMOVINSKI ODNOSI MEĐU VANBRAČNIM SUPRUŽNICIMA

Treba imati u vidu da u našem pravu postoje dva imovinska režima: zakonski i ugovorni. U okviru zakonskog režima svaki vanbračni supružnik sasvim slobodno upravlja i raspolaže svojom posebnom imovinom ( na isti način kao i bračni supružnik ). To pitanje je nesporno. Ovdje se raspravlja samo pitanje uslova sticanja i diobe zajedničke imovine i nekih ugovora.

1.Uslovi za priznanje imovinskih prava vanbračnih supružnika. Za ovo priznanje potrebno je da se ispune dvije grupe uslova : uslovi opšte prirode i posebni uslovi.

-Opšti uslovi se odnose na status vanbračne zajednice. Pravo na porodičnopravnu zaštitu uživaju samo takve vanbračne zajednice za koje ne postoje nikakve smetnje za zaključenje braka.

-Posebni uslovi se odnose na dva pitanja: kojim su imovinskim odnosima priznata porodičnopravna dejstva i pod kojim su posebnim uslovima ona priznata.

2. Imovinska prava iz vanbračnih zajednica. Zakoni iz ove grupe priznaju izričito pravo na zajedničku imovinu stečenu u vanbračnoj zajednici. Druga čisto imovinska prava se ne pominju. U obzir bi mogla doći: a) odgovornost za obaveze koje jedan vanbračni supružnik preuzima za tekuće potrebe vanbračne zajednice; b) pravo na povraćaj poklona po prestanku vanbračne zajednice; c) pravo preče kupovine po diobi zajedničke imovine.

Iz prirode zajedničke imovine ukoliko postoje uslovi za priznavanje njenih porodičnopravnih dejstava, izviru i neka izvedena prava, kao što su: a) pravo povjerioca i naslednika da traže diobu zajedničke imovine; b) pravo preče kupovine vanbračnog supružnika na dijelu podjeljene zajedničke imovine i druga izvedena prava .

3. Trajanje vanbračne zajednice kao uslov za priznanje zajedničke imovine. Pored opštih uslova, svi zakoni traže i ispunjenje jednog posebnog uslova: trajanje vanbračne zajednice. Oni predstavljaju uslov da je vanbračna zajednica trajala "duže vremena".

U svakom ostalom pogledu uslova sticanja, upravljanja, raspolaganja i diobe zajedničke imovine vrijede propisi bračnog prava o zajedničkoj imovini, ukoliko iz prirode stvari ne proizilazi nešto drugo.

13

3.8.1. Dana 9.3.1954. godine Savezni sud je izdao

UPUTSTVOo načinu rješavanja sporova koji nastanu u vezi sa vanbračnim zajednicama:

1. Vanbračni drug ima pravo zaštite svojinskih i drugih stvarnih prava kao i svaki drugi građanin, jer postojanje vanbračne zajednice samo za sebe ne čini da je vanbračni drug gubi niti da drugi stiče pravo na stvar. Vanbračni drug može, naime, kao i svaki drugi vlasnik tražiti tužbom svoju stvar odnosno vrijednost svoje stvari, koju je donio ulaskom u vanbračnu zajednicu ili je pribavio za vrijeme trajanja te zajednice.

Nepravilno bi bilo da se ovakav zahtjev odbije kao neosnovan samo zato što stranke žive ili su živjele u vanbračnoj zajednici.

Kada je upotrebom stvari jednog vanbračnog druga nastupio priraštaj stvari drugoga preradom, spajanjem, podizanjem zgrade, sjetvom ili sadnjom, pa u vezi sa tim postavi zahtjev o pravu svojine o njemu, s obzirom na naprijed navedene razloge, treba odlučivati po pravilima o pribavljanju svojine. Nema nikakvih opravdanih razloga, da se od ovih pravila odstupa samo zato, što je spor o svojini nastao između stranaka, koje žive ili su u vrijeme priraštaja živjele u vanbračnoj zajednici.

2. Česti su zahtjevi za naknadu vrijednosti stvari koje su vlasništvo jednog bračnog druga a utrošene su za potrebe drugog bračnog druga, članova njegove porodice ili za potrebe njegovog domaćinstva i privrednog gazdinstva. Sa razloga koji su izuzeti u tački 1 ne bi bilo pravilno da se zahtjev ove vrste odbije samo zato što su stvari ovako upotebljene u vrijeme vanbračne zajednice i u vezi sa njom. Vlasnik utrošenih stvari može tražiti naknadu njhovih vrijednosti, po odbitku onog što je u zajednici utrošeno za izdržavanje njegovo ili za izdržavanje njegovih obaveza.

Imajući u vidu odnose u ovakvoj vanbračnoj zajednici, koja je slična braku, neosnovano je traženje naknade vrijednosti namirnica i drugih potrošenih stvari koje su bile uzajamne i upotrebljene za neposrednu potrošnju u domaćinstvu. No ako je na ovakav način znatna količina potrošenih stvari utrošena na pretežnu korist drugog vanbračnog druga ili članova njegove porodice, sud može dosuditi primjerenu naknadu, uzevši pritom u obzir uslove pod kojima je nastala vanbračna zajednica života, vrijeme trajanja te zajdnice, vrstu i količinu namirnica i drugih potrošenih stvari, kao i imovno stanje jednog i drugog vanbračnog druga.

3. O zahtjevu jednog vanbračnog druga da mu se prizna udio u imovini stečenoj radom u toku vanbračne zajednice života i rada ne može se po pravilima koja važe za imovinu koju su supruzi stekli radom u toku zakonitog braka. Suvlasništvo bračnih drugova na imovinu stečenu njihovim radom u toku braka nužno je kao uslov ravnopravnosti supruga, učvršćenja i održavanja braka. Suvlasništvo koje bi se osnovalo na zajedničkom radu vanbračnih drugova u toku njihove zajednice izjednačavalo bi takvu zajednicu sa brakom. Koji vanbračni drug je vlasnik stvari, o tome se sudi po pravnim pravilima o sticanju svojine. Drugom vanbračnom drugu može se u odgovarajućoj mjeri priznati samo tražbeno pravo za njegov udio u sticanju imovine.

14

4. Najčešće se javljaju sporovi o zahtjevu da se plati vrijednost rada koji jedan vanbračni drug ulaže u poslove domaćinstva i privrednog gazdinstva drugoga. Sudovi na razne načine odlučuju o svim zahtjevima.

Nepravilno je gledište da ovakve zahtjeve treba odbiti kao neosnovane samo zato što je rad izvršen u toku vanbračne zajednice života. Naknada vrijednosti rada nije ostvarivanje koristi od samog postojanja vanbračne zajednice i isto ne može protivrječiti principu zaštite braka. Naprotiv, odricanje svake pravne zaštite zahtjevima ove vrste pogodovalo bi pojavi da se pod vidom vanbračne zajednice besplatno iskorištava radna snaga vanbračnog druga i postiže neosnovano bogaćenje na njegovu štetu.

Ima primjera zahtjeva ove vrste koji se odbijaju kao neosnovani sa obrazloženjem da se druga stranka nije obavezala na plaćanje rada. Ili se odbijanje obrazlaže tim da se plaćanje ne može tražiti po pravnom osnovu da je učinjeno nešto što nije dugovano i da se druga stranka neosnovano time obogatila, jer vanbračni drug, koji ulaže rad u poslove domaćinstva i gazdinstva zna da to nije dužan činiti. Iz razloga koji su naprijed navedeni jasno je, ovo gledište je nepravilno.

Ali, nepravilno je i mišljenje da vanbračnom drugu pripada pravo na vrijednost uloženog rada kao da je između vanbračnih drugova zaključen ugovor o radu. Sporazum vanbračnih drugova da obrazuje zajednicu života i rada sličnu braku i postojanje ovakve zajednice života i rada može se uzeti samo kao izraz volje vanbračnih drugova da u zajednici rade na zajedničku korist. Dosledno tome, jedan vanbračni drug može tražiti vrijednost svog rada uloženog u poslovima domaćinstva i privrednog gazdinstva drugog, ako je sa tim radom prinovljeno i unapređeno domaćinstvo drugog vanbračnog druga i u srazmjeri u kojoj je svojim radom doprinjeo da nastane ona korist.

Međutim, iskustvom je utvrđeno da se u ovakvim vanbračnim zajednicama koje su slične braku, često požrtvovano zalaže radi ličnih potreba članova domaćinstva ( podizanje, njegovanje i čuvanje djece, njegovanje u bolesti i sl. ) i drugim poslovima domaćinstva i privrednog gazdinstva a time nije ni uvećana ni unapređena imovina drugog bračnog druga. U takvom slučaju sud može dosuditi primjernu naknadu uzevši u ocjenu trajanje zajednice, vrstu, količinu i značaj uloženog rada, imovinske i porodične prilike jedne i druge stranke i sl.

5. Ima slučajeva u praksi da vanbračni drug, prema kome je upravljena tužba sa imovinsko pravnim zahtjevima o kome je riječ ovdje pod tačkama 1-4. nema vlastite imovine, jer živi i privređuje u porodici i na imanju svoga roditelja. U takvom slučaju tužba se može podići protiv roditelja –starješine i vlasnika domaćinstva ili privrednog gazinstva. Ovaj je pravno obavezan kao i sam vanbračni drug ukoliko prema njemu postoje naprijed izloženi uslovi pod kojima je vanbračni drug pravno obavezan.

6. U praksi se javlja i takvo gledište da je za odluku o imovinsko-pravnom zahtjevu vanbračnog druga koji je upravljen protiv drugog vanbračnog druga ili njegovog roditelja, potrebno prethodno utvrditi ko je kriv što nije zaključen obećani ili očekivani brak. Ovo gledište nije pravilno. Nijedan vanbračni drug nije dužan da ostane u vanbračnoj zajednici, a isto nije pravno obavezan da stupi u brak koji je obećan ili koji se od njega očekuje.

15

3.9. VANBRAČNA ZAJEDNICA U SVIJETU7

U zapadnom svijetu, čovjek i žena koji su živjeli zajedno a nisu bili vjenčani bili su proganjani a nekada čak i kažnjavani zakonom. U nekim jurisdikcijama vanbračna zajednica je bila protuzakonita donedavno. Glavni protivnici vanbračnih zajednica su svakako vjerske organizacije što je najizraženije u katoličkom svijetu.

U SAD-u, 2001. godine 8,2 % stanovništva je živjelo u vanbračnim zajednicama a 2005. ih je bilo 4,85 miliona, čak za 1000% više u odnosu na 1960. godinu kada ih je bilo 439.000.

U Danskoj, Norveškoj i Švedskoj vanbračna zajednica je sasvim uobičajena. Čak 50% djece se rodi u vanbračnim zajednicama u odnosu na druge zapadnoevropske zemlje gdje je taj postotak oko 10%. U Finskoj 21% parova živi u vanbračnoj zajednici dok u Francuskoj istih ima 17,5%.

U Indiji vanbračna zajednica je bila tabu tema do dolaska britanske vlasti. Međutim, to više nije slučaj u velikim gradovima a ponegdje i na selima.

Na Filipinima oko 2,4 miliona ljudi živi u vanbračnim zajednicama. Broj ovih zajednica je zavidan i u Japanu.

U Australiji do 2005. 22% stanovničtva živjelo je u vanbračnim zajednicama a na Novom Zelandu 18,3%.

U Kanadi taj broj iznosi 16% a u Meksiku 17,8%.

7 http://en.wikipedia.org/wiki/Cohabitation

16

4. ZAKLJUČAK

Egzistencija drušva nikad nije zavisila od braka. Vanbračne zajednice su postojale i uvijek će postojati uprkos njihvim proglašavanjem grijehom i zločinom, i uprkos teškoćama kojima su izložene vanbračne majke i njihova djeca.

Porodica je uvijek bila stub društva i to se ne mijenja već vijekovima. Ali, shvatanje samog pojma porodice s' vremenom se mijenja. Napredak i promjene društva tjeraju modernog čovjeka na transformaciju i prilagođavanje sve bržem načinu života. Sve teži uslovi za opstanak, konkurencija na tržištu rada, visoka stopa nezaposlenosti, razna poskupljenja i globalne krize, sve su to faktori koji itekako utiču na porodicu i njeno formiranje. U sve težem položaju iz godine u godinu su mladi ljudi koji i uz prikladno obrazovanje nisu u mogućnosti da obezbjede osnovne uslove za egzistenciju i formiranje sopstvene porodice. Veliki broj ljudi je primoran da obitava pod istim krovom sa nekoliko generacija što nerijetko i zna biti uzrok problema u braku pa čak i razvoda. Dalje, u moderno doba ljudi nisu primorani da ulaze u brak da bi imali partnere, stoga će se većina odlučiti za vanbračnu zajednicu kao stalno ili bar kao privremeno riješenje prije braka.

Ovakav oblik zajednice svakako je zastupljeniji u zapadnoj Evropi i svijetu nego kod nas na šta utiče naša tradicija i običaji koji se još uvelike poštuju. Ipak, i vanbračna zajednica u svim svojim oblicima je zastupljena i na našim prostorima sa stalnom tendencijom porasta postotka iste.

17

5. LITERATURA

BOSANAC M., VANBRAČNA PORODICA, ZAGREB, 1976. MLADENOVIĆ M., PORODIČNO PRAVO, BEOGRAD, 1995. PORODIČNI ZAKON 54/02 i 18/08 WIKIPEDIA

-http://en.wikipedia.org/wiki/Family_law -http://en.wikipedia.org/wiki/Cohabitation

18