VLADISLAV VANČURA Ljeto hirovito

Vladislav VančuraLJETO HIROVITO

Naslov izvornog izdanjaROzmARNé LéTO

Humoristicky romanek

S češkoga prevelaRENATA KUCHAR

IlustracijeJOSEF ČAPEK

IzdavačŠARENI DUĆAN

BibliotekaSTRANCI U NOĆI 26

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu

pod brojem 823197

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Češke

Vladislav Vančura

LJETO HIROVITO

Prvo izdanje, 1926.

5

Ljeto hirovito

Našavši se na početku veličanstvenoga mjese-

ca lipnja, mnogi junaci posjedaše u sjenu platana, a njihov se zadrti izraz stane blažiti. Gle, granje i visoki stupac žive što se uzdiže pa ponovo pada, podsjećajući na počinak spavača. Gle, njihaj sun-cobrana i lice to nekoć strahotno. Neka se obuzda nos i tusta usna što iz lica izbija silovito, neka se smiri, jerbo, zaboga, grad je tih.

Sred plodnih polja dovoljno je bijelih dvora u smislu narodnoga pjesništva, od mladih bikova sad su voli, jalovice bređe, a od svibnja ostadoše tek uspomene.

Ako je ikako moguće, odjenite se u bijelo, a ispred svojega hotela sjedite dvojeći. Dovraga! Zar nije dovoljno dobar primjer naših praotaca dok se u struku utegnuti s kaputom preko lakta korak po korak bliže kolnom ulazu ne bi li u voćnjak sjeli na već pripremljeni stolac?

Onomad su sitničarke ljeta u plaštu s kukulji-com, u postolama ravnim, laganim, ne rujući ceste, prilazile od muža k mužu, od stolca do stolca te izvadivši blok iz nabrekle kese, uzmu trgati listić po listić, dok im je vršak nosa vazda porumenio

6

VLADISLAV VANČURA

kad god bi se obratile svojemu gostu rekavši:»Dobar dan, gospodine. Nije li danas prelijepo

jutro? Nije li vam po volji ova deseta ura što upra-vo slijeće s drevnoga zvonika bazilike svetoga Lo-vre? Smatramo kako vrijeme, više od ičega, prido-nosi veličanju zasluga, i doista je tako, jer deset je više od devet. Zbog te su crkve nekoć davno grdno psovali jer izgradio ju je fićfirić, dovoljno drzak da promijeni tlocrt protivno pravilima. Poznavale smo graditelja i možemo reći da nam se, iako bješe ponešto raskalašen, svidio.«

»Kako«, reče stari gospodin, »zar je crkva dvojbena i protiv propisa valjana graditeljstva? To sam tek danas spazio!«

»Spazili ste to vrlo ispravno«, odvrati dama, »no možete li odgonetnuti kako je ovaj moj šešir odslužio već devetu sezonu u svojstvu ekscentrič-noga modnog krika? Ah, dragi moj, navikli se ljudi i na njega i na baziliku, a grijesi njihovi postadoše

7

Ljeto hirovito

svijetu pravilom. Jer, ponovo kažem, vrijeme pri-donosi veličanju dostojanstva čak i nakaza.«

Hajde, recite! Nisu li takvi razgovori vrijedni ponavljanja? Izbacuju li možda pošten koračaj iz takta? Nisu li dovoljno istiniti i ne zaudaraju li na posvemašnju osrednjost?

Na osebujnoj rijeci Orši leži grad na dobru gla-su i dobroj vodi. Voda izvire na sjenovitim mjesti-ma, a devet je najmoćnijih izvora, sputanih u devet zdenaca, označeno imenima devet Muza. Riječ je o toplicama Krokovy Vary. Riječ je o otvorenome gradu, napola izgrađenom od opeke, napola od blata i kamena, o gradu dvojbenoga graditeljstva i nepresušnoga zdravlja.

Ha, znao bi reći varski načelnik sijekući špil karata, kod nas se vrijeme ne gubi! Zasučimo ru-kave! Naša općina dočekuje lipanj, šesti mjesec, u procvatu i plemenitom nadmetanju, ne zaostajući, nego iščekujući redovni rok.

Dakle, u ovim predjelima svrhovitosti i hitro prolazećega vremena (ah, gdje li se to preko noći ne stari i gdje naći stanovništvo čija sredstva nisu posvećena) postoji nekoliko posjeda i ponešto imetka iz poprilično starih vremena. Stečen bijaše

8

VLADISLAV VANČURA

u najvećoj mjeri u igri s nazivom MALA-VELIKA ili MALA NOSI. Imovina ta je, hvala Bogu, poza-mašna i dobro njome upravljaju, jer, tako mi sve-ga, ovdašnji su građani prefrigani trgovci i ništa im ne smeta što su Krokovy Vary međ’ toplicama veličinom deveti, a na glasu po nezgodnoj oblač-nosti, slabašnoj sunčevoj svjetlosti, nepropusnome tlu te izvorima nipošto vrućim. Pa neka! Makar i nema kanalizacije, grad taj i srdačan i čestit jest.

Gregorijanski se kalendar zarumenio prve li-panjske nedjelje uz odjekivanje velikih zvona. Vri-jeme kroči brzim koracima naprijed, kao što obič-no biva za besposlice i velikih svetkovina. Bliži se osma ura, a ta je, kako se priča, poput njuške čopora dnevnih sati što će vam ući u trag htjeli vi to ili ne.

Upravo pjesmom i neobuzdanom igrom otpoč-ne radnja ove pripovijesti u plutajućem Důrovom

9

Ljeto hirovito

domu. Skela Antonínova s na njoj izgrađenim la-kim kupališnim objektima privezana je ondje gdje se Oršin hrbat ponešto mreška u slutnji spruda veličine pedeset hvati. U tim je mjestima obala u smjeru grada prekrivena vrbicima što završavaju ispred vrtova kožara i proizvođača oblatna. Sva-koga ljeta zarasta preko svake mjere, zadržavaju-ći izgled naježenosti, plemenitosti gotovo lišene. Nitko ih ne kalemi, a onima što se na rijeku uputi-še preostaje tek nešto malo staza, nažalost, uzanih. Na početku putova, na u zemlju zabijenoj, grubo oslikanoj motki, što poput magarice sedlo nosi, stoji napis: Riječno kupalište.

»Ah, nego što«, reče namjesnik, koji je nekoć davno, u stoljeću četrnaestom, stavio sebi u glavu kako će postupati bez okolišanja, »ah, nego što, kupajmo se!« Rekavši to, prođe šipražjem sve do pješčana spruda i učini kako je bio rekao. Od tih vremena, od pamtivijeka, ova mjesta služe svrsi kako bijaše određeno.

Dopjevavši svoju pjesmicu veliki Antonín složi ruke na leđa, pa iznebuha zadahta u kuglicu toplo-mjera. A stupac, gotovo nepodmitljiv, jedva da se i pomaknuo, pa je Důri, uočivši njegovu ispravnost,

10

VLADISLAV VANČURA

11

Ljeto hirovito

palo na pamet nekoliko misli koje su se izmjenji-vale u slijedu miješanja karata.

»Ovaj način ljeta«, reče napokon, skrenuvši pogled s Celsiusova uređaja, »dođe mi ponešto zlosretan. Hladno je, a dah mi je, iako vode popio nisam, leden. Koji nam mjesec preostaje kadli ni lipanj nije dovoljno prihvatljiv da bismo skrbili za zdravlje i tjelesnu čistoću?

Hajd’mo, dakle, bilo da nam je podneblje sklo-no ili ne, neke stvari ne podnose odgode.«

Rekavši tako, uhvatio se majstor od plivačkoga zanata remena, skinuo odjeću i gledajući dolje, u vodu, gdje su se zrcalile njegove duge rutave noge, rubovi plivališta i svod nebeski, spazi sliku pre-okrenute posude što ju je netko nespretno stavio upravo na rub te dometne:

»Ah, prazna li kupališta, prazna peharčića!«

U tom trenu kanonik Roch, znalac cijene ćudo-ređa bolji od ikoga, zakorači na riječni nasip duž suprotne obale. Izgovarajući pjesmu ili molitvu možda, prikladnu za ovo doba dana, imao je kada pogledati oko sebe, pa nije ni bilo teško spaziti majstora Antonína Důru, koji je jezika isplažena i očiju rosnih kratio vrijeme nad svojom čašicom.

12

VLADISLAV VANČURA

»Hej«, poviče kanonik, »hej, gospodine, kasno započinjete svoj sabat, zar zvona ne zvuče dovolj-no glasno? Sjašite sa svoje metle, jasno je vidim među vašim butinama. Ostavite se gadosti što će vas dokrajčiti. Uzmite plašt il’ krpu tek što visi na ogradi mrske vaše vododerine, jer inače ću, tako mi svega, prijeći na drugu obalu i isprazniti vašu bocu u Oršu.«

»Neka vam bude«, reče Antonín, promijenivši držanje tijela, »učinite kako vas je volja i prijeđite. Požurite i sagledajte sve pojedinosti svoje zablude, osvrnite se malo po metlama u kutovima mojim, i budete li dovoljno vješti da pronađete sadržaja u boci, neću vam to nipošto spočitavati. Hajde, za-koračite, pljesnite sandalom ovu bujicu. Volio bih izreći nekoliko istina što ih je nužno čuti u pravi čas.«

Svećenik sklopi knjigu, ostavivši među listovi-ma ukočeni kažiprst, sjedne na kameni jaz i stane odgovarati, ponešto psujuć’, no ipak poštujuć’ gra-nice plemenite besjede.

»Koja ste vi gamad nečista kad odlažete hlače toli lako k’o čestit čovjek kapu svoju? Tko vam je bio učitelj? Tko vam je utuvio u glavu takve ma-nire?«

»Dobro«, reče Antonín, zapalivši si cigaru pronađenu u džepu plašta što ga je zaboravila ju-čerašnja mušterija, »dobro, mogu vam ispričati o

13

Ljeto hirovito

svojim učiteljima koji su uglavnom bili dobričine i učeni ljudi. No mene s iskvarenosti nemojte po-vezivati. Odložio sam svoje gaće u dobroj namjeri. Jerbo koža je, kako se do danas predaje u istim školskim prostorima kamo sam odlazio ne bih li stekao svoju osnovnu naobrazbu, ustrojena za di-sanje i vrlo je željna zraka. Ondje mi bješe usađe-no zdravstveno naziranje, i prihvativši ga, uvelike koristim svojemu tijelu. Dajte mira s tom svojom knjigom oda i s prstom što glođe izlizani redak ne mogavši otkriti njegova smisla. Ma dajte, vi jedan tumaču gadosti, blebetavih slova i sipljivih redaka što se inate da će hramati po pravilima.«

Rekavši tako, stane se majstor od plivanja spu-štati niza stube i uroni u vodu.

»Ovdje sam«, nastavio je govoriti i dalje pod-noseći hladnoću vode poput hrabra čovjeka, »samo

14

VLADISLAV VANČURA

stoga da vam odgovorim na sve objede kojima me častite od pete mi godine, ali smočih ruke i preka-sno je sad’ da iz usta izvadim cigaru, a prerano da je odbacim.«

»Kako to mislite«, uzvikne abbé1, »ne biste valjda htjeli ponavljati priču iz basne o vrani koja gubi sir! Zaboga, ostavite si svoju cigaru i ostanite nijemi.«

Za takvih je razgovora oštre dotjeranosti ušao na kupalište Důrov čovjek, otprilike pedesetogo-dišnjak, listovi kojeg odavahu sukobe mačevalač-ke, dok je ruke držao u rukavicama. Bio je odjeven poput engleskoga lugara, a na njegovu se rojali-stičkom licu bez ožiljka smjestila masna guka ve-ličine oraha iznad kuta lijeve čeljusti.

»Dobar dan«, rekao je s oblaka otmjenih štal-skih mirisa.

»Dobar dan«, uzvrati majstor Důra, »obavljam vježbe s kojima ste upoznati i koje su već dovoljno razbjesnile kanonika. Molim za strpljenje dok ne oplivam bazen.«

»Dakako, ne naljuti li moje odobrenje abbéa, ne želim vam smetati«, odgovori novi gost sjevši 1 velečasni (franc.)

15

Ljeto hirovito

na stolčić, dok je majstor od plivanja držeći cigaru u ustima uzbibao površinu bazena.

Na drugoj je obali duhovnik označio stranicu i odloživši knjigu uzvratio na pozdrav.

»Dobro jutro, majore. Još uvijek smatrate kako je dobrohotnost što je primjenjujete spram ovoga šašavka mlitava duha ispravna?«

»Tako je«, reče lugar, »tjelovježba majstoro-va doima se prikladnom, a njegov je duh, iako tek čuva kupače, dovoljno živahan da vam raznoliko uzvraća. Mogao bih spriječiti da kupelj ne započ-ne, no došavši amo, ugledah ga već u vodu uro-njenoga kako pliva. Zašto da ometam stvari koje traju?«

»Pih«, uzvikne abbé, »vazda ste bili oduševlje-nik vremena, iako nema dvojbe kako zanemaruje-te stvari vječnosti. Pa dobro, vi ćete ispaštati zbog takvih pogrešaka. Knjiga što sam je bio odložio prilično je tomu bliska, pa će nas podsjetiti na zna-čenje trajanja. Stara je dvije tisuće godina. Majore, pazite što želim reći.«

»Gospodine«, reče Důra izlazeći iz vode, »ma-jor vašu knjigu nije čitao, niti će je čitati, pa makar bila i starija. Zar je toliko lud da povjeruje kako stari magarci bolje revu? Došao je loviti ribe, a vi ih, vičući iz petnih žila, tjerate.«

Dotle je major otvorio škrinjicu što ju je donio iz Důrove izbe, nataknuo kišnu glistu na udicu i

16

VLADISLAV VANČURA

hitnuo je u bujicu.»Nipošto«, reče, »u takvim razgovorima nala-

zim svojevrstan ushit, pa makar i ne bili dovoljno plemeniti, dopuštam ih, jer ushit je odsjaj strasti. Ima li išta veličanstvenije od vječito modroga svo-da nebeskog i vječito krvavih strasti?«

»Možda vam abbé odgovori, želite li to sazna-ti«, reče majstor od plivanja odijevajući košulju, »no ne vjerujem da će vam uspjeti obraniti tvrdnju o modrome svodu. Jer ovaj lipanj u cijelosti nije ni za što. Shvaćam da ste željeli približiti plavetnilo nebesko krvi, no taj je trud, ma koliko ste plemić, pretjeran. Pogledajte bolje, majore, ne čini li vam se kako je vrijeme pokvareno kao mućak, loše je i samo što ne kiši? Vidim nakupine crnih oblaka, a u pukotinama modrinu koja se doima nestvarnom.

Obuhvatite pogledom sve četiri strane ovoga neba«, nastavio je Antonín lica skrivenog u košulji i opisujući golemi zračni krug rukavom, u koji je ruka ušla tek dopola. »Pogledajte oko sebe i neće-te ugledati ništa doli visoku maglu u vodoravnim slojevima. Gle, kako uzlazne struje nose paru od površine zemaljske do rosišta. Koliko li je to sloje-va i oblačnih stijena, koliko spletkarske izmaglice!

17

Ljeto hirovito

Nažalost, gospodo, prevelik sam siromah da bih smio biti ljutit. Pa ipak, volio bih baciti psovku go-tovo izravno.«

»Odakle sad sustezanje«, uzvikne kanonik, »nisam li cijeli sat slušao vaše grdnje?«

Antonín odgovori kako se kanonik možda vara, jer je boravio na suprotnoj obali, a Orše je u ovo doba poširoka.

»Vaše su uši«, reče, »oglušile hukom knjiga što se s vremena na vrijeme zaderu, pa makar bile i sklopljene. Dok su mi se otela dva, odnosno tri uz-daha, čuli ste kojega od crkvenih otaca.«

Rekavši tako, odjene majstor plivanja hlače bez po muke i zakopčavši ih sjedne pokraj majo-ra. Rojalist, strpljenje kojega ne bijaše beskrajno, trzne štapom i skinuvši udicu složi ribarski pribor. Potom ustane i spokojno odčepi bocu.

»Kad ne biste prepirke rješavali vikom«, izgo-vori puneći tri čaše, »mogao bih vam ponekad biti od koristi, no koliko vidim, vaša je najveća zado-voljština kad imate zadnju riječ.«

18

VLADISLAV VANČURA

Na to će Antonín Důra: »Bolje je imati zadnju riječ nego zadnji udarac, jer nećete me uvjeriti kako će se stišati moj bijes kad mi netko probi-je list sve do goljenične kosti. Liječničke knjige što ih pročitavam najviše od svega cijene kroničnu bolest i u tom smislu gruba je znanstvena zabluda dati se raščetvoriti na poprištu dvoboja. Svoj svo-mu, majore. Ovomu naprednom vijeku dugujete smrt zbog zaležaja, pogođeni odumiranjem leđne moždine i živeći do devedesete.«

Kad je tako Antonín svršio svoju besjedu, na-pio se i tog je trenutka na kupalište došla njegova žena Katuška donoseći lonac iz kojega se pušilo.

»Ah, ti baš nikada ne dangubiš«, reče ne upu-tivši mu smiješka.

Razgovaramo o nadstvarnome, kojim je kano-nik obuzet, odvrati majstor pristupivši ženi i po-digne poklopac iznad lonca ne bi li doznao ima li ondje kakva dobroga zalogaja. Potom ga spusti na njegovo prvotno mjesto i, promotrivši lonac i obraze gospine, reče:

19

Ljeto hirovito

»Mogu li u takvome stanju stvari, majore, dr-žati do vaših kraljeva, kanonikovih knjiga i svoje-ga zdravlja?«

»Moj muž počesto blebeće«, rekla je gospođa Důrová, »ah! To mi je podnositi od mojih sedam-naest ljeta, jer znajte, udadoh se mlada. Da, mogla sam birati među boljim momcima od majstora, ali Antonín je istukao ženike i domogavši se ključeva što su kao za inat pristajali mojim vratašcima, to-liko me dugo salijetao dok se nije pojavila potreba za svadbenim slavljem. Istina, Antonín je nekoć bio vrlo zaljubljen i vrlo zdrav, mogu se okladiti da su dečki što ih je bio izmlatio dobili svoje.«

20

VLADISLAV VANČURA

Abbé, kojega je prizor s loncem podsjetio na sliku s naličja novčića opisanog u Bergerovoj Ob-servationes et coniecturae in numismata quaedam atiqua,2 zašuti i, zadubljen u svoje misli, počne ka-men po kamen bacati u bujicu Orše.

»Postupci toli žustri, pa igra nimalo umjere-na«, kaže Antonín naginjući se majoru, »ne prista-ju svećeniku, abbé bi s tim trebao prestati. Vidjeh dovoljno smušenjaka što su činili kao on da bi na-posljetku požalili zbog svoje uzburkanosti, jer tko god krene, nenaviknut na bacanje i vitlanje tereta velikog ili malog, čini to u tolikoj mjeri neispravno da će si poremetiti svoju moždanu tvar ili produ-ženu moždinu.

Priča se o pojedinim historičarima kako su vježbali svoje tijelo«, nastavio je govoriti Antonín sve glasnije, »a počesto čujem kako su međ’ štova-teljima pisane riječi bili i brzoteče. No je li sve to dostatan razloga da se kanonik zlopati jurcajući po poljima i preskačući bodljikavo grmlje?«

»Što želite reći, majstore«, upita kanonik, »čini mi se kako ste na svojem putu za izrazom dospjeli sve do stupnja nerazumljivosti gotovo zanimlji-ve.«

2 Zapažanja i nagađanja o nekim starim kovanicama (lat.)

21

Ljeto hirovito

»Shvatih«, rekla je gospođa Důrová, »kako se sporite oko nekakvim besmislica, a vičete kao da se spominje novac.

Moj muž je lajavac.Počesto mu govorim neka mu je za ljetnih mje-

seci govor tih, štoviše plemenit, jer naš obrt nala-že da dočekujemo posjetitelje dobrodošlicom, pa makar to bio i prljavac koji krade sapun i u kabini izdere moju krpu za otiranje na obojke.«

Rekavši to, gospođa uđe u čamčić i odvezavši ga prebaci se na suprotnu obalu Orše abbéu.

»Moj je muž«, reče ondje, »neopisiv magarac, dođite, gospodine, prevest ću vas, pa mu to recite licem u lice.«

Došavši na kupalište abbé je pozdravio i sjeo uz majora.

»Vaša je čaša«, reče Hugo, »predugo puna. Ne bi li bilo bolje da ne pijete?«

»Zar izlijevati vino?« odvrati kanonik, »gospo-dine, izlijevanje vina i uništavanje knjiga smatra se teškom krivnjom.«

22

VLADISLAV VANČURA

»Kada je riječ o vinu, tada je tomu tako«, potvrdio je Antonín, »poznat mi je događaj kad su gostioničara kaznili tamnicom jer je izbio čep iz vinareva bureta.«

»Mene to podsjeća na talijanski pohod. Znate li zašto je izgubljena prva bitka na Piavi?« upita major Hugo sav uzbuđen ratnim strahotama.

Kad je potom opazio kako oba njegova prijate-lja ne žele poslušati njegovu priču, stao je govoriti o položaju vojska i o vinskim podrumima gornje Italije.

»Znajte«, reče, okrenut spram gospođe Důro-ve, »znajte svi, kako armija nije imala posuda, pa se vino pilo iz šaka. Bilo je dovoljno da vojnik otvori bačvu lijepo dolje bajunetom pa da vino po-teče bujicom. Znalo se dogoditi da su podrumski prostori bili poplavljeni vinom i da su ondje uto-nule i poneke pukovnije. Način otvaranja bajune-tom nije štedljiv i bude tako razliveno mnogo pića. Pića od svih najprikladnijeg da potakne ishlapjelu hrabrost.«

»Zar hrabrost«, reče Antonín, »možda blejavu hrabrost vikača koji neprijatelje rešetaju iz rovo-va! Hajde, majore, ako ste hrabri, podignite u tišini sto kila!«

»Pih, mogu vam izgovoriti nekoliko stihova što se ne bave ni klanjem ni podizanjem tereta, a ipak su osvojili svijet«, uzvikne abbé.