VEBLEN

Veblen je evolucionist ali ne vjeruje u moć napretka. Smatra da je prva pojava dokoličarske klase viši stadij barbarske kulture koji se poklapa sa početkom vlasništva, prvo nad predmetima, ženama i proizvodima njenog rada. Pljačkanje je bilo sredstvo za doći do sredstava za život. Što je zajednica primitivnija to je dokoličarska klasa manje razvijena. U primitivnim zajednicama postoji diferencijacija po spolu, podjela na muške i ženske poslove.

Motiv za vlasništvo je natjecanje, vlasništvo je dokaz moći i uspjeha u društvui visokog društvenog položaja. Poslovi se dijele prema klasama, niže klase proizvodni rad, više klase neproduktivni rad (vladanje, ratovanje, vjerski obredi, sport), dok je uzdržavanje od rada dokaz višeg novčanog uspjeha i uglađenosti.

Dokoličarstvo je neproduktivno trošenje vremena i potrošnja robe koje je znak moći. Dokoličarska klasa zapošljava sluge koji se specijaliziraju i postaju zastupnička dokoličarska klasa. Kako se dokoličarska klasa razvija tako se razvijaju podklase unutar nje. Glavna ideja je stalno pokazivati da nisu prisiljeni na fizički rad npr sa upadljivom potrošnjom i besmislenim znanostima.

Teorija dokoličarske klase je kritika potrošnje. Veblen smatra da je veliki današnji dio društva samo varijacija ranog plemenskog društva. Već od primitivnih plemena ljudi se razdvajaju po djelatnostima, oni s višim statusom bave se ratovanjem i lovom dok su poljoprivreda i priprema hrane inferiorni poslovi. Do toga je došlo zbog barbarizma i osvajanja nekih plemena nad drugima. Nakon osvajanja poraženima su dali ponižavajuće poslove a sebi su zadržali lakše poslove slične ratovanju i nasilju. Nije bilo važno to što ti obični poslovi više pridonose društvu nego njihovi poslovi. Veblen smatra da društvo nikada nije prešlo ovu fazu a i danas je tako. Manualni radnici zarađuju najmanje.

U primitivnom društvu ti poslovi su prepušteni ženama a nakon osvajanja poraženima i tako se je društvo podijelilo na klasu koja služi i na klasu dokoličara.Uvođenjem privatnog vlasništva motivi takmičara se mijenjaju. Standard bogatstva je gomilanje materijalnih stvari i to je temelj za poštovanje drugih. Ljudi koji nemaju taj uvjet padaju i u tuđim i u svojim očima. Sve to dovodi do toga da se fizički rad skoro uopće ne cijeni a dokoličari se čak ni ako propadnu zbog dostojanstva neće spustiti tako nisko da obavljaju te poslove. Neproizvodnost i život u dokolici su dokaz posjedovanja materijalnog bogatstva, dominira princip rasipništva.

Mnoga zanimanja su proizašla iz dokolice kao i zastupnička dokoličarska klasa s kojim dokoličar pokazuje da je sposoban zapošljavati hrpu ljudi koji zapravno ništa ne rade. Proizvodi rada služe kao sredstva pokazivanja ekonomskog statusa, diskriminacije i distanciranja od fizičkog rada.