Upload
others
View
0
Download
0
Embed Size (px)
Citation preview
Varšavski i krakovski regionalizam u suvremenom poljskom jeziku: asimilacije
NIKOLINA SOKOLIĆ
Sažetak
Iako konvencionalna s težnjom k standardizaciji i ustaljenosti, uzorna norma općepoljskoga
jezika nije sasvim monolitna te u jednoj mjeri dopušta varijantnost. Ovaj rad bavi se
regionalnim raslojavanjem jezika koje se odnosi na način asimiliranja suglasnika na granici
riječi i unutar riječi, a prema kojem se u opoziciji nalaze varšavski kao bezvučni i krakovski
kao zvučni način izgovora suglasnika. Pretpostavka o mogućim promjenama u izgovoru
Krakovljana nameće se prvenstveno zbog dinamične karakteristike jezika (govora) da se
konstantno mijenja, zbog sveprisutnog procesa globalizacije, ali i zbog postojanja
međugradske mobilnosti. Cilj ovoga rada je dati aktualnu sliku varšavskoga i krakovskoga
regionalizma koji se odnosi na asimilacije na granici riječi i unutar riječi, a zbog čega je
provedeno terensko istraživanje među stanovnicima obaju gradova (Varšave i Krakova).
Ključne riječi: poljski jezik, regionalizam, asimilacije, Varšava, Krakov
Općepoljski jezik i regionalizmi
Poljski, jezik kojim se govori na teritoriju Republike Poljske, naziva se još i narodni poljski
jezik. Njega čine njegove dvije varijante – dijalektalna i općepoljska, nekad zvana
književnopoljska (Karaś, 2009). Svakako treba naglasiti kako se općepoljski jezik razvio
upravo iz dijalekata, a ne suprotno te je kao takav kulturalna i nadregionalna varijanta
narodnoga jezika. Dijalekti su teritorijalno i sociološki ograničeni, što znači da se njima
govori samo na određenom području i da ih koristi određeni društveni sloj – seoski. S druge
strane, općepoljski jezik je opće govoren, odnosno govoren na cijelom teritoriju Poljske, a na
njegovu ispravnost utječe norma. Općepoljskim se jezikom, prema tome, koriste svi koji
raspolažu određenim stupnjem kulture jezika i jezične ispravnosti.
Općepoljski jezik, iako je nadregionalna varijanta narodnoga jezika, ipak je pomalo
regionalno različit. Ova kontradikcija dovodi do regionalnih varijanti poljštine koje se
definiraju kao teritorijalne varijante općega jezika, koje osim svih relevantnih obilježja
općega jezika imaju i ona jezična obilježja karakteristična za određenu regiju (Dubisz, Karaś i
Kolis, 1995). Jedna od poznatijih lingvistkinja koja je proučavala regionalne varijante
poljštine, Kwiryna Handke (u: Karaś, 2009) to jednostavno objašnjava kao 'varijantu
općepoljskoga jezika'. Nikako ne treba miješati regionalnu varijantu općepoljskoga jezika s
dijalektalnom varijantom narodnoga jezika, iako obje nose obilježje teritorijalne
ograničenosti. Regionalizmi, kao elementi koji obilježavaju regionalnu varijantu poljštine,
pojavljuju se u jeziku svih stanovnika regije, a to znači i u jeziku obrazovanoga sloja
(inteligencije), kako u govoru, tako i u pismu, prihvaćene su normom općepoljskoga jezika,
čime se razlikuju od dijalektizama koji su obilježje dijalekata i koji kao takvi nisu varijanta
općega jezika. U ovom je radu isključena dijalektalna varijanta narodnoga poljskoga jezika,
stoga će se rad baviti regionalnim varijantama općepoljskoga jezika i njihovim stanjem u
suvremenom poljskom jeziku.
Regionalne varijante općepoljskoga jezika
Još davno je Nitsch (u Karaś, 2009) teren Poljske podijelio na tri dijela s obzirom na
regionalnu raslojenost općepoljskoga jezika. Tako se razlikuju krakovska (malopoljska),
poznanjska (velikopoljska) i varšavska regija (mazovska) kao glavne regije, uz vilenjsku
(sjeverno-pograničnu) i lavovsku (južno-pograničnu) a koje obuhvaćaju teritorij izvan
poljskih granica. Svaka od regija nosi ime grada čija je aglomeracija oblikovala intelektualni
sloj samih regija te na taj način utjecala na sliku njihovoga jezika. To je omogućilo formiranje
jezika koji se odvija na razini uzorne norme, ali ipak nosi svoje regionalne karakteristike.
Regionalizmi se mogu odnositi na sve slojeve jezika – sintaktički, leksički, tvorbeni (…),
međutim, ovaj rad se bavi onim fonetskim, izgovornim slojem i to na razini dvije regionalne
varijante općepoljskoga jezika – krakovske i varšavske – jer su one u tome međusobno
suprotne. Varšavska se i krakovska regija na fonetskoj razini razlikuju u dva segmenta –
asimilacijama na granici riječi i unutar riječi ispred vokala, poluvokala i sonanata te u
realizaciji fonema /n/ ispred velarnih /k/ i /g/. Ovaj se rad bavi regionalnom raslojenošću
asimilacija u poljskom jeziku.
Asimilacije u poljskom jeziku
U općepoljskom jeziku, na razini uzorne norme, uobičajena su pojava asimilacije na granici
dviju riječi ili unutar jedne riječi gdje se prethodni suglasnik mijenja pod utjecajem zvučnoga,
odnosno bezvučnoga suglasnika koji slijedi. O tome je još 1903. pisao T. Benni. Ako se na
granici dviju riječi nađu dva suglasnika različita po zvučnosti, oni će se jednačiti, uvijek
regresivno; prvi prema drugomu. Ako je drugi suglasnik bezvučni, a prvi zvučni, prvi će zbog
drugoga postati bezvučni: (sad Krystyny > /sat krystyny/). U slučaju da je prvi suglasnik
također bezvučni, neće doći do promjene (brat Kasi > /brat kasi/). Ako je pak drugi
suglasnik zvučni, a prvi bezvučni, prvi će se ozvučiti (brat Bożeny > /brad bożeny/). U
slučaju da je i prvi zvučni, do asimilacije ne dolazi (sad Bożeny > /sad bożeny/). Jednačenja
prema zvučnosti uobičajena su pojava i unutar riječi: prośba > /proźba/, ławka > /łafka/. Ova
se vrsta asimilacije kada se zvučni, odnosno bezvučni suglasnici pod utjecajem suglasnika
koji slijedi asimiliraju kao bezvučni, odnosno zvučni ne razlikuje regionalno, već se ostvaruje
jednako na cijelom teritoriju Poljske.
Asimilacije na granici riječi1 regionalno se različito realiziraju samo kada početni slog druge
riječi u nizu započinje vokalom (i, e, a, o, u), poluvokalom (j, ł) ili sonantom (r, l, w, m, n, ń).
Prvi je o tome pisao Baudouin De Courtenay, a slijedili su ga i Rudnicki i Brückner (u:
Nitsch, 1912). Ipak, čini se kako niti jedan od njih nije tome pridao neku važnost, već se
smatralo kako ta pojava 'nema dubljeg značenja' i da je 'slučajna'. Ozbiljnije je asimilacijama,
kada se radi o regionalnim razlikama, pristupio tek Nitsch 1912. godine, te je detaljno opisao
pojavu koju je nazvao poljski sandhi, a koja se odnosila na ozvučivanje završnih suglasnika
ispred vokala i sonanata. Primijetio je kako se ta pojava različito realizira u cijeloj Poljskoj.
Danas se ta varijantnost asimiliranja glasova na granici riječi pod utjecajem sonanata, vokala
ili poluvokala naziva regionalizmom, a javlja se na području malopoljske i mazovske regije,
sa središtem u Krakovu, odnosno, u Varšavi, pa se može reći i da se radi o krakovskom, tj.
varšavskom regionalizmu. H. Karaś (2009) u svojem multimedijalnom vodiču Gwary polskie2
navodi i poznanjski regionalizam toga tipa koji pokriva teritorij velikopoljske regije i čije je
ostvarenje uvijek zvučno, kao i u Krakovu, pa se zvučna fonetika na granici riječi ponekad
naziva i krakovsko-poznanjskom u opoziciji prema varšavskoj bezvučnoj. Teritorij Poljske je
s obzirom na regionalno raslojavanje fonetike na granici riječi podijeljen na sjeveroistočni dio
sa središnjicom u Varšavi gdje dominira bezvučni izgovor i jugozapadni dio sa središnjicom u
Krakovu za koji je karakterističan zvučni izgovor (Dunaj, 1989).
Najstariji opisi jezika kažu kako će u Krakovu fonetika na granici riječi uvijek biti zvučna
(Nitsch, 1912; Wierzchowska, 1971; Karpowicz, 2008). Ako posljednji slog prethodne riječi
1 U poljskoj se literaturi uz termin upodobnienie międzywyrazowe (hrv. asimilacija na granici riječi) javlja i termin fonetyka
międzywyrazowa što bi se moglo prevesti kao fonetika na granici riječi.
2 http://www.gwarypolskie.uw.edu.pl/
završava bezvučnim glasom, a iduća riječ počinje vokalom, poluvokalom ili sonantom (brat
Ali; brat Joli; brat Marka), posljednji će se glas prve riječi ostvariti zvučno (/brad ali/; /brad
joli/; /brad marka/). U slučaju da posljednji slog prve riječi završava zvučnim glasom (sad
Ali; sad Joli; sad Marka), njegovo će ostvarenje ostati zvučno (/sad ali/; /sad joli/; /sad
marka/). (usp. Tablica 1.)
Tablica 1. Krakovska regionalna varijanta asimilacija na granici riječi
BEZVUČNI
SUGLASNIK
brat Ali
↓
brat Joli
↓
brat Marka
↓
zvučna
asimilacija
/brad ali/
/brad joli/ /brad marka/
ZVUČNI
SUGLASNIK
sad Ali
↓
sad Joli
↓
sad Marka
↓
zvučna
asimilacija
/sad ali/ /sad joli/ /sad marka/
U Varšavi će se posljednji glasovi prethodne riječi ostvarivati drugačije – uvijek bezvučno
(Nitsch, 1912 i Wierzchowska, 1971; Karpowicz, 2008). Ako prethodna riječ završava
zvučnim glasom, a iduća počinje vokalom, poluvokalom ili sonantom (sad Ali; sad Joli; sad
Marka), taj posljednji glas će se ostvariti bezvučno (/sat ali/; /sat joli/; /sat marka/). U
slučaju da je posljednji glas prethodne riječi bezvučni (brat Ali; brat Joli; brat Marka),
njegovo ostvarenje ostat će bezvučno (/brat ali/; /brat joli/; /brat marka/).
Tablica 2. Varšavska regionalna varijanta asimilacija na granici riječi
ZVUČNI
SUGLASNIK
sad Ali
↓
sad Joli
↓
sad Marka
↓
bezvučna
asimilacija
/sat ali/ /sat joli/ /sat marka/
BEZVUČNI
SUGLASNIK
brat Ali
↓
brat Joli
↓
brat Marka
↓
bezvučna
asimilacija
/brat ali/
/brat joli/ /brat marka/
Wierzchowska (1971) navodi i važnu iznimku u asimilacijama na granici riječi koja se javlja
u oba regionalna izgovora. Kada se prijedlozi w, z, bez, nad, pod, od, przed, przez nađu ispred
vokala, poluvokala i sonanata, realiziraju se uvijek zvučno u cijeloj Poljskoj: /pod oknem/,
/od was/, /przez morze/ i sl.
Dunaj (1989) osim razlika u asimilaciji suglasnika na granici riječi navodi i razliku u izgovoru
u još nekim jezičnim oblicima. Kaže kako je u Krakovu izgovor zvučni u glagolskom obliku
prvoga lica množine imperativa na granici osnove i nastavka: liczmy > /lidżmy/; zatim u
nastavku prvoga lica množine prošloga vremena i kondicionala: robiliśmy > /robiliźmy/,
bylibyśmy > /bylibyźmy/ te u oblicima prezenta glagola biti: jestem > /jezdem/, jesteś >
/jezdeś/ i sl. Ipak, ne kategorizira zvučno asimiliranje glasa u svim navedenim formama kao
krakovski regionalizam te navodi kako nemaju svi isti sociološki doseg. Jedino se zvučno
asimiliranje suglasnika u u nastavku za prošlo vrijeme i kondicional –śmy kategorizira kao
regionalizam, dok se ostale forme kod kojih dolazi do zvučnog asimiliranja suglasnika ispred
vokala, poluvokala i sonanata kategoriziraju kao dijalektizmi.
Kako se ovaj rad bavi regionalnim raslojavanjem asimilacija, u obzir će se uzeti samo
asimilacije na granici riječi te asimilacije unutar nastavka za prošlo vrijeme i kondicional –
śmy.
Obrazloženje teme
Još otpočetka, pa do kraja prvoga dijela druge polovice 20. stoljeća krakovski izgovor je
opisivan i prepoznavan kao zvučni, a varšavski kao bezvučni. Kroz cjelokupnu dostupnu
literaturu koja prati regionalnu varijantnost fonetike na granici riječi i unutar riječi najčešće se
proteže dihotoman opis te pojave s podjelom na krakovsku (krakovsko-poznanjsku) i
varšavsku regionalnu varijantu, bez ikakvih napomena o mogućnoj promjeni u praksi i
nedosljednosti literaturi.
A. Zaręba je 1973. (u: Karaś, 2009) prvi upozorio na brzo nestajanje većine regionalizama
upravo zbog utjecaja medija (radija, televizije, tiska) te čak i administracije koji propagiraju
monolitnu poljštinu s regionalno varšavskom podlogom, jednostavno zbog toga jer se njihov
centar (medija i administracije) i nalazi u glavnom gradu - Varšavi.
Desetak godina kasnije B. Dunaj izdaje rad o jeziku stanovnika Krakova (Dunaj, 1989) te
navodi kako je zvučno asimiliranje glasova na granici riječi i unutar riječi ispred vokala,
poluvokala i sonanata znak kako osoba dolazi iz Krakova (ili općenito Malopoljske ili šire, iz
jugozapadne Poljske). U svojem je istraživanju ipak primijetio kako se uz tipične zvučne
forme pojavljuju i bezvučne, međutim, kako navodi, njihov je postotak toliko malen da je
zanemariv.
Nešto detaljnije se tim problemom pozabavila i E. Horwath (1984). Na temelju čitanih i
govorenih tekstova analizirala je govor stotinjak osoba rođenih i odraslih u Krakovu. Osobe
su bile različitoga društvenog porijekla, statusa, dobi i spola. Kriteriji su bili postavljeni s
obzirom na postotak zvučnih formi pa je iznad 85% zvučnih formi značilo da osoba ima
zvučan izgovor, manje od 15% zvučnih formi značilo je da je izgovor bezvučan, a 15-85%
ostvarenih zvučnih formi Horwath je klasificirala kao fakultativan izgovor. Ispitivala je
asimilacije na granici riječi kao i ponašanje nastavka za 1. lice množine –śmy. Rezultati koje
je dobila govore kako najviše ima osoba s fakultativnim izgovorom, zatim bezvučnim, a
najmanje zvučnim.
Oba istraživanja svakako su predstavljala nov pristup problematici regionalne raslojenosti
asimilacija, jer uz Dunaja koji je prvi pokušao doći do aktualne slike krakovskoga izgovora u
tadašnje vrijeme, Horwath je istom pristupila iz malo drugačije, sociofonetske perspektive,
Međutim, rezultati obaju istraživanja ili nisu dali rezultate koji govore o značajnijoj promjeni
u izgovoru Krakovljana ili su bili netransparentni i nedovoljno jasno interpretirani.3
Čak niti zadnjih, novijih godina nema radova koji detaljnije i ozbiljnije pristupaju problemu
nestajanja regionalnih izgovornih varijanti. Budući da je jezik (govor) po svojoj prirodi
dinamičan, lako je za pretpostaviti da se do danas govor Krakovljana uvelike promijenio.
Kako se centar medija, administracije i političkoga života nalazi upravo u Varšavi koja je
ujedno i glavni grad Poljske, varšavski se izgovor može smatrati prestižnim izgovorom
urbanoga gradskoga središta. Normalna su pojava postale i dnevne ili tjedne migracije, u
Varšavu zbog posla, u Krakov na odmor za vikend, što pokazuje kako su govornici obaju
regionalnih varijanti općepoljskoga jezika u stalnom dodiru s jezikom onoga drugoga. Ovim
se istraživanjem, a na temelju gore navedenih činjenica željelo provjeriti jesu li se promjene u
izgovoru Krakovljana pod utjecajem varšavskoga izgovora, zaista dogodile.
3 Iako je Horwath navela kako se ispitanici međusobno razlikuju s obzirom na društvene parametre, u radu nije dana precizna
informacija o broju ispitanika kao niti o tome kako su oni prema tim društvenim parametrima podijeljeni. To je važno jer se
pri uspoređivanju rezultata mora znati točan brojčani odnos ispitanika s obzirom na njihove društvene karakteristike. S druge
strane, nejasno je po kojem se kriteriju odredio postotak koji je određivao granicu između zvučnog, fakultativnog i
bezvučnog izgovora . Ako je doista tako, neprimjereno je donositi konačne zaključke na temelju rezultata koji nisu prethodno
statističkim postupcima provjereni, a čini se da je Horwath učinila upravo to budući da se niti jednom ne spominje statistička
obrada i provjera.. Autorica također nije dala niti detaljan pregled rezultata s obzirom na razlikovanje uzrokovano društvenim
čimbenicima, a budući da podaci nisu verificirani ne možemo se u potpunosti na njih osloniti.
Hipoteze
S obzirom na dosadašnja istraživanja i lingvističke zapise, pretpostavlja se kako će se
Varšavski regionalizam pokazati kao postojan i nepromijenjen, što znači da će se suglasnici
pod utjecajem vokala, poluvokala i sonanata asimilirati uvijek bezvučno. Budući da se u
govoru Varšavljana ne očekuju promjene, on će ipak biti analiziran kako bi se rezultati mogli
međusobno uspoređivati s rezultatima dobivenima analizom govora stanovnika Krakova.
S druge strane, krakovski regionalizam neće pokazati dosljednost svojoj zvučnoj realizaciji
suglasnika pod utjecajem vokala, poluvokala i sonanata, već se očekuje i bezvučni izgovor,
upravo onaj koji se klasificira kao varšavski.
Unutar glavne hipoteze o krakovskom regionalizmu, postavljene su i dvije pod-hipoteze koje
se odnose na dvije podskupine ispitanika – dobnu i spolnu. Pretpostavlja se kako će mlađi
govornici u Krakovu više od starijih odstupati od tipičnoga zvučnoga krakovskoga izgovora,
dok će se žene, u odnosu na muškarce, više približavati bezvučnome varšavskome izgovoru.
Materijali i metode
Za analizu su korištene akustičke snimke izvornih govornika poljskoga jezika: 30 govornika
je snimljeno u Varšavi, a 34 u Krakovu. Svaki je ispitanik, prije nego što je pristupio zadatku,
ispunio i upitnik koji je tražio informaciju o dobi i spolu. Na taj su se način formirale dvije
podskupine što je analizu učinilo detaljnijom. Svi su ispitanici rođeni i odrasli u Krakovu ili
Varšavi zbog čega su rezultati dobiveni analizom njihovog izgovora reprezentativni. Valja
naglasiti i kako su svi pripadnici gradske inteligencije tj. visokoobrazovanoga stanovništva.
Ispitanici su dobili zadatak što spontanije pročitati kratak tekst u koji je bilo uvršteno 20
primjera asimilacija na granici riječi te unutar nastavka za prošlo vrijeme i kondicional -śmy.
Nakon toga, isti primjeri iz teksta čitani su i kao izolirane sintagme, što je poslužilo kao
kontrolna skupina.
Nakon provedenoga istraživanja snimke su preslušane i analizirane. Kriterij prema kojem se
analiza provodila jest zvučni (vrijednost 0), odnosno bezvučni (vrijednost 1) izgovor
suglasnika u asimilacijama ispred vokala, poluvokala i sonanata. Dobiveni su rezultati zatim i
statistički obrađeni te međusobno uspoređeni.
Rezultati i rasprava
Varšava
Sukladno početnoj hipotezi, varšavski se izgovor pokazao kao bezvučni, što potvrđuje i
srednja vrijednost bezvučno asimiliranih suglasnika cijeloga uzorka, 0,99 u tekstu i
sintagmama (usp. Slika 1.).
Slika 1. Varšavski regionalizam (tekst i sintagme)
Ovaj maleni postotak zvučnoga izgovora suglasnika potpuno je zanemariv te se može
zaključiti kako se Varšava nije odmaknula od svojega tipičnoga izgovora i kako je obilježje
varšavskoga regionalizma, kada se radi o načinu izgovora suglasnika na granici riječi i u
nastavku –śmy, a ispred vokala, poluvokala i sonanata, i dalje bezvučnost. Ovakvi rezultati
otvaraju prostor za daljnju analizu i međusobnu usporedbu s rezultatima dobivenima u
Krakovu.
Krakov
Srednje vrijednosti cjelokupnoga uzorka snimljenoga u Krakovu, dobivene analizom čitanoga
teksta i sintagmi potvrđuju početnu hipotezu kako se izgovor Krakovljana odmiče od
njihovoga tipičnoga zvučnoga izgovora. Rezultati su prikazani na Slici 2.
Slika 2. Krakovski regionalizam (tekst i sintagme)
Visokih 66% bezvučnoga izgovora suglasnika u tekstu i 76% u sintagmama potvrđuju kako se
Krakov poprilično približio bezvučnom varšavskom izgovoru te time promijenio sliku
vlastitoga izgovora.
Kako je ranije navedeno, kod analize je 1 bila oznaka za bezvučni izgovor, 0 za zvučni
izgovor. Što se srednja vrijednost više primicala vrijednosti 1, izgovor je bio bezvučniji.
Rezultatima je dobiven krakovski izgovor koji se uvelike razlikuje od onoga opisanoga u
literaturi. Taj opisan izgovor je 100% zvučni i u njemu se ostvaruje 0% bezvučnoga izgovora.
Međutim, rezultati pokazuju kako je danas krakovski izgovor 66%, odnosno 76% bezvučni,
što znači da je bliži bezvučnom varšavskom izgovoru, nego zvučnom krakovskom. Navedeni
odnosi su prikazani na Slici 3.
Iz ovoga je grafičkoga prikaza jasno kako su dobiveni rezultati u puno većem odmaku od
tipičnoga zvučnoga krakovskoga izgovora, a u manjem od tipičnoga bezvučnoga varšavskoga
izgovora. Tipični krakovski izgovor se počeo mijenjati pa nije isključivo kako će se u
dogledno vrijeme u potpunosti i izgubiti.
Slika 3. Usporedba rezultata dobivenih u Krakovu s tipičnim varšavskim i krakovskim
izgovorom
Krakov, nekad glavni grad Poljske, a kasnije jedan od najvažnijih centara kulture i znanosti
oduvijek se smatrao jednom posebnom intelektualnom elitom koja revno čuva svoje, između
ostaloga i svoj izgovor. Hudson (2004) kaže kako se neke izgovorne varijante pojavljuju kod
govornika kao pokazatelj pripadnosti zajednici. Upravo je zato neobično da ono što je
identitet Krakova, a to je u ovom slučaju jedna regionalna fonetska značajka, nestaje te da
izgovor Krakovljana poprima karakteristike koje se identificiraju kao tipično varšavske. Ova
je jezična situacija tim više zanimljivija jer nije manje poznata ni činjenica kako je između
Krakova i Varšave oduvijek prisutan svojevrsni antagonizam, koji je pomalo asimetričan, jer
je ipak izraženiji u Krakovu. Ovakvi se rezultati mogu objasniti i utjecajem izgovora glavnoga
grada Varšave, izgovora koji je prezentiran kao prestižan, i nikako nametnut. U pitanju je
vjerojatno želja govornika poistovjetiti se i približiti urbanom idiomu najvećega središta
novoga i modernoga života Poljske, poslovnoga i političkoga centra te centra medija. Kako se
krakovski izgovor odmiče od svojega tipičnoga izgovora, koji ujedno predstavlja njegov
jezični identitet te se približava tipičnome varšavskome izgovoru, koji predstavlja varšavski
identitet, je li moguće da se radi o (namjernoj) promjeni jednoga i stvaranju novoga jezičnoga
identiteta (Granić, 2010)?
Kako je analizirani materijal bio čitani tekst, lako je pretpostaviti kako je visok postotak
bezvučnoga asimiliranja suglasnika rezultat utjecaja grafije na izgovor ispitanika. Međutim,
kada bi utjecaj grafije bio odraz rezultata istraživanja, i u Varšavi bi rezultati pokazivali
zvučnost u izgovoru. Budući da rezultati dobiveni u Varšavi pokazuju isključivo bezvučnost u
izgovoru, ovu mogućnost interpretacije rezultata ne treba uzeti kao pretjerano relevantnu.
Dobne skupine
Kako je navedeno u prethodnom poglavlju, ispitanici su kroz upitnik prije početka istraživanja
dali informaciju o dobi. Prva dobna skupina, ona mlađa, prosječne je starosti 23 godine, jer se
starost ispitanika proteže od 20 do 26 godina. Starija skupina dobno seže od 33 do 70 godina
te je prema tome prosječne starosti 50 godina. Od ukupno 34 ispitanika snimljenih u Krakovu,
njih 16 pripada starijoj dobnoj skupini, a 18 mlađoj.
Srednje vrijednosti pojedinih dobnih skupina nisu potvrdile početnu hipotezu (usp. Slika 4.).
Starija dobna skupina neočekivano je više bezvučno asimilirala glasove (75% u tekstu i 82% u
sintagmama) od mlađe skupine (57% u tekstu i 69% u sintagmama).
Slika 4. Razlika u izgovoru između mlađe i starije dobne skupine u Krakovu
Da ova razlika nije slučajna potvrdio je i hi-kvadrat test koji je dao p vrijednosti manje od
0,01. Za tekst ona iznosi 0,0000005, a za sintagme 0,00008.
Početna je hipoteza davala prednost mlađoj dobnoj skupini te se očekivalo kako će ona u
odnosu na stariju skupinu u većem postotku bezvučno asimilirati glasove. Mlađi pripadnici
društva obično su u svim životnim aspektima skloniji povodljivosti za novitetima i prestižem.
Ako se u društvu pojavi tehnološki novitet, novi modni trend, novi obrazac ponašanja, prije će
se za njime povesti mlađa, no starija osoba. U ovom slučaju, novitet je novi izgovorni obrazac
koji se odnosi na bezvučno asimiliranje glasova ispred vokala, poluvokala i sonanata.
Rezultati dobiveni istraživanjem opovrgnuli su početnu hipotezu. Veći postotak bezvučnoga
izgovora pojavio se kod govornika starije dobne skupine. U jednom svom istraživanju iz
1994., vezanom uz generacijske razlike, Labov je proučavao rasprostranjenost novog načina
izgovora fonema /r/ kao [r] u New Yorku (u: Hudson, 2004) te je pretpostavio isto – za
razliku od mlađih, stariji će ljudi u manjoj mjeri mijenjati svoj izgovor i povesti se za novim.
Ipak, kao i u ovom istraživanju i kod Labova su rezultati opovrgnuli početnu hipotezu –
starija generacija se više povela za novim izgovornim obrascem te je u većoj mjeri
promijenila svoj tipični izgovor. Budući da je Labov proučavao rasprostranjenost izgovora [r]
s obzirom na dob unutar tri različita društvena sloja, on dolazi i do sljedećeg zaključka –
ovakav rezultat suprotan početnoj hipotezi također je moguć, ali kod starijih ljudi srednjeg
socijalnog statusa, dok stariji pripadnici višeg socijalnog statusa potvrđuju početnu hipotezu.
Kako se u ovom istraživanju u Krakovu nije tražila informacija o socijalnom statusu ne može
se donijeti nikakav konkretan zaključak i objašnjenje ovakvih rezultata4.
Spolne skupine
Od ukupnoga broja snimljenih govornika u Krakovu, njih 11 je muškoga spola, a 23
ženskoga. Analizom snimki dobivene su veće prosječne vrijednosti za žensku skupinu
ispitanika, nego za mušku. Ovakvi rezultati potvrđuju početnu hipotezu da se žene više od
muškaraca približavaju bezvučnom varšavskom izgovoru. Rezultati su i grafički prikazani na
Slici 5.
Slika 5. Razlika u izgovoru između muške i ženske skupine u Krakovu
4 Budući da su dobiveni rezultati suprotni očekivanjima, moguće je pretpostaviti i kako se radi o svojevrsnom
snobizmu koji se proteže među mlađom generacijom, a kojim se ona kao obrazovana uporabom izgovornih
oblika koji su opisani kao krakovski želi na neki način izdvojiti od onoga neobrazovanoga ostatka. Zato bi bilo
dobro istražiti i stupanj jezične osvještenosti mlađe generacije s obzirom na njezinu jezičnu osjetljivost.
Visoki postotak bezvučnoga asimiliranja glasova pripadnica ženskoga spola – 72% u tekstu, i
82% u sintagmama i statistički je značajan (p=0,000000001 za tekst; p= 0,000000007 za
sintagme. Ewa Horwath (1984) je provela slično istraživanje te je za zvučnost na granici riječi
u Krakovu dobila slične rezultate – muškarci su kao i ovdje bili skloniji zvučnom izgovoru,
međutim, kako navodi, takav rezultat ne može objasniti. Već je ranije navedeno kako se
približavanje krakovskog izgovora bezvučnom varšavskom može tumačiti kao trend
približavanja prestižnom izgovoru, a to je urbani idiom najvećega gradskoga središta (Granić,
2010). Prema Trudgillu (2000) žene više slijede trendove te se natprosječno približavaju
prestižnom izgovoru za razliku od muškaraca. Istraživanja provedena na engleskom jeziku u
Velikoj Britaniji, Australiji, Africi i Novom Zelandu potvrdila su da ženski govornici imaju
tendenciju korištenja lingvističkih formi koje se smatraju boljima; formi koje su
karakteristične za urbani idiom najvećega središta i radije ga prihvaćaju jer će im, barem tako
misle, osigurati bolje i ravnopravnije mjesto u društvu i javnoj komunikaciji.
Zaključak i perspektiva
Davno opisana pojava specifično poljskoga sandhi kada se suglasnik prethodne riječi
asimilira pod utjecajem vokala, poluvokala ili sonanata s početka iduće riječi, kao i
asimilacija suglasnika unutar nastavka za prvo lice množine prošloga vremena –śmy podijelila
je Poljsku na dva dijela – zvučni i bezvučni, odnosno na Krakov i Varšavu. Ova se pojava
klasificira kao regionalna varijanta općepoljskoga jezika i dijeli Poljsku na sjeveroistočni i
jugozapadni dio, ovisno o tome asimilira li se ključni suglasnik zvučno ili bezvučno.
Ovim se istraživanjem željelo vidjeti kakva je trenutačna situacija u Krakovu i Varšavi kada
se radi o regionalnoj raslojenosti fonetike na granici riječi i unutar riječi te se pokušalo
objasniti zašto je došlo do nestajanja jednoga od regionalizama.
Potvrđena je početna hipoteza – varšavski regionalizam je još uvijek čvrsto dosljedan,
međutim, njegove karakteristike polako preuzima krakovski regionalizam te na taj način
mijenja svoje obilježje. Kako se i očekivalo, stanovnici Varšave gotovo 100% čuvaju svoju
regionalno obilježje bezvučnoga asimiliranja suglasnika, dok se stanovnici Krakova polako u
svom izgovoru približavaju bezvučnom varšavskom, pritom napuštajući za njih tipičan zvučni
izgovor. Te su promjene veće kod ženskoga dijela ispitanika kao i kod pripadnika starije
generacije. No, bez obzira na prevagu bezvučnoga izgovora asimilacija s obzirom na različite
sociološke karakteristike ispitanika, generalno, kod svih Krakovljana je zabilježen izražen
postotak odstupanja od zvučnoga izgovora te odmak prema bezvučnom varšavskom izgovoru.
Ovakva bi se promjena u izgovoru Krakovljana mogla tumačiti utjecajem grafije i
hiperkorektnosti govornika, budući da su se u analizi koristile snimke čitanoga teksta koji je
daleko manje reprezentativan od spontanoga govora. Ipak, treba onda uzeti u obzir i podatak
koji govori kako Varšava nije uopće promijenila svoj izgovor. Da je utjecaj grafije ključan u
tumačenju rezultata, u Varšavi bi se također dobili neujednačeni rezultati koji bi upućivali na
promjenu u izgovoru.
Kao glavni razlog nestajanja krakovskoga regionalizma treba uzeti u obzir utjecaj glavnoga
grada i njegovoga bezvučnoga izgovora. Pojam globalizacije obično je europskoga ili
svjetskoga razmjera, međutim, na neki se način odvija i na razini same Poljske. Kao
administrativni i medijski centar te središte modernoga i urbanoga života, može se reći kako
Varšava utječe na način asimiliranja suglasnika u Krakovu, a na promjenu zasigurno utječe i
(nesvjesna) želja Krakovljana približiti se i poistovjetiti s urbanim idiomom glavnoga grada.
Kako bi se znalo što će se dalje događati s varšavskim i krakovskim regionalizmom, važno je
provoditi daljnja istraživanja. Svakako bi trebalo snimiti veći i raznolikiji broj govornika.
Ispitivanje bi trebalo proširiti i drugim sociološkim parametrima kao što su informacija o
stupnju obrazovanja, socijalnom statusu te podacima o porijeklu članova obitelji. Za daljnje
istraživanje razlika u regionalnoj raslojenosti asimilacija, ispitivani materijal svakako treba
upotpuniti i različitijim primjerima.
Ovim je rezultatima potvrđena početna hipoteza istraživanja, a to je nestanak krakovskoga
regionalnoga zvučnoga asimiliranja suglasnika na granici riječi i unutar riječi ispred vokala,
poluvokala i sonanata te odmak prema varšavskom bezvučnom izgovoru. Ipak, unatoč tomu
što je postojanje bezvučnog izgovora u Krakovu potvrđeno, s obzirom na relativno malen broj
ispitanika i nedostatak nekih socioloških parametara, rezultate ovog pilot-istraživanja nikako
ne bi trebalo uzeti kao apsolutno reprezentativne, ali oni svakako predstavljaju čvrst temelj za
daljnja istraživanja te su poticaj za opsežniji i temeljitiji rad na većem uzorku.
Literatura
Benni, T. (1903). Z dziedziny akomodacji międzywyrazowej. Materiały i prace komisji
językowej AU, I, 275-284.
Dubisz, S., Karaś, H. i Kolis, N. (1995) Dialekty i gwary polskie. Warszawa: Wiedza
Powszechna
Dunaj, B. (1989). Język mieszkańców Krakowa. Zagadnienia teoretyczne, fonetyka, fleksja.
Część I. Warszawa-Kraków: Państwowe Wydawnictwo Naukowe.
Granić, J. (2010). Sociofonetika: prestižne izgovorne varijante. Govor, XXVII, br.1, 3-15.
Horwath, E. (1984). Udźwięcznienie międzywyrazowe w Krakowie. Zeszyty Naukowe
Uniwersytetu Jagiellońskiego. Prace Językoznawcze, DCCLIX, z.79, 44-50.
Hudson, R.A. (2004). Sociolinguistics. Cambridge: Cambridge University Press.
Karaś, H. (2009). Gwary polskie. http://www.gwarypolskie.uw.edu.pl/ (12.2.2012.)
Karpowicz, T. (2008). Kultura języka polskiego. Wymowa, ortografia, interpunkcja.
Warszawa: Wydawnictwo Naukowe PWN SA.
Nitsch, K. (1912). Polska fonetyka międzywyrazowa. Materiały i prace komisji językowej
AU, V, 393-422.
Trudgill, P. (2000). Sociolinguistics: An Introduction to language and society. London:
Penguin Group.
Wierzchowska, B. (1971). Wymowa polska. Warszawa: Państwowe Zakłady Wydawnictw
Szkolnych.
Summary
Warsaw and Cracow Regionalism in the Contemporary Polish Language: Assimilations
Although conventional with the tendency towards standardization and continuity, standard
Polish language is not completely monolithic, and allows variation to an extent. This paper
deals with the regional stratification of the language that refers to the way of assimilation of
the consonants at the border of words and within words, manifested as a devoiced and voiced
way of pronouncing consonants, thus creating an opposition between the speech of Warsaw
and Cracow. The assumption of possible changes in the pronunciation of inhabitants of
Cracow arises primarily because of the dynamic tendency of language (speech) to constantly
change, the omnipresent process of globalization, but also because of the intercity mobility.
The aim of this paper is to provide a current overview of the Warsaw and Cracow
regionalism that refers to the assimilation both at word boundaries and within words, for
which a field research among the residents of both cities (Warsaw and Cracow) was
conducted.
Key words: Polish language, regionalism, assimilations, Warsaw, Cracow