Victoria Aveyard • STAKLENI MAČ

VICTORIA AVEYARD

STAKLENI MAČPrevela s engleskoga

Ana Katana

Zagreb, 2018.

Naslov izvornikaVictoria Aveyard

Glass SwordCopyright © 2015 by Victoria Aveyard

Copyright © za hrvatski prijevod Ana Katana i Znanje d. o. o. 2017.Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovog izdanja ne smije se umnožavati ili

javno reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

1

Prvo poglavlje

Krpa koju mi je dala bila je čista, no ipak je zaudarala po krvi. Nisam se stresla zbog mirisa. Krv se već skorila svuda po

meni. Crvena je moja, naravno. Srebrna pripada mnogima dru­gima; Evangeline, Ptolemusu, lordu nimfi, a i onima koji su me pokušali ubiti u Areni kostiju. Vjerojatno ima i Calove krvi. Krvario je po pijesku, naši krvnici su ga tukli i sjekli. Sada sjedi nasuprot mene i zuri u vlastite noge, dok njegove ozljede kreću u dugotrajan put prirodnog zacijeljenja. Pogledala sam jednu od mnogih posjekotina na svojoj ruci. Vjerojatno mi ju je ostavila Evangeline. Još je svježa i ostavit će ožiljak. Dio mene se čak ve­selio na tu pomisao. Nazubljena rana neće nestati pod čarobnim dodirom iscjeliteljskih ruku. Cal i ja više nismo u srebrnom svi­jetu i nitko nam neće ukloniti pošteno zarađene ožiljke. Pobjegli smo. Barem ja jesam. Calovi lanci su nepobitan podsjetnik na njegovo ropstvo.

Farley mi je iznenađujuće nježno gurnula ruku. »Sakrij lice, munjevita djevojko. Tebe traže.«

Eto, poslušala sam i napravila kako mi je naredila. Ostali su učinili isto, pokrivši lica, usta i noseve crvenim maramama. Calovo lice je ostalo nepokriveno i nije se bunio kad mu je Farley zavezala masku. Izgledao je kao jedan od nas.

Kad bi to barem bio.

Victoria Aveyard

2

Brujanje struje zapalilo mi je krv i podsjetilo me na pulsiranje i cvilež Podvlaka. Nosio nas je naprijed, prema gradu koji je nekada bio utočište. Vlak je jurio i vrištao na drevnim tračnicama poput hitrog Srebrnog koji trči otvorenim poljem. Slušala sam struganje metala i osjetila ga duboko u svojim kostima, gdje se smjestila ledena bol. Moj bijes, moja snaga u borilištu činili su se poput davnoga sjećanja, ostavljajući za sobom bol i strah. Mogu samo zamisliti kako se Cal osjeća. Izgubio je sve, sve što je ikada volio. Oca, brata, kra­ljevstvo. Nisam imala pojma kako uspijeva ostati tako miran i sabran.

Nitko mi nije morao objašnjavati zašto toliko žurimo. Farley i njezini gardisti su napeti poput struna — i to mi je dovoljno objaš­njenje. Još uvijek bježimo.

Maven je već bio ovdje i opet će doći. Ovoga puta će dovesti svoje bijesne vojnike, majku, a imat će i svoju novu krunu. Jučer je bio kraljević, a danas je kralj. Smatrala sam ga prijateljem, zaručni­kom, no sada sam shvatila. Znam da ga trebam mrziti i bojati ga se. Ubio je vlastitoga oca da bi se domogao krune, optužio je brata za svoj zločin. Zna da je zračenje oko grada ruševina laž i trik, i zna kamo vlak ide. Utočište koje je Farley izgradila više nije sigurno za nas. Možda već jurimo u stupicu.

Stisnula me nečija ruka koja je naslutila moju nelagodu. Sha-de. Još uvijek ne mogu vjerovati da je moj brat tu, živ, i najčudnije od svega — poput mene. Crveni i Srebrni — i snažniji od oboje.

»Neću im dozvoliti da te ponovno odvedu«, promrmljao je toliko tiho da sam ga jedva čula. Čini se da odanost vlastitoj obi­telji nije dozvoljena, mjesta ima samo za Gardu. »Obećavam ti.«

Njegova prisutnost me tješi i vraća natrag u jednostavnije vrijeme, prije njegovog novačenja — u jedno kišno proljeće kada smo se još uvijek mogli praviti da smo djeca. Postojalo je samo blato, selo i naša luda navika ignoriranja vlastite budućnosti. Sada mi je isključivo budućnost na pameti. Pitala sam se na koju su nas mračnu cestu bacili moji postupci.

»Što ćemo sada?« upitala sam Farley, no moje oči gledale su Kilorna. Stajao je uz njezino rame, pouzdan čuvar sa stisnu­

STAKLENI MAČ

3

tom vilicom i krvavim zavojima. Kad se samo sjetim da je nedav­no bio ribarev šegrt. Djeluje kao da uopće ne pripada ovamo, baš poput Shadea — kao da je duh nekih prošlih vremena, prije katastrofe.

»Uvijek se ima kamo pobjeći«, odgovorila je Farley usredo­točivši se ponajviše na Cala. Očekivala je da će se usprotiviti ili suprotstaviti, ali nije.

»Pazi na nju«, rekla je Farley i okrenula se Shadeu nakon dugotrajne šutnje. Moj brat je kimnuo i položio mi tešku ruku na rame. »Ne smijemo je izgubiti.«

Ja nisam nikakav general ni taktičar, ali njezino razmišljanje je jasno. Ja sam mala munjevita djevojka. Ljudi znaju moje ime, lice, a i moje sposobnosti. Vrijedna sam, moćna — i Maven će učiniti sve da spriječi uzvraćanje udarca. Nemam pojma kako će me brat zaštititi od izopačenog mladog kralja, usprkos svojim moćima, us­prkos tomu što je najbrži na svijetu. Ali moram vjerovati, iako je ravno čudu. Ipak sam se u posljednje vrijeme nagledala nemogućih stvari. Još jedan bijeg me neće nimalo iznenaditi. Klizanje i bren­čanje cijevi odjekuje vlakom dok se gardisti pripremaju. Kilorn se primaknuo k meni. Lagano se njihao čvrsto držeći pušku preko prsa. Pokušao me nasmijati, ali njegove bistre, zelene oči bile su ozbiljne i ustrašene.

Za razliku od njega, Cal je spokojno sjedio. On je bio taj koji se treba najviše bojati — okovan je, okružen neprijateljima, vlastiti brat ga progoni — a ipak je bio sasvim smiren. Nisam se čudila. On je rođeni vojnik. Rat je njemu jasan, a mi smo sada zaista zaratili.

»Nadam se da borba nije u vašim planovima«, progovorio je prvi puta nakon mnogo minuta. Gleda mene, ali riječima grize Farley. »Nadam se da namjeravate bježati.«

»Ne trudi se, Srebrni.« Farley se uspravila. »Znam što mora­mo činiti.«

Nisam se mogla suspregnuti. »Zna i on.« Pogledala me plam­tećim očima, ali vidjela sam i gore. Nisam se ni trgnula. »Cal zna kako se oni bore i zna što će napraviti da nas zaustave. Iskoristi ga.«

Victoria Aveyard

4

Kakav je to osjećaj kad te iskoriste? Pljunuo me tim riječima u zatvoru ispod Arene kostiju i poželjela sam umrijeti. Sad ih jedva osjetim.

Nije ništa rekla i Calu je to bilo dovoljno.»Imat će Snapdragone*«, turobno je rekao.Kilorn se glasno nasmijao. »Ono cvijeće?«»Mlažnjake«, odvratio je Cal, očiju punih prezira. »Naran­

časta krila, srebrna tijela, samo jedan pilot, iznimno jednostavan za manevriranje, savršen za napad na naseljeno područje. Svaki nosi po četiri projektila. Jedna eskadrila ima 48 projektila od kojih ćete morati pobjeći, da ne spominjem lagano naoružanje. Možete li se nositi s tim?«

Dočekala ga je tišina. Ne, ne možemo.»A Snapdragoni su nam najmanja briga. Kružit će, braniti

određeno područje i držati nas na okupu dok ne stigne vojska.« Spustio je pogled. Brzo je razmišljao. Pitao se što bi on bio napravio da se nalazi s druge strane svega ovoga. Da je on kralj, a ne Maven. »Opkolit će nas i iznijeti svoje uvjete. Mare i ja za vaš bijeg.«

Još jedna žrtva. Polako sam udahnula. Jutros, jučer — prije no što je nastalo ovo ludilo, rado bih bila dala vlastiti život da spasim Kilorna i brata. Ali sada… sada znam da sam posebna. Sada moram štititi druge. Sada se ne smijem izgubiti.

»Ne možemo pristati na to«, rekla sam. Gorka istina. Ki­lornov pogled bio mi je težak i nisam se usudila podignuti glavu. Nsam željela vidjeti osudu u njegovim očima.

Cal nije bio tako strog. Kimnuo je i složio se sa mnom. »Kralj ne očekuje predaju«, odgovorio je. »Mlažnjaci će nas zatr­pati ruševinama, a ostali će skupiti preživjele. Bit će to tek nešto veći masakr.«

Farley je ponosita žena, čak i kada je stjerana u kut. »Što ti predlažeš?« upitala je nadvijajući se nad njega. Prezir se cijedio iz njezinih riječi. »Potpunu predaju?«

* U prijevodu, zijevalica (cvijet) op.p.

STAKLENI MAČ

5

Grimasa gađenja pojavila se na Calovom licu. »Maven će vas ubiti, u svakom slučaju. U tamnici, na bojištu… nijedno od nas neće preživjeti.«

»Onda je bolje da umremo boreći se.« Kilornov glas je za­zvučao snažnije no što je trebao, no prsti su mu drhtali. Izgledao je poput ostalih pobunjenika, voljan dati život za našu stvar, no moj prijatelj se bojao. Još uvijek je samo dječak od osamnaest godina. Ima previše razloga za život, a premalo za smrt.

Cal je frknuo na Kilornovu usiljenu, no ipak luđački hrabru izjavu, ali nije ništa dodao. Zna da zornim prikazom smrti ne bi nikome pomogao. Farley ne dijeli njegovo mišljenje, pa je samo odmahnula rukom i ušutkala ih obojicu. Moj brat Shade stajao je iza mene poput odraza Farleyne odlučnosti. Oni znaju nešto što mi ne znamo, ali ne žele nam reći. Maven nam je svima pokazao kako je nezasluženo povjerenje skupo.

»Mi nismo oni koji danas umiru«, rekla je i krenula prema izlazu iz vlaka. Čizme su joj lupale poput čekića na metalnom podu, odjekujući tvrdoglavom odlučnošću.

Moja osjetila naslutila su usporavanje vlaka prije moga tijela. Elektricitet je oslabio dok smo prilazili postaji. Ja pojma nisam imala što će nas čekati na nebu; bijela magla ili narančasti mlažnja­ci. Činilo se da ostale to ne brine, jer su samopouzdano izlazili iz Podvlaka. Tišina je od naoružanih i zakukuljenih gardista činila prave vojnike, no znala sam da nije tako. Nisu dorasli onome što ih čeka.

»Budi spremna«, zasiktao mi je Cal u uho. Zadrhtala sam. Sjetila sam se davne noći kad smo plesali pod mjesečinom. »Sjeti se koliko si snažna.«

Kilorn mi je stao uz rame i razdvojio nas prije no što sam us pjela reći Calu da su moja snaga i sposobnost jedino u što sam sada sigurna. Elektricitet u mojim venama je možda jedino u što se na ovome svijetu mogu pouzdati.

Želim vjerovati u Grimiznu gardu, u Shadea i Kilorna, ali ne smijem si to dozvoliti nakon svega što nam je priuštila moja sljepo-

Victoria Aveyard

6

ća glede Mavena. Cal ionako ne dolazi u obzir. On je zarobljenik, Srebrni, neprijatelj koji bi nas izdao da može i da ima kamo pobje­ći — a ipak, osjećam kako me privlači. Još uvijek sam se sjećala mladića koji mi je dao srebrnu kovanicu kada nisam imala ništa. Promijenio je moju budućnost, a ja sam uništila njegovu.

Usprkos svemu, dijelimo savez — težak savez, rođen u krvi i izdaji. Povezani smo i ujedinjeni — protiv Mavena, protiv svih koji su nas izdali, protiv svijeta koji će se raspasti.

Dočekala nas je tišina. Siva, vlažna izmaglica pala je na ruševine Naerceya i spustila nebo toliko nisko da sam ga uspjela doseći. Ništa nas nije progonilo odozgora. Mlažnjaci nisu rasuli uništenje po nama i već razorenome gradu. Farley nam je žustrim korakom zadala ritam od tračnica prema širokoj, napuštenoj aveniji. Ništa­vilo je zijevalo poput kanjona — bilo je još turobnije i slomljenije no što sam zapamtila.

Marširali smo prema istoku, niz ulicu, prema maglovitoj oba­li. Visoka, polurazrušena zdanja nadimala su se nad nama, a njihovi prozori pratili su nas poput očiju. Srebrni bi lako mogli vrebati na nas među raspadnutim zidovima i sjenovitim svodovima, spremni da pobiju Grimiznu gardu. Maven bi me natjerao da gledam dok ih ubija, jednoga po jednoga. Ne bi mi priuštio čistu i brzu smrt. Što je još gore, pomislila sam, ne bi mi uopće dozvolio da umrem. Pomisao mi je sledila krv poput moći Srebrnoga drhtaja. Koliko god da mi je Maven lagao, jedan mali dio njegovog srca mi je još uvijek poznat. Sjećam se kako me zgrabio kroz rešetke tamnice i držao drhtavim rukama. Sjećala sam se i imena koje je nosio u sje­ćanju, koje je mene pak podsjećalo da novi kralj još uvijek ima srce. Zvao se Thomas i gledao sam ga kako umire. Nije mogao spasiti tog dječaka. Ali mene može spasiti, na svoj izopačeni način.

Ne. Nikada mu neću pružiti to zadovoljstvo. Radije ću umri­jeti.

No usprkos mome trudu, nisam mogla zaboraviti da sam ga nekada smatrala samo sjenom, izgubljenim i zaboravljenim kralje­

STAKLENI MAČ

7

vićem. Kad bi barem ta osoba bila stvarna. Kad bi barem postojala negdje drugdje, a ne samo u mojim sjećanjima.

Jeka se čudnovato pronosila ruševinama Naerceya, čak i tiše nego što bi smjela. Zadrhtala sam kad sam shvatila zašto. Izbjeglice su otišle. Žena koja je mela hrpe pepela, djeca koja su se skrivala u odvodima, sjene moje Crvene braće i sestara, svi su pobjegli. Ostali smo samo mi.

»Misli što želiš o Farley, ali znaj da nije glupa«, rekao je Shade prije no što sam ga stigla pitati. »Izdala je naredbu za eva­kuaciju još sinoć, nakon bijega iz Archeona. Pobojala se da ćete ti ili Maven popustiti pod mučenjem.«

Bila je u krivu. Nije bilo potrebno mučiti Mavena. Rado je ustupio svoj um i sve što zna. Otvorio je srce majci i pustio joj da kopa po svemu što je vidio. Podvlak, tajni grad, popis. Sve je sada njezino, kao što je uvijek bilo.

Gardisti su se raštrkali iza nas u neorganiziranu masu naoruža­nih muškaraca i žena. Kilorn je koračao iza njih gledajući nemirnim očima. Farley nas je vodila. Dvojica krupnih vojnika vodila su Cala iza nje, čvrsto ga držeći za ruke. Crvene marame su od njih načinile prizor iz noćne more. No ostalo nas je jako malo — tek možda tridesetak — i svi smo bili ranjeni. Tako malo nas je preživjelo.

»Nema nas dovoljno da održimo pobunu na životu, pa čak i da opet uspijemo pobjeći«, šapnula sam bratu. Teška magla pri­gušila mi je glas, no dobro me čuo. Kutovi usnica su mu se grčili, kao da se želi nasmijati. »To nije tvoja briga.«

Prije no što sam stigla navaliti da mi objasni, vojnik ispred nas je naglo zastao. Nije bio jedini. Farley je na čelu vrste podignula šaku u zrak. Zurila je u nebo boje metala. Ostali su radili isto što i ona. Svi su tražili nešto što nismo mogli vidjeti. Samo Cal je gledao u tlo. Već je znao kako izgleda naša smrtna presuda.

Daleki, neljudski vrisak dopro je do nas kroz izmaglicu. Bio je to metalan, mehanički zvuk koji nije posustajao. Nije došao sam. Dvanaest sjena u obliku strelica jurilo je nebom. Svojim na­rančastim krilima rezale su oblake. Nikada zapravo nisam vidjela

Victoria Aveyard

8

mlažnjak, barem ne izbliza ili pri danjem svjetlu. Jednostavno sam razjapila usta kad su nam se približili. Farley je nešto naređivala gardistima, ali nisam je čula. Bila sam prezauzeta zurenjem u nebo, u krilatu smrt koja se survala na nas. Leteći strojevi su lijepi poput Calovog motocikla — sazdani od oblog čelika i stakla. Vjerojatno je neki magnetron imao svoje prste u tome — jer kako bi inače metal poletio? Plavetni motori iskrili su ispod njihovih krila, odajući tako prisutnost elektriciteta. Jedva sam osjećala njihovu snagu — poput nečijeg daha na koži, no bili su mi predaleko da bih išta poduzela. Samo sam užasnuto gledala.

Skvičali su i vrtjeli se oko otoka zvanog Naercey, ne izlazeći iz formacije. Skoro sam se mogla praviti da su bezopasni, da su nekakve znatiželjne ptice koje su došle vidjeti ostatke zaboravlje­ne pobune. Zatim je strelica sivog metala proletjela iznad nas, os­tav ljajući dimni trag, skoro prebrza za moje golo oko. Sudarila se s jednom od zgrada na aveniji i nestala kroz polomljeni prozor. Crveno­narančasti vatreni cvijet rascvjetao se u sljedećem djeliću sekunde i raznio cijeli kat ionako oštećene građevine. Urušila se, posustajući na tisućljetnim temeljima koji su se slomili poput čač­kalice. Čitavo zdanje rušilo se tako sporo da je prizor bio skoro nadnaravan. Osjetila sam potres u svojim kostima.

Oblak dima i prašine nas je obavio, ali nisam ustuknula. Više se ne plašim tako lako.

Cal je stajao uz mene u sivkastom oblaku prljavštine, čak i kada su njegovi tamničari čučali skrivajući se. Pogledi su nam se nakratko sreli. Pognuo je ramena. To je jedini znak predaje što mi ga je ikada pokazao.

Farley je zgrabila najbližu osobu iz garde i povukla tu djevoj­ku na noge. »Raspršite se«, vikala je pokazujući prema uličicama s obje naše strane. »Na sjever! Prema tunelima«, davala je upute svojim poručnicima. »Shade, prema parku!« Moj brat je kimnuo. Znao je točno na što misli. Još jedan projektil zabio se u obližnju zgradu i zagušio njezin glas. No znali smo što viče.

»Bježite!«

STAKLENI MAČ

9

Dio mene želio je ostati na mjestu i boriti se. Moja ljubi­častobijela munja će zasigurno napraviti metu od mene i odvući mlažnjake od razbježalih gardista. Možda bih čak mogla skinuti mlažnjak ili dva. No to si ne smijem dozvoliti. Vrijedim više nego ostali, više nego crvene marame i krinke. Shade i ja moramo preži­vjeti; ako ne zbog naše stvari, onda zbog drugih. Zbog onih stotina s popisa koji će umrijeti ako mi podbacimo.

Shade to zna jednako dobro kao i ja. Isprepleo je ruku s mo­jom i primio me toliko čvrsto da me zaboljelo. Skoro sam se usu­dila ustvrditi da je prelagano trčati ukorak s njim, dozvoliti mu da me odvede sa široke avenije u sivozeleni splet prerasloga drveća koje se nadvijalo nad ulicom. Što smo dublje zalazili, postajalo je gušće, iskrivljeno poput artritičnih prstiju. Tisućljetno zanemariva­nje je ovaj mali komadić zelene površine pretvorilo u mrtvu prašu­mu. Štitilo nas je od neba. Uskoro smo čuli samo njihovo brujanje, sve glasnije i bliže. Kilorn nikada nije daleko od nas. Na trenutak sam poželjela da smo opet kod kuće, da lutamo Štulama, tražimo zabavu i nevolje. Čini se da sada uspijevamo pronaći samo nevolje.

Kada je Shade napokon stao i zario pete u blato pod nama, usudila sam se pogledati oko sebe. Kilorn je stao uz nas, s puškom beskorisno uperenom u nebo, ali nitko nas više nije slijedio. Više nisam mogla vidjeti ulicu i crvene mrlje kako nestaju među ruše­vinama.

Moj brat gledao je u nebo kroz granje, čekajući da se mlažnja­ci opet pojave i nestanu.

»Kamo idemo?« upitala sam bez daha.Kilorn mi je odgovorio umjesto njega. »Prema rijeci«, rekao

je, »a zatim prema oceanu. Možeš li nas odvesti?« upitao je gle­dajući Shadeove ruke, baš kao da su tjelesni odraz njegove sposob­nosti. No Shadeova snaga je poput moje, nevidljiva dok je on sam ne odluči pokazati.

Moj brat je odmahnuo rukom. »Ne jednim skokom. Preda­leko je. Radije bih trčao i tako sačuvao snagu.« Pogled mu se smračio. »Dok mi zaista ne zatreba.«

Victoria Aveyard

10

Kimnula sam jer sam i sama tako mislila. Znala sam kako je to kad te sposobnost iscrpi, kad si umoran do kostiju i jedva se možeš kretati, a kamoli boriti.

»Kamo vode Cala?«Kilorn se trgnuo na moje pitanje.»Uopće me nije briga.«»Trebalo bi te biti«, odrezala sam, iako mi se glas tresao od

oklijevanja. Ne, ne treba ga biti briga. Ne treba ni tebe. Ako kralje-vića nema, moraš se pomiriti s tim. »On nam može pomoći da se izvučemo iz ovoga. Može se boriti uz nas.«

»Pobjeći će ili pobiti nas čim dobije priliku«, odvratio je maknuvši maramu da otkrije svoj bijes. Vidjela sam Calovu vatru u svojim mislima. Uništavala je sve pred sobom, od metala do mesa.

»Već te mogao ubiti.« Ne pretjerujem, a i Kilorn to zna, su­deći po njegovoj grimasi.

»Nekako sam se nadao da ste vas dvoje prerasli ta prepuca­vanja«, rekao je Shade postavivši se između nas. »Baš sam glup.«

Kilorn je procijedio usiljenu ispriku kroza zube, ali ja nisam. Usredotočila sam se na mlažnjake. Njihova električna srca tukla su ukorak s mojim. Slabjeli su iz sekunde u sekundu. »Lete od nas. Ako ćemo bježati, moramo krenuti odmah.«

Brat i Kilorn su me začuđeno pogledali, ali nijedan se nije bunio. »Ovuda«, rekao je Shade, pokazujući kroz drveće. Nazirao se malen, skoro nevidljiv put, gdje je netko maknuo blato da bi otkrio asfalt i kamen. Shade je ponovno isprepleo ruke s mojom i Kilornovom te pojurio naprijed, zadavši nam ritam.

Grane su nas greble povijajući se nad uskim puteljkom, te us­koro više nismo mogli trčati jedno uz drugo. Umjesto da me pusti, Shade me jače stisnuo. Tek tada sam shvatila da me on uopće ne stišće. To je zrak, svijet. Sve se stisnulo oko mene u jednoj napetoj, bremenitoj sekundi. Odjednom smo se našli s druge strane drveća, gledajući Kilorna kako izlazi iz sivog šumarka.

»Ali bio je ispred nas«, mrmljala sam gledajući čas Shadea,

STAKLENI MAČ

11

čas puteljak. Prešli smo na sredinu ulice, a dim se još uvijek povijao prema nebu. »Ti…«

Shade se nasmijao, što se nikako nije uklapalo u cvilež mla­žnjaka.

»Recimo da sam… skočio. Ako se držiš za mene, možeš sko­čiti sa mnom«, rekao je prije no što smo nestali u sljedećoj uličici.

Srce mi je lupalo kao ludo jer sam se upravo teleportirala i tako skoro zaboravila na našu nevolju. Mlažnjaci su me brzo pod­sjetili. Još jedan projektil eksplodirao je na sjeveru i srušio zgradu snagom potresa. Prašina se valjala uličicom poput vala i nanijela još jedan sloj sive prašine na nas. Dim i vatra su mi postali tako prirodni i uobičajeni da ih jedva primjećujem, čak i kada pepeo pada po nama poput snijega. Ostavili smo svoje tragove u njemu. Možda su oni jedino što će ostati iza nas.

Shade zna kamo trebamo ići i kako trčati. Kilorn je s lakoćom slijedio njegov korak, usprkos tomu što ga je pritiskala težina puške. Bili smo već stigli do avenije. Sunce se na istoku uspjelo probiti kroz prljavštinu i prašinu, donijevši sa sobom slani dašak morskoga zraka. Zapadni prolaz do vlaka bio nam je prepriječen — srušena zgrada ležala je na cesti poput palog diva. Razbijeno staklo, željezni kosturi zgrada i neobični komadi bijelih ploča ležali su posvuda oko nas.

Što je ovo? ošamućeno sam se pitala. Julian bi zasigurno znao. Zaboljela me pomisao na njegovo ime i odgurnula sam bol daleko.

Nekoliko crvenih mrlja protrčalo je kroz pepeljasti zrak. Tra­žila sam poznatu priliku, no Cala nigdje nije bilo. Užasno sam se bojala.

»Neću otići bez njega.«Shade uopće nije pitao na koga mislim. Već je znao.»Kraljević ide s nama. Dajem ti riječ.«»Ne vjerujem tvojoj riječi.« Razdirala me vlastita primjedba.Shade je nekada bio vojnik. Život ga nije mazio. Dobro je

znao što je bol. Unatoč tome, moja objava ga je jako povrijedila. Vidjelo mu se na licu.

Victoria Aveyard

12

Kasnije ću se ispričati, rekla sam samoj sebi.Ako uopće doživim kasnije.Još jedan projektil proletio nam je iznad glave i zabio se u tlo

nekoliko metara od nas. Grmljavina eksplozije nije uspjela prikriti grublji i strašniji zvuk koji je zavladao zrakom.

Ritam tisuća čizama u smrtonosnome maršu.

13

DRUGO POGLAVLJE

Zrak je bio gust od pepela. Omogućio nam je nekoliko sekundi da promotrimo sudbinu koja dolazi po nas. Siluete vojnika

postajale su sve tamnije. Dolazile su sa sjevera. Nisam vidjela nika­kvo oružje, no Srebrnoj vojsci ono nije potrebno.

Gardisti su bježali niz aveniju bez ikakvog reda. Izgledalo je kao da će uspjeti pobjeći, ali kamo? Tu su samo rijeka i more. Nemamo kamo otići, nemamo se gdje skriti. Vojska je polagano marširala, čudnovatnim i naizmjeničnim korakom. Škiljila sam kroz prašinu i naprezala se da ih vidim. Tad sam shvatila o čemu se radi i što nam je Maven napravio. Šok je zaiskrio u meni, kroz mene, te natjerao Shadea i Kilorna da se odmaknu.

»Mare«, povikao je Shade, napola iznenađeno, a napola ljuti­to. Kilorn je šutio, gledajući me kako se njišem na mjestu. Uhvatila sam ga za nadlakticu i nije ustuknuo — znao je da ga neću ozlije­diti. »Vidi«, rekla sam mu pokazujući prema gore.

Znala sam da će vojnici doći. Cal nam je rekao — upozorio nas je da će Maven nakon mlažnjaka poslati cijelu legiju na nas. No čak ni Cal ne bi predvidio ovo. To može samo srce izopačeno poput Mavenovoga.

Prilike na prvoj crti nisu odjevene u oblačno sivu boju Calo­vih savršeno discipliniranih Srebrnih vojnika. Ovo uopće nisu

Victoria Aveyard

14

vojnici. Sluge u crvenim kaputima, maramama, tunikama, hlačama, cipelama. Boje crvene kao krv. A oko njihovih nogu su željezni okovi koji zveckaju o tlo. Zvuk mi je grebao uši, zatomljujući mla­žnjake, projektile, pa čak i grube naredbe Srebrnih časnika na konjima iza Crvenog zida. Čujem samo okove.

Kilorn se komešao. Činilo mi se da reži. Zakoračio je naprijed i nanišanio, ali puška mu je podrhtavala u rukama. Vojska je stajala s druge strane avenije, predaleko za učinkovito gađanje, čak i bez ljudskog štita. Sad je to i više nego nemoguće.

»Moramo se nastaviti kretati«, mrmljao je Shade. Ljutnja mu je bljesnula u očima, ali znao je što se treba napraviti, što tre­ba zanemariti da bi ostao živ. »Kilorne, pođi s nama ili ćemo te ostaviti.«

Bratove riječi zapekle su me i probudile iz užasnute ošamuće­nosti. Kilorn se nije micao. Uhvatila sam ga za ruku i šapnula mu u uho, nadajući se da tako neće čuti okove: »Kilorne…« Taj glas je moja mama koristila kada su braća odlazila u rat, kada je tata imao napadaje, kada se sve raspadalo. »Kilorne, ne možemo im nikako pomoći.«

»Nije istina«, prosiktao je. Pogledao me preko ramena. »Mo­raš nešto učiniti. Ti ih možeš spasiti…«

Vječno ću se sramiti svog odgovora. »Ne mogu«, odmahnu­la sam glavom.

Nastavili smo trčati. Kilorn nas je slijedio.Projektili su eksplodirali posvuda. Čelik i staklo vijorili su

zrakom poput šaši, previjajući se i lomeći sve, dok se oštra srebrna kiša nije prosula po nama. Trčanje je malo zatim postalo preopasno i Shadeov stisak osnažio je na mojoj ruci. Primio je i Kilorna te skočio s nama dok se svijet rušio. Želudac mi se prevrtao svaki put kad se tama obrušila na nas, a dijelovi srušenoga grada padali sve bliže nama. Pepeo i betonska prašina ulazili su nam u oči i otežavali disanje. Staklo se lomilo u naletu eksplozija i ostavljalo mi posjekotine po licu i rukama, kidalo moju odjeću. Kilorn je izgledao još gore, bio je sav crven od svježe krvi, no nije posustajao.

STAKLENI MAČ

15

Dobro je pazio da prati naš korak. Stisak moga brata nije slabio, iako je Shade postajao sve umorniji i bljeđi sa svakim novim sko­kom. Ja nisam bila bespomoćna. Svojim iskrama tjerala sam oštre šrapnele od kojih nas on nije mogao spasiti. Nismo dovoljni čak ni da spasimo vlastitu kožu.

»Koliko još?« Glas mi je zvučao beznadno, utopljeno u plimnom valu rata. Izmaglica mi nije dozvoljavala da vidim dalje od nekoliko metara ispred sebe, no još uvijek sam mogla osjećati. Osjećala sam krila, motore, elektricitet kako mi urla iznad glave i dolazi sve bliže. Bili smo poput miševa koje će orlovi kad­tad zgrabiti u pandže.

Shade je naglo zastao. Njegove oči boje meda letjele su napri­jed­natrag. Nakratko sam se užasnula da smo se možda izgubili. »Čekajte«, rekao je znajući nešto što mi ne znamo.

Pogledao je gore, prema kosturu nekada velebnoga zdanja. Ogromno je, više nego najviši šiljak Sunčeva doma, šire nego Ceza­rov trg u Archeonu. Drhtaj mi se pronio kralježnicom kad sam shvatila da se zdanje kreće. Naprijed­natrag, lijevo­desno, njiše se na temeljima koje su stoljeća zanemarivanja učinila nestabilnima. Pred našim očima počelo se naginjati, isprva polako poput starca koji sjeda u naslonjač, a zatim sve brže. Padalo je po nama i oko nas.

»Držite se za mene«, povikao je Shade i uhvatio nas čvršće. Zagrlio me oko ramena i snažno privio k sebi. Očekivala sam ne­ugodan osjećaj skoka, ali nije ga bilo. Spriječio ga je poznati zvuk oružane vatre.

Život mi tad nije spasila Shadeova sposobnost, nego njegova krv. Metak namijenjen meni dohvatio mu je nadlakticu, a drugi mu je poletio pored noge i odnio sa sobom komad mesa. Zarežao je od bolova i skoro pao na spaljenu zemlju pod našim nogama. Osjetila sam prolazak metka kroz njegovo tijelo, ali nisam imala vre mena za bol. Na nas se survalo još metaka. Bili su prebrzi i pre brojni za borbu. Mogli smo samo bježati od zgrada koje se ruše i vojske koja nam je za petama. Jedna opasnost je poništila drugu

Victoria Aveyard

16

— srušena zgrada se prepriječila između legije i nas. Tako je barem trebalo biti. Sila teža i vatra srušile su zgradu, ali moć magnetrona joj nije dala da nas zaštiti. Okrenula sam se i vidjela ih. Srebrnokosi u crnim oklopima, desetak njih, što uklanjaju sav čelik koji im se našao na putu. Nisam im mogla vidjeti lica, no kuća Samos mi je dobro poznata. Evangeline i Ptolemus upravljaju svojom obitelji i zajedno pripremaju ulicu tako da legija može nesmetano proći — da može dovršiti ono što je započela. Da nas napokon može ubiti.

Da je barem Cal uništio Ptolemusa u Areni kostiju. Da sam barem ja pokazala Evangeline onoliko milosti koliko je ona meni. Onda bismo možda imali šansu. Naša milost ima svoju cijenu, a ta cijena bi mogli biti naši životi.

Došao je red da ja držim svoga brata i podupirem ga što bolje mogu. Kilorn ga je morao podignuti. Napola ga je vukao prema udarnom krateru iz kojeg se još uvijek dimilo. U nadi smo skočili unutra da se zaštitimo od kiše metaka, ali nije dugo potrajalo.

Kilorn je dahtao i graške znoja su mu svjetlucale na čelu. Otrgnuo je jedan rukav i povezao Shadeovu nogu. Krv je uskoro natopila improvizirani zavoj.

Moj brat se smrknuo. Nije osjećao bol, samo svoju snagu. Bio mi je poznat taj osjećaj. Polako je odmahnuo glavom, mračnih oči­ju. »Ne još.«

Kilorn je opsovao ispod glasa. »Što ćemo onda?«Trebao mi je trenutak da shvatim kako pita mene, a ne mog

starijeg brata, ne vojnika koji poznaje bitke bolje nego bilo tko od nas. Zapravo nije pitao ni mene. Nije pitao Mare Barrow iz Štula, lopova, lažljivicu, prijateljicu. Kilorn se sada obraća nekome drugome, onoj koja sam postala u dvoranama palače i na pijesku borilišta.

Pita munjevitu djevojku.»Mare, što ćemo?«»Ostavite me, eto što ćete«, derao se Shade kroza stisnute

zube. »Trčite prema rijeci i nađite Farley. Skočit ću do vas čim budem mogao.«

STAKLENI MAČ

17

»Ne laži«, rekla sam suzbijajući drhtavicu. Brat mi se tek vratio iz mrtvih. Ne smijem i neću dozvoliti da mi opet nestane. Nizašto na svijetu. »Pobjeći ćemo odavde zajedno. Svi zajedno.«

Tlo je podrhtavalo pod maršem legije. Letimičan pogled pre­ko ruba kratera odao mi je da se nalaze tek pedesetak metara od nas i da se brzo približavaju.

Vidjela sam Srebrne u procjepima između Crvenih žrtava. Nosili su odore boje oblaka. Neki su se zaštitili oklopima u bojama vlastitih kuća. Vidjela sam bljeskove plave, žute, crne, smeđe i još mnogih boja. Nimfe, telkiji, svileni, snažnoruki… najjače ratnike poslali su baš na nas. Misle da je Cal ubojica, a ja terorist, i uništit će čitav grad samo da bi nas se domogli.

Cal.Bratova krv i Kilornovo isprekidano disanje bili su jedino što

me sprječavalo da ne pojurim van iz kratera. Moram ga pronaći. Moram. Ako ne zbog sebe, onda zbog naše stvari, da bih nam osi­gurala povlačenje. On vrijedi barem stotinu dobrih vojnika. On je zlatni štit. Vjerojatno je nestao, pobjegao, istopio svoje lance i ispario u ruševinama grada.

Ne. On ne bi pobjegao. Ne bi nikada pobjegao od vojske, od Ma-vena, ili od mene. Nadam se da se ne varam. Nadam se da nije mrtav.

»Podigni ga, Kilorne.« Gospa Blonos naučila me u Sunčevu domu kako kraljevne trebaju govoriti. Hladan je to glas. Nepo­kolebljiv. Ne ostavlja mjesta pogovorima. Kilorn me poslušao, no Shade je smogao snage za protest. »Usporit ću vas.«

»Možeš nam se kasnije ispričati«, odgovorila sam i pomogla mu da se osovi na noge. Nisam ih ni gledala, morala sam se kon­centrirati. »Trčite.«

»Mare, ako misliš da ćemo te ostaviti…«Kada sam se okrenula Kilornu, imala sam iskre na dlanovima

i odlučnost u srcu. Riječi su mu zamrle na usnama. Pogledao je iznad mene, prema vojsci koja nam se približavala. Telkiji i magne­troni uklanjali su nered s ulice i otvarali put uz odjek škripanja metala po kamenu.

Victoria Aveyard

18

»Trčite.«Poslušao me, a Shade je mogao samo šepati uz njega i osta­

viti me. Dok su se oni izvukli iz kratera i uputili na zapad, ja sam odmjerenim korakom krenula prema istoku. Vojska će stati ispred mene. Morat će stati.

Nakon jedne grozne sekunde, Crveni su stali, kao i zveckanje lanaca. Srebrni iznad njih su držali puške na leđima, lagano kao pera. Ratni transporti, veliki strojevi sa rezbarenim kotačima, naglo su zakočili negdje iza vojske. Osjećala sam njihovu snagu u svojim venama.

Vojska mi se toliko približila da sam čula časnike kako viču: »Munjevita djevojka! Ostanite u formaciji! Nišanite! Ne pucajte!«

Posljednji uzvik bio je najstrašniji. Odjeknuo je utihnulom ulicom. Ptolemusov glas bio je pun mržnje i bijesa.

»Napravite mjesta Kralju«, vikao je.Ustuknula sam. Očekivala sam Mavenovu vojsku, ali ne i sa­

moga Mavena. On nije vojnik poput brata i ne zna ništa o vođe­nju vojske. No ipak je došao, probivši se kroz postrojbe koje su se uklanjale pred njim. Evangeline i Ptolemus su ga slijedili. Koljena su me skoro izdala kad je izišao ispred Crvenih. Oklop mu je bio ulašten i crn, a plašt grimizan. Nekako se doimao višim nego ju­tros. Još uvijek je nosio očevu plamenu krunu, iako joj nikako nije bilo mjesto na bojišnici. Vjerojatno je želio pokazati svijetu što si je priskrbio svojim lažima, kakvu veliku nagradu je ukrao. Čak sam izdaleka osjećala njegov bijesni pogled i divlju ljutnju. Pekla me iznutra.

Čula sam samo mlažnjake iznad svoje glave. To je jedini zvuk koji je ostao na svijetu.

»Vidim da te hrabrost nije napustila«, rekao je Maven. Glas mu se izazivački pronio avenijom i ruševinama. »A ni ludost.«

Neću mu pružiti zadovoljstvo svoje ljutnje, baš kao što nisam ni u Areni kostiju.

»Trebali bismo te nazvati mala tiha djevojka«, hladno se na­smijao, na oduševljenje svoje vojske. Crveni su šutjeli i gledali u

STAKLENI MAČ

19

pod. Nisu željeli vidjeti ono što će se dogoditi. »Pa, tiha djevojko, reci svojim štakorima da je rat završio. Opkoljeni su. Pozovi ih i podarit ću im milostivu smrt.«

Ne bih izdala takvu naredbu čak i da mogu. »Već su otišli.«Nemoj lagati lažljivcu. Maven je najveći lažljivac na svijetu.Ipak je izgledao nesigurno. Grimizna garda im je izmaknu­

la već mnogo puta; na Cezarovu trgu, u Archeonu. Možda će izmaknuti i ovaj put. Kakva katastrofa bi to bila! Kakav sramotan početak vladavine!

»A izdajnik?« Glas mu se zaoštrio, a Evangeline prišla korak bliže. Srebrna kosa sjala joj je poput britve, blještavije od svih zlat­nih oklopa. No odmaknuo se od nje, odmahujući joj kao mačka dosadnoj igrački. »Gdje je moj kukavni brat, taj pali kraljević?«

Nije dobio odgovor jer ga nisam imala.Maven se ponovno nasmijao kao da mi bodežom kida srce.

»Je li napustio i tebe? Je li pobjegao? Kukavica mi je ubila oca i pokušala ukrasti prijestolje, samo da bi kasnije bježala i krila se?« Frktao je i pravio se važan pred svojim velikašima i vojnicima. Njima se vjerojatno doimao poput tragičnoga sina, kralja pod pri­silnom krunom, koji želi samo pravdu za svoje mrtve.

Prkosno sam podignula glavu. »Misliš li da bi Cal napravio nešto takvo?«

Maven nipošto nije glup. Zao je, ali ne glup, i poznaje svog brata bolje nego itko drugi na svijetu. Cal nije kukavica i neće ni­kada biti takav. Laganje podanicima to ne može promijeniti. Oči su mu odale srce i pogledao je postrance, prema slijepim prolazima i uličicama koje vode daleko od razrušene avenije. Cal se može skrivati bilo gdje i čekati svoju priliku. Čak bih i ja mogla biti stu­pica, mamac koji će izvući na tanak led onoga kojega sam nekada nazivala svojim zaručnikom i prijateljem. Kada je okrenuo glavu, kruna mu je skliznula. Velika je za njega. Čak i metal zna da ne pripada njemu.

»Mislim da si ostala sama, Mare.« Nježno je govorio. Us pr kos svemu što mi je učinio, drhtim kad čujem svoje ime na njegovim

Victoria Aveyard

20

usnicama. Podsjeća me na minule dane. Nekada ga je izgovarao s puno dobrote i nježnosti. Sada zvuči poput prokletstva. »Prijatelji su ti otišli. Izgubila si. Ti si izrod, jedina od svoje kukavne vrste. Ukloniti te s ovog svijeta je dobro djelo.«

Laži, puste laži. To nam je oboma bilo jasno. Smijala sam se hladno kao on. Na trenutak smo ponovno nalikovali na prijatelje, a to nismo bili nipošto.

Mlažnjak je prozujao iznad nas i skoro krilima okrznuo ruše­vine. Bio je tako blizu, preblizu. Osjetila sam njegovo električno srce i brujanje motora koji ga drže na životu. Posegnula sam za njim što sam bolje mogla, kao što sam učinila već nebrojeno puta. Poput svjetala, poput kamera, poput svake žice i spoja otkada sam postala munjevita djevojka — prikvačila sam se i ugasila mlažnjak.

Zaronio je nosom naprijed, klizeći na teškim krilima. Zadana putanja trebala ga je povesti visoko iznad avenije i legije, kako bi mogao štititi kralja. Sada je letio ravno u njih, lebdeći preko crte obrane Crvenih i zabijajući se ravno u stotine Srebrnih. Magne­troni i telkiji nisu bili dovoljno brzi da bi zaustavili mlažnjak koji je zaorao ulicom, raznoseći asfalt i ljudska tijela posvuda oko sebe. Eksplozija je bila zaglušujuća, zbunjujuća i bolna. Nemaš vremena za bol, ponavljala sam samoj sebi. Nisam gledala kaos koji je nastao među Mavenovim postrojbama. Već sam bila na nogama i trčala, noseći svoju munju sa sobom.

Ljubičaste i bijele iskre čuvale su mi leđa i štitile me od hi­trih koji su me htjeli uhvatiti. Nekoliko njih sudarilo se s mojom munjom, pokušavajući se probiti. Padali su poput hrpa spaljenog mesa i kostiju koje se grče. Bila sam sretna što im ne vidim lica, jer bi mi se zasigurno javila u noćnim morama. Zatim su došli metci. Trčala sam cik­cak putanjom i bila teško uhvatljiva meta. Pokoji metak uspio se približiti, no raspadao se u mom štitu, baš kao onda kada sam pala u električnu mrežu tijekom Kraljicoboja. Taj trenutak mi se činio poput pradavne povijesti. Mlažnjaci su i dalje zujali nad nama, pažljivo držeći odstojanje. Njihovi projektili nisu bili toliko pristojni.

STAKLENI MAČ

21

Ruševine Naerceya preživjele su cijelo jedno tisućljeće, ali današnji dan neće. Zgrade i ulice su se rušile. Srebrni su ih uništa­vali svojim projektilima i sposobnostima. Svi su se sasvim raspustili. Magnetroni vrte i lome potporne grede, a telkiji i snažnoruki bacaju gromade kamenja pepeljastim nebom. Voda je šikljala iz kanaliza­cijskih odvoda jer su nimfe pokušavale poplaviti grad i istjerati van posljednje gardiste koji su se skrivali u tunelima ispod nas. Vjetar je zavijao, snažan poput uragana. Rađao se iz ruku vjetrovlada. Voda i prašina su me pekle za oči. Naleti su bili tako snažni da su me skoro zaslijepili. Oblivioni su svojim eksplozijama drmali tlo pod nama i zbunjeno sam teturala. Ne, nisam pala. No lice mi je ipak zagrebalo po asfaltu i obilježilo ga krvlju. Zaglušujući vrisak jedne narikače me opet bacio na tlo i natjerao da pokrijem uši. Vidjela sam kako mi krv teče između prstiju. Vjerojatno bih trebala zahva­ljivati narikači koja me bacila na tlo, jer mi je baš tada još jedan projektil proletio iznad glave. Osjetila sam kako je uzburkao zrak.

Eksplodirao je preblizu meni, a vrućina je zabrujala mojim brzopleto postavljenim štitom. Kroz maglu sam se zapitala hoću li možda umrijeti bez obrva. No umjesto da me spali, vrelina je bila stalna — neugodna, ali ne i nepodnošljiva. Snažne ruke su me povukle na noge i plava kosa je blještala pod svjetlošću vatre. Nazrela sam njezino lice kroz vjetrovitu oluju. Farley. Nije imala oružje. Odjeća joj je bila iskidana, mišići su joj drhtali, ali ipak me držala.

Iza nje stajala je visoka, poznata prilika i pružala otpor eksplo­ziji. Pruženom rukom držao ju je na odstojanju. Njegovih okova više nije bilo. Rastalio ih je ili odbacio. Kad se okrenuo, plamenovi su jačali, lizali nebo i uništenu ulicu, ali nipošto nas. Cal je točno znao što radi, upravljajući vatrenom olujom oko nas kao vodom oko hridi. Baš kao u borilištu, stvorio je vatreni zid preko avenije i štitio nas od svoga brata i njegove legije. Sada je njegov plamen bio snažan. Hranio ga je zrak i bijes. Skakao je visoko u zrak, sablasno plav od vreline pri svojim korijenima.

Palo je još projektila, no Cal je ponovno zauzdao njihovu moć i njome hranio svoju. Bilo je lijepo gledati kako se njegove

Victoria Aveyard

22

dugačke ruke izvijaju i okreću, nepokolebljivo pretvarajući unište­nje u zaštitu.

Farley me pokušavala nadjačati i odvući. Štitio nas je plamen i vidjela sam rijeku nekih stotinjak metara od nas. Vidjela sam čak i pognute prilike svoga brata i Kilorna kako bježe prema prividnoj sigurnosti.

»Hajde, Mare«, režala je, vukući za sobom moje natučeno i oslabjelo tijelo.

Dozvolila sam joj da me vuče. Razmišljanje me previše bolje­lo. No jedan pogled unatrag dao mi je do znanja što radi — i što me pokušava natjerati da uradim.

»Neću otići bez njega«, viknula sam po drugi puta danas.»Mislim da se sam sasvim dobro snalazi«, primijetila je, a

vatra joj je blještala u ledenoplavim očima. Nekada davno mislila sam jednako kao i ona; da su Srebrni nepobjedivi bogovi na zemlji, da im nitko ništa ne može. No jutros sam ubila troje; Arvena, snaž­norukog Rhambosa i lorda Osanosa. Možda sam svojom olujom pokosila još kojeg. Oni su skoro ubili mene i Cala. Morali smo spasiti jedno drugo u Areni kostiju — i sad to moramo ponoviti.

Farley je viša i snažnija od mene, ali ja sam gipkija. Čak i ova ko prebijena i polugluha. Jedan trzaj gležnja, jedan dobro od­mjeren udarac. Odgurnula sam je i pustila me. Okrenula sam se naprijed otvorenih dlanova i osjetilima tražila ono što mi treba. Naercey ima mnogo manje elektriciteta nego Archeon ili čak Štule, ali ja ne moram crpsti moć. Imam svoju.

Prvi nalet vode nimfi udario je o plamen snagom plimnoga vala. Većina vode je odmah isparila, no ostatak se teško survao po zidu i ugasilo visoke plamene jezike. Uzvratila sam svojim vlastitim elektricitetom, ciljajući valove koji su se kotrljali i sudarali u zraku. Srebrna legija se iza valova spremala na pokret. Jurišali su na nas. Barem su uklonili okovane Crvene. Premjestili su ih na začelje postrojbe. Mavenova ideja. Neće dozvoliti da ga uspore.

Njegove vojnike dočekala je moja munja, a iza nje se Calova vatra opet uzdigla iz žeravice.

STAKLENI MAČ

23

»Polako se odmakni«, rekao je Cal, pokazujući mi smjer pruženom rukom. Pratila sam njegove odmjerene korake, pazeći da ne izgubim opasnost iz vida. Izmjenjivali smo položaje štiteći naš zaklon. Kada njegov plamen posustane, moja munja se uzdigne — i tako naizmjence. Zajedno možda imamo šansu.

Šaptao mi je kratke naredbe; kada zakoračiti, kada podignuti zid, kada ga spustiti. Nikada ga nisam vidjela umornijega. Vene su mu iscrtavale plavocrne putanje pod blijedom kožom. Imao je sive kolutove oko očiju. Ja sam vjerojatno izgledala još gore. Njegov ritam nas spašava da sasvim ne posustanemo i odustanemo, na­građujući nas malenim naletima snage baš onda kada nam najviše trebaju.

»Samo još malo«, odjeknula je Farley iza nas. Nije pobjegla. Ostala je s nama, iako je tek ljudsko biće. Hrabrija je nego što sam mislila.

»Još malo do čega«, promrsila sam kroza stisnute zube, baca­jući još jednu električnu mrežu. Postajala sam sve sporija usprkos Calovim naredbama, a malo prašine i kamenja je uspjelo probiti put do nas. Raspršilo se nekoliko metara dalje. Ponestaje nam vre­mena. Ali ponestaje i Mavenu.

Mogla sam namirisati rijeku i ocean onkraj nje. Mamio me njegov oštri, slani miris. Kamo će me odvesti? Znala sam samo da Farley i Shade misle da će nas izvući iz Mavenovih ralja. Kada sam bacila pogled iza sebe, vidjela sam tek aveniju i njezin kraj na rubu rijeke. Farley je stajala i čekala. Vjetar je razbarušio njezinu kratku kosu. »Skočite«, oblikovala je ustima prije no što je nestala s ruba razrušene ulice.

Što joj je više s tim skakanjem u provalije?»Hoće da skočimo«, rekla sam Calu i okrenula se baš na

vrijeme da nadomjestim njegov zid. Samo je potvrdno zastenjao. Bio je previše koncentriran da bi govorio. Njegova vatra, baš poput moje munje, svakim trenom bila je sve slabija i tanja. Mogli smo uočiti vojnike kroz naše zidove. Treperavi plamen iskrivljavao im je lica, pretvarao oči u užareno ugljevlje, usta u ralje pune oštrih

Victoria Aveyard

24

zuba, a vojnike u demone. Jedan od njih pristupio je vatrenom zidu dovoljno blizu da se opeče. Ništa mu nije bilo. Razmaknuo je plamen kao zavjesu. To može samo jedan.

Maven je otresao žeravicu sa svojeg beskorisnog plašta, puštaju­ći da svila gori dok oklop postojano sjaji. Imao se obraza nasmijati.

Cal je nekako pronašao snage da mu okrene leđa. Umjesto da rastrga Mavena golim rukama, uhvatio je mene u vreo stisak. Zajedno smo trčali i ne pokušavajući se braniti. Maven nam ne mo že ništa — i svjestan je toga. Vrištao je… Usprkos okrvavljenim rukama i kruni, on je ipak samo dijete.

»Bježi, ubojico! Bježi, mala munjevita djevojko! Bježite brzo i daleko!« Njegov smijeh je odjekivao ruševinama i mojom svije­šću. »Nemate kamo! Svugdje ću vas pronaći!«

Bila sam maglovito svjesna slabljenja svoje munje. Što sam se više povlačila, to je moja sposobnost više posustajala. Calov plamen iščezavao je skupa s njom i otkrio nas ostatku legije. Već smo bili u zraku i skakali u rijeku tri metra ispod nas.

Doskočili smo, ali bez podizanja vode, nego praćeni snažnim odjekom metala. Morala sam se zakotrljati da ne polomim gležnje­ve, no snažna bol prožela mi je kosti. Što? Farley je čekala, do kolje­na u ledenoj rijeci, pored metalne cijevi otvorenog vrha. Uvukla se unutra bez ijedne riječi i nestala ispod nas. Nismo imali vremena za pitanja ili rasprave, pa smo odmah slijepo krenuli za njom.

Cal je bio dovoljno priseban da zatvori prolaz za nama i sa­krije nas od rijeke i rata. Čuo se pisak pneumatike i hermetičko zatvaranje prolaza. Bojala sam se da nas to neće dugo štititi od legije.

»Još tunela?« pitala sam pokušavajući doći do daha. Zatetu­rala sam prema Farley. Vid mi se zamaglio i morala sam se naslo­niti na zid. Drhtala sam.

Farley me poduprla jednom rukom, baš kao na ulici. »Ne, ovo nije tunel«, rekla je i uputila zagonetan osmijeh.

Tad sam osjetila to. Poput baterije koja bruji, samo snažni­je. Veće. Pulsiralo je posvuda oko nas, niz čudnovati hodnik pun

STAKLENI MAČ

25

blještavih gumba, prekidača i slabašnih žutih svjetala. Vidjela sam crvene marame kako skrivaju lica gardista. Grimizne sjenke. Cijela dvorana kao da je zastenjala i zatresla se, a zatim pala naglo prema dolje. Ravno u ocean.

»Brod. Podvodni brod«, rekao je Cal. Njegov glas bio je da­lek, uzdrhtao i slabašan. Baš kako sam se ja osjećala.

Nismo uspjeli napraviti ni par koraka, i prevalili smo se na kose zidove.